Ada Ciganlija je moje omiljeno mjesto u Srbiji.
U zadnje vrijeme u Beogradu primjecujem da duz inace hrvatsko-srpske rijeke Save ima sve vise ribica. Ribaju i oni koji nikada nisu pecali. Sjede, suteci i ufaju da uhvate zlatnu ribicu koja ce im ispunjiti tri zelje.
Jedna od njih je da Srbija opet dobije more, druga da ih se ostavi na miru i treca da vise ne moraju ribati i svakoga dana jesti ribu koja vec im dojadila.
Srbi, naime jedu ribu samo kad moraju - uglavnom, za posne slave. Znaju Srbi svom svecu post.
Danas na Adi Ciganliji maltene nema splava na kome se ne krcka riblja corba. Svatko ima svoj nacin na koji je spravlja i svatko naravno tvrdi da je njegova najukusnija.
Vidjela sam na Adiji razmilele i usminkane novinarke srpskih i inozemnih zenskih listova koje uredno zapisivale su recepte za vasu riblju corbu, fis-paprikas ili "pijanog" sarana...Na nekim splavovima ne zna se tko je pijaniji saran ili kuhar. Najbolju riblju corbu po cijeloj Savi - kobajagi - kuha neki Isa Baksuz :
Evo vama njegovog (bukvalnog) recepta:
"Najpre zahvatim kazance savske vode" - veli Isa - " zatim u nju stavim tri vrste ribe deveriku, smudja i sarana i riblje ikre ako imate, pa onda malo karote, lovrovog lista i casicu aleve paprike. U drugoj posudi kuham ociscenu kapulu koju - kad se dobro skuha - propasiram i sipam u kazanze sa ribom.
Pa onda razume se biber, sol i ostali zacini.
Corba je gotova kad nestane pjene sa povrsine...
Tada skidam kazance sa vatre i sve prospem u Savu, pa nabijem ........prase na razanj..."
|