Feral tribune, Marinko Culic, na istu temu

Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
VRBOVANJE MRTVIH
27. rujna, 2007.


Kada je prije neki dan Anto Đapić izjavio da priznaje vrijednosti antifašizma, ali da osuđuje partizanske zločine – što potpisuje i ovaj novinar (iako ne baš na istom komadu papira s njim) – dogodio se važan rez. Ako je to prevalio preko usta čak i čovjek koji je ne tako davno "mjerio visinu kukuruza", to treba pamtiti kao trenutak kada je ova zemlja ako ne postala, ono postaje normalna. A ne, ne, nismo toliko naivni da Đapiću vjerujemo na riječ i uopće ne isključujemo da bi ovo na detektoru laži završilo slično kao s njegovim magisterijem.

Svejedno, HSP je zadnja hrvatska parlamentarna stranka koja se ovako javno opredijelila prema Drugom svjetskom ratu, a to mjereno kakvim god hoćeš metrom sigurno jeste napredak. Prilično je vjerojatno da u ovome ima prste i Ivo Sanader, koji bez obzira na trenutne trzavice najvjerojatnije ozbiljno računa s Đapićevom strankom na ovim izborima (pri čemu HDZ vjerojatno ima u vidu model Italije, gdje se postfašistima Gianfranca Finnija tolerira sudjelovanje u vlasti, iako ih se još ne pušta u evropsku asocijaciju konzervativnih stranaka).

Ali, sada kada i zadnja veća hrvatska stranka izlazi na izbore s upristojenim stavom prema antifašizmu, odjednom je to postalo problem za ostale koji su to odavno riješili. Počelo je s onom ljetošnjom odlukom Ljube Jurčića da se s ponosom sjeti stričeva koji su bili u ustašama, a zataji druge koji su otišli u partizanima. Istina, prethodno je Jurčić već dao ponešto dokaza da se ne radi, kako ga se dotad doživljavalo, o nikakvom genijalcu iz sjene, nego hodajućoj izložbi političkog analfabetizma, pa se moglo pomisliti da je ovo samo jedan iz serije njegovih gafova.

No, kada je zatim i Zoran Milanović zaplivao na sličan način, vidjelo se da to nije slučajno, nego da SDP očito planski napušta poziciju "tvrdog" antifašizma. HDZ je u početku bio malo zatečen i nije reagirao, a Sanader se ograničio na to da se konkurentu naruga da će, nastavi li ovako, još "proglasiti Tita ustašom". Ali, izgleda da su poslije toga vladajući malo mućnuli glavom i došli do zaključka da, bogamu, ne trebaju oni biti "papskiji od pape", tj. veći antifašisti od SDP-ovaca. Ipak, bi "crveni" tu trebali prednjačiti. Brzo je došla i prilika za korekciju.

Ukazala se nedavno kada je Počasni bleiburški vod organizirao za grupu hrvatskih znanstvenika i novinara obilazak masovne grobnice žrtava partizanskog zločina u mariborskom predgrađu Tezno. I to je bilo otponac za pomalo već zaboravljena pretjerivanja i o broju žrtava i o tome tko su one (novine su pisale o velikom broju ubijenih civila, mada zasad nije otkriven nijedan, a sve žrtve proglašene su Hrvatima, iako se odavno zna da je bilo i dosta Srba, Crnogoraca...).

Iako je šef slovenskog državnog istraživačkog tima dr. Mitja Ferenc izašao s brojkom od 15 tisuća pogubljenih, ali oprezno se ogradivši da su primijenjene metode istraživanja nepouzdane da se išta kategorički tvrdi, u hrvatskim su medijima zapljuštale cifre od 20, čak 40 tisuća. Sam Počasni bleiburški vod u pozivnici za posjet grobištu bio je odmjereniji i piše o "opravdanoj pretpostavci" o 18 tisuća mrtvih, što govori da u tom vodu sada ipak prevladava trezveniji duh nego smo dosad navikli. Nešto o tome kaže i činjenica da je pozivnica poslana i potpisanome novinaru, ali sam se zbog redovnih radnih obaveza morao ispričati.

Srećom, u Tezno se otputio Slavko Goldstein, vjerojatno najkompetentniji koji se tamo uopće mogao pojaviti. Nakon toga u Jutarnjem listu je objavio uobičajeno pedantan i dokumentiran tekst u kojem pobija sve spomenute brojke osim Ferencove, ali također se ograđujući, kao Slovenac, da je i ona pod upitnikom zbog krajnje nepouzdane metode istraživanja grobišta. Riječ je o tzv. sondiranju malog dijela grobišta, nakon čega se to naprosto pomnoži s opserviranom površinom, što naravno može dati sasvim krive brojke. Osobito je intrigantno zazvučala Goldsteinova konstatacija da se baš tom metodom došlo i do čudovišne brojke od 700 i više tisuća ubijenih u Jasenovcu.

Poslije toga je, naravno, još ozbiljnije zazvučao njegov prigovor vladinom glasnogovorniku Ratku Mačeku, koji je nekoliko dana prije Jutarnjem izjavio da je po nekim pretpostavkama na prilazima Mariboru pobijeno čak 70 tisuća ljudi. Prigovor je mogao biti još i oštriji, jer Goldstein popustljivo prelazi preko toga da je Mačeku ovo bio samo zalet da kaže kako je u Sloveniji ubijeno čak 190 tisuća Hrvata, od ukupno 450.000 (!). To je više nego desetorostruko (!) veća brojka od one kojom je baratao Franjo Tuđman, pa iako je glasnogovornik to izjavio u, ajmo reći, nevezanom razgovoru za Jutarnji, nema baš nikakvog opravdanja za ovakvo razbacivanje ljudskim žrtvama kao da su bukovi trupci.

Pogotovo nema opravdanja sada pred izbore s ovako slonovskom obzirnošću otvarati temu Drugog svjetskog rata, te otvorene rane koju se proteklih dva desetljeća solilo preko svake mjere i bacalo cijele narode u kolektivno ludilo. Ali, ako se već zapelo oko toga, zašto se, molim, barem dio pozornosti ne odvoji i za zločine ustaša o kojima se malo zna ili ih se na sve načine gura pod tepih. Pred sobom imam svježe otisnutu knjigu (toliko svježe da je cijelu još nisam pročitao) Ljubljančanina Josipa Majskog ("Zločin koji traje", u izdanju zagrebačkog Razloga), u kojoj on opisuje masovni pokolj kojem je kao 12-godišnji dječak svjedočio u svojoj Cetinskoj krajini.

Zločin su počinile ustaše u sklopu njemačke 369. divizije (poznate pod nazivom "vražja") te SS divizija Prinz Eugen, i u njemu je u samo tri dana u ožujku 1944. godine ubijeno preko dvije tisuće civilnog stanovništva u selima Voštani (rodno selo autora), Krivodolu, Podima, Otoku, Rudi, Ljuti i Rožama. Nesretnici su doslovce potamanjeni (uključujući sve žene i djecu, pa i dojenčad, koje se uspjelo skupiti) tako što ih se trpalo u pojate i pucalo po njima ili su čak živi spaljeni. Nitko ne zna razlog te zaumne kaznene ekspedicije. Odlazak mještana u partizane to nije mogao biti (iz Voštana je otišao u partizane samo jedan, trojica u ustaše, a dvadesetorica u domobrane – precizan je Majski), a i riječ je isključivo o hrvatskom, izrazito pobožnom življu.

Majski samo pretpostavlja da je riječ o slijepoj osveti Nijemaca nad "komunističkim" Hrvatima, no za njih nas nije toliko briga. Više kopka krvava uloga ustaša u ovoj nemilosrdnoj sječi seljaka u Cetinskoj krajni, a najviše to što se ta uloga danas prešućuje u novinama, crkvenim propovijedima, pa se i među mjesnim stanovništvom uglavnom čuju izvrdavanja da su pokolj počinili partizani preobučeni u njemačke uniforme ili četnici (župnik u Voštanima don Petar Dukić ne muči se ni time, nego mirno i dalje drži na zidu Pavelićevu sliku, u što se Majski osobno osvjedočio).

Kada smo već počeli ovu priču s Đapićem, s njim je i završimo. Pokolj koji opisuje Majski dogodio se u njegovom širem zavičaju (uži je za Mirka Norca) i moralo bi mu iz priča starijih barem okvirno biti poznato što se tada dogodilo. Pa od jednog pitanja jednostavno ne možeš pobjeći. Ako zločini nad Hrvatima na Bleiburgu i poslije s pravom izazivaju moralnu konsternaciju, a spomen jednog Sime Dubajića i bijes, kako su pobogu u ovoj zemlji ustaše toliko dugo pažene i mažene, iako su "svome" narodu u ovoj cetinskoj priči radili i puno gore stvari.

________________________________
Copyright © 1993 - 2007 Feral Tribune. All rights reserved.