dr. sci. Jadran Zalokar :


KAKO MISLITI RIJEKU
/ ogled o kulturi grada /


Rijeku ne lokalizirati ( provincijalizirati ), vec planetarizirati / polilogizirati /. Mnogovrsne su mogucnosti artikuliranja kulture. Kulturolozi, sociolozi kulture, filozofi etc. iz razlicitih epistemoloskih aspekata pristupaju razumijevanju kulture.

Kultura je vrlo plurimodalan fenomen drustvenog bivstvovanja i svaki modus ima svoje odredjeno znacenje. Mi se pitamo o duhovnom znacenju i smislu kulture. Duhovna je dimenzija ono kvintesencijalno za razumijevanje kulture. Stoga, sto je ono bitno, cemu sluzi kultura.

Kultura je plurikompleksan modus duhovnog bivstvovanja, koji sluzi oplemenjivanju zivota zajednice ili pojedinaca. Ona je mocno sredstvo odredjene spiritualizacije zivota. Sve sto u kulturi ne oplemenjuje, ne suptilizira i obogacuje duhovni zivot, izvor je potencijalne barbarizacije. Barbarizacija je prisutna u kulturi, kao i drugim dimenzijama zivota. Najopasnija je u politici, jer je tamo temelj i izvor barbarizacije, koja se siri i u druge sfere drustvenog zivota. Ali u kulturi ona dobiva specificne oblike i nacine djelovanja.

Uski politicki, cehovski, osobni i dr. interesi u sluzbi egomanije, faktor su koji izaziva barbarizaciju i djeluje negativno na zivot kulture, onemogucujuci duhovni smisao kulture. Neprestano se pojavljuju simptomi i " slucajevi ". Najnoviji oko Drustva hrvatskih knjizevnika. Za razliku od njih, duhovnost se njeguje u Drustvu haiku pjesnika - Rijeka. Jednih i drugih primjera moglo bi se nabrajati u nedogled.

Suvremeni procesi globalizacije nose i pozitivne i negativne konotacije. Oni se dogadjaju u materijalnoj, svjetovnoj dimenziji. U duhovnoj dimenziji djeluju procesi polilogizacije, koja se manifestira kao duhovna planetarizacija. Stvaraju se pretpostavke planetarne kulture. U toj stasajucoj kulturi nuzno participiraju i nacionalne kulture, ali i kultura grada.

Kako misliti Rijeku u dimenziji planetarne polilogizacije ? Sve sto nema duhovni smisao i u kulturi grada, podlijeze mogucnosti barbarizacije. Svako djelovanje u kulturi mora se razumjevati po tom bitnom criterionu. Na drugom mjestu su svjetski strucni kriteriji, koji razaraju ustaljenost etnocentrizma i lokalizma. To je bitna smjernica za kulturu u Rijeci. Rijeku treba misliti kao potencijalni planetopolis. Na drugom mjestu kao europski grad ( sto je ona oduvijek bila ), na trecem tek po ethosu, kao hrvatski grad. Rijeka kao mediteranski, primorski grad na posljednjem mjestu.

U duhovnoj dimenziji gube na znacenju i snazi svi etnocentrizmi, lokalizmi, provincijalizmi etc. Oni su hraniste moguce barbarizacije. Isto tako i prevazidjene dihotomije metropolizacije ili provincijalizacije kulture. Provincijalna je ona kultura, koja se barbarizira, a planetarna kultura nema vise kulturnih metropola. Planetarno znacenje dobiva svaki grad ili regija, koja je domicil djelovanja duhovne, kreativne sposobnosti, koja je prepoznatljiva po najstrozim svjetskim kriterijima.

Kulturu ne cine mamutske organizacije, cehovi, politike, etc. vec pojedinci kao duhovne, kreativne osobnosti. Kultura grada je kultura takvih pojedinaca, koji planetarno otvoreno, kulturno i umjetnicko bivstvuju.

Sve sto se cini u kulturi, sve manifestacije i pogoni kulture svrhu imaju u potpomaganju i prezentaciji djelovanja takvih osobnosti. Kultura mora biti stvaranje zdravog tla za rast takvog duhovnog potencijala. Sve sto nije usmjereno tome, lako potpadne pod ono barbarsko, koje se siri iz svih dimenzija zivota grada i sire.

Posebno je opasna barbarizacija u sferi odgoja / obrazovanja, jer stvara okruzje barbarizacije mladih. Rijeka je i u duhovnom znacenju " otvoreni grad ". Ona mora i u kulturi planetarno participirati, vise davati, nego uzimati. Ona mora poceti poliloski disati, i sto je bura u fizickom svijetu, to mora kulturno djelovanje biti u duhovnom svijetu. Nema vise starih metropola, niti lokalnih predrasuda, svega onoga sto je dosad diktiralo i uvjetovalo zivot kulture.

Planetarna otvorenost velika je obaveza svakog, tko nesto radi u kulturi. Svako zatvaranje i samozadovoljstvo, samodostatnost i osrednjost jest barbarizacija. Nitko nije iskljucen iz procesa planetarizacije / polilogizacije kulture, osim ako se sam ne iskljuci. Ne vrijede vise lokalni i nacionalni kriteriji. Sve sudjeluje u planetarnom susretanju i zajednistvu, gdje se i stvaraju zajednicki kriteriji.

Nadamo se da ce i Rijeka u toj dimenziji zavrijedeti svoju duhovnu domovinu, ali samo dajuci svijetu po najstrozim svjetskim kriterijima. A to znaci kroz umove, duse i djela pojedinaca.


dr. sci. Jadran Zalokar
U Rijeci 20.12.2002.

dr. sci. Jadran Zalokar :


HAIKU U RIJECI


Haiku je danas planetarni fenomen specificnog duhovnog pjesnikovanja. U gotovo svim zemljama svijeta njeguje se taj osebujni modus pjesnickog izraza, koji dolazi iz zen - budisticke tradicije i u kontekstu suvremenih procesa planetarne polilogizacije dobiva na znacenju, prije svega na tlu nacionalnih knjizevnosti, koje su integralni dio duhovne kulture poliloske zbilje.

U hrvatskoj knjizevnosti to ima jos i dodatnu tezinu, iz razloga, sto hrvatska haiku produkcija predstavlja u svijetu. U tridesetak i nesto godina, hrvatski haikuisti izborili su jedno od vodecih mjesta na svjetskoj haiku sceni. Uz Samobor, Zagreb, Varazdin, Ludbreg i neke druge gradove, i Rijeka jest jedan od centara haiku stvaralastva.

Upravo haiku poezija potice neka krucijalna pitanja : uz ostalo, kako misliti Rijeku ? Planetarna polilogizacija uz ostalo znaci i uvazavanje strogih svjetskih kriterija u vrednovanju svake kulturne djelatnosti. Haiku potvrdjuje te kriterije, kao pokazatelj visokih mogucnosti tog segmenta hrvatske kulture. Na neki nacin, mozda moze biti i organizator u izborivanju planetarnog digniteta u drugim segmentima kulture. Stoga jos jednom : kako misliti Rijeku ?

Na prvom mjestu Rijeku treba misliti u duhovnom i kulturnom znacenju, kao planetopolis. Kriteriji moraju biti svjetsko validni, cime bi dignitet dobio svaki onaj vid stvaralastva, koji se potvrdjuje u planetarnim vrijednostima zbilje. Tek poslije treba ju misliti kao europski grad, na trecem mjestu kao hrvatski, a tek potom u lokalnom znacenju, kao primorski grad. To je inace i bitno prevrednovanje ustaljenih stajalista, kojima se promice osrednjost i duh provincijalizma.

Naravno, to ne znaci negiranje plurimodalnosti kulturnog zivota na svim podrucjima, koja imaju po dosegu samo lokalni ili samo hrvatski znacaj, jer bogatstvo kulturnog zivljenja tek je plodno tlo za ono malobrojno i rijetko, koje ulazi u dimenziju planetarnog duhovnog zajednistva.

Haiku je danas prisutan u Rijeci prije svega kroz djelovanje Drustva haiku pjesnika - Rijeka, koje priredjuje haiku susrete, tiska haiku zbirke u Biblioteci Haiku pjesnici i ukljuceno je u rad drugih drustava u svijetu. Clanovi drustva sudjeluju u medjunarodnim i domacim haiku natjecajima i susretima. Ali to je tek rezultanta nekih ranijih pretpostavki i onog ucinjenog.

Prije dvadesetak i vise godina Nikola Kraljic je prvi poceo pisati haiku na cakavstini, uspjesan uzlet u svijet haikua ucinio je i Milorad Stojevic, a potom je meteorski zablistao Robert Bebek i tek je s njim rijecki haiku potvrdjen na hrvatskoj haiku sceni. Uz njih, Sinisa Posaric, Zarko Milenic i Jadran Zalokar uvrsteni su u prvu haiku antologiju " Grana koja mase ". Plodna suradnja s Hrvatskim haiku drustvom i Drustvom hrvatskih haiku pjesnika i u medjunarodnim haiku casopisima " Vrabac " i " Haiku " uvrstile su rijecki haiku u corpus hrvatskog haiku pjesnikovanja i sire. U to vrijeme javljaju se Mile Stamenkovic, Zarko Milenic i Borivoj Bukva.

Haiku radovi objavljivani u casopisima za knjizevnost u nas i u svijetu postaju sve brojniji. Potom izlazi trojezicna haiku antologija " Hvatanje sjenke vjetra ", koja je bila komplementarna s antologijom hrvatske haiku poezije Vladimira Devidea. Nakon nekoliko susreta rijeckih haiku pjesnika, ove je godine u Lovranu odrzan i prvi medjunarodni haiku susret, a radovi s tog susreta biti ce tiskani u prvom broju haiku casopisa " Galeb ", koji je u pripremi.

Borivoj Bukva je istaknuti clan Drustva haiku pjesnika - Rijeka, koji je na svjetskoj haiku sceni izborio istaknuto mjesto. Vrsni haijin, Borivoj Bukva ujedno je i nespecificna figura rijecke kulture, te svojom osebujnoscu ukazuje na plurimodalne mogucnosti djelovanja i kulturnog angazmana na ovim prostorima.

Naime, cehovske i druge odredjenosti cesto petrificiraju ono uobicajeno i ustaljeno, sto ne mora biti i kreativno i plodonosno za zivot kulture u gradu. Haiku pjesnikovanje je izraz duboke duhovne slobode i neprijanjanja na postojece obrasce kulturnog djelovanja. Na tragu zen duhovnosti, haiku se zivi ne samo kroz pisanje haiku trostiha, vec je ono napisano manifestacija jednog dubljeg i sireg duhovnog zivljenja. Tako i slikanje haige, koja prati haiku stih, a u cemu se Borivoj Bukva isto tako uspjesno potvrdjuje u svom haijinstvu.

Haiku djeluje na duhovnom oplemenjivanju kulture, jer izrasta iz subtilizacije kreativne egzistencije, u onom duboko duhovnom osobnom, bez cega nema istinske umjetnosti na bilo kom podrucju. Rijecka kultura u mnogocemu ima potencijala za otvaranje onom razlicitom i bogatijem. Istinsku kulturu cine istinske osobnosti, prije svega u onom sto nije etablirano u redovitom cehovskom pogonu " kulture ".

Objavljenim haiku zbirkama, Borivoj Bukva potvrdjuje sebe kao plodnog haiku pjesnika i posredno ukazuje na jednu mogucnost razumijevanja Rijeke, kao planetopolisa. U Biblioteci Haiku pjesnici objavio je haiku / senryu zbirku " Pas koji je mislio da sam zec ", u kojoj vrsno predstavlja formu senryu ( haiku u modusu humora, onog smijesnog ). Ostale zbirke : " Mjesecev jahac "( 1999 )," Leptirov poljubac "( 2000 ) i " Skok ribice "( 2002 ), koje su u svijetu uvazene kao primjer svjetskog haiku, specificne su i po svom tiskovnom obliku. Naime, to su minijature u minijaturi, po velicini i obliku. Nespecificnost tiskovnog oblika knjige pokazuje plodan odklon od uobicajenog oblika i formata knjige, primjeran haiku formi, koja je bljesak duhovnog trenutka u sazetosti trostiha.

Knjiga postaje modus " rukotvorenja " i pristupacnosti oblikom i znacenjem. Knjiga se istinski " demokratizira " i priblizava citatelju, postaje dio njegove duhovne intime. Haiku stih je dar onome, koji pise i onome koji cita. To je oblik duhovnog darivanja, od duha duhu, iz ruke u ruku, za rijetke trenutke istinskog bivstvovanja. Ta neposrednost i cistota uma / srca ono je, sto itekako potrebuje i rijecka kultura, koja nije imuna na osrednjost, niti na megalomaniju egoizma " velicina ".

Haiku i tu moze biti plodonosan spontani korektiv, sa kojim se otvaraju i drugaciji prostori kulturnog zivljenja i djelovanja na oplemenjivanju zivota. Misliti Rijeku kao planetopolis velika je obaveza, a jos veca svojim skromnim mogucnostima djelovanja u tom duhu, iskreno i sa punom odgovornoscu. Vjerujem da je ovo izneseno tek mali primjer u ukazivanju kako treba djelovati na tom putu otvaranja svijetu, kroz svijet sam.

Haiku je tek kamencic u gradnji mostova onog poliloskog, ali paradigmatski za razumijevanja planetarne kulture, koja zna samo za jednu granicnost : izmedju onog duhovnog i humanog i onog, sto barbarizira zivot i kulturu. Ostale granice, odvajanja, nejednakosti i diskriminaciju, ona ne priznaje.

Misliti Rijeku uz ostalo znaci i misliti ju na nacin haikua bivstvovanja. Ali haiku nije apsolutni odgovor, vec samo nagovjestaj, samo skromni orijentir u labirintalnosti i bespucima kulturnog zivljenja grada i sire. Mi smo tek skromni hodocasnici na putu haijinstva i sretni smo, ako mozemo uciniti ono malo na velikom zadatku planetarnog bivstvovanja.


Dr. sci. Jadran Zalokar
http://zalokar.20m.com