- SPIRITUALNA REVOLUCIJA I ENERGETSKO ISCJELJIVANJE PODSVIJESTI
Napisala: Kresimira Gojanovic
Stare mitske teme paganskih naroda na razlicitim kontinentima tijekom ljudskog razvoja, obradjivale su tzv. silazak bogova i boginja u podzemlje, kao metaforicki prodor energije u materiju, gdje je mitsko podzemlje zapravo predstavljalo prostor kolektivno nesvjesnog i karmickih tereta, koji su morali biti razobliceni svijetlom svjesti, transformirani i integrirani, prije nego li je dusa mogla dozivjeti iscjeljujucu preobrazbu, odnosno simbolicki izlazak na svjetlo i pocetak novog spiritualno - kreativnog ciklusa.
U sumeranskom mitu, Innana, boginja zvijezde Venere i ljubavi silazi u carstvo mrtvih, da bi preotela vlast od svoje starije sestre Ereskigal, koja je bila vladarica podzemnih svijetova. U podzemlju Innana nailazi na sedmoro vrata i kako kroz koja prolazi, tako joj vratar oduzima odjecu i nakit, te pred svoju stariju, tamnu sestru dolazi potpuno gola i bez svih svojih moci. Ereskigal je tada uprla u nju pogled smrti i Inana ostaje nepomicna, no ostali bogovi, da bi je spasili, salju joj hranu i vodu iscjeljenja, te boginja ljubavi ponovo biva vracena u zivot. Istu mitsku temu prica i akadska verzija mita pod nazivom " Ishtarine puti u podzemlje ". U ovoj mitskoj temi, Inanna, odnosno Ishtar predstavlja simbol mudre i hrabre zene, koja u suocenju sa svojom tamnom sestrom otkriva vlastite slabosti i istovremeno odbacuje sve svoje lazne svjetovne identitete, sve dok ne postane gola i ranjiva poput djeteta. Tada se situacija naglo preokrece, ona dobija '' vodu iscjeljenja '', ozivljava regenerirana, te ponovo izlazi na svjetlo, jos jaca i odlucnija, nego sto je bila prije zapocete preobrazbe.
U Egiptu takodjer imamo ovaj motiv, gdje boginja Izida odlazi pod zemlju, da bi spasila i ozivjela svoga ubijenog muza Ozirisa. U Grckoj opet, ta tema biva obradjena u mitu o Demetri i Perzefoni, gdje Perzefona biva oteta od Hada, da bi ponovo izasla iz podzemlja, nakon odredjenog vremena, preobrazena i regenerirana, kao simbol probudjene prirode i zene.
Gledano ocima moderne psihologije, koja redefinira stare mitske obrasce, za kolektivnu zensku svijest je taj silazak u '' Perzefonino carstvo '' istovremeno bolan i iscjeljujuci proces, unutar kojega se osvijestavaju svi oblici patrijarhalne represije nad zenama, te na individualnom nivou, koji se ispreplice sa kolektivnim, daje zeni / ali i muskarcu / mogucnost da kroz suocenje sa vlastitim kompleksima, strahovima i ogranicenjima ponovo udju u kontakt sa svojom dubinskom prirodom i unutar svoje duse metaforicki preobraze sebe, te uskrsnu, ozivljeni, u svjetlu samospoznaje.
Tijekom odgoja upijamo mnoga negativna uvjerenja, koja nas mogu ostetiti na energetskom nivou, a takodjer mogu blokirati i nasu kreativnost, prisiljavajuci nas da usvojimo lazne identitete i obrasce ponasanja, kako bismo se komformisticki stopili sa svojom okolinom i postali poslusni, nemisleci gradjani, podlozni svojim vladarima - politickim i vjerskim strukturama, koje zive od nasega rada, te nasih doprinosa i napora na zemlji. Drustvo, pogotovo ono nedovoljno napredno i tolerantno u cjelini, ima interes da odgoji sto vise poniznih i neosvijestenih gradjana, koji nece puno pitati, vec ce raditi i slusati. U tom smislu, tradicionalna uloga zene takodjer je jedan ogranicavajuci energetski obrazac, koji gusi zensku kreativnost i puteve samoosvijestavanja, dok sa druge strane insistira na slijepom prihvacanju tzv. zenskih duznosti - da zene budu iskljucivo radjalice i odgojiteljice novih narastaja poslusnih radnika i poreznih obveznika, na cijim ledjima ce drzavnici, vlastodrzci i musko svecenstvo zgrtati svoja ogromna materijalna bogatstva. U takvom sistemu, sve su uloge odavno podjeljene i tocno se zna gdje su zacrtane imaginarne granice nase slobode.
Zbog svega ovoga navedenoga, proces budjenja jeste jako bolan, jer predstavlja odvajanje od najblizih, od svoje okoline i njenih podsvjesnih represivnih mehanizama, sa kojima nas pokusavaju kontrolirati nasi ucitelji i odgojitelji, zato sto su i sami isto tako nekad bili kontrolirani i prigusivani od svojih ucitelja - drustvena represija prenosi se sa koljena na koljeno, cesto u vidu nepisanih i neizgovorenih pravila, a koja nalazu da se postuju tradicionalni obrasci ponasanja.
Put koji prekida taj kolektivni, nauceni obrazac jeste put individualizacije, kada kroz unutrasnje, regenerativne procese otkrivamo svoja skrivena dusevna bogatstva, tako sto " izgubljene " i potisnute dijelove sebe ponovo pronalazimo i povezujemo u kompaktnu cjelinu. Integracijom i prihvacanjem svoje sjenke dobijamo novi uvid u sebe i tu zapocinje ciklus dubinske kreativnosti, kroz stvaranje tzv. unutrasnjeg hrama, odnosno unutrasnjeg svetista vlastitog bica, gdje otkrivamo i ucimo njegovati svoje individualno bio - polje svete energije, sa kojom ulazimo u materiju, oblikujuci je prema svojoj volji i svome nadahnucu.
Medjutim, prije toga potrebno je proci kroz izvjestan oblik bolnog odumiranja, sve ono sto je lazna kukuljica na krilima leptira mora otpasti, sve staro i prezivjelo, sto nas blokira u nasem rastu, treba biti odbaceno kao potrosena zmijska koza, ispod koje ce onda izroniti nova, blistava i mlada zmija - simbol nase probudjene, preradjene i u cjelosti spoznate energije. U tom procesu moramo pristati i na svojevrsni gubitak iluzija - tereti neosvijestenog Neptuna najvecim su dijelom uzrok nasih energetskih ostecenja, zbog toga jer predstavljaju zamagljeno svjetlo laznih vrijednosti i ovisnickih oblika duhovnosti, koji afirmiraju ljubav prema bogu, na stetu ljubavi covjeka prema covjeku.
Demistifikacija laznih autoriteta, u koje smo vjerovali, a koji su zeljeli da budemo ovisni i podlozni njihovoj moci, donijeti ce nam privremeni osjecaj izgubljenosti i velike nesigurnosti, jer cemo se odjednom naci usred novog svijeta, koji podrazumijeva nepoznatu zemlju, zemlju u nastajanju: stare vrijednosti su srusene, a nove jos nisu niknule, niti su uspostavljene. Taj medjuprostor u fazi budjenja predstavlja tzv. tamnu noc duse, koja na nas moze djelovati neugodno i zastrasujuce, kako za pojedinca, tako i za kolektiv u cjelini, no uspijemo li se cvrsto centrirati u energiji vlastitiog unutrasnjeg svjetla, lakse cemo i bezbolnije prebroditi ovaj prirodni i posve uobicajeni trenutak na putu nase preobrazbe, jer je tamna noc duse zapravo neodvojiv dio regenerativnog procesa.
Potisnuta kreativnost vodi u autodestruktivnost, zbog toga tu autodestruktivnost na najdubljim nivoima naseg bica moramo osvijestiti i preraditi, najbolje u kreativnim procesima, unutar kojih cemo ponovo doci u kontakt sa izvornom energijom, kroz pisanje, slikanje, meditaciju, ples, te stapanje sa cistom prirodom, svuda oko nas. Naime, kada god slobodno, bez stida i krivnje izrazavamo sebe u svom bogatstvu naseg dusevnog potencijala, tada zapravo pojacavamo princip unutrasnjeg svjetla, te automatski tim svojim svjetlom poticemo i u drugima regenerativne procese vlastite samospoznaje i osobnog rasta. Zato je potrebno da sto prije odbacimo zastarjele neptunovske modele verbalne manipulacije, prikrivanja i potiskivanja stvarnih osjecaja, kao i misli, koje zbog straha gusimo u sebi, misleci da nismo dovoljno dobri i da ce nas okolina odbaciti, ako pokazemo i svoju tamnu stranu, kao i svoju ranjivost i ogranicenja.
Dualizam Neptunovske ere podjelio je svijet na svjetlo i tamu, no integracijski model Uranske ere uci nas da energija na svom putu preobrazbe sasvim prirodno mora proci i kroz podzemlje, kao i iznad zemlje - ona ulazi u najcrnje dubine, te iz njih izlazi prema najsvjetlijim visinama, neprekidno kruzna i mrezolika, povezuje razlicite planove nase svijesti, njezno transformirajuci nasa ogranicenja i strahove na putu u mudre spoznaje i uvide o vlastitome bicu.
Nista sto je ljudsko vise nije sramotno i grijesno, ulazimo u sebe, otkrivajuci prostore vlastite duse i u tim prostorima radimo svojevrsno veliko pospremanje, cistimo stare energetske nakupine u dvoranama svoga hrama, donosimo svjezi vjetar i pronalazimo unutrasnji dragulj - vodoskok u centru svojih izvora, gdje cemo se napojiti novom snagom i tako napojeni vodom iscjeljenja, opet uskrsnuti, kao lijepa i probudjena ljudska bica, cija svjetlost nikada vise nece biti zatamnjena laznim i nehumanim ucenjima umiruce ere Riba.
/ Kresimira Gojanovic, maj 2002. /
|
