Deset , dvadeset, tisuća ili milijun...brojke su strašne. Svaka od njih ima dušu, lice, identitet, sudbinu, snove, svoje voljene. Smrt ma i jednog čovjeka, a kamoli više njih kreirana iz mržnja ovih i onih, nužno su obilježile žvote cijelih obitelji, nerijetko sela, pa i cijelih oblasti, naroda. Taj teret nosimo i sami.
Je li važno na koji je način vjerovao u Boga, kojom se rukom križao, i je li se uopće križao, ona/j koji je zatučen poput životinje, pregažen, zaklan,obješen, strijeljan..i mučen na bolesno maštovite, do povraćanja neljudske, zapravo i neživotinjske načine.
Uvijek su mi se gadile spodobe koje poziraju pored hrpa lešina i odmjeravaju čija je veća. Očito, za politiku, i mrtvi su na cijeni.
No za političare i njihovu gnjecavost se ne treba čuditi.
Čudim se čovjeku.
Mržnji. Koja začas bukne.Ili se pritaji u nekoj rečenici i ujede, onako , s leđa.
I onda mi, eto, dolazi u misli ovaj, možda prečesto korišten- ali bolje ne umijem- naslov knjige, čiju sam temu već i pozaboravila, ali kraj nisam nikada:
I zato, nikada ne pitaj za kim zvono zvoni.
Ono zvoni....
Znate, zar ne?
|