ZIVOT BEZ ISKUSENJA NIJE VREDAN ZIVLJENJA.
Napisao: Miroslav Odalovic - Argus
http://www.astro-art.net/
Zivot bez iskusenja nije vredan zivljenja.
/ Sokrat /
Zivot je ispunjen patnjom, ali je takodje ispunjen i mnogim cudima, kao sto su plavo nebo, suncev sjaj i decje oci. Nije dovoljno samo patiti. Potrebno je biti i u dodiru sa cudima zivota. Ona su u nama i oko nas, svuda okolo, sve vreme...
/ Thich Nhat Hanh /
Nasa dusa je vecita zivotna forma koju pokusavamo da evoluiramo. Inkarnirajuca dusa " ceka " pravi trenutak da bude rodjena, birajuci i roditelje koji ce joj najbolje omoguciti evoluciju, koji je nece kociti. Nasa licnost, mada je prisutna od rodjenja, moze se razvijati iskljucivo kroz sam zivot. Ona napreduje - ili nazaduje - zavisno od toga kako reaguje na zivotne okolnosti u kojima se nalazi.
" Dete je rodjeno na taj i taj dan, u taj i taj sat kada su nebeske sile bile u matematickom skladu sa njegovom pojedinacnom karmom. Njegov horoskop je izazovni portret koji otkriva njegovu nepromenjivu proslost i njene verovatne buduce posledice. Ali njegovu kartu rodjenja pravilno moze protumaciti covek intuitivne mudrosti..."
/ Paramahansa Yogananda /
Karma je dejstvo zakona uzroka i posledica ciji je rezultat da okolnosti koje susrecemo u sadasnjosti mogu biti sagledane kao ishod onoga sto jeste ili nije ucinjeno tokom mnogih zivota. Natalni horoskop nije nista drugo do karmicki obrazac duse koji govori o mestu na kome je ona stala u svom razvoju. On nam moze pomoci da bolje shvatimo svoju ulogu u ovoj inkarnaciji i da bolje upoznamo sebe. Planete u kucama govore u kojim smo sektorima zivota prikljesteni uz negativnu karmu, gde smo vec postigli pozitivnu transformaciju i koliko mozemo uciniti u ovom zivotu. Negativni aspekti planeta ukazuju na ucinjene greske, pozitivni na evolutivne stadijume koje smo vec postigli i srecu u odredjenom zivotnom sektoru.
Glavni razlozi zasto se ne secamo svojih ranijih inkarnacija su ono sto psiholozi nazivaju dvema najvecim traumama u nasem zivotu - trauma rodjenja i trauma smrti. Radjanje je tajna kojom duh ujedinjuje sebe u materiju, kojom Bozansko postaje ljudsko. Te traume su nam nametnute i tokom zivota ih i sami negujemo i pothranjujemo. Zbog cega? Zbog toga sto se niko od nas ne seca svog rodjenja – tako nam je receno. Na isti nacin, licno sumnjam da se iko moze pohvaliti da pamti svoju smrt, uz svo uvazavanje brojnih primera " klinicke smrti ", sto se moze protumaciti specificnim stanjima svesti u uslovima u kojima je telo oslabljeno i izlozeno raznim naporima i nadrazajima.
Sve religije sveta bave se pitanjem smisla patnje. Jedan od paradoksa koji sadrzi hriscanstvo je da ukoliko se ispovedite ili priznate svoj greh uz obavezno pokajanje, on ce vam biti oprosten i izbrisan. Rec " kajanje " je ovde veoma vazna i zahteva da se osecate lose i da patite zbog onoga sto ste ucinili. Ako spoznate svoj greh i ako se pokajete, on ce vam biti oprosten. Kao da greh nikada nije ni postojao. Svezi i " ocisceni ", mozete da krenete da gresite svaki put iznova do narednog odlaska u ispovedaonicu. Ali, da li bas tako ? Da li nas po '' dobro odradjenom zivotu '' ceka '' vecni zivot '', kako nam to obecavaju '' autorizovani Bozji dileri '', po principu '' magarca i sargarepe '' – ili nas ceka jos zahtevnija i teza zivotna uloga i lekcija ? Izgleda da se odgovor krije u nasoj moci poimanja nagrade i kazne.
Sigurno su se mnogi od vas makar jednom zagledali u oci nekog deteta i osetili duboku povezanost. Mozda vam je nekada neko dete izreklo kakvu mudrost koja vas je duboko dirnula. Duboko u sebi verovatno ste osecali da je to dete na neki nacin mudrije od vas, da prozire mnoge stvari. To je bio odraz znanja i vaseg unutrasnjeg deteta. Jedan od razloga za takvu tvrdnju je u tome sto mi, kao duhovna bica silazimo u nase fizicko telo i radjamo se kao deca, kao bebe. Zato je dete kao sastavni deo nase licnosti uvek u najprisnijem odnosu sa duhovnom sustinom. Kada se dete rodi ono je gotovo cista duhovna sustina, zato sto u toj tacki jos uvek nema nikakvih iskustava, nikakvih dodirnih tacaka sa svetom. Zbog toga nas blizina sasvim male dece toliko razgaljuje: u njima vidimo odraz nase duboke i nevine duhovne sustine koju jos uvek nismo sasvim pokopali i sakrili od samih sebe.
Zivot na ovoj planeti za mnoge se pokazao kao tesko breme. Nemalo je onih koji su otkrili da ovaj svet ne prestavlja sigurno mesto. Svakodnevno stradavaju nevine zrtve, previse je prisutno bolesti, tuge i nesrece. Posebno se to odnosi na decu. Moze li dete koje pati biti odgovorno za svoju patnju ? Izgleda nam kao da na besmisao nailazimo na svakom koraku. Odgovor se verovatno krije u vec navedenoj tvrdnji da svako od nas pre dolaska na ovaj svet sam bira svoju lekciju. Dela iz prethodnog zivota prenose se na naredni. Zato, na primer, dete koje se rodi hendikepirano, ili nevino strada, trpi posledice svojih proslih dela, ali ce zato na isti nacin razvijenije duse, svojim rodjenjem cesto na sebe preuzeti jedan deo karme roditelja i ljudi sa kojima ce biti u dodiru i na taj nacin podstaknuti i ubrzati njihov rast.
Neke istocne tradicije naglasavaju da duse koje su na visoj evolucijskoj lestvici ponekad odluce da se usele u tela mentalno retardirane, hendikepirane i autisticne dece. Na taj nacin primoravaju svoje roditelje da zbog njih nesto nauce - neki jedino na taj nacin mogu da nauce sta znaci ljubav prema drugim ljudima, skromnost i razvijanje vrlina. Indijci veruju da se prosvetljene duse cesto inkarniraju u tela takve dece kako bi ustvari pomogle tim ljudima u ciscenju karme, spiritualnom napretku i njihovom odvajanju od losih navika. Mnoga mentalno retardirana deca umiru pre svoje desete godine ili njihove duse napustaju svoja tela tek onda kada njihovi roditelji nauce karmicku lekciju do kraja.
Secam se nekih svojih nedoumica i '' astroloskih promasaja '' za neke karakteristicne primere horoskopa u kojima sam tvrdio da su to '' veliki ljudi '' i duse koje se poslate sa posebnom misijom na ovu planetu. Veliko je bilo moje iznenadjenje i razocarenje kada se kasnije ispostavilo da su to hendikepirana deca - ali i satisfakcija kada sam vremenom, sve vise se zanimajuci za indijsku Astrologiju i njenu mogucu sintezu sa Zapadnom, ustanovio da prema merilima Jyotish astrologa ova deca pripadaju navedenim primerima. Ispostavilo se, na primer, da horoskop deteta koji je mene najvise interesovao sadrzi cak dve Mahapuruse Yoge, sto je redak slucaj ( Mahapurusa - velika osoba, a Yoge su u Jyotishu izrazito povoljne ili nepovoljne planetarne kombinacije ).
Ovi ucitelji su nezamenjivi u spiritualnoj spoznaji, a pogotovo u nauci koja se naziva najvecim vedskim znanjem ili kako to Indijci kazu - okom Veda. A to je Jyotish odnosno onaj njegov deo koji se bavi Astrologijom, a naziva se Hora ( nauka o vremenu ). Takvi slucajevi su poznati ne samo u hinduizmu, vec i u budizmu, ali malo se o tome zna na Zapadu. Ucenici koji primaju inicijaciju od budistickog duhovnog ucitelja tom prilikom daju i jedan zavet - obavezuju se da ce u slucaju prosvetljenja nakon napustanja svog tela ( u trenutku fizicke smrti ), te nakon boravka na visim duhovnim sferama ponovo doci u ovaj Pakao nazvan Zemlja, gdje ce preuzeti karmu drugih ljudi kako bi omogucili brzi spiritualni napredak celokupnog covecanstva. Mnogi od njih su medju nama, samo ih mi ne prepoznajemo.
Ni jedan astrolog – kao ni psihoanaliticar – ne moze tumaciti zivot i sudbinu na nivou vecem od onog na kome sam funkcionise.
/ Dane Rudhyar /
Nema osvescivanja bez boli.
Sto je prepreka u fizickom telu veca, to dusa ima vise mogucnosti da otplati karmicke dugove i postigne brzi duhovni razvoj. Prepreke su, ako ih uspesno preskocimo, nasa odskocna daska, a nagrada koju dobijamo nije u fizickom obliku, vec u duhovnom razvoju.
Da bi grane stabla dosegle nebesa,
Korenje mora dosegnuti pakao.
/ Srednjovekovna alhemicarska poslovica /
Miroslav Odalovic – Argus.