Prometej / grc. Prometheus / bio je sin titana Japeta i boginje Temide, a po nekim verzijama, majka mu je bila okeanida Klimena. Bio je iz roda titana, no stao je na Zeusovu stranu, kada je Zeus odlucio svrgnuti titana Krona, da bi uspostavio novi poredak, te mu je Prometej pomogao, zato sto je zudio za novim, pravednijim svijetom. No, nakon sto je Zeus pobjedio u borbi, Prometeja nije pravedno nagradio, a Prometej ga je napustio, jer je kruti i nemilosrdni bog zelio unistiti bespomocna ljudska bica.
Prometej je volio ljude i suosjecao je sa slabima, te je odlucio spasiti covjecanstvo, pa i po cjenu toga da se usprotivi Zeusovoj volji. Ulio je ljudima snagu, te ih je naucio kako da pomognu sami sebi. Sa svetog ognjista na Olimpu ukrao je vatru bogova i donio ju je ljudima na dar. Uz pomoc vatre, ljudi su naucili pripremati kvalitetniju hranu, mogli su se zastiti od hladnoce i poceli su jacati svoja tijela i svoj duh. Takodjer ih je Prometej naucio razlicitim zanatima, kako da kuju gvozdje i izradjuju alat, te ih je naucio racunati, pisati i citati. Pripitomio je divlje zivotinje - bika i konja - te ih je podvrgnuo covjekovoj volji, da bi ljudi uz pomoc njihovog rada mogli lakse obradjivati zemlju. Naucio je ljude i umijecu iscjeljivanja, upoznao ih je sa razlicitim lijekovima i iscjeliteljskim vjestinama. U duhovnom smislu, bio je pravi stvoritelj covjeka, jer je od njega napravio razumno bice, koje je postalo sposobno da stoji na vlastitim nogama i da prezivi u surovom svijetu.
Medjutim, zbog svega toga ga je Zeus veoma surovo kaznio: naredio je svojim slugama da ga savladaju i odvedu na kraj svijeta, gdje ga je bog Hefest prikovao za visoku stijenu. Prometej ipak nije bio porazen, jer je znao da kruta vladavina Zeusa nece trajati vjecno, a takodjer je uz pomoc svog prorocanskog dara znao i kada ce Zeus biti svrgnut i zasto, no znao je i za nacin, kako se to svrgavanje moze sprijeciti. Zeus je pokusao doznati tajnu tog prorocanstva od Prometeja, ali je ovaj bio previse ponosan i tvrdoglav da bi pregovarao sa vrhovnim bogom.
'' Ukratko, mrzim vas, bogovi, sve do jednog. Svoje muke ne namjeravam mjenjati za robovsko sluzenje tiraninu '' - poznata je recenica, koja se pripisuje Prometeju.
Nakon toga ga je Zeus pogodio sa munjom i srusio skupa sa stijenom, za koju je bio prikovan, u bezdan podzemnog svijeta - Tartar. Tako je pokusao slomiti njegov ponos, no kako mu to nije uspjelo, naredio je da Prometeja opet izvedu na svjetlo, da bude izlozen jos gorim i tezim mukama. Mnoge godine je Prometej bio prikovan za stijenu na vrhu Kavkaza. Trpio je od mrazeva i zedji, a svakog jutra mu je ogromni orao iskljuvao komad jetre, koji bi preko noci ponovo izrastao. No, Prometej je ostao jednako ponosan kao i prije, te mu je bilo ispod casti da vrhovnog boga moli za milost.
U medjuvremenu je Zeus ucvrstio svoju vladavinu i samim time postao je blazi vladar - pustio je titane iz tamnice, te je cak postao milostiviji prema ljudima. No, i dalje ga je uznemiravala tajna o njegovom svrgavanju, a za koju je znao Prometej. Dozvolio je da Prometeja posjete zena Hesiona i sin Deukalion, koji su mu potvrdili da Zeus vise nije onakav tiranin, kakav je bio, te da je i prema ljudima postao puno blazi. Prometej je bio spreman odati tajnu Zeusu, te da ga ovaj za uzvrat oslobodi, ali je bio i dalje veoma ponosan i nije zelio moliti za milost, vec se nadao da ce ga osloboditi ljudi - jedino bi iz njihovih ruku primio slobodu.
Jednog dana, do njegove stijene je stvarno i dosao covjek, junak Herkul, te je sa svojom strijelom ubio orlusinu, koja je kljucala Prometejevu jetru. Potom je razbio Prometejeve okove i skinuo ga je sa stijene. Tada se pojavio Zeusov glasnik, kojemu je Prometej odao tajno prorocanstvo: porucio je Zeusu da se ne zeni sa Tetidom, za kojom je Zeus zudio, jer ce njegov njegov sin nadmasiti svoga oca. Nakon toga mu je Zeus podario slobodu.
Pomirio se sa Zeusom, a pri tome nije nista zrtvovao od svoga ponosa, niti je izdao svoje principe. Njegova pobjeda je okoncana time, da je primljen na Olimp medju bogove. Ipak, kao sjecanje na svoj neposluh, nosio je prsten sacinjen od svojih okova, u koji je bio ugradjen dio stijene sa Kavkaza. U cast Prometeja, ljudi su poceli nosti prstenje sa kamenom, a prica se i da su kasnije mnogi narodi, koji su zivjeli oko Kavkaza, ubijali orlove i spaljivali njihova gnijezda, jer su ih zbog muke, koju su zadavali Prometeju, smatrali neprijateljima ljudi.
***
Ovaj mit na simbolican nacin govori o tome, kako su istinski napredak i sloboda za ljude moguci tek onda, kada se pocnu svrgavati okostali autoriteti i kada se u ime humanizma pocne rusiti losa tradicija, a koja u svojoj osnovi skodi covjeku i ljudskome na zemlji. Nijedan sistem ne smije atakirati na covjekovu slobodu, bez obzira da li se radi o religijskom, pravnom ili drzavnom sistemu. A ako se to desi, onda ce arhetip Prometeja na kolektivnim nivoima svijesti u ljudima probuditi iskonsku zudnju za slobodom, koja ce ih prosvijetliti i ohrabriti da se ponosno i hrabro odupru nehumanim vladarima, sto crpe covjekove energije, te namecu tiraniju inkvizitorskog jednoumlja.
Ovaj arhetipski lik simbol je ponosa i otpora surovim autoritetima, uz svijest da ni jedna zrtva nije prevelika, kada je u pitanju ljudsko blagostanje i sloboda na zemlji - na dubokim dusevnim nivoima, lik Prometeja nam ulijeva snagu da beskompromisno nastavimo slijediti svoja uvjerenja, a u ciju pravednost i humanost vjerujemo, cak i onda, kada nas nitko ne bude ni shvacao, ni podrzavao, nista ne smije biti vaznije od naseg oslobodjenja, koje mora postati pravo svih ljudi na zemlji, bez elitizma.
Otkrivajuci ljudima moc vatre, tajnu bogova, Prometej je ujedno i prvi borac protiv mistifikacije znanja, koja diskriminira covjekovo pravo na informaciju. U danasnjem svijetu, informacija je postala oblik robe - razlicito znanje se prodaje onima, koji posjeduju materijalna bogatstva, dok se siromasni ostavljaju u neznanju, jer je svjetovnim vladarima potrebno da imaju sto vise neobrazovane radne snage, koja nece puno zapitkivati i misliti, vec ce raditi i bespogovorno placati zemaljske poreze svojim gospodarima. No, uz svijest o gradjanskim pravima i legalnim strategijama gradjanskog otpora i aktivizma, ljudi ipak mogu sebe zastititi, kroz razlicite oblike udruzivanja u civilnim pokretima, ciji je krajnji cilj zastita i promicanje ljudskih prava za sve ljude na svijetu, bez iznimki.
Pravi ucitelji covjecanstva su poput Prometeja - humani, saosjecajni i spremni da pomognu, bez zelje da iz toga dobiju veliku materijalnu korist, jer svi imamo pravo na znanje, rast i razvoj svojih sposobnosti i prava mudrost, kao i sve druge prave stvari na ovoj zemlji – posve je besplatna i nema cijene, a do nje se dolazi voljom, strpljenjem, ali i sa odredjenom dozom Prometejskog ponosa i tvrdoglavosti, koji su odlika samoosvjestenih ljudi, nepokorenog duha i ciste svijesti.
Zato ovom arhetipu treba teziti kao dusevnom simbolu, koji nas prosvjetljuje, oslobadja i stiti u mraku neznanja. Za zene je arhetip Prometeja narocito koristan, jer ih uci kako da razviju nezavisan intelekt, kriticko misljenje i duhovnu neustrasivost - Prometej, kao animus, daruje zeni zudnju za slobodom i borbenost, koja ce joj pomoci da se za tu slobodu i izbori, bez obzira na cijenu, jer je zivot bez slobode oblik duhovne smrti i kao takav nema nikakve vrijednosti.
Od muskih, mitskih likova veoma su zanimljivi Eros i Dioniz, mozda upravo zbog toga, sto je krscanska civilizacija u najvecoj mjeri kastrirala bas ta dva muska arhetipa, kao boga ljubavi / Eros / i boga ekstaze / Dioniz /, cije energije nisu odgovarale '' uskopljenim '' krscanskim moralizatorima ! No, kakve zapravo energije otjelotvoruju likovi Erosa i Dioniza - sto je to, sto su muskarci u krscanskoj civilizaciji donekle izgubili i potisnuli ?
Eros je bio grcki bog ljubavi i ljubav sama. Prema starijim mitovima, predstavlja zivotvornu snagu, koja se rodila iz prvobitnog kaosa, dok je prema novijim mitovima on bio sin ratnickog boga Aresa i boginje ljubavi Afrodite, sto znaci da je svojim otjelotvorenjem ujednio i harmonizirao dva suprostavljena principa - princip rata i princip ljubavi. Stari mitovi pak govore da se Eros rodio istovremeno sa boginjom zemlje Gejom, te je upravo on spojio rasprsene cestice kaosa u plodotvornu cjelinu, iz koje ce izniknuti sva ziva bica - bogovi, ljudi i zivotinje. Ako arhetip Erosa posmatramo na unutrasnjim planovima covjekove dusevnosti, moze se reci da je upravo ljubav ono, sto povezuje razbacane identitete i neosvijestene dijelove psihe u cjelovitu, smislenu sustinu - ljubav iz unutrasnjeg kaosa oblikuje svijetove harmonicne smislenosti, koristeci cestice kaosa kao gradjevni materijal za stvaranje novih, raskosno lijepih tvorevina ljudskog duha.
Dakle, princip Erosa je i princip kreativnosti, koja se radja iz suocenja sa najdubljim izvorima naseg bica, u kojima divljaju strasti i potisnuti instinkti, sve do trenutka dok ih ne integriramo u sveobuhvatnom prihvacanju svoje prirode, koja zeli biti oslobodjena i izrazena u svoj svojoj punoci. No, danasnji muskarci su nauceni da potiskuju i kastriraju svoje emocije, pa im je princip Erosa poprilicno neshvatljiv i ona prava sustina zivota uporno ce im izmicati, jer je nju posve nemoguce spoznati kroz prizmu ucjepljenog, surovog Logosa, kao nosioca patrijarhalne percepcije i doktrine.
Kao sto je zena diskriminirana u svojoj multidimenzionalnosti, tako je diskriminiran i suvremeni muskarac, kojem drustvo oduzima pravo da bude ranjiv, emotivan i iskren u izrazavanju svojih dusevnih potreba, pa na taj nacin, globalno gledano, medju muskarcima nase civilizacije postoji temeljni nedostatak emotivne inteligencije, sto se ocituje u velikoj muskoj nesposobnosti da u svojim bliskim odnosima iskazu brigu, njeznost i toplinu. Naravno, nisu svi muskarci ovakvi, ali velika vecina jeste, upravo zbog kastriranog principa Erosa.
Bog Zeus, kao prvi patrijarhalni bog, pokusao je ubiti Erosa cim se rodio, no spasila ga je Afrodita, tako sto ga je odnijela u duboku sumu i povjerila ga brizi divljih lavica. Kad je odrastao, Eros se vratio na Olimp i svi bogovi su se radovali njegovom dolasku, zbog njegove prijatne naravi i velike ljepote. Prema novijim mitovima, njegov brat je bio Anteros – '' Protiljubav ''.
Najljepsa prica o Erosu je ona o njegovoj ljubavi prema zemaljskoj djevojci Psihi. Zbog svoje ljubavi, Eros i Psiha su morali pretrpjeti razne komplikacije i mnoga iskusenja, jer nije bilo dozvoljeno mjesanje izmedju ljudi i bogova, pa su oboje trpjeli i od jednih i od drugih. Prema nekim verzijama legende, Eros je napustio Psihu, jer ga je izdala i otkrila njegov pravi identitet svojim zlobnim sestrama, koje su od samog pocetka zeljele razoriti njihovu vezu. Potom je Psiha sva ocajna posla traziti Erosa u podzemnim svijetovima, iz kojih ju je on spasio, tako sto ju je uspavao i odnio sa sobom na nebo, gdje ju je Zeus primio medju bogove i time ju je prihvatio kao Erosovu zakonitu zenu. Moze se reci da je ljubav na kraju pobjedila, a Psiha je uz pomoc Erosove ljubavi od smrtne zene postala besmrtna i data joj je prilika da svoj zivot provede medju bogovima na Olimpu.
Ovaj prelijepi mit nas uci da muskarac svojom ljubavlju moze iscjeliti i regenerirati zenu koju voli, moze je spasiti cak i iz simbolickog carstva mrtvih, no samo ako posjeduje razvijen princip Erosa u sebi, a to je pozrtvovanost, milost i beskompromisna ljubav prema zeni, koja se ne obazire na drustvene predrasude i misljenje svijeta.
Na zalost, danasnji muskarci su u velikoj mjeri izgubili te osobine, jer su im duznost i drustveni uspjeh postali vazniji od emotivnog ispunjenja i skladne veze sa voljenom zenom, za sto je isto kriv patrijarhalni odgoj, koji nalaze pravilo da se zena mora brinuti za njegovanje i odrzavanje ljubavi, dok muskarac mora raditi, izvrsavati svoje obaveze prema drustvenoj hijerarhiji i pri tome mora surovo potisnuti vlastite emocije, da bi mogao prezivjeti u svijetu nemilosrdne, konkurentske borbe.
***
Dioniz, bog vina, plodnosti i ekstaze je opet bio nesto drugaciji bog od Erosa, ali ne i manje zanimljiv ! Bio je sin Zeusa i Semele, rodjen kao nezakonito dijete, kojega je ljubomorana Zeusova zena Hera zeljela pogubiti. No, Zeus je spasio sina od pogibelji i predao ga je bogu Hermesu da se brine o njemu. Hera je jos jednom pokusala pogubiti Dioniza, opet joj nije uspjelo i on je na kraju zavrsio kod planinskih nimfi, koje su ga sakrile u duboku pecinu, sa ulazom zaraslim u vinovu lozu, te su ga odgajale na sigurnom i zasticenom mjestu, uprkos svim Herinim podvalama i zamkama.
Tu je Dioniz prvi put otkrio vino, kojim je onda opijao sebe i svoje odgojitelje, nimfe i satire. Zatim je sadnice vinove loze odnio i ljudima, te ih je naucio kako se od grozdja pravi opojni napitak. Nakon toga je - Zeusovom voljom - postao bog vina. Ljudi su gajili podvojene osjecaje prema Dionizu: jedni su se sa odusevljenjem predali njegovom kultu, dok su ga drugi osudjivali i odbacivali, a pogotovo su ga mrzili razliciti vladari, jer je svojom veseloscu i druzeljubivoscu odvracao narod od rata, duznosti i odricanja. Dioniz je zagovarao princip zivotne radosti i nesputanog uzitka, nasuprot patrijarhalnog modela duznosti i hijerarhijske pokornosti. U simbolickom smislu, on u muskarcu predstavlja divlje, nepokorene energije i snagu prirode, koja nije nasilna, vec je naprosto neiskvarena i neobuzdana, ali takav muskarac je u punoj mjeri sposoban da bude i emotivan i strastven, te potpuno erotski predan zeni, bez ikakvih predrasuda i laznog morala !
Dapace, Dioniz je u zenama namjerno raspaljivao zanos i erotsku vatru i nije se plasio tih elementarnih, zenskih energija, kao sto ce kasnije muski, mitski likovi u krscanstvu upravo tu vrstu energija gusiti i demonizirati kod zena. Dioniz je u metaforickom smislu, zbog tih svojih osobina i osloboditelj zenskog erosa ! Na ljude je djelovao tako, sto je oslobadjao njihove potisnute strasti i hladnu trezvenost je pretvarao u veselu razuzdanost, opojnost i ekstazu, oslobadjao ih je od briga i donosio im je zivotnu radost, iskonsku vitalnu silu, koja budi i regenerira sva bica u prirodi. Takodjer je i umjetnicima omogucavao pun zamah stvaralacke energije i nadahnjivao ih je u njihovim djelima.
Ako je Eros zaboravljeni princip ljubavi u muskarcu, onda je Dioniz neukrotiva sila vitaliteta i povezanosti sa energijama prirode, sto su danasnji muskarci takodjer zaboravili i potisnuli, jer su se u surovoj podredjenosti patrijarhalnim autoritetima i duznostima odvojili od svoga tijela. Patrijarhalna duhovnost namece koncepte o '' grijesnosti '' tjelesnoga, te mnogi muskarci danas odvajaju duh od tijela, velicajuci duhovno i '' transcendentalno '', a podcjenjujuci materijalno, pa si neki od njih u svojim duhovnim trazenjima namecu neprirodnu strogost i askezu, zaboravljajuci stari nauk o jedinstvu citave prirode, u kojoj nema nicega grijesnog i u kojoj su i tijelo i duh podjednako sveti, a najdublje duhovne ekstaze i spoznanja dosezu se upravo kroz ekstazu i radost tijela !
Arhetip Dioniza uci nas kako smo se zaboravili igrati, radosno i neoptereceno, bez stida i moraliziranja. Dioniz kao animus zenama, pak, donosi radostan osjecaj oslobadjanja i spajanja sa cjelokupnom prirodom, kao i sposobnost nesputanog uzivanja u erotskoj ljubavi. Zato ce u vremenima, koja dolaze, ovaj muski arhetip ponovo biti regeneriran na nivoima kolektivne svijesti i ljudi ce sve vise poceti uzivati u svojoj culnosti, u svome tijelu, u svojim emocijama i zivotnoj vitalnosti, a surovi, patrijarhalni Logos biti ce zauvijek prevladan i odbacen, i kod muskaraca, kao i kod zena.
Orfej je, kao sin boga Apolona i muze Kaliope, bio najveci i najcjenjeniji pjevac i glazbenik u grckim mitovima. Kao istaknuti umjetnik, u antici je bio ravan svim ostalim grckim junacima i herojima. Bio je cudesno nadaren - kada god bi zapjevao i zasvirao na svojoj liri, divlje zvijeri bi mu pitomo prilazile, drvece i stijene su se pomjerali prema njemu, a vuk i janje su zajedno lezali jedan pored drugoga i ganuto su slusali prekrasnu muziku.
Orfej je imao mladu zenu Euridiku, koju je jako volio. No jednog dana, Euridika je u sumi, dok je brala cvijece, nagazila na zmiju otrovnicu, a kad je njezin muz dotrcao do nje, ona je vec bila mrtva. Orfej je bio beskrajno tuzan i odlucio je poci u podzemni svijet da zatrazi od njegovog vladara da mu vrati voljenu zenu, sto se ni jedan smrtnik prije njega nije usudio napraviti. Svojom pjesmom smeksao je srce starog Harona, koji ga je sa camcem prevezao preko rijeke Stiks, na drugu obalu, u zemlju mrtvih. Tamo je Orfej stupio pred Hada i njegovu zenu Perzefonu. Zapjevao im je pjesmu o svojoj ljubavi prema Euridiki, te ih je zamolio da mu je vrate. A u slucaju da odbiju njegovu molbu, onda ih je zamolio za drugu uslugu - da i njega uzmu u svoje carstvo, gdje ce on zivjeti pored Euridikine sjene.
Svojom pjesmom ganuo je citav podzemni svijet, pa i samu Perzefonu, koja se rasplakala, slusajuci ga. Tada je Had odlucio da ce ispuniti Orfejevu molbu, ali pod jednim uvjetom. Kada bude izlazio iz podzemnog svijeta, ne smije se okretati za Euridikom, koja ce cijelo vrijeme hodati iza njega, po strmim i neprohodnim stazama. Orfej je na to pristao - savladao je vecinu teskog puta, no u jednom trenutku ga je ipak izdalo strpljenje, te se okrenuo da vidi da li je Euridika umorna, ali je tada vidio samo njezinu sjenu, kako nestaje u daljini ! Tako je sam bio kriv za njezinu drugu smrt. Ponovo je pokusao uci u svijet mrtvih, ali mu po drugi put to vise nije uspjelo i on se, sav ocajan, vratio u svoj rodni kraj.
Sa Euridikom se ipak susreo za cetiri godine, kada su ga pogubile bijesne trakijske zene - bahantkinje. Za vrijeme jedne njihove orgije, spazile su ga na proplanku i omamljene vinom, pocele su ga gadjati kamenjem. Bile su bijesne sto im se nije zelio pridruziti u njihovoj svecanosti i sto je, opcenito, izbjegavao zene. Nasrnule su se na njega kao jato ptica grabljivica i doslovno su ga rastrgale, a njegovu glavu, skupa sa njegovom lirom, bacile su u rijeku ! Prema nekim verzijama mita, Orfej se ipak spasio i zavrsio je svoj zivot u zemlji Hiperborejaca, nad kojom sunce nikada ne zalazi.
***
Ovaj nas mit uci da je i previse ljubavi ponekad stetno - zbog svoje prevelike brige za voljenu zenu, Orfej ju je po drugi put izgubio, jer nije bio siguran u njezino prisustvo iza svojih ledja. Morao se uvjeriti svojim ocima, ali oci smrtnika ne smiju otkriti bas sve tajne podzemnih svijetova, a oni, koji to ipak pokusaju, mogli bi izgubiti i ono sto im je bilo najdraze. Orfej je primjer covjeka, kojemu je uspjelo da sretno izvede jedan veoma riskantan potez, no on sam nije dovoljno vjerovao u vlastitu srecu ! A mozda nije vjerovao ni u Euridikinu ljubav, jer je morao provjeriti da li stvarno ide za njim. Nedostatak vjere nas moze pogubiti - i nase najdraze takodjer - pogotovo onda, kada tu vjeru izgubimo u veoma kriticnim i opasnim trenucima !
Vrlo tragican mit, pogotovo Orfejeva smrt, od ruku pobjesnjelih, pijanih zena. Izmedju ostalog, ovaj mit nam govori i o tome kako visoki duhovi u ovim nasim zemaljskim svijetovima cesto mogu biti veoma surovo pogubljeni od primitivne i razularene svjetine, koja nije do kraja spoznala vlastite nagone i zavladala nad njima. I za razliku od vecine grckih junaka, koji su bili nadnaravno jaki i lukavi, Orfej nije bio ni jedno, ni drugo, vec je bio veoma ranjiv i ljudski nesavrsen, a najveca njegova snaga je bila u njegovoj sposobnosti da stvori i podari ljepotu, ali mu taj dar ipak nije pomogao da prezivi i spasi svoju ljubav.
Mitski Chiron ili Kiron je kentaur, spoj covjeka i konja. Rodjen je kao besmrtno, polubozansko bice, no njegova ga je majka odbacila zbog njegove ruznoce. Tada ga je pod svoje uzeo bog Apolon i naucio ga mnogim plemenitim vjestinama. Za razliku od ostalih kentaura, koji su bili divlji i podlozni svojim nagonima, Kiron je bio profinjen, zeljan znanja i zelio je pomoci drugim bicima. Vremenom je postao veliki ucitelj i mudrac, a bavio se takodjer iscjeljivanjem i sviranjem. U jednoj borbi je od Herkula zadobio neizljecivu ranu na nozi - pogodila ga je strijela, namazana otrovom od krvi cudovista Hidre.
Iako je bio besmrtan, ta rana mu je nanosila puno patnje. Pokusavajuci pronaci lijek za sebe, zapravo je pomagao drugim ljudima i bicima da se izlijece i kao takav predstavlja simbol '' ranjenog iscjelitelja '', koji je prerastao svoju patnju, trudeci se da razvije u sebi univerzalnu ljubav i saosjecanje. Na taj nacin je oplemenio i onaj zivotinjski dio u sebi, dio konja, koji je podlozan strastima i zaputio se prema visokim duhovnim spoznajama. Kada je Prometej bio oslobodjen i spasen od kazne bogova, jer je uzeo bozansku vatru znanja i darovao je covjeku, Kiron je bio taj, koji mu je podario svoju besmrtnost - lisio se besmrtnosti, poklonivsi je Prometeju, jer je zelio pronaci konacni mir.
U tom mitu ima vise razina, na koji se on moze shvatiti, no u biti se govori o hrabrosti pojedinca da se suoci sa svojim patnjama i u njima pronadje motiv za trazenje univerzalnog lijeka. Kironove osobine su mudrost, nesebicnost, duboko razumijevanje zivota i spremnost da se zrtvuje za vise ideale. Kroz svijest o vlastitoj ranjivosti covjek sazrijeva i postaje mocniji, a ne slabiji - samo onaj tko zadrzi hrabrost i optimizam uprkos svojim patnjama moze se smatrati mudrim covjekom i on ce naci nacin da sva svoja iskustva, pa i ona bolna, pretvori u sire razumijevanje zivota.
Psiha je bila ljubavnica, a potom i zena grckog boga ljubavi Erosa. Radi se o jednoj od najljepsih ljubavnih prica, koja u sebi nosi duboku misticnu poruku o jedinstvu, do kojega dolazimo, nakon sto smo pobjedili sva iskusenja na zemlji i odradili krug svojih karmickih zadaca.
No, cujmo pricu !
Zivjeli su jednom kralj i kraljica, koji su imali tri kceri, te su dvije starije dobro udali, ali za najmladju Psihu nikako nisu mogli naci muza, jer su se muskarci bojali da joj pridju. Ona je bila toliko lijepa i savrsena, da su je ljudi stovali kao boginju i idealizirali su njen znacaj, smatrajuci da se radi o novoj Afroditi, te su joj iskazivali pocasti, namjenjene bozanstvima. Na kraju su njezini obozavaoci poceli napustati Afroditine hramove i poceli su stovati svoju novu '' boginju '' - Psihu. Afrodita je zbog toga bila veoma bijesna i ljubomorna, te je odlucila da se djevojci surovo osveti. Naredila je svom sinu Erosu da rani Psihino srce sa strijelom ljubavi, tako da se ona zaljubi u najruznijeg muskarca na svijetu. Psihin otac je u isto vrijeme u delfskom prorocistu dobio strasan odgovor - da ce po njegovu kcerku doci mladozenja u obliku ruznog zmaja, cije ce tijelo biti prekriveno sa ljuskama. Medjutim, Eros je spasio Psihu od njezine sudbine, jer se zaljubio u nju na prvi pogled i nije je zelio pogubiti na zapovjest svoje ljubomorne majke.
U ovom mitu nam je docarana duboka netrpeljivost nekih majki, prema ljubavnim partnericama svojih sinova, pa su takve majke upravo destruktivne u svojoj zelji da mladog muskarca zadrze pod svojom suknjom, tjerajuci ga suptilnim i manipulativnim metodama da se odrekne ljubavi drugih zena. No, nekada utjecaj takve posesivne majke traje dugo vremena, nakon sto se sin fizicki odvojio od nje, jer majka naprosto zivi u njegovoj podsvijesti, kao destruktivna anima, koja mu brani da u svom zivotu realizira normalan ljubavni odnos sa zenom.
Nakon sto je Eros spasio Psihu, odveo ju je do svoje raskosne palace, gdje je svaka njezina zelja odmah bila ispunjena. Kada je zaspala te noci, tiho joj se primaknuo njezin muz i umjesto strasnog zmaja, to je bio prekrasni bog ljubavi. Eros je od Psihe trazio da postuje samo jedan uvjet, naime, ona nije smjela vidjeti njegov pravi lik. Ona mu je obecala da ce postovati njegov zahtjev, te je nastavila zivjeti u velikoj radosti i iscekivanju noci, koja bi joj donosila ljubav tajanstvenog ljubavnika. No, mlada zena je ceznula za svojom obitelji i zamolila je Erosa da dozvoli da je posjete njezine sestre, iako ju je Eros opomenuo da taj susret moze biti opasan. Na kraju je pristao da joj ispuni zelju i Psihine sestre su dosle u njihov dom. Medjutim, kad su vidjele prelijepu palacu, u kojoj je Psiha zivjela, osjetile su snaznu zavist i ljubomoru, te su pocele intrigati, nagovarajuci Psihu da im otkrije pravi identitet svog ljubavnika i spasitelja.
Dakle, osim Afrodite, na ljubav dvoje ljubavnika bile su ljubomorne i Psihine sestre - ovdje se ogleda jedna velika istina: kada god dvoje ljudi izmedju sebe razvije nesto lijepo i cisto, mogu biti sigurni da ce na njihovu ljubav nasrnuti horda zlobnih osoba, koje nisu sposobne voljeti i zato ce se na sve nacine truditi da pokvare i uniste ljubav drugim ljudima. Velika mudrost nalaze svim ljubavnicima pravilo da svoju ljubav moraju cuvati od zlobnog i zavidnog svijeta, kao njezni plod sakriven u tami, kako im se ne bi desilo da ih tudja zavist i zli jezici razdvoje i pokvare sklad, koji vlada izmedju njih.
Kada je Psiha ostala trudna sa Erosom, njezine sestre su je opet posjetile, sa zeljom da joj naude i preotmu joj bogatstvo, te uniste njezinu srecu. Ispitivale su Psihu o njezinom muzu i nagovorile su je da mu mora sa svjetiljkom osvijetliti lice, da bi se uvjerila kako je njezin muz zapravo odvratni, ljuskavi zmaj iz prorocanstva. Kad je Eros te noci zaspao, Psiha je, pod utjecajem svojih sestara, prekrsila dato obecanje i osvijetlila je njegovo lice svjetiljkom, drzeci u ruci noz, jer se spremala da ga ubije, ako otkrije da se radi o zmaju. Medjutim, ugledala je boga ljubavi Erosa i kad se nagnula da ga poljubi, kap vrelog ulja iz svjetiljke mu je pala na kozu i on se probudio, te je sa velikim bijesom odlucio da je odmah napusti, jer je ona prekrsila dato obecanje.
Sva ocajna, Psiha je tumarala svijetom, nakon sto ju je Eros napustio, te je odlucila da se osveti svojim sestrama, jer su unistile njezinu srecu, i u svom naumu je uspjela. No, u medjuvremenu je i Afrodita saznala za ljubav svog sina i strasno se naljutila. Pronasla je Psihu i kad je ugledala djevojcinu ljepotu, osjetila je veliku ljubomoru, mrznju i bijes. Ovdje nam se boginja ljubavi ukazuje kao veoma ljubomorna i zlobna osoba, koja nije mogla podnijeti konkurenciju drugih, ljepsih zena ! Pocela je tuci Psihu i rastrgala je njezine haljine, te ju je izvrgnula velikim mukama, naredivsi svojim slugama da je bicuju.
Takodjer joj je dala i tri zadatka, koje je Psiha morala rijesiti, ako je zeljela da spasi svoj zivot. Boginja je pred nju rasula gomilu psenice, maka, prosa i pasulja, te je naredila djevojci da do veceri mora razdvojiti zrna u posebne gomile, inace ce umrijeti. Psihi su u pomoc pritekli mravi i zadatak je do veceri bio izvrsen. Savladavajuci ovaj prvi zadatak, Psiha je, kao simbol ciste i naivne duse, naucila MUDROST RAZABIRANJA.
Zatim joj je Afrodita naredila da mora donijeti cuperak vune od zlatnog runa divljih ovnova, koji su pasli na obali obliznje rijeke. Taj zadatak je Psiha izvrsila tako, sto je cekala da opasni ovnovi zaspu, a tada je sa komadom trske pokupila cuperke njihove vune, koji su se nahvatali po obliznjem grmlju. Druga mudrost, koju je Psiha naucila, jeste OPREZ. Naime, opasnim i surovim zvijerima ne smijemo se lakomisleno izlagati, posve nezasticeni, vec trebamo pricekati trenutak, kada ce njihova paznja popustiti i tada mozemo pokusati ostvariti svoje ciljeve. Mlade i neiskusne duse moraju biti veoma oprezne u ovom svijetu !
Treci zadatak se sastojao u tome, sto je Psiha morala donijeti vodu sa izvora nad strmom, klizavom stijenom, koju su cuvali divlji zmajevi. Ona je i taj zadatak ispunila uz pomoc orla, koji je sletio iznad izvora, zagrabio vodu i donio je Psihi. Orao ovdje simbolizira SPOSOBNOST SIRE PERSPEKTIVE, uz pomoc koje je Psiha uspjesno savladala i ovaj zadatak.
Tada joj je Afrodita zadala jos jedan zadatak, tezi od prethodnih: Psiha je morala sici u carstvo mrtvih, kod boginje Perzefone, te izmoliti od nje kutiju sa carobnom bojom. No, tu kutiju niposto nije smjela otvarati. Psiha je i to uspjela napraviti, ali kad se vratila u gornji svijet, ipak nije odoljela svojoj radoznalosti, te je otvorila kutiju, iz koje je tada izasao ledeni dah smrti i zaogrnuo je nesretnu djevojku, bacivsi je u duboki san. Radoznalost u opasnim trenucima moze biti pogubna za nas - to je cetvrta mudrost, koju moraju nauciti mlade i neiskusne duse na planeti !
Psiha je zaspala u samrtnickom snu, a za to vrijeme, Eros je ipak odlucio da je potrazi, te kad ju je nasao, skinuo je sa nje caroliju i probudio je svoju dragu njeznim ubodom ljubavne strijele. Tada je Psihu odveo na Olimp i zatrazio je od Zeusa da mu dozvoli da je ucini svojom zakonitom zenom. Zeus je to dozvolio, te je Psihu, kao obicnu zenu, pretvorio u boginju i predao ju je njenom muzu Erosu. Na kraju se sa tim pomirila i Afrodita, a dvoje ljubavnika se sretno vjencalo. Iz njihove veze rodjena je djevojcica sa imenom Hedona, znacu '' slast ''.
Ovaj prekrasni mit uci nas kako prava ljubav zahtjeva velike zrtve: zahtjeva iskrenost, mudrost i povjerenje izmedju ljubavnika, te na samom pocetku potrebno je da oboje svoju ljubav drze u tajnosti, kao krhku biljku, koju veoma lako moze unistiti ljudska zloba sa strane. No, cak i ako se to desi, tada se moramo boriti za ljubav, kao sto je i Psiha odlucila da se bori, hrabro i beskompromisno, uprkos svom neiskustvu i neznanju, te brojnim neprijateljima, koji su joj dolazili na put u vidu ljubomornih i zavidnih zena. Nagrada pripada hrabrima ! Zbog svoje cvrste zelje da pod svaku cjenu pronadje izgubljenu ljubav, Psiha na kraju biva nagradjena tako, sto je od obicne zemaljske zene postala boginja i Erosova supruga, u divnom spoju misticnog jedinstva, iz kojega se radja plod - djevojcica sa imenom SLAST !
Od novijih mitova, veoma mi je inspirativan mit o Faustu, a kojega je u svojoj drami obradio i Johann Wolfgang Goethe. U ovom mitu problematizira se covjekova zudnja za univerzalnim znanjem, uz pomoc kojega ce on biti sposoban da prodre u sve tajne zivota i smrti. Zbog te zudnje, Faust, zajedno sa svojom ljubavnicom Margaretom, prodaje svoju dusu vragu otjelotvorenom u liku Mefista i pri tome njih dvoje uopce ne mare za kasnije posljedice.
Ideja ovog mita zapravo je slijedeca: u svakom napretku sadrzana je i potencijalna klica propasti, pa u tom smislu i znanje moze biti dvosjekli mac - napr. znanje o atomskoj energiji ! Covjek zapadnog svijeta otjelotvoren u liku Fausta, u svojoj zudnji da razumom pokori prirodu, u konacnici biva proklet zbog svoje nezajazljivosti i gubi svoju dusu, jezgro svoje ljudskosti.
No, zudnja za znanjem naprosto je utkana u srz ljudske prirode i to je dobro, medjutim, znanje mora biti oplemenjeno i emocijom i saosjecanjem, jer se u suprotnom moze pretvoriti u ledeni i destruktivni princip Logosa, koji ne mari za stetu i kaos, sto ih prebrzi i neuravnotezeni napredak moze donijeti ljudskim bicima i citavoj planeti. Istinsko znanje mora sluziti covjeku i zivotu, ono u sebi sadrzi ljubav i brigu, kao znacajke Erosa, koje moraju biti u ravnotezi sa principom Logosa. To znaci da se na sirokim, kolektivnim nivoima uporedo sa razvojem industrijskog drustva moraju razvijati i mehanizmi, koji ce ucinkovito zastititi ljude, prirodu i ostala ziva bica, cije je prezivljavanje ugrozeno zbog pretjeranog tehnoloskog napretka.
Znanje + ljubav + odgovornost - to je formula istinske mudrosti.
