<< Previous Topic | Next Topic >>Return to Index  
brdjaninus
(no login)

.

Score 5.0 (1 person)
October 11 2002, 6:55 AM 

U toku su konsultacije predstavnika sedmoro Brda o buducnosti Crne gore.

Naime,radi se o planu da se Primorje da na upravu
Primorcima ( Boka i Budva Srbima, a ostalo Turcima ili Siptarima), Brda Brdjanima, a Cetinje Crnogorcima.

Podgorica ce biti podijeljena izmedju Brdjana i Primoraca, posto Cetinjanima ostaje sva Crna Gora.

Od Spuza do granice sa cetinjskim nahijama teritorija pripada Brdjanima, a Virpazar Primorcima.

Zahtijeva se da sve tri strane imaju po predstavnika u
novom savjetu ministara, zajedno sa predstavnicima Kosova,Vojvodine i Srbije.

Radi se na otvaranju konzularnih odjeljenja Brda u: Cetinju, Primorju, Pristini, Bgdu, N.Sadu, Palama, Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani.

Brdjani su takodje obezbijedili i 1 mjesto u UN.

Sto se tice rezima viza,Crnogorci ce imati prolaz u Brda na nasim punktovima : Medun, Lijeva Rijeka i Tusina.

Prolaz za Kosmet bice im omogucen kroz Rugovsku klisuru i to bez novcane nadoknade za putarinu,tako da cemo izaci u susret njihovim trgovackim
pretenzijama.

Sjevernoalbanska brdjansko-hriscanska plemena : Hoti, Grude, Kastrati, Malisori, Krastenici su obecali podrsku ovoj inicijativi brdjanskoj.

Takodje imamo tvrdu besu da se nece mijesati po
pitanju Skadra,jer mi Brdjani zadrzavamo ekskluzivno pravo na Skadar i sve oko njega,kao i za dogadjaje od njegovog zidanja pa do dana danasnjega!

Takodjer zadrzavamo ekskluzivno pravo na Metohiju ,
posto nam je nepravedno oduzeta, a ako treba mi znamo kako cemo je povratit.

U to se ubraja i Stara Srbija,odnosno Raska.

U ovome imamo i podrsku nase brace Grbljana,
Pastrovica i Srba Bokelja.

Ovaj predlog je upucen na razmatranje Generalnoj skupstini UN,odnosno njenom predsjedavajucem Kofi Kofi Ananu, nasledniku Butros Butros Galija.

Nadamo se da ce ovaj plan biti prihvacen,jer ovim se omogucava razvoj demokratije na ovim prostorima.

Do odgovora iz New Yorka,pruga Bgd.-Bar ce saobracati samo do Podgorice, kao i magistralni putevi koji prolaze kroz sedmoro Brda.

Zahvaljujemo se podrsci nasih iseljenika iz Kanade, USA, Australije, NZ koji nas finansijski pomazu da razvijamo demokratiju.

Molimo sve citaoce ovog posta da odgovore i da daju sugestije sto je prije moguce,a do tada cemo se boriti za nas cilj,kao i poslije toga.

Zivjela demokratska CG,Brda i Primorje,odnosno
democratic Montenegro-Highlands and Coast.


Demokratska Brda ili SMRT!!!!!


Upravo su mi se javili Primorci i ostali Brdjani,sa molbom da objavim rezultate referenduma odrzanog danas.Pa kazu da smo lijenji.

E ovako:

Od Sutorine, preko Risna i Kotora (znaci nemaju izlaz na Srpsko more) Listice, Krtole, Grblja, Maina, Pastrovica, Spica pa sve do Stoja imamo podrsku.

Dalje:

Crmnica-sva, iz Rijecke nahije : Ceklin i Ljubotinj cio!

Ljesanska nahija sa Ljeskopoljem sva!

Katunska nahija: Njegusi, Ceklici, Bjelice, Cuce, Ozrinici, Zagarac i Komani su za demokratske napore Brda.

Grahovo, Banjani, Rudine, Niksic sa okolinom, Lukovo, Duga sa dijelom Gacka.

Brda:

Pjesivci, Bjelopavlici sa Spuzem i Piperi, Zeta sa Podgoricom (ali smo obecali pola Primorcima), Kuci (na Medunu je granica) sa Zatrijebcem,Bratonozici,

Vasojevici:

Lijeva Rijeka (tu je isto granicni prelaz ) Nahija
i Polimlje, Rovca, Moraca s`Kolasinom, Berane(sto bi mogla i biti prijestonica demokratskih Brda i srodnih plemena)Saranci, Drobnjaci ( u Tusini je takodje granica), Uskoci i Jezera i Piva sa Zupom,Planinama i Crkvice.

Protiv predloga koji je blagovremeno poslat na razmatranje Kofi Kofi Ananu,je samo nekoliko sela iz
rijecke i katunske nahije,ukupno sedam.

Svi gore navedeni ( koji su za demokratske reforme)su izrazili zelju da se istovremeno ociste od nekrsti,
u cemu ce imati svestranu podrsku od sve brace Srba.

Ja se nadam da ce ova radosna vijest obradovati sve nas , zeljne demokratskih reformi.

Pozdrav svima.

Demokratska Brda ili smrt!!!

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Milan
(Login mxrs)

Grb

No score for this post
October 1 2007, 1:25 PM 

Da li bi mi mogao poslati,ako imas,sliku grba plemena Vasojevica?U napred hvala.(milosevicd@beotel.net)

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Kralj Crne Gore i Brdah
(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin)

Aj ne prdite bezveze cukovi kad neznate nista !

No score for this post
October 9 2007, 3:12 AM 

Crnagorska Plemena i njihovo porjeklo kroz historiju
Izlomci iz knjige M.E.Durham “Zakon,i običaji medju plemenima u Balkanu”1928

M.E.Durham -Fellow of the Royal Antroplogical Institute-
“Some Tribal Origins Laws and Customs of the Balkans”1928

Brda-
Se sastoji od tri plemena;
(I) Bijelopavlić-i sinovi;i to od Bijeloga Pavla porijeklo vuče od Pal i Bardh(Albanski za Bijeloga Pavla)sina Leke Dukadjina,gospodara Albanskih brdjana-Malisora.Od njih potiču dva bratsva Vražgrmci i Martinići glavno od njih su Crci i Stijeni .
(II) Kao što napomenusmo prije Piperi i Vasojevići zajedno sa Hotnjanima i Krasnićima imaju zajedničko porijeklo.ova plemena su uvijek bila svoje glave i ratovale protivu Vladika i Crne gore i naravno mjenjalo boju kad se ratovalo protivu Turaka.. Danilo –I-prvi, u njegovom kodiku 1865 počinje sa riječima“Danilo gospodar Crne gore i Brda “razlikuje Crne gorce sa Brdjanima”
U raportu Austrijskoga delegata Joseph Krmpotich 1788 kazuje da sva ova plemena su katolici Albanci i da razlikuju od Crnogoraca gorkih nasprem ovijeh plemena Brdjana na Albanski Malisora to su; Pješevci, Bijelopavlići, Piperi, Kuči, Bratonćici, Vasojevići, Drekalovići- Berisha,Klementi,Hoti, i Kastrati.Sem ovih zadnjih tri i maloga dijela Kučija i Triepši koje Mario Bolizzo čak 1614(Jiriček)spominje Albansko”Chuzzi,Albanese del rito Romano”aneksijom Crne gore svi drugi su se asimirali u Serbofone.Naprimjer ime Kolašin dolazi od Albanskoga Kol i shen:Sv.Nikola inače patronski svetac katoličkih Albanaca kome je nekad ovo mijesto pripalo.
(o.p.) Dr.Radoslav Rotkovic u knizi “C.Gora i Dusanovo Carstvo”(1997)st;150 u ostalom kaze;70% danasnjih C.Goraca i Brdjana imaju Ilirskoga porjekla a preostalih 30% je vjerujem Vlaskoga i staroslavenskoga.
Na kraju cemo spomenuti u manjim detaljima ostala plemena danashnje Crne gore;Lukovo od luka izmedju Drobnjaka i Nikšića.
Šaranci malo pleme lijeve strane Tare blizu Drobnjaka.Morača pleme sa starim manastirom pod Moračom osnovanom od sina Stefana Nemanje Vuka u 12 –stom vijeku.
Drobnjaci ovo veliko pleme zapadno od Šaranca i lijevoga korita Tare prvi puta se spominju od Jiričeka u Dubrovčkim analima kao dio Durmitora 1354 god to prije Kosova.izmedju ostaloga se spominje plemena Trebinja u Hercegovini,Gačko,Banjani,Nikšić,svi su ovi “Vlaški katuni”.
Rovac je malo pleme izmedju Morače i Bijelopavlića.
Piva veliko pleme heroj Hajduk Bajo Pivljanin jedno od Cetinjskih ulica nosi njegovo ime.Oputna Rudina,Grahovo,Zeta i Podgorica,Primorje i Krajina.Da ova mijesta nisu bila srpska naravno kazuje i titula Stefana Dushana”Car Serba,Grka ,od Albanije i Primorja”

Kao što se vidi Crne gorsko prostiranje i Brda su bila od miješanog stanovništa ali u to vrijeme područja se nisu bazirala na osnovu nacije/narodnosti koja tu žive nego vijere koja je bila iznad nacije.
Tako vremenom oni koji su primili katoličansvo su ostali Albanski a oni koji su primili pravoslavstvo takodje sa vremenom su izgubili svoju naciju i slavizirali u serbo fone.Znači u razrašenju porijekla sve se zavisilo koja vijera ima primat nad tim područjem i kao takva postala dio tog podneblja.
Crna gora je bila Mikrokosmos različitih primitivnih zbivanja koje se mijenjalo sa nevjerovatnom brzinom; isprjed očiju se od plemena stvorile nacije,jezici mijenjali i tako kako je ko običaje i zakone imao taku je i boju dobijao ovo je Balkan dje je sve je u nijancama a na kraju; i istina je drugačije nego što izgleda.
_________________
"][list][size=24][color=red][b] Kad su Vasojevići se sreli prvi put sa Srbima, kad su uskočili u dolinu Lima, sreli su se prvi put sa Srbima, odmah su počeli da ih ubijaju i pljačkaju! [/b][/color][/size]


[size=18]Iz knjige[/size]

[img][/img]



[size=18]Srpski knez, Karađorđev sin, žalio se Njegošu u pismu od 28. X 1850. godine, što Vasojevići ubijaju Srbe i piše mu:
[i][color=red]"Kažu da im oni ne daju mira, da ih svaki dan napastvuju, globe, ubijaju, žene im otimaju i nebrojano često im drugih zala čine".[/color][/i]

Komentari su Dr Radoslava Rotkovića

[img][/img]
[img][/img][/size][/list]

KATOLIČKA KNEŽEVINA VASOJEVIĆA



-----------------------------------------------------------------------------
"Između Srbije i Crne Gore nalaze se nezavisna plemena, koja neće da se ujedine ni sa jednom državom. Njih ima 200 hiljada stanovnika. Njihov je knez Nikola Vasojević. Ovaj knez traži pomoć od Francuske i Rima, jer želi da u svom kraju stvori centar propagande katolicizma i kulture među Slovenima, što bi bilo upereno protiv onoga što Rusija radi u Crnoj Gori", pisali su agenti iz Carigrada. Tako je rođen jedan od najfantastičnijih avanturističkih političkih projekata na našem tlu - država, po planini Kom, nazvana Kneževinom Holmijom, projektovana kao glavni saveznik u odbrani poljskih (?) interesa na Balkanu. Fantastičniji od projekata bio je samo njegov izvođač - čovek koji je inžinjersku akademiju završio u Rusiji, pobegao iz ruske u tursku vojsku, radio za Knjaza Miloša na projektovanju srpskih utvrđenja, bio egleski konzul u Novom Pazaru, od Njegoša - Vladika mu je i pesme posvećivao - dobio titulu "Knez Vasojevića", pregovarao sa igumanom Mojsijem Zečevićem o tome treba li Vasojevići da pređu u katolike, u Rimu sumnjičen da je turski špijun, u Atini da je ruski agent, a u Vatikanu proglašen varalicom! Nikola Radonič Vasojević, nesuđeni glavar Holmije, zagonetnu biografiju okončaće zagonetnom smrću. Kakve veze je njegova Kneževina Holmija imala sa Ilijom Garašaninom i njegovim "Nečertanijima"?
----------------------------------------------------------------------------------

Tridesetih i četrdesetih godina devetnaestog veka oči gotovo cele Evrope bile su uprte u Bliski Istok. Posle pokolja nekada najelitnije turske vojske, janjičara (3. juna 1826. godine), sultan Mahmud kao da je tim svojim krvavim činom "obznanio svetu da stara Turska nije sposobna da živi". Znatno pre nego što je srpski istoričar i državnik Čedomilj Mijatović ovako ocenio taj prelomni trenutak Osmanskog carstva, evropski agenti i avanturisti sakupljali su za svoje vlade dokaze o slabostima turske carevine. Verovalo se tada da će se na Bliskom Istoku, na tlu Turske, dogoditi veliki evropski sukob koji će odlučivati o sudbini mnogih naroda.

Među putnicima po balkanskim zemljama bio je i Englez Dejvid Urkvart koji je, početkom tridesetih, posetio Miloševu Srbiju. Pronađene su Urkvartove beleške o razgovoru sa Milošem, iz kojih se vidi da je knez, govoreći o srpskim zemljama, istakao pretenzije Srbije na objedinjavanje Srpstva. Urkvart je bio provereni rusofob; poznato je da je prijateljevao sa Karlom Marksom, a zna se i da se družio sa vođom poljskih emigranata knezom Adamom Čartorskim. Nije isključeno da je, pod uticajem Urkvarta, u knezu Čartoriskom postepeno sazrevala misao o novom preuređenju Evrope. Tražeći mesto Poljskoj u toj novoj Evropi, Čartoriski je smatrao da je neophodno sačuvati Tursku od velike opasnosti sve snažnije Rusije i vezati je za politiku Engleske i Francuske. Aktivnost svojih agenata Čartorski je usmerio ka Južnim Slovenima, posebno ka onima koji su bili turski podanici, u nastojanju da među njima razvijaju duh jugoslovenstva. Tako se postepeno uobličavala strategija po kojoj bi Srbija trebalo da postane stožer objedinjavanja sloenskih naroda na Balkanu. Ova ideja, zamišljena kao pokret Južnih Slovena pod vođstvom Poljaka, u svom izmenjenom obliku, našla je svoje uporište u Načertaniju Ilije Garašanina, ali kao pokret oslobođenja srpskih zemalja od turske vlasti, pod vođstvom Srbije.

Grof Adam Čartorijski (1770-1861) radio je u ruskoj diplomatiji, gde je, dok je uživao naklonost cara Aleksandra Prvog, dve godine bio ministar inostranih poslova Rusije. Zbog učešća u poljskom ustanku, emigrirao je i postao jedan od vođa poljske emigracije. Sedište njegove razvijene agenture bilo je u Parizu, u hotelu "Lamber", gde je i sklopljeno Poljsko-Holmski sporazum Čartoriski - Vasojević.

Knez Adam Čartoriski, međutim, nije radio samo na jednom razboju. Njegovi agenti pleli su mreže oko Srbije, ali su ostvarivanje svoje ideje potražili i na drugoj strani. Mihailo Čajkovski, agent Čartoriskog u Carigradu, u memorandumu upućenom francuskom ambasadoru u Turskoj, obaveštava njegovu ekselenciju o tome da se između Srbije, za koju Poljaci "izražavaju simpatiju", i Crne Gore, nalaze nezavisna plemena. "Oni neće da se ujedine ni sa jednom ni sa drugom državom", piše Čajkovski. "Njih ima oko 200.000 stanovnika. Njihov je knez Nikola Vasojević. Ovaj knez traži pomoć od Francuske i Rima, jer želi da svome kraju stvori centar propagande katolicizma i kulture među Slovenima, što bi bilo upereno protiv toga što Rusija radi u Crnoj Gori..."

Poljaci su, ako je suditi po do sada raspoloživim podacima, veoma ozbiljno prišli stvaranju slovenske države, Kneževine Vasojevića koja je dobila ime - Holmija.

Otkuda tako neobično ime tako neobičnoj kneževini?

Sam Nikola Vasojević tvrdio je da se vasojevićka plemena po planini Kom zovu Holmija, što znači Brda. Reč holm, po svoj prilici, izvedena je po ugledu na tumačenje crkveno-slovenskog ruskog jezika, i znači isto što i hum - uzvišenje na ravnini, brdo ili planina.

A ko je bio čovek koji je pokušao da između Crne Gore i Kneževine Srbije osnuje posebnu državicu? Samozvanac, avanturista ili istinski borac za dobro svog naroda?

Protivurečni su podaci o poreklu, rođenju i prvim godinama života Nikole Vasojevića. Istoričar Ljubomir Durković-Jakšić, ustudiji "Srbijansko-crnogorska saradnja (1830-1851)", upoređujući podatke iz knjiga, novina i dokumenata sa neposrednim svedočenjem potomaka, navodi da je Nikola rođen u selu Lopatama u Vasojevićima, 1797. godine. Otac mu se zvao Staniša, a mati Jovana. Nikolina majka posle Stanišine smrti vratila se u svoj rodni kraj Gornju Moraču i tamo se udala za nekog Grigora Radonića, a kada su se Trebješani, 1804. godine, preselili u Rusiju, sa njima je otišao i Radonić i sa sobom poveo malog Nikolu. Vasojević je završio školovanje u kadetskom korpusu u Petrogradu, kao inženjerijski oficir službovao je u Rusiji 12 godina i dogurao je do čina kapetana. Kako su Trebješani u Rusiji često menjali svoja imena i prezimena, Nikola se, po očuhu, nazvao Gligorov Radonič. Tamo je i njegova majka dobila ime Ana, a i ime njegovog oca Staniše promenjeno je u Mihailo. Drugi su, opet, tvrdili da su Nikolu, kada mu je poginuo otac Staniša, održali radstvenici i da je kao dete otišao u inostranastvo na školovanje, a treći da je Nikola posle očeve smrti pobegao u Kuče, odatle u Austriju, pa u Rusiju, gde se školovao u inženjerijskom korpusu u Odesi.

Nikola Vasojević (Radonić) obreo se, oko 1830. godine, u Carigradu. zbog čega je ovaj inženjer, ruski carski oficir, sa svojom porodicom došao u tursku prestonicu, teško je utvrditi. Navedene su sumnje da je tursko poverenje zadobio time što je sa nekim tajnim planovima prebegao iz Rusije i odmah dobio posao predavača na oficirskoj školi u Carigradu.


U svakom slučaju, Nikoli Vasojeviću, izgleda, i nije bilo tako loše u Carigradu; tamo se on upoznao sa srpskim deputatom Dimitrijem Davidovićem i, po preporuci ondašnjeg ruskog poslanika, srpska deputacija ga je pozvala u Kneževinu Srbiju, kako bi kao vojni inženjer pomagao u utvrđivanju granice između Srbije i Turske. U Srbiji je odmah stekao nove i uticajne prijatelje, ali ga je knez Miloš primio sa podozrenjem. "Ja hoću" rekao mu je Miloš, "da moj inžinjer umje i svinje pasti i planove činiti." Ipak je u Srbiji ostao oko godinu dana, učestvujući u radu komisije za obeležavanje srpsko-turske granice, a onda se, pošto su ga, kako sam kaže, "oblagali" kod kneza Miloša, vratio u Tursku, gde je boravio punih sedam godina kao "general kvartirmajster pri turskim suvoputnim trupama". Iz Bitolja se (pod imenom Nikola Radonić) javlja pismom knezu Milošu izražavajući spremnost da stavi svoje sposobnosti otadžbini ukoliko mu knez "javno ili tajno" poruči, a mu je i u Turskoj dobro, jer obavlja dužnost "inžinjera i putovoditelja sviju u Evropi turskije dejstvujuščije sila."

Putujući službeno po evropskoj Turskoj, Vasojević odlazi u Prevezu, Skadar, pa u zavičaj - i na Cetinje. Petru II Petroviću Njegošu Vasojević nudi svoje usluge posredovanja (bezuspešnog) kod skadarskog paše; Njegoš prema njemu gaji prijateljstvo i posvećuje mu pesmu u kojoj ga veliča kao srpskog rodoljuba starog kova. Vremenom će se njihovi odnosi pogoršati do otvorenog neprijateljstva, ali tada, 1835. godine, Vasojević je isposlovao da mu Njegoš izda pismenu "gramatu" o plemićkom poreklu. (Njegoš je, inače, i drugima davao slična uverenja, po pravu koje su cetinjske vladike tradicijom nasledile od srpskog patrijarha). Tako je Nikola postao knez Vasojevića, potomak, kako je sam tvrdio, "Sloveno-ostrogorske dinastije". Uradio je kneževski pečat, izveo zanimljivu genealogiju - "rodoslovije Vasojevića koji su živeli u Holmiji", sve do najstarijeg pretka Steva Vasojevića, o kome su se, uz gusle, pevale junačke pesme.


Engleski vicekonzul: kako je, samo u košulji, pobegao za Srbiju

Da bi umanjili uticaj Rusije na Tursku, koja je Osmansko carstvo držala u snažnom zagrljaju, Englezi su se rastrčali po Balkanskom poluostrvu. Posebnu pažnju posvetili su srpskim zemljama pod Turcima, naročitu Kneževini Srbiji, u kojoj je, 1837. godine, za generalnog konzula (bez pitanja Porte) postavljen pukovnik Hoyes, s tim da se za Bosnu, Albaniju i Bugarsku postave vicekonzuli. Hoyes dolazi knezu Milošu u Beograd, a engleski ambasador u Carigradu, lord Ponsonbi, imenuje kneza Nikolu Vasojevića za vicekonzula u Novom Pazaru i to za provincije: Bosnu, Hercegovinu i Albaniju.

Tako je Vasojević, konačno, dobio priliku da se bavi "visokom politikom". Ali, kada je, sredinom leta 1938. godine, stigao u Novi Pazar, tu ga je čekalo neprijatno iznenađenje. Iako do tada, ni kasnije, nikada nije javno delovao protiv turskih vlasti, sada se našao okružen mržnjom novopazarskih muslimana. Rašireni su glasovi da je te predele sultan prodao Englezima i da je Vasojević došao da preuzme vlast. Pretili su mu da će ga iseći na komade, a muselim je naredio muslimanima i hrišćanima da sa njima ne opšte. A kada su mu naoružani Turci naredili da u roku od 20 časova ode iz novog Pazara, jer "oni neće dopustiti da on održava vezu sa knezom Milošem i da razvija zastavu nevernog kralja engleskog", Vasojević je, jedne jesenje noći, "samo u košulji i ogrnut kabanicom" prebegao u Kneževinu Srbiju.

U Beogradu su Vasojevića pritisle nove nevolje. Engleski generalni konzul Hoyes nije mogao da mu pomogne. Njemu je neko prikucao cedulju na kojoj je pisalo: "Oj, Oyesu, iglezni konzule, čuj dobro što ti se govori! Prođi se ti srbskih poslova, jer ćeš gore proći nego tvoj ortak Vasojević!..." Saznalo se, naime, da knez Miloš daje Englezu informacije o Bosni; ruski i auastrijski konzuli i beogradski paša proturili su onda glasove da je Hoyes kriv za događaje u turskim provincijama i engleskom konzulu nije preostalo ništa drugo nego da pobegne u Zemun.

Vasojević se našao u teškoj materijalnoj situaciji. Da bi se nekako izvukao iz bede, molio je Namesništvo i sovjet da mu dodele novčanu pozajmicu. U molbi je isticao da je "plemić koji je svoje pero, šestar i sablju ponudio Kneževini Srbiji", a pozajmica mu je neophodna da bi lično otišao u London i tamo naplatio svoja, devet puta ponavljana, potraživanja nadoknade za svoj rad i pretrpljenu štetu u Novom Pazaru. Pomoć iz državne kase nije mu dodeljena. Preporučeno je da mu pomogne "neki privatnik, kao čoveku Srbinu i hristijaninu." Vasojević se tada obraća komandantu Petrovaradina sa molbom da austrijske vlasti pomognu bar njegovoj porodici dok se on ne vrati iz Londona, ali nije poznato da li je i ovaj njegov zahtev naišao na razumevanje.


Tajni sporazum dva slovenska kneza: Vasojevići kao Poljski saveznici

--------------------------------------------------------------------------------

Knjaz Vasojevića i knjaz Čarotorski, vođe poljskih emigranata, sklopili su tajni sporazum, u Parizu. Knez Vasojevića obavezao se da će Vasojevića pružiti vojnu pomoć Poljskoj, i da će otvoriti magacin oružja i municije "za poljsko oslobođenje". A za uzvrat Poljaci će Vasojevićima obezbediti 60 hiljada franaka, 300 oficira i vojnika i 15 hiljada pušaka. Vasojevići su se obavezali da će u slovenskim zemljama raditi naširenju unije. Na ime akontacije Knez Holmije tražio je odmah 40 hiljada, a Poljaci su pristali da mu daju pet hiljada - tri odmah a dve kasnije (znači: nikad). Sporazum je trebalo da bude ratifikovan u Vatikanu, ali Nikola Vasojević, rimskim kardinalima bio je sumnjiv...

--------------------------------------------------------------------------------


Pomoć je, po svoj prilici, Nikola Vasojević pronašao u Turskoj. Godine 1840. našao se u Carigradu, odakle je otputovao u Pariz. U šarenilu ove evropske metropole, među državnicima i diplomatama, propalim plemićima i isluženim vojnicima, emigrantima i agentima; u svetu avanturista i prevaranata, Vasojević je video jedinstvenu priliku da izvuče nekakvu korist od titule kneza Vasojevića. Nemirnog duha, okretan i snalažljiv, a pritom obrazovan, lepih manira i znalac više jezika, Vasojević je obilazio mnoge zvanične ličnosti, sticao nova poznanstva i prijateljstva. Tako je ušao u krugove poljskih emigranata i do njihovog vođe kneza Adama Čartoriskog.

Dva slovenska kneza odmah su pronašli zajednički jezik. Vasojević je u Parizu već bio napisao i objavio jedan memoar o istoriji svoje državice Holmije; Čartoriski je u "knezu Vasojevićkih Brda i Severne Albanije" brzo prepoznao čoveka koji bi kao "načelnik plemena u Slovenstvu", uz pomoć Francuske, engleske i Vatikana, mogao da poradi za poljsku stvar. Njih dvojica sklopili su tajni usmeni dogovor, a Čartoriski je, 6. aprila 1841. godine, napravio pismeni "rezime" ovog sporazuma.

Knezovi su se dalje dogovorili da Čartoriski interveniše kod vlada Francuske i Turske u korist Vasojevića; oba kneza su se obavezala da će, u zajedničkom interesu, podupirati svoje planove kod vlada kneževina srbije, Vlaške i Moldavije i kod vođa svih slovenskih plemena. Čartoriski je odredio svog tajnog diplomatskog agenta u Holmiji, a Vasojević je tražio da mu se dodeli 40 hiljada franaka kako bi organizovao vojsku od 500 ljudi pomoću koje bi pacifikovao svoju zemlju i uveo naplatu poreza. Čartoriski se složio da mu dade pet hiljada franaka i to tako da mu se tri hiljade isplati odmah, a dve hiljade franaka će dobiti kasnije, u Rimu. Vasojević je onda prihvatio da u svoju vojsku primi i kozake "nekrasovce", da Poljaci u Holmiju pošalju nekoliko oficira i vojnih instruktora i da se u Vasojevićima izgrade magacini za municiju koja bi se kasnije koristila u oslobođenju Poljske. Kao znak dobre volje zbog postignutog dogovora, Vasojević je, čak, obećao da će njegova Holmija pružiti i vojnu pomoć Poljskoj kada im ona bude zatrebala.

Usmeni dogovor, kako to dolikuje rangu i renomeu dogovarača, krunisan je donošenjem Konvencije u 15 tačaka kojom je potvrđeno "iskreno i stalno prijateljstvo" i precizirane međusobne obaveze "stvarnog vođe" poljskog naroda, Njegovog visočanstva kneza Čartoriskog i vođe samostalnog plemena Slovena, Njegovog visočanstva kneza Vasojevića". Između ostalog, Konvencija je obavezivala Čartoriskog da za ostvarivanje Vasojevićevog projekta "radi pomoći prvih koraka, učini sve da bi našao: prvo - sumu od 60 hiljada franaka, drugo - 300 Poljaka, oficira i vojnika koji pripadaju raznim rodovima oružja i znaju razne zanate i treće - 15 hiljada pušaka."


Čartoriski je odmah pristupio ispunjavanju svojih obaveza. Uputio je notu visokim francuskim vlastima i počeo prikupljanje novca. Vasojević je, ističući svoju nameru da "pomogne rimokatoličkoj veroispovesti u slovenskim zemljama i organizuje unije za dve crkve", zatražio da "ima nekakav pergamin sa titulom" kojim bi mu se priznala prava kneza. Takav dokument mogao se dobiti samo u Vatikanu.


Projekat se raspada u Vatikanu:"Hiljade prevara" kneza Holmije

Svi putevi vodili su u Rim. Od Vatikana se očekivalo "ratifikacija" Konvencije dvojice slovenskih knezova, tamo će biti obezbeđen deo novca za ostvarivanje Vasojevićevog projekta i "pergamim" kojim se ozvaničava titula kneza Holmije. Nikola Vasojević je odmah krenuo preko Rima na Jug sa namerom da, najdalje do 27. juna 1841. godine, stigne u Solun. Specijalni agent Čartoriskog, Mihailo Čajkovski, dobio je, izgleda, zadatak da pripremi Vasojevićevo putovanje, ali i da prati njegovo ponašanje i pismeno obaveštava vođu poljske emigracije.

Projekat je iznenada počeo da se raspada, upravo u Rimu, gde su celu stvar osujetili poljski sveštenici-jezuiti. Pošto je u međuvremenu u Parizu, u "Demokrati poljskom", organu poljske demokratske stranke, objavljen tekst Konvencije, uz propratni prilog "Knez Čartoriski i knez Vasojević" i komentar da je kardinalu Lambrusiniju preporučen Vasojević kao čovek "koji želi raditi na uniji", oprezni kardinal nije dopustio da se kompromituje Apostolska stolica i prikupio je dosta neprijatnih podataka po knezu Holmije. Čartoriski je kritikovan što je poverovao čoveku koji se predstavljao kao knez zemlje "kojoj nije mogao da dadne ni ime". Verovalo se da je Vasojević izbačen iz engleske službe zato što je ruski špijun. Konačno, Vatikan se elegantno izvukao iz sumnjivog projekta; Vasojeviću nije dao obećanu sumu novca, a Konvencija je ostala nepotpisana u rukama jedne i druge strane.

Prateći tragove Vasojevića Čajkovski je u pismu saopštio Čartoriskom da je knez Holmije usput napravio "Hiljade prevara". U Napulju je, kažu, komesaru tamnošnje milicije obećavao mesto ministra policije a dvojici direktora mesto ministra mornarice u svojoj budućoj carevini. Na Malti je Čajkovski od francuskog konzula saznao da mu je Vasojević nudio "mnoge usluge". U Atini se, opet, verovalo da je on služio kao ruski pa engleski agent, da nije vođa nijednog plemena i da je samozvani knez. Turski poslanik u Atini izrazio je Čajkovskom sumnju u Vasojevića zato što je on u Parizu posećivao rusku ambasadu. Pričalo se još da je Vasojević bio preduzeo posao pravljenja nekakvog zida oko Atine, da posao nije obavio, već je pokupio novac i pobegao. (Moguće je da su neke priče iz grčkih izvora potekle od komandanta jednog bataljona Vasosa, koga su zvali Vaso Crnogorac i koji je bio rodom iz Vasojevića).


Franjo Zah bio je jedan od agenata kneza Čarotoriskog. Rodom iz Moravske, ovaj Čeh igrao je važnu ulogu u istoriji Srbije, u čiju vojnu službu je stupio posle poljskog ustanka (1930-1931). Bio je upravnik artiljerijske škole, dogurao je do čina generala, prema njegovim planovima vođene su operacije u prvom srpsko-turskom ratu, bio je komandant Ibarske vojske, koja - porazom kod Sjenice - nije ispunila zadatak oslobađanja Sandžaka i spajanja sa crnogorskom vojskom.


Pa ipak, ni Čartoriski ni njegov agent Čajkovski, nisu gubili nadu u Vasojevića. Do Čajkovskog su, iz Beograda i Carigrada, dopirale vesti da je on, u stvari, "dobar junak i čovek". U Carigradu je, naime, Čajkovski upoznao Vukašina Radišića, sekretara srpskog poslanstva i Simeona Andrejevića Igumanova koji su mu pričali da u zemlji o kojoj govori Vasojević "žive uskoci, hajduci, Piperi, Vasojevići, Bijelopavlići i Skadrani" i, kako među njima ima rimokatolika, oni se ne mogu ujediniti sa Kneževinom Srbijom. Iako Vasojević nije knez tih plemena, pričali su Radišić i Andrejević, on je ipak branio hrišćane od Turaka, kao engleski vicekonzul ostavio je "dobro ime", ali je održavao veze sa Rusima, Turcima, Englezima i na kraju sa Francuzima. Zbog svega toga, pisao je Čajkovski Čartoriskom, Vasojevića bi trebalo upotrebiti u političkom radu u Albaniji i "u svemu ga iskoristiti", jer je "varao samo u pogledu sebe ali nije varao o kraju o kome je govorio". Sa Vasojevićem ne bi trebalo više raditi na uniji jer su protiv njega agenti Moskve. Poslovi oko unije rimokatoličke i pravoslavne crkve mogu se usmeriti na Simeona Andre-jevića koji pomaže sekretara srpskog poslanstva u Carigradu Vukašina Radišića, "čija je namera da se zakaluđeri i postane episkop da bi mogao raditi na uniji". Tako će se uspeh na ovom poslu pripisati Čartoriskom.

Slutnje u zavičaju:"Ja vidim propast koju mi Rusi gotove"

Projekat o stvaranju posebne državice između Crne Gore i Srbije izazvao je pravu buru na Balkanu. Vasojević iz igre nije bio izbačen zbog toga što se saznalo da je on pustolov i prevarant (što se u političkim poslovima toga vremena smatralo uobičajenim), već što je na javnost iznet njegov naum da deo Južnih Slovena prevede u uniju i, u skladu sa ciljevima poljske politike, pojača položaj rimokatolika u celovitoj Turskoj za borbu protiv Rusije. Presudilo je bilo to što je kod Vatikana protestvovala Porta, a Engleska je stala na njenu stranu, u uverenju da će se time na Bliskom Istoku stvarati nove, nepotrebne komplikacije.

Kada propadne jedan politički projekat, onda, po iskustvu istorije, i glava njenog tvorca počinje da klizi sa ramena.

Šta se, potom, događalo sa knezom Vasojevićem, nije teško pretpostaviti. Iz Skadra Nikola Vasojević, septembra 1841. godine, piše svom sinu Aleksandru: "...Turci, koji već odavno kao vuci skreže zubima na mene, dogovorili su se bili da me iz pištolja ubiju na ulici polazeći, ili na šetnji, i zato premda bi potrebito bilo još malo više zadržati su u Skadru nabljudenija radi za intrigom čužestranom u ove krajeve, u svoj itnji morao sam se ukloniti..."


Vasojević je pobegao u zavičaj. Putovao je do sela Kralja u Vasojevićima preko Kastriota, Hota i Klimenta. pratila su ga "tri junačka momka", a nosio je "tri tovara soli i druge kojekakve bezdjelice"; so da pokloni "siromašnim znancima", a "vojvodi i pročim starješinama fes, burmuticu ili maramicu". Kada je bio u Đurđevim Stupovima, posetio je igumana Mojsija Zečevića, istaknutog vođu Vasojevića u borbi za prisajedinjenje ovog plemena Crnoj Gori. U pismu sinu navodi da je Mojsija pokušao "prisojediniti", ali mu je iguman odgovorio: "Gospodaru, imaš li ti para da nam daš da budemo s tobom, a to bez rosinskih mohura i bez vladike crnogorskog volje, mi se tebi prisojediniti nećemo. Ti si se odjelio od Rusa i oćeš Ingleza da dovedeš ovde. Valja da si i ti Inglez što njima držiš stranu".

Ovaj razgovor naveo je Vasojevića da sina upozori: "Ja sad vidim propast koju mi Rusi gotove, da me upropaste. Razumeo sam od istoga igumana i to, da su mi Turci na sve strane zatvorili put i sedam hiljada groša tom naznačili koi bi ubio ili živa uvatio... Nu mene su u veliku brigu bacile ruspletke u našim stranama... Rusija požertvovavši Crnoj Gori 17.000 talira zapovedila je vladiki crnogorskom, da se jedna čest iz ovih novaca opredjeli na glavare prečih plemena izvan Crne Gore... s tim samo jednim uslovijem, da ostanu vjerni Rusiji. Evo ovo su objasnenija igumana Mojseja, koi se na plati ruskoj kao špion nalazi. U prizreniju, pak, moemu Rusija je naručila vladiki crnogorskom, ili da me gdegod tajno učini ubiti, ili da me nekako izmakne, i od plemena udalji, ili najposle da me kod moi plemena opadne i obšte nedovjernost i prezrenije obštenarodno baci..."

Očigledno je da Vasojević, napušten od svojih prijatelja i zaštitnika iz Evrope, nije uspeo da zagospodari plemenima u svom zavičaju. Tokom 1842. i 1843. godine štampa prati njegova kretanja. Zabeleženo je da ga je skadarski paša uhapsio i "kao uzbunitelja naroda" sproveo u Carigrad, ali je on otuda utekao. Imajući u vidu njegove odnose sa višim turskim vlastima, pre će biti da je Vasojević pušten iz zatvora.

Zna se takođe da je, u septembru 1843. godine, Vasojević boravio na Cetinju. Tu se sa njime upoznao Stjepan Car koji je kasnije pričao Franji Zahu, agentu Čartoriskog u Beogradu, da je Vasojevića sreo u jednoj kafani, gde mu se predstavio kao potomak jedne kneževske porodice i bivši konzul. Zah u pismu informiše Čartoriskog da je od Cara saznao kako "Vasojević živi među Crnogorcima, u tom delu zemlje koja je najviše uzdignuta, i u isto vreme najbrdovitija. Brđani neće da se poklone vladici, i manje više hiljadu ljudi ne pristaje da mu plaća harač. Gospodin Vasojević je skoro njihov gospodar, iako drži da je to republika, koju bi trebalo da evropske sile priznaju". Tada je Vasojević, navodno, predložio Caru da stupi kod njega da bi se borio protiv Turaka. Stavljao mu je 400 ljudi pod komandu, ali je Car odbio ponudu.


Zagonetna smrt: Da li je iguman Mojsije okrvavio ruke?

Govoriti tada tako javno na Cetinju, i to jednom nepoznatom strancu, mogao je samo neko kome su dani već izbrojani, ili onaj čija se reč smatra nerazumnom i ne proizvodi nikakve političke posledice. Vasojević je bio dovoljno poznat među svojim zemljacima, ali i u Evropi. Svaki njegov korak praćen je u štampi ili u beleškama agenata i diplomata. Tako je zabeleženo da su, u proleće 1843. godine, Turci odveli u Skadar neke vasojevićke glavare, među njima i igumana Mojsija. Nikola Vasojević je intervenisao kod Turaka i glavari su pušteni. Posle toga glavari su se jedno vreme uspešno sporazumevali sa Turcima, pa je Vasojeviću ugled porastao na obe strane.

Prema predanju, iguman Mojsije je oklevetao Vasojevića kod Njegoša koji ga poziva na Cetinje. Na putu, u selu Donji Zagarač, 30. maja 1844. godine, Njegoševi perjanici Vuko i Todor Toroman i njihov rođak Mićo Toroman ubijaju Nikolu Vasojevića. Sahranio ga je Petar Ćupić iz Zagarača, a knez Danilo je, 1857. godine, naredio da se Vasojevićev grob poravna.

Vasojevićeva smrt bila je zagonetna kao što je bio zagonetan i njegov život. Prema drugom predanju, Vasojevića su zabunom ubili Zagore koji su zbog krvi izbegli iz Riječke nahije. Mislili su da je Turčin, a kada su videli da su ubili hrišćanina, pobegli su u Tursku. Treću verziju o Vasojevićevoj pogibiji doneo je u Srbiju neki Petar Šušić iz Mostara. Njih dvojica su, navodno, zajedno pošli u Srbiju i kod Đurđevih Stupova napali su ih dva Turčina i dva Srbina. Vasojević je poginuo, a Šušića su napadači opljačkali. Šušić je o ovom napadu obavestio igumana Mojsija koji je naredio da se Vasojević sahrani.

Franjo Zah je u raportima iz Beograda knezu Adamu Čartoriskom najpre saopštio Šušićevu verziju Vasojićevog ubistva, a potom je izvestio da je Vasojevića "ubio ili bar Turcima denuncirao" iguman Mojsije, zbog toga što je ovo pleme, po nagovoru svog kneza, odbilo da plaća Turcima harač. Zah je još dodao da Vasojevićeva porodica živi u Beogradu "skoro u siromaštini" i da njegova žena "nije volela politiku koju je Rusija vodila u Kneževini Srbiji, iako je bila Ruskinja".

Štampa raznih zemalja izveštava različito o Vasojevićevoj pogibiji. Pojedini listovi su tvrdili da su Vasojevićeva ubili razbojnici kada je putovao u Crnu Goru; drugi da se "isticao kao pretedent na crnogorski presto" i da je ubijen od strane razbojnika, da je sve to u početku bacilo sumnju na vladiku a da je sumnja kasnije otklonjena; treći da je u Vasojevićevo ubistvo umešan "iguman Mojsilo koji se protivio da Vasojević bude u svom plemenu vrhovni poglavar".

Vasojevićeva žena Anastasija pisala je, u avgustu 1844. godine, Njegošu i zatražila da joj objasni kako je poginuo njen muž. Istog meseca, sa istim pitanjem, Njegoš je iz Beograda dobio pismo od pesnika Sime Milutinovića Sarajlije. Svom nekadašnjem učitelju Njegoš je odgovorio da se Nikola Vasojević bio uputio sa jednim "turskijem uskokom iz Podgorice put Srbije". Nego, kao čovek koji gotovo bješe poludio i sami znate, premjeni svoj plan i s puta se blizu granice srbske povrati i opet obrne natrag preko Turske, odatle dođe na granicu crnogorsku... Uskok, sprovodnik nežev, koi je zla Crnogorcima činio, nesmjede unutra u Crnu Goru uljezti, zaište na granici od kneza da mu platu obećanu što ga je dovle sprovodio i s njim tumarao, dade, no knez, kako ubogij siromah, nije imao što da mu da, sprovodnik mu šćede silom uzeti nešto, a knez ne dopusti. Tu se posvade i upiri sprovodnik puškom i ubije kneza i odatle uteci. To je bilo 30. maja 1844. godine, na dvije ure noći... Strogij je ispit učinjen sudejskijem načinom nad onijem selom blizu kojega je on poginuo; nekoliko je seljaka u tavnici bilo pozatvarano, no kada se je stvar razvidjela kako je otpuštili su se. Ubica je onaj istij veče utekao natrag u Tursku. Ime mu je Gigoje Vukotin, familijom Božović..."

U proleće 1845. godine, Vasojevićeva supruga Anastasija dolazila je u Crnu Goru da obiđe mesto gde joj je muž poginuo i da mu u selu Zagaraču podigne spomenik. Ruski konzul u Beogradu Danilovski zamolio je u propratnom pismu Njegoša da joj pomogne u nevolji. Njegoš je, u odgovoru Danilevskom, "žalio Anastasiju" koja je žrtvovala sebe radi jednog ludaka". On joj nije mogao pomoći jer je i sam bio u teškoj situaciji, pa je zamolio Danilevskog da preporuči Rusiji da se njena deca tamo prime na školovanje, "tim pre što je Anastasija poreklom Ruskinja".

Od panslavizma do Načertanija: Tajno slovensko društvo u Beogradu

Veza poljskih emigranata sa nesuđenim knezom Holmije, po mišljenju istoričara Ljubomira Durkovića-Jakšića, imala je i pozitivnu stranu. Posle neuspeha sa Nikolom Vasojevićem, oni su uvideli da se jačanjem Kneževine Srbije, uz pomoć Crne Gore, može ostvariti oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slovena. Uočavajući da bi raspadom Turske najviše dobili Rusija, Austrija i Pruska, koje su gospodarile rasparčanom Poljskom, poljski emigranti su nastojali da održe tursku carevinu, očekujući od nje, kao i od zapadnih sila, pomoć u borbi za oslobođenje svoje zemlje. Sanjali su o slovenskom carstvu od 90 miliona ljudi koje bi nastalo prije jednog opšteg ustanka i koje bi se delilo na četiri države: rusko-slavensku, poljsko-slavensku, češko-slavensku i ilirsko-slavensku. Ilirsko-slavenska država bi se prostirala na području celog evropskog dela turskog carstva, a Srbija kneza Aleksandra Karađorđevića bi u njenom stvaranju imala posebnu, vodeću ulogu.

U Beogradu je agent Čartoriskog, Čeh-Moravac Franjo Zah, imao naročite zadatke. Ljubomir Durković-Jakšić, prateći Zahovu aktivnost, uočio je njegovo nastojanje da Kneževinu Srbiju usmeri na ovladavanje pobunjenim plemenima Pipera, Vasojevića, Bjelopavlića i Kuča. Trebalo je nekako i Njegoša privoleti za ovaj plan; zato je Zah predvideo da crnogorski vladika dođe na čelo pravoslavne crkve svih Slovena koji su bili pod Turskom.

--------------------------------------------------------------------------------

NAJKRAĆI PUT DO MORA I KNJAZ SVETISLAV

Nikola Vasojević i njegova supruga, Ruskinja Anastasija, imali su četvoro dece - sinove Aleksandra (Altomana), Branislava i Svetislava i kćer Jelisavetu. Aleksandar je, još 1836. godine, bio inženjer-praktikant u Kneževini Srbiji. Pisao je za novine i, po svoj prilici, prvi je postavio pitanje "najkraćeg puta za sojedinenije srbske trgovine sa Jadranskim morem". On je, u stvari, nacrtao i opisao dve varijante puta od Beograda do Skadra. Predviđao je "sjajnu budućnost Beogradu", ukoliko se, pored trgovine preko Trsta, većma okrene kraćem i isplativijem putu ka Južnom Jadranu.

Za Vasojevićevog sina Svetislava zna se da je, pedesetih godina, bio praktikant u crnorečkom okrugu. Za razliku od starijeg Aleksandra koji se bavio privrednim pitanjima i inženjerijskim poslovima, Svetislav je izgleda imao političke ambicije, ako je suditi po pismu koje je neki Ljudevit Španić poslao iz Beograda Ljudevitu Gaju, tvorcu ilirizma u Hrvata, Svetislav je imao nameru da se namesti kao nasledni knez Holmije.

Kako je, međutim, od smrti Nikole Vasojevića bilo prošlo više godina, Španićevo pismo kipti neverovatnim i "dramatičnim" događajima i ocenama. Vasojević je tako postao "genijalni general Ruski, pa "prezident vrhovnog štaba" u turskoj vojsci, "konzul engleski" koga "plemena holmijska, a imenito vasojevićka" na narodnoj skupštini izabraše "za vrhovnog svoga voždu". ... "Politika austrijska, a osobito ruska, nemogavši podneti da se u truskim pokrajinama diže jedan suveren pod pokroviteljstvom Engleske, zaključiše u potajno smaknuti kneza Vasojevića. Izvršenje ovog paklenog zaključka bi izručeno vladiki crnogorskom, koji je ionako treptao pred knezom vasojevićem..."

Španić zatim opisuje "dramatične" događaje, u kojima je, posle kneževe pogibije, u osveti plemena Vasojevića poginulo "više od 300 Crnogoraca", a i "knjaginja također, da si osveti smrt supruga prodre i ona u Crnu Goru, i čim bi bila sa svojim momcima razorila nekoliko sela, vrati se među svoj narod, koj ju ljubiše i štovaše kao majku svoju".

Narod "Knjaževine Vasojević", piše Španić, na skupštini je zaključio da "neće birati nikakvog knjaza, sve dok jedan od sinova pokojnog knjaza ne bude mogao zastupati otca svoga". I tako, Španić preporučuje Ljudevitu Gaju da poradi za "knjaza Svetislava" koji je "sada nastupio u 18 godinu, a mladić je "pun poleta i odvažnosti". "Njegova je želja", ističe Španić, "da bi vi hteli s njime zajedno kormilo holminskih nezavisnih plemena primiti, pa ako se ne bi na to mogli odvažiti, da bi ga, barem do Skadra opremili, gde će ga njegovi Vasoevići dočekati i u sredinu dopratiti..."

"Ovo je zgoda i vreme" za "jedno dviženije političko", zaključuje Španić i Gaju uz pismo prilaže detaljan opis zemlje i mapu "Knjaževine Vasojević".


--------------------------------------------------------------------------------

RUSIJA KAO "VRAG BOŽIJI"

Iz cele naše nacije, može biti, ja sam jedini najdrznovenši i najotvažniji sin otečestva, koi se staram od toliko godina, i od toliko godina trudim se, da izbavim braću i rod hristijanski ispod sramotnog (jarma), a Rusija za podjarmiti nas i sve svoim muzikami i robovima učiniti stara se ovakog čoveka udaviti i oteti narodu. Kako ćete vi sada nazvati Rusiju, koja e, iako jednom se Bogu klanja i gotovo jednim jezikom s nama govori, i za koju su otci naši često krv svoju prolivali, i koja nas je svagda uvjeravala o njenoj iskrenosti? Velim, kako ćete vi sada nazvati Rusiju? Naravno vragom Božiim, vragom česti obšteg blagodjestvija naroda hristijanskog. Na Austriju ja ni malo ne žalim, barem znam da nam je uvek vrag bila i biti će..."

Ovako je Nikola Vasojević pisao svom sinu Aleksandru. Njegova pisma su objavljivana u novinama toga vremena, ali su delovi o Vasojevićevim političkim pogledima na rusku politiku, po pravilu, izostavljani. Ljubomir Durković Jakšić pronašao je ova pisma u zaostavštini Janka Šafarika. Utvrdio je, takođe, da su neki delovi dospela do Franje Zaha koji je o njihovoj sadržini raportirao Čartoriskom. Međutim, sin Aleksandar nije dozvoljavao da se objavljuju dokumenti o njegovom ocu. Zaklinjao je svog sina Todora, Nikolinog unuka, da pisma, zbog dinastičkih borbi, nikome ne pokazuje. Nikolin praunuk, lekar Stevan Vasojević, tek u leto 1944. godine, dozvolio je ljubomiru Durkoviću-Jakšiću da fotografiše pečate njegovih predaka.

--------------------------------------------------------------------------------

HOLMIJA - BRANA UJEDINJENJU

Danas se u javnosti malo zna o Nikoli Vasojeviću i njegovoj državici Holmiji, a u vreme kada je ovaj projekat nastojao, i docnije, o tome je pisala srbijanska, crnogorska, vojvođanska, poljska, pa i evropska štampa; tragovi o naumu Nikole Vasojevića mogu se naći u knjigama Đ. Mušickog, R. Gavranskog, Hekara, P. Rovinskog, M. Velimirovića, D. Vuksana, M. P. Cemovića, M. M. Pavićevića, R.V. Vešovića.

Najpotpuniji podaci i ocene o Vasojevićevom životnom projektu prezentirani su u odeljku "Pokušaji stvaranja državice Holmija" u istorijskoj studiji dr Ljubomira Durkovića-Jakšića "Srbijansko-crnogorska saradnja 1830-1851)" koju je 1957. godine objavila Srpska akademija nauka. Ljubomir Durković-Jakšić je u ovoj knjizi, manirom vrsnog istraživača koji je, bolje nego iko u nas, poznavao suštinu srpsko-poljskih odnosa, prateći neobičan, dramatičan životni put i ambicije Nikole Vasojevića, zaključio da je "on svojim radom ometao akciju u cilju proširenja Crne Gore i njena, u krajnjem cilju, ujedinjenja sa Kneževinom Srbijom."

--------------------------------------------------------------------------------

Projekat o stvaranju posebne državice između Srbije i Crne Gore izazvao je čitavu diplomatsku buru na Balkanu. Unijaćenje Vasojevića, trebalo je da pojača uticaj rimokatolika u Turskoj imperiji, i bilo usmereno protiv Rusije - procenjeno je bilo da će padom rasklimatanog otomanskog carstva, Rusija najviše profitirati, i to je trebalo osujetiti. S druge strane, to je trebalo da bude najjača brana ujedinjenju dve srpske države, naročito posle procene da Knjaz Miloš o tome ozbiljno razmišlja. Porta je protestvovala kod Vatikana, a protest je poduprla Engleska, uplašena od novih komplikacija na Balkanu...




CRNOGORSKO PLEME VASOJEVIĆI, KORIJENI I PRAPRECI

Uz temelj stare crkve na Nožici kod Lijeve Rijeke, đe je upravo podignuta nova bogomolja posvećena Svetom arhangelu Mihailu, krsnoj slavi Vasojevića, otkriven grob i posmrtni ostaci.
Vjeruje se da kosti pripadaju rodonačelniku glasovitog i izuzetno brojnog i razgranatog plemena

Našli Vasa poslije šest vjekova

Crkva Svetog arhangela Mihaila na Nožici

Ovogodišnju krsnu slavu, Svetog arhangela Mihaila, odnosno Aranđelovdan, Vasojevići, koji tvrde da su, dočekali sa novom crkvom posvećenom, naravno, arhangelu Mihailu. Na Nožici, nedaleko od mjesnog centra Lijeve Rijeke, na mjesnom groblju, na kojem su do prije koju godinu stajali samo zatravljeni temelji i obrisi nekadašnje crkve, trudom i srcem Vasojevića, niklo je zdanje posvećeno ovom velikom svetitelju, ali i dostojan spomenik njihovom dalekom prapretku Vasu.

Bio je to poduhvat od izuzetnog značaja za sve Vasojeviće, kako one koji sada žive na prostoru od Nožice, odnosno od Lijeve Rijeke do Čakora, na jednoj, i Bijelog Polja na drugoj strani (ili kako oni imaju običaj da kažu: od Nožice do Lješnice), tako i za sve nebrojene koji su odavde vjekovima odlazili i raseljavali se širom svijeta, noseći i pomno čuvajuci uspomenu na svoje porijeklo.

Crkveni prag - svjedok vremena

- Ovakvi poduhvati ne znače samo fizičko obnavljanje crkvenih zdanja nego i obnovu svekolikog duhovnog tkiva - veli pjesnik Ilija Lakušić, predsjednik Odbora za obnovu crkve na Nožici. U ovom slučaju se ne radi samo o kultnom mjestu naših predaka - što je, naravno, od ogromnog značaja - nego i o najutemeljenijem mjestu našeg istorijskog bića, čije obnavljanje garantuje i pouzdanije temelje naše budućnosti.

Sve donedavno, do početka radova na obnovi ove crkve, medutim, niko nije ni slutio kakvu tajnu kriju njeni temelji, koliko je ona interesantna i u arheološkom i u antropološkom smislu - da se u njima nalazi grob i izuzetno dobro sačuvani posmrtni ostaci prapretka i rodonačelnika ovog plemena - Vasa, po kojem je pleme i dobilo ime.

Nema, naravno, pisanih tragova niti kakvih drugih sigurnih dokaza kada je bio sagrađen ovaj skromni hram, ali se vjeruje da je to moglo biti neđe u drugoj polovini četrnaestog vijeka. U svakom slučaju, na osnovu izlizanog kamenog praga na ulaznim vratima može se skoro nepogrešivo ustvrditi da je crkva veoma stara i da je dugo bila u upotrebi.

Bila je sazidana od sitno lomljenog kamena iz neposredne blizine, dok su voltovi bili od sige koja je odnekud izdaleka donošena, pošto je, koliko se zna, nema niđe u Vasojevićima. Za krov su korišćene široke kamene ploče vadene iz majdana na katunu Planinica udaljenom nekoliko kilometara od Nožice.

Crkva je, po prilici, bila u upotrebi sve dok, nakon jedne velike pobjede Vasojevica nad Turcima, polovinom sedamnaestog veka, u Lijevoj Rijeci nije podignuta nova crkva. Zidinu, dobro načetu zubom vremena, dokusurila je potom austrougarska vojska u Prvom svetskom ratu kada su na obližnjem uzvišenju od njenog kamena sazidali šanac, po čemu se taj brijeg i danas tako zove.

Pošto je stara crkva na Nožici bila sasvim skromnih dimenzija, odlučeno je da se sada podigne nešto veći hram kako bi se u patosu sačuvali i zaštitili stari temelji.

O braći i sinovima

Po legendi, Vaso je imao još četiri brata: Pipa, Ozra, Krasa i Ota.
Od njih su nastala plemena Piperi i Ozrinići u Crnoj Gori i Krasnići i Hoti u Albaniji.

Pavel Apolonovič Rovinski, koji je više od četvrt vijeka boravio u Crnoj Gori, proučavao prošlost, život i običaje i napisao kapitalna djela o Crnoj Gori, ističe da Vasovi potomci "nijesu znali da objasne, odakle i kada je Vaso došao u Crnu Goru".
Nijesu mogli jer Vaso nije "došljak" ili srpski prebjeg u Crnoj Gori, već je ponikao, opstao i čelnik plemena Vasojevića postao u Lijevoj Rijeci. Prvobitna, početna, plemenska teritorija i plemensko jezgro Vasojevića formirani su u Lijevoj Rijeci u periodu od druge polovine XV, do sredine XVI vijeka, ujedinjavanjem bratstava crnogorskog podneblja, a Vaso je bio jedan od prvih, ili možda prvi vasojevićki čelnik.

A sam Vaso je, navodno, imao četiri sina - Raja, Novaka, Mija i Ðura.

Najmlađi Ðuro se odselio u Crmnicu i od njega je nastalo veliko bratstvo Ðurovići, a od ostala tri Vasova sina razvile su se tri velike bratstveničke grupe u Vasojevićima - Rajevići, Novakovići i Mijomanovići.

Danas, doduše, u Vasojevićima nema nijednog takvog prezimena jer su se bratstva dalje dijelila i cijepala na manje podgrupe, ali svi tačno znaju ko od koga vodi porijeklo i svaki iole stariji čoek može nabrojiti sve pasove svojih predaka do samog rodonačelnika plemena.

Taj broj se već popeo na dvadeset pasova i ako se uzme prosjek od oko trideset godina od pasa do pasa, koji se u nauci smatra objektivnim, potvrđuje se predanje da su Vasojevići na ovim prostorima najmanje šest vjekova.

Da bi sve to bilo stručno i valjano urađeno, pozvana je i ekipa arheologa, Milan Pravilović, Mitra Cerović i Olivera Žižić, koja je odmah zaključila da su, ne samo temelji crkve, nego i svo groblje oko crkve, sa arheološkog stanovišta vrlo interesantni, da su tu nesumnjivo sačuvani tragovi barem pet-šest minulih vjekova.

Grob "praroditelja" Vasa

Kad je počelo otkopavanje temelja i uklanjanje debelih naslaga ilovače, odmah pored nekadašnjeg ulaza u crkvu, sa lijeve strane, na dubini od skoro dva metra, ukazala se široka, ravna ploča. Bio je to znak da je u pitanju grobnica, sigurno veoma stara i svakako neke znamenite ličnosti, čim se nalazi na tom mjestu, uz ulaz u crkvu.
Stoga je u pomoć pozvana i ekipa antropologa na čelu sa profesorom dr Božinom Ivanovićem.

Čim je podignuta pokrovna ploča, ukazala se grobnica, oivičena sa četiri dugačke ploče i ispunjena dvadesetak santimetara debelim slojem najfinije, kao brašno sitne ilovače, u kojem su se odmah ukazale veoma dobro očuvane ljudske kosti.

Naravno, naučnička opreznost, ozbiljnost i odgovornost, nisu dopustili profesoru Ivanoviću da odmah kaže nešto određenije:

- Izvjesno je da se radi o vrlo starom čoeku, pravom Dinarcu, da je riječ o veoma dobro očuvanim posmrtnim ostacima, za ono vrijeme gorostasno razvijenog čovjeka, iako su veoma dugo u zemlji - kaže Ivanović i objašnjava da su kosti tako dobro sačuvane zahvaljujući upravo ilovači koja se vremenom nataložila u grobu i prosto balsamovala skelet.

Vasojevići su, pak, tvrdo ubijeđeni da su poslije šest vekova našli grob svog prapretka Vasa, jer je poznato da je to mjesto uz temelj crkve, po crkvenim kanonima rezervisano za njenog ktitora, tim prije što je sasvim sigurno da u to doba na ovim prostorima nije bilo neke druge značajnije, ni duhovne ni svjetovne, ličnosti koja bi zaslužila to grobno mjesto.

To uvjerenje temelje i na pisanim tragovima i na predanju u kojem živi uvjerenje da je ovu crkvu podigao Vaso sa sinovima i da je potom i sahranjen tu neđe pored crkve.

Čuvari tradicije

A prvi pomen Vasojevića, inače, datira iz 1444. godine. Konstantin Jireček, naime, navodi jedan dokument iz tog vremena koji se čuva u Dubrovačkom arhivu.
Izvjesni Brajan Prodanić se žali dubrovačkom sudu kako mu je šezdeset gorštaka: Pipera, Bjelopavlića i Vasojevića, napalo trgovački karavan, ubilo brata i opljačkalo robu.

Ako se zna da je potrebno barem sto godina da se nekom lokalitetu ili plemenskoj zajednici ustali ime, po nekom od istaknutih predaka, onda se narodno predanje da je prapredak Vasojevića na ove prostore doselio polovinom četrnaestog vijeka u potpunosti potvrđuje.
U narodnom predanju se, inače, spominje i Vasoje i Vaso.

Po jednima, riječ je o jednoj te istoj ličnosti, a po drugima poznatiji i mlađi Vaso je potomak, unuk ili praunuk Vasojev.

Vasojevići su tu živjeli sve do sedamnaestog vijeka, proširujući pomalo teritoriju na račun okolnih plemena, a tek tada je krenula njihova ekspanzija u dolinu Lima i druge krajeve van stare postojbine. Kud god su se selili, međutim, ljubomorno su čuvali svoje tradicije i veoma naglašeno uvijek isticali svoje porijeklo i korijen, danas razgranat do gotovo nevjerovatnog broja bratstava.

Selo Lopate

Kako u svojoj knjizi "Pleme Vasojevići" piše profesor dr Radoslav Jagoš Vešović, od tri bratstveničke grupe, ovog plemena, najjača i najbrojnija je ona koja je postala od Vasovog najstarijeg sina Raja.
Nju čine tri podgrupe bratstava: Lopaćani, Dabetići i Kovačevići.

Lopaćani su:

Raketići, Radulovići, Popovići odnosno Vešovići, Marsenići, Vulevići, Bojovići, Ðukići, Miloševići, Velidžiknići, Čukići, Golubovići, Lalevići, Rajičevići, Ivanovići, Novovići, Vašovići, Pavićevići, Dragićevići, Mikovići, Neradovići, Aleksići, Vukašinovići, Spasojevići, Stojanovići, Stojkovići, Vukićevići, Boričići, Labani, Mijovići, Radunovići, Radivojevići, Vukanići, Ugrenovići, Jelići, Perovići, Mirkovići, Ivanovići, Kikovići, Karadžići, Šakovići, Folići, Zulevići...
(Lopaćani se, inače, tako zovu po selu Lopate iznad Lijeve Rijeke odakle potiču).

Drugi ogranak Rajevića - Dabetići - su:

Dabetići, Deletići, Lekići, Ðekići, Novovići, Rajovići, Vukovići, Mirčići, Labovići, Rosnići, Ćirovići, Grozdanići, Lazarevići, Stanisavići - Ilići, Laškovići, Radunovići - Drndari, Kuburovići, Osmanlijići, Vulinići, Zonjići, Dragojevići, Ivanovići - Sjenožećani (od kojih su Bakići i Rajovići), zatim Arsenijevići, Protići, Vuksanovići, Lakićevići, Stanići, Lalići, Lašići, Žurići, Kojići, Mitrovići, Palevići i Garčevići.

Treći ogranak - Kovačevići - su:

Kastratovići, Vojvodići, Mićovići, Akovići, Ðurišići, Martinovići, Jojići, Simovići, Carevići, Medonići, Ðurkovići, Stanići, Otaševići, Bradići, Marijanovići, Rakići, Plavšići, Ružići, Obradovići, Savići, Miketići, Jukići, Vuksanovići, Zekići, Vučićevići, Katanići, Vulići, Šarovići, Novičići, Aletići, Bacanovići, Dedovići, Ðinovići, Milovići, Taići i dr.

Od drugog Vasovog sina, Novaka, postala su bratstva:

Milikići, Tomovići, Radevići, Ðekići, Mujovići, Kićovići, Lakušići, Račići(čiji su ogranci Jelići i Vukići), zatim Asanovići, Boričići, Ljubići, Nikolići, Miloševići, Pantovići, Zekovići, Radunovići, Radonjići, Malevići, Ivanovići u Slatini, potom Dujovići, Marnići, Bakići, Prelići, Dragovići, Ćulafići, Mimovići, Adžići, Babovići, Čakići, Vukovići, Đurovići, Radojevići, Lakovići, Orovići, Kočanovići, Salevići, Bandovići, Radojevići, Radosavljevići, Vukadinovići, Mitrovići, Ðekovići, Matovići, Žujovići itd.

I treća bratstvenička grupa, Mijomanovići, od Vasovog trećeg sina Mija, kao i prethodne dvije, ima svoje podgrupe, a uglavnom joj pripadaju sljedeća bratstva:

Delevići, Cemovići, Joksimovići, Mićovići, Ćeranići, Markovići, Štipalji, Zečevići, Sajičići, Maslovarići, Dubaci, Guberinići, Fatići, Novovići, Miškovići, Vukovići, Leposavići, Ðerkovići, Turovići, Jovovići, Vučelići, Vujovići, Savovići, Vukićevići (različiti od Vukićevića Lopaćana), Stijovići, Ćorci - Šunjevići, Bajići, Šarbajići, Mališići, Nedići i Kruščići.

Valja napomenuti da su svi ovi podaci uzeti iz knjige dr Vešovića "Pleme Vasojevići", objavljene prije šezdeset godina i da može biti i nisu potpuni, da su se neka bratstva možda u međuvremenu istražila ili se koje novo razvilo, ali je sasvim sigurno da svi Vasojevići dobro znaju i ljubomorno čuvaju uspomenu na svoje porijeklo, čak i kada se u pojedinim bratstveničkim grupama, kao što se vidi, ponavljaju pojedina prezimena.

Svi, Vasojevići, međutim, prvenstveno ističu da su sa Nožice, iz Lijeve Rijeke, đe je živio njihov prapredak Vaso i đe se i danas, pored ostataka njegove crkve, nalaze i tragovi njegove kuće.

Inače, ne bez ponosa, Vasojevići u svakoj prilici ističu i ko sve vodi porijeklo iz svog plemena. Prije svih svakako, oca srpske pismenosti, Vuka Stefanovića Karadžića i Karađorđa Petrovića (kralj Petar Prvi Karadordević je još prije dolaska na prijesto tajno dao novac da se u Kraljama kod Andrijevice, na mjestu odakle je u Srbiju odselio njegov predak, podigne kuća koja i danas postoji).

Vojvoda Gavro Vuković, General Radomir Vešović i Milošević iz Vasojevića

Odavde je, kako Vasojevići tvrde, potekao i vojvoda Lazar Mutap, i Svetozar Marković, i vojvoda Petar Bojović, pa vojvoda Miljan Vukov, vojvoda Gavro Vuković, Jovan Žujović, iguman Mojsije Zečević, da se i ne govori o mnogobrojnim generalima, narodnim herojima, umjetnicima i stvaraocima (pisci Mihailo Lalić i Radovan Zogović i slikar Jovan Zonjić svakako su nezaobilazni i najistaknutiji) i drugim znamenitim ličnostima iz novije istorije. Pored ostalih, i doskorašnji pre$ednik SR Jugoslavije, Slobodan Milošević, porijeklom je Vasojević.

Konsulov grob

Po ulozi koju su imale, ne samo u istoriji ovoga kraja i plemena, po svojoj sudbini, posebno su, čini se, zanimljive ličnosti kneza Nikole Miloševića Vasojevića, zvanog Nikola Konsul, i đenerala Radomira Vešovića.

Za Nikolu Miloševića (živio u prvoj polovini devetnaestog vijeka) Radomir Guberinić u knjizi o njemu kaže da je bio visoki ruski oficir i vojni ataše u Carigradu, glavni inžinjer Knjaževine Srbije i prvi projektant magistralnog puta Beograd-Bar, turski general, engleski konzul, putopisac, pjesnik, rodoslovik i kartograf, Evropljanin sa četiri državljanstva, koji je govorio trinaest jezika, osnivač i prvi knjaz Knjaževina Vasojevića.

Nikola je sam za sebe tvrdio, da je potomak, "Sloveno-ostrogorske dinastije".

Ubijen je 1844. godine iz za$ ede koja mu je, izgleda po Njegoševom naređenju, pripremljena u Zagaraču, nedaleko od Danilovgrada, na putu iz Vasojevića prema Cetinju, kamo je išao na Njegošev poziv.

Njegoš je, istini za volju, Nikoli Miloševiću, čijeg se ugleda i uticaja u Vasojevicima nesumnjivo plašio, na mjestu njegove pogibije podigao spomenik, ali je Njegošev naslednik, knjaz Danilo, naredio da se spomenik sruši i da ne ostane traga od njega, čime je posredno potvrdio da je cetinjski dvor poradio o glavi ovog glasovitog Vasojevića. Spomenik je srušen, ali mu je narod zagaračkog kraja podigao drugi - mjesto njegove pogibije se i danas zove Konsulov grob.

Dvije brigade u dva rata

Vasojevići su u balkanskim i Prvom svetskom ratu imali dvanaes bataljona vojske, odnosno dvije brigade. Gornjovasojevićkom je komandovao đeneral Radomir Vešović, jedno vrijeme bio i ministar vojni Crne Gore.

U nizu kontroverzi, koje i do danas traju oko ove značajne ličnosti, posebno se pamti njegov govor koji je 1922. godine održao na Knjaževcu u Andrijevici prilikom otkrivanja spomenika poginulim Vasojevićima u balkanskim i Prvom svetskom ratu.

Tada već penzionisani đeneral je stao pred stroj svojih preživjelih boraca, postrojenih ispred spomenika poginulih drugova i rekao samo ovo:

- Junaci! Ja sam danas najsrećniji i najnesrećniji čoek na svijetu.
Najsrećniji što ovaj spomenik junacima palim za slobodu podižemo u miru i slobodi,
a najnesrećniji što na njemu nema moga imena.


 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Vendelin
(Login Vendelin)

da

Score 5.0 (1 person)
May 30 2008, 1:36 PM 

Vasojevici su srpskog porekla. Procitaj moj post "Crnogorci poreklo sa Kavkaza". sever je ocuvao onu slovensku osobinu iako je dosta pao pod uticaj crnogoraca, tj potomaka Tursko tatarskih stanovnika Kavkaza koje su Latini doselili u 10 veku na Balkan. Pa znamo da je Zeta bila katolicka sce do Svetog save

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
 
< Previous Page 1 2 Next >
  Respond to this message   
  << Previous Topic | Next Topic >>Return to Index  
Find more forums on PoliticsCreate your own forum at Network54
 Copyright © 1999-2017 Network54. All rights reserved.   Terms of Use   Privacy Statement