<< Previous Topic | Next Topic >>Return to Index  

Crna Gora i serbija

March 14 2006 at 11:27 AM
No score for this post
  (Login Zvek_Zivi_Cetinjanin)

 
U istorijskoj nauci nema dileme oko toga da li je Stefan Nemanja okupirao Zetu


Istoričari se uglavnom slažu da su odnosi između Crne Gore i Srbije bili loši, prepuni nepovjerenja, nerazumijevanja i sporenja. Međutim, o uzrocima tako loših odnosa istoričari nemaju istovjetan stav. Jedni tvrde da je krivica najčešće na strani Srbije, drugi da je na strani Crne Gore. Ili, preciznije rečeno, krivac je jedna ili druga politička grupacija, odnosno, dinastija. Sudeći na osnovu toga, izgleda da istoričari uglavnom pristupaju ovoj problematici kao sljedbenici jedne ili druge političke grupacije, nemoćni da se oslobode uticaja tradicijskog ili ideološkog mišljenja. Nažalost, vannaučni razlozi koji opterećuju stavove istoričara o odnosima Crne Gore i Srbije, lako se prenose i na pripadnike nacija kojima ovi istoričari pripadaju, tako da se priča o odnosima dvije države već decenijama nalazi u nekom začaranom krugu, prepunom mistifikacija, nepoznanica i jednostranih određenja. Priču o odnosima Crne Gore i Srbije kao da je nemoguće ispričati, a da to ne bude shvaćeno kao dnevnopolitički aktuelna priča. Naravno, svaka istorijska priča može imati i dnevnopolitičku upotrebljivost, ali ona, ukoliko se istoričar služi nepobitnim činjenicama i uvažava logiku istorijskog procesa, može biti i istinita priča.
Politički odnosi između Crne Gore i Srbije uspostavljeni su početkom 19. vijeka, tačnije u vrijeme Prvog srpskog ustanka. Prije ovog perioda, političkih odnosa nije bilo, jer Srbija nije postojala kao samostalni politički činilac, niti je u Srbiji prije pojave Karađorđa postojao politički centar sa kojim bi crnogorski gospodari mogli održavati političke veze. Prije izgradnje svoje državnosti u novom vijeku, Srbija i Crna Gora su bile nezavisne države i u srednjem vijeku. Srpska država se najprije zvala Raška, da bi u 12. vijeku dobila današnje ime, dok je crnogorska država u ranom srednjem vijeku bila poznata pod imenom Duklja, a od 12. vijeka Zeta. Između Raške i Duklje, odnosno, Zete, nije bilo nekih značajnijih političkih veza, niti savezništva u borbi protiv Vizantije, koja ih je tada ugrožavala.
Prva srpska država, Raška, bila je jedno vrijeme u sastavu Duklje, jer je dukljanski knez, kasnije kralj, Mihailo, krajem 11. vijeka, uspio da je pripoji svojoj državi. Istina, Raška nije duže vrijeme bila u sastavu dukljanska države, koja je tada bila na vrhuncu moći. No, krajem 12. vijeka doći će do slabljenja dukljanske države, dok će Raška ojačati. Između 1183. i 1186. godine veliki raški župan Stefan Nemanja, osnivač dinastije Nemanjića, pokoriće Duklju. U ozbiljnoj istorijskoj nauci nema dilema o tome da li je Duklja, odnosno Zeta bila okupirana ili ne od strane Stefana Nemanje. U prvoj knjizi Istorije srpskog naroda (str. 252), navodi se da je Nemanja osvojio Duklju. Sličnu formulaciju upotrebljava i jedan od najvećih srpskih istoričara, Vladimir Ćorović, u svojoj "Istoriji Srba". Ćorović kaže da je Nemanja "pokorio Zetu u celom njenom opsegu" (str. 136).
Crna Gora, odnosno, Zeta oslobodiće se nemanjićke vlasti tek šezdesetih godina 14. vijeka. Raspadom Dušanovog carstva, Zeta će se ponovo konstituisati kao nezavisna država. Do nekih pokušaja saradnje između ove dvije države doći će u prvoj polovini 15. vijeka, kada će i jednu i drugu državu ozbiljno ugrožavati Turci. Međutim, ta njihova saradnja nije bila dugog vijeka, jer je Srbija pala pod tursku vlast 1459. godine, a Crna Gora 37 godina kasnije. Iako u narodnoj svijesti postoji uvjerenje da su se Crna Gora i Srbija zajednički borile protiv turskog nadiranja, kao i da su Crnogorci učestvovali u Kosovskoj bici, nesporne istorijske činjenice govore da te saradnje nije bilo. Svoju potpunu nezavisnost i državnost Crna Gora će ponovo izgraditi tokom 18. vijeka, a Srbija će svoju borbu za nezavisnost započeti tek 1804. godine, tj. u 19. vijeku. Izbijanjem Prvog srpskog ustanka započeo je proces oslobađanja Srbije od turske vlasti i proces izgradnje nezavisne srpske države. Taj proces će, uz izvjesne, prekide, biti okončan tek tridesetih godina 19. vijeka. Upravo u vrijeme Prvog srpskog ustanka dolazi do uspostavljanja prvih političkih veza između Crne Gore i Srbije. Samo nekoliko mjeseci nakon izbijanja ustanka, ustaničke vođe su se obratile crnogorskom vladici Petru I, tražeći da im sa svojim Crnogorcima pomogne u borbi protiv Turaka. Vladika, naravno, njihovoj molbi nije mogao udovoljiti. S obzirom da se između Crne Gore i Srbije prostiralo Osmansko carstvo, nerealno bi bilo i očekivati da se vladika Petar I upusti u avanturu kakva je prebacivanje odreda Crnogoraca u Srbiju.


Kad je umjesto kneza Miloša na vlast došao Karađorđev sin Njegoš, je bio presrećan


U to vrijeme, crnogorsko - turska granica je bila na Morači, a od Morače do Beograda, bilo je Osmansko carstvo. Osim toga, vladika Petar I je imao dosta problema u neposrednom crnogorskom okruženju - nemiri u Boki, sukobi na granici prema Albaniji i Hercegovini, tako da on - ne da nije mogao da pomogne srps-kim ustanicima, već nije mogao ni da riješi probleme koji su njegovu zemlju opterećivali. Naravno, vladika Petar I je bio zadovoljan zbog iz-bijanja ustanka u Srbiji, nadajući se da će taj ustanak podstaći nacionalni pokret širokih razmjera, koji će zatim rezultirati oslobođenjem većeg dijela balkanskih hrišćana. Vladika je pretpostavljao da će u tom pokretu imati svoje značajno mjesto i Crna Gora. Na osnovu jednog vladičinog pisma možemo zaključiti da je on bio upoznat da pripremom ustanka u Srbiji, jer početkom januara 1804, dakle mjesec dana prije izbijanja ustanka, piše dečanskom igumanu da će se Crnogorci i Srbi uskoro dići na oružje. “Mi Crnogorci i sa beogradske strane Srbi oćemo skočiti na oružje protiv naših vragova Turaka”, veli vladika. No, iako je to želio, vladika srpskim ustanicima nije mogao pružiti vojnu pomoć. Početkom 1806. vladici je pisao i Karađorđe, tražeći pomoć, ali mu vladika nije odgovorio. Zato je Karađorđe, krajem maja iste godine, vladici Petru ponovo poslao pismo, kojim traži da mu Crnogorci što prije priskoče u pomoć: “Protiv ovoga, velim, zakletoga, večnoga domaćega neprijatelja našega, prosimo mi od vas skoriju i ne otložimuju vooruženu pomoć: na koju smo mi u samome početku osnovanija našega veliku nadeždu imali...” Tek 1809. godine, u vrijeme kada je Rusija ratovala protiv Turske, vladika Petar je mogao slobodnije raditi na organizovanju vojne pomoći Karađorđevim ustanicima. Uviđajući da bi Karađorđu ponajbolje mogla priskočiti u pomoć brdska plemena koja su najbliža granici Beogradskog pašaluka, Petar I je pisao Drobnjacima, Pivljanima i Vasojevićima, tražeći da pošalju pomoć Karađorđu. Istovremeno, vladika je tada mogao preduzeti i neke akcije prema Skadarskom i Hercegovačkom pašaluku, koje bi oslabile udar na Karađorđeve ustanike. U pismu od 16. septembra 1809. Karađorđe zahvaljuje vladici Petru I što je napao na okolne Turke, i tako ih spriječio da napadnu na Srbiju: “Blagodarim na vašoj trudbi koje ste vi obustalji Turke od Skenderijske države, Hercegovske i albanske na sebe da ne bi dejstvovali na našu vojsku...” U vrijeme kada ustanak zbog rusko - turskog rata dobija na snazi i poletu, vladika Petar i Karađorđe se redovno dopisuju, i izvještavaju jedan drugog o najvažnijim političkim i vojnim dešavanjima. Njihova prepiska će biti intenzivnija u vrijeme krize ustanka 1813. godine. Ugrožen sa svake strane od Turaka, Karađorđe će opet tražiti od vladike Petra da spriječi Turke iz crnogorskog okruženja da krenu protiv ustanika. “A vi gledajte kakovim god načinom te malo zaplašite Arnaute, i protiv njih vojsku ukazite, da ne bi mogla cjela Arnautija na nas poći...”, piše Karađorđe vladici Petru, aprila 1813. godine. Naravno, vladika Petar je u to vrijeme malo što mogao učiniti za srpske ustanike, ustvrdivši u jednom pismu da “samo Bog može pomoći našoj braći”. Crnogorski vladika je sa istom pažnjom pratio i dešavanja u Srbiji za vrijeme Drugog srpskog ustanka, nadajući se da će novi srpski vođ, Miloš Obrenović, uspjeti da ostvari ono što nije pošlo za rukom Karađorđu. Njihova prepiska o političkim stvarima je takođe bila intenzivna, posebno u vrijeme kada je Rusija ratovala protiv Turske. I jedan i drugi su se tada nadali da će iz tog sukoba izvući neku korist: vladika Petar se nadao da će uz rusku pomoć riješiti pogranične probleme, a Miloš Obrenović da će dobiti kakvu - takvu autonomiju za Srbiju u okviru Turskog carstva. Između njih tada nije bilo nekih političkih razmimoilaženja, iako vladika Petar nije cijenio Miloša Obrenovića koliko Karađorđa. Ubistvo Karađorđa, koje je Miloš organizovao, vladika Petar u jednom pismu označava kao svoju “neiscjelnu ranu”. Prema Milošu Obrenoviću posebne simpatije nije imao ni nasljednik vladike Petra I, njegov sinovac Rade Tomov. Vladika Njegoš je sa Milošem Obrenovićem razmjenjivao pisma koja su uglavnom sadržala poneku molbu oko preseljenja Crnogoraca u Srbiju, poneko obavještenje o administrativnim ili ne toliko bitnim političkim stvarima. U takvom njegovom stavu bilo je mnogo više ličnog nego političkog, jer je Njegoš bio oduševljen Karađorđem. Zato kada je 1842. došlo do promjene na prestolu u Srbiji, i kada je umjesto Miloša na vlast došao Karađorđev sin Aleksandar, Njegoš je bio presrećan, pišući da se ovoj dinastičkoj promjeni raduje više nego ijedan srpski podanik.


Da Načertanije postoji saznao je tek kralj Nikola i to najvjerovatnije 1906. godine


Njegoš, naravno, nije znao da je u vrijeme kneza Aleksandra Srbija dobila i svoj tajni program spoljne i nacionalne politike, u kojem se određuje i srpska politika prema Crnoj Gori. Taj program, poznat pod imenom Načertanije, nastao je 1844. godine, a njegov tvorac je srpski ministar unutrašnjih djela Ilija Garašanin. U dijelu Načertanija koji se odnosi na Crnu Goru, a koji ima svega pet - šest rečenica, navodi se da Crna Gora za Srbiju može imati veliki vojnički značaj, te se kao zadatak srpske vlade navodi - održavanje prijateljstva s Crnom Gorom. Da bi se zadobila naklonost crnogorskog vladike, previđeno je bilo da mu se redovno daje godišnja novčana pomoć. O tome konkretno Garašanin veli: "Neka Srbija i u Crnoj Gori svagda primjer Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu u novcu - Srbija će na ovaj način za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može." U Načertaniju je takođe rečeno da Crna Gora treba da bude pripojena Srbiji, kao i sve druge tzv. "srpske zemlje". Kako navodi srpski istoričar dr Radoš Ljušić, analiza Načertanija "jasno pokazuje da je Ilija Garašanin pravio nacrt o budućoj srpskoj državi. Ta država bi obuhvatala Kneževinu Srbiju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i Sjevernu Albaniju (Staru Srbiju)" (Zbornik radova o Iliji Garašaninu, 151). Ovaj cilj srpske politike naznačen je i u dokumentu iz 1847. godine, koji je nazvan "Plan o stvaranju srpskih sjedinjenih država". U prvoj tački tog plana takođe se navodi da Srbiji treba da pripoji Bosnu, Hercegovinu, gornju Albaniju i Crnu Goru. Plan srpske vlade o pridobijanju Crne Gore, davanjem novčane pomoći, počeo je odmah da se sprovodi u djelo, pa je krajem 1844. godine Crna Gora dobila prvu novčanu pomoć od Srbije. Kao što je i bilo predviđeno, ta pomoć je iznosila 1000 ćesarskih dukata. Na Cetinje je novac donio činovnik srpske vlade Stevan Hrkalović. Od tada vladika Petar II je redovno dobijao novčanu pomoć iz Beograda. O tome svjedoči i Atanasije Nikolić, jedan od najpovjerljivijih ljudi Ilije Garašanina, koji je 1876. napisao da je vladika crnogorski svake godine dobijao 1000 dukata na ime pomoći. Isto potvrđuje i Matija Ban, koji je nekoliko puta na Cetinje donosio novac vladici, i pri tome ga ispitivao o njegovim političkim planovima i stavovima, odnosu prema "srpskom pitanju", srpskoj vladi i nekim političkim ličnostima. Izvještaje o razgovoru s vladikom Matija Ban je dostavljao Garašaninu. Njegoš, naravno, nije znao čemu ima da zahvali za darežljivost srpske vlade, niti je mogao naslutiti kakav je politički koncept stvoren u Beogradu. Za postojanje Načertanija doznao je tek kralj Nikola, i to najvjerovatnije 1906. godine. S obzirom da je Srbija u Načertaniju označila stvaranje velike srpske države kao krajnji zadatak svoje politike, proglašenje Crne Gore za knjaževinu 1852. godine uveliko je zaprijetilo ostvarivanju tog cilja. Taj čin primljen je u Beogradu sa primjetnim razočarenjem. Proglašenjem knjaževine, Crna Gora je prestala biti teokratska država, a njen vladar nije bio duhovnik već svjetovni vladar. I to svjetovni vladar kojeg je priznala Rusija. U Beogradu su ocijenili da je ovim činom međunarodno ozakonjena jedna dinastija, koju, ukoliko do pripajanja Crne Gore Srbiji dođe, treba eliminisati. Dok je postojao u Crnoj Gori pravoslavni vladika kao vladar, stvari su bile jednostavnije - postavite vladiku na čelu crkve ujedinjene države, i problem je riješen. Ukloniti knjaza s vlasti, i to knjaza kojeg je priznala Rusija, mnogo je teže. A nije baš jednostavno ni ukinuti jednu knjaževinu koja je faktički međunarodno priznata. Zato je, kako navodi akademik Miomir Dašić, Garašanin proglašenje Crne Gore za knjaževinu okarakterisao kao "najnesrećniji događaj za Srbiju" (Zbornik radova o Iliji Garašaninu, 451). Za ove Garašaninove riječi znao je i vojvoda Gavro Vuković, koji o tome sa izvjesnim razočarenjem piše u svojim "Memoarima". I kralj Nikola u "Memoarima" navodi da su neki srpski državnici smatrali da je "velika nesreća što se u Crnoj Gori poslije vladika učinješe knjaževi" (Nikola I, Memoari, 196). Na osnovu pisama iz prve knjige Garašaninove prepiske sa Jovanom Marinovićem, koju je još 1931. godine objavila Srpska kraljevska akademija, može se zaključiti da je proglašenje Crne Gore za knjaževinu Garašanin smatrao "ruskim izumom" koje neće dugo trajati (str. 66). O samom knjazu Danilu, Garašanin nema mnogo lijepih riječi: "Knjaz crnogorski zaista je jedna luda... i meni je samo žao što je on budala i to naroda onog radi, a nikoga drugog. Danilo je samo jedan ćalov." (Pisma I. Garašanina, Beograd, 1931, 75, 97)


Srbija Danilu nije zvanično čestitala ni nakon veličanstvene pobjede na Grahovcu


Inače, za vlade knjaza Danila između Srbije i Crne Gore nije bilo neke intenzivne političke saradnje. U to vrijeme Srbije je bila posvećena unutrašnjim prilikama, tako da se nije pretjerano zanimala planovima o borbi protiv Turske imperije, niti odnosima s Crnom Gorom za koju su ti planovi imali poseban značaj. Prepiska između dva vladara, crnogorskog knjaza Danila i srpskog kneza Aleksandra, odlikovala se kurtoaznim uvažavanjem i na momente prisnim tonom. Bilo je i nekih simboličkih činjenja koji su svjedočili o uzajamnom uvažavanju dva vladara. Primjera radi, knjaz Danilo je, kada je saznao da je propala zavjera protiv srpskog kneza Aleksandra, naredio da se u crnogorskim crkvama održi služba u čast kneževog izbavljenja. Ovim postupkom crnogorskog vladara srpski knez je bio iskreno dirnut, pa mu u pismu poručuje: "I vama, knjaže junačke Crne Gore, od sveg srca želim, da vas svemogući Bog od svakog neprijateljskog umišljaja milostivo sačuva..." No, osim ovih ljubaznih pisama, iz Beograda knjaz Danilo nije dobio podršku ni za jedan svoj veliki poduhvat, koji je trebalo da uveća i osnaži Crnu Goru. Srbija mu, nažalost, nije bila saveznik u borbi za sticanje međunarodnog priznanja, niti je - ni politički, ni materijalno - pomagala njegovu nacionalnu i vojničku akciju prema Hercegovini. Začudo, iz Srbije nije dobio zvaničnu čestitku ni poslije veličanstvene pobjede na Grahovcu.
Odnosi između Srbije i Crne Gore postali su življi i intenzivniji prvih godina vladavine knjaza Nikole i kneza Mihaila, jer su obije države tada svim silama radile na podizanju ustanka u Turskom carstvu. Politički odnosi Crne Gore i Srbije imali su u stvaranju vojnopolitičkog saveza protiv Turske jak pokretački motiv. Nedugo poslije stupanja na vlast knjaza Nikole u Crnoj Gori (avgust 1860), i kneza Mihaila u Srbiji (septembar 1860), došlo je do prvih kontakata između njih, sa ciljem da se postigne dogovor o međusobnoj saradnji na planu nacionalno - oslobodilačke borbe. Već novembra 1860. godine knez Mihailo je, kao svog povjerljivog izaslanika, poslao Vuka Karadžića u Crnu Goru. Iako nema preciznih podataka o čemu su knjaz Nikola i Vuk Karadžić razgovarali, i što je sve knez Mihailo predlagao knjazu Nikoli, očito je da su se pregovori ticali zajedničkog djelovanja u slučaju izbijanja ustanka. Na takav zaključak upućuje i pismo kneza Mihaila kojim obavještava knjaza Nikolu da mu šalje Vuka Karadžića. Naime, knez Mihailo navodi da njih dvojica, kao vladari raskomadanog Srpstva, imaju samo jedan zadatak (!), koji ih obavezuje na bliže i iskrenije odnose. Prema izvještaju francuskog konzula u Skadru, Vuk je u ime kneza Mihaila obećao vojničku pomoć Crnoj Gori, i saopštio da knez Mihailo smatra da bi se sa zajedničkim vojnim operacijama moglo početi na proljeće 1861. godine. Po svemu sudeći, knjaz Nikola je prihvatio da sa knezom Mihailom zajednički radi “za slavu i slobodu srpsku”, odnosno, da zajednički rade na oslobođenju srpskog naroda od turske vlasti. U isto vrijeme kada je Vuk Karadžić upućen u Crnu Goru, u Beograd je od strane knjaza Nikole upućen Mašo Vrbica. On je trebalo da sa knezom Mihailom razgovara o zajedničkoj saradnji Srbije i Crne Gore na planu nacionalno - oslobodilačke borbe, i posebno o pomoći koju bi Srbija mogla uputiti Crnoj Gori ukoliko Hercegovački ustanak dobije šire razmjere. Na osnovu informacija do kojih su o ovoj tajnoj misiji Maša Vrbice došli strani konzuli, knez Mihailo je iskazao spremnost da zajedno sa Crnom Gorom radi na pokretanju ustanka srpskog naroda u Turskoj, ujedno obećavajući da će u potpunosti podržati crnogorsku akciju u Hercegovini. Srbija će, kako je obećao knez Mihailo, organizovati slanje dobrovoljaca u Hercegovinu i dostavljati pomoć u novcu i vojničkom materijalu. Međutim, kada je početkom 1861. godine došlo do ustaničkih borbi u Hercegovini, nije bilo konkretnijih nagovještaja da će ta pomoć biti upućena. Zato februara iste godine, knjaz Nikola šalje u Beograd sekretara Senata Todora Ilića. On je trebalo da od kneza Mihaila dobije potvrdu da će sve ono što je dogovoreno prilikom boravka Vuka Karadžića na Cetinju i Maša Vrbice u Beogradu biti ispunjeno. Nezadovoljan što su indiskrecijom knjaza Nikole neki strani konzuli već bili doznali određene pojedinosti o Vukovoj misiji na Cetinju, knez Mihailo je saopštio Iliću da će Srbija materijalno pomoći Crnu Goru, ali da on nije ni pod kakvim uslovima spreman da uđe u rat protiv Turske.


Knez Mihailo: Ako ne priznaju naš primat ostaće u krševima da prosjače kao i do sada


Stav kneza Mihaila da Srbija neće ući u rat ukoliko bi došlo do crnogorsko - turskog sukoba, ozbiljno je poremetio isuviše smjele planove vojvode Mirka o pokretanju ustanka većih razmjera i uključivanju Srbije i Crne Gore u taj ustanak. Međutim, odbijanje Srbije da ovako smjeli plan podrži, dovelo je Crnu Goru u nezgodnu poziciju, pa je sa Cetinja pokušavano da se srpska vlada nekako na djelovanje natjera. Ne slučajno, sredinom 1861. godine prema prostoru Sandžaka upućen je “ekspert za pobune” - Mašo Vrbica, koji je imao zadatak da organizuje ustanički pokret blizu granica Srbije. Vrbica je planirao da dođe do srpske granice, “pa tadar Srbima ne manjka oli crni obraz za dovijek, oli mač u ruke”. Istu je svrhu imalo i upućivanje 260 Vasojevića preko Sandžaka u Srbiju, juna 1861. godine. Njihov junački čin je trebalo da podstakne srpsku vladu na akciju, i da preko javnog mnjenja proizvede pritisak na nju. Pokušaji Crne Gore da utiče na promjenu stava srpske vlade prema ustaničkom pokretu u Hercegovini i Brdima, nijesu donijeli željene rezultate. Srbija je uprkos naporima Cetinja zadržala dosta pasivno držanje, ostajući čvrsto pri stavu da bi u postojećim okolnostima bilo izuzetno opasno izazivati konflikte sa Turskom. To je knez Mihailo saopštio i izaslaniku knjaza Nikole - vojvodi Đuru Matanoviću, kada je septembra 1861. godine posjetio Beograd. Na Cetinju su tada definitivno shvatili da su, šireći ustanički pokret u svom okruženju, sami ušli u konflikt sa Turskom. Nemijenjanje takvog stava i u toku crnogorsko - turskog rata 1862. godine uticalo je da se na Cetinju stvori veliko neraspoloženje prema Srbiji. Knjaz Nikola je pasivan odnos srpske vlade u vrijeme rata 1862. godine okarakterisao kao “izdajstvo Srbije”. Knjaževo mišljenje nije se bitnije izmijenilo ni nakon posjete Vuka Karadžića Cetinju (jula 1862). Vuk je imao zadatak da crnogorsku stranu upozna sa razlozima koji su uticali na takvo držanje srbijanske vlade. Ipak, knjaza Nikolu Vukova objašnjenja nijesu navela da promijeni raspoloženje prema Srbiji. Međutim, krajem 1862. godine ruska diplomatija je preduzela mjere da dođe do ponovnog zbližavanja između Beograda i Cetinja. Zahvaljujući ruskoj inicijativi, prilikom boravka u Beču, krajem 1862. godine, vojvoda Mirko se susreo sa izaslanikom kneza Mihaila - Milojem Lešjaninom. Lešjanin je, shodno instrukcijama koje je dobio od kneza, trebalo da “čuje šta mu ima Mirko kazati” ali i da predoči vojvodi Mirku uslove koje Crna Gora mora ispuniti ukoliko želi da se odnosi između dvije zemlje poprave. Knez Mihailo je preko Lešjanina poručio vojvodi Mirku, faktičkom gospodaru Crne Gore, da Cetinje mora priznati politički primat Beograda. Ukoliko tako ne bude, Srbija će, kako ističe knez Mihailo, ostvariti svoje ciljeve i bez Crnogoraca, dok će oni bez njene pomoći ostati da žive “u njiovim dosadašnjim krševima i stenama, prosjačeći, kao i do sad, đa kod prijatelja, đa kod svog najvećeg dušmanina”. Vojvoda Mirko je takođe uvjeravao Lešjanina da su na Cetinju iskreno zainteresovani za održavanje dobrih odnosa sa vladom u Beogradu. Susret između vojvode Mirka i predstavnika srbijanske vlade - Miloja Lešjanina, označio je početak ponovnog približavanja Beograda i Cetinja. Da bi se to političko približavanje podstaklo, knjaz Nikola je februara 1863. uputio u Beograd svog ađutanta Mihaila Zegu. Zega je sa knezom Mihailom razgovarao o oblicima buduće vojnopolitičke saradnje Crne Gore i Srbije, želeći ujedno da sazna kakvo bi bilo držanje Srbije u slučaju novih ustaničkih nemira u crnogorskom okruženju. Istog mjeseca u Beograd je stigla i knjaginja Darinka. Njena posjeta izazvala je veliku pažnju, pošto je bilo očigledno da je njena misija imala mnogo veću političku težinu od one Zegine. Na osnovu šturih informacija o razgovorima koje je ona imala sa knezom Mihailom, knjaginja Darinka je izjavila da u Crnoj Gori postoji spremnost da se međusobne nesuglasice prevaziđu, dok joj je srpski knez u jednoj diplomatskoj formi saopštio da u Crnoj Gori ne treba da se zanose idejom o predvodništvu, već da budu spremni da tu ulogu prepuste drugome. Bez obzira što, zasigurno, ovakva sugestija kneza Mihaila nije izazvala povoljan utisak na Cetinju, odnosi Crne Gore i Srbije su nakon posjete knjaginje Darinke postali nešto bolji. I knez Mihailo je izražavao radost što je došlo do izvjesnog poboljšanja međusobnih odnosa, izjavljujući da su dobri odnosi između Srbije i Crne Gore najjače jemstvo njihove bolje budućnosti.


Prvi ugovor koji je podređivao Crnu Goru Srbiji potpisan je pod ruskim pritiskom


Važnosti održavanja dobrih odnosa sa Srbijom bili su svjesni i na Cetinju, ako nizašta drugo, a ono zbog materijalne pomoći koju od Srbije mogu dobiti. Tokom 1865. godine došlo je do prvih pokušaja da se odnosi Srbije i Crne Gore preciznije regulišu jednim ugovorom. Inicijativu je, po svoj prilici, dala Srbija. Međutim, pojedinosti o tim pregovorima nijesu poznate. Naredne godine sklopljen je prvi ugovor između Srbije i Crne Gore, kojim se regulišu pitanja u vezi sa njihovom vojnopolitičkom saradnjom i dinastičkim odnosima. Tim ugovorom, čiji je nacrt urađen u Beogradu, srpska vlada je htjela da utiče na osnovne pravce nacionalno - oslobodilačke politike Crne Gore, da ih u jednoj mjeri ograniči i usaglasi sa potezima koje je na tom planu sama povlačila. To ponajviše zbog toga što se smatralo da u pojedinim situacijama na Cetinju pokazuju sklonosti ka svojevrsnom političkom avanturizmu, koji i te kako šteti interesima Srbije.
Prilikom boravka crnogorskog izaslanika u Beogradu - Nićifora Dučića, septembra 1866. godine, Garašanin je dao zadatak Miloju Lešjaninu da napravi nacrt ugovora, kojim bi bili preciznije regulisani politički odnosi Crne Gore i Srbije, i obaveze koje bi obje strane trebalo da preuzmu. Nakon kratkog vremena, Lešjanin je dostavio Garašaninu nacrt ugovora. Garašanin ga je redigovao i proslijedio knezu Mihailu, koji se saglasio sa njegovom sadržinom. Sada je u ime srpske vlade Lešjanin trebalo da pođe na Cetinje i da sa knjazom Nikolom povede razgovore o usvajanju ugovora. Početkom septembra 1866. Miloje Lešjanin, kao opunomoćenik kneza Mihaila, i Nićifor Dučić uputili su se za Crnu Goru. Po dolasku na Cetinje Lešjanin je upoznao knjaza Nikolu sa tekstom ugovora, unaprijed mu napominjući da nema ovlašćenja da bilo šta u njemu mijenja. Ugovor je trebalo prihvatiti samo onako kako je on već formulisan. Knjaz je bio vrlo nezadovoljan njegovim sadržajem, posebno onim dijelom kojim je bilo predviđeno da se dinastija Petrović - Njegoš odrekne prava na prijesto u slučaju stvaranja ujedinjene srp-ske države. Smatrao je da se ovim ugovorom Crna Gora, u političkom smislu, dovodi u podređeni položaj prema Srbiji. Gotovo dvije nedjelje Lešjanin je ubjeđivao knjaza Nikolu i njegovog oca da postoje jaki politički razlozi da se ovaj ugovor prihvati, napominjući u jednom izvještaju da “ovim ljudima mučno ide da se reše”. Nakon dosta teških pregovora, tokom kojih je od strane ruske diplomatije vršen snažan pritisak na Cetinje, knjaz Nikola je nevoljno pristao da zaključi ugovor sa Srbijom. U ugovoru koji je zaključen 23. septembra (5. oktobra) 1866. godine, Srbija i Crna Gora se obavezuju da će sporazumno raditi na oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda, tako što će pokrenuti ustanak protiv Turske “pak da se cio srpski narod u Turskoj oslobodi od turskog jarma i u jednu državu spoji”. Drugim članom ovoga ugovora utvrđeno je da će u tom slučaju knjaz Crne Gore pridružiti Crnu Goru toj novoj državi, “priznajući knjaza Mihaila za vladaoca te cjelokupne srpske države”. Crnogorski knjaz bi imao rang princa vladajuće porodice i bio bi materijalno dobro obezbijeđen. U slučaju da vladalac te ujedinjene srpske države ne bi imao muškog potomka, on bi imao prvenstvo u nasljeđivanju prijestola. Ugovorom je bilo predviđeno i da obije knjaževine, u skladu sa svojim mogućnostima, rade na pripremanju ustanka protiv turske vlasti, uporedo se trudeći da pridobijaju saveznike za takav poduhvat. Posebno se naglašava da je knjaz Crne Gore obavezan da na tom planu radi u saglasju sa Srbijom (čl. VIII). Kad bude došlo vrijeme on će na poziv Srbije, zajedno sa njom, ući u rat protiv Turske. Zauzvrat, Srbija će se starati o materijalnoj opskrbi crnogorske vojske. Da bi se spriječilo da Crna Gora na svoju ruku započne rat sa Turskom, i tako Srbiju dovede u nezgodnu poziciju, desetim članom ovoga ugovora knjaz Crne Gore se obavezao da bez znanja i dogovora sa Beogradom neće otpočinjati bilo kakvu akciju protiv Turske, niti će kada otpočnu neprijateljstva ulaziti u bilo kakve separatne pregovore s Portom. Isto tako, crnogorski knjaz je bio dužan da u toku rata radi “u najvećoj saglasnosti sa Knjazom Srpskim” i da poštuje jedinstveni ratni plan. Kao što se može zaključiti, Ugovor predstavlja pokušaj srpske vlade da se nacionalno - političko djelovanje Crne Gore usaglasi sa politikom Srbije, ali i da se trajno riješi dinastičko pitanje.


Ideju o komandi Beograda nad zajedničkom vojskom Nikola je vidio kao podređivanje Crne Gore Srbiji


Kao što se i moglo očekivati, političke i vladarske ambicije knjaza Nikole uticale su da ovaj ugovor nikada ozbiljno ne bude prihvaćen. Kako su to mnogi zapazili, Crna Gora je samo formalno prihvatala obaveze koje su joj njime određene, uglavnom se trudeći da iz ovog saveza izvuče što veću materijalnu korist i što veću političku dobit za sopstvene državne ciljeve. Boraveći u Crnoj Gori, nedugo poslije zaključivanja ugovora, izaslanik srpske vlade - Milan Piroćanac, zapaža da dinastički interes vladajuće porodice ima izuzetno važnu ulogu u kreiranju njene ukupne državne politike. Dolazak na čelo ujedinjene srpske države jeste najveći cilj kojem ova porodica potajno teži, i ona se tog cilja neće tako lako odreći. On ističe i da će biti dosta teško izvršiti prisajedinjenje Crne Gore velikoj srpskoj državi, pošto se u njoj već dobro učvrstila svjetovna vlast. Zbog stalnog izbjegavanja knjaza Nikole i njegovog oca da sprovedu makar i jednu odredbu ugovora, odnosi između Crne Gore i Srbije ponovo su se pogoršali. Srećom po Crnu Goru, u međuvremenu je došlo do krupnih razmimoilaženja između Beograda i Petrograda, tako da više nije bilo ruskog pritiska na Cetinje da poštuje ugovor. I izaslanik srpske vlade, Milan Piroćanac, koji je trebalo da kontroliše sprovođenje ugovora, maja 1867. godine napustio je Cetinje. Istovremeno, iz Crne Gore su protjerani arhimandrit Nićifor Dučić i knjaginja Darinka, kao osobe koje su pripadale srpskoj agenturi na Cetinju. Nakon smrti kneza Mihaila, 1868. godine, sa Cetinja su i zvanično izjavili da za njih ugovor iz 1866. više ne važi. Navodno, oni su imali obaveze prema knezu, a ne prema dinastiji kojoj knez pripada. Pronašavši formalni razlog za odbacivanje ugovora iz 1866. godine, kojeg se, isto tako, samo formalno pridržavao, i dobivši nakon posjete Petrogradu (1868/69) jasne nagovještaje da je on glavni ruski saveznik na Balkanu, knjaz Nikola u velikoj mjeri mijenja svoj odnos prema pitanju zajedničke vojnopolitičke saradnje sa Srbijom. Iako je smatrao da je ona neophodna, knjaz Nikola više nije htio da pristane da se ona reguliše bilo kakvim ugovorom ili konvencijom, niti da prihvati bilo kakve političke obaveze koje bi iz te saradnje mogle proisticati. To će se jasno vidjeti kada namjesnička vlada početkom sedamdesetih godina pokuša da sa Crnom Gorom uspostavi tješnju vojnu saradnju. Naime, početkom sedamdesetih godina XIX vijeka bilo je ozbiljnih nagovještaja da bi moglo doći do izbijanja ustanka srpskog naroda u Bosni i He-rcegovini. Računajući da bi u takvim okolnostima Crna Gora mogla ući u rat protiv Turske, knjaz Nikola je zatražio od srpskog Namjesništva da mu odgovori kakav bi stav zauzela Srbija u tim slučaju. Na takvo pitanje Namjesništvo je odgovorilo predlogom o vojnoj konvenciji između Srbije i Crne Gore, kojom bi se konkretno utvrdili oblici vojne saradnje između dvije knjaževine u slučaju rata protiv Turske. Sa zadatkom da sa opunomoćenikom knjaza Nikole zaključi vojnu konvenciju, u Crnu Goru je upućen major Ljubomir Ivanović. No, njegova misija nije dala rezultata. Knjaz Nikola je izjavljivao da je on oduvijek bio za uspostavljanje vojne saradnje sa “bratskom srbskom vladom” radi oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda, ali, po njegovom sudu, još se nijesu stekli uslovi da se ta saradnja utvrdi jednom konvencijom. U pismu koje je tim povodom uputio Namjesništvu on, između ostalog, navodi: “Ali za izvedenje ovoga posla, onako valjano, kao što to iziskuju ozbiljnost vremena i bratska uzajamnost između Srbije i Crne Gore: ište se dogovora temeljita, čista i izkrena; ište se predhodnog opredjelitelna sporazumljenja u svim pojedinostima obostranih želja i zahtjevanja; ište se najzad izravnanje i odklanjanje svakoga i najmanjega prigovora između jedne i druge vlade”. U stvari, knjaz Nikola je odbijao da sklopi konvenciju zato što je na osnovu njenog sadržaja uočio namjeru namjesničke vlade da konvenciju bazira na ugovoru iz 1866. godine. Kao i u tom ugovoru, i ovom konvencijom je bilo predviđeno da se Crna Gora u slučaju rata pridržava jedinstvenog ratnog plana koji bi bio napravljen u Beogradu, i da prihvati vrhovnu komandu Srbije nad zajedničkom vojskom. Knjaz Nikola je to odmah protumačio kao dovođenje Crne Gore u podređenu poziciju prema Srbiji.


Ko li knjazu dade tu kuraž?


Smatrao je da Crna Gora, kada je o nacionalno - oslobodilačkoj akciji riječ, mora biti sasvim ravnopravna u odnosu na Srbiju, a zatim, da ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi trebalo prihvatiti njen politički ili dinastički primat. "Ko knjazu Nikoli dade tu kuraž?", pitao se u to vrijeme srpski namjesnik Jovan Ristić, dodajući odmah da je to posljedica iznenadne milosti Petrograda prema crnogorskom knjazu. Sve do početka Velike istočne krize (1875) pregovora o vojnopolitičkom savezu nije bilo. Odnosi između dvije knjaževine za sve ovo vrijeme nijesu bili baš prisni. Knjaz Nikola je izjavljivao da on želi da se između Crne Gore i Srbije “zasnuje iskrena zajednica”, ali će do nje teško biti sve dok beogradska vlada pokušava da širi svoj uticaj u nespornim oblastima državnih aspiracija Crne Gore, i dok odbija da Crnu Goru tretira kao ravnopravnog partnera. No, kao što je rečeno, izbijanje ustanka srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 1875. godine i pokretanje Velike istočne krize, podstaklo je intenzivnije kontakte između Beograda i Cetinja i uticalo da se ponovo aktuelizuje pitanje njihove tješnje vojnopolitičke saradnje. Ovoga puta, inicijativa je došla sa Cetinja. Kako je Hercegovački ustanak vrlo brzo dobio široke razmjere, na Cetinju se smatralo da to može biti povod za odlučnije tursko reagovanje u ovoj oblasti, pa i uzrok crnogorsko - turskog sukoba. Stoga je knjaz Nikola, avgusta 1875. zahtijevao od srpske vlade da pošalje jednog izaslanika na Cetinje, sa kojim bi se pregovaralo o vojnoj saradnji. Knjaz je smatrao da je zbog širenja ustanka rat neizbježan. U prvi mah, na ovaj crnogorski predlog nije odgovoreno. Po svoj prilici, knez Milan bio je protiv ove inicijative knjaza Nikole, smatrajući da ovaj rat može samo koristiti Crnoj Gori i njenim “sitnim” hercegovačkim aspiracijama. Međutim, zbog pritiska određenih političkih krugova u Srbiji, a ništa manje i zbog pritiska javnosti, srpska vlada je odlučila da se u Crnu Gori radi pregovora o eventualnoj vojnoj saradnji uputi državni savjetnik Filip Hristić. Novembra 1875.godine Filip Hristić je stigao na Cetinje. Prilikom razgovora s knjazom Nikolom, Hristić je predložio da Crna Gora i Srbija na proljeće naredne godine povedu rat protiv Turske, a da se za to vrijeme ustanak u Bosni i Hercegovini politički i materijalno podržava. Knjaz je prihvatio ovaj predlog srpske vlade, ističući da bi za to vrijeme trebalo povesti snažnu diplomatsku akciju, kojom bi se pitanje ustanka u Bosni i Hercegovini do maksimuma aktuelizovalo. Ujedno, knjaz Nikola je izrazio spremnost da se sretne s knezom Milanom i da sa njim zaključi vojnu i političku konvenciju, kojom bi se precizno utvrdili obaveze dviju knjaževina u ratu protiv Turske i podjela interesnih sfera. Smatrajući da je pitanje interesnih sfera veoma važno, te da ono ponajviše i opterećuje odnose Srbije i Crne Gore, knjaz Nikola je Hristiću izložio svoje poglede na ovo pitanje. Po njegovom mišljenju, Srbija i Crna Gora treba da oslobode prostor sjeverno od linije Niš - Kačanik - Bar. Tu oslobođenu teritoriju trebalo bi podijeliti na sljedeći način: Crnoj Gori bi pripao dio Skadarskog pašaluka do Drima, i Hercegovina do Neretve, dok bi Bosna i Stara Srbija pripala Srbiji. Što se političkih odnosa dvije knjaževine tiče, knjaz Nikola je rekao Hristiću da oni ne mogu biti izgrađivani na osnovi koja je određena ugovorom iz 1866. godine.


Knjaz Nikola: Da Srbija i Crna Gora budu potpuno samostalne


Knjaz smatra da i u političkom i u vojnom pogledu knjaževine treba da imaju potpunu samostalnost, i da svaka od njih djejstvuje u svojoj interesnoj sferi bez miješanja druge strane. Ta samostalnost u djelovanju, i jasno razgraničene sfere državnih aspiracija, jeste, po njegovom sudu, glavni preduslov za dobre međusobne odnose i uspješnu saradnju na planu nacionalno - oslobodilačke akcije. Nakon Hristićeve misije na Cetinju, pregovori o zaključivanju vojnopolitičkog saveza nastavljeni su početkom februara 1876. godine, kada je u Crnu Goru upućen državni savjetnik Ranko Alimpić. Alimpić je sa sobom donio nacrt ugovora i vojne konvencije. U Beogradu je smatrano za neophodno da se što prije sklopi vojnopolitički savez sa Crnom Gorom, jer se doznalo da je knjaz Nikola preko posrednika pregovarao sa Portom. Strahovalo se, naime, da bi Crna Gora, uz određene ustupke koje bi joj Turska učinila, mogla uticati na umirivanje Hercegovačkog ustanka, što bi Srbiju dovelo u dosta nezgodnu situaciju i ugrozilo njenu poziciju u Bosni. Zato je s knjazom Nikolom što prije trebalo zaključiti ugovor, kojim bi se usaglasila zajednička nacionalno - politička djelatnost. U nacrtu tajnog ugovora o savezu između Srbije i Crne Gore, koje je donio Alimpić, navodi se da neposredni cilj saveza treba da bude oslobođenje srpskog naroda u evropskoj Turskoj. Da bi se na ostvarenju tog cilja što uspješnije radilo, u nacrtu se ističe da je neophodno da obije knjaževine postignu potpunu saglasnost, kako na političkom, tako i na vojnom planu, i da ni jedna ni druga ne djeluje bez međusobnog sporazuma. Takođe, obije strane se obavezuju da svaka u svom okruženju stvara uslove za pokretanje opšteg ustanka, a da same budu spremne za ulazak u rat do marta 1876. godine. Kada do rata dođe, predviđalo se da Srbija na bojno polje izvede 120.000 vojnika, a Crna Gora 15.000. Rat bi bio okončan tek kada se obije strane o tome saglase. Predlogom vojne konvencije predviđa se broj vojnika koji bi obije strane mobilisale u slučaju rata, koordinacija njihovih dejstava, oblasti operacija i način komandovanja. Najveći dio ove konvencije posvećen je operacijskom prostoru srpske i crnogorske vojske. Prostor južno od linije Drim - Berane - Mojkovac - Tara - Šćepan polje - Neretva, operacijska je oblast Crne Gore. Sjeverno od te linije operacijska je oblast Srbije. Ratni plan za ove oblasti članice saveza prave samostalno, i samostalno komanduju trupama. Izuzetak čini prostor Novopazarskog sandžaka gdje će biti formirani zajednički odredi, kojima će komandovati srpski oficir. Međutim, pregovori o zaključivanju vojne konvencije i političkog ugovora između Crne Gore i Srbije nijesu išli lako. Knjaz Nikola se nije slagao sa nekim odredbama ponuđenog nacrta, a posebno je bio nezadovoljan što se, navodno, nije precizno odredilo kada će, i pod kojim uslovima, otpočeti rat protiv Turske. S tim u vezi, on je predlagao Alimpiću da se u ugovoru unese da će Srbija i Crna Gora zaratiti protiv Turske ako se njihovi diplomatski napori pokažu bezuspješni. A ti “diplomatski napori” bili su usmjereni na to da Srbija dobije Bosnu, a Crna Gora Hercegovinu. Ako se u tome ne uspije, knjaz Nikola je smatrao da odmah treba ući u rat. Kako srbijanski izaslanik nije prihvatio njegovu sugestiju, već je po instrukcijama iz Beograda ostao pri prvobitnoj verziji, po kojoj se rat smatrao mogućim, ali ne i neizbježnim, knjaz Nikola je odbio da zaključi vojnopolitički sporazum sa Srbijom.


Od Berlinskog kongresa odnosi knjaževina postaju sve gori


Međutim, to nije bio glavni razlog njegovog odbijanja da u ovom trenutku pristane na zaključivanje sporazuma sa Srbijom. Glavni razlog jeste njegovo očekivanje da će mirnim putem dobiti neke teritorije od Turske, o čemu se, prije Alimpićeve misije, već razgovaralo. Ta očekivanja da će njegove usluge u umirivanju ustanka u Hercegovini biti nagrađene izvjesnim teritorijalnim dobitkom, podsticala je i Austrija. Zato je i nakon dvadeset dana pregovaranja sa srbijanskim izaslanikom, knjaz Nikola odbio da potpiše ponuđeni ugovor i vojnu konvenciju. U pismu koje je po Alimpiću uputio knezu Milanu, knjaz Nikola to objašnjava, tobože, svojim nezadovoljstvom što se rat s Turskom ne smatra neminovnim. Naravno, očekivanja knjaza Nikole da će diplomatskim putem dobiti izvjesne teritorijalne koncesije, i ista takva očekivanja kneza Milana, vezana za dobijanje ovlašćenja od Porte za ulazak u Bosnu i Hercegovinu, nijesu se ostvarila, pa je rat s Turskom ostao kao jedino rješenje. To je, sve skupa, uticalo da se između Beograda i Cetinja opet povedu pregovori o vojnopolitičkom savezu i odredi precizan rok za ulazak u rat. Pregovori između Srbije i Crne Gore započeli su polovinom maja 1876. godine. Srpska vlada je kao osnovu za pregovore podnijela nešto izmijenjeni nacrt ugovora i vojne konvencije, o kojemu je Alimpić već pregovarao sa crnogorskim knjazom. U Beogradu su prihvatili zahtjev knjaza Nikole da vojne operacije otpočnu deset dana po ratifikaciji sporazuma i da Srbija isplati Crnoj Gori 40.000 dukata na ime pomoći. Takođe, prihvaćeno je i da se odustane od formiranja zajedničke vojske u Sandžaku. To su, uglavnom, bile jedine izmjene u nacrtu ugovora i konvencije o kojima je nešto ranije pregovarao Alimpić. Sve drugo je ostalo isto. Tako modifikovani ugovor o savezu između Crne Gore i Srbije, ratifikovan je 16. juna 1876. godine u Veneciji. Slijedeći odredbe tog sporazuma one su ubrzo objavile rat Turskoj carevini. Tokom rata postojala je stalna komunikacija između srpske i crnogorske vlade, ali nekih zajedničkih dejstava nije bilo. Sve svoje pobjede - i vojne i diplomatske - Crna Gora je izvojevala sama. Nakon Berlinskog kongresa, 1878, kojim su konsolidovane prilike na Balkanu poslije rata s Turskom, počinje nova faza u odnosima između Crne Gore i Srbije. Doba njihove snažne i nesmetane nacionalno - političke djelatnosti u okruženju, posebno u Bosni i Hercegovini, definitivno je bilo završeno. Okončanje velikih nacionalnih pregnuća, nije donijelo ni malo stabilnosti u odnosima Srbije i Crne Gore. Naprotiv. Njihovi odnosi bivali su sve gori i gori. Uz kratke periode sporazumijevanja, u kojima je bilo najviše interesa, a nimalo iskrenosti, dvije države su živjele u otvorenom neprijateljstvu. Nekoliko je uzroka za tako loše političke odnose Srbije i Crne Gore krajem 19. vijeka. Vjerovatno najvažniji uzrok je - konfrontiranost dvije velike sile koje su stajale iza njih. Posljednjih decenija 19. vijeka Srbija je potpuno u naručju Austro - Ugarske, dok je Crna Gora najodaniji izvršilac ruske politike na Balkanu, i zemlja čijeg je knjaza ruski car nazvao "jedinim vjernim i iskrenim prijateljem Rusije". I tako, preko austrofilske Srbije i rusofilske Crne Gore dvije velike sile vode svoj balkanski rat. Srbija ima zadatak da onemogućava, koliko najviše može, ruski uticaj iz svog okruženja, dok Crna Gora ima zadatak da kompromituje i unižava sve sljedbenike bečke politike na Balkanu, među kojima Obrenovićevska Srbija zauzima počasno mjesto.


Srbija Obrenovića neštedimice pomaže Nikoline protivnike


Faktički, Petrovići su imali zadatak da rade protiv Obrenovića, a Obrenovići protiv Petrovića. I tu je uzrok svih sukoba. Nije onda čudno što Petrovići pomažu Karađorđeviće, i što knjaz Nikola izbjeglom knezu Petru daje svoju kćer za ženu, niti je neobično što Obrenovićevska Srbija neštedimice pomaže sve protivnike knjaza Nikole. To će samo pojačavati postojeću mržnju i nepovjerenje, i stalno odaljavati Srbiju i Crnu Goru. Zbog ovih razloga odnosi između Crne Gore i Srbije bili su od početka osamdesetih godina veoma loši. Istina, u povremenoj prepisci između dva vladara bilo je kurtoaznog uvažavanja i uobičajene nacionalno - ideološke retorike. Tako je prilikom proglašenja Srbije za kraljevinu, 1882. godine, knjaz Nikola poslao kralju Milanu čestitku u kojoj izražava najveću radost zbog dobijanja kraljevske krune: "Ovaj sretni događaj našao je najtoplija odziva u bratskoj ljubavi mojoj i mojega naroda, s kojim smo vazda uzimali najživljega učešća u svakom napretku Srbije, i ja, dajući ponovo najsrdačnija izraza onijem osjećanjima, s kojim sam prvu vijest o ovome uzvišenju Vašega Veličanstva i Srbije pozdravio, želim od svega srca Vašemu Veličanstvu dugo i sretno vladanje na sreću i napredak Srbije". No, kada se sredinom naredne, 1883. godine obznani da će se najstarija knjaževa kćer Zorka udati za izgnanog srpskog kneza Petra Karađorđevića, između dva vladara i dvije vlade, prestaće i ovo kurtoazno uvažavanje. Kralj Milan je smatrao da se na ovaj način knjaz Nikola najdirektnije umiješao u srpska dinastička trvenja, i to mu nikada nije oprostio. U to vrijeme bilo je pretpostavki da je na ovaj način knjaz Nikola želio stvoriti od kneza Karađorđevića svoju političku marionetu, i uz njegovu pomoć izazvati promjenu na prestolu u Srbiji. Da ima istine u ovakvim tvrdnjama, svjedoče i planovi o preduzimanju “pohoda” na Srbiju, koji su na Cetinju pravljeni od 1884. do 1886. godine. U najvećoj tajnosti planirano je da se, uz učešće najboljih crnogorskih vojnika i dobrovoljaca iz Vasojevića, preko Sandžaka izvrši upad u Srbiju i izazove buna. Ovaj odred je trebalo da predvode pristalice kneza Petra Karađorđevića od kojih su se mnogi nalazili u Crnoj Gori. Većina njih bili su prvaci Radikalne stranke. Po nalogu knjaza Nikole i kneza Petra, vojvoda Gavro Vuković je krajem 1884. godine išao u Beograd da bi pridobio za ovaj plan Jovana Ristića. Devet mjeseci kasnije, na planini Jelovici kod Berana okupljen je odred koji je trebalo da preko Sandžaka krene da obori vlast u Srbiji. Međutim, knjaz je, vjerovatno pod prijetnjom Austro - Ugarske, naredio da se akcija obustavi. No, djelovanje iz Crne Gore protiv režima u Srbiji nastavljeno je i kasnije, tako da je Crna Gora sve do abdikacije kralja Milana, februara 1889, bila važno središtve radikalske opozicije i antiobrenovićevskog rada. Nakon abdikacije kralja Milana odnosi između Crne Gore i namjesničkog režima u Srbiji (1889 - 1893) nakratko su postali bolji. Takva je promjena bila očekivana, budući da su na vlast došli Radikali čija je proruska spoljnopolitička orijentacija bila veoma očita. I kralj Aleksandar Obrenović je 1891. godine posjetio Rusiju, a iste je godine potpisan i trgovinski ugovor sa Crnom Gorom. Međutim, od početka devedesetih godina dolazi povremeno do izvjesnih problema u odnosima između Beograda i Cetinja. Dobrim dijelom, uzrok za to je bilo djelovanje crnogorske opozicije u Beogradu, koju je Vlada indirektno podržavala. Istina, lične odnose dva vladara - kralja Aleksandra i knjaza Nikole, karakterisalo je formalno uvažavanje i blagonaklonost.


Nikola tokom posjete Beogradu: Viđe li Simo one učene ljude


Sa srpske strane došao je i poziv knjazu Nikoli da posjeti Beograd (1893). I knjaz i kralj željeli su, svaki sa svojih razloga, da do ovog susreta dođe, ali u okolnostima koje bi im odgovarale. Nakon dužih diplomatskih priprema i peripetija, knjaz Nikola je 1896. posjetio Beograd. Bila je to prva posjeta jednog crnogorskog vladara Srbiji, i uopšte prvi zvanični susret vladara dvije države. Knjaz Nikola bio je prvi crnogorski gospodar koji je stupio na tlo Srbije! Posjeta knjaza Nikole Beogradu, na Vidovdan 1896. godine, imala je zanimljivu predistoriju. Prije nego će doći u Beograd, knjaz Nikola je poslao vojvodu Sima Popovića u posebnu misiju kod predsjednika srpske vlade, sa ciljem da mu ukaže na neke probleme koji, po knjaževom mišljenju, predstavljaju glavnu smetnju uspostavljanju “bratskih odnosa”. U prvom redu, knjaz Nikola je smatrao da bi srpska vlada trebalo da zaštiti njegovu ličnost od “bezobzirnih i bezobraznih napadaja” pojedinih beogradskih novina, prvenstveno “Videla”. Knjaz je poručio predsjedniku srpske vlade da režim u Srbiji nijednom nije reagovao na te napade, dok je, recimo, urednik jednog beogradskog lista odmah bio kažnjen po Zakonu o štampi zbog uvrede austrijskog cara. Pored ovih primjedaba, knjaz Nikola je izražavao svoje nezadovoljstvo djelovanjem srpske vlade u crnogorskom okruženju i njenim pomaganjem crnogorskih političkih emigranata. U prilog tome, on je navodio nekoliko slučajeva, još od vremena knjaza Mihaila, kada je srpska vlada “primala, nagrađivala i odlikovala izdajnike crnogorske”, odnosno, one koji su željeli da izazovu prevrat u Crnoj Gori i da Crnu Goru prisajedine Srbiji. Ukratko, to su, po knjaževom mišljenju, glavni uzroci loših međusobnih odnosa između Crne Gore i Srbije - od vremena kneza Mihaila do početka vladavine kralja Aleksandra Obrenovića. Posjeta knjaza Nikole Beogradu, na Vidovdan 1896, nije znatnije doprinijela prevazilaženju ovih spornih pitanja, ali je, barem kako tvrdi vojvoda Simo Popović, uticala da knjaz stekne nešto drugačiju predstavu o samoj Srbiji. Nakon obilaska nekih državnih institucija, Univerziteta i gradskog jezgra Beograda, knjaz Nikola je bio prijatno iznenađen onim što je vidio. Gotovo da ga je fasciniralo bogatstvo i, u poređenju sa Cetinjem i Crnom Gorom, raskoš koju je vidio u Beogradu. Izuzetno ga je obradovala i uređenost i razvijenost institucija koje je posjetio. Upravo pod utiskom svega toga, knjaz je vojvodi Simu rekao: “Znao sam, ali nijesam ni blizu mislio, da je Srbija ovoliko napredovala. Viđe li samo u Velikoj školi ono mnoštvo profesora, onoliko učenijeh ljudi! Po danas imam drugo mišljenje i više neću dopustiti ni sebi ni drugijema dosadašnja zajedanja i podsmijevanje Šumadincima... Budi uvjeren, i znaćeš, narediću strogo, da ne smije nijedan Crnogorac niđe, a predamnom još manje, što rđavo reći o Srbiji”. Međutim, knjaz Nikola je ubrzo "zaboravio" na ove riječi. Posjeta knjaza Nikole Beogradu u zvaničnim je crnogorskim novinama označena kao “najradosniji srpski dan". Smatralo se i da poslije ovog susreta počinje nova epoha u odnosima između Beograda i Cetinja. I riječi koje je knjaz Nikola izrekao u zdravici kralju Aleksandru, kao da su nagovještavale to novo doba u međusobnim odnosima. Knjaz je, naime, rekao da je došao u Beograd da sa srpskim kraljem “izmijeni misli” o onome što treba učiniti za srpski narod, napominjući da on dolazi iz “južnog dijela srpstva”, u kojemu se vjekovima, i bez prekida, očuvala srpska samostalnost i državnost.
Nikola je zaplakao kad je čuo da je njegov zet Petar izabran za kralja


Uz to, rekao je knjaz da oni kao vladari dvije nezavisne srpske države, imaju obavezu i da brinu o njegovoj boljoj budućnosti, ali i da čitav srpski narod povedu “pravcem njegovih težnji”. Za ostvarivanje tih težnji, smatra knjaz Nikola, od presudnog je značaja sloga srpskog naroda, te je zato dolazak u Beograd on označio i kao svoj doprinos tom, toliko potrebnom, nacionalnom jedinstvu i slozi. Naredne godine, kralj Aleksandar je "vratio" posjetu knjazu Nikoli. I on je bio prvi srpski vladar koji je posjetio Cetinje. Posjeta kralja Aleksandra Crnoj Gori, naredne godine, ocijenjena je u crnogorskoj štampi kao još jedan korak na putu zbližavanja Crne Gore i Srbije. Nedugo prije ove posjete, uspostavljeni su i zvanični diplomatski odnosi između Crne Gore i Srbije. Aprila 1897. godine srpski poslanik general Velimirović prispio je na Cetinje. Srbija je bila posljednja zemlja sa kojom je Crna Gora uspostavila diplomatske odnose u 19. vijeku. U vrijeme posjete kralja Aleksandra Cetinju, vođeni su pregovori o podjeli interesnih sfera u Staroj Srbiji, Makedoniji i Albaniji. Crna Gora je tražila dio Albanije do rijeke Škumbre i Drača, dio Makedonije od Mavrova do Ohrida, i dio Stare Srbije sa gradovima Peć, Đakovica i Prizren. Međutim, i pored ovih posjeta i pregovora, očekivani boljitak u međusobnim odnosima između Srbije i Crne Gore, krajem 19. i početkom 20. vijeka, nije ostvaren. Od Ivandanjskog atentata (1899) na eks-kralja Milana, pa sve do Majskog prevrata 1903, ti odnosi su imali česte mijene. Sukobi i međusobne optužbe, ali i povremena saradnja oko pitanja od zajedničkog značaja, karakterišu ovaj period njihovih odnosa. Problemi koji su se odnosili na njihovog zajedničkog neprijatelja - Tursku, zbližavali su ih, ali ih je sve ono što se ticalo samo njih - razdvajalo i sukobljavalo. Ni promjenom na prestolu 1903. godine, srpsko - crnogorski odnosi neće izgubiti suštinske karakteristike koje su i nekoliko decenija ranije imali, niti će njihovi odnosi postati bolji. Naprotiv, oni će se još više pogoršati. Ubistvo kralja Aleksandra i kraljice Drage, maja 1903. godine, proizvelo je na knjaza Nikolu snažan utisak. Najprije, on je, iako nije ljubitelj Obrenovića, bio zgrožen ovim groznim ubistvom, koje su, nažalost, izvršili oficiri zakleti kralju. Ali, kao vladar koji je imao megalomanske političke ambicije, ovaj grozni događaj razbuktao je njegovu maštu. Ko će biti novi srpski kralj, pitanje je koje je tada počelo da opsijeda Gospodara. Serdar Rade Plamenac navodi da je tih dana knjaz Nikola “zamišljao i nadao se lijepome i povoljnome glasu”. No, kada je saznao da je Narodna skupština izabrala za novog srpskog kralja Petra Karađorđevića, bio je prilično razočaran, čak toliko da je, kako tvrdi vojvoda Simo Popović, zbog toga i plakao. Objašnjavajući takvo svoje emocionalno reagovanje, knjaz Nikola je rekao vojvodi Simu da plače jer se sjetio svoje pokojne kćeri Zorke koja bi sada bila srpska kraljica. Uz to, tužan je, kaže, i zbog toga što će kralj Petar vjerovatno prenijeti njene zemne ostatke u Srbiju. Iako je intimno bio veoma razočaran zbog toga što se nije ostvarila njegova davnašnja želja da bude izabran za srpskog kralja, knjaz Nikola je javno izražavao najveću radost zbog proglašenja Petra Karađorđevića za novog vladara Srbije. Narodu koji se nakon te vijesti okupio ispred Dvora, knjaz Nikola je rekao da je sretan i radostan zbog takvog ishoda, između ostalog, zato što na presto Srbije stupa njegov zet. Sada, kako je rekao, ne može više biti razdora između Srbije i Crne Gore. Svoj govor završio je uzvikom: “Živio kralj Petar!”


Beogradska štampa 1904. čak otvoreno poziva na ubistvo crnogorskog knjaza


Nekoliko mjeseci nakon dolaska Petra Karađorđevića na prijesto, sa crnogorske strane je upućena inicijativa da se radi na sklapanju ugovora o savezu. Crnogorski ministar inostranih djela, vojvoda Gavro Vuković, uputio je predlog ugovora srpskoj vladi. Ugovorom se željela izvršiti podjela interesnih sfera na teritorijama koje su u sastavu Turskog carstva. U Beogradu su prihvatili ovaj predlog ugovora, pa su u posebnu misiju na Cetinje poslali Jašu Nenadovića, bliskog rođaka kralja Petra. Nenadović je donio predloge oko razgraničenja interesnih sfera u Staroj Srbiji, Novopazarskom sandžaku, Makedoniji i Albaniji. Ugovorom se predviđa i stvaranje zajedničke granice između Crne Gore i Srbije. U krajnjem, podjela teritorija izvršila bi se, kako se navodi, “prema podnešenim žrtvama i stvarnom uspjehu”. Međutim, i pored višemjesečnih pregovora na relaciji Beograd - Cetinje, ugovor nikada nije zaključen. Iako bi logično bilo očekivati da se pregovori o savezu nastave, ubrzo je došlo do naglog pogoršanja odnosa između dvije države. Polovinom 1904. godine u beogradskoj štampi odjednom je došlo do prave lavine napada na knjaza Nikolu, dok je u nekim tekstovima bilo otvorenih poziva na ubistvo crnogorskog knjaza. Istovremeno, crnogorska politička opozicija u Beogradu, koja je uglavnom pripadala univerzitetskoj omladini, povela je javnu kampanju za, kako su oni govorili, “revoluciju u Crnoj Gori”. Srpska vlada dosta je bila blagonaklona prema ovim napadima na jednog suverena, što je na Cetinju izazvalo ogorčenje i revolt. Primjera radi, beogradski “Dnevni list” optužio je knjaza Nikolu da je organizovao ubistvo mladog pravnika Miloša Šaulića, dodajući da knjaz “kao vampir đecu, davi jednog po jednog pravog sina crnogorskog naroda”. Na molbe sa Cetinja da se ova kampanja obustavi, odgovorano je da je štampa u Kraljevini Srbiji slobodna, i da je vlada ne može ograničavati. Sa Cetinja je onda uzvraćeno da je srpska vlada to i te kako može učiniti, navodeći kao primjer zabranu jednog lista koji je uvredljivo pisao o austrijskom caru. Početkom novembra 1905. godine grupa crnogorskih studenata, koja je studirala i živjela u Beogradu objavila je svoj proglas pod nazivom “Riječ crnogorske univerzitetske omladine”, kojim se kritički opredjeljuje prema crnogorskoj vlasti. U ovom proglasu, koji je kao letak širen po Crnoj Gori, navodi se da je bio posljednji čas da se ukine crnogorski apsolutizam, jer bi, u protivnom, nastupile kobne posljedice za državu. Postojeći režim je, prema mišljenju potpisnika Proglasa, nesposoban da odgovori savremenim potrebama, tako da je neophodno da se svi ostaci tog sistema potpuno iskorijene u ustavnom periodu. Odajući zahvalnost dinastiji Petrović - Njegoš za sve ono što je učinila za Crnu Goru, potpisnici Proglasa smatraju da sada treba da nastupi doba ozbiljnog i trezvenog rada na svekolikom preobražaju zemlje. Na kraju, potpisnici Proglasa su izrazili nadu da će u novom sistemu dominirati one političke snage čije shvatanje nacionalnih interesa neće dozvoljavati separatizam ili dominaciju provincijalnih nad opštim interesima srpskog naroda. Za njih je ideja slobode i ujedinjenja srpskog naroda iznad svih drugih ideja. Nekoliko mjeseci kasnije, marta 1906. godine, ova grupa crnogorskih studenata iz Beograda publikovala je i svoj drugi proglas. Proglas je bio naslovljen “Riječ crnogorske univerzitetske omladine o prilikama u Crnoj Gori”, i bio je mnogo opširniji, oštriji i direktniji nego onaj prvi.


Nikolini protivnici iz Beograda pokušali su da 1907. organizuju atentat na knjaza


Za razliku od prvog Proglasa, u kojem se govorilo dosta uopšteno o prilikama u Crnoj Gori, bez negativnih kvalifikacija i ocjena konkretnih pojava i ličnosti, u ovom Proglasu takve suzdržanosti nije bilo. Najprije se konstatuje da se u crnogorskom društvu prekomjerno po svojoj moći i bogatstvu uzdigao crnogorski dvor, daleko prevazilazeći snagu naroda kojem je na čelu. Istovremeno, Dvor je postao oličenje i izvor apsolutističke vladavine i svemoći, što je neizostavno stvorilo sistem vlasti koji je produkovao niz društvenih mana i poroka, kojima su se uništavale tradicionalne vrijednosti Crne Gore. Apsolutistička vladavina, kaže se u ovom Proglasu, uništavala je svaku slobodnu riječ i misao, sputavala svaki polet i napredak, sprečavala ekonomski i kulturni razvoj. Za trideset godina knjaževe apsolutističke vladavine nije ostvaren bilo kakav napredak, već je na svim poljima društvenog života nastupilo propadanje i bijeda. U trenutku kada je knjaz shvatio da će ga takva vladavina neminovno odvesti u propast, on je odlučio da izlaz pronađe u davanju ustavnih sloboda, i tako sva svoja nedjela i promašaje preda dijelom u nasljeđe novoj vlasti. Davanje ustava, potpisnici ovog Proglasa zato smatraju političkom farsom, kojom je knjaz htio da odgovornost podijeli sa onima koji faktički nijesu odgovorni, a da istovremeno zadrži neokrnjenom svoju ličnu vlast. Učinjenim ustavnim rješenjima knjaz je uspio da zadrži pređašnju moć i da stvori privid da su ostvarene suštinske promjene sistema vlasti. Knjaz i njegovi doglavnici čine tako anahroni sistem vlasti, koji se zahvaljujući formalnom karakteru crnogorske ustavnosti, i dalje održava u svoj svojoj snazi. Posljedice toga jesu potpuno rasulo crnogorskog društva, njegovo ekonomsko upropaštavanje, kulturno nazadovanje, učvršćivanje neslobode i terora, propadanje najvažnijih institucija. U Proglasu se zato tvrdi i da je narod doveden do prosjačkog štapa, a država na rub egzistencije: “Naša otadžbina ostala je bez snage, skučena i razrivena ćefovima; rasipanjem i haranjem narod je doveden do prosjačkog štapa. Ona se nalazi u teškom i bezizlaznom položaju da takvom politikom dolazi do odricanja svoje državne - nezavisne egzistencije.”
Polazeći od ovih činjenica, potpisnici Proglasa smatraju da je neophodno da se autokratski sistem knjaza Nikole, koji je i pored uvođenja ustavnosti ostao neokrnjen, suzbije i uništi. Crnogorski omladinci koji su se školovali u Beogradu, uputili su sredinom 1907. godine još jedan proglas narodu Crne Gore. U tom proglasu, koji su potpisali kao “srpska omladina iz Crne Gore”, oni zagovaraju promjenu vlasti, i pozivaju narod da se organizuje uz pomoć Narodne stranke. Proglas je rasturan po Crnoj Gori, a vlast je preduzela opsežne mjere da bi uhvatila njegove rasturače. Crnogorski studenti, koji su bili protivnici režima knjaza Nikole, imali su u Beogradu svoj Klub, koji je, kako kaže jedan od njegovih članova, bio omladinski politički instrument za Crnu Goru. Njihovo političko djelovanje uglavnom se svodilo na pisanje proglasa i novinskih tekstova protiv knjaza i crnogorske vlasti. Najčešće su objavljivali u Skerlićevom Dnevnom listu i radikalskoj Samoupravi. Sa istaknutim radikalskim prvacima, članovi Kluba su, inače, imali najčešće kontakte. Omladinci su održavali veze sa Stojanom Protićem, Ljubom Davidovićem, Androm Nikolićem, a tek 1909. jedan “Omladinac” se susreo s Pašićem. U drugoj polovini 1908. godine univerzitetska omladina je imala svoj nedjeljnik Crnu Goru.


“Bombaška afera” dovela je odnose dvije države na najnižu tačku


Polovinom 1911. godine “Omladinci” su pokrenuli list Naprijed, u čijem je podnaslovu stajalo: “Nezavisni list slobodnih Crnogoraca”. U prvom broju lista, rečeno je da oni koji su pokrenuli list žele da se bore protiv tiranije, ugnjetavanja i bezakonja, te da teže slobodi i pravdi. Protivnici knjaza Nikole koji su se nalazili u Beogradu, nijesu se samo zadržali na pisanju proglasa i novinskih članaka, već su krajem 1907. pokušali i da organizuju atentat na knjaza i članove njegove porodice. Bila je to tzv. "Bombaška afera". Nekolicina Crnogoraca pokušala je da u Crnu Goru unese bombe i ubije knjaza i nekog od njegovih sinova. Međutim, crnogorska policija je preko doušnika iz redova beogradske političke emigracije saznala da su u Crnu Goru upućene bombe. Čovjek koji je unio bombe u zemlju, primijetio je po ulasku na teritoriju Crne Gore da ga policija prati, pa je bombe odnio u Ministarstvo unutrašnjih djela, i otkrio zavjeru.
Istragom crnogorskih vlasti, utvrđeno je da su bombe nabavljene u vojnom zavodu u Kragujevcu, i da bez odobrenja nekih vojnih službi Kraljevine Srbije one ne bi mogle doći u ruke zavjerenicima. Sve je ukazivalo da su zavjerenici bili eksponent tajne terorističke organizacije "Crna ruka". Takva saznanja dovela su srpsko - crnogorske odnose na najnižu tačku. Na Cetinju se tvrdilo da je Crna Gora u vrijeme dok su se u Beogradu spremale zavjere protivu Crne Gore, radila da pomogne Srbiji da lakše podnese ekonomsku blokadu koju joj je Austro - Ugarska nametnula, a da je na sva ta dobročinstva, srpska vlada uzvratila krajnom nezahvalnošću i nizom grubih političkih prestupa, od kojih je najveći blagonaklon odnos prema zavjerenicima koji su bombama htjeli da likvidiraju knjaza.
Kako srpska vlada uporno odbija da se ova stvar riješi do kraja, to crnogorska vlada smatra da je neophodno da se čitav spor iznese pred međunarodni sud u Hagu. Tužba crnogorske vlade zasnivala bi se na činjenici da je na teritoriji Srbije organizovana zavjera protiv crnogorskog vladarskog Doma, da su u tu zavjeru umiješana i lica koja su državni činovnici Kraljevine Srbije, da se u srbijanskoj štampi vodi kampanja protiv Crne Gore, da je držanjem zvanične Srbije nanesena šteta ugledu Crne Gore i ugledu njenog vladaoca, te da to djelovanje ima za cilj nestanak crnogorske države. Na osnovu svega toga, crnogorska vlada bi tražila da međunarodni sud sankcioniše ovakvo držanje zvanične Srbije. Od ove tužbe, crnogorska vlada bi jedino odustala u slučaju da se zvanična Srbija javno izvini Crnoj Gori i da joj pruži izvjesnu satisfakciju. Ta satisfakcija bi podrazumijevala kažnjavanje svih učesnika u zavjeri i kažnjavanje listova (na osnovu Zakona o štampi) koji klevetaju Crnu Goru. Izražavano je sa crnogorske strane i nezadovoljstvo što se sa teritorije Srbije pruža utočište neprijateljima crnogorske vlasti i što se takvi ljudi ne kažnjavaju za nedjela i klevete uperene protivu Crne Gore. U grijeh srpske vlade upisivano je i to što se, takođe javno, poziva na revoluciju u Crnoj Gori i na svrgavanje crnogorskog vladara, a oni koji na takvo nasilje pozivaju ostaju nekažnjeni. Zvanična Crna Gora, kako se naglašava, nikada nije optužila Srbiju da je organizator zavjera protiv života crnogorskog vladara, pa ni protiv učesnika u “Bombaškoj aferi”, ali je nesporno da srpska vlada ne kažnjava i ne goni one koji se zavjereničkim djelovanjem bave.


I pored novinske kampanje protiv Crne Gore počinju pregovori o savezu


Iz Srbije su stigle bombe kojima je pokušano da se ubije knjaz Nikola, i u Srbiji je organizovana čitava ova zavjera, a da srpske vlasti to nijesu spriječile, niti su iskazale volju da kazne učesnike ove zavjere. Jednako se zvanična Srbija odnosi i prema onima koji po novinama objavljuju uvrede protiv članova vladajućeg Doma i podstiču na nasilno svrgavanje crnogorskog knjaza. U sred ove rasprave dolazi do aneksije Bosne i Hercegovine, što su i Srbija i Crna Gora doživjele kao atak na njihova životna prava i interese. U takvoj situaciji dvije zemlje prekidaju sve rasprave, i iskazuju potpuno jedinstvo u otporu Austro - Ugarskoj.
Srbija i Crna Gora planiraju zajedničku diplomatsku akciju za anuliranje aneksije, ali i za ostvarivanje izvjesnih kompenzacija na račun Osmanskog carstva. No, čim je ovaj problem stavljen ad acta, razmirice koje su postojale prije aneksije ponovo su uzele maha. Vrhunac su dostigle u vrijeme proglašenja Crne Gore za kraljevinu, ljeta 1910. godine. Ponovo je uoči tog svečanog čina počela novinska kampanja protiv Crne Gore, u kojoj se nipodaštavao ovaj događaj i knjaz Nikola. Beogradske "Radničke novine" su tada pisale da proglašenje Crne Gore za kraljevinu "nije praznik crnogorskog naroda, već glorifikacija njegovih krvnika". Zvanična Srbija bila je potpuno suzdržana, ali se može pretpostaviti da je provladina štampa održavala njen stav o ovom činu. Naravno, Srbija je poslala svoju delegaciju na ovu svečanost. Na čelu delegacije bio je princ Aleksandar Karađorđević, unuk kralja Nikole. Po svom običaju, Gospodar je srpsku delegaciju, i svog unuka Aleksandra obasuo komplimentima: "Vaše kraljevsko visočanstvo, kad se budete vratili u lijepu prijestolnicu bratske Srbije, moliću Vas, da Njegovom veličanstvu kralju isporučite moj topli bratski pozdrav. U isto vrijeme kažite Vašem milom roditelju, a mome dragom zetu, da srce Vašeg djeda jednako bije uz srce kralja Srbije, i da nema te sile, koja bi njega i mene, nas i Vas mogla razdvojiti. Izjavite u ime moje Njegovom veličanstvu kralju da Crna Gora za sva vremena ostaje najuzdanija sestra Srbije, i da će kao kraljevina, još lakše i s više izgleda na uspjeh s njome zajedno vršiti svoj zadatak".
Iako su i dalje postojali razlozi zbog kojih je između Crne Gore i Srbije vladalo nepovjerenje, krajem 1910, ipak dolazi do pregovora o savezu. Na te pregovore, kao i toliko puta do tada, dvije države su faktički bile primorane zbog istovjetnosti njihovih interesa u vezi sa podjelom preostalih turskih teritorija na Balkanu. Uvijek kada su u nekoj “trećoj strani” prepoznali opasnost, Srbija i Crna Gora su stupale u pregovore, potiskujući istovremeno sve ono što ih je razdvajalo. A krajem 1910. godine, zbog događaja u njihovom okruženju, bilo je razloga da se srpska i crnogorska vlada zabrinu. Nemiri u Turskoj, i posebno Arbanaški ustanak, natjerao je dvije vlade da razmisle o zaštiti svojih interesa. Kralj Nikola je zato decembra 1910. predložio srpskoj vladi da u pogodnom času napadnu na Tursku, jer postoji opasnost da neke teritorije na koje oni pretenduju zauzmu albanski ustanici. Srpska vlada, u prvo vrijeme, nije podržala ovaj kraljev zahtjev, smatrajući da je takva akcija nemoguća bez podrške Bugarske ili barem sigurne neutralnosti Austro - Ugarske.
Početkom 1911. godine ponovo je pregovarano između Beograda i Cetinja o zajedničkoj politici prema Turskoj, ali bez konkretnih planova o ratu. Jedino oko čega su se dvije države sporazumjele bila je podjela teritorije Osmanske imperije nakon njenog istjerivanja sa Balkana.


Pregovori o podjeli turskih teritorija zbog tajnosti su vođeni u Lucernu


Shodno tom okvirnom sporazumu, Crnoj Gori je trebalo da pripadne polovina Novopazarskog sandžaka, dio Stare Srbije do Šar planine, i dio Sjeverne Albanije. Pregovori između crnogorske i srpske vlade o podjeli turskih teritorija ponovo su postali aktuelni tokom ljeta 1912. godine, kada se uveliko radilo na sklapanju balkanskog saveza i ratu protiv Turske. Septembra 1912. srpska i crnogorska vlada su započele pregovore o vojnom i političkom savezu. Pregovori su, zbog tajnosti, vođeni u Lucernu (Švajcarska). U ime Crne Gore pregovarali su ministar unutrašnjih djela Jovan Plamenac i major Jovo Bećir, dok je srpsku stranu predstavljao pukovnik Petar Pešić. Već krajem septembra potpisana je politička i vojna konvencija između kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije. Političkom konvencijom dvije države se obavezuju na uzajamnu pomoć u slučaju da jedna od njih bude napadnuta, ali se saglašuju i da najkasnije do 1. oktobra treba objaviti rat Turskoj. Vojnom konvencijom između Srbije i Crne Gore izvršena je podjela operacijskih zona. Prema utvrđenom planu, crnogorska vojska je trebalo da glavninom svojih snaga dejstvuje prema Skadru i Sjevernoj Albaniji, a manjim jedinicama prema Novopazarskom sandžaku. Kada su ugovorom utvrdile svoj ratni savez, Crna Gora i Srbija su zajedno sa ostalim balkanskim saveznicama (Bugarskom i Grčkom) napale na Tursku. Prva je rat objavila Crna Gora (8. oktobra po novom kalendaru), a desetak dana kasnije to je učinila i Srbija. Tako je počeo Prvi balkanski rat. Tokom rata srpska i crnogorska vojska ratovale su nezavisno jedna od druge, sve do posljednjih dana rata. Povod da se planiraju zajedničke operacije bila je dugotrajna bitka za Skadar. Naime, kralj Nikola je zatražio od kralja Petra da mu uputi nekoliko teških baterija, jer izgleda crnogorska artiljerija nema dovoljnu vatrenu moć za osvajanje grada kakav je Skadar. Kralj Petar je ovaj zahtjev proslijedio Vrhovnoj komandi, koja je odlučila da formira tzv. Primorski kor od 30.000 ljudi, sa četrdesetak artiljerijskih oruđa i četiri aviona. Primorski kor je formiran krajem februara 1913. godine, a na položaje oko Skadra došao je tek krajem marta. No, srpske trupe će se ubrzo povući sa tih položaja pod pritiskom velikih sila. Njihovo sadejstvo sa crnogorskim snagama trajalo je tek nekoliko dana. Komandant Primorskog kora, general Petar Bojović, izvijestio je kralja Nikolu da njegove trupe napuštaju opsadu Skadra: “Politički razlozi i današnja politička situacija nagone nas prekinuti neprijateljstva na Skadru i dići opsadu. Sem blokade s primorja, koja onemogućava dalje transportovati trupe, municiju i hranu, Velike sile upotrijebile su sav svoj uticaj da Skadar ostane Albaniji i da mi ne činimo zaludne napore i nepotrebne žrtve”. Bojovićevo mišljenje nije dijelio i kralj Nikola: “Vaš me telegram porazio da napuštanjem zajedničkih operacija, gubimo Skadar, koji za malo dana može biti naš“. Slavu za oslobađanje Skadra Crnogorci tako nijesu ni sa kim dijelili, iako od tog njihvog dobitka nije bilo prevelike koristi. Nedugo nakon završetka Prvog balkanskog rata došlo je do izbijanja Drugog balkanskog rata, koji je vođen između Srbije i Grčke s jedne, i Bugarske s druge strane. U ovom ratu Crna Gora je odmah stala na stranu Srbije, uputivši na prvu liniju srpsko-bugarskog fronta Dečanski odred pod komandom serdara Janka Vukotića. Odred je imao 13.000 vojnika. U ovom ratu, koji je trajao od juna do avgusta 1913, Crna Gora je, ratujući na strani Srbije, izgubila oko 150 vojnika, dok je skoro 700 ranjeno.


U oktobru 1913. povučena je prva zajednička granica u novijoj istoriji


Tek završeni Balkanski ratovi “otvorili” su pitanje razgraničenje između dvije države, pa su krajem avgusta 1913. započeli pregovori o podjeli teritorija i uspostavljanju granične linije. Pregovori su trajali do kraja oktobra, kada je potpisan ugovor o razgraničenju. Ugovorom je utvrđena granična linija između Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, i to od sela Dekare na bosansko - hercegovačkoj granici do Bijelog Drima. Tada su Srbija i Crna Gora po prvi put u svojoj novovjekovnoj istoriji dobile zajedničku granicu, postavši tek u 20. vijeku - susjedne zemlje. U isto vrijeme došlo je i do otvaranja crnogorskog poslanstva u Beogradu. Krajem oktobra 1913. kralj Nikola je za crnogorskog poslanika u Beogradu imenovao Lazara Mijuškovića. Zgrada poslanstva bila je u Svetosavskoj ulici. Na osnovu izvještaja koje je Mijušković dostavljao Cetinju, može se zaključiti da je njegov zadatak bio da prati raspoloženje javnosti i određenih političkih stranaka prema ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Poslije završetka rata, i dobijanja zajedničke granice, bilo je u Crnoj Gori predloga da se radi na stvaranja čvršćeg saveza između dvije zemlje. Poslanik Crnogorske narodne skupštine, dr Sekula Drljević, podnio je početkom 1914. predlog Skupštini o sklapanju carinske, vojne i diplomatske unije između dvije kraljevine. Taj predlog Drljević je obrazlagao činjenicom da bi unija omogućila ekonomski i kulturni prosperitet Crne Gore, i da bi u potpunosti odgovarala njenim državnim interesima. Međutim, crnogorska vlada je odbila ovaj predlog, što je podržala većina poslanika u Skupštini (njih 68 od ukupno 74). Protiv ove ideje bio je i kralj Nikola, koji je smatrao da bi na taj način Crna Gora, u uniji sa višestruko većom Srbijom, izgubila svoju individualnost. Ideje o ujedinjavanju i približavanju dvije zemlje prekinuli su pucnji Gavrila Principa. Kralj Nikola je bio preneražen ovim događajem, ali i uplašen zbog posljedica koje može izazvati. U tim danima, crnogorska vlada i Skupština iskazivale su potpunu podršku Srbiji. Crnogorska štampa kritikovala je držanje Austro - Ugarske prema Srbiji, a posebno ultimatum koji je upućen Srbiji. Za ultimatum se govorilo da je to znak bezgranične pohlepe za tuđom imovinom i izraz “krvožedne mržnje” prema jednom narodu koji nema nikakve krivice. Bezrezervna podrška Srbiji iskazivana je posebno nakon vijesti da joj je Monarhija objavila rat. Tada je u zvaničnom “Glasu Crnogorca” objavljen telegram koji je kralj Nikola uputio regentu Aleksandru, u kojemu se kaže da ponos srpskog plemena nije dopustio da se popušta Austro - Ugarskoj u njenim zahtjevima. Srpski narod je izabrao, kaže kralj, da novim žrtvama brani pravdu i narodnu nezavisnost. Kralj se nada da će srpski narod iz ovoga rata izaći kao pobjednik i da će tom pobjedom obezbijediti “sjajnu budućnost”. Uz usklike srpskoj vojsci i srpstvu (“Živjelo naše milo Srpstvo!”), kralj Nikola poručuje svom unuku: “Moji Crnogorci već su spremni na granici, da ginu u odbrani naše nezavisnosti.” I crnogorska vlada je poručila srpskoj: “Mi smo s vama da dijelimo zlo i dobro. Sudbina Srbije je i naša.” Istovremeno, kralj Nikola je naredio opštu mobilizaciju crnogorske vojske. To je tumačeno kao spremnost Crne Gore da izvrši svoju svetu i slavnu dužnost, ali i obaveza Crne Gore prema Srbiji. Nedugo nakon naredbe o mobilizaciji, Crna Gora je objavila rat Austro - Ugarskoj. Prije nego je rat počeo, između srpske i crnogorske vlade postojao je dogovor o usaglašavanju vojnih djejstava.


Ratni plan iz 1914. je faktički podveo crnogorsku vojsku pod srpsku komandu


Ideja za tu saradnju potekla je od Srbije, ali je pritisak na Crnu Goru da na tu saradnju pristane potekao od Rusije. Predsjednik srpske vlade, Nikola Pašić smatrao je da se ne smije dozvoliti da crnogorska vojska nastupa po planu koji nije usaglašen sa srpskim ratnim planom, jer, kako on smatra, cilj ovog rata nije da se zauzme ova ili ona teritorija, već da se pobijedi neprijatelj. Zato je Pašić smatrao za neophodno da dvije vojske nastupaju zajednički, i po unaprijed utvrđenom planu dejstava. Ovaj njegov rezon prihvatila i podržala je i ruska vlada. Plan zajedničkih dejstava srpske i crnogorske vojske napravio je početkom avgusta 1914. vojvoda Radomir Putnik, i taj plan je kralj Nikola teška srca prihvatio. Planom vojvode Putnika predviđeno je da dvije trećine crnogorske vojske budu stavljene na raspolaganje srpskoj vrhovnoj komandi za operacije u Bosni, a da ostatak snaga, tj. jednu trećinu, Crna Gora upotrijebi za neposrednu odbranu svoje teritorije. Sa svoje strane, srpska vlada je prihvatila da dostavlja potrebnu vojnu i materijalnu pomoć crnogorskoj vojsci. Kralj Nikola je morao prihvatiti i da se formira zajednički generalštab za srpsku i crnogorsku vojsku, te da na čelu crnogorske Vrhovne komande bude srpski oficir. Na taj položaj kralj je imenovao generala Boža Jankovića, a za njegovog pomoćnika pukovnika Petra Pešića. Faktički, ovim je, kako tvrdi istoričar Novica Rakočević, crnogorska vojska stavljena pod srpsku komandu. Tobožnji paritet uspostavljen je imenovanjem crnogorskog generala Jova Bećira za delegata pri srpskoj vrhovnoj komandi, koji nikakvog uticaja na odluke vrhovne komande nije imao. Iako je kralj Nikola morao prihvatiti da svoju vojsku stavi na raspolaganje srpskoj Vrhovnoj komandi, on izgleda nije imao stvarnu namjeru da se preduzetih obaveza pridržava. Samo nekoliko dana poslije imenovanja srpskih oficira na čelo crnogorske Vrhovne komande, počele su da stižu pritužbe na kraljevo držanje prema sporazumu. Srpski oficiri su se žalili da nijednu zapovijest vojska nije izvršila u potpunosti, a kralj Nikola, kako tvrdi general Janković, “ostaje dosledan svojoj staroj politici: izvući što više koristi od rata, a uložiti što manje snage.” Pretpostavljalo se da kralj hoće da sačuva vojsku za posjedanje Boke Kotorske i Skadra. Istina, na početku ratnih dejstava, kralj Nikola je savjetovao serdaru Janku Vukotiću, komandantu Sandžačkog odreda, i brigadiru Mitru Martinoviću, da ne dozvole da Srpska komanda upotrijebi njihove trupe za operacije koje bi iziskivale velike žrtve: “Nemojte da mi ispogibaju Crnogorci jer Bog zna što nas najposlije čeka. Ne puštite se da vas ko nuka na juriše i kasapnicu. Krvave se slave prođite a gledajte đe se može uljest i izljeć ne slomljene glave, jer vam opet kažem potonja se gleda, za ovo me razumite dobro. Braća Srbijanci imaju dosta ljudi i oni mogu ih trošiti da im se malo poznaje a mi kao što znate imamo malo a mlogo smo ih izgubili. Ako vam ovo ne bude vazda pred oči neka ste od Boga i od mene prokleti.” Zbog ovakvog držanja kralja Nikole srpska vlada je protestovala, prijeteći da će povući svoje oficire i da će obustaviti snabdjevanje crnogorske vojske. Čitava 1914. godina prošla je u nadgornjavanju kralja Nikole i srpske vlade oko upotrebe crnogorskih snaga, i u kraljevim pokušajima da zaista bude komandant svojih trupa. To u svojoj studiji o odnosima Crne Gore i Srbije u Prvom svjetskom ratu ističe i istoričar Nikola Škerović: “Dok je kralj Nikola nastojao da koliko-toliko održi samostalnost u svojoj spoljnoj i unutrašnjoj politici, srbijanski vojni i politički odlučujući faktori nastojali su vrlo energično i neskrupulozno da takve akcije onemoguće i do krajnjih granica ograniče.”


Nikola: U uniju sa Srbijom samo ravnopravno i sa svojom dinastijom


Kada su propali svi pokušaji generala Jankovića da natjera kralja Nikolu na izvršavanje preuzetih obaveza, on je odlučio da podnese ostavku na položaj načelnika crnogorske Vrhovne komande. Međutim, srpska vlada mu je savjetovala da od toga zasada odustane. Obrazloženje je bilo jednostavno: “Dolaskom na to mesto koga od crnogorskih oficira izgubićemo uticaj i držanje crnogorske vojske u našoj šaci”. No, kada je crnogorska vojska iznenadnom akcijom osvojila Skadar, general Janković je povučen, a pukovnik Petar Pešić postavljen je na njegovo mjesto.
Zbog ove samostalne akcije Crne Gore, odnosi između nje i Srbije postali su još gori. Pukovnik Pešić je tada pitao svoju vladu da li je sada vrijeme da se potpuno prekinu odnosi s Crnom Gorom, kako bi svoje djelovanje prilagodio tom cilju. Njegov lični stav je bio da za prekid odnosa treba izabrati neko drugo vrijeme, a ne krizu oko crnogorskog osvajanja Skadra. O tome je Pešić pisao srpskoj Vrhovnoj komandi sljedeće: “Ako naši interesi zahtevaju da se Crna Gora dovede u očajan položaj, bolje je koristiti drugu priliku a ne Skadar.” Od osvojenja Skadra pa do kapitulacije Crne Gore, pukovnik Pešić je ostao na čelu crnogorske Vrhovne komande, trudeći se da kontroliše i suzbija bilo kakvu samostalnu akciju kralja Nikole. U tome je bio prilično uspješan, poništivši čak i jednu, ne toliko važnu odluku kralja Nikole o lociranju Riječke brigade. Možemo samo zamisliti kolika je bila kraljeva nemoć u odlučivanju o nekim mnogo važnijim pitanjima, kada nije mogao uticati na pozicioniranje jedne brigade. Naravno, na ovakvu poslušnost kralj Nikola je bio natjeran čvrstom ruskom rukom, koja nije dozvoljavala da crnogorski vladar vodi rat po sopstvenom nahođenju, već po zajedničkom savezničkom planu. Gledano sa čisto vojničkog stanovišta, ova koordinacija između savezničkih armija je možda i imala smisla, ali je za kralja Nikolu ona bila problematična sa političkog stanovišta. Naime, u ograničavanju njegovog komandovanja kralj je prepoznao namjeru srpske vlade da ga postepeno učini politički zavisnim, i da sjedinjavanjem srpskih i crnogorskih vojnih snaga stvori uslove za prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Kralj je primjećivao da su srpski oficiri pri crnogorskoj vojsci upravo pokušavali da stvore teren za ostvarivanje takvog cilja, pa je pukovniku Pešiću rekao: “Nisam zadovoljan sa vašim mladim oficirima, jer oni propagiraju za uniju, upravo ulazak Crne Gore u sastav Srbije i to kao njen sastavni dio, a ne kao Crna Gora sa svojom dinastijom. To neće biti nikad dok sam ja živ, a ni poslije moje smrti, jer tome protivi se Rusija i Italija, upravo moje kćeri. Ja sam bio za uniju još za vrijeme kneza Mihaila, a i sada sam samo na bazi: zajednički ministar vojni, inostranih djela i finansija, ali Crna Gora ostaje sa samom dinastijom ravnopravna sa Srbijom”. Naravno, ovakvi stavovi kralja Nikole bili su suprotni osnovnoj ideji srpske vlade o stvaranju jedinstvene države pod dinastijom Karađorđević.
Prije nego je rat počeo, Pašić je imao plan koji je sadržan u jednoj rečenici: “Za mir na jugoistoku potrebna je jedna jaka država pod kojom će stajati sve pokrajine u jednom ili drugom obliku”. Pitanje o budućnosti Crne Gore nakon završetka rata provlačilo se kroz srpsko-crnogorske odnose sve do kapitulacije Crne Gore početkom 1916. godine, da bi u izbjegličkim danima ono postalo dominantno. Od 1916. do 1918. u crnogorsko-srpskim odnosima gotovo i nije bilo druge priče osim one o budućnosti Crne Gore i njene dinastije. Rješavanjem ovog pitanja određivala se sudbina Crne Gore i njene dinastije.


Zvanično se nije govorilo o tome da će Crna Gora biti pripojena Srbiji


Stvaranje jugoslovenske države bio je cilj kojeg se srpska vlada držala svih ratnih godina, i na čijem je ostvarivanju predano radila. Iako se u zvaničnim publikacijama ne navodi da će se Srbija proširiti na račun Crne Gore ili da će Crna Gora biti pripojena Srbiji, na osnovu kontura proklamovanih srpskih ratnih ciljeva nije izgledalo logično da crnogorska kraljevina može ostati izvan procesa jugoslovenske integracije. Jasno je bilo još 1914. godine da je postojanje nezavisne crnogorske države nespojivo sa ostvarivanjem ratnog cilja koji je Srbija proklamovala. Predsjednik srpske vlade, Nikola Pašić je krajem decembra 1916. na sjednici vlade raspravljao o tome da li ima političkog smisla “da Crna Gora ostane kao zasebna srpska državica u trenutku kada se celo srpstvo ujedinjuje?” Budući da je ocijenjeno da bi u tom slučaju ova “zasebna srpska državica” narušila koncept ujedinjenja za koji se srpska vlada zalaže, ali i da bi separatna politika crnogorskog dvora mogla biti iskorišćena od neprijatelja južnoslovenskog jedinstva, odlučeno je da se zauzme blagonaklono držanje prema Crnogorcima koji pripadaju unionističkom pokretu. Srpska vlada je takođe smatrala da kralj Nikola treba da prihvati ideju srpskog i jugoslovenskog ujedinjenja, kao i da se odrekne dinastičkih ambicija. Zauzvrat, on i članovi dinastije dobili bi doživotnu apanažu i pravo da zadrže titule. Naravno da kralj Nikola nije htio pristati na ovakva rješenja, tako da je srpska vlada morala preduzeti akciju za njegovu političku eliminaciju. U suštini, njen zadatak je bio, kako piše Nikola Pašić, da spriječi svaku aktivnost crnogorske vlade koja bi išla u korist ponovnom uspostavljanju Crne Gore kao nezavisne države i vraćanju dinastije Petrović - Njegoš na Cetinje. Ova politika srpske vlade faktički je legalizovana Krfskom deklaracijom (7/20. 07. 1917), kojom je utvrđeno da će poslije rata biti stvorena zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca, na čijem će čelu biti vladar iz dinastije Karađorđević. Položaj Crne Gore nije bio definisan Krfskom deklaracijom, budući da se, kako smatra istoričar Branko Petranović, srpska vlada dogovorila sa Jugoslovenskim odborom da ovo pitanje bude tretirano kao unutrašnja stvar Srbije. Organizovana politička i propagandna akcija srpske vlade kojom se trebalo suprotstaviti djelovanju crnogorske emigrantske vlade i njenom osnovnom cilju - očuvanju nezavisne Crne Gore i dinastije Petrović - Njegoš, započela je krajem 1916. godine. Najprije je srpska vlada formirala Crnogorski odsjek u okviru Ministarstva spoljnih poslova, preko kojeg je trebalo da vodi poslove oko ujedinjenja Crne Gore i Srbije. Nedugo potom, srpska vlada je formirala Privremeni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, sa sjedištem na Krfu. U Odboru su bili crnogorski državljani koji su bili u službi srpske vlade. Na ovaj način, srpska vlada je borbu protiv kralja Nikole prepustila samim Crnogorcima, tretirajući to kao njihovu unutrašnju stvar, sa kojom ona formalno nema veze. Na čelu ovog Privremenog odbora bio je bivši crnogorski ministar pravde Janko Spasojević, koji je i za vrijeme ministrovanja bio u službi srpske vlade. Krajem novembra 1916. Spasojević je dobio Pašićevu instrukciju da podnese ostavku na ministarski položaj, kako bi se stavio na čelo pokreta za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, što je Spasojević i učinio. Već početkom decembra 1917. godine, Spasojević je postao predsjednik Privremenog odbora za narodno ujedinjenje. Novac za rad Odbora obezbijedila je srpska vlada. U pitanju je bila poveća suma - pola miliona franaka.
Političko - propagandna akcija protiv kralja Nikole i njegove vlade dobila je svoje najznačajnije institucionalno i organizaciono središte početkom 1917. godine - osnivanjem Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje. Odbor su uglavnom činili bivši crnogorski ministri, od kojih je jedan bio i predsjednik vlade. Ideja o formiranju odbora potekla je od predsjednika srpske vlade Nikole Pašića, koji je bio i njen glavni realizator. Pašić je očito želio da Privremeni odbor, koji je formiran na Krfu, zamijeni tijelom koje će nastupati aktivnije i djelotvornije, i u kojemu će biti lica od najveće političke važnosti u Crnoj Gori. Zato je on, krajem decembra 1916. godine, napisao jedan opširan memoar o crnogorskom pitanju, u kojem je razradio ideju o formiranju crnogorskog odbora za ujedinjenje, i u kojem je u 15 tačaka označio glavne pravce njegovog djelovanja.


Sve je izgledalo kao da srpska vlada nema nikakve veze sa eliminacijom kralja Nikole


Taj memoar Pašić je poslao Milenku Vesniću, srpskom poslaniku u Parizu, sugerišući mu da sa sadržajem memoara upozna crnogorskog predsjednika vlade Andriju Radovića, sa kojim je, preko Vesnića, odranije održavao tajne veze. Pašić je bio planirao da na čelu Odbora bude Radović, a da članovi Odbora budu njegove kolege iz kabineta i “još dve - tri ličnosti od viđenih Crnogoraca”. Andrija Radović je ubrzo prihvatio Pašićevu ideju, pa je, takođe na njegov nagovor, početkom januara 1917. podnio ostavku na mjesto predsjednika crnogorske vlade. Formalni je razlog za Radovićevu ostavku bio odbijanje kralja Nikole da prihvati njegov memorandum o svesrpskom i jugoslovenskom ujedinjenju. Kraljevo neprihvatanje da se bezuslovno bori za stvaranje zajedničke države, poslužilo je tako Radoviću kao motiv za osnivanje odbora koji će se za takvu političku ideju zalagati. Na ovaj je način čitava akcija za političku eliminaciju kralja Nikole izgledala kao čisto unutrašnja stvar Crnogoraca, sa kojom srpska vlada nema bilo kakve veze. Kako zapaža istoričar Dimitrije Vujović, srpska vlada nikada nije vodila otvorenu kampanju protiv crnogorske vlade, niti je preko svojih službenih organa i listova javno optuživala kralja Nikolu. Umjesto nje, ali uz njenu podršku, to su radili crnogorski državljani okupljeni oko Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, koji svoju borbu nijesu smatrali borbom za interese srpske vlade, već borbom za ostvarivanje pravednog političkog ideala koji je istorijski utemeljen u crnogorskom biću, i koji doprinosi boljoj budućnosti Crne Gore.
Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje pokrenuo je svoj list “Ujedinjenje”, aprila 1917, koji je trebalo da služi propagandi njihove ideje. U prvom broju uredništvo napominje da oni žele da pomognu ostvarenju “velikog cilja” - stvaranju jugoslovenske države, i to u vrijeme kada, kako se kaže, “kraljevska vlada i kralj Nikola nastoje da očuvaju kontinuitet starog državnog i političkog života, tj. kada žele da Crnu Goru očuvaju kao nezavisnu državu”. Takvu težnju oni označavaju kao udaljavanje Crne Gore od njenih životnih interesa i od njene srpske nacionalne misli, kojoj je oduvijek bila posvećena. Istovremeno, u ovakvom kraljevom nastojanju Ujedinitelji su prepoznali “mali separatistički prohtjev”, koji počiva na dinastičkim i vlastodržačkim interesima, a ne na uviđanju stvarnih interesa Crne Gore. Državnoj samostalnosti Crne Gore oni su pretpostavili ujedinjenje srpskog naroda, smatrajući da ujedinjenje srpskog naroda isključuje potrebu njenog nezavisnog državnog opstanka. Naravno, Ujedinitelji nijesu smatrali da će time Crnoj Gori biti nanesena šteta, niti da će ona u zajedničkoj državi biti obespravljena. Naprotiv, oni smatraju da će Crna Gora, ujedinjena sa Srbijom i ostalim srpskim, hrvatskim i slovenačkim zemljama, biti sasvim ravnopravna. Uz to, u novoj državi njoj će, navodno, biti omogućen ekonomski i kulturni prosperitet, demokratski razvoj i sigurnost. U prilog ovoj tvrdnji, navodi se i izjava predsjednika srpske vlade, Nikole Pašića, da će Crnogorci, ukoliko se ujedine sa Srbijom, imati isti status i ista prava kao Srbi iz Šumadije. Ulaskom u zajedničku državu, Crna Gora će, kako se govorilo, dobiti položaj bolji nego je ikada imala, i ona u novoj državi neće biti u podređenom položaju prema Srbiji, niti će biti pod Srbijom. Ujedinjenje kakvo se predviđa, donijeće slobodu i jednakost svima, tačnije čitavoj “našoj naciji” i svim Jugoslovenima. Izvan te zajednice sa Srbijom i zemljama slovenskog Juga, Crnu Goru, kako smatraju Ujedinitelji, čeka neminovna ekonomska i politička smrt. Ujedinitelji su zato kritikovali crnogorsku vladu što je kao svoj jedini cilj postavila oslobođenje Crne Gore i obnovu njene nezavisnosti, a ne oslobođenje Srpstva i njegovo ujedinjenje. Ujedinitelji su, inače, smatrali da nakon uspješnog završetka rata Crna Gora “završuje svoju ulogu kao zasebna srpska država”, te da joj onda jedino predstoji ulazak u zajedničku državu Srba, Hrvata i Slovenaca. To bi bio, kako se govorilo, “jedini spas za Crnu Goru”. Pored popularisanja ideje svesrpskog i jugoslovenskog ujedinjenja, naravno u korist srpske vlade, Crnogorski odbor je za jedan od svojih najvažnijih propagandnih ciljeva imao moralnu i političku diskreditaciju kralja Nikole.


Podgorička skupština je faktički značila puč iza koga je stajala zvanična Srbija


Nizom novinskih članaka i drugih publikacija, kralj Nikola je prikazivan kao protivnik srpskog i jugoslovenskog jedinstva, kao separatista, rasipnik državnog novca, i posebno kao nacionalni izdajnik.
Istina, takve su optužbe na kraljev račun postojale i godinu dana prije osnivanja Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, a među prvima ih je iznio serdar Janko Vukotić. Kasnije, poslije formiranja Odbora, ovakve optužbe su postale sve češće. U jednom se memorandumu Crnogorskih organizacija za narodno ujedinjenje u Americi navodi da je kralj Nikola kapitulacijom pred austrougarskom vojskom počinio zločin prema Srpstvu i Saveznicima, postavši najveći izdajnik u istoriji Jugoslovena. On je, eto, krivac što je Crna Gora, ta “kolijevka srpske slobode”, prvi put kapitulirala pred neprijateljem. Cilj o kome su maštali tzv. Ujedinitelji, a iza kojeg je politički stajala srpska vlada, realizovan je novembra 1918. godine. Tada su u Crnoj Gori pristalice prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, potpomognute povjerenicima srpske vlade, organizovale tzv. Podgoričku skupštinu. Poslije oslobođenja Crne Gore od austrougarske okupacije, formiran je, uz pomoć srpske vlade, “Centralni izvršni odbor za ujedinjenje”. Odbor je najprije odlučio da se sprovedu izbori za tzv. “Veliku narodnu skupštinu”, koja je kasnije prozvana “Podgorička”. Da bi obezbijedili da u skupštinu budu izabrane pristalice bezuslovnog ujedinjenja, članovi “Centralnog izvršnog odbora” su donijeli posebna izborna pravila, koja ne samo da nijesu bila u skladu sa dotadašnjim izbornim zakonodavstvom, već nijesu garantovala ni da će u potpunosti biti izražena izborna volja Crnogoraca. Izbori su trebali da budu posredni, i da svaka kapetanija, srez i varoš izabere pet do petnaest povjerenika, a povjerenici da izaberu poslanike za skupštinu. Nakon ovako sprovedenih izbora, povjerenici su izabrali 169 poslanika, od kojih četvorici nijesu potvrđeni mandati, pa je u radu skupštine trebalo da učestvuje 165 poslanika. Skupština se sastala u Podgorici 24. novembra 1918. (po novom kalendaru), a svoj rad završila je 29. novembra. Kao što se i moglo očekivati, Skupština je donije odluku da se kralj Nikola i dinastija Petrović - Njegoš detronizuje, i da se Crna Gora ujedini sa Srbijom u jednu državu pod dinastijom Karađorđevića, te da tako ujedinjena stupi u zajedničku državu. Odlukama Podgoričke skupštine, koje nijesu bile ni legalne ni legitimne, izvršen je faktički državni udar. Iza tog državnog udara stajala je zvanična Srbija, podržavana od većine velikih sila. U prvom reagovanju crnogorske vlade na odluke Podgoričke skupštine ponovljen je njen pređašnji stav da su sve odluke koje se donose mimo zvaničnih institucija Crne Gore - nelegitimne. Shodno tome, i odluke Podgoričke skupštine smatraju se nelegitimnim. Crnogorska vlada napominje i da su ove odluke donesene uz pomoć vojnih snaga druge države, što upućuje na to da one imaju karakter nasilnog akta. Vlada je optužila srpske vlasti da su, koristeći prisustvo srpskih trupa u Crnoj Gori, sprovele svoj davnašnji plan o njenom prisajedinjenju Srbiji. Taj plan one su sprovele organizovanjem nezakonite skupštine, koja ni po svom sastavu, niti po svom djelokrugu, nema uporište u crnogorskom ustavu. Ova je skupština, kako se kaže, bila organizovana samo zbog toga da bi izvršila prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i da bi svrgnula “narodnu dinastiju” Petrović - Njegoš, iako ona ni po jednom osnovu takvo pravo nema. Skupština u Podgorici nije bila izraz volje crnogorskog naroda, smatra crnogorska vlada, već najobičnije oruđe “za imperijalističke ambicije Srbije”. Te imperijalističke ambicije Srbije potvrđuju se i činjenicom da ona svim silama nastoji da legalizuje odluke ove skupštine, uprkos tome što velike sile (Francuska, Velika Britanija, Italija) priznaju legitimitet crnogorske vlade. Uzdajući se u uvažavanje tog legitimiteta, crnogorska vlada se nada da će “brutalni pokušaj aneksije”, koji je izvršen u Podgorici, naići na jednodušnu osudu saveznika. Takođe, crnogorska vlada očekuje da će zahvaljujući uticaju Saveznika ubrzo biti anulirane odluke Podgoričke skupštine, a Crna Gora ponovo uspostavljena kao nezavisna država. Ta nezavisna Crna Gora, zasigurno, odmah bi izrazila svoju slobodnu volju u vezi sa ujedinjenjem sa ostalim jugoslovenskim zemljama.
Odluke Podgoričke skupštine označene su u posebnom komentaru u Glasu Crnogorca i kao završni čin zavjere, koju zvanični Beograd već duže vrijeme sprema protivu Crne Gore. Ta je zavjera, kako se kaže, usmjerena protiv časti, prava i suvereniteta Crne Gore, a sprovedena je u djelo njenim prisajedinjenjem Srbiji i zbacivanjem dinastije Petrović - Njegoš.
Velike sile, Francuska prije svih, odobrile su akt nasilne aneksije, učinjen u Podgorici


Međutim, da crnogorsko protivljenje odlukama Podgoričke skupštine ne bi bilo protumačeno kao protivljenje ideji jugoslovenskog zajedništva, objašnjava se da Crnogorci hoće Jugoslaviju, ali hoće i da budu ravnopravni u toj Jugoslaviji. Crnogorci hoće da budu dio Jugoslavije, a ne dio Srbije, odnosno, oni hoće jedinstvo sa svim jugoslovenskim zemljama, a ne samo jedinstvo sa Srbijom. Za razliku od njih, Beograd, kako se tvrdi, hoće da stvori Veliku Srbiju, a Crnu Goru da učini običnim okrugom.
Crnogorska vlada je osuđivala i držanje srpske vojske u Crnoj Gori, tvrdeći da je na osnovu njihovog djelovanja konačno svima jasno da je politika Srbije usmjerena protiv Crne Gore, a ne protiv kralja Nikole. Jer, umjesto da pruži pomoć iznurenom narodu Crne Gore, srpska vojska je izabrala da joj najvažniji zadatak bude gaženje crnogorskog ustava i zakona, a sve sa ciljem da uništi crnogorski suverenitet i uspostavi srpsku vlast nad Crnom Gorom. Kao primjer za to navodi se jedan raspis srpskih vojnih vlasti, koji potvrđuje da je Crna Gora podijeljena na okruge i srezove, baš kao i Srbija. Namjera da se u Crnoj Gori uspostave srbijanske institucije prepoznaje se i u nazivu “Velika Narodna skupština”. To je, kako se tvrdi, institucija koja postoji u Srbiji, i koja je jedino u Srbiji ustavna kategorija. Crnogorski Ustav ne predviđa postojanje institucije sa takvim nazivom, pa je uspostavljanje ovakve institucije suprotno Ustavu. Na osnovu toga zaključuje se da su sve odluke koje ona, kao neustavna i nelegalna institucija donese, pravno ništavne. Shodno tome, kaže se da odluke Podgoričke skupštine imaju istu pravnu valjanost, kao i odluke bilo koje neformalne grupe Crnogoraca u Parizu ili u Americi. Ukoliko se želi poštovati Ustav, onda bi jedino Crnogorska narodna skupština imala pravo da donese odluku o savezu Crne Gore sa nekom drugom zemljom. Iako je nesporno da Crna Gora nije zaslužila ovakvu sudbinu - da se od savezničke zemlje pretvori u okupiranu, velike sile, Francuska prije svih, odobrile su akt nasilne aneksije koji je uz pomoć srpske vlade izvršen u Podgorici. Time je Crna Gora prestala da postoji kao nezavisna država, a članovi njene dinastije pretvoreni su u obične građane. Bila je to, nesumnjivo, istorijska neminovnost, jer Crna Gora nije mogla ostati izvan Jugoslavije, ali je mogla taj svoj “ulazak” učiniti dostojanstvenijim i ne toliko traumatičnim. Što tako nije bilo, krivica pripada srpskoj vladi i Crnogorcima koji su bili u njenoj službi. Bila je to istorijska završnica jednog perioda srpsko - crnogorskih odnosa, u kojem su Crna Gora i Srbija bile dvije nezavisne države, po mnogo čemu različite, ali uglavnom raznopravne kao politički subjekti u tim odnosima. Nakon tog perioda, koji je okončan 1918. godine, one će biti dvije oblasti jedinstvene države, ali potpuno neravnopravne kao njeni politički činioci. U toj novoj državi, Kraljevini SHS, tj. Kraljevini Jugoslaviji, moć Srbije bila je ogromna i gotovo dominantna, dok je Crna Gora, i politički na svaki drugi način, bila gotovo beznačajna. Nestankom Kraljevine Jugoslavije, i uspostavljanjem komunističke Jugoslavije, Crna Gora postaje jedna od šest federalnih jedinica, sa jednakim pravima kao i ostale federalne jedinice. Komunistička vlast uvažila je istorijsku i nacionalnu posebnost Crne Gore, i faktički, borce za crnogorsku ideju, četvrt vijeka kasnije učinila pobjednicima. Kada je nestala i ova Jugoslavija, 1991. godine, Crna Gora je ostala u zajedničkoj državi sa Srbijom, tzv. Saveznom Republikom Jugoslavijom. U ovoj tobožnjoj federaciji, dvije nekadašnje republike bivše SFRJ, najveće i najmanje, Crna Gora je samo omogućavala održavanje privida o nekakvom “očuvanju Jugoslavije” nakon odlaska njene četiri konstitutivne republike. Njena politička potčinjenost Srbiji i srpskom vođi Slobodanu Miloševiću, sve do 1997. godine bila je nesporna. Padom Miloševićevog režima započinje proces traženja novog modela odnosa Crne Gore i Srbije u zajedničkoj državi. Taj model je nađen ili, bolje reći nametnut Beogradskim sporazumom, marta 2002. godine. Tim sporazumom udareni su temelji državnoj zajednici u kojoj dvije potpuno različite, nesrazmjerne i neskladne članice pokušavaju da simuliraju harmoniju. Za održanje takve zajednice ne može se naći čak ni istorijsko uporište.


Srbija je prihvatala ravnopravan odnos sa Crnom Gorom samo kada je na to bila primorana


Svi oni koji su skloni nacionalnoj romantici govore o “vjekovnom zajedništvu” Srbije i Crne Gore, ali kada se za “vjekovno zajedništvo” počne tražiti neko istorijsko uporište stvari postaju drugačije: umjesto vjekova zajedništva imamo istoriju odnosa dvije države koja traje svega 114 godina. U tih 114 godina zajedništvo nije trajalo ni desetak godina, i obično je postojalo samo u doba ratova. Ako ćemo pravo da govorimo, u srpsko - crnogorskim odnosima, odnosima između njihovih političkih elita, najduže su trajali periodi nesporazuma i netrpeljivosti. Naravno, ponekad je tu srpsko - crnogorsku netrpeljivost podsticala neka od velikih sila (Rusija ili Austro - Ugarska), a ponekad je ona bila inicirana interesima političkog centra Srbije ili Crne Gore.
Iako ni srpski ni crnogorski vladar nijesu bili bez krivice za loše međusobne odnose između dvije države, važno je reći da su vladari dvije države imali potpuno različitu predstavu o karakteru odnosa Srbije i Crne Gore. Po prirodi stvari, vladari Srbije su uvijek na Crnu Goru gledali kao na “mlađeg brata” koji u svemu mora da slijedi starijeg i da bude poslušan. Na ravnopravan odnos sa Crnom Gorom oni su pristajali jedino kada ih neka velika sila na to primora. Sa druge strane, crnogorski vladari su uvijek željeli da budu politički ravnopravni sa Srbijom, iako se nijesu bunili kada bi dvije države, na štetu Srbije, bile neravnopravne u raspodjeli troškova. Ma koliko bile brojne veze između Srbije i Crne Gore, i ma koliko te veze ojačavala svijest o nacionalnom, vjerskom ili kulturnom jedinstvu njenih državljana, razlike između dvije države su očite i izrazite. Srbija je krajem 19. i početkom 20. vijeka bila jedna od institucionalno najuređenijih država na Balkanu, a Crna Gora jedna od najzaostalijih. Nedugo po proglašenju za autonomnu kneževinu, Srbija je dobila ustav, dok je Crna Gora postala ustavna država pri kraju svoje nezavisnosti. Parlamentarizam u Srbiji uveden je skoro pola vijeka ranije nego u Crnoj Gori. O razlici između Srbije i Crne Gore u političkom uticaju na Balkanu suvišno je i govoriti. Sve velike sile su bile saglasne u stavu da je Srbija politički i vojno najmoćnija zemlja Balkana. Ovakve razlike između Crne Gore i Srbije djeluju prirodno ukoliko se zna osnovna državna statistika. Površina Srbije prije Berlinskog kongresa iznosila je oko 38.000 km2, a Crne Gore 4.400 km2. Poslije Berlinskog kongresa Crna Gora je imala 9.475 km2, a Srbija 48.000 km2. Neposredno pred rat 1876. Crna Gora je imala 140.000 stanovnika, a Srbija 1.300000. Oko 1885. godine Srbija je imala skoro dva miliona stanovnika, a Crna Gora oko 200.000 stanovnika. Interesantno je navesti da je samo Užički okrug imao površinu skoro koliko i Crna Gora prije Berlinskog kongresa (4.344 km2), dok je atar Užičkog, Beogradskog i Požarevačkog okruga veći nego državna teritorija Crne Gore nakon 1878. godine. Godine 1880. Požarevački okrug je imao više stanovnika nego Crna Gora u isto vrijeme. Uz to, Srbija je zemlja sa razvijenom poljoprivredom, zanatstvom i industrijom, sa razvijenom putnom mrežom i modernim školskim sistemom. U vrijeme dok Srbija proizvodi ogromne viškove hrane, u Crnoj Gori se vodi ogorčena borba za minimalnu prehranu stanovništva. Primjera radi, 1906. Srbija je izvezla 200.000 tona žita, dok je u Crnoj Gori proizvedeno 18.000 tona žita! I još jedan
interesantan podatak: Srbija je od 1881. do 1887. godine izgradila 530 km željezničke pruge, a Crnoj Gori je trebalo pedeset godina da napravi 500 km kolskog puta. To je, dakle, zemlja sa kojom je kralj Nikola htio da se takmiči i da joj nametne političko “prvjenstvo”. Srbija, kao zemlja razvijenih političkih institucija koje su imale na raspolaganju ogromna novčana sredstva, bila je superiorna u odnosu na Crnu Goru i u nacionalno - političkom i obavještajnom radu.


Obavještajnu bitku sa Beogradom Crna Gora je izgubila još krajem 19. vijeka


Andrijašević priču o odnosima Crne Gore i Srbije gradi na činjeničnoj osnovi uz kritički osvrt na povijesnu stereotipiju
U svim oblastima na koje je Crna Gora pretendovala, Srbija je imala razvijenu obavještajnu mrežu, odnosno, imala je svoje “povjerenike”. Nekoliko povjerenika bilo je zaduženo i za Crnu Goru. Poznato je da je u Kotoru postojao agent pod pseudonimom “Skarda” koji je dostavljao izvještaje Beogradu o zbivanjima u Crnoj Gori. Šezdesetih godina 19. vijeka Srbija je imala svoje povjerenike i na crnogorskom dvoru. Najpovjerljivije informacije sa dvora dospijevale su u Beograd preko Nićifora Dučića, koji je jedno vrijeme bio sekretar knjaza Nikole, i preko udovice knjaza Danila, knjaginje Darinke. Oni su zbog toga bili protjerani iz Crne Gore.
Obavještajnu mrežu u Crnoj Gori pokušao je da uspostavi i izaslanik srpske vlade kod knjaza Nikole, Milan Piroćanac, koji je boravio na Cetinju tokom 1867. godine. U opširnom izvještaju koji je dostavio srpskoj vladi, Piroćanac nabraja ličnosti koje su naklonjene Srbiji, i koje bi se za obavještajni rad mogle vrbovati. Naravno, Piroćanac predlaže da se ovim ljudima za usluge daje novac, jer smatra da gotovo i nema crnogorskog glavara koji bi odbio neku pristojnu sumu. I Niko Okanović, srpski povjerenik u Hercegovini, predlaže da se crnogorskim glavarima obeća “da će svaki velikijem činovnikom u velikoj Srbiji postati, ako joj se pridruži u odsudnom času”. Inače, među papirima srpskog državnika Jovana Ristića, koji se čuvaju u Istorijskom institutu SANU, nalaze se imena mnogih ličnosti iz Crne Gore, Hercegovine i sjeverne Albanije koje su bile dio srpske obavještajne mreže. O postojanju ove povjereničke mreže knjaz Nikola je imao neke informacije, što potvrđuje Atanasije Nikolić, jedan od prvaka srpske obavještajne službe. U svom spisu “Opis radnje po predmetu opšteg sporazumljenja za ustanak i sjedinjenje” (1876), Nikolić navodi: “Knjaz Nikola doznao je da mi imamo agente u Hercegovini i u Arnautluku, ili je tek o tome sumnjao, pa mu je to krivo bilo i zahtevaše da se Srbija u onaj kraj ne meša, no da se to njemu ostavi, jer je on bliže”. Nikolić objašnjava i kako je povjerljiva pošta srpskih agenata iz crnogorskog okruženja dostavljana srpskoj vladi, tj. Garašaninu: “Dok sam ja vodio korespondenciju u šiframa sa Crnom Gorom i s našim agentom, pisma nisu išla direkte iz Kotora ovamo, ni odovud za Kotor zbog austrijskog špioniranja. Iz Kotora pošiljana su pisma u Trst u koverti na brata Teodorovića, koji je onde bio trgovački agent, a za ekspediciju naših pisama imao je 100 for. na godinu. Ovaj bi opet svoja i našega agenta pisma u jednoj koverti (stavljao) pod adresom Lazara Grujića u Beograd i tek ovo bi pismo u drugu kovertu stavio i adresirao na Tomu Andrejevića u Beograd, te bi tako Toma Andrejevića ta pisma na Lazara Grujića glaseća, predavao pokojnome Garašaninu, a ovaj bi ih meni poslao na dešifriranje... Ovim načinom zaklonjena je bila ličnost srpskoga ministra, pa baš da bi korespondencija došla u neprijateljske ruke, vlada Knjaževstva Srpskog ne bi se kompromitovala”. Na ovakvu aktivnost srpske vlade, Crna Gora je pokušavala da uzvrati istom mjerom, ali njeni uspjesi u tom radu bili su uglavnom skromni. Njene slabašne institucije, i još slabašnije finansije, nijesu mogle parirati srpskim institucijama i finansijama. Ovu borbu Crna Gora je izgubila još krajem 19. vijeka. Početkom 20. vijeka Crna Gora je definitivno izgubila i propagandni rat sa beogradskom štampom: izmišljotine koje su o njoj širili beogradski listovi “Politika”, “Samouprava”, “Pijemont”..., nametnute su javnosti kao prava slika o njoj. U isto vrijeme, Crna Gora je izgubila naklonost najvećeg dijela svoje tek stasale inteligencije, kojoj je Karađorđevićevska Srbija postala uzor, a zatim je u vrijeme emigracije 1916 - 1918. na stranu Srbije prešao i predsjednik crnogorske vlade, sa nekoliko ministara, serdara i vojvoda. Kada se sve to ima u vidu, odsudna bitka za Crnu Goru bila je izgubljena prije nego je i počela.


 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.Respond to this message   
AuthorReply

(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin)

Veljeserbski teror nad Crnom Gorom !

No score for this post
March 14 2006, 1:51 PM 

U gonjenju i maltretiranju svojih protivnika, današnji režim je postao bezobziran. Pored toga što je zaveo sistem ubistva po zatvorima, kaznene vojničke ekspedicije po selima, kontribucije, pljačku i otimačinu, on je u poslednje vreme zaveo i sistem izumiranja. Svima onim plemenima, kao sto su Cuce, Bjelopavlići i druga koja su u nemilosti kod režima, zabranjeno je da mogu ma šta sijati i zasađivati u zemlju. Ako bi se neko drznuo da usije ma sta od životnih namirnica kao npr. žito, krompir, luk ili ma sto drugo, on ima da iskusi teške »zakonske posledice«!



Radnik 1925. Beograd



IZ NAŠE PROŠLOSTI

Crna Gora prevarena, kao i Evropa


Ni sedam godina nakon ujedinjenja 1918. godine u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca, nepravde učinjene Crnoj Gori i Crnogorcima nijesu zaboravljene. Stanje u Crnoj Gori izazvalo je interesovanje i većeg broja uglednih Engleza. Tako je u Londonu postojalo društvo koje se zvalo „Balkanski komitet”.
List „Crnogorac” 1. juna 1925. godine donosi citate iz beogradskih listova, a koji su prenijeti iz britanske štampe.
„Crnogorac” navodi: Englezi o prilikama u Crnoj Gori. Ne može se poreći da veći broj uglednih Engleza prate današnje prilike u našoj otadžbini (Crnoj Gori), sa ljubavlju i simpatijama prema Crnoj Gori i njenom narodu. Osuđuju nepravde koje su učinjene prema Crnoj Gori, kao i one koje se još uvijek ne prestaju činiti prema Crnogorcima.
U Londonu postoji društvo najuglednijih Engleza koje se zove „Balkanski komitet”. Kao što mu i ime kaže, svrha je društva da prati prilike i događaje na Balkanu. Predsjednik tog društva je ser Edvard Bojl. Prije nekoliko mjeseci on je proputovao cijelu Jugoslaviju, Grčku i Bugarsku. Bio je i u Crnoj Gori. Sad je, kako beogradski listovi donose, napisao veliki članak o Crnoj Gori. U čuvenom engleskom listu „Fortnajtmio Reveju” između ostalog kaže:
„Svuda se osjeća (u Crnoj Gori) nepovjerenje, nezadovoljstvo i strah. Ljudi leže neosuđeni po prljavim hapsanama (zatvorima) godinama. Kod Crnogoraca je opšte uvjerenje da su oni prevareni, kao i Eropa. Pobijeđeni neprijatelj je u boljem položaju od Crnogoraca, na hiljade ljudi stalno živi u polugladnom stanju”.
Više ne donose beogradski listovi, mi ćemo se (redakcija Crnogorca) pobrinuti da kasnije više donesemo.


M. Živković

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.

(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin)

"Braca" serbi su ne vazda voljeli i cijenili "! MRS STOKO

No score for this post
March 14 2006, 1:53 PM 

JAVLjAM SE ZA RIJEČ:
ĐOKO BASTAĆ, SVJEDOK „KRVAVOG BELVEDERA IZ 1936”


Priča ćelije broj 6...


Podržavam inicijativu prof. dr Dušana Martinovića da se zloglasni zatvor u Bogdanovom kraju na Cetinju pretvori u muzej i bude dio istorije
Već skoro četrdeset godina, zatvorske ćelije u zloglasnom „Bogdanovom kraju” ćute, vrijeme ih nagriza, a imale bi što ispričati...
Ovako je jedna prošlogodišnja „Pobjeda” završila priču o inicijativi profesora dr Dušana Martinovića sa Cetinja, da se zloglasni zatvor u „Bogdanovom kraju” pretvori u - muzej.
Zatvori su dio istorije, smatra dr Martinović a zatvor u „Bogdanovom kraju” treba renovirati i sačuvati od propadanja - kao Petropavlovsku tvrđavu ili Londonske kazamate. Inače, jedna od najpoznatijih crnogorskih tamnica izgrađena je 1909. godine, i „radila” je sve do 1966. Kad je završena, kazniona u „Bogdanovom kraju” je bila jedina te vrste u Crnoj Gori. Tu su tamnovali opozicionari kralja Nikole, pa komunisti, rodoljubi, informbirovci. Iako je „Bogdanov kraj” danas ruina, porušenog krova i polomljenih prozora, ipak se ovdje istorija našla na jednom mjestu.
Mnoga pisma podrške profesorovoj inicijativi samo su potvrdila - da svaka ćelija u „Bogdanovom kraju” ima svoju priču. Danas je to priča iz ćelije broj 6. Ispričao nam je 97 - godišnji Đoko Bastać, svjedok „krvavih belvederskih događaja iz 1936. godine”. Od 26. juna 1936. kada se na Korćelama, nadomak Cetinja, dogodila jedna od najvećih narodnofrontovskih manifestacija u ondašnjoj Jugoslaviji. Manifestacija koja je ušla u sve istorijske čitanke.
Onog 26. juna 1936. kada je pala nevina krv na Belvederske stijene ja sam bio u zatvoru u „Bogdanovom kraju”, priča „drug Đoko”, kako voli da se predstavlja. Zapravo, ja sam sa nekolicinom drugova uhapšen još 22. juna i sproveden u načelstvo Sreza. Zajedno smo bili zatvoreni i skojevci, i komunisti, i federalisti, i demokrate - sve učesnici Konferencije u Drušićima u Hanu Dragojevića. Konferencija je održana u cilju priprema velikog Cetinjskog protestnog zbora 26. juna 1936. u znak protesta zbog ubistva beogradskih studenata i komunista. Masa je bila okupljena na Korćele ispod Belvedera. Govorili su Mirko Vešović, Stojan Špadijer, Nikola Lekić i Blažo Jovanović. Ništa nije nagovještavalo krvoproliće sve dok neko iz mase, vjerovatno neki provokator, nije opalio - metak. Izgleda da je to bio znak žandarima da „odgovore” - pala je mladost. Do nas u zatvoru je stigao glas da je tada palo šest mladih ljudi. Jovan Šofranac, Stevo Vujović, Ilija Ražnjatović, Šunja Vukmanović, Niko Petričević i Marko Jovićević.
Nakon krvoprolića, u zatvor u „Bogdanovom kraju” je sa Belvedera dovedeno oko dvjesta ljudi. Mnogi od njih su bili ranjeni, priča Đoko. Poslije 15 dana - ostalo nas je oko šezdeset zatvorenika. Sjećam se kako smo se dogovorili da štrajkujemo glađu. Gladovali smo šest dana. Ja sam sa Aleksom Jovićevićem, Ivom Dapčevićem i mojim bratom Nikolom bio u ćeliji broj šest, koja je imala samo petnaest kvadrata. Šestog dana štrajka federalisti nijesu izdržali već su tražili hranu, ali mi komunisti nijesmo htjeli da odustanemo - nijesmo dozvoljavali da uđe u zatvor već smo je prosuli...
Neočekivano, dva mjeseca kasnije, 27. avgusta stiže vijest - idemo kući. Izmučeni i iznureni jedva smo čekali da stignemo kući. Jedna grupa od nas 32, mahom „Belvederaca”, je otišla do fotografa Đonovića i ta fotografija je kasnije objavljivana u mnogim knjigama i novinama. Pored ove fotografije na kojoj prepoznajem svakog učesnika (živi smo samo ja i Nikola Rajković sa Cetinja), draga mi je i fotografija mojih drugova iz zatvora, inače sa Rijeke Crnojevića koju sam snimio neposredno poslije izlaska iz „Bogdanovog kraja”. Na njoj su Vojo Bastać, jedan Miličković, Šofranac i drugi.
„Bogdanov kraj” i ćeliju broj 6. neću nikad zaboraviti, sjeća se Đoko. Zato sam sa oduševljenjem pročitao predlog profesora Martinovića da se „Bogdanov kraj” renovira i pretvori u muzej. Profesor je potpuno u pravu. Svuda u svijetu zatvori su istovremeno i - istorija i opomena. U njima posjetioci mogu vidjeti ćelije smrti, sprave za mučenje, poruke na zidovima, okove i lance. Istinu o jednom vremenu. Zašto ne bi i mi? Ja se, pravo da vam kažem, najviše uzdam u mlade umjetnike koji studiraju na Cetinju. Čuo sam da je u okviru prošlogodišnjeg bijenala jedna orhideja „procvjetala” u ćeliji u „Bogdanovom kraju”. Zato vjerujem da će mladi umjetnici sa Cetinja čitav zatvor pretvoriti u pravi „umjetnički paviljon”. Možda će im se pridružiti i njihove starije kolege svuda po svijetu. Bolju inspiraciju od „Bogdanovog kraja” - ne mogu imati, kaže Đoko Bastać.

Crmnički barjak

Mnogo je događaja vezanih za „krvavi Belveder”, koji su mi se urezali u pamćenje, priča Đoko. Posebno priča o „crmničkom barjaku”. Naime, na belvederski pohod se išlo masovno. Gotovo da nije bilo sela u okolini Cetinja iz kojeg nije krenula omladina i narod. Neki učesnici belvederskog skupa su mi pričali da je bilo primjera da ni invalidi nijesu htjeli da izostanu. Sad zamislite tu sliku, priča Đoko, s jedne strane - goloruki narod se penje uz Belveder a ispred njega žandarmerija, iza nje vojska. Na čelu mase Crmničana vijorio se crveni barjak. Kad su žandarmi osuli plotun po narodu - pao je i crveni crmnički barjak. Uzela ga je Stane S. Ulićević i prebacila Luki I. Špadijeru.
Kad je planuo Trinaestojulski ustanak od tog crvenog barjaka pravljene su prve petokrake zvijezde, kaže Đoko Bastać.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.

(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin)

Ko bi se 1918. godine izjasnio kao Crnogorac, išao je u zatvor!

No score for this post
March 14 2006, 1:55 PM 

[/IMG][/URL]

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.

(Login CARLADELPONTE)
Montenegro Forum Mods Group

Srpska tajna služba u Crnoj Gori

No score for this post
March 15 2006, 4:45 AM 

March 14 2006 at 12:07 PM
Duga tradicija bratskog špijuniranja - kako srpska tajna služba već 160 godina djeluje u Crnoj Gori


Neposredno prije smjenjivanja, načelnik srpske Službe državne bezbjednosti, Andreja Savić, izjavio je beogradskom “Ninu” (br. 2692, 1. avgust 2002) da je služba na čijem je čelu najmoćnija na Balkanu, te da su njeni operativci prisutni u svim zemljama u okruženju.
- Mi smo mala zemlja, kaže Savić, ali smo u svakom slučaju vodeći na prostoru Balkana - govorim sa stanovišta službe, i moramo, kao služba, da budemo prisutni u našem okruženju, pre svega u republikama bivše Jugoslavije i drugim susednim zemljama.
Koliko je nama poznato, nikada jedan šef srpske Državne bezbjednosti nije otvorenije priznao da njegova služba ima agenturnu mrežu u svim zemljama sa kojima se Srbija graniči, pa među njima i u Crnoj Gori. Jer, Savić je govorio o potrebi prisustva službe u “našem okruženju”, tj. okruženju Srbije, a što je Crna Gora nego dio tog okruženja, i to možda, sa stanovišta službe, jedan od najvažnijih. Kada se ima u vidu karakter službe o kojoj je riječ, možemo konstatovati da je njen šef ovakvom formulacijom bio neuobičajeno iskren i direktan, pa smo zahvaljujući Saviću dobili zvaničnu potvrdu da pripadnici srpske službe, odnedavno nazvane Bezbjednosno-informativna agencija, djeluju i u Crnoj Gori.


Bar jedan srpski špijun uvijek je bio u blizini crnogorskog gospodara


Srpska tajna služba prisutna je u Crnoj Gori već 160 godina, odnosno, od 1844. godine. Zna se da je prvi srpski obavještajac koji je došao u Crnu Goru bio Stevan Hrkalović, činovnik Ministarstva unutrašnjih djela Kneževine Srbije. Njega je krajem 1844. godine u Crnu Goru poslao Ilija Garašanin, sa zadatkom da Njegošu dostavi novčanu pomoć srpske vlade, ali i ocijeni političke i vojne prilike u Crnoj Gori. Iste, 1844. godine uspostavljena je agenturna mreža u Bosni, a nekoliko godina kasnije i u Hercegovini.
Svi srpski povjerenici dobijali su precizne i detaljne instrukcije za rad, koje je lično pisao Garašanin. Te instrukcije imale su nekada i dvadesetak stranica. U instrukcijama srpskim povjerenicima (agentima) u Bosni, za 1859. godinu, Garašanin na početku navodi:
- Da pošilje svaki 15 dana izvjestije o svemu što se u Bosni od strane suve granice i Krajine događa. I po tome on će se s najvećom brigom naročito o tome starati da sazna točno šta se u onom kraju Bosne sbiva; šta urođenici Turci (begovi i fukara) o svom stanju i svojoj budućnosti misle i govore; šta li pak hristijani; i na posletku šta Osmanlije, koji su kao vlasnici postavljeni, rade i kako postupaju sprama odvraćenoga od nji mjenija bosanski Turaka i raje uobšte. Isto tako on će strogo raspitivati i točno saznavati sva dejstvija austrijski činovnika sprama naroda bosanskoga: Šta oni ovamo obećavaju i šta ih savetuju, preko koga to čine i na koji način izvršavaju. Uspjevaju li među narodom; kod koje klase i kog vjeroispovedanija najviše?
Nakon ovih uopštenih preporuka, slijede konkretni zadaci srpskim povjerenicima u Bosni, koje je Garašanin iznio u 13 tačaka.
Agenturna mreža srpske tajne službe nije bila razgranata u Crnoj Gori poput one u Bosni, ali je barem jedan agent uvijek bio u blizini crnogorskog gospodara. Još za vrijeme knjaza Danila sumnjalo se da jedan cetinjski učitelj i jedan od knjaževih sekretara, rade za srpsku vladu. Čvrstih dokaza, istina, nije bilo, ali je vojvoda Mirko, za svaki slučaj, naredio da se obojica drže na oku. Tek prvih godina vladavine knjaza Nikole nepobitno je utvrđeno da na crnogorskom dvoru postoje saradnici srpske obavještajne službe. Zahvaljujući ruskom konzulu u Dubrovniku, vojvoda Mirko je dobio nepobitne dokaze da bliski saradnik i intimus knjaza Nikole, arhimandrit Nićifor Dučić, i udovica knjaza Danila, knjeginja Darinka, sarađuju sa Garašaninovom službom. Inače, arhimandrit Dučić i knjeginja Darinka bili su dio najužeg dvorskog kruga, koji je nekoliko godina faktički vodio crnogorsku državnu politiku. Kada je njihova saradnja otkrivena, vojvoda Mirko je jedino mogao da ih protjera iz Crne Gore, što je on i učinio. Prema pouzdanim podacima, Nićifor Dučić, rodom Hercegovac, zavrbovan je početkom 1863, a knjaginja Darinka 1867. godine. U Dučićevom slučaju, od vrbovanja do otkrivanja prošlo je skoro pet godina, što znači da su u Beogradu za sve to vrijeme znali svaku riječ koja je izgovorena u Dvoru. Stupanje Dučića u srpsku službu uspjeh je Garašaninovog saradnika Tome Kovačevića, koji je u jednom izvještaju naveo da bi on “imao načina na našu ga stranu privoleti, jer sam (mu) ja ovde u Beogradu blagodejanje izradio te je školovan i inače sa mnom je dobro živio.”
Nakon protjerivanja iz Crne Gore, knjeginja Darinka je otišla u Veneciju, a Nićifor Dučić u Beograd, gdje je preuzeo jedno odjeljenje u srpskom Ministarstvu inostranih djela. Naravno, to odjeljenje se bavilo obavještajnim i propagandnim radom u njegovoj Hercegovini. Pored organizovanja propagandno-obavještajnog rada u Hercegovini, Dučić je bio i savjetnik predsjednika srpske vlade za “crnogorske poslove”. On je predlagao koga od crnogorskih podanika treba vrbovati, odnosno, kome posvetiti “posebnu pažnju”. U jednom pismu, koje se čuva u zaostavštini Jovana Ristića, Dučić predlaže predsjedniku srpske vlade da srpski knez primi u audijenciju sina vojvode Miljana Vukova, Todora, kako bi nekim gestom pažnje i uvažavanja razvio kod njega ljubav prema Srbiji: “I da mu Knez nekoliko riječi reče, koje će imati značaja, i koje će u njegovo mlado srce urasti. A ta je kuća u Vasojevićima vrlo važna i Srbiji vazda odana i privržena. Kad god Srbija zarati na Turke, može sigurno računati na 2000 Vasojevića koji će se boriti kao lavovi, i nama su za taj posao i sa svojijem đeografskijem položajem vrlo udesni.” I zaista, Todor Vuković je bio primljen kod kneza, a dobio je na poklon 100 dukata “za putni trošak”. To potvrđuje i Todorov brat, vojvoda Gavro Vuković u svojim “Memoarima”. O razlozima ovolike pažnje prema Todoru i porodici Vuković, vojvoda Gavro ne kaže ni riječ.
Pored Nićifora Dučića, na stvaranju obavještajne mreže u Crnoj Gori radio je i izaslanik srpske vlade kod knjaza Nikole, Milan Piroćanac, koji je boravio na Cetinju tokom 1867. godine. U opširnom izvještaju koji je dostavio srpskoj vladi, Piroćanac nabraja ličnosti koje su naklonjene Srbiji, i koje bi se za obavještajni rad mogle vrbovati. Naravno, Piroćanac predlaže da se ovim ljudima za usluge daje novac, jer smatra da gotovo i nema crnogorskog glavara koji bi odbio neku pristojnu sumu. Što se knjaginje Darinke tiče, Piroćanac navodi da je ona “našim namjerama podpuno odana”, predlažući da joj se ta vjernost nagradi znatnom novčanom sumom. Pored knjaginje Darinke, Piroćanac smatra da su Srbiji veoma naklonjeni vojvoda Miljan Vuković, vojvoda Anto Daković i vojvoda Novica Cerović, napominjući da bi sa njima trebalo “posebno raditi”.
Srpska agenturna mreža u Crnoj Gori naglo je počela da se širi početkom 20. vijeka, kada u službu srpske vlade stupaju mnogi Crnogorci školovani u Beogradu, ali i neki crnogorski državni činovnici koji su bili nezadovoljni svojim statusom. U jednom dokumentu iz 1908. godine, crnogorski ministar unutrašnjih djela navodi da se pouzdano zna da više od 150 ljudi u Crnoj Gori povremeno sarađuje sa agentima srpske vlade. Spisak ovih crnogorskih “domoljuba” biće uskoro objavljen.

--------------------------------------------------------------------------------

I Stefan Mitrov Ljubiša je sarađivao sa službom

Pedesetih godina 20. vijeka objavljena su dokumenta koja potvrđuju da je i književnik Stefan Mitrov Ljubiša bio saradnik srpske obavještajne službe. Na osnovu jednog Ljubišinog pisma zaključujemo da je djelovao u korist srpske vlade u Boki Kotorskoj i da je prikupljao političke informacije koje bi joj mogle koristiti. Na kraju jednog takvog pisma Ljubiša navodi: “Molim po pročitanju spaliti”. Istovremeno, Ljubiša je pratio i političke prilike u Crnoj Gori. U razgovoru sa srpskim majorom Kostom Protićem Ljubiša je nadugačko pričao o svojim kontaktima s knjazom Nikolom, o osobinama pojedinih crnogorskih glavara i o političkim namjerama Cetinja. Kako se iz ovih dokumenata može zaključiti, srpska vlada je zahvaljujući Ljubiši dobijala informacije o crnogorskoj politici u Primorju, i o vezama između Crne Gore i Austrije.

--------------------------------------------------------------------------------

Agent “Skarda” iz Kotora slao poruke u Beograd preko Trsta

Nakon stvaranja agenturne mreže, srpska vlada je bila osmislila i pouzdani način za slanje špijunskih izvještaja iz Crne Gore. Kao što je poznato, centar njene obavještajne službe za Crnu Goru bio je u Kotoru, gdje je od kraja šezdesetih godina 19. vijeka djelovao agent pod kodnim imenom “Skarda”. “Skarda” je dobijao povjerljive izvještaje svih agenata koji su djelovali u Crnoj Gori, a imao je doušnika i na samom Dvoru. Dobijeni materijal “Skarda” je slao za Trst, a iz Trsta izvještaji su dostavljani Beogradu. O tome kako su obavještajni izvještaji iz Crne Gore dostavljani Beogradu, pisao je 1876. godine Atanasije Nikolić, jedan od prvaka srpske obavještajne službe. U svom spisu “Opis radnje po predmetu opšteg sporazumljenja za ustanak i sjedinjenje” (1876), Nikolić navodi: “Dok sam ja vodio korespondenciju u šiframa sa Crnom Gorom i s našim agentom, pisma nisu išla direkte iz Kotora ovamo, ni odovud za Kotor zbog austrijskog špioniranja. Iz Kotora pošiljana su pisma u Trst u koverti na brata Teodorovića, koji je onde bio trgovački agent, a za ekspediciju naših pisama imao je 100 for. na godinu. Ovaj bi opet svoja i našega agenta pisma u jednoj koverti (stavljao) pod adresom Lazara Grujića u Beograd i tek ovo bi pismo u drugu kovertu stavio i adresirao na Tomu Andrejevića u Beograd, te bi tako Toma Andrejevića ta pisma na Lazara Grujića glaseća, predavao pokojnome Garašaninu, a ovaj bi ih meni poslao na dešifriranje... Ovim načinom zaklonjena je bila ličnost srpskoga ministra, pa baš da bi korespondencija došla u neprijateljske ruke, vlada Knjaževstva Srpskog ne bi se kompromitovala.”



Score 1 2 3 4 5 (5=Excellent) Edit Message Delete Message Lock Thread Respond to this message

Author Reply
Zvek_Zivi_Cetinjanin
(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin) MILO OD CRNE GORE: KAKO SU SERBI IZDALI MOJU DOMOVINU
No score for this post March 14 2006, 1:18 PM

MILO OD CRNE GORE: KAKO SU SERBI IZDALI MOJU DOMOVINU



Članak princa Mila Petrovića pod naslovom "Izdaja Crne Gore",
prvi put je objavljen u časopisu "Ninettenth Century and After" (Devetnaesti vijek i poslije),
London, februara 1933.



Crnogorci su došli do Sarajeva, ali, zahvaljujući Nikoli Pašiću, niko nije znao za naše vojne uspjehe


Skoro je dvadeset godina otkako sam počeo da aktivno učestvujem u vojnom i političkom životu moje zemlje - Crne Gore. Mnogo je bilo gorkih dana koje sam morao da izdržim kroz taj period, bezbrojna su teška iskustva i temeljite lekcije. O svim važnijim događajima koji su se desili tokom tog vremena, u mojoj zemlji vodio sam tačnu evidenciju i ukratko registrovao karakteristike svih značajnijih ličnosti sa kojima sam dolazio u kontakt, opštio ili poslovao. U ovom trenutku, dok se vodi živa rasprava o raznim zemljama i ulogama koje su imale u Svjetskom ratu, savremeni istoričari - namjerno ili ne - prolaze zatvorenih očiju pored malene Crne Gore i herojske uloge koju je odigrala u zajedničkoj borbi, dok neki od njih, sramno i cinično, žele da je smatraju mrtvom. Stoga je moja dužnost, kao Crnogorca, da kažem i dokažem sljedeće:
Nakon pažljivog proučavanja teksta ultimatuma koji je Carska austrijska vlada poslala Srbiji, iz kojeg se sasvim jasno vidi da je rat pred vratima, Kraljevska crnogorska vlada je notom od 11. jula 1914. godine obavijestila Beograd da je Crna Gora spremna da pomogne Srbiji. Nikola Pašić, tadašnji srbijanski premijer, uvjeravao ja Vladu Crne Gore da je Srbija, zauzvrat, spremna da sa Crnom Gorom bratski podijeli sve što Srbija ima. Međutim, njeno prijateljstvo sa Crnom Gorom trajalo je tačno sedam dana! Čim je Britanija objavila rat Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, Nikola Pašić, osjećajući se uvjerenijim da će pobjeda biti na našoj strani, počeo je otvoreno da Crnoj Gori pokazuje znake da više ne želi njenu pomoć i njeno društvo, jer ga nije zanimalo da sa njom dijeli teritorije unutar granica Austro-ugarskog carstva. Upravo od tog časa on je počeo da kuje plan za uništenje Crne Gore - zemlje koja je bila prva da pritekne Srbiji u pomoć u času opasnosti.

KAKO JE PAŠIĆ DIJELIO POMOĆ OD SAVEZNIKA

Nikola Pašić je u ime i za račun obije zemlje - Srbije i Crne Gore - apelovao kod velikih Saveznika za ratni materijal i novac. I redovno je dobijao oboje, uz ovlaštenje da dijeli tu pomoć između Srbije i Crne Gore na dva proporcionalna dijela. Pašić je ovako dijelio pomoć saveznika: svaki crnogorski borac dobijao je za hranu, odjeću i obuću 1,5 dinara na dan, dok je svaki srbijanski vojnik dobijao 7 dinara dnevno za iste potrebe, iako su troškovi života u obije zemlje bili isti. Suprotno Pašićevim očekivanjima, Crnogorci nijesu gunđali iako su, sa praktično praznim naprtnjačama, morali da se bore rame uz rame sa srbijanskim vojnicima čiji su ranci bili uvijek puni. Ukupan broj crnogorskih boraca i onih mobilisanih za vojnu službu nije prelazio 53.000. Ali ta brojka je obuhvatila sve zdrave muškarce između sedamnaest i šezdeset i dvije godine starosti. Do septembra 1914. godine cjelokupna crnogorska vojska bila je stacionirana na neprijateljskoj teritoriji i ostala tamo do kraja 1915. U Bosni, neki od crnogorskih bataljona su se probili do same kapije Sarajeva, ali je crnogorskoj Vladi bilo zabranjeno da daje bilo kakve izvještaje štampi tako da niko ko nije stvarno bio na tom ratnom poprištu nije znao ništa o uspjesima koje je crnogorska vojska postigla u svojoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Srbijanska vrhovna komanda tvrdila je da bi takva informacija koristila neprijatelju koji ne smije da zna o pokretima crnogorskih snaga; kao da neprijatelj nije znao za ono što su Crnogorci postigli! Ipak, vijesti su obilno širene Evropom iz Niša, u Srbiji, u kojima se tvrdilo da se srbijanske trupe bore kod Sokolca, u šumama Romanije, i drugim mjestima u Bosni, uprkos činjenice da ni jedna jedina srbijanska jedinica nikad nije bila ni na jednom od tih položaja.
Početkom oktobra 1914. crnogorski bataljoni su bili primorani da se povuku iz Sarajeva sve do desne obale rijeke Drine. To su uradili pod najtežim uslovima jer je Užička divizija (srbijanska), tajno napustila crnogorsko desno krilo. Ohrabreni tom izdajom od strane srbijanske komande, austrijski general Poćorek je napao Srbijance i Crnogorce na čitavoj liniji fronta od sastava Drine i Save do Foče u Hercegovini, snagom od 130.000 vojnika i 400 topova. U isto vrijeme uputio je drugu armiju od 105.000 ljudi da napadne Srbijance na potezu Bijeljina-Višegrad. Procijenio je da su njihove snage oko 160.000. Takođe je rasporedio dvije pune divizije (18. i 50.) koje su, prema bečkom Ratnom arhivu, morale brojati oko 25.000 ljudi, na sandžački front (od Višegrada do Foče) koji je činilo, kako je mislio, svega 10.000 vojnika. U stvari njih je bilo oko 25.000. Sudarivši se sa srbijanskim snagama neprijatelj je prešao Drinu i napredovao prema srcu Srbije, tako da je 8. novembra 1914. godine Beču uputio depešu da je uspjeh siguran. Ali ubrzo nakon toga bio je poražen i njegove snage su izbačene iz Srbije.

”Srbijanska vojska se topi”, priznao je general Stepanović u poruci nakon napada bugarskih snaga


Drinski front su branili Crnogorci, čija je brojnost bila kao i neprijatelja; ali snage generala Poćoreka nijesu uspjele da u nekoliko pokušaja pređu rijeku, uprkos činjenice da je imao dovoljno topova a da Crnogorci uopšte nijesu imali artiljerije! Tako, da je on porazio Crnogorce na Drini i prodro u Sandžak, veoma je vjerovatno da bi - bar što se tiče Crne Gore i Srbije - rat bio završen kao što se desilo nakon godinu dana, u zimu 1915. godine. Međutim, ovaj uspjeh je iskorišćen isključivo u korist Srbije: ni jedne jedina dobra riječ nije rečena za Crnu Goru i njenu vojsku, iako su u stvarnosti Crnogorci bili ti koji su spasili kritičnu situaciju i postigli pobjedu. Tokom čitavog rata crnogorsko naoružanje bilo je u svakom pogledu neadekvatno. Nikola Pašić nije ispunio svoje obećanje da pomogne Crnoj Gori u hrani, odjeći, i oružju. Nasuprot, čak su i male količine oružja koje je Rusija s vremena na vrijeme slala da se podijeli između Srbije i Crne Gore zadržavane skoro u cjelosti od strane Srbijanaca, u Srbiji. Pašić je vjerovatno rezonovao da, ako su se Crnogorci borili protiv snaga islama skoro goloruki punih pet vjekova u odbrani svoje nezavisnosti i nacionalne časti, oni će se sigurno suprotstaviti visoko obučenim i dobro opremljenim austrijskim snagama na skoro isti način!
Nakon razbijanja generala Poćoreka, u Srbiji se mislilo da više nema opasnosti koja joj prijeti od neprijatelja. Započelo se sa političkom akcijom za neku vrstu ujedinjenja. Da bi se to postiglo, smatralo se potrebnim da nezavisnost Crne Gore nestane. I tako je jedan broj srbijanskih agenata upućen iz Niša u Sandžak, gdje su bile stacionirane dvije trećine crnogorske vojske, da nagovaraju i ubjeđuju Crnogorce da proglase - na glasomet od poraženog neprijatelja - apsorpciju Crne Gore od strane Srbije. Načelnik Generalštaba crnogorske komande bio je u to vrijeme srbijanski general Boža Janković. Njega je, međutim, 21.juna 1915. zamijenio pukovnik (sada general) Petar Pešić - takođe Srbijanac. Ovo su samo neki od primjera koji pokazuju zvanični stav Srbije prema nama koji smo bili njeni prvi saveznici. Kao uspravni gorštaci, mi Crnogorci smo smatrali nezamislivim da su naši saveznici u stanju da propagiraju jednu podmuklu kampanju protiv Crne Gore, njene Vlade, i vojske u čijoj su vrhovnoj komandi bili srbijanski oficiri. Stoga smo sve takve informacije primali sa rezervom, shvatajući da smo, ipak, još bili usred rata.
Ali ovdje bih dao letimičan prikaz glavnih događaja koji su slijedili. Dvadesetčetvrtog septembra 1915. godine general Fon Makenzen napao je Srbiju na frontu koji se protezao od sastava Drine i Save, duž Save i Dunava sve do Orsove. Snage pruskog generala u svemu su brojale 200.000 bajoneta i 800 topova, od kojih je jedna trećina bila velikog kalibra. On se suočio sa većinom srbijanske vojske, čiji je manji dio bio podignut protiv Bugarske sa glavnim korpusom stacioniranim u Pirotu pod generalom Stepanovićem; a četrdeset bataljona makedonskih snaga pod generalom Damjanom Popovićem bilo je stacionirano duž bugarske granice. Prema bečkom Ratnom arhivu, Srbijanci su imali 1.000 topova. Dva dana kasnije, 26.septembra 1915, čitava srbijanska vojska duž Dunava bila je u povlačenju. Srbijanska vlada i Generalštab srbijanske vojske odlučili su da se na povlačenje duž rijeka Morave i Vardara do Soluna, u nadi da se stave pod zaštitu velikih Saveznika. Ali, je li iko mislio o Crnoj Gori?
Prvog oktobra 1915, general Bojadžijev, sa 60.000 Bugara i 250 topova, napao je generala Stepanovića na liniji Negotin-Pirot, a general Todorov, sa 30.000 Bugara i 150 topova, napao je četrdeset makedonskih bataljona pod komandom srbijanskog generala Damjana Popovića od Zaječara do Pirota. Srbijanci su se povlačili pred Bugarima, ali im je put prema Solunu bio prepriječen, dok je drugi pokušaj da se probije kod Kačanika takođe bio neuspješan. “Srbijanska vojska se brzo topi”, priznao je general Stepanović u svojoj poruci generalu Pešiću. “Naše snage su svedene na manje od jedne četvrtine početne snage”, kazao je vojvoda Putnik takođe pukovniku Pešiću, načelniku Generalštaba crnogorske komande. “Moramo se povući kroz Crnu Goru”, rekao je, na kraju, Nikola Pašić. To iskušenje bilo je nadljudsko. Vojvoda Putnik, stariji, plemeniti i časni komandant srbijanskih snaga, apelovao je, preko pukovnika Pešića, na crnogorskog kralja Nikolu, “za bratsku pomoć u nuždi”. Za kralja Nikolu to je bila prilika da prepusti Srbe njihovoj sudbini i tako se oslobodi svog rivala. Ali on nije mogao da učini nešto takvo. Nasuprot, kazao je pukovniku Pešiću: “Vojska je moja, ali komanda je tvoja!” A onda je kralj gorštaka dodao: “Koristi moje vojnike kako misliš da je najbolje za zajedničku stvar Saveznika”. Pešić, sa takvim ovlaštenjem od strane Kralja, smjesta je povukao sve crnogorske snage iz Hercegovine, sa Drine i iz Albanije i poslao ih najvećom brzinom u Srbiju “da spasavaju što se dalo spasti”. Crnogorci su uspjeli da ispune ovaj težak zadatak: pokrili su i omogućili srbijansko povlačenje, i tako spriječili rasipanje posljednje preostale četvrtine srbijanske vojske.

Dok je Nikola na Cetinju odavao počast Pašiću, ovaj je tajno naređivao Pešiću da izda crnogorsku vojsku


Sve to se desilo u posljednje dvije nedjelje oktobra.
Petnaestak dana kasnije, sredinom novembra 1915, srbijanska Vlada stigla je u Skadar, kojeg su držali Crnogorci; a krajem mjeseca ostaci armija generala Mišića i generala Stepanovića, sa onim koje su branile Beograd, stigle su u Podgoricu. Ukupan broj tih razbijenih snaga bio je tačno 63.000 vojnika, ali oni više nijesu ličili na vojsku. Većina oficira nije izgledala mnogo bolje od vojnika, a oni koji jesu bili su uglavnom ne-borci. Tokom čitavog tog vremena koje su Srbijanci koristili da izvedu svoje povlačenje - kako kroz staru Srbiju tako i kroz Crnu Goru - crnogorska vojska se hrabro borila u Srbiji i Sandžaku, zaustavljajući napredovanje 60.000 Austro-Mađara pod komandom generala Fon Keveša!
Sedamnaestog novembra 1915. godine Aleksandar Karađorđević, regent Srbije (sada kralj Jugoslavije), otišao je u Cetinje da se zahvali kralju Nikoli. Devetog decembra Nikola Pašić je stigao u Cetinje da izrazi poštovanje kralju Nikoli i da mu zahvali za velike usluge koje je njegova vojska učinila Srbiji u vrijeme njene katastrofe. Srbijanski premijer je ostao u Cetinju do 11. decembra, a Kralj Nikola je priredio večeru u njegovu čast. Jedan od diplomata - francuski ministar u Cetinju - uputio je krajem novembra 1915. notu svojoj vladi u kojoj se kaže: “Srbijanci su napustili svoju zemlju pod zaštitom Crnogoraca... Mnogo potcjenjivani Crnogorci su se pokazali vrijednim potomcima svojih slavnih predaka”.
Čim je Nikola Pašić čuo za ovo, zaboravljajući sasvim da je upravo crnogorska vojska spasila njega i srbijansku armiju, svu svoju pažnju posvetio je jednoj ideji koja se degenerisala u sramotnu želju. Znajući dobro da nekih 50.000 Srbijanaca i isto toliko Crnogoraca ne mogu odlučiti pitanje Svjetskog rata - bilo da su ih saveznici Antante koristili ili ne - i uvjeren da je sudbina Srbije bila u potpunosti u rukama njenih velikih Saveznika, njegova jedina politička preokupacija bila je svedena na brisanje suvereniteta Crne Gore i potčinjavanje njene teritorije i stanovništva pod vlast Srbije. U tom trenutku crnogorska vojska bila je u rukama srbijanskog komandanta pukovnika Pešića. Desetog decembra, dok je još bio u Cetinju, srbijanski premijer je, neposredno prije ili odmah nakon večere koju je kralj Nikola priredio u njegovu čast, izdao tajno naređenje pukovniku Pešiću da izda crnogorsku vojsku i kralja Nikolu. Pukovnik Pešić je primio naređenje i obećao da će ga izvršiti; i uradio je to.
Dvadeset petog decembra 1915. godine neprijatelj je imao oko 60.000 vojnika koji su se suočili sa crnogorskom vojskom u Sandžaku, i oko 30.000 na mojkovačkom frontu koji se protezao od rijeke Tare do Rožaja. Nakon dva dana krvave borbe, austro-ugarske trupe počele su da se povlače predveče 27. decembra. Prethodnog dana, u šest sati ujutro, neprijateljske snage od nekih 46.000 vojnika, napale su Lovćen koji je branilo 7.000 Crnogoraca, koji su takođe bili odgovorni za odbranu regiona od obale Jadranskog mora do Grahova. Neprijatelj je dovukao kompletnu artiljeriju iz kotorskih tvrđava, kao i mornaričke topove iz Boke da bi pojačao svoju kopnenu artiljeriju koja se - prema podacima bečkog Ratnog arhiva - sastojala od dva velika 40-milimetarska topa, tri 13-milimetarska, trinaest teških baterija, i dvadeset baterija brzometne planinske artiljerije. Protiv Lovćenskog sektora, na potezu Solar-Mirac-Krstac, koji je bio najlakše mjesto za proboj crnogorksih linija, neprijatelj je imao nekih 25.000 pušaka pod komandom generala Vebera, Strejta (Štrajta!) i Soršiča. Ovaj sektor, dug nekih deset kilometara vazdušne linije, branilo je svega 700 Crnogoraca. Prirodna konfiguracija njegovog terena bila je izložena djelovanju artiljerije, pa je austrougarska pješadija pod njenom zaštitom mogla da se slobodno kreće bez najmanje opasnosti sve do samog podnožja planine. Po svoj prilici, ideja pukovnika Pešića bila je sasvim drugačija. On je smatrao da je čak i jedan nekompletan bataljon dovoljan za odbranu Lovćena; upravo stoga je tri petine crnogorske vojske uputio u Srbiju i Sandžak. Na Lovćenu je od artiljerije bila samo jedna brzometna baterija; sve ostalo bila je čista gvožđurija. Kuk - ključ za sve položaje na Lovćenu - pao je u ruke austrougarskih trupa 28. decembra u šest sati popodne. On se odupirao samo tri dana i dvije noći. Prema podacima iz Ratnog arhiva u Beču, neprijatelj je priznao da su Crnogorci Lovćen branili veoma hrabro i da su se austrougarske trupe suočile sa žestokom otporom čak i na mjestima gdje ni miš ne bi mogao da nađe sigurno sklonište!
Dvadeset šestog i 27. decembra, Crna Gora je napadnuta duž čitave austrijske granice od strane austrijskih generala Keveša i Sarkotića, prvi sa 60.000 vojnika na Sandžak, a drugi sa 76.000 boraca na Lovćen i Hercegovinu. Crnogorci su se hrabro borili na svim frontovima, kako je neprijatelj uvijek priznavao.


Na Lovćenu (Kuk - Krstac) 700 Crnogoraca je tri dana i dvije noći zadržavalo 25000 Austro-Mađara


U Sandžaku, iako je tamo bilo dva Austro-Mađara na jednog Crnogorca, gorštaci su porazili okupatora. U Grahovu, gdje je odnos bio četiri prema jedan na štetu Crnogoraca, napredovanje neprijatelja bilo je zustavljeno. Na Lovćenu (Kuk-Krstac), crnogorska pozicija bila je mnogo teža: naime, na svakog Crnogorca bilo je dvanaest Austro-Mađara; u stvari, 700 Crnogoraca protiv 25.000 neprijatelja. Kako sam kazao, naša vojska branila ga je tri dana i dvije noći. Ta odbrana jako podsjeća na Spartance kod Termopila.
Crnogorci su otišli jedino kad na Lovćenu nije više bilo mjesta ni za samog đavola!
U čitavom Svjetskom ratu niije bilo primjera slične disproporcije snaga između bilo koja dva neprijatelja. U pismu (br. 0-8274) od 27. decembra 1915, pukovnik Pešić obavještava kralja Nikolu da "neprijatelj napreduje; da nije dalje od Cetinja od tri sata marša i da on (Pešić) ljubazno predlaže da se Cetinje odmah evakuiše zarad mira i spokoj". Međutim, u trenutku kad je ova poruka došla u ruke kralja Nikole, Kuk nije bio pao, niti je neprijatelj bio na tri sata marša od Cetinja. U stvari, tačno je da je neprijatelj bio na oko tri i po sata marša od Cetinja, ali to je inače bila razdaljina od crnogorske prijestonice do austrougarske granice. Neprijatelj je tamo bio već dvjesta godina! Niti je, pak, neprijatelj napredovao tako brzo. Trebalo mu je tačno pet dana i četiri noći da pređe prostor od "tri sata marša", jer je tek 1. januara 1916. okupirao Cetinje. A neprijatelj ne bi bio u stanju da zauzme Cetinje čak ni 1. februara da je na čelu Generalštaba bio neki crnogorski oficir. U tom slučaju bi neprijatelj najvjerovatnije bio čak otjeran sa crnogorske granice, jer je 27. decembra austro-ugarska armija bila potučena u Sandžaku i povlačila se bez poretka, dok je na Grahovu napredovanje Austrijanaca bilo potpuno zaustavljeno.
Te iste večeri (27. decembra) pukovnik Pešić je obavijestio komandante Sandžačke i Hercegovačke armije o padu Kuka. Ali prema bečkom Ratnom arhivu, Kuk nije pao do šest sati popodne narednog dana! Ova lažna izjava ostavila je poguban utisak na crnogorske vojnike. Tek što je stigao u Podgoricu, pukovnik Pešić je počeo pripreme za odlučujuću bitku koja je neposredno predstojala na položaju Carev laz. Za ovu "odlučujuću bitku" Pešić je imao svega 4.000 polugladnih Crnogoraca. Ipak, ovaj "genijalni" srbijanski strateg želio je da pokaže svijetu šta može da uradi sa 4.000 Crnogoraca koji nijesu imali nijednog topa, i sasvim nedovoljne zalihe pušaka i municije, protiv 46.000 vojnika naoružanih do zuba, pod komandom austrijskog generala Trolmana!
Taj isti pukovnik Pešić, pišući u srpskoj vojnoj reviji Ratnik, objašnjava ovu svoju "strategiju" kazujući da je postalo imperativ da Crnogorci zadrže Austro-Mađare u Crnoj Gori što je mogućno duže, inače bi neprijatelj zarobio nekih 80.000 srbijanskih vojnika koji su se povlačili kroz Albaniju. Stoga je načelnik Generalštaba komande crnogorske vojske htio da žrtvuje 4.000 crnogorskih života da od zarobljavanja spasi 80.000 vojnika tadašnjeg "saveznika" ali ipak druge države. To što je želio da postigne pukovnik Pešić je u potpunosti ostvario. Četvrtog januara 1916. godine, u tri popodne, Pešić je što je brže mogao odjurio u Albaniju. Usput je srio Nikolu Pašića i besumnje mu objasnio kako je u potpunosti uspio da izruči Crnogorce u ropstvo neprijatelju! Međutim, Crnogorci su još bili krvave bitke na Grahovu, Kosmaču, Troglavu, Kalinoviku, Drimu, Glacincu, Višegradu, Mojkovcu i drugim tačkama, a naprijatelj je još gonio Srbijance duž obala Jadrana i čak sve do Valone, Rima, Pariza i Londona, gdje su njihove vođe i drugi zaslužni Srbi primali medalje od velikih Saveznika kao priznanje za njihovo navodno junaštvo.
Čim su austrougarske trupe počele da napuštaju teritorije Srbije i Crne Gore u novembru 1918. godine, francuske i srbijanske jedinice su odmah zaposjele teritoriju Kraljevine Crne Gore. Crnogorci su francuske i srbijanske trupe smatrali svojim saveznicima, i svi crnogorski ratnici koji su se našli unutar granica svoje zemlje odmah su se stavili na raspolaganje komandantima svojih saveznika. Ali nijednom od njih nije dodijeljena komanda, i nijednom članu crnogorske Vlade (od kojih je većina bila u egzilu u Francuskoj) nije povjerena nikakva funkcija u privremenoj upravi. Bio je to prvi znak - iako tada još nenaslućene - bolne istine da se tu odvijala ponovna okupacija a ne oslobađanje. Po uslovima mandata koji su dale savezničke sile, trebalo je da francusko-srbijanske trupe uđu u Crnu Goru sa ciljem održavanja reda i mira u očekivanju povratka kralja Nikole zajedno sa Vladom i Parlamentom.


Uzalud su istražitelji iz drugih zemalja pokušavali da otkriju istinu o Crnoj Gori


Tortura, glad, pljačka, haranje, ubistva i surovosti koje je nemogućno pomenuti, sveli su stanovništvo Crne Gore na nevoljnu servilnost a njihove slabašne žalbe srbijanska cenzura nikad nije dozvolila da odu u spoljni svijet. Tu i tamo bi poneki srbijanski diplomata objavio da je Crna Gora srećna i zadovoljna; ponekad bi i neki Crnogorac bio zaplašen ili zaveden od strane Srbije da kaže isto. Uzalud su istražitelji iz drugih zemalja pokušavali da otkriju istinu o Crnoj Gori. Njihovi glasovi su ućutkivani prije nego što su se njihovi izvještaji čuli. I tako je svijet ostao u neznanju o velikoj nepravdi koja je učinjena.
Tiranin je još na vlasti. Što se, pak, finansijske strane ovog pitanja tiče, zainteresovani su kazali da Crna Gora nije mogla postojati bez podrške neke druge države. Ali istina je da Crna Gora, porobljena kako u stvari jeste, danas plaća putem poreza nekih 300.000.000 dinara (oko 1,5 milion funti) godišnje. Ukupna potrošnja Crne Gore ne prelazi 100.000.000 dinara, dok se dvije trećine poreza zloupotrebno koriste od strane okupacione vlasti koja je izgradila ili gradi za sebe palate u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji. Pa ipak beogradska štampa neprekidno bučno govori o "pomoći finansijski nesposobnoj Crnoj Gori".
Da su veliki Saveznici obnovili predratnu nezavisnost Crne Gore - kao što su obnovili Srbiju i Belgiju - moja bi zemlja primila na ime reparacija nekih 723.000.000 njemačkih maraka u zlatu, jer joj je ta odšteta bila određena međunarodnim odlukama. Njena teritorija bi bila znatno uvećana, a svake godine bi takođe imala 200.000.000 dinara koje joj sada uzima Beograd. Sa tim novcem Crna Gora bi mogla da pretvori močvarno zemljište oko Skadarskog jezera u oranice od nekih 30.000 hektara. Sa dolinom Metohije, ako bi se uzorala i kultivisala, uz energiju koju bi rijeke Tara i Morača mogle da daju, Crna Gora bi proizvodila hranu ne samo dovoljnu za njenu domaću potrošnju već i za izvoz u druge zemlje. Nezavisno od toga, elektro energija iz Tare i Morače - nekih 90.000 konjskih snaga - bila bi dovoljna da snabdijeva veći dio crnogorskih željeznica i sve fabrike za preradu njenog drveta, vune, kože, gvožđa, aluminijuma, srebra i antimona; a crnogorski radnici bi našli dosta posla kod kuće umjesto da trunu, kao što se dešava, u tuđim krajevima i to u vrijeme kad ih naša zemlja tako jako treba. Prije rata Crna Gora je izvozila znatne količine nekih domaćih sirovina - goveda, ovce, vunu, kožu, sušenu ribu, buharicu (cvijet od kojeg se proizvodi snažan insekticid), građu, rudu i drugo.
S obzirom na budućnost Crne Gore kao nezavisne kraljevine u njenim poslijeratnim granicama, mogu sa sigurnošću reći da - zahvaljujući nacionalnom bogatstvu i njenin netaknutim prirodnim resursima, zajedno sa njenim lukama - moja zemlja bi mogla, za relativno kratko vrijeme, da postane isto tako srećna, napredna i za primjer kao država Švajcarska, s dodatnom prednošću koju pruža njena obala. Naši krajevi ne samo da imaju isto toliko lijepe i romantične planine kao što su one u Švajcarskoj, već i priobalje čije su ljepote bile tema najvećih svjetskih umjetnika koji su ih opisivali kao jedne od najdivnijih i najslikovitijih na ovoj našoj planeti.

Milo od CRNE GORE

***

Poslije objvljivanja članka "Izdaja Crne Gore", koji je potpisao Milo od Crne Gore, časopis "Nineteenth Century and After" (Devetnaesti vijek i poslije) je u broju od aprila 1933. godine publikovao i ova dva reagovanja u vezi sa autorom teksta.

Gospodine uredniče,
Sa dozom iznenađenja sam naišla na članak u "Devetnaestom vijeku i poslije" izvjesnog Princa Mila od Crne Gore. Prije rata sam više godina živjela u Crnoj Gori i poznavala sam starog Kralja i njegove sinove. Zvanično, prinčevska titula bila je ograničena na direktne Kraljeve potomke, a ako ih ne bi imao onda na najbližeg muškog nasljednika. Postoje dva unuka pokojnog Kralja; to su sinovi knjaza/princa Mirka koji su još živi, a prema jedinom objavljenom rodoslovu porodice Petrović (vidi: Spomenica, Cetinje, 1926) takođe postoje tri sina Kraljevog brata od strica, vojvode Marka, jedan sin vojvode Šaka, i jedan unuk vojvode Boža, koji su još živi.
Do 1852.godine nije bilo prinčeva u Crnoj Gori. Na čelu države je uvijek bio vladika-neženja. Milo Petrović, prema navedenom rodoslovu, može da tvrdi da je u srodstvu sa pokojnim Kraljem jedino preko zajedničkog pretka u sedamnaestom vijeku i po Almanach de Gotha nije priznato da ima pravo na titulu.
Srdačno,

Mary Edith Durham

*
Gospodine uredniče,
Dozvolite mi da ukažem na to da je crnogorski gospodin čiji je članak objavljen u prethodnom broju "Devetnaestog vijeka i poslije" navodno Milo Petrović-Njegoš i da je, prema porodičnom stablu koje sam rastura, on šesti po naslednom redu od Rada (Radula - nap. prev.), brata Danila I (r. 1671?). Taj Danilo je pra-stric Stanka (r. 1817) (Po Rodoslovnom stablu Petrovića-Njegoša, Cetinje 1989, Stanko je rođen 1790.godine (nap. prev.) koji je, pak, bio djed Kralja Nikole. Tek je 1852. godine prinčevska (knjaževska - nap. prev.) titula uvedena u Crnu Goru; njeno uvođenje tada dovelo je do toga da Turska objavi rat Crnogorcima, a očigledno je da titulu nikad nijesu nosili preci grane koja vodi porijeklo od pomenutog Rada.
Tako proizilazi da Milo Petrović-Njegoš nema pravo na titulu princa.

Iskreno,

Henry Baerlein

Poruka 2
Zvek_Zivi_Cetinjanin
(Okupatorova naredba od 23. oktobra 1918. godine
March 14 2006, 1:59 PM
o "Bracki serbi " vazda ste bili naska "Braca" ......od ........!
Poruka 3
Anonymous
(Login ORTHODOX) Re: Srpska tajna služba u Crnoj Gori
March 15 2006, 3:01 AM

Zvek,ja kao Srbin kazem hvala za vojnu pomoc koju ste nam pruzili,ali molim te nemoj bas tako o nama Srbima...........mi smo vam sigurno najveci prijatelji na Balkanu,bar ja vas Crnogorce tako dozivljavam,nesuglasica je uvek i svuda bilo i na kraju krajeva i taj Pasic nije Srbin nego Cincar,ali Srbi i Crnogorci su vazda prijatelji i saveznici bili a nadam se da ce i to ostati



 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Zvek _Zivi _Cetinjanin
(Login CARLADELPONTE)
Montenegro Forum Mods Group

Odnosi Srbije i Crne Gore u 19 i 20 vijeku

No score for this post
March 15 2006, 5:28 AM 


March 14 2006 at 11:41 AM
Zvanični diplomatski odnosi nezavisnih država Crne Gore i Srbije uspostavljeni su krajem XIX vijeka, u vrijeme vladavine Nikole Petrovića i Aleksandra Obrenovića. Svoju ambasadu na Cetinju Srbija otvara među posljednjim evropskim državama, tek 1897. Međutim, gotovo hiljadu godina traju različiti i veoma složeni međudržavni, međunacionalni i međudinastički odnosi ove dvije južnoslovenske države.


“Načertanijem” se Srbija određuje prema svome okruženju, a sve do danas, svi srpski režimi se prikriveno ili javno, drže ovog dokumenta


Prvi neposredni i konkretni oblici međudržavne saradnje između Crne Gore i Srbije, uspostavljaju se u doba vladike i vladara Petra I Petrovića i vožda prvog srpskog ustanka, Đorđija Petrovića - Karađorđa (1804-1813).
Crnogorski vladika Petar I Petrović pisao je dečanskom igumanu Danilu: "Ove godine imamo namjeru mi Crnogorci i, sa beogradske strane Srbi, skočiti na oružje protiv naših neprijatelja Turaka, ako možemo vsje da izbavimo".
Iako je žarko želio da srpskim ustanicima pomogne, sa brojnim odredima crnogorske vojske, vladika Petar I nije mogao, zbog uticaja Rusije na Srbiju i zauzetosti Crne Gore u borbama protiv Francuske na Jadranu. Samo manji broj crnogorskih dobrovoljaca, predvođenih drobnjačkim harambašama sa Jezera, braćom Šibalija - Gavrilom i Jovanom, prilaze srpskim ustanicima 1804. godine. Karađorđe je poznavao crnogorske prilike, pa 1806. godine piše vladici Petru I Petroviću: "Mi smo svagda, i u srcu i u mislim(ma) da ćete vi, kad bilo, srpskom narodu u oslobođenju, velika i moćna potpora biti".
Rateći sa Turskom 1807. godi- ne, Rusija je podsticala balkanske hrišćane da i oni ustanu protiv Turaka. Crnogorci, zajedno sa tamošnjim Srbima, napadoše Turke u Hercegovini, ali i pretrpješe poraz kod Nikšića i tvrđave Klobuk. Pa ipak, ozbiljnijih zajedničkih borbi nije bilo.
U prvim godinama Ustanka, Turci Pećkog i Skadarskog pašaluka pojačavaju pritisak na crnogorska Brda, kako njihovi ratnici ne bi prelazili u Srbiju i uključivali se u ustaničke borbe. Tek kada je turska vojska Pećkog i Skadarskog pašaluka, koju su predvodili, skadarski vezir Ibrahim-paša i gusinjski Mehmed-aga Šabanagić (zet Ibrahim-paše) i Đul-beg Šabanagić (šura Ibrahim-paše) angažovana na gušenje prvog srpskog ustanka u Novopazarskom sandžakatu 1808. godine, oslabio je turski pritisak na crnogorska Brda. Tada nekoliko četa iz crnogorskih Brda prelazi u Srbiju i učestvuje u borbama sa Turcima. U povratku, sa Brđanima je u Crnu Goru stigao i manji odred srpskih ustanika, na čelu sa srpskim vojvodama - Antom Bogićevićem i Hadži Prodanom Gligorijevićem i, kraće vrijeme, boravio u Andrijevici.
Crnogorci su te, 1809. godine, vodili manje borbe s Turcima u Hercegovini. Kada je Karađorđe boravio u Novopazarskom sandžakatu, crnogorski vladika Petar I poslao je jednog svog sinovca da uglavi sa njim sastanak. Poraz srpskih ustanika na Čegru i povratak Karađorđa u Šumadiju, omeo je ovaj sastanak.
Dva puta se Karađorđe pismom obraćao vladici Petru I, tokom posljednje godine ustanka (1813), moleći ga, da "... ako se otvori vojna...... A vi gledajte kakvim god načinom, te malo zaplašite Arnaute i protiv njih vojsku ukažite, da ne bi mogla cela Arnautija na nas poći".
Strani izvori svjedoče da je tada vladika Petar I poslao u pomoć srpskim ustanicima odred od 200 Crnogoraca. Vjerovatno se misli na učešće četa iz crnogorskih Brda 1809. godine.
Saradnja između Crne Gore i Srbije intenzivirana je dolaskom u Crnu Goru Sime Milutinovića Sarajlije, u vrijeme vladavine vladike Petra I. On je bio Njegošev učitelj, ali i srpski "povjerenik", kome je Njegoš bezrezervno vjerovao, mada su mu cetinjski građani, koji su ga poznavali, "tepali" Simo "maniti".
Poznato je da crnogorski vladari - vladike i ondašnje crnogorske institucije, sve do pojave knjaza Danila i kralja Nikole Petrovića, nijesu imali definisan i iskazan nacionalni interes i državni program. Zadovoljavali su se "vodećom ulogom" Crne Gore u oslobodilačkim ratovima i "glasom" o čojstvu i junaštvu Crnogoraca. Maštali su o oslobođenju i ujedinjenju Južnih Slovena, predvođenih "viteškom" Crnom Gorom. Čak je i mladi vladika Rade (Petar II Petrović Njegoš) bio "opsjednut" romantičarskim jugoslovenstvom i pravoslavljem. Drugih pretenzija nije imao.
Crnogorske gospodare, posebno knjaza Danila i kralja Nikolu, mučile su želje za dominacijom nad južnoslovenskim narodima, što je bila i nepresušna težnja srpskih dinastija i režima. Vođena je rovovska, prikrivena i otvorena, borba za "svesrpski" tron.


--------------------------------------------------------------------------------
"NAČERTANIJE" - NACIONALNI I DRŽAVNI IMPERIJALNI PROGRAM "VELIKE SRBIJE"


Početkom XIX vijeka, Srbija se nacionalno "budi", vodi organizovanu oslobodilačku borbu protiv Turaka i stvara (prvobitno) tajni nacionalni program.
Borbu za oslobođenje od viševjekovnog turskog ropstva i stvaranje sopstvene države, Srbija započinje prvim srpskim ustankom (1804-1813), na čelu sa Karađorđem i nastavlja vještom politikom i oružanim akcijama.
Uporedo sa oslobodilačkom borbom, Srbija definiše program stvaranja moćne nacionalne države "Velike Srbije". Bio je to program Ilije Garašanina, ministra u ondašnjoj ustavobraniteljskoj Vladi Srbije. Zvanično je to bio "Program spoljne i nacionalne politike Srbije, na kraju 1844. godine", poznatiji kao "Načertanije".
Prema tome, ovim "Načertanijem" se zvanična Srbija "određuje" prema svome okruženju i ukupnom spoljnjem "svijetu". U narednih 150 godina i sve do danas, svi srpski režimi se, prikriveno ili javno, drže "Načertanija", kao "slijep štapa" ili "pijan plota".


--------------------------------------------------------------------------------
POLJSKI REVOLUCIONARI INICIJATORI "NAČERTANIJA"


Zanimljivo je da su inicijatori i koordinatori (po nekim istoričarima čak i tvorci) "Načertanija" poljski revolucionari koji su, kao emigranti u inostranstvu, osnovali svoju tajnu organizaciju.
Poznato je nekoliko ratova između Poljske i Rusije. Poslije neuspjelog ustanka Poljaka protiv Rusije, 1830. i 1831. godine, vođe pobune su se razbježale po Evropi.
Vođa (pobunjene) poljske emigracije u izbjeglištvu, bio je knez Adam Čartorijski (1770-1861). Potiče iz plemićke porodice. Bavio se politikom i književnošću. Učestvovao je u ratovima Poljaka protiv Rusije, a bio je u ruskoj državnoj službi, čak ministar spoljnih poslova u vladi ruskog cara Aleksandra I (1795).
Poslije neuspjelog poljskog ustanka, knez Adam Čartorijski je emigrirao u London, a potom u Pariz, gdje ga poljska aristokratija u egzilu bira za "nekrunisanog kralja" Poljske 1838. godine. Takav položaj i ugled, u egzilu i u Poljskoj, obavezivali su ga da se angažuje i nesebično radi na stvaranju poljske nacionalne države. Zbog toga je i vodio "antirusku politiku" i našao se u egzilu. Nastojao je da, za svoje ideje, pridobije Južne Slovene i velike evropske države, a posebno Francusku i Tursku.
Uspostavio je neposrednu saradnju sa Srbijom, kada je sruše-na srpska "rusofilska" vlada kneza Mihaila Obrenovića i uspostavljen srpski ustavobraniteljski režim, na čelu sa knezom Aleksandrom Karađorđevićem (vrijeme vladanja: 1842-1858).
U hotelu "Limber" u Parizu, knez Adam Čartorijski je osnovao diplomatski biro, koji je u suštini bio ministarstvo spoljnih poslova, sa "akreditovanim" predstavnicima u Carigradu i u Vatikanu. Imao je svoje "izaslanike" i u nekim evropskim zemljama.


--------------------------------------------------------------------------------
"NAČERTANIJE" NAPISAO ČEH A PREUREDIO GARAŠANIN


"Načertanije je napisao Čeh František Zah (1807-1892), pod rukovodstvom čelnika poljske emigracije u Parizu - kneza Adama Čartorijskog, a potrebama Srbije "upodobio" Ilija Garašanin, ministar u Vladi Srbije. František Zah "Načertanijem" predviđa "stvaranje južnoslovenske države, sa Srbijom kao stožerom", (centrom).
U vrijeme pisanja "Načertanija", vođe pobune za uspostavljanje ustavobraniteljskog režima u Srbiji - Toma Vučić Perišić (1788-1859) i Avram Petronijević (1791-1852), živjeli su u Carigradu, u emigraciji. Tvrdi se da su imali uticaja na Františeka Zaha, u sastavljanju "Načertanija". Tokom druge polovine 1844. godine, vraćaju se u Srbiju, kada je "Načertanije" već usvojeno za srpski "nacionalni spoljno-politički program".
Poljski knez, a za poljsku aristokratiju u izgnanstvu "nekrunisani kralj" Poljske - Adam Čartorijski, u egzilu u Parizu, trudio se da stvori "snažan savez" (blok) južnoslovenskih naroda, kao branu imperijalnim nasrtajima Rusije i Austrije. Kad su Rusija i Austrija okupirale i podijelile Poljsku, knez Adam Čartorijski je "tražio savez Zapadnih i Južnih Slovena", za borbu protiv Rusije i Austrije.


--------------------------------------------------------------------------------
"NAČERTANIJE" UPODOBLJENO POTREBAMA SRPSTVA


Zahovo "Načertanije" potrebama "srpstva" pridobio je ondašnji ministar u Vladi Srbije - Ilija Garašanin (1812-1874). Ovaj daroviti i oprezni srpski političar i državnik, Ilija Garašanin, bio je jedna od najistaknutijih ličnosti Srbije XIX vijeka. U vrijeme vladavine kneza Miloša Obrenovića, bio je "čelnik srpske vojske" (ministar vojni). U dvije srpske ustavobraniteljske vlade kneza Aleksandra Karađorđevića, Garašanin je bio ministar inostranih i unutrašnjih djela. Uporno se trudio da Srbiji "obezbijedi" vodeću ulogu na Balkanu. Otuda je razumljivo što je, baš Ilija Garašanin, tvorac nacionalnog programa "Načertanija".
Ovaj dalekovidi srpski državnik i političar pravovremeno je "pojmio" Zahovo "Načertanije" i "uspješno" ga preuredio u "program oslobođenja iz turskog jarma i ujedinjenja svih Srba, u granicama srpskih zemalja i srpske države".
Od ukupno 5.397 riječi "Načertanija", Zahovih je ostalo 4.459 ili 83,18 odsto, a Garašaninovih 908 ili 16,82 odsto. Ova (relativno mala) Garašaninova intervencija potpuno mijenja duh i smisao "Načertanija".
O Zahovoj ulozi u pisanju "Načertanija" saznalo se tek kada je srpski istoričar Dragoslav Stranjaković (1901-1966) objavio dvije svoje stručne rasprave o tome. Analizirao je i uporedio tekstove "Načertanija" Františeka Zaha i Ilije Garašanina, prema rukopisima u Garašaninovoj zaostavštini.
Zahovo "Načertanije" je sačinjeno kao "Plan stvaranja zajedničke države Južnih Slovena, oslobođenih iz ropstva Austrije i Turske, snagom srpske države". Zahov "plan" je očigledna težnja za "stvaranjem južnoslovenske države, sa Srbijom kao stožerom" (centrom).

Kovanicu “srpstvo” izmislili su srpski ideolozi, s ciljem da u srpski nacionalni korpus uključe nesrpske narode u okruženju



Ilija Garašanin je, u svom programu, "ispustio" zemlje pod Austrijom i, sem nekoliko rođaka, izostavio poglavlje "o Hrvatskoj i Česima". Zadržao je samo odjeljak, pod naslovom "Srem, Bačka i Banat", jer je te zemlje "smatrao srpskim". Garašanin izostavlja i djelove o unutrašnjoj politici Srbije. Kao dosljedni "autokrata", Garašanin nije htio da "uoči" vezu između spoljne i unutrašnje politike, u stvaranju države i rukovođenju državom.
U Zahovom uvodu "Načertanija", Garašanin je "umetnuo" rečenicu: "Program spoljne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine".
Zah je napisao da "temelj srpske politike mora biti južnoslovenski". Garašanin to prepravlja i kaže da "Srbiji treba priključiti sve srpske narode, koji je okružuju". Naravno, narode iz okruženja prethodno treba "proglasiti srpskim narodima", što je zvanična Srbija kasnije učinila. Za srpske političare i državnike, "srpski narodi" u okruženju su "svi Hrvati, Bošnjaci, Muslimani, Crnogorci i Makedonci, kao i neka sjevernoalbanska plemena". Sve su to narodi i teritorije neke buduće "Velike Srbije".
Zah govori o sredstvima za "postizanje ujedinjenja Južnih Slovena". Garašanin to prepravlja u "sredstva, kojima se postiže srpski cilj".
Zah konstatuje da Srbi "treba da saznaju položaj svake grane južnog slovenstva". Garašanin to prepravlja da "treba saznati položaj Srbiji okruženih naroda”. I tako redom. Sve što je smatrao Srbiji potrebnim, Garašanin je preformulisao i “ispustio” slovenske zemlje i narode - Čehe, Slovake, Poljake, Hrvate, Bugare i druge, a “zadržao” u tekstu samo one narode (i zemlje) koje Srbija “smatra” srpskim. Tako 908 svojih riječi, u Zahovom “Nečertaniju” od 5.397 riječi, Garašanin “ostavlja netaknutih 4.459 riječi”, bitno mijenja, “svojata i srpči” neke grupacije Hrvata, Bošnjake, Muslimane, Crnogorce, Makedonce i neka sjevernoalbanska plemena. Nije teško uočiti da je Zahovo “Načertanije” stoprocentno “južnoslovenski program”, a Garašaninovo “Načertanije” je pretežno “srpski nacionalni program”, sa djelimičnim “južnoslovenstvom”. Pominju se Bugari i Hrvati, ali bez predviđanja srpsko - hrvatskog zajedništva. Garanšaninovo “Načertanije” je “Program stvaranja” Velike Srbije”.


--------------------------------------------------------------------------------
“NAČERTANIJE” TAJNI DOKUMENAT


Garašaninovo “Načertanije” je dugo bilo tajni dokumenat. Austrija je prva saznala, tajno pribavila, pročitala i povjerljivo arhivirala”, tek 1883. godine, Garašaninovo “Načertanije” - prvi velikosrpski državni i nacionalni program zvanične Srbije, čiji je (ko)autor i glavni “recenzent” Ilija Garašanin.
O postojanju “Načertanija”, javnost je upoznata kratkim tekstom Milana Š. Milićevića (1831-1908), u “Pomeniku” znamenitih ljudi srpskoga naroda novijeg doba, 1888. godine.
Integralni tekst “Načertanija” prvi put je objavio istoričar Milenko Vukićević (1867-1930), u časopisu “Djelo”, 1906. godine, pod naslovom “Program spoljnje politike Ilije Garašanina na koncu 1844. godine”.
Veličanje i popularisanje “Načertanija” objavili su znanci i prijatelji Milutina Garašanina (1843-18998), sina Ilije Garašanina. On ga je sačuvao, zajedno sa ostalim očevim spisima i upoznao ondašnju srpsku kulturnu javnost.
Posredstvom Aćima Ćamića, sa sadržinom “Nečertanija” upoznao se i srpski istoričar Milenko Vukićević, koji opširno obavještava čitaoce odgovarajućim člankom.
Iako je dugo bio “srpska državna tajna”, Garašaninovo “Načertanije” je zvaničan program u dvije srpske vlade - kneza Aleksandra Karađorđevića (1806-1885, vrijeme vladanja 1842-1858) i kneza Mihaila Obrenovića (1823-1868, vrijeme vladanja 1858-1868).
“Načertanijem” projektovana srpska država “nudi” Evropi garancije da će biti “vjerna i krepka država”, koja će se “moći održati” među Austrijom i Turskom. Zvanična Srbija to objašnjava “povoljnim geografskim položajem i veličinom teritorije, prirodnim bogatstvima i vojnim elanom i, posebno, vatrenim osjećanjem narodnosti - srpstva”, kao i “istim porijeklom i jezikom”, što sve “garantuje” njenu samobitnost i “veliku budućnost”. Istorija je, kao što se zna, demantovala srpske “garancije” Evropi.


--------------------------------------------------------------------------------
“SRPSTVO” - IDEOLOŠKA I POLITIČKA ODREDNICA


Termin (pojam) “srpstvo” je novijeg datuma. Javlja se kada i Garašaninovo “Načertanije”, sredinom XIX vijeka, u periodu “buđenja” nacionalne svijesti. Otuda riječ “srpstvo” nije bila poznata Vuku Karadžiću. Nema je u “Srpskom rječniku” iz 1818. godine. Neće biti da je ovaj “Srbin nad Srbima”, inače odrođeni Crnogorac, baš tu riječ zaboravio. Bilo je to vrijeme kada je Srbija nastojala da “bude Pijemont na Balkanu”, za ujedinjenje pravoslavnih hrišćana u jedan “srpski narod”, u svim “srpskim zemljama”, i, tako, ostvari “zavjetnu misao” ujedinjenja “svekolikog srpstva”.
Pojam (kovanicu) “srpstvo” smislili su srpski političari, ideolozi i intelektualci, sa jasnom namjerom da “prošire” srpski nacionalni korpus, na neke nesrpske (južnoslovenske) narode u srpskom okruženju. Time se izjednačavaju vjera i nacija. Novim terminima “srpstvo” i “srpska vjera”, pokušava se negirati postojanje nekih južnoslovenskih balkanskih naroda. Time se pokušavaju “srpčiti” nesrpski narodi.
Nakon prvog srpskog ustanka, u Vojvodini se čuje riječ “Srbijanci”, ali se dugo u Srbiji ne upotrebljava. U Crnoj Gori je riječ “Srbijanci” prvi izgovorio Sima Milutinović Sarajlija, sekretar crnogorskog vladike i vladara Petra I Petrovića i učitelj mladog vladike Rada (Petra II Petrovića Njegoša). Kasnije, izvanjci iz Vojvodine - Laza Kostić, Jovan Jovanović Zmaj i drugi, dok su boravili i radili u crnogorskoj prosvjeti i novinarstvu, “odomaćili” su ovaj termin “Srbijanci”. Novim terminom “Srbijanci” pokušava se dokazati da su imena jugoslovenskih naroda, samo regionalna (geografska), da nemaju etnički karakter (etnički smisao), da je njihov zajednički - zbirni etnik Srbi, koji treba “proširiti” na sve hrišćane i islamlije, koji potiču od hrišćana. Tako su i Srbi u Srbiji, regionalizovani u Srbijance.
I ideja o stvaranju “Velike Srbije” je novijeg datuma. Javlja se tokom oslobađanja Srbije od viševjekov-nog turskog ropstva i “oblikovanja” novonastale srpske države. Cilj je da se uspostavi “velika i snažna” srpska država, koja bi objedinila sve “srpske teritorije” i svo stanovništvo “srpskog porijekla”, iako se ne podudaraju teritorija i stanovn-ištvo. Otuda je termin "srpstvo” ideološka i propagandna odrednica u stvaranju “Velike Srbije”. Svakome, iole obrazovanom čovjeku, je jasno da “srpstvu” ne pripada niko, izuzev Srba, pa bili oni iz Srbije, Vojvodine, Dalmacije ili sa druge teritorije.
Prema tome, srpska imperijalna politika, čiji je cilj stvaranje “Velike Srbije”, zasniva se na Garašaninovom “Načertaniju”. Taj velikosrpski imperijalni program formuliše zahtjeve “svi Srbi u jednoj državi”, gdje god “živi makar jedan Srbin ili gdje postoji samo jedan srpski grob, tamo je srpska zemlja”.


--------------------------------------------------------------------------------
SRPSKI INTELEKTUALCI TVORCI I PROPAGATORI “SRPSTVA”


Osnovu velikosrpstva čine “Načertanije” i mnogobrojni spisi srpskih intelektualaca. Osvrćemo se samo na neke.
Vuk Karadžić, u članku naslovljenom “Srbi svi i svuda”, konstatuje da su Srbi “svi štokavci - Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci, te da su Makedonci južni Srbi”. Tako Vuk Karadžić “naučno otkriva” da, na ovom prostoru, osim Srba, nema drugih naroda. Sve su to za njega Srbi “pravoslavnoga, katoličkoga i muhamedanskoga vjerozakona”.
Jovan Cvijić, bio je Srbin “do balčaka”, kako Srbi kažu “srbenda”. Njegova naučna istraživanja “prepoznaju srpsku rasu” u raznim tipovima ljudi.
Dr Dragiša Stanojević smatra da, sve zemlje između Vidina i Jadranskog mora i između Ljubljane i Soluna “trebaju postati sastavni djelovi Velike Srbije”.
Miloš Milojević, član Srpskog učenog društva, pravi poznatu “istorijsko-etnografsko-geografsku mapu Srba i srpskih zemalja u Turskoj i Austriji” (Beograd, 1873), sve od Grčke i Crnoga mora, do Alpa i Jadranskog mora. U toj karti, narodi “Velike Srbije” su “Srboslovenci, Srbohrvati, Srbomaćedonci, Srbocrnogorci, Srbobugari i Srborašani”, te “Besarabija i Bela Srbija”. On, čak, “tvrdi” da je Srpska crkva “starija od Rimske i Grčke”.
Velikosrbi, dakle, ne priznaju nacije - slovenačku, hrvatsku, crnogorsku, makedonsku i bugarsku. Velikosrbi zapostavljaju njihove različitosti - narodnosnu, istorijsku, vjersku, kulturnu i svaku drugu. Velikosrbi ne priznaju zvanične države, pa ni njihove državne granice. Još se nijesu “pomirili” ni sa granicama republika prethodne Jugoslavije. Velikosrbi i dalje “hoće” zapadnu granicu “Velike Srbije” na liniji Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica.
Nasuprot (veliko)Srbima, hrvatski nacional-šovinisti (veliko)Hrvati “sanjaju” istočnu granicu “Velike Hrvatske” na liniji Ćuprija - Paraćin - Užice - Valjevo.
Prema tome, program “širenja” Srbije negira nacionalni identitet okolnih južnoslovenskih naroda. Tako “tvorci” i “izvođači” širenja srpske države prema jugu, proglašavaju Makedonce južnim Srbima. Širenje Srbije prema jugozapadu, zasniva se na “preimenovanju” Albanaca, u sjevernom dijelu Albanije, u “Arnaute srpskog porijekla”. Crnogorci su “uzvišeni u čiste Srbe, srpske Spartance”. Bošnjaci i Muslimani su “narečeni za Srbe islamske vjeroispovijesti”.
Program širenja Srbije prema moru, prvobitno je predviđao “izlazak” na Solun (Grčka) i Drač (Albanija), a obrazlagan je “srpskom željom za oslobađanjem braće”.
Neodoljiva vjekovna želja svih srpskih režima je “bezuslovno pripajanje Crne Gore Srbiji” i izlazak na more, najkraćim putem, preko Crne Gore.
Jovan Cvijić je govorio i pisao da je Srbija “opkoljena zemlja”, a Srbi “uhapšen narod”, jer nema mora. Samo Jugoslavija (Kraljevina i Socijalistička Federativna Republika) je omogućila “širok” izlaz na more svim Slovencima, svim Hrvatima, svim Bošnjacima, svim Muslimanima, svim Crnogorcima, svim Srbima, svim Makedoncima i svim manjinskim narodima, da žive u jednoj državi i da imaju izlaz na Jadransko more.


Garašanin: Crnogorci nemaju definisan nacionalni program; oni svu nacionalnu politiku svode na jatagan i džeferdar


Jedino je prethodna jugoslovenska zajednica (SFRJ) “okupila” svu južnoslovensku braću, od Triglava, do Đevđelije i od Horogoša, do Korčule, u jednu državu, sa “širokim izlazom na more”. Međutim, takva jugoslovenska zajednica bila je prepreka srpskom imperijalnom programu i brana narodima, koji dugo nijesu imali svoju nacionalnu državu, da je i konstituišu. Stvaranje nacionalnih država bilo je istovremeno i otimanje iz “srpskog zagrljaja”. Upravo, zbog tih svojih imperijalnih pobuda, velikosrpska politika “pušta” svaku Jugoslaviju “niz mutnu Maricu”, a hrvatski ustaše decenijama prijete “Jugo, nećeš dugo!”. Hoće “Veliku Hrvatsku”. Slovenija i Makedonija “bježe” iz tog košmara i konstituišu nacionalne države. Bosna i Hercegovina se našla u središtu velikosrpskih i velikohrvatskih interesa i “platila” visoku cijenu osamostaljenja.
Samo su Crnogorci i dalje “zaneseni romantičarskim jugoslovenstvom”, što srpski režimi “poimlju srpstvom”. Trebalo je da proteknu decenije, pa da se i Crnogorci “dozovu” i odluče da obnove svoju hiljadugodišnju državnu nezavisnost. Nije zanemarljiv broj ni onih crnogorskih žitelja, koji više “vole” čak i izolaciju i ropstvo sa Srbijom, u kojoj, u najboljem slučaju, Crna Gora može imati položaj srpskog regiona, nego da budu gospodari u svojoj kući, u nezavisnoj crnogorskoj građanskoj državi. Njihove vođe to rade iz ličnih interesa, kakve funkcije u Beogradu, a najsrećniji su kada “doguraju” do Dedinja. Ostali su izmanipulisani, misleći da su patriote, samo zato što se “žrtvuju za srpstvo” i “srpsku vjeru”.


--------------------------------------------------------------------------------
OKUPLJANJE SRPSTVA I SRPSKIH ZEMALJA


Već smo rekli da je “Načertanije” srpski nacionalni imperijalni program stvaranja “Velike Srbije”, odnosno “okupljanja u jednu - srpsku državu svih srpskih zemalja (koje to nijesu) i “srpstva” (srpskog stanovništva koje to nije).
Ondašnja zvanična Srbija je cijenila da su, za sprovođenje “Načertanija” dovoljna tri uslova: sposobno praviteljstvo zemlje, novac i agenti (emisari). Garašanin je smatrao da “njegova” Srbija posjeduje sve potrebne uslove za uspješno provođenje programa.
Prvi i osnovni uslov “sposobno praviteljstvo” zemlje Srbiji nije prepreka, jer je srpski narod “tako dobar, da se sa njime sve može razumno postići”.
Neophodna novčana sredstva, obezbjeđivaće srpska država iz svog budžeta, po fazama.
Realno je i moguće da Srbija “angažuje” sposobne agente (emisare), koji će boraviti u Srbiji interesantnim zemljama: Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Dalmaciji, Hrvatskoj, Sremu, Banatu, Bačkoj, Sloveniji, Makedoniji i sjevernim djelovima Albanije.
Agente treba “odabrati, edukovati (obučiti) i učiniti sposobnim ljudima”, da mogu da samostalno “proučavaju stanje i raspoloženje naroda u tim zemljama”, da “upoznaju” važne ličnosti, da “iskreno” rade za Srbiju i, naravno, da nalogodavcima “šalju” redovno izvještaje o svemu. Njihova je obaveza da u svojim sredinama saznaju “mane i vrline” uglednih i uticajnih ličnosti, plemenskih glavara i državnih rukovodećih ljudi. U svemu tome ne treba zaobilaziti ni “protivnike” Srbije. Agenti treba da “uoče i spoznaju poglede i želje pojedinaca” i naroda. Istovremeno treba da saznaju, šta se podržava, a šta zamjera Srbiji, kao i šta se od Srbije “očekuje”, a protiv čega su ljudi u tim zemljama. Agentima je objašnjeno šta “mogu govoriti”, a šta “prećutati” o Srbiji i zvaničnoj srpskoj politici.
Agenti su imali “plate” za svoj rad, sem rijetkih srpskih “patriota”, koji su za Srbiju radili “o svom brašnjeniku”. Tako, recimo, plata “glavnog agenta za Crnu Goru” - Matije Bana, iznosila je 20 dukata (200 talijera) mjesečno.


--------------------------------------------------------------------------------
OSVETA KOSOVA I OBNOVA DUŠANOVOG CARSTVA


Aktivnost na “pripremi” terena za “osvetu Kosova i obnovu Dušanovog carstva”, u obliku “Velike Srbije”, što je želja svih srpskih režima, vodili su Ustavobranitelji, na čelu sa Avramom Petronijevićem i Tomom Vučićem - Perišićem. Obojica su “zasjeli” na vlast kao saveznici Porte. Svoje “turkofilstvo” javno su manifestovali u vrijeme krize 1842 - 1844. godine. Treba imati u vidu i da je knez Aleksandar Karađorđević, koga su na vlast “uzdigli” Ustavobranitelji, bio naklonjen saradnji sa Turskom. Ustavobranitelji, kao “turkofili”, aktivno su sarađivali sa Ilirskim pokretom i Ljudevitom Gajem. U Beogradu je izlazio ilirski list “Branislav”, 1844. i 1845. godine.
Tokom 1847. godine, u Srbiji je formirano nekoliko udruženja, koja su radila na stvaranju velikog srpskog kraljevstva, poslije protjerivanja Turaka sa Balkana. Srbi, svi i svuda, treba “uporno” da rade na “osveti Kosova” i obnavljanju “Dušanovog carstva”, u obliku “Velike Srbije”. Pošto su obezbijeđene “osnovne pretpostavke” za realizaciju “Načertanija”, Garašanin energično kreće u ostvarivanje tog projekta. Svestrano “pripremljene” agente (emisare) šalju u sve okolne (“srpske”) zemlje, pa čak i u sjevernu Albaniju, gdje žive Mirditi katoličke vjere. Mnogi Garašaninovi agenti bili su poznati široj kulturnoj i političkoj javnosti, kao recimo Tomo Kovačević, rodom iz Bosne i Matija Ban, književnik iz Dubrovnika. Njihov osnovni zadatak je bio “dizanje ustanka pokorenih južnoslovenskih naroda, protiv Turske i Austrije i uporna politička agitacija da se, sve zemlje nađu u okrilju Srbije”.


--------------------------------------------------------------------------------
CRNA GORA BI BILA NAJVEĆI DOBITAK SRBIJE


Srpski političari i državnici pravovremeno su shvatili važnost Crne Gore za Srbiju. Zbog toga je pronicljivi državnik, Ilija Garašanin, široko oslanjao svoje “Načertanije” na Crnu Goru. On prigovara Karađorđu da “nije sagledao vojnu važnost Crne Gore za Srbiju”, posebno u oružanoj borbi za pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji.
Nasuprot Karađorđu, Ilija Garašanin Crnu Goru smatra “najvećim srpskim dobitkom”, jer preko nje ima najbliži izlaz na more i “drži pri ruci” najhrabrije slovenske ratnike - Crnogorce. No, Garašanin istovremeno “vidi” Crnu Goru i kao “najveću prepreku stvaranju Velike Srbije”, kako zbog svoga ugleda u svijetu, tako i zbog harizmatične dinastije Petrovića, na njenom prijestolu.
Ovaj odličan poznavalac političke prilike u srpskom susjedstvu, Ilija Garašanin, “primjećuje” da Crnogorci, sem rijetkih izuzetaka, nijesu nikada imali sposobne političare i definisane sopstvene nacionalne programe samostalnog rješavanja svoje nacionalne i državne sudbine. Sva njihova nacionalna politika se “svodi na jatagan i džeferdar”. Brinuli su za “jevropske probleme” i kada na domu čestito nijesu imali hljeba. Lakše su se dizali na “tuđi ustanak, nego za svoj opstanak. Crnogorci su najčešće vođeni sebičnim razlozima i ličnom sujetom i obično “rade” u korist svoje štete, svoga - crnogorskoga naroda i svoje - crnogorske države.
Nasuprot Crnogorcima, Srbi, od čobanina i ratara, do akademika, jednako podržavaju “Načertanije” i “Dušanovo propalo carstvo”, kao svoj nacionalni program, na “polzu čitavog srpskog naroda”.
Program “Velike Srbije” predviđa “postepeno pripajanje” Srbiji crnogorskih Brda i Hercegovine. Srpski nacionalisti smatraju da “Bokezi (Bokelji) mrze Crnogorce, pa bi tada Crna Gora faktički bila svedena na Katunsku nahiju. Tako opkoljena, lak je plijen za Srbiju”.
Srbija nastoji da “slijedi” primjer Rusije prema Crnoj Gori i da mladom vladici Radu, svake godine daje izvjesnu novčanu potporu. Tako će Srbija, za “malu cijenu”, imati prijateljstvo zemlje koja, najmanje deset hiljada brdskih vojnika može na raspolaganje staviti. U protivnom, Crnogorci će “osjetiti” da se Srbija “sjeti” Crnogoraca, samo kad joj trebaju.


--------------------------------------------------------------------------------
NA JADRANSKO MORE PREKO CRNE GORE


Još dok su djelovi Crne Gore bili pod okupacijom Austrije i Turske, ondašnja prema Turskoj vazalna Srbija je “sročila plan izlaska na Jadransko more preko Crne Gore”. Tadašnja srpska vlada, personifikovana Ilijom Garašaninom, angažovala je 1867. godine A. Oreškovića, da “sačini plan podjele Bosne i Hercegovine, između Srbije i Hrvatske”.
Uočio je perfidni Garašanin da Evropa ne dozvoljava Srbiji izlaz na “grčko more”, preko Soluna, jer je to stara helenska država i kultura. Izlazak Srbije na Crno more, ugrožava ruske interese na Balkanu i remeti kakvu - takvu krhku ravnotežu evropskih država. Zato je za Srbiju “najkraći, najbrži i najjeftiniji izlazak na Jadransko more, preko Crne Gore”.
Stupanjem na vlast dinastije Karađorđevića 1903. godine, Srbija postaje militantna država. Šalje četničke odrede na Kosovo, u Metohiju i u Makedoniju. U Crnoj Gori organizuje “svrgavanje sa vlasti kralja Nikole Petrovića i dinastije Petrovića”.
Ovu srpsku militantnu aktivnost, Jovan Cvijić “naučno uobličava u program” i, povodom aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, od strane Austro-Ugarske monarhije, javnosti predočava da se “srspko pitanje”, što znači osvajanje tuđih teritorija, “ima rješavati silom”.
Sve zemlje, za koje je zainteresovana Srbija, preimenuju se u “srpske zemlje”. Srpska akademija nauka i umjetnosti “obavlja” etničko istraživanje “srpskih plemena u Crnoj Gori” (jer u Srbiji nema plemena) po projektu Jovana Cvijića. Ovim “istraživanjima” se konstituiše teza o “jednokrvnom porijeklu Srba i Crnogoraca”. U Crnoj Gori se instalira Srpska pravoslavna crkva, kao institucija asimilacije crnogorskog naroda. Ona je povremeno i istureni velikosrpski militantni odred.

--------------------------------------------------------------------------------
SPECIJALNE VEZE SRBIJE I NJEGOŠEVE CRNE GORE


Zbog kapitalnog značaja Crne Gore za Srbiju i namjere da je pripoje Srbiji, zvanična Srbija pravi poseban plan (program) uspostavljanja “specijalnih veza i odnosa sa Crnom Gorom”, i to: redovno slanje agenata (emisara) u Crnu Goru; obezbjeđivanje potrebnih novčanih sredstava za “potkupljivanje” Crnogoraca i za plate agentima; školovanje crnogorske mladeži u Srbiji i njihovo vraćanje na rad u Crnu Goru; propagandno - psihološka aktivnost, posrbljavanje Crnogoraca; zbacivanje sa vlasti dinastije Petrović - Njegoš i rušenje crnogorske države; i Ilija Grašanin relativno brzo i lako uspostavlja takozvane “specijalne veze” sa crnogorskim vladikom i vladarem Petrom II Petrovićem Njegošem.


Garašanin je na vijest o proglašenju Crne Gore za knjaževinu samo izjavio:”To je najnesrećniji dan za Srbiju”



Politika Srbije prema Crnoj Gori i mladom vladici Radu, zasnivala se uglavnom na novčanoj pomoći, što je “mala cijena” za prijateljstvo sa zemljom, koja u svako doba Srbiji “može ostaviti na raspolaganje deset hiljada brdskih vojnika”.
Garašanin odlučno i svestrano “planira i priprema” pripajanje Srbiji, onda slobodne i vodeće slovenske zemlje na Balkanu - Crne Gore. Za takav svoj naum, Garašanin “priprema” Njegoša. Šalje mu u “goste” Matiju Bana, književnika, sa procjenom da će on najbolje “iskoristiti iskreni panslavizam i jugoslovenstvo”, onda odsvuda obiko-ljenog “Pustinjaka cetinjskog”.
Matija Ban je, još u Beogradu, “skicirao” plan podrivanja ugleda Crne Gore u svijetu i povezivanja sa “važnim ljudima” u Crnoj Gori, koji će mu pomoći u “pripremi terena” za pripajanje Crne Gore Srbiji. Njegoš je “upao” u unaprijed pripremljenu zamku, mnogo brže nego što se očekivalo u Beogradu. Odmah obećava Srbiji osam hiljada crnogorskih puškonoša, koje svakoga časa “može” izvesti izvan granica Crne Gore. On traži da se crnogorskim vojnicima “obezbijede olovo, barut, oružje i tain”, samo dok “zakorače u tursku teritoriju”, a onda će oni “bezobzirno pljačkati i turska i hrišćanska sela, pa će disciplina biti nemoguća”.
Matija Ban je revnosno obavljao svoju dužnost u Crnoj Gori. Ostvarenim rezultatima zadovoljni su bili, on i njegovi nalogodavci. To se nazire iz jednog njegovog izvještaja Beogradu, u kome se konstatuje da su “hiljadu dukata godišnje Vladici, male pare za veliku korist”. Iz drugog pisma, od 29. decembra 1849. godine, vidi se da je vladici Radu “isplaćeno tri hiljade dukata”, poslatih iz Trsta, po ovlašćenom agentu Lajnoviću.
Sa novčanom potporom, Njegošu se “obećava” i “pravo mjesto među srpskim crkvenim velikodostojnicima”, u zajedničkoj srpskoj državi.
Održavajući veze sa srpskim Ustavobraniteljima, Njegoš je namjeravao da Srbima i banu Jelačiću pošalje vojnu pomoć u Vojvodini, 1848. godine. Neposredna veza bio je Matija Ban. Srbija je tada Crnoj Gori “dala” izvjesnu finansijsku pomoć i uticala na zbližavanje albanskog katoličkog plemena Mirditi sa Crnom Gorom.
Ilija Garašanin je uspio da pridobije Njegoša da zajednički “rade” na “projektu” oslobođenja slovenske braće i o nekim drugim “međunarodnim pitanjima”. Jedno od tih “međunarodnih” pitanja je i “iseljavanje crnogorskog naroda”, započeto još u doba vladavine vladike Vasilija Petrovića. Treba imati u vidu da je ondašnja Crna Gora bila u velikim materijalnim teškoćama. Tih dana je Njegoš prodao zlatne brilijantne krstove i ikone, da bi kupio malo žita za ishranu naroda. Njegoš je, kao i njegovi prethodnici, smatrao da probleme ishrane crnogorskog stanovništva treba rješavati “preseljavanjem naroda iz Crne Gore u Srbiju i okolne zemlje”. Poznata su Njegoševa pisma Garašaninu za preseljavanje nekoliko grupa crnogorskih porodica.
Na jedno pismo Sima Milutinovića Sarajlije, Avramu Petronijeviću, od 3. juna 1847. godine, povodom preseljenja više crnogorskih porodica u Srbiju, Garašanin reaguje odlučno: “Gospodine! Ja sam već izdao dopuštanje da, oni Crnogorci, o kojima je onda bila riječ na ministarskom zasijedanju, mogu ovamo preći. Ovo je sada druga gomila i ja se ne smijem saglasiti sa ovako mnogo ovih neradnika i prosjaka, ovamo u zemlju, na veliko nespokojstvo našega naroda uopšte. Iz iskustva se zna, da se oni nikada ovdje neće ozbiljno da nasele, no pošto probave nekoliko mjeseci u prosjačenju, povrate se natrag, pa u povratku počine mnoge poare i tako nevredimi otidu opet preko granice”.
Garašanin u pismu naglašava da, Crnogorci treba da “budu dostojni prijema u Srbiji”.
Kao poštovalac Karađorđevića (i Ustavobranitelja), Njegoš je bio u “velikom prijateljstvu” sa Ilijom Garašaninom. Obje dinastije - Karađorđevići i Obrenovići, kao i kasniji srpski režimi, su uočavali i izdašno koristili slabosti Crnogoraca, zloupotrebljavajući njihove vrline (hrabrost i bratsku ljubav), a i mene (potkupljivost i naivnost). U tome su im pomagali mnogi crnogorski ugledni ljudi i glavari.

CRNOGORSKA KNJAŽEVINA “NESREĆA” ZA SRBIJU

Zvanična Srbija se dugo “nadala” da će Crna Gora, sve do njenog pripajanja Srbiji, ostati teokratska, plemenska, siromašna i, u svakom pogledu, zaostala zemlja. Samo takva može biti lak “plijen” za Srbiju. Vijest o proglašenju Crne Gore za Knjaževinu i Danila Stankova Petrovića za crnogorskog knjaza (vrijeme vladavine 1851-1860), što je bio izraz “učvršćivanja crnogorske države i dizanje ugleda dinastije Petrovića na viši nivo”, Srbija je doživjela kao “grom iz vedra neba”. Ilija Garašanin je izjavio: “To je najnesrećniji dan za Srbiju”.
Očigledno je da je Ilija Garašanin “imao razloga” za ovakvu izjavu, jer je knjaz Danilo Petrović bio jedan od crnogorskih vladara, koji je imao “jasnu viziju” razvoja Crne Gore i zaštite vitalnih crnogorskih državnih i nacionalnih interesa. Samo nastojanje knjaza Danila da Crnu Goru učini “oslobodiocem i ujediniteljem” srpsko-crnogorske države, dovoljan je razlog za srpsku netrpeljivost, pa i otvorene sukobe sa Crnom Gorom. Umjesto “samostalne” dinastije Petrovića, srpski režimi žele “Beogradu poslušnu vlast u Crnoj Gori”.
Srpsko-crnogorski odnosi se naglo pogoršavaju, kada se “počulo” da će knjaz Danilo da se ženi Kleopatrom, kćerkom srpskog kneza Aleksandra Krađorđevića. Ženidbu je, navodno, spriječio Ilija Garašanin, rekavši da “ženidbe neće biti, jer je ne dozvoljavamo”.
Netrpeljivost između Crne Gore i Srbije kulminirala je tokom crnogorsko-turskog rata 1852/53. godine. Knjaz Danilo je bio ogorčen srpkom pasivnošću prema crnogorskom stradanju. Javno je “psovao” srpskog kneza i njegovu vladu, a nije poštedio ni srpski narod od ružnih riječi, samo zbog toga što nijesu, zajedno sa Crnogorcima “kidisali da rasprostrane svoje otečestvo”.
I tok je knjaz Danilo otvoreno “izražavao” nezadovoljstvo na pasivan odnos Srbije, Ilija Garašanin je crnogorsko-turski rat 1852/53. godine okarakterisao “budalaštinom crnogorskog vođe” i da on ne “drži do knjaza Danila, makar on za nas govorio zlo ili dobro, jer je to jedan akičina, koga ni sva ruska sila ne može drugačijim napraviti”.


--------------------------------------------------------------------------------

Zbog takvog prevrtljivog ponašanja zvanične Srbije prema crnogorskim ratnim stradanjima i arogantno - agresivnog odnosa prema crnogorskoj državi, knjaz Danilo je zakulisno radio na obaranju sa vlasti srpskog kneza Aleksandra Karađorđevića. Pridobio je i neke “ugledne i važne ljude - Srbe”, pa čak i Ljuba Nenadovića. Boraveći u Beču, 1853. godine, knjaz Danilo “sklapa tajni sporazum” sa Obrenovićima (Milošem i Mihailom) protiv kneza Aleksandra Karađorđevića, o čemu svjedoče neki pisani izvori i šifrovani izvještaji.
Na vijest o “padu sa vlasti” srpskog kneza Aleksandra Karađorđevića (1858), knjaz Danilo Petrović izjavljuje da je knez Aleksandar Karađorđević “mnogo slab kad je dozvolio da ga Skupština smijeni, a da je tražio, poslao bih mu u pomoć nekoliko hiljada Crnogoraca”.
Treba reći da knjazu Danilu nijesu “ostali dužni” srpski knez Aleksandar Karađorđević i ministar u njegovoj vladi - Ilija Garašanin. Kovali su i oni plan za uklanjanje crnogorskog knjaza Danila sa prijestola (i iz života). Nastojali su da, na vlast u Crnoj Gori, uzdignu Njegoševog sestrića - Stevana Perovića Cucu.
Stevan Perović Cuca je učio gimnaziju u Beogradu (1854), a potom prešao na vojnu (artiljerijsku) školu. Ustavobranitelji, a posebno knez Aleksandar Karađorđević i ministar Ilija Garašanin, imali su “veliko povjerenje” u njega. Cuca je bio njihov “miljenik” i štićenik. Računali su da on neće biti “pod uticajem ruske politike”.
Ondašnja zvanična srpska politika potajno je priželjkivala da na crnogorskom prijestolu, umjesto knjaza Danila, “vidi”, ako ne Stevana Perovića Cucu, a ono makar i Njegoševog brata Đoka Petrovića. Sa njim je održavala “tajnu vezu”. Radeći “o glavi” knjaza Danila, Ilija Garašanin je za “srpsku stvar” pridobio čak i crnogorskog vladiku Nikanora, koji je “uporno radio” protiv Crne Gore.


--------------------------------------------------------------------------------
KRIVOTVORENJE CRNOGORSKE STVARNOSTI


Vjekovima se srpski nacional - šovinisti trude da Crnogorcima nametnu “srpstvo” kao matični identitet. U ostvarivanju toga cilja, podsticali su nezadovoljstvo stanovništva protiv dinastije Petrović i želju za pripajanjem Crne Gore Srbiji. Žestoko i neargumentovano ogovaraju crnogorske vladare, agresivno “označavaju" Crnu Goru “srpskom zemljom”, a Crnogorce Srbima i posežu za najgrubljim falsifikatima i prekrajanjima crnogorske istorije i tradicije.
Povoljna okolnost za dolazak srpskih agenata i emisara je, što Crna Gora dugo nije imala svojih školovanih ljudi. Čak su i lični sekretari crnogorskih vladara bili izvanjci “učeni Srbi”. Njihova glavna preokupacija bila je uplivisanje na Petroviće i crnogorsko stanovništvo da “postanu” Srbi.
Tako je, recimo, Milorad Medaković, školovani Srbin “iz Preka”, bio lični sekretar vladike Petra II Petrovića Njegoša i knjaza Danila Petrovića i, istovremeno, čovjek od “povjerenja” srpske vlasti. To, naravno, za života nijesu primjećivali crnogorski suvereni vladari.
Bile su to “gladne godine” i teška “besudnja” vremena, kada su mnogi crnogorski žitelji, radi preseljenja u Srbiju, tražili od Vlade Srbije “srpsko podaništvo”. Istvoremeno, iz razumljivih razloga, Milorad Medaković traži i dobija “crnogorsko podaništvo”.
Pomažući knjazu Danilu u obavljanju državnih poslova, kao njegov lični sekretar, Milorad Medaković je pravio falsifikate. Neovlašćeno je prepravljao neke članove Danilovog Zakonika. Pošto je knjaz Danilo svojeručno potpisao Zakonik, Milorad Medaković ga je ponio, na štampanje, u Novi Sad 1855. godine, u štampariju svoga brata. Tokom štampanja, bez ikakvih konsultacija sa Knjazom, Medaković neovlašćeno čini dvije veoma važne izmjene, bolje reći dva falsifikata u Danilovom Zakoniku.


Očevici su kasnije svjedočili da je knjaz Danilo, na izdisaju, vladici Nikanoru Ivanoviću pljunuo u lice



U rukopisu je stajalo: “Zakonik Danila Prvog, knjaza i gospodara slobodne Crne Gore”. U štampanom tekstu Zakonika, Medaković je dodao “i Brdah”. Tako je štampan “Zakonik Danila Prvog, knjaza i gospodara slobodne Crne Gore i Brdah”.
Veoma grubo je “prepravio”, odnosno falsifikovao član 92. Zakonika, koji je glasio: “I tako u ovoj zemlji nema nikakve druge vjere do pravoslavne istočne, te opet svaki inoplemenik i novovjerac može slobodno živjeti i onu službu i onu našu domaću pravicu uživati, kao i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa”.
Medaković je izmijenio “samo” tri riječi i, sa njima “promijenio” nacionalni sastav stanovništva Crne Gore. Njegova izmjena glasi: “... do jedne srpske”. Tako druga štampana verzija ispravljenog člana 92. glasi: “I tako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti, do jedne srpske i nikakve druge vjere...”.
Ovako smišljen i drsko učinjen falsifikat Milorada Medakovića, velikosrpskim naučnicima služio je za “ključni dokaz” nacionalnog sastava crnogorskog stanovništva, odnosno “temeljni pokazatelj” da su “Crnogorci Srbi”, velikosrbi “vide” Crnu Goru bez Crnogoraca”.
Ovako prepravljen član 92. crnogorskog Zakonika, kao “dokaz” nacionalnog sastava crnogorskog stanovništva, nalazi se i u “Istoriji srpskog naroda” (tom V - 1, str. 431, u dijelu o Crnoj Gori 1851 - 1878) i to “iz pera” crnogorskog istoričara Radomana Jovanovića, iz Istorijskog instituta Crne Gore, iz Podgorice. Iako dobro zna da se radi o falsifikatu, on (u fusnoti) objašnjava da je to “paragraf o narodu Crne Gore, iz Zakonika knjaza Danila”.


--------------------------------------------------------------------------------
CRNA GORA NE TRAŽI TUĐE TERITORIJE


Opšte je poznato da crnogorski vladari i zvanična Crna Gora nijesu imali pretenzija u prošlosti, a ni danas, za osvajanjem "tuđih teritorija" i porobljavanjem okolnih naroda. Ni u snu im nije padalo na pamet da prave "Veliku Crnu Goru" ili da "crnogorče" druge narode,.
Otomanska imperija je redom pokoravala mnoga carstva i narode: Grčku, Epir, Bugarsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i stizala čak do Beča, ali ne i Crnu Goru, iako su mnoge crnogorske teritorije bile pod turskom upravom vjekovima. Crnogorski narod je radije "umirao s mačem u ruci, nego podnosio sramno podaništvo tuđinu".
Crna Gora se vjekovima borila da ne "ostane" i dalje stiješnjena u uzanim granicama crnogorskog kamenjara i u siromaštvu koje joj je nametnula Turska. U toj vjekovnoj borbi "neprestanoj", Crna Gora je stalno isticala da "ne traži one zemlje za koje su nekada bile njena svojina, nego traži samo one zemlje za koje je ratovala u najopasnije doba i za koje je, kao i za svoju nezavisnost, prolijevala svoju krv".
Poslije Krimskog rata (1853-1856), poražena Rusija se okrenula savezništvu sa Srbijom, a Crna Gora nalazi prijateljstvo sa Francuskom. Knjaz Danilo se obraća Pariskoj konferenciji 1856.godine, sa crnogorskim zahtjevima: da se crnogorska državna nezavisnost prizna diplomatskim putem; da se crnogorske granice rašire prema Hercegovini i Albaniji; da se crnogorska granica prema Turskoj utvrdi kao prema Austriji; i, da se Crnoj Gori ustupi Bar, koji je na njenoj granici, na moru.

--------------------------------------------------------------------------------


Crna Gora je samostalno ratovala i zaključivala mir sa Turskom, pa evropskim velesilama nije trebalo "posebno dokazivati" faktičku nezavisnost Crne Gore. Znalo se da, na svaki bojni poklič hrišćanstva protiv islama, Crnogorci uzimaju mač u ruke". To je bilo poznato i ranijoj Mletačkoj Republici,a kasnije Austriji, Rusiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Crna Gora je vojevala i "vraćala u svoje granice" svoje teritorije: Grahovo, Župu (Nikšićku), Banjane, Pivu, Drobnjak, Kruševicu, Zupce, Gornje Vasojeviće i sve teritorije do rijeka Tare i Lima. Ovim bojevima, Crna Gora je u stvari nesebično pomagala oslobodilačke ustanke tamošnjeg stanovništva.
Crna Gora je oslobodila Boku Kotorsku i šire primorje, koje je nekada pripadalo crnogorskoj državi - Duklji/Zeti/Crnoj Gori, u vrijeme dinastija Vojisavljevića, Balšića i Crnojevića i držala sve do 1814. godine. Saglasno odlukama velikih evropskih sila i sugestijama ruskog cara Aleksandra I, sve ove primorske teritorije Crna Gora je morala predati Austriji i nevoljno se povući u svoja brda i planine. Poznata su crnogorska vjekovna nastojanja da "spoji Crnogorsko primorje sa prirodnim zaleđem - kontinentalnim dijelom crnogorske države, što je postepeno i činila.
Pariska konferencija (1856) nije uvažila crnogorske zahtjeve, pa je naredne - 1857. godine, knjaz Danilo učinio posjetu Parizu, sa ciljem da "učvrsti veze i prijateljstvo" sa Francuskom i francuskim carem Napoleonom III Bonapartom. Poznato je da je, poslije neuspjelog atentata na francuskog suverena Napoleona III Bonapartu, knjaz Danilo svom "prijatelju" ponudio dvadeset pet najhrabrijih Crnogoraca za tjelesnu gardu, da ga čuvaju, kao što su Mlečani čuvali Napoleona I Bonapartu.


--------------------------------------------------------------------------------

Sjajna pobjeda Crnogoraca nad Turcima, na Grahovcu 1858. godine, izazvala je oduševljenje srpskog naroda u Šumadiji i u Vojvodini, i "očekivanja zajedničkog života, sa bratskim crnogorskim narodom". Porasli su ugled i prestiž crnogorskog knjaza Danila u Evropi. Govorkalo se da on treba da "stane na čelo te nove srpsko - crnogorske države". To je, naravno, godilo knjazu Danilu i potajno se tome nadao.
Knjaz Danilo se "mladićki" zanosio mogućnošću "ujedinjenja Južnih Slovena", po ugledu na ujedinjenje italijanskih država. Zbog toga je i uspostavio veze sa Garibaldijem. Okolne carevine, Austrija, Turska i Rusija nijesu podržavale takvu ideju, a pogotovo ne - južnoslovensku državu. Carska Rusija je stalno "motrila" da joj crnogorski knjaz Danilo ne "izmakne iz bratskog zagrljaja".
Svaka, a pogotovo snažna i "pijemontski vodeća" Crna Gora, bila je ozbiljna prepreka stvaranju "Velike Srbije". Ta istovjetnost interesa okolnih imperija - Austrije, Turske i Rusije i, još uvijek prema Turskoj vazalne Srbije, opredijelila ih je da zdušno "rade na uklanjanju sa crnogorskog prijestola (i iz života) knjaza Danila Petrovića.
Potrebni su bili izvršioci - atentatori, koji "neće otkriti" naručioce. Izbor je bio širok. Knjaz Danilo se "zamjerio" na više adresa u Crnoj Gori.
Zbog ličnog sukoba sa knjazom Danilom, u inostranstvo su emigrirali: Pero Tomov i Đorđije Savov Petrovići; Đorđijeva braća - Vuko i Mitar (Simovi) Petrovići; serdar Milo Martinović, senator Luka Radonjić, vojvoda Anto Daković, Stevan Perović Cuca, Radovan Piper Mrčarica, Risto, Vido i Đoko Boškovići, Puniša i Petar Pavićevići, Pero Nikolin, Mato Filipov, Todor Kadić i drugi.


-------------------------------------------------------------------------------


Izvanjstvu je najugodnije da svoga gospodara liše života njegovi podanici - Crnogorci. Izbor je brižljivo izvršen. Najpogodniji su pop Puniša Pavićević i Todor Kadić, emigranti u Beču, zbog ličnih knjaževih uvreda.
Znajući da će dugo "čekati" pasoše od ruskog poslanstva u Beču, ova dvojica Crnogoraca - Puniša Pavićević i Todor Kadić, obratiše se Srbiji za pasoše, što srpska Vlada "jedva dočeka". Potpuno je razumljivo što nema podataka, jer tajne službe "ne ostavljaju pisane tragove", kada su, kod koga i koliko boravili u Srbiji. Evidentirano je da su od šefa austrijske policije dobili "putninu" (trošak za put - gotov novac) za Carigrad. Odatle prelaze u Skadarski pašaluk, da "čekaju zgodnu priliku", da se osvete svome gospodaru - knjazu Danilu Petroviću. Toliko su bili opsjednuti žudnjom za osvetom, da nijesu primijetili da su "oruđe u tuđim rukama".
Samo dan prije ubistva knjaza Danila, u Kotoru je zapažen boravak "crnogorskog" vladike Nikanora Ivanovića, Dalmatinca, prvog izvanjca na dužnosti crnogorskog mitropolita, koji je "na jedvite jade" hirotonisan u Rusiji, tek 185l. godine. Sumnja se da je on "obavijestio" atentatore o dolasku i boravku crnogorskog knjaza u Kotoru.
Iako je austrijska policija ranije protjerala Todora Kadića, sa austrijske teritorije, ovoga puta "nije primjećivala" zavjereničke namjere ovog nazovi Crnogorca.


-------------------------------------------------------------------------------


Predveče, 31. jula 1860. godine, Todor Kadić je "smrtno ranio knjaza Danila", koji je preminuo sljedećeg dana. Očevici su kasnije svjedočili da je knjaz Danilo, na izdisaju, vladici Nikanoru Ivanoviću "pljunuo u lice".
Austrijska policija je odmah "obnarodovala" da je ubica knjaza Danila "njegov" Crnogorac.
Crnogorci svoga upokojenog gospodara preniješe na Cetinje, a vladika Nikanor Ivanović se, brže - bolje, vrati u Kotor, obrazlažući to svojom "naprasnom bolešću". Najbliže istini je, da se vladika Nikanor plašio "svoje lične odgovornosti" pred novim crnogorskim knjazom Nikolom Petrovićem, sinovcem knjaza Danila, za nedomaćinsko "upravljanje i raspolaganje crnogorskom crkvenom imovinom". Čim je ovaj, od naroda nazvani, "nevjerni vladika", prispio u Kotor, za njim stiže i "mazbata" knjaza Nikole, kojom su saopštava: "Čast mi je, Monsinjeru, da Vas izvijestim da nijeste više Vladika na Cetinju. Vaše odsustvo na pogrebu pokojnog Knjaza, Vašeg Dobrotvora, uzrok je Vašeg otpuštanja. Zabranjuje Vam se da ponesete sa sobom ma kakav predmet, koji je svojina cetinjske crkve".
Poslije ovakvog "pozdrava" od knjaza Nikole, vladika Nikanor Ivanović je odmah napustio Kotor i, preko Beča, otputovao u Rusiju, gdje je do smrti "zauzimao visok položaj u ruskoj i crkvenoj hijerarhiji". To mu je, kako se misli, bila "nagrada" za "lični doprinos" na uklanjanju, sa crnogorskog prijestola i iz života, knjaza Danila.
Prema tome, bez rizika se može konstatovati da je crnogorski knjaz Danilo Petrović, bio žrtva atentata u Kotoru 1860. godine, uzrokovanog unutrašnjom crnogorskom politikom i uticajem nekih okolnih država.


Kada je Omer-paša Latas 1862. stigao na domak Cetinja, Garašanin je izjavio: Za nas bi još velika sreća bila kada bi Crna Gora propala


SRBIJU PLAŠI CRNOGORSKI PRIMAT

Mladi knjaz Nikola Petrović (vrijeme vladanja 1860 - 1918) nastavlja započetu politiku svoga prethodnika - strica, knjaza Danila. Podstiče oslobodilačke pokrete južnoslovenskih naroda i oružane borbe za “širenje Crne Gore”, na one teritorije, koje joj istorijski pripadaju. Mladom knjazu Nikoli, zvaničnom gospodaru Crne Gore, “suvladar” je bio njegov otac, vojvoda Mirko Stankov Petrović, sve dok je bio živ (1867). On je “imao u svojim rukama” sve važnije političke, diplomatske i vojne poslove Crne Gore. Tako je knjaz Nikola dugo bio “u sjenci” svoga harizmatičnoga oca.
Zbog ranijih “crnogorskih veza” sa Garibaldijem, koje nije isprva zanemario ni knjaz Nikola, prenošene su priče da će se “garibaldijevci iskrcati u Dalmaciju” i, zajedno sa Crnogorcima, dići ustanak u Bosni i Hercegovini, osloboditi i “ujediniti sve slovenske zemlje, do mađarske granice”. Bile su to samo “prazne priče” i “puste želje” pokorenih naroda, jer ni Crna Gora, ni Srbija nijesu bile “kadre” da se “stave na čelo” šireg oslobodilačkog pokreta na Balkanu.
Pa ipak, šezdesetih godina XIX vijeka, Srbija i Crna Gora su imale istovjetne oslobodilačke želje za protjerivanje Turaka sa Balkana. Iz Bosne i Hercegovine i iz Bugarske stižu emisari u Beograd i na Cetinje. Srbija širi mrežu svojih agenata po Crnoj Gori, jer se “pribojava crnogorskog primata”, pošto je Crna Gora imala veliki ugled u svijetu. Evropa je bila obaviještena o uspješnim crnogorskim bitkama sa velikim imperijama. Opijen “slavom” i ponešen za “svesrpskim prijestolom”, knjaz Nikola, 20. maja 1883. godine, izjavljuje: “Ja pripadam porodici, koja je bila na vlasti, kada su Karađorđevići i Obrenovići bili “raja” u vilajetu Srbije”.
Iako su međusobne netrpeljivosti bile svakodnevica, oslobodilačke težnje i međunarodne prilike prisiljavaju Srbiju i Crnu Goru na tješnju međusobnu saradnju, ali i na međusobni “zakulisni rat”, za prestiž vladajućih dvorova.
Odmah po stupanju na vlast crnogorskog knjaza Nikole, 1860. godine, na Cetinje stiže Vuk Karadžić, sa porukom srpskog kneza Mihaila Obrenovića Crnoj Gori, o zajedničkim oslobodilačkim aktivnostima protiv Turske, u proljeće 1861. godine.
Svoj dolazak na Cetinje, Vuk Kar-adžić “obrazlaže” željom za “naučnim istraživanjima” i prikupljanjem “narodnog blaga” (narodnih umot-vorina). Vuk Karadžić je bio čovjek od “velikog srpskog povjerenja”, ali su na njega “računale” i vlade okolnih zemalja, a posebno Austrija, spremne da “plate emisarske usluge”. Pa ipak, ondašnji crnogorski dvor, nije blagonaklono gledao na boravak Vuka Karadžića u Crnoj Gori, kao ranije, u vrijeme vladike Rada. Crnogorci nijesu htjeli da mu “zaborave” prelazak u katoličku vjeru, zbog jedne “ženetine”. Oženivši se Austrijankom Anom, Vuk Karadžić “prima” katoličku vjeru. Bilo je uobičajeno da muževi svoje žene inovjerke “prevode u svoju vjeru”, a ne obratno. Interesantno je da crnogorski dvor, sem diplomatske i naučne, “nije primjećivao” i “špijunsku” ulogu Vuka Karadžića u Crnoj Gori.
Tih dana je i crnogorski vojvoda Mašo Vrbica boravio u Beogradu i “ubjeđivao” srpsku vladu, u potrebu zajedničke oslobodilačke borbe protiv Turaka.

RAZORUŽANJE VASOJEVIĆKOG ODREDA U SRBIJI

Crna Gora je “naivno povjerovala” da je Srbija “orna” za oslobodilački rat i “lakomisleno kreće” u “dizanje ustanaka” u susjednim krajevima pod turskom upravom. Sa tim ciljem, knjaz Nikola “šalje” 300 probranih i dobro naoružanih crnogorsk-ih Vasojevića u Srbiju, maja 1861. godine, na čelu sa kapetanom Šujom Šćepanovim Dragovićem. Uz veće i manje borbe, ovaj odred je prošao turskom teritorijom preko Bihora, Sandžaka i Pešteri i “izbio na srpsku ogradu” (granicu), u Vasiljeviće, kod Javor planine.
Umjesto “dobrodošlice” i “bratskog prijema”, ove crnogorske ratnike dočekala je brojna srpska vojska i policija, na čelu sa generalom Rankom Alimpićem, razoružali ih i, po grupama, strpali u logore. Poslije “uspješnih” pregovora crnogorskog i srpskog dvora, preživjeli i napaćeni crnogorski ratnici, po grupama su se vraćali u Crnu Goru, praćeni turskim potjerama. Knjaz Nikola je, poginulim ratnicima u ovom pohodu, podigao (kasnije i porušio) spomenik na Cetinju, a preživjele odlikovao. Bio je to i “prvi javni spomenik u Crnoj Gori”. Crnogorski vojvoda Simo Popović zapisuje da mu je knjaz Nikola rekao da je to spomenik “izdajstva Srbije”.
Odmah poslije “marša” 300 crnogorskih Vasojevića u Srbiju, Crna Gora šalje, za njima, snažan odred vojnika, koje je predvodio vojvoda Mašo Vrbica, sa namjerom da tamo dignu ustanak. Crnogorski ratnici nijesu nosili crnogorska državna obilježja (grbove i barjake), da se ne bi “otkrilo” da Crna Gora javno “buni” tamošnje stanovništvo protiv Turske.
Cilj iznenadnog upada crnogorske vojske u Sandžak, nazire se u pismu vojvode Maša Vrbice knjazu Nikoli, u kome se kaže: “Blagodarim Bogu, zdravo sam prispio u Đurđeve Stupove. Priđe no što sam ja doša(o), pošlo je 260 hrabrih junaka od Vasojevića, turskom zemljom, do granice Srbije i, do po puta, bojem su posjekli 18 turskih glava i unijeli ih u Srbiju. Kako su ih Srbi primili, ne znamo”. U pismu se posebno ističe: “Ja kad skupim moj korpus, s pomoću Boga uzeću Pljevlja i izbiti na srpsku granicu, ako Bog da i sreća moga hrabroga knjaza Nikole, pa tader Srbiji ne manjka: ali crn obraz za dovijek, ali mač u ruke”.
Prema nekim (malobrojnim i ne baš pouzdanim) podacima, odred Maša Vrbice je, u Sandžaku “narastao” na 1.700 ljudi. Govorilo se da je, navodno, oko 4.000 Albanaca - katolika, iz okoline Peći “spremno” da se priključi crnogorskim ratnicima. Mašo Vrbica je namjeravao da napadne “turske gradove” - Pljevlja i Kolašin, ali se od toga odustalo.
Srbija je imala, ne samo “pasivan”, nego i nečastan, stav prema ovim crnogorskim pohodima prema Srbiji i Sandžaku, priželjkujući da Crna Gora što prije postrada od Turaka.
Pošto se “pogibija” Crne Gore nije dogodila i pošto su navodni nesporazumi otklonjeni, srpski knez Mihailo Obrenović, po svom agentu Jovanu Nikoliću Tasovcu, šalje poruku crnogorskom vojvodi Mašu Vrbici i Hercegovcima da “ne vjeruju Turcima i obećanjima Omer - paše (Latasa)”. U poruci Srbija “obećava” oružje, džebanu i hranu, kao i “nekoliko hiljada srpskih vojnika”. Od toga, kao i od ranijih obećanja nije bilo ništa.
Vjerujući srpskoj Vladi i poruci kneza Mihaila Obrenovića, Crna Gora “izaziva” sukob sa hercegovačkim Turcima. Omer-paša Latas, sa silnom vojskom, udari na Crnu Goru 1862. godine. Umjesto obećane vojne pomoći Crnoj Gori, Srbija se “snishodljivo pravdala” Turskoj, da nije ničim “umiješana” u ove bune. Preko svoga kapućehaje u Carigradu - Avrama Petronijevića, Srbija obavještava Visoku Portu da Crna Gora “nastoji da Srbiju uvuče u rat protiv Turske i da zajedno napadnu Turke u Hercegovini”. Smatrajući nečasnim ponašanje Srbije prema Crnoj Gori, Petronijević je, “odbio” da prenese poruku Visokoj Porti. Da nije bilo intervencije velikih evropskih sila, u prethodnim bojevima iznurena, Crna Gora bi, u ratu sa Omer - pašom Latasom, žestoko stradala.

--------------------------------------------------------------------------------


Često neiskren, a ovoga puta pasivan, odnos Srbije prema Crnoj Gori u ratu sa Turskom, kritikovali su neki srpski intelektualci i književnici.
Zamjerajući Srbiji što “okreće leđa” Crnoj Gori u za nju teškim prilikama, a pogotovo u ratovima sa Turcima, koje je predvodio Omer - paša Latas 1862. godine, srpski pjesnik Đura Jakšić je spjevao dvije pjesme: “Crnogorac Crnogorki” i “Padajte braćo”.
U najtežoj situaciji za Crnu Goru, kada su se Turci neodbranjivo približavali Cetinju, srpski ministar Ilija Garašanin izjavljuje: “To bi još velika sreća za nas bila, kada bi Crna Gora propala”.
Poznata je jedna pjesma, iz tih dana, koja govori o gavranovima, što “proleću polja i planine” i slijeću u Srbiju, preklinjući je:
“A, Srbijo, zaludnja delijo,
Popala ti sablje paučina,
A na čarku rđa popanula”.
Gavranovima odgovara “srpska čobanija”, da su se Srbi “prošli kavge s Turcima, od kada nam “nesta Karađorđe”, pa ih savjetuje da “odlete lomnoj Crnoj Gori”, jer tamo nema “dana ni sahata”, da se plotun “ne čuje pušaka”.
Vrijeme je činilo svoje. Oslobodilačke težnje Crnogoraca i Srba pov-remeno su nadrastale međudinastičke netrpeljivosti i trzavice. Prilike su ih tjerale na tješnju međusobnu saradnju. Posredničku ulogu između srpskog i crnogorskog dvora, u ovom periodu i dalje je obavljao Vuk Karadžić, a bio je izvjesno djelotvorniji Ilija Garašanin.
Poznato je da je Crna Gora, ranije i sada, izdašno pomagala (moralno, materijalno, vojnički i politički) oslobodilačku borbu “braće u Hercegovini”. Srbija je stalno, pa i sada, zazirala od velikog uticaja i ugleda Crne Gore i knjaza Nikole u Hercegovini. Zato je razaslala svoje agente po Hercegovini i Crnoj Gori.


--------------------------------------------------------------------------------
TAJNI SPORAZUM CRNE GORE I SRBIJE 1866. GODINE


Balkanske prilike i oslobodilačke težnje crnogorskog i srpskog naroda, uticale su da se međudinastička crnogorsko-srpska trvenja smire, ali ne i zaustave. Srpska zvanična politika se nije odricala svoga velikosrpskog projekta “Načertanija”. U tom cilju se, 1866. godine, vode “tajni pregovori” o zajedničkoj aktivnosti na oslobađanju Srbije i Crne Gore od Turske. U Italiji je, 5. oktobra 1866. godine, zaključen tajni vojni sporazum, između Crne Gore i Srbije, o “oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda”.
Ovim (tajnim) sporazumom se Srbija obavezala da Crnoj Gori “uruči 50.000 dukata, izvjesnu količinu oružja, vojne opreme i pošalje vojne starješine - oficire i podoficire za obučavanje crnogorske vojske”. Crna Gora je “pristala” da, poslije oslobođenja od Turaka, “pristupi srpskoj državi”. Sporazumom se, takođe, predviđa da na prijesto zajedničke države “zasjedne” srpski knez Mihailo Obrenović. U slučaju da knez Mihailo ne bude imao nasljednika, na prijesto bi stupio crnogorski knjaz Nikola Petrović.


Piroćanac: Vasojevići u turskoj granici su pogodni za srpsku stvar; još kada bi se tako držali i Vasojevići u crnogorskoj granici...



Razumije se da srpskoj (obrenovićevskoj) vladi Ilije Garašanina, nije “padalo na pamet” da crnogorski knjaz Nikola Petrović upravlja zajedničkom državom. Srpski režimi su Crnoj Gori namijenili “ulogu vojnog logora”, koji Srbija može aktivirati i upotrijebiti, kada god hoće i protiv koga hoće. Crnogorski knjaz Nikola Srbiji treba samo do stvaranja zajedničke države Srbije i Crne Gore, a potom će ga se Srbija “lako ratosiljati” (osloboditi, kako je konačno i bilo). Izgleda da ovo nije “uočavao” vlastoljubivi crnogorski knjaz Nikola Petrović. Znajući da njegov kum, knez Mihailo Obrenović (kumovao na krštenju knjeginje Zorke 1864. godine), nema potomaka, očekivao je da on bude “car Balkana”.
Nakon potpisivanja tajnog sr-psko - crnogorskog sporazuma u Italiji, u Beogradu je usvojen i potpisan poseban Protokol. Prethodno su, na Cetinju, ovaj Protokol usaglasili: izaslanik srpskog kneza Mihaila Obrenovića - Miloje Lešnjanin i crnogorskog knjaza Nikole Petrovića - vojvoda Petar Vukotić, 14. septembra 1866. godine. Protokol su, u Beogradu, potpisali: u ime srpskog kneza - Ilija Garašanin, a u ime crnogorskog knjaza - Nićifor Dučić, u dva “jednoglasna egzemplara”.
Znajući da srpska državna i politička elita ne poštuje ni jedan dogovor sa Crnom Gorom, pa neće ni ovaj, knjaz Nikola je, na svom primjerku Protokola, svojeručno napisao: “Lažovi stari - Knjaz”.
Neki poznavaoci prilika na cetinjskom dvoru smatrali su da je knjaz Nikola, toliko “zaslijepljen prijestolom Južnih Slovena”, često “žrtvovao crnogorske nacionalne interese, ognjište i ime crnogorsko”, za neke “uzvišene velikosrpske ciljeve”. Romantičarski opsjednut “slovenskom knjaževskom (ili kraljevskom) titulom”, knjaz Nikola je u njoj “vidio crnogorski interes” (državni i nacionalni). U tome se sastojao čitav njegov nacionalni program.
Nasuprot nerealnom crnogorskom knjazu, Ilija Garašanin je drugačije promišljao, planski, oprezno, a često i drsko nastupao. Imao je jasan, vizionarski velikosrpski program “Načertanije”. Knjaza Nikolu je “okružio” agentima (svojim špijunima), koji su ga pratili i, o svemu, pravovremeno izvještavali svoje nalogodavce. Tako su sve političke i državne namjere i aktivnosti crnogorskog dvora, na vrijeme primijećene i osujećene od strane srpske Vlade i srpskog dvora.
I kada su, na prvi pogled, “iskreno sarađivali” sa Crnom Gorom, srpska Vlada, čelnici režima i dinasti, tajno su kompromitovali knjaza Nikolu i Crnu Goru, gdje su god stigli. Srpska Vlada je oko sebe redovno okupljala crnogorske nezadovoljnike, koji ispoljavaju, čak i javno, svoj lični gnjev i mržnju protiv svoje otadžbine, brutalno “psujući i prijeteći” knjazu Nikoli i Crnoj Gori. Srpska (beogradska) štampa ne prekida ofanzivnu kampanju protiv Crne Gore i, posebno, protiv knjaza Nikole. Smišljaju se i šire svakodnevne i svakojake podvale. Tako, jednim pismom od 7. maja 1866. godine, Ilija Garašanin “upozorava” knjaza Nikolu i kaže: “Ovdje se pronio glas da je Vaša Svjetlost obećala Austriji u pomoć vaši(h) hiljadu vojnika, u predstojećem ratu s Rusijom i Italijom. Mi ovo nikome ne vjerujemo i sve glasove najživlje poričemo”.
Knjaz Nikola se Garašaninu “pravdao”, što se vidi iz pisma, od 28. maja 1866. godine, u kome mu, između ostalog kaže: “Vaše prevashoditeljstvo. Odlučno Vas uvjeravam, da ja nikome i nikada nikakva obećanja nijesam činio, niti namjeravam učiniti..., a novine neka gataju šta im je milo”.
Odgovor knjaza Nikole nije “zadovoljio” Iliju Garašanina, pa on u Crnu Goru šalje svoga emisara Milana Piroćanca, da “na licu mjesta” izvidi situaciju. Razlog odlaska Milana Piroćanca u Crnu Goru, vidi se u pismu Ilije Garašanina, upućenom Jovanu Marinoviću, u kome se kaže da “treba da pretekne druge agente” u te krajeve i “provjeri” priče o slanju hiljadu crnogorskih vojnika u Austriju. Garašanin se “plaši” da “neko” ne potkupi Crnogorce, pa kaže: “Ja se bojim da tamo novac ne uspe, a u Arnautluk još više, jer tamo je zapetost s Turskom još velika”. On smatra da “novci mogu Arnaute probuditi, što bi otežalo planove Srbije”.
Treba imati u vidu da su okolne zemlje - ranije Mletačka Republika, a sada Austrija i Turska, protiv svake međusobne saradnje i saveza Srbije i Crne Gore.
Sve okolnosti i saznanja upućuju na zaključak da je knjaz Nikola “imao pravo” da, na primjerku Protokola o zaključenom sporazumu između Srbije i Crne Gore 1866. godine, u Italiji, napiše “lažovi stari”, jer u praksi nikada nije zaživio. Umjesto ugovorenih 50.000 dukata, Srbija je Crnoj Gori uručila svega 3.000 dukata. Od oružja i druge vojne opreme, nije isporučeno skoro ništa.
Pošto je, napokon, shvatio da ne može “zasjesti na svesrpski prijesto”, knjaz Nikola je “ohladio glavu”. Preinačio je i, na svom primjerku sporazuma, svojeručno zapisao da Crna Gora “neće pristupiti Srbiji, sve dok i jedan Srbin bude pod Turcima”.

--------------------------------------------------------------------------------
SRPSKI INSTRUKTORI U CRNOJ GORI


Crna Gora je u svako doba bila “puna srpskih agenata”, kao gora ljeti lista. A i mnogi Crnogorci su radili “srpska posla”. Povoljna okolnost za dolazak srpskih špijuna u Crnu Goru je “srpska pomoć” u kadrovima. Crna Gora onda nije imala školovanih ljudi, a Srbija se Sporazumom “obavezala” da “obučava” crnogorsku vojsku. Na traženje knjaza Nikole, ministar inostranih poslova u Vladi Srbije - Ilija Garašanin, šalje u Crnu Goru načelnika svoga Ministarstva, visokog oficira Milana Piroćanca, za ličnog sekretara knjazu Nikoli.
Sa Milanom Piroćancem, u Crnu Goru dolazi i kapetan Ljubo-mir Ivanović, da organizuje vojnu obuku. Njegov glavni zadatak je da “pripremi” crnogorsku narodnu vojsku za uspješno “uklapanje” u srpsku vojnu organizaciju, što se ostvarilo tokom Prvog svjetskog rata. Ivanović je istovremeno bio i ađutant knjazu Nikoli, pa ga je tako stalno imao u “svom vidnom polju”.
Za obavljanje ovako važnih i odgovornih poslova u Crnoj Gori, kao što su “ispitivanje mogućnosti svrgavanja dinastije Petrovića i knjaza Nikole, sa crnogorskog prijestola i pripajanje Crne Gore Srbiji", Milan Piroćanac je prethodno dobro edukovan (obučen). Kao lični sekretar crnogorskog knjaza Nikole i povjerljivi izaslanik i špijun srpskog ministra Ilije Garašanina, on redovno šalje “tajne” izvještaje svome nalogodavcu.
U svojim, često šifrovanim, pismima, Piroćanac govori sve “najgore” o Crnoj Gori, Crnogorcima i Crnogorkama, a posebno “ružno” o knjazu Nikoli. Rječnik mu je prostački, a ocjene o ljudima ispod ljudskog dostojanstva. Samo nekoliko drastičnih primjera.
Piroćanac Hercegovce smatra “korisnim srpskim narodom” i citira riječi brata Jovana Dučića, koji želi da ga “nikada sunce ne ogrije iz Crne Gore”. Iako je Crna Gora, u svako doba, nesebično pomagala vojno, materijalno i moralno skoro sve hercegovačke borbe protiv Turaka, bilo je i uticajnih Hercegovaca, koji su zazirali od Crne Gore.
Za Vasojeviće u “turskoj granici” (Donje Vasojeviće), Piroćanac kaže da su “karakterom i temperamentom bliži nama (biva Srbima) nego Crnogorcima”, pa ističe da su oni “veoma pogodni za srpsku stvar”, samo kada bi se i Vasojevići u “crnogorskoj granici (Gornji Vasojevići) tako držali”.


--------------------------------------------------------------------------------

Piroćanac izvještava da su Kuči “velika siromaština u kamenjaru, ali i junačka srpska populacija”. Na Kuče, u crnogorskoj granici, Crna Gora “viče”, te imaju razloga da Srbiji “budu privrženi”. Posebno ih je “pogodila crnogorska pohara” i navodi riječi nekih Kuča, da će “uskoro sve ovo biti srpsko”.
Piroćanac konstatuje da su Katunjani i veliki vojvoda Mirko Petrović “ozbiljna smetnja pripajanju Crne Gore Srbiji”. On cijeni da će albanska plemena, Krasnići i Gaši, biti na “srpskoj strani”, mada vode politiku “kratkog daha” i opredjeljuju se prema “trenutnim prilikama”.
Srbija, tih godina, vrši snažan pritisak i uticaj na Hercegovinu i na Vasojeviće, da se “okanu Crne Gore i okrenu Srbiji”. Neki hercegovački glavari - pop Bogdan Zimonjić, Luka Petković, Aleksa Jakšić, Stojan Kovače-vić i drugi, primali su iz Srbije novčanu pomoć u vidu “povjereničke plate”. Kada se to saznalo, požurili su na Cetinje da “objasne” knjazu Nikoli Petroviću da su to “činili, ne iz nacionalnih prosrpskih interesa, već zbog siromašnog stanja”.
Organizator "srpske propagande" u Hercegovini bio je Nićifor Dučić.
Crna Gora je "porobljenom" hercegovačkom narodu redovno pružala vojnu i materijalnu pomoć i političku i moralnu podršku. Imala je i ona svog povjerenika u susjedstvu - Hercegovini, izvjesnog Rista Aleksića, u Mostaru.
Na ovako drastičnu i agresivnu srpsku propagandu, koja je neposredno ugrožavala "istorijsko pravo Crne Gore na susjedne krajeve", Crna Gora je "mlako" reagovala.
Velikosrpska politika prema Crnoj Gori se nastavlja i kasnije, o čemu govori izvještaj Vula Kneževića, crnogorskog graničnog komesara na Žabljaku, nadležnom ministru u Vladi Crne Gore iz aprila 1908. godine - o aktivnostima srpskih agenata u selima pljevaljske regije. Ističe se da agenti ispituju narod "ko hoće da je Srbin, a ko Crnogorac", da Crnogorci "neće da su Srbi", na što im ovi prijete "da Crnu Goru treba ujediniti kosovskim mačem".
Zbog toga Jovan Đonović konstatuje da su "nacionalno - politički pogledi" u Crnoj Gori drugačiji od "srpskih ideala" i sumnja u "srpsku nacionalnu čistost" vrha Crne Gore. To je, reklo bi se, fundamentalni razlog političkih borbi u Crnoj Gori od 1905. do 1910. godine.

--------------------------------------------------------------------------------
CRNU GORU UPOKOJITI OBEĆANJEM BOLJEG ŽIVOTA


Milan Piroćanac "vidi" najefikasniji i najkraći put "upokojenja" Crne Gore u "Veliku Srbiju" - obećanjem "boljeg života" vječito siromašnom crnogorskom stanovništvu. Samo tako će crnogorski narod "nadvladati sebične separatističke želje i antisrpsku politiku cetinjaskog dvora".


Vuk Karadžić je pisao da mnogi Crnogorci više žele da “budu posljednje sluge u Srbiji, nego da se vraćaju u Crnu Goru”



Takvo svoje gledanje Piroćanac obrazlaže "nemaštinom" crnogorskih državnih i plemenskih glavara. On konstatuje da su, izuzev Petrovića i vojvode Marka Miljanova, svi "teška sirotinja" i da su "podložni primanju novca i darova", što treba "iskoristiti za srpske ciljeve".
Poznato je da se i Omer-paša Latas, u napadu na Crnu Goru, oslanjao na "podmićivanje Crnogoraca", kako to narodna pjesma kaže:
"Dok je meni u kesi novaca,
I u Crnoj Gori trgovaca,
Kojino su lakomi na blago,
Učiniću što je meni drago".
Treba reći da ja Crna Gora uvijek imala "trgovce" njenom sudbinom. Vuk Karadžić je pisao da mnogi Crnogorci, više žele da "budu posljednje sluge u varošima Srbije, nego da se vraćaju u Crnu Goru". Od srpskog režima podmićeni Crnogorci su isticali da im je "bilo bolje pod Turcima, nego pod knjazom Nikolom". Neki se čak ponose time, što nikada "nijesu voljeli Crnogorce". Sve su to, naravno, rezultati uporne i strpljive velikosrpske nacionalističke politike, na ništenju crnogorske države i "utapanju" Crnogoraca u srpsku naciju.
U svojim izvještajima, Milan Piroćanac veoma ružno govori o crnogorskim glavarima: vojvodi Đuru Matanoviću, vojvodi Mašu Vrbici, cetinjskom vojvodi Marku Martinoviću, njeguškom vojvodi Ivu Rakovom Radonjiću, kapetanu u Skadru Peru Peroviću i drugim.
Piroćanac cijeni da su "srpstvu odani": mitropolit crnogorski Ilarion Roganović, grahovski vojvoda i crnogorski senator Ante Daković, drobnjački vojvoda i crnogorski senator Novica Cerović, bjelopavlićki vojvoda i crnogorski senator Risko Bošković, piperski serdar i crnogorski senator Jole Piletić.
Pri povratku iz Crne Gore, Milanu Piroćancu su se "preporučivali" da prenese njihovu "vjernost" srpskom knezu Mihailu Obrenoviću neki crnogorski "časnici". Posebno su ga za "rukav vukli", Petar Vukotić, Ivo Radonjić i Đuro Matanović, saopštavajući mu da se, na njih može osloniti za "svaku srpsku potrebu".
U "čiste" ljude Piroćanac svrstava ljubotinjskog vojvodu i crnogorskog senatora Iliju Plamenca.
U izvještaju Piroćanca se posebno ističe da je, vasojevićki vojvoda i crnogorski senator Miljan Vukov Vešović "čvrsto uz Crnu Goru".
Srpski režim je pokušao da "pridobije" crnogoskog serdara u Vasojevićima, Todora Vukovića, sina vasojevičkog vojvode Miljana Vukova. Srpski državnik Jovan Ristić, pobratim vasojevićkog vojvode Miljana Vukova, uticao je na srpskog kneza Mihaila Obrenovića, da pokuša uticati na Todora Miljanova, da makar on "pomogne" Srbiji u "širenju srpstva" u Crnoj Gori. Međutim, ovaj čestiti Crnogorac se nije dao "obrlatiti" da radi za "srpsku stvar".
Iz izvještaja Milana Piroćanca je "vidljiva strepnja" da, vladajuća kuća Petrovića "hoće Crnoj Gori da pripoji Hercegovinu i neke djelove Arnautluka", kao i da knjaz Nikola teži da "zauzme prijesto čitavog srpstva", jer neće "htjeti da živi pod vlašću kneza Mihaila Obrenovića. No, to je samo njegova "pusta želja".
Piroćanac konta da je, nasuprot Petrovićima, crnogorski narod "listom odan Rusima i Srbima" i, sa žalošću, gleda knjaževo "prijateljsko držanje sa galiotima Francuzima".
Uoči odlaska iz Crne Gore, ovim srpskim "dobročiniteljima" je knjaz Nikola priredio istraćaj i odlikovao ih Oredenom II reda, kao i darovao - Milanu Piroćancu zlatni prsten, a Ljubomiru Ivanoviću sat.
Zanimljivo je da dr Vladan Đorđević, predsjednik Vlade Srbije, u svojim spisima, ne pominje ova odlikovanja i uzdarja, ali ne propušta da kaže, da je knjaz Nikola, na rastanku, Milana Piroćanca titulisao "paščetom šumadijskim".
I pored svega, knjaz Nikola je, na rastanku, tražio od Milana Piroćanca da predloži Iliji Garašaninu, da se u Beogardu (i tada je bilo aktuelno Dedinje) "pokloni" po jedan plac za gradnju kuće: Mirku Petroviću, knjazu Nikoli, Petru Vukotiću i Nićiforu Dučiću. Piroćanac je sam, ovom spisku, dodao i "plac Ivu Radonjiću".
Piroćanac smatra da "nije nepametno" obrazovanje "crnogorske Ma(h)ale u Beogradu" i da treba obavijestiti "glavne ljude" u Crnoj Gori da, u Beogradu, "imaju po jedan plac" i da "mogu graditi porodične kuće", ali ne i "prodavati, do samo doseliti da u njima žive u Beogradu".
Ilija Garašanin je bio "zadovoljan radom Milana Piroćanca u Crnoj Gori", jer je u "potpunosti obavio" povjerene mu zadatke. Upoznao je crnogorske prilike, uspostavio "prijateljske" veze sa crnogorskim glavarima i uglednim ljudima i "solidno sondirao teren" za pripajanje Crne Gore Srbiji. Sve je to, naravno, rađeno u strogoj tajnosti, jer je knjaz "podozriv i preosjetljiv" prema beogradskoj politici. Piroćanac zaključuje da knjaz Nikola "nije spreman" da "olako žrtvuje" Crnu Goru i svoju dinastiju, iako je neoprezno potpisao sporazum, sa knezom Mihailom Obrenovićem, 1866. godine. Piroćanac "predlaže" da, u daljim pregovorima sa Crnom Gorom, knjaza Nikolu "treba zaobilaziti", jer je "prevrtljiv" i angažovati viđenije crnogorske glavare. Piroćanac smatra da je najbolji način "denacionalizacije Crnogoraca" školovanje crnogorske djece u Srbiji i tako, od njih formirati "srpski orijentisane građane". Uporedo sa školovanjem, treba angažovati "nezadovoljne i ugledne" Crnogroce da "rade protiv svoje države". To se postiže "laskanjem, malim novčanim davanjima, sitnim darovima, davanjem službe i placeva za gradnju kuća u Beogradu".
U pripremi zajedničkih oslobodilačkih borbi protiv Turske, Srbija i Crna Gora se sporazumijevaju o "interesnim sferama" i, 15. juna 1876. godine, u Veneciji (Italija) potpisuju "tajni ugovor" o savezu i tajnu vojnu konvenciju. Ugovoreni su "ravnopravnost nezavisnih država Srbije i Crne Gore u savezu, samostalno vođenje ratnih operacija i istovremena objava rata Turskoj 1876. godine.
Odmah poslije prvih bojeva i poraza na Đinusu 1877. godine, Srbija zaključuje mir sa Turskom. Crna Gora je nastavila oslobodilačku borbu protiv Turske, sada u bitno težim uslovima. Brojna turska vojska prebačena je sa srpskog, na crnogorsko ratište u Vasojevićima.
Konačno je, izgleda, knjaz Nikola "shvatio" namjere i ponašanje srpskog režima, pa u ovom ugovoru o savezu sa Srbijom, ne pominje "ujedinjenje". Prestao je da se "odriče" prijestola u "korist" srpskog kneza Mihaila Obrenovića. Napokon se "uvjerio" da Srbija "hoće sve", ali crnogorskog knjaza na "svesrpskom prijestolu ne".


--------------------------------------------------------------------------------
BESOMUČNA SRPSKA PROPAGANDA PROTIV CRNE GORE


Ilija Garašanin, vispren srpski političar i državnik, znao je da se na svijest Crnogoraca najefikasnije utiče posredstvom knjiga, učitelja, popova, činovnika i agenata. Zato je, u sve krajeve od interesa za Srbiju, slao uticajne ljude i propagandnu literaturu. Samo knjige i učeni ljudi mogu "oblikovati srpsku svijest kod Crnogoraca", posebno kod mladih naraštaja, koji se školuju u Srbiji.
U cilju ostvarenja srpskog imperijalnog programa, posredstvom Jovana Vaclika, Garašanin u Crnu Goru šalje "pet sanduka knjiga", koje navodno traži crnogorsko praviteljstvo. Međutim, struktura poslatih knjiga "ne odgovara" crnogorskom "zahtjevu" jer su "manjkale" u knjigopečatnji. Zato im se, u zamjenu, šalje ono što ima, i to: "Istorija srpskij" prostrani 100 komada; "Istorija srpskij" kratki 100 komada; "Srbljaka" 2 komada i 20 crkveni knjiga. Sanduci sa ovim knjigama, "adresovani na M.n." ("Montenegro"), stigli su u Kotor, na ime g. Stefana Bjelobrkovića. U pismu poslatom sa knjigama Jovanu Vacliku, Garašanin se obraća: "Izvolite, Gospodine, primiti ovom prilikom uvjerenje moga otmenoga ponašanja - I.Garašanin". Nije ovo jedina pošiljka. Ilija Garašanin je koristio svaku priliku, da Crnu Goru "snabdjeva" srpskom istorijskom, književnom i propagandnom literaturom.
U drugom pismu, od 22. aprila 1866. godine, Ilija Garašanin Jovanu Vacliku kaže, između ostalog i ovo: "Mi Srbi, ako nijesmo ništa drugo kadri, bar da se dobro izgovorimo, pa ko zna da i to ne uđe u kakav račun".
Beogradska štampa svakodnevno vodi ofanzivnu kampanju protiv Crne Gore i knjaza Nikole. Fabrikuju se svakojake izmišljotine i laži u novinama i "tematskim" brošurama. Svaki crnogorski otpor klevetama, svaka istina o Crnoj Gori i njenom protivljenju samouništenju, od zvanične Srbije se "dočekuje na nož" i kvalifikuje crnogorskim separatizmom i otporom "višim interesima srpstva".
Iz Srbije se, po Crnoj Gori, svakodnevno rasturaju pamfleti i proglasi, a potpisuje ih nepostojeće "Srpsko narodno društvo". Vjeruje se da je njihov autor crnogorski vladika, Nićifor Dučić, rodom iz Hercegovine. Jedno od tih "sočinenija" je i vješto sročen "Proglas Bugara Crnogorcima", da se "drže Srbije i nikoga više".

-------------------------------------------------------------------------------


Garašanin je, u Crnu Goru, redovno slao svoje "povjerenike" (agente), provjerene, obrazovane i pripremljene ljude za taj posao, kao što su: Vuk Karadžić, Sima Milutinović Sarajlija, Matija Ban, Milorad Medaković, Jovan Nikolić Tesovac, Milan Piroćanac, Ljubomir Ivanović i drugi.
I poslije "nestanka" sa srpske političke scene Ilije Garašanina, dolazak srpskih agenata u Crnu Goru i regrutovanje agenata od ăuglednih" Crnogoraca, nijesu prestajali. Tako su srpski špijuni, u Crnoj Gori, bili i Nićifor Dučić i kneginja Darinka Petrović, rodom iz srpske trgovačke porodice Kvekić, iz Trsta.
Poznato je da su se njih dvoje, Nićifor i Darinka, suprotstavljali "svim vezama Crne Gore sa okolnim zemljama, sem sa Srbijom". Oni su bili "najveća opozicija" vladavini knjaza Nikole i daljem opstanku Crne Gore, kao nezavisne države. Zbog toga je Piroćanac "garantovao" Garašaninu da su, Nićifor Dučić i Darinka Petrović, "provjereni srpski špijuni".
Zvanična Srbija je stalno podsticala "nezajažljive ambicije" Darinke Petrović. Špekulisalo se da je srpski knez Mihailo Obrenović "obećao brak" kneginji Darinki, udovici knjaza Danila, pa da se tako "pod jednom krunom (srpskom) ujedine Crna Gora i Srbija".


Zapis koji potiče iz 1522. godine pominje izvjesnog Petra Čudru sina Radovanovog, iz Paštrovića, čovjeka “crnogorskog naciona"



Na preporuku ruskog konzula u Dubrovniku - Petkovića, Srbina iz Kragujevca, Rusija je davala po 400 guldena u zlatu godišnje Nićiforu Dučiću, za "usluge", koje čini ruskom konzulatu, dajući mu "valjane informacije" o aktivnostima knjaza Nikole. Za svoju "revnost", Dučić je i od Srbije dobijao godišnju platu od po 1.000 talijera i "naknadu svih troškova koje učini".
Svaka samostalna politička aktivnost knjaza Nikole i Crne Gore, od Srbije je redovno "osuđivana" kao "neprijateljstvo prema Srbiji i kao izdaja viših srpskih interesa".
Ruski carevi, Aleksandar II i Aleksandar III, bili su iskreni prijatelji Crne Gore, njenih vldara i, posebno, knjaza Nikole. Posjeta knjaza Nikole Rusiji (Petrogradu) 1868. godine, bila je značajna za Crnu Goru. Knjaz Nikola je isposlovao zvanične granice i "vodeću ulogu" Crne Gore, u ruskoj politici na Balkanu. Tada je crnogorski suveren, knjaz Nikola Petrović, od ruskog cara dobio na dar "sablju srpskog kralja Milutina" i priznanje "jedinog iskrenog prijatelja Rusije". Kasnije se (vještačenjem) utvrdilo da to nije sablja srpskog kralja Milutina.
U mnogim bojevima sa Turcima, 1862. godine, u borbama u Hercegovini, u Ostroškom klancu (poznatih "devet krvavih dana"), u nacionalno oslobodilačkim ratovima 1876-1878. godine i bojevima na Vučjem dolu, Fundini i u Vasojevićima, knjaz Nikola je "stekao zvanje car junaka".
Smjenom Ilije Garašanina 1867. godine, Srbija se nije odrekla "Načertanija". Srpski režimi prema Crnoj Gori mijenjaju strategiju i "egzekutore", zavisno od prilika i potreba. Inače, cilj je uvijek isti: uništenje crnogorske nezavisne države. Poslije vladavine kneza Mihaila Obrenovića, Srbijom upravljaju Namjesništvo i Ristićeva Vlada. Ristićev "povjerenik" za Crnu Goru bio je Nićifor Dučić. U jednom povjerljivom izvještaju Ristiću, konstatuje se da, crnogorski knjaz Nikola, "uvijek udari u stranu kada interesi srpstva traže jedinstvo".

--------------------------------------------------------------------------------
PROTJERIVANJE CRNOGORACA I CIGANA IZ SRBIJE


Poznato je da su većina, ne samo agenata, nego i popova i učitelja bili iz Srbije. Svi oni aktivno "propagiraju srpstvo" u crnogorskom narodu, izjednačavajući vjerska i nacionalna osjećanja naroda, sa ciljem "utapanja malene Crne Gore i Veliku Srbiju", a time i "Crnogoraca u Srbe".
Jedan od brojnih srpskih uglednih agenata, u Crnoj Gori, je i Vasa Pelagić. Došao je na Cetinje 1871. godine, da "podstiče crnogorsku mladež na ujedinjenje omladine srpske". U tome je imao podršku zvanične Srbije, koja mu je stavila na raspolaganje novčana sredstva, školske udžbenike i propagandnu lektiru, pisanu ekavicom. Ta je cjelokupna literatura, osnovna i pomoćna, o srpskoj državi, srpskom narodu i srpstvu uopšte. Crnogorci se ne pominju.
Kao upravitelj svih škola na Cetinju, Pelagić je i zvanično "fundirao srpstvo u duše crnogorske mladeži". Pisao je propagandne tekstove, članke i druge sastave. Poznata je njegova brošura "U amanet Srbinu i Srpkinji", štampana na Cetinju 1871. godine u 1.500 primjeraka. U svim svojim spisima, Vasa Pelagić smatra Srbima sve slovenske narode, a njihove teritorije srpskim zemljama.
Ovako snažnu velikosrpsku aktivnost u Crnoj Gori, dugo ne "primjećuje" jedino knjaz Nikola. Nije mu padalo "na pamet" da "mijenja nacionalnu svijest Srba u Crnoj Gori", da Srbe "crnogorči". Očekivao je da će se, masovnim preseljavanjem Crnogoraca u Srbiju i posrbljavanjem Crnogoraca u Crnoj Gori, stvoriti uslovi da i on "otide" u Beograd i "zasjedne na prijesto" Južnih Slovena. Mislio je da niko od njega, "cara junaka", nije "preči".
Bilo je to vrijeme intenzivnog iseljavanja Crnogoraca u Srbiju, ali su većina njih izražavali svoju lojalnost prema "svom gospodaru", što je podsticalo iluzije knjaza Nikole da se "dočepa srpskog Prijestola".
Dolaskom Milana Obrenovića i, kasnije mu sina, Aleksandra Obrenovića, na vlast u Srbiji, zaustavljeno je useljavanje Crnogoraca u Srbiju. Knjaz Nikola je bezuspješno pisao pisma i slao poruke vladarima - Obrenovićima. Sve je bilo uzalud.
Poznato je da je najviše od Crne Gore i Crnogoraca "zazirao" dr Vladan Đorđević. Još dok je bio srpski poslanik u Carigradu, po crnogorskom poslaniku u Carigradu - Mitru Bakiću, šalje poruku: "Reci tvojem Gavri (Vukoviću, crnogorskom ministru inostranih djela), da ću ga ja naučiti kako se vodi politika".
Kada je dr Vladan Đorđević, nazvan "srpski Ivan Grozni", uzdignut na vlast u Srbiji, Vlada Srbije 1897. godine donosi Uredbu o zabrani ulaska Cigana i Crnogoraca u Srbiju. Uredbu je imala zakonsku snagu. Odmah je otpočeo progon Crnogoraca iz Srbije. Hermetičkim zatvaranjem granica, onemogućen je ulazak Crnogorcima u Srbiju. Predsjednik Vlade Srbije, dr Vladan Đorđević, naređuje: "Cigane i Crnogorce", bez ikakvog obzira, vraćati sa granice".
Mnogi Crnogorci, pa čak i crnogorske odive, udate za Srbe, ekspresno su prognati iz Srbije. Ostao je upamćen drastičan primjer protjerivanja jedne Crnogorke iz Pipera, udate za Srbina, u okolini Kragujevca. Protjerivanja nijesu pošteđeni ni crnogorski radnici po Srbiji - nadničari, poslužitelji po kućama imućnih Srba, svi učitelji, popovi i đaci na školovanju iz Crne Gore. Mnogi su protjerani u Tursku, pa su stradali preko albanske teritorije. Odlazeći na rad u Carigrad, Makedoniju i Bugarsku, Crnogorci su morali zaobilaziti Srbiju. Ovi postupci Vlade Srbije, u crnogorskom narodu su upamćeni kao primjer otvorenog neprijateljstva.
Ovaj Cincar, prepariran u Srbina, dr Vladan Đorđević, izdašno "nalivan bokalima šampanjca i vina rumenoga", rado bi prijetio Crnogorcima: "Prizren, Prizren vam treba, jelte, gladnici jedni. A ne znate da ćemo vam i Ćipur uzeti, po kome slavnome imenu nazivate se nekakvim ušljivim plemićima".


--------------------------------------------------------------------------------
NEGIRANJE CRNOGORSTVA


Srpskim nacional-šovinistima je, ranije i sada, nezavisna Crna Gora glavna prepreka na stvaranju "Velike Srbije". Njima je "najpogodnija" nerazvijena i, u svemu, zaostala i primitivna, a ponajprije poslušna Crna Gora. Zato "preže" da im kuda ne umakne.
Velikosrbi i, sa njima, posrbljeni Crnogorci, "takmiče se" u negiranju svega što je crnogorsko: državne nezavisnosti, nacionalnog izjašnjavanja, crkve, jezika, književnosti, kulture, tradicije, grba, zastave, himne i svih drugih osobenosti, koje Crnu Goru čine nezavisnom državom, a Crnogorce posebnom nacijom.
Uz srpske nacionaliste, kao šipka uz pušku, idu i neki srpski i posrbljeni crnogorski istoričari. Međutim, brojni su srpski i, razumljivo, crnogorski istoričari, koji osporavaju negiranje crnogorstva. Navodimo samo neke.
Simo Ćirković ("Enciklopedija Jugoslavije") kaže: "Usled nerazdvojne združenosti crkve i države u periodu Nemanjića, bilo je moguće da se pravoslavlje pojavi kao bitno obeležje srpstva i da se verska pripadnost nametne kao kriterijum razgraničenja".
Stojan Novaković ("Prvi osnovi slovenske književnosti među balkanskim Slovenima") zaključuje: "Taj stari srednjevekovni srpski tip, koji identifikuje srpstvo sa pravoslavljem, osnova je onom sinonimu, po kojem su prosti ljudi našega veka, Rumuni, Rusi, Grci - srpske vere".
Simo Matavulj ("Bilješke jednog pisca") konstatuje: "Od iskona, pa i na primorju, Srbin je bio samo pravoslavni. Srpstvo je značilo samo pravoslavlje, kao što u ovim krajevima, na istoku, znači i danas".
Jozef Holeček, po narodnosti Čeh ("Crna Gora", Prag, 1877.), predočava: "Pitaš li ga za vjeru, Crnogorac odgovara da je Srbin, pitaš li ga za narodnost, reći će da je Crnogorac".
Pavel Apolonovič Rovinski piše: "Imenom Srbin označavaju pravoslavnoga i navode imena naroda (plemena), Bajice, Njeguši, Ceklinjani".
Roj Trevor konstatuje: "Crnogorci nastaju nacijom, poštovanom među nacijama".

--------------------------------------------------------------------------------

Kao što se vidi, stari putopisci i istraživači jasno uočavaju razlike vjere i nacije, dok domaći pisci nijesu tako eksplicitni. Očigledno je da termin "Slavenosrbi" označava Južne Slovene - pripadnike pravoslavne vjere. Negatori crnogorske nacije, svoje "tvrdnje" da su Crnogorci Srbi, oslanjaju na postavci da su pripadnici iste vjeroispovijesti ("srpske vjere"). Zbog toga im ne pogoduje autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva (ukinuta dekretom jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, 17. juna 1920. godine).
Ustav Kraljevine Crne Gore (član 40) predočava da Crnogorci nijesu Srbi i kaže: "Državna vjera u Crnoj Gori je istočnopravoslavna, a Crnogorska crkva je autokefalna".
Brojni su crnogorski naučnici, književnici, državnici, političari i ljudi ostalih profesija, koji "propovijedaju" (govore i pišu) "crnogorsko srpstvo", što su srpske imperijalne pretenezije na crnogorsku samobitnost i crnogorsku državnu teritoriju.
Prvo nerazlikovanje slovenskih naroda primjećuje se kod vizantijskih hroničara i istoričara, koji Slovence, Hrvate, Dukljane, Rašane i druge, nijesu "raspoznavali", nego su ih sve nazivali zajedničkim imenom: Tribali, Skiti, Varvari i slično.
Poznato je da prve teritorijalne aspiracije prema Zeti, odnosno Crnoj Gori, ostvaruju raški (srpski) vladari - župan Stefan Nemanja i njegovi nasljednici (bez reda i redom), zaključno sa carem Stefanom Dušanom.
Neke oblike negiranja crnogorskog naroda nalazimo u crkvenim dokumentima, pa i kod vladara Petrovića, koji neuspješno lamentiraju o "slaveno-srpstvu", samo iz vjerskih i dinastičkih pobuda, koje je "najdarovitije" njegovao knjaz Nikola, želeći da se "uvali" u "svesrpski prijesto", ne primjećujući da mu je to samo "neodoljiva" želja i nikakva šansa.

--------------------------------------------------------------------------------
CRNOGORSKA NACIJA POZNATA SVIMA OSIM SRBIMA


Odavno su poznati pojmovi "crnogorski nacion" i "crnogorska nacija".
Sreten Zeković citira jedan zapis iz 1522. godine, koji pominje izvjesnog Petra Čudru, sina Radovanovog iz Paštrovića, čovjeka "crnogorskog naciona".
Gravura na jednoj sablji iz 1766. godine, glasi: "Sie (sija) nož Đoka Radonjića, guvernadura vise crnogorske nacije".



Militantni odred odbrane srpstva u Crnoj Gori jeste Crnogorsko-primorska mitropolija, ona je oslonac mržnje prema svim oblicima crnogorstva



Poznato je da se multietnička konvencija o “Slavjanstvu” zloupotrebljava za negiranje nekih istorijski formiranih naroda. Sve do sredine XVIII vijeka, u crnogorskoj literaturi se nalazi složenica “slaveno-srpski”, koja ima neadekvatno značenje. Tako, recimo, “slavjano-srpsko koljeno” podrazumijeva Bugare, Srbe, Crnogorce, Slovence i Dalmatince (“Ljetopis Matice srpske”, Budim, 1924. godine) Ovaj isti “Ljetopis Matice srpske”, iz 1925. godine, konstatuje da se “Černogorci (Montenegrini), nazivaju slovenski obitelji planina crnogorskih”.
Završavajući (kratku) “Istoriju o Černoj Gori”, u Petrogradu 1755. godine, crnogorski vladika Vasilije Petrović, zaključuje: “Ja vrlo kratko napisah ovi izvještaj o crnogorskom nacionu”, ili, recimo, Crnogorci, “od svojih saveznika Srba, turskih podanika, bjehu ostavljeni”.
Sima Ćirković (“Enciklopedija Jugoslavije”) tvrdi da vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit, pisac zanimljive istorije, od koga potiču osnovni podaci o Slovenima, nigdje ne kaže za Dukljane “da su Srbi”. On konstatuje da “nema nikakvih indikacija koje bi dopustile zaključak o eventualnom ranijem jedinstvu čitavog prostora, koji se pripisuje Srbima”.
Miloš Šobajić ("Crnogorci", 1915.) istražuje crnogorsku stvarnost po uputstvima naučnika Jovana Cvijića i zaključuje: “Srpstvo je bio pojam širok, neshvatljiv za prostotu, nejasan za dinastiju, rasturen po gospodarstvu i raznolik po junaštvu”.
“Crnogorstvo se pominjalo kao nov spasilac i oslobodilac narodni i svaki širi pojam, mora se napustiti. Vladar je sam postavio prećutnu naredbu stihom:
“Ko crnogorstvu ne bio vjeran,
Bogom i ljudima svud bio tjeran”.
Crnogorstvo i Crnogorci formirani su u narodu sve jače kao zasebna cjelina, kao narodnost i kao nadmoćnost i prevlast.
Crnogorci su, prvo iz navike, a docnije iz uvjerenja, ponavljali tu oktrojku, kao svoj original”.
U ondašnjoj terminologiji, riječ “narodnost” je značila isto, što i danas riječ “nacija”.
U “Prosvjetinoj enciklopediji” (Beograd, 1978.) se kaže da su “Crnogorci južnoslovenski narod, koji je, tokom svoje novije istorije, razvio karakteristike posebne narodne individualnosti i posebne nacije”. Na istom mjestu se, za Srbe, kaže “da su južno-slovenski narod, veoma blizak Hrvatima, Muslimanima i Crnogorcima”.
Potpredsjednik takozvane, po svemu nelegalne i nelegitimne, Podgoričlke skupštine, koja je rasturila crnogorsku državu 1918. godine, Savo Fatić izjavljuje: “Mi, od danas, nijesmo više Crnogorci, nego Srbi”.

--------------------------------------------------------------------------------
SRPČENJE CRNOGORACA


Odavno se, pa i danas, uzaludno “grakće” na Crnogorce da “postanu Srbi”. Oni to, naravno, neće i ne mogu, jer su vjekovima imali slobodu i život u njoj. Stoljećima su se “crnogorčili”. Ako je Crna Gora “Sparta”, ona je “crnogorska Sparta”. Ako je Crna Gora, kako joj govore “Olimp”, ona je “crnogorski Olimp”. Crnogorci dobro znaju odakle su, od koga i ko su. Ne treba ih, sa srpske strane, posebno edukovati.
Očigledni su svakodnevni histerični napadi srpskih nacional-šovinista, na sve što je crnogorsko: državnu samostalnost, nacionalnost, crkvu, jezik, kulturu u njenom najširem značenju i duhovni život uopšte, kao i sve institucije, koje izražavaju crnogorski nacionalni identitet. Srpski nacionalisti otvoreno “protestuju” što se, navodno, srpski narod u Crnoj Gori “crnogorči”, jer je sve do sada narod u Crnoj Gori “bio srpski i pripadao srpskom nacionalnom korpusu”. Njima izdašno “pomažu” neki “posrpčeni Crnogorci”. Uvaženi crnogorski umjetnik Peđa Babović, kaže: “Mi u Crnoj Gori imamo ljudi, koji ne znaju ni ime prađeda, ali znaju da su srpskog porijekla”.
Oni smatraju da Crna Gora “nema i ne može imati svojih, već samo srpske interese”. Posebno su “grlati” neki “terazijski Crnogorci” i “crnogorski Srbi”, i to samo iz ličnih interesa.
Mnogi srpski režimski političari, državnici, diplomate, intelektualci, pa čak i akademici, bez neophodnih činjenica, lamentiraju da su “Crnogorci Srbi” i dio “srpskog naroda”. Oni ne priznaju postojanje crnogorskog naroda i crnogorske nacije. Oni propovijedaju da su crnogorsku naciju “izmislili” komunisti i Kominterna, radi “cijepanja” srpske nacije, te da je, krajem XX vijeka, Crna Gora “postala crnogorska zemlja”, sa “vidljivom netrpeljivošću prema srpskom etnosu”. Sve se to svakodnevno lamentira, bez ikakvih valjanih naučnih i istorijskih činjenica. A zna se da samo vjernicima ne trebaju dokazi za ispoljavanje svojih vjerskih ubjeđenja.
Srpskim nacionalizmom prema Crnoj Gori, posebno su “obdareni” akademici: Dobrica Ćosić, Dejan Medaković, Matija Bećković, Ljuba Tadić, Vasilije Krestić, Jovičić i drugi.
Svakodnevno ponašanje “običnog” srpskog naroda treba razlikovati od velikosrpskog nasrtanja na Crnu Goru. I crnogorski i srpski narod ne “dovode u pitanje” etničku srodnost i međusobne istorijske, prijateljske i lične veze i odnose. Crnogorski narod i crnogorska država, prema srpskom narodu i Srbiji, čuvaju i njeguju bratske odnose. Tako je bilo u prošlosti, tako je sada i tako će biti u budućnosti. U tome su potrebni, srpsko otrežnjenje i srpsko pokajanje. Otrežnjenje od sopstvenog agresivno-destruktivnog nacionalizma i šovinizma, a pokajanje za učinjena zla okolnim narodima.
Militantni odred “odbrane srpstva” u Crnoj Gori je Srpska pravoslavna crkva i, posebno, njena Crnogorsko-primorska mitropolija. Ona je oslonac mržnje, netrpeljivosti i nasrtaja na sve oblike crnogorstva. Takvim postupcima, srpski nacionalistički aktivitet snažno podstiče egzistencijalnu potrebu građana Crne Gore da mu se suprotstavljaju.


--------------------------------------------------------------------------------
SRBOVANJE PETROVIĆA


Iako je, u prethodnom dijelu, kazano ponešto o “srbovanju Petrovića”, posebno o “srbovanju” knjaza Nikole, treba reći nešto više.
Srpski nacionalisti se nekritički “oslanjaju na srbovanje” crnogorskih dinasta Petrovića, ali su činjenice drugačije. Namjerno se, recimo, previđa da vladika Rade (Petar II Petrović Njegoš) pominje “srpstvo” kao pravoslavlje. U pismu Mihailu Obrenoviću, Njegoš kaže: “Po radi mene, bila bi neograničena radost, da bismo svi Slavenosrbi učinili među sobom jedno pravilo knjigopečatanja, a posebno Srbi i Crnogorci". Iz ovoga je svakome jasno da Njegoš razlikuje dva naroda: Srbe i Crnogorce.
Njegoš govori o “srpstvu” kao “pravoslavlju” i u “Gorskom vijencu”, kad se “kune vjerom Obilića”, i kad “nalažu srpske badnjake”, i kad “srpsku svijeću gasi” ili proklinje "mlijeko vas srpsko razgubalo”. Ovome, valjda, ne treba poseban komentar. Njegovo poimanje “srpstva” je samo kao pravoslavlje, a ne kao nacija.
U svijetu nema primjera, sem u Srbiji, da se vjera i nacija potpuno identifikuju i da vjera ima nacionalno obilježje.
Posebno se ističe “srbovanje” knjaza/kralja Nikole Petrovića, ali se namjerno “previđa” da je i on “srpstvo” poimao samo kao “pravoslavlje”. Razlikujući Srbe od Crnogoraca, u “Balkanskoj carici”, kralj Nikola kaže:
“Ko crnogorstvu ne bio vjeran,
Bogom i ljudima svud bio tjeran”.
Knjaz Nikola je znao da lamentira: “Mene je postavio božji promisao za knjaza i gospodara crnogorskog naroda”. On bi povremeno “podsticao” ondašnje urednike listova da “više pišu o crnogorstvu”. Ako ne bi bilo tako, zašto bi kralja Nikolu, u Crnoj Gori “zabranjivali” srpski nacionalizam i velikosrpski pokret. Zapravo, velikosrpska politika, navodnom težnjom za ujedinjenjem svih jugoslovenskih naroda, dinastiju Petrovića i kralja Nikolu “udaljava” od vlasti. Upravo, srpski nacionalizam i velikosrpski pokret u Crnoj Gori, potjerali su kralja Nikolu da “jede hljeb milosrđa” izvan svoje zemlje.
Prema tome, crnogorski neprikosnoveni gospodar, kralj Nikola, “srbovao” je iz dinastičkih i ličnih interesa, a svejedno je, da li je to činio “namjerno” ili “bezazleno”. On je svoje “srbovanje platio crnogorskom državom, prijestolom, imovinom i svojom glavom” baš od Srbije, za čije je interese “srbovao”.
Svi ovi primjeri nedvosmisleno svjedoče da je u Crnoj Gori, odavno razvijena nacionalna svijest o Crnogorcima, kao posebnom narodu.


--------------------------------------------------------------------------------

Na “srbovanje” Petrovića posebno su uticali “Srbi od ugleda”, koji su bili visoki činovnici na crnogorskom dvoru i vojni savjetnici, kao i mnogi srpski popovi i učitelji u Crnoj Gori.
Svi su oni bili “ortodoksni Srbi”. Među njima se ističu: Sima Milutinović Sarajlija, Ljubomir Nenadović, Milorad Medaković, Matija Ban, Milan Piroćanac, Ljubomir Ivanović, Vasa Pelagić i drugi. Svi su oni u Crnoj Gori uživali gostoprimstvo, a zastupali i propagirali srpske interese, na štetu Crne Gore i dinastije Petrovića. O tome svjedoče njihovi tajni izvještaji zvaničnoj Srbiji, a posebno tajna pisma Milana Piroćanca Iliji Garašaninu.
Neki Srbi, na crnogorskom dvoru, počinili su falsifikate, sa negativnim posljedicama. Tako je Milorad Medaković (1823-1897) učinio teški falsifikat u "Zakoniku knjaza Danila" (član 92) samo da bi "potkrijepio” da, i crnogorski knjaz Danilo, Crnogorce “smatra Srbima”.
Ljubomir Nenadović je falsifikovao crnogorsku kapu. Sačinio je “legendu”, po kojoj je crni omotač na crnogorskoj kapi, navodno “znak žalosti” za propalim srpskim (kratkotrajnim) carstvom Nemanjića na Kosovu. Crveni tepeluk, ograđen zlatnom žicom u obliku polukrugova, predstavlja “slobodnu Crnu Goru”, na porobljenom Balkanu. Kasnije srpski šovinisti, svaki na svoj način, nadahnuto dodaju, svaki “svoju verziju”, a sve u funkciji “crnogorskog srpstva”. Strani putoposci su, od Ljube Nenadovića, preuzeli “legengu”, pa tako obična izmišljotina, vremenom počinje da “liči” na istinu.
Crnogorcima se, iz Srbije, nameće “srpstvo” kao sadržaj srpskih imperijalnih interesa. Velikosrbi očekuju da Crnogorci treba sami sebe da “srbiziraju i uklope u srpski nacionalni korpus”.


Marko Cemović je Srbiji nudio Vasojeviće u turskoj granici, koji su se “lavovski borili protiv knjaza koji propovijeda crnogorstvo”


I kada se imperijalna politika Srbije, prema Crnoj Gori, počela ostvarivati krajem XIX i poč-etkom XX vijeka, što je rezultiralo bezuslovnim pripajanjem Crne Gore Srbiji 1918. godine, u tom dugom istorijskom periodu, zvanična Crna Gora “izbjegla” je da formuliše i obznani svoj nacion-alni program. Plašila se, izgleda, da na sebe ne “navuče” srpski imperijalni gnjev, pa i agresiju, što je i doživjela na kraju Prvog svjetskog rata.
Iako je stalno bila isturena, pred široko otvorene "velikosrpske čeljusti", Crna Gora se zanosila i, očigledno, zavaravala sopstvenom ulogom u "čuvanju slovenskih interesa", a knjaz Nikola nerealno "čeznuo" za srpskim prijestolom.

--------------------------------------------------------------------------------
CRNOGORCI PROTIV CRNE GORE


Iako Crnogorci nikada nijesu uživali naročit ugled u Beogradu, neodoljivo prema njemu hrle, naročito u novijoj istoriji. Još za vrijeme Obrenovića, bili su na "zlu glasu", navodno kao "lenštine, neradnici i hvalisavci, vješti pričanju oda i mitova o svojim slavnim precima i njihovim bojevima i ratnim podvizima", kao i o svojim "velikim zaslugama" za srpstvo.
Vještiji Crnogorci su uspjeli da se ožene svojim gazdaricama i tako "prilagode" i ostanu vezani za Crnu Goru samo porijeklom. U Srbiji je nastala, maltene, čitava biblioteka komičnih i satiričnih književnih djela o Crnogorcima.
Mnoge crnogorske siromašne ("bezemljaške") familije, pod uticajem propagande i mišljenja zvanične crnogorske vlasti, smatrale su Srbiju "obećanom zemljom". Žurile su da na neobrađenim i nenaseljenim ledinama u Srbiji, nađu kakvo-takvo "uhljebljenje". Bila je to takozvana crnogorska "ekonomska" emigracija u Srbiji, prvobitno "lojalna" svojoj Crnoj Gori.
Prva crnogorska politička emigracija u Srbiji, regrutuje se iz crnogorske političke opozicije. Stalnu opoziciju svojoj domovini - Crnoj Gori, činila je i crnogorska omladina na školovanju u Srbiji.
Prva politička opozicija stvaranju crnogorske države, javlja se u vrijeme vladavine mladog vladike Rada (Petra II Petrovića Njegoša). Opozicija je nastojala da zadrži tradicionalnu plemensku organizaciju, a time i "plemensku" vlast u Crnoj Gori.
U sukobu sa gospodarem i ce-ntralnom crnogorskom vlašću, protivnici su "stransvovali" milom ili silom.
Prvi "izgon" iz Crne Gore doživio je crnogorski guvernadur Vuka (Vukolaj) Radonjić, sa familijom, a potom i Luka Pejović Lukač, pop Mihailo Pejović, Marko Božović, Ilija Piletić, Markiša Plamenac i drugi. Svi su se oni "stavili u službu tuđinu", protiv Crne Gore.

----------------------------------------------------------------------------


U vrijeme knjaza Danila Petrovića, crnogorski potuđenici bili su: Pero Tomov i Đorđije Savov Petrović; te Đorđijeva braća - Vuko i Mašan Petrovići: serdar Milo Martinović; senator Luka Radonjić; vojvoda Anto Daković; Stevan Perović Cuca; Radovan Piper Mrčarica; Risto, Vido i Đoko Boškovići; Puniša i Petar Pavićevići; Pero Nikolin; Mato Filipov; Todor Kadić i drugi.
U vrijeme vladavine knjaza/kralja Nikole Petrovića, nekoliko crnogorskih glavara bilo je u emigraciji u Srbiji, jer se nijesu slagali sa neprikosnovenom apsolutnom vlašću knjaza Nikole.
Posebno su se isticali Marko Miljanov, Jole Piletić, Peko Pavlović i Đoko Pejović. Iako žestoko "ljuti", nijesu "kovali zavjere" protiv knjaza Nikole, niti se "sta-vljali u službu" srpskom režimu protiv Crne Gore.
Grupacija crnogorske političke emigracije u Srbiji, koja je bila protiv nezavisne i samostalne crno gorske države, knjaza Danila i dinastije Petrovića, revnosno je "služila" srpskim dinastijama Obrenovića i Karađorđevića. U toj brojnoj grupaciji, posebno su se isticali Tomo Orahovac, Đuro Kustudić, Savo Ivanović, Blažo Perović, Nikola Drecun, Marko Daković i još neki.
Svi su oni, manje-više, izdaju svoje države - Crne Gore, smatrali "opštesrpskim rodoljubljem".


--------------------------------------------------------------------------------
ŠKOLOVANOM OMLADINOM PROTIV CRNE GORE


Krajem XIX i početkom XX vijeka, crnogorska omladina se masovno školuje u Beogradu i Srbiji. Srpski dvor i Vlada, posredstvom tajnih organizacija, zamašnim novčanim sredstvima, organizuju crnogorsku školsku omladinu u Srbiji, na "anticrnogorskoj osnovi".
Očigledna potvrda takve aktivnosti srpskog režima su "Uputstva" Milanu Piroćancu, za njegov rad u Crnoj Gori, koja nalažu da "Srbiji pribavi iz Crne Gore, što veći broj mladića iz najuglednijih familija, da im dade stipendije i da se školuju u Beogradu. Oni imaju biti naročito vaspitani da budu, pod ovim ili onim vidom, protiv Crne Gore, a da rade za Srbiju i njenu dinastiju, naročito kada se budu povratili u svoju domovinu. Treba od njih stvoriti političke janičare, da zakolju i svoju rođenu majku".
Pa ipak, nijesu svi crnogorski studenti u Srbiji, bili protiv svoje domovine, ali se nijesu smjeli "oglasiti".
Crnogorska školska omladina u Beogradu, redovno je podsticala konflikte i inicirala sukobe u crnogorskom narodu, sve sa ciljem uništenja crnogorske države. Srpski režimi stalno stvaraju privid da Crnogorci "neće svoju samostalnu i nezavisnu crnogorsku državu".
Pored crnogorske školske omladine u Beogradu i u Srbiji, bilo je mnogo crnogorskih doseljenika. U beogradskim arhivima se pominju kao "sluge, kaldrmdžije, drvodeljci, sveštenici, učitelji, ljekari i drugi".
I crnogorska emigracija (doseljenici) i omladina na školovanju u Rusiji, "organizovali su se protiv crnogorske države".
Crnogorska omladina na školovanju i crnogorska emigracija (ekonomska i politička) u Srbiji, vodili su ofanzivnu propagandu protiv knjaza Nikole i nezavisnosti crnogorske države. Pokreću propagandne listove, brošure, knjige i posebne spise ("rezolucije" i "parole"), organizuju mitinge i kongrese, kojima "osuđuju Crnu Goru". U svemu tome su podržavani i novčano pomagani od zvanične srpske politike, iako su "osude crnogorskog režima" lišene svake istine. Izdašno su "crnogorski potuđenici" hvalili "srpsku demokratiju" i zahtijevali da se "prenese" u Crnu Goru jer su, po njihovom mišljenju, Crnogorci Srbi, a postojanje crnogorske države je "čist separatizam". Zdušno "objašnjavaju" po Srbiji i Crnoj Gori da su "Crnogorci Srbi, odnosno da su Srbi i Crnogorci jedan (srpski) narod". Sa njima se "solidarišu" i Crnogorci na školovanju u Rusiji, jer su bili većinom srpski "pitomci" (stipendisti).


--------------------------------------------------------------------------------


Crnogorska emigracija i omladina na školovanju u Srbiji, izdašno su "služili srpskim dinastima", Obrenovićima do 1903. godine, a potom Karađorđevićima. Njihov zvanični program je "borba protiv apsolutizma knjaza Nikole, a za srpsku demokratiju". Pokrenuta je dobro "osmišljena propaganda" protiv crnogorskog parlamentarizma.
Prvo udruženje cnrogorske studentske omladine u Beogradu, organizovao je srpski režim 1874. godine. Prvobitno je imalo šest članova: Špiro Popović, Ilija Lalević, Mihailo Vukčević, Mitar Đurović, Marko Cemović i Miloš Šaulić.
Druga faza realizacije "Načertanija" je "prenošenje četničke bo-rbe" iz Makedonije i sa Kosova u Crnu Goru i "organizovanje atentata na kralja Nikolu", što je pok-ušano 1907. i 1909. godine.
Među Crnogorcima u Srbiji, koji su bili "aktivni" protiv Crne Gore, posebno se isticalo njih desetak. Ponešto o svima.
Marko Pantov Cemović (1873 - 1941), srpski pitomac iz Crne Gore, na školovanju u Srbiji i Rusiji. Počeo je bogosloviju u Prizrenu, a završio u Beogradu. U Rusiji je izučio duhovnu akademiju i pravni fakultet. Bio je visoki srpski konzularni činovnik u Carigradu. Dok je bio na školovanju u Rusiji, podaci kazuju da je, zajedno sa Milošem Šaulićem, pripadao "tajnom udruženju" za "neutralisanje" interesa crnogorske države i crnogorskog naroda. U jednom pismu Ljubomiru Kovačeviću, ministru prosvjete u Srbiji, zaduženom za provođenje "Načertanija", Marko Cemović Srbiji "nudi" priključenje dijela Vasojevića (Donje Vasojeviće) u "turskoj granici", koji se "lavovski drže u borbi protiv knjaza Nikole, koji propovijeda svecrnogorstvo".


--------------------------------------------------------------------------------


Marko Backović, učitelj, pripadao je emigrantima u Beogradu. Autor je knjige "Crna Gora pri kraju XIX vijeka", Beograd, 1885. godine, pune uvreda i optužbi na račun knjaza Nikole i Crne Gore.
Božo Petrović, rođak i ađutant knjaza Nikole i čuveni crnogorski emigrant, dobio je u Beogradu apartman, u kome su se okupljali crnogorski nezadovoljnici i protivnici.
Tomo Orahovac, Savo Ivanov-ić i Janko Spasojević su bili potuđenici. Prihvatili su politiku i ideje i kreirali propagandu "Velike Srbije" i bezuslovni "ulazak Crne Gore u granice Srbije". Svi se ovi, preko pisama, hvališu svojima u Crnoj Gori, da "dobijaju po deset i više dukata i da ništa ne rade u Srbiji", što je bilo voema privlačno za lakovjerne. Poznato je da je Vlada Srbije davala "apanažu" samo onim crnogorskim emigrantima, doseljenicima i studentima, koji su "radili za srpsku stvar, na štetu Crne Gore". Ostali su teško živjeli, što je vidljivo na primjeru bivšeg crnogorskog serdara Jola Piletića, koji je živio na periferiji Niša u Srbiji.
Srpski ministar inostranih djela, Andrija Nikolić, cijeneći njegove "zasluge za srpstvo", donio je Jolu Piletiću rješenje o povećanju mjesečne novčane pomoći na 150 dinara, 1893. godine. I prije, i poslije ovog rješenja, pomoć se neredovno isplaćuje.
Pošto za posljednja četiri mje-seca nije primio ni "prebijene pare", bivši crnogorski serdar Jole Piletić, pismom moli Savu Grujića, predsjednika ministarskog savjeta Srbije, da mu redovno šalju novčanu pomoć i kaže da se "namučio živijeh muka". On ga u pismu "kumi Bogom i čašću", da izvoli narediti blagajniku Minist-arstva spoljnih poslova da mu se, za "sva četiri mjeseca", pošalje izdržavanje i, ubuduće, da mu se redovno šalje, jer "nema niotkuda druge pomoći", već mu je ovo sve i "misli da nije pravo, niti je razlog, kod određenog mu izdržavanja, da umre gladan".


Narodna stranka bila je utočište za crnogorsku emigraciju u Srbiji, kao i za organizovanje atentata na knjaza



Iz tih dana je i knjiga (pamflet) "Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović - Njegoševog doma", štampana u Osijeku 1898.godine, "o trošku generalisima Milana Obrenovića", a vjerovatnije "sredstvima zvaničnog srpskog režima". Knjigu potpisuje (nepostojeći) Glavni odbor crnogorske emigracije u Beogradu. Smatra se da je njen autor Savo Ivanović, emigrant sa Cetinja, raniji cnrogorski vojni pitomac i ađutant knjaza Nikole, uporno "sokoljen" od Maša Vrbice.
Knjiga vrvi uvredama i omalovažavanjem crnogorske države i crnogorske dinastije Petrović. Pisana je najgrubljim "kočijaškim rječnikom, natopljenim patološkom mržnjom protiv svega što je crnogorsko". U ovom pamfletu, Petrovići su "narodna kuga", "božja kazna", "Pilati", "otrovi", "zvjerad u čovječijoj koži", "otužni i prepredeni zlikovci", "sramotna i hajdučka kuća" i sl. Mladom vladici Radu i njegovoj majci Ivani Proroković - Petrović, upućuju se najvulgarnije psovke. Njeguško pleme, koje je iznjedrilo vladajuću kuću Petrovića, naziva se "lacmanskim", a svi Njeguši "čarapani i palinoge".
Nasuprot Petrovićima, potuđenici "veličaju časnu uzvišenost i zavjetnu srpsku misao Obrenovića".
Bilo je više crnogorskih potuđenika u Srbiji, koji su se, zajedno sa Savom Ivanovićem, upregli u anticrnogorsku prljavu propagandu. Prednjačili su Tomo Orahovac i Marko Backović.
Crnogorska školska omladina u Beogradu, pod okriljem zvanične Srbije, osniva svoj "politički klub" 1903.godine. Nakon dvije godine - 1905. godine, opet uz pomoć srpske vlasti, donosi program "Riječ crnogorske univerzitetske omladine". Na donošenje crnogorskog Ustava, ovaj beogradski klub reaguje "Peticijom". Tačkom 8. Peticije, "podržava se srpska vlast, diskvalifikuje crnogorska politika i osuđuju crnogorski separatizam i crnogorski provincijalni interes".
Sljedeće - 1906. godine, crnogorska univerzitetska omladina u Beogradu, u listu "Riječ crnogorske univerzitetske omladine", obraća se "Proglasom", u kome veoma ružnim riječima govori o Crnoj Gori, knjazu Nikoli i crnogorskoj politici.
Uz crnogorsku emigraciju bili su ondašnji listovi "Odjek" i "Delo", dok su se emigraciji žestoko suprotstavljali listovi "Sloboda" (San-Francisko), "Dubrovnik", "Srbobran", "Naše doba", "Srpski glas" i "Branik".
"Novosadska zastava" jednim člankom karakteriše crnogorsku emigraciju i konstatuje da su crnogorski emigranti u većini "srebroljupci" i da su emigrirali "iz ličnih uvreda", a ne iz "opštih pobuda".
Crnogorska emigracija u Beogradu, uz novčanu pomoć srpskog režima, pokreće nedjeljnik "Crna Gora", 1908.godine.
Pošto je konstituisana Narodna skupština na Cetinju, saglasno novom crnogorskom Ustavu, grupa velikosrpstvu privrženih poslanika podnosi (crnogorskoj) Narodnoj skupštini zahtjev, naslovljen "Adresa", koju svojeručno potpisuje Marko Cemović, onda srpski konzularni činovnik. Ovom "Adresom" se traži da se (crnogorska) Narodna skupština nazove "Srpska narodna skupština Knjaževine Crne Gore".
Knjaz Nikola je odlučno reagovao i odmah bio napadnut od crnogorskih emigranata, da "vodi politiku očuvanja crnogorske države", što je krajnje neprincipijelno prema Srbiji. Dakle, za crnogorske potuđenike u Srbiji, svako "vođenje crnogorske nacionalne politike je izdaja srpstva".
Zanimljivo je "protesno" pismo knjaza Nikole svome rođaku, Šaku Petroviću, predsjedniku Crnogorske narodne skupštine (1906), u kome se kaže:
"Dragi Šako, razumio sam da je naša Skupština riješila nazvati se Srpsko-crnogorska narodna skupština. Ja protiv toga nemam ništa, ali ne znam što je poslanike naše na to navelo... Već kada je Skupština sebi dala ovu titulu, što ista zaboravi mene s predlogom na vladu, da se i ja prozovem: "Mi, po milosti božjoj knjaz i gospodar Srpsko-crnogorski". Jer kada su već gospoda, naši narodni poslanici htjeli i, za dobro naše, da potkrijepe "Černogorska", sa "Srpsko-crnogorska narodna skupština" ili "Hrišćansko-crnogorska narodna skupština" ili još "Podnebesko-narodna skupština...".
Iz ovog "spora" knjaza Nikole sa Crnogorskom narodnom skupštinom, vidi se da (veliko) Srbi smatraju Crnu Goru "srpskom zemljom", a Crnogorce "Srbima", ali ne i dinastiju Petrovića za "srpsku dinastiju", kao ni knjaževe - Danila i Nikolu, za "srpske knjaževe".
Srpske dinastije - Obrenovići i Karađorđevići, formirale su snažan anticrnogorski front od crnogorske političke i ekonomske emigracije i omladine na školovanju u Beogradu i Srbiji.
U političkim borbama, u Crnogorskoj narodnoj skupštini se formira i počinje da radi Narodna stranka. Za osnovu svog političkog i nacionalnog programa, Narodna stranka "uzima" program Radikalne stranke Srbije. Sa sigurnošću se može tvrditi da je, ondašnja Narodna stranka, bila "utočište" političke aktivnosti crnogorske političke emigracije u Srbiji, pa i organizovanja atentata na knjaza Nikolu, 1909.godine. Ondašnja "Srpska omladina iz Crne Gore" u Beogradu, "poziva narod da stupi pod zastavu Na-rodne stranke" i povede borbu protiv "naših domaćih Turaka".
Poznato je kako je Srbija, uz pomoć ruske obavještajne službe, grozomorno uklonila dinastiju Obrenovića 1903. godine i na vlast uzdigla dinastiju Karađorđevića. Odmah potom, Srbija se upinje da se, sa crnogorskog prijestola, ukloni i crnogorska dinastija Petrovića.
Terorističku zavjeru, nazvanu "bombaška afera", skovali su student Todor Božović i Jovan Ćetković, koji su bili povezani sa crnogorskom političkom emigracijom u Beogradu.
Organizatori "bombaške afere" su Marko Daković, onda "glavna veza" sa zavjernicima, Todor Božović, Jovan Ćetković i Petar Novaković.
U "bombašku aferu" su bili još umiješani Đorđije Nastić i Vaso Ćulafić.
Organizaciju su podržavali: Mihailo Ivanović, Milosav Raičević, Andrija Radović, Spasoje Piletić, Gavro Cerović i dr.
Glavnim zavjerenicima (Marku Dakoviću, Todoru Božoviću, Jovanu Đonoviću i drugima), bombe je isporučio šef gorskog (četničkog) štaba u Makedoniji.
Na spisku "osumnjičenih" bilo je sedamdeset lica iz Crne Gore i šesnaest koji su bili u inostranstvu. Konačno je optuženo 132 lica. Od njih su jedanaestoro aktivni učesnici. Glavni akteri: Marko Daković, Simo Šobajić, Milija Pavićević, Lazar Božović i Ljubo Pavić bili su u Srbiji. Srpska vlada ih nije htjela izručiti Crnoj Gori.


--------------------------------------------------------------------------------

Tek nakon protesta Crne Gore 1910. godine, Srbija je "protjerala" najistaknutije crnogorske političke emigrante: Marka Dakovića, Todora- Božovića, Sima Šobajića, Jovana Đonovića i Ljuba Pavića. Oni su se "razbježali" po svijetu.
Cilj "bombaške afere" je bio da se, u toku izbora, izazovu nemiri i širi sukobi u Crnoj Gori, kako bi se u građanskom ratu srušili knjaz Nikola i dinastija Petrovića i uspostavila "srpska vlast" u Crnoj Gori.
Etničke osobenosti Crnogoraca, crnogorska emigracija je tumačila kao "pokrajinske razlike u srpskom narodu". Svuda "objašnjavaju" da Crna Gora može egzistirati, samo kao "srpska država" i to do "određenog vremena", odnosno do ispunjenja svog "istorijskog zadatka". U njihovom "viđenju", Crna Gora može bitisati kao "srpski geografski prostor". Naziv Crna Gora je "preimenovan" u "Zeta", kako se ranije, u jednom periodu, nazivala crnogorska država.
Crnogorski potuđenik u Srbiji bio je i dr Radovan Perović Tunguz Nevesinjski. On je veoma vješto "smislio" nekakav nepostojeći "Tajni austro-crnogorski sporazum" iz 1907. godine, a objavljen 1912. godine. Autor ovog lažnog "ugovora" je u vrijeme pisanja, bio student filozofije i književnosti u Briselu. Bio je srpski pitomac.
Radovan Perović je naumio da ovim "lažnim ugovorom" obznani knjaza Nikolu kao izdajnika, što je u crnogorskom narodu najveća moralna optužba. Razlog je sasvim lični. Radovanovom ocu, serdaru Peru Peroviću, tokom Veljeg rata 1877.godine, crnogorska vojska je rekvirirala četiri vola. Grupa crnogorskih ratnika, u kojoj je bio i serdar Perović, plijenila je muslimanskim porodicama, u Hercegovini, više stotina goveda i druge sitne stoke za ishranu crnogorske vojske. Serdar Perović je nekoliko volova "zadržao u svom dvorištu", smatrajući da "mu pripadaju". Kada se to saznalo crnogorska vojska mu je uzela, ne samo zaplijenjene "turske", nego i četiri njegova vola. Perov sin Radovan je, iz Brisela, napisao pismo predsjedniku Vlade Crne Gore - Lazaru Tomanoviću i tražio da mu "isplate volove" ili će napisati da Evropa "ima šta da čita" i da će sva "svjetska žurnalistika ispirati usta sa cetinjskim nazovi Kaurom i povampirenim kraljem Milanom sa Ćipura".
Velikosrbi su stalno iznalazili "razloge za kritiku knjaza Nikole". Ogovarali su ga da je rat, protiv Austro-Ugarske Monarhije, "vodio mlako" i neodlučno, sa unaprijed "osmišljenim" planom. Tvrdili su da je kralj Nikola, napuštanjem Crne Gore 1915. godine, neskriveno "izdao srpske interese", skrivajući naredbu da "napusti ratne odbrambene položaje na Lovćenu", te da se na vrijeme, bez vojske, "sklonio iz Crne Gore".
Aprila 1916. godine, našavši utočište na Seni, kraj Pariza, kralj Nikola "daje mandat", za sastav Vlade, Andriji Radoviću. Pod uticajem srpske vlade u izbjeglištvu, na čelu sa Nikolom Pašićem, preko Milenka Vesića, srpskog ambasadora u Parizu, crnogorska Vlada podnosi ostavku.
Andrija Radović je bivši "otpadnik" sa bivšeg dvora kralja N-ikole, nosilac klevetničke kampanje i autor brojnih anticrnogorskih pamfleta. Bio je vojni inženjer, ministar finansija i građevinarstva, maršal dvora, načelnik Ministarstva unut-rašnjih djela, državni savjetnik i, konačno, predsjednik Savjeta (Vlade u egzilu). Njegovi odnosi i veze sa kraljevskom porodicom bili su svakodnevni, usrdni i intimni, da je sebe nazivao "četvrtim kraljevim sinom". Njegovi savjeti i jezik bili su fleksibilni (prevrtljivi). Prešao je put od "vatrenog Crnogorca", do "izdajnika" Crne Gore.


Krajem Prvog svjetskog rata Andrija Radović je, sa još pet ministara iz crnogorske vlade, izdao kralja Nikolu i prešao na srpski kazan


Andrija Radović je prvobitno pričao da su mu "poznate Kraljeve najskrivenije misli", a kasnije da "nije znao Kraljeva gnusna djela". I kada je najžešće bio protiv kralja Nikole i Crne Gore, pred njim se pretvarao toliko, da mu je "nudio" prvo mjesto u jugoslovenskoj federaciji (što je moglo samo preko mrtvih Karađorđevića), kojeĘje on, tobože, nastojao da "skrpi". Pri kraju Prvog svjetskog rata, Andrija Radović, sa još pet ministara iz crnogorske vlade, izdao je kralja Nikolu i Crnu Goru i "prešao na srpski kazan", odnosno u Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, kojeg su formirali srpska vlada i Nikola Pašić, u izbjeglištvu na Krfu.

AGRESIVNOST SRPSKIH REŽIMA

Istorijska je istina da su srpski režimi (ne i srpski narod, koji je puki izvršilac), u prošlosti i skorije, bili agresivni.
Nemanjići su poznati osvajači tuđih teritorija i porobljivači drugih naroda, skoro 200 godina (od kraja XII do sredine XIV vijeka). Osvajačkim poduhvatima se čak “ponose” Nemanjini sinovi - arhiepiskop Sava (kasnije narečeni sveti Sava) i raški (srpski) kralj Stefan Prvovjenčani i drugi. Nemanjići su redom osvajali:
Kosovo, na kome je živjelo vizantijsko i albansko stanovništvo;
Zetu i Zećane, pretke današnjih Crnogoraca; Makedoniju, sa Makedoncima; Albaniju, sa Albancima; djelove Bosne i Hercegovine, sa ondašnjim Bošnjacima; Bugarsku, sa Bugarima.
Dalja osvajanja Nemanjića onemogućio je i, srpsku državu potpuno “rasturio”, mnogo veći od njih osvajač, Otomansko carstvo.
Nakon šest vjekova (1912 - 1918), na čelu sa dinastijom Karađorđevića, Srbija ponovo osvaja i svojoj državi pripaja Kosovo, na kome su živjeli Albanci, Turci, Muslimani i Romi; potom Makedoniju, koju je preimenovala u “Južnu Srbiju”, u kojoj su živjeli Makedonci, narečeni u “Južne Srbe” i Crnu Goru 1918. godine, naseljenu Crnogorcima, koju inače drsko tretira “srpskom zemljom”, a Crnogorce “Srbima”, pa je tako Crna Gora bez “Crnogoraca”.
Poznato je, takođe, da je Vojvodina, u svojoj dugoj istoriji, prvi put “prišla” Srbiji, tek 1918. godine, ali je srpski narod masovno naseljavao Vojvodinu mnogo ranije.
Naseljavali su se Srbi po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Rumuniji, Mađarskoj i Rusiji. Bježeći ispred Turaka, zaposijiedali su tamošnje teritorije.
Prema tome, događajna istorija, ranija i savremenija, konstatuje agresivnost srpskih režima. U posljednje vrijeme se, sasvim ispravno, sa naroda “skida” kolektivna odgovornost za počinjene zločine prema drugim narodima i personalizuje odgovornost pojedinaca - naredbodavaca i izvršilaca. Uporedo s tim, mnogo se šta prašta, ali se teško zaboravlja. Praštanje je osobina velikih ljudi i plemenitih naroda, što je ljudski i civilizacijski.

GENOCID NAD SRBIMA

Osvajanje okolnih, nesrpskih zemalja, srpski režimi su “obrazlagali” ugroženošću srpskog stanovništva i srpskih interesa u tim sredinama i genocidom nad srpskim narodom.
Tokom Drugog svjetskog rata (1941 - 1945), hrvatski ustaški režim vršio je genocid nad srpskim narodom, na hrvatskim i bosansko - hercegovačkim prostorima, ali ne u broju kako se to često kazuje. Nauka je razjasnila demografski nestanak srpskog naroda, u Drugom svjetskom ratu. Poznato je nekoliko dokumentarnih studija (knjiga). Navodimo samo dvije najnovije: Vladimir Zirojević: “Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu” i Bogoljub Kovačević: “Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji”.
Nad srpskim stanovništvom su vršili genocid, ne samo hrvatske ustaše, nego i režimi srpskog generala Milana Nedića i pukovnika Draže Mihailovića, zajedno sa Njemcima - okupatorima Srbije. Samo u Beogradu je “ubijeno, većinom masakrirano (“zaklano”) 100.000, a u Nišu i drugim gradovima Srbije, “više od 100.000 stanovnika”.
Njemci su vršili genocid i nad svojim, kao i nad drugim narodima.
Prema tome, nad srpskim narodom genocid su vršili hrvatske ustaše, srpski četnici, Nedićevi kvislinzi, ali i režimi Obrenovića i Karađorđevića. Ubijali su, sakatili i, sa prijestola, zbacivali jedni druge, uz velike žrtve protivnika i to često, brat brata, otac sina i sin oca.
Istorijska je istina da su velikosrpski režimi vršili genocid nad Crnogorcima, Makedoncima, Albancima, Muslimanima i Hrvatima, u periodu od 1912. do 1945. godine, pa i posljednje decenije XX vijeka (1991-1995) i nad Albancima na Kosovu i u Metohiji 1999. godine. Ubijani su ljudi, pljačkana imovina i paljene kuće. Sjetimo se samo Božićnog ustanka u Crnoj Gori 1919. godine i pogroma Crnogoraca od strane srpske vojske, sve do 1926. godine.
Tragično su stradali i Muslimani u Vraneškoj Dolini, u Šahovićima kod Bijelog Polja, 1924. godine. Poznati su zločini srpskog četnika Draže Mihailovića i popa Đujića, kada je samo 1943. godine likvidirano 20.000 ljudi, spaljena čitava naselja, opljačkana i uništena imovina.
Ilustrativan primjer velikosrpskog bezumlja i genocida nad Hrvatima i Muslimanima, su “Instrukcije” Draže Mihailovića majoru Đorđiju Lašiću, komandantu crnogorskih četničkih formacija, od 20. decembra 1941. godine, u kojima se kaže;
“Stvorite Veliku Jugoslaviju i, u njoj, Veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama Srbije, Banata i Bačke. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata”. U “Instrukcijama” se nalaže da se, “u krajevima očišćenim od narodnih manjina i nacionalnih elemenata, izvrši naseljavanje Crnogoraca”.
U Kraljevini Jugoslaviji vršen je neprekidni duhovni genocid nad crnogorskim, hrvatskim, makedonskim i albanskim narodom (nametanje srpskog jezika, literature, školskih programa, udžbenika, duhovnosti i svega što ima značaja za srpstvo). U Ustavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, od 23. juna 1921. godine (član 3) i Ustava Kraljevine Jugoslavije, od 3. septembra 1931. godine, bio je u upotrebi srpsko - hrvatsko -slovenački jezik. Ostali narodi: Crnogorci, Makedonci, Alba-nci, Muslimani, Mađari, Rumuni i drugi, imali su “pravo” i veliku “privilegiju da govore srpskim jezikom”.
Konačno, (veliko)Srbi bi morali da shvate da, sve što “traže” za srpski narod, moraju “ponuditi” ostalim narodima u Srbiji, da i oni ostvaruju ista prava, da stvaraju “svoje” nacionalne države i ostale nacionalne institucije, koje imaju državna obilježja. Šta bi to značilo za Evropu? Opšti rat “svakoga protiv svih”.


--------------------------------------------------------------------------------
VELIKA SRBIJA STALNA SRPSKA OPSESIJA


Brojni današnji srpski političari, državnici, duhovnici, stručnjaci i intelektualci, kao i “prosti” ljudi (od čobanina do akademika), opsjednuti su “Velikom Srbijom”. Još od pojave “Načertanija” 1844. godine, u srcima i aktivnostima srpskih “velikodostojnika”, zavisno od prilika, “tinja” ili bukti” Velika Srbija.
Današnji zagovornici velikosrpskog državnog projekta nastoje da svoj naum ostvare na dva načina.
Jedan je “pripajanje Srbiji” svih teritorija prethodne Jugoslavije, na kojima su "Srbi" činili većinsko stanovništvo do 1918. godine. To su teritorije:
Crna Gora, koju velikosrbi smatraju “srpskom zemljom”, a Crnogorce “elitnim Sbima”; djelovi današnje Hrvatske - Dalmacije, Lika, Kordun, Banija i Slavonija; čitav Srem, Banat, Bačka i Baranja; djelovi Bosne i čitava Hercegovina; cjelokupna Makedonija, koju Srbi smatraju “Južnom Srbijom”, a Makedonce “Južnim Srbima”.
Dakle, sve ove tuđe teritorije (i nezavisne države) su proglašene “srpskim zemljama”, a Bošnjaci, crnogorski Muslimani, Crnogorci i Makedonci “preimenovani” u Srbe.
Druga “mogućnost” stvaranja Velike Srbije je “ujedinjenje Srbije, Crne Gore, Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i Republike Srpske Krajine (koja više ne postoji ni na papiru), u jednu “srpsku državu”.
Odavno je jasno svima u Evropi, osim srpskim nacional-šovinistima, da je projekat (“načertanijevske”) “Velike Srbije” nerealan i neizvodljiv. Javni je šovinizam danas smatrati Crnu Goru “sprskom (državom) zemljom”, a Crnogorce Srbima. U Crnoj Gori ima Srba (po popisu iz 1991. godine, ispod 10 odsto) i to niko normalan ne spori, ali oni nemaju pravo da Srbiji u “miraz prinesu” crnogorsku državu.
Istim popisom (1991) iskazano je 551.557 Crnogoraca (odnosno pripadnika crnogorske nacije) i to: 380.484 u Crnoj Gori; 140.024 u Srbiji; 31.069 na teritoriji ostalih bivših jugoslovenskih republika.
Slično je i sa Makedonijom, koja nije srpska država (zemlja), jer Makedonci tako ne misle i ne smatraju se Srbima.
Ni Bošnjaci se ne osjaćaju “Srbima islamske vjere”, a to nijesu ni crnogorski, ni sandžački Muslimani.
Savremenom demokratskom svijetu je jasno, sem srpskim šovinistima, da nezavisne (nesrpske) države i nesrpski narodi u njima, neće dobrovoljno da se “utope” u zamišljenu Veliku Srbiju”. Neće da izvrše “samoubistvo u prisustvu srpskih vlasti”.
Rat, koji su (srpska) Jugoslovenska narodna armija, njen rezervni i dobrovoljački sastav, policija i paravojne jedinice, vodili za osvajanje tuđih teritorija i drugih (nesrpskih) naroda, u periodu od 1991. do 1995. godine (djelova Hrvatske, djelova Bosne i čitave Hercegovine, uništavajući Hrvate i Muslimane), kao i protiv svog, jugoslovenskog naroda - Albanaca, na Kosovu i u Metohiji, 1999. godine, raskućio je i srpski narod u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na kosmetu i nanio neprocjenjive moralne, političke, materijalne i ljudske žrtve (državi) Srbiji. Ovi ratovi su zatrli svaku želju susjednih naroda za bilo kakvom državnom zajednicom sa Srbijom.


--------------------------------------------------------------------------------
HUMANO PRESELJAVANJE STANOVNIŠTVA


Davno je "sročena", u novije vrijeme je aktuelizovana, politika "preseljavanja stanovništva" i to "humanog preseljavanja". Sjetimo se dogovora bivšeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije - Dobrice Ćosića i hrvatskog predsjednika - dr Franje Tuđmana u Dubrovniku, o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske i "humanog preseljavanja stanovništva" u cilju stvaranja etnički "čistih država" "Velike Srbije" i "Velike Hrvatske".


Tokom XX vijeka bilo je nekoliko srpskih udara na Crnu Goru sa ciljem rasturanja crnogorske države i uništenja crnogorske nacionalnosti


U veoma ružnom sjećanju je “obećanje” visokog političkog i državnog funkcionera Srbije - predsjednika Srpske radikalne stranke, četničkog vojvode i potpredsjednika Vlade Republike Srbije, dr Vojislava Šešelja o “humanom preseljavanju” Crnogoraca iz Srbije i Muslimana iz Raške u Crnu Goru, kao i Srba iz Crne Gore u Srbiju, ako Crna Gora “obnovi” svoju nezavisnu državu. Veoma “humana politika”, nema šta.
Poznato je da se svaki nacionalizam zasniva na negiranju drugih naroda. Nacionalizam “ne podnosi” egzistenciju drugih naroda u svojoj nacionalnoj i istorijskoj sredini. Dominacija “svog” nad “drugim” narodima, smatra se “svojim istorijskim pravom”. Umišljena “humana” preseljavanja nacionalisti “tumače” kao “manje zlo” od suživota u državi. Takav pristup doveo je do tragedije svih naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosmetu i u čitavoj Srbiji (“Rat Srbije sa najvećom svjetskom vojnom alijansom - NATO, 1999. godine).
Ideologija svake velikodržavne (imperijalne) politike i konkretno zamišljene “Velike Srbije”, je, rat za teritorije, za veliku pljačku i za vlast. Sve se to u Srbiji “pravda” olinjalom tezom “srpstva”, kao ideologijom i propagandom. Istovr-emeno se javno propovijeda flos-kula o “izmišljenim narodima i nacijama”, unutar “srpskog nacionalnog korpusa”. Jedino nacionalizam ima “izdajnike” u sopstvenoj naciji. A to su svi oni, koji se drugačije nacionalno osjećaju ili drugačije razmišljaju.
Dugo su na javnoj političkoj sceni velikosrpski hegemonizam, šovinizam i imperijalizam u svim oblicima: teritorijalnom, državnom, nacionalnom, političkom, vjerskom, kulturnom i svakom drugom pogledu.
Konačno, i poslije svih srpskih ratova, protiv “svih i svakoga” i dalje je “otvoreno srpsko nacionalno i državno pitanje”. Velika Srbija je neostvarljiva. Sadašnja Republika Srbija formalno nije “samostalna i nezavisna država”, jer je u svijetu kao takva nepriznata.
Srpsko “nacionalno pitanje” moguće je riješiti na ustavan i zakonit način, proglašavanjem nezavisne države Srbije u njenim državnim (avnojevskim) granicama, kao građanske države. Mnogi srpski političari smatraju da Srbija treba da bude “federacija regija” (srpskih) - Šumadije, Vojvodine, Kosmeta, Raške oblasti i drugih. Srpski nacionalisti se “trude” da i Crna Gora bude “regija” u Srbiji.
Nije dopušteno, a ni pametno, “edukovati Srbiju”, sa strane, kao što ona podučava druge, šta joj valja činiti. To najbolje znaju, njeni većinski srpski narod i manjinski narodi, kojih je u Srbiji blizu 40 odsto.
Dobjeglim Srbima, koji žele da se vrate na svoja vjekovna ognjišta, treba omogućiti i obezbijediti im sva građanska prava, političke i ljudske slobode, kao manjinske, a nekima i kao konstitutivnim narodima u tim državama. Njihova lojalnost prema tamošnjim državama se podrazumijeva, jer su one i njihove.
Očigledna je želja većine građana Srbije da Srbija bude nezavisna, samostalna i međunarodno priznata država i da, tako organizovana, gradi povjerenje među susjedima. Samo nezavisne i međunarodno priznate države, Srbija i Crna Gora, mogu graditi svoje nove međusobne odnose i saveze, neposredno i u okviru Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope. Svaki drugi pristup će i dalje Srbe “činiti izgubljenim narodom u vremenu i prostoru, a Srbiju nestabilnom i sve manjom državom”, smatraju mnogi srpski analitičari i političari.

--------------------------------------------------------------------------------
SRPSKI UDARI NA CRNU GORU


Tokom XX vijeka bilo je nekoliko srpskih udara na Crnu Goru, zdušno pomaganih “srpstvu odanim” Crnogorcima, sve sa jasnim ciljem rasturanja crnogorske države i uništenja crnogorske nacionalnosti.
Poznata je odluka Narodne sku-pštine Srbije - o pripajanju Crne Gore Srbiji po završetku Prvog svjetskog rata, usvojena ratne 1915. godine u Nišu, neposredno uoči bježanije srpske vojske i Vlade iz zemlje, a što im je omogućila, žrtvujući sebe, crnogorska vojska.
Ova odluka je sprovedena organizovanjem nelegalne i nelegitimne “Podgoričke skupštine” 1918. godine, od strane zvanične Srbije. Crna Gora je prethodno okupirana, od strane srpske vojske, a potom bezuslovno pripojena Srbiji. Sve se odvijalo skriveno od crnogorskog naroda i mimo učešća crnogorskih legalnih državnih organa (Narodne skupštine, Vlade i Kralja). Sve je “obavljeno” za rekordno kratko vrijeme, upotrebom srpske vojske i “srpske omladine” u Crnoj Gori.
Gušeći Božićni ustanak Crnogoraca (1919 - 1926), srpska vojska i žandarmerija, predvođene Popovićem, Kalabićem i drugim, pobila je stotine ustanika, silovala stotine žena, zapalila hiljade kuća i opljačkala cjelokupnu imovinu i desetine hiljada grla stoke. Zajedno sa srpskom vojskom, bili su i mnogi zabludjeli crnogorski omladinci. O svemu ovome, uz živo narodno pamćenje, sačuvani su brojni dokumenti.
“Žabljački ustav” je na prepad i na brzinu “sklepan” i, sasvim je mirno i “legalno” pripojio Crnu Goru Srbiji, pod privremenim (tuđim) imenom: Savezna Republika Jugoslavija. Na referendumu, obavljenom za samo sedam dana, 1992. godine, zvanična crnogorska vlast postavlja svojim “podanicima” pitanje: “Da li ste za to da Crna Gora, kao suverena republika, nastavi da živi u zajedničkoj državi - Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa drugim republikama, koje to budu željele”. (Kakva javna sprdakarija). Službeno je saopšteno da se većina birača “izjasnila” za “da”, a minorna manjina “protiv”.

--------------------------------------------------------------------------------


Novo “mlado, pametno i lijepo” crnogorsko rukovodstvo je ucijenilo svoje građane da će podnijeti “ostavku”, ako se ne izjasne “za”.
Ostale jugoslovenske republike nijesu “pitale” svoje građane, hoće li da žive u zajedničkoj državi - Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa Crnom Gorom. Takvu “želju” Crne Gore ne podrža nijedna republika. Na očigled javnosti, velikosrbi i crnogorski pomagači, još jednom prevariše crnogorski narod. Zbog toga se “Žabljački ustav” smatra “mračnom stranicom u istoriji “Južnih Slovena”.
Ustavnim pučem Savezne (srpske) skupštine Jugoslavije, od 6. jula 2000. godine, Crna Gora je, i zvanično, “brisana” kao republika, u toj vještačkoj tvorevini - (srpskoj) Jugoslaviji. Za samo nekoliko minuta, sakriveno od zvanične crnogorske vlasti i javnosti, Crna Gora “ustavno” postade sastavni dio Srbije, pod privremenim tuđim imenom - Jugoslavija.
Tek 1997. godine, Crna Gora pravi istorijski zaokret, koji će imati pozitivan uticaj na sve bivše jugoslovenske i balkanske zemlje.
Ova nesuvisla dvočlana federa-cija, odnosno njena savezna administracija, po nazivu “jugoslovenska”, a po aktivnostima “srpska”, pokušava makar privremeno da “ospori” najstarijoj državi na Balkanu - Crnoj Gori, pravo na samostalnost i nezavisnost, dok su svi ostali jugoslovenski narodi to pravo ostvarili.
Velikosrpska politika i propaganda su oslonjene na neke prosrpske političke stranke u Crnoj Gori, koje baštine srpsku ravnogorsku četničku ideologiju, kao i na neke, po nazivu crnogorske naučne, kulturne i društvene institucije, te grupe književnika i novinara i Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori.


--------------------------------------------------------------------------------
CRNOGORSKI OTPORI


U posljednje vrijeme uspostavlja se snažan front odbrane Crne Gore od velikosrpskog hegemonizma. U periodu od 1997. godine pa nadalje, Crna Gora je obnovila skoro sve svoje državne funkcije i na sigurnom je putu da uspostavi punu samostalnost i državnu nezavisnost. Povratila je skoro sva, ranije na federaciju prenijeta ovlašćenja, sem vojske i kontrole vazdušnog prostora. Crna Gora ne uplaćuje u federalne kase ni jedne “prebijene” pare, ne “uživa” nikakve federalne “blagodeti” i ne koristi nikakve federalne “usluge”. Trpi samo štete od nepriznate i nelegitimne savezne vlasti. Iako ne de jure, Srbija je de facto nezavisna država od 1989. godine, jer svojim Ustavom nije prenijela ni jednu važniju funkciju na federaciju. Crna Gora sličan status uspostavlja tek od 1997. godine.
Prema tome, Jugoslavija kao savezna država (dvočlana federacija), postoji samo “na papiru”. Njena savezna vlada i sve savezne ustanove su par excellance paras-rpske ustanove. Služe za “disciplinovanje” Crne Gore, pošto ne mogu njome upravljati.

--------------------------------------------------------------------------------
DIPLOMATSKI ODNOSI CRNE GORE I SRBIJE


Sve do međunarodnog priznanja državne nezavisnosti Crne Gore i Srbije 1878. godine, na Berlinskom kongresu, njihovi međudržavni odnosi svodili su se na “diplomatske susrete” (“ad hoc diplomatiju”, odnosno povremenu komunikaciju.
Tek poslije Berlinskog kongresa, Crna Gora uspostavlja zvanične diplomatske odnose sa zemljama u okruženju. Zbog materijalnih nemogućnosti, Crna Gora otvara svoja diplomatska predstavništva (poslanstva) samo u okolnim imperijama: Turskoj, Austro-Ugarskoj, Rusiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj.
Zvanične odnose sa Srbijom, Crna Gora uspostavlja kasnije, tek 1897. godine. Tada zvanična Srbija otvara svoje poslanstvo na Cetinju, koje povremeno biva “zatvoreno”, zbog međusobnih političkih trzavica. Bilo je to vrijeme vladav-ine kralja Aleksandra Obrenovića, u Srbiji i knjaza Nikole, u Crnoj Gori.
Srpske diplomate (opunomoćeni otpravnici poslova) na Cetinju, bili su: pukovnik Jevrem Velimirović (1897), pukovnik Aleksandar Mašin (1897-1890), generalštabni pukovnik Vasilije Antonić (1901-1902), Miloš Vasić (1903-1907), Jovan Jovanović (1908), Todor Petković (1909-1911), dr Mihailo Gavrilović, (1911-1915), Ljuba Mihajlović (1915-1916) i Tihomir Popović (1917-1918), kada su prestali diplomatski odnosi, bezuslovnim pripajanjem države Crne Gore Srbiji.
Kao što se vidi, Srbija među posljednjim evropskim državama uspostavlja diplomatske odnose sa Crnom Gorom. Poslije nje, početkom XX vijeka, diplomatske odnose sa Crnom Gorom uspostavljaju samo Sjedinjene Američke Države i Njemačka. Sve ostale su ih uspostavile ranije.


Dok je crnogorska vojska krvarila na drinskom frontu i Sandžaku, Vlada Srbije se bavila pripajanjem Crne Gore Srbiji


Diplomatske odnose sa Srbijom, na recipročnoj osnovi, Crna Gora uspostavlja poslije balkanskih ratova i razgraničenja sa njom. Tek 19. oktobra 1913. godine, za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, u crnogorskom poslanstvu u Beogradu, imenovan je Lazar Mijušković, predsjednik Državnog savjeta u penziji. Poslanstvo se nalazilo u Svetosavskoj ulici, br. 41. Poslanstvo su činili: poslanik, kavaz i poslužitelj.
U toku Prvog svjetskog rata, zajedno sa Vladom Srbije, u Niš se seli i crnogorsko poslanstvo. Nakon okupacije Srbije i Crne Gore od Austro - Ugarske monarhije, prestalo je sa radom crnogorsko poslanstvo u Srbiji.



--------------------------------------------------------------------------------
DOBROVOLJNO RATOVANJE ZA SOPSTVENO UNIŠTENJE


Crna Gora je dobrovoljno ušla u Prvi svjetski rat (1914 - 1918), isključivo motivisana odbranom Srbije od Austro - Ugarske monarhije; time je bila na "pravoj" - pobjedničkoj strani i tako "izvojevala sopstveno uništenje" kao samostalne države i odavno konstitisane nacije.
Petar Plamenac, bivši ministar spoljnih poslova u Vladi Crne Gore, kaže: "Mi za rat nikoliko nijesmo bili spremni. Prvi balkanski rat i Srpsko-bugarski rat 1912/13. godine, potpuno su ispraznili naše vojne magazine. Ali, bez obzira na našu spremu, čim smo se upoznali sa sadržinom austrijskog ultimatuma Srbiji, dali smo znak Beogradu, da smo gotovi, u svakoj prilici, da sa braćom podijelimo, kako dobro, tako i zlo. Pašić nam je zahvalio i uvjeravao nas da će dijeliti bratski sa Crnom Gorom, sve ono što Srbija ima".
Pripremajući napad na Srbiju, Austro - Ugarska monarhija je zahtijevala od Crne Gore neutralnost, nudeći joj teritorijalno proširenje: Skadar i Skenderiju (Skadarska Brda i Šestansku Krajinu), veći dio Sandžaka i zamašne investicije. Izražavajući istorijsku i tradicionalnu solidarnost sa srpskim narodom, Crna Gora je austrijsku “ponudu” odbila i objavila rat Austro-Ugarskoj monarhiji.
Notom od 11. jula 1914. godine, crnogorska kraljevska Vlada obavještava Beograd da je Crna Gora spremna da pomogne Srbiji. Pašić ponovo zahvaljuje i obećava crnogorskoj vojsci pomoć u oružju, džebani, hrani i novcu. Crna Gora je stupila u rat 6. avgusta 1914. godine.
Ovaj Jermen, posrbljen u Zaječaru - Nikola Pašić, nikada nije držao do date riječi. Tako su, njegove “zahvalnost i naklonost” Crnoj Gori, trajale samo nekoliko dana. Čim je Velika Britanija ušla u rat protiv Austro-Ugarske monarhije, Pašić je “predviđao” pobjedu i potpuno “zaboravio” na Crnu Goru i njenu nesebičnu vojnu pomoć Srbiji. Želio je da Crna Gora što prije nestane kao nezavisna država.

--------------------------------------------------------------------------------


Samo nekoliko primjera nečasnog ponašanja srpskog režima prema Crnoj Gori, koja je žestoko krvarila, gladovala i, na kraju, “poginula” za Srbiju.
Poznato je da, srpskoj vlasti, predvođenoj Nikolom Pašićem, nije bilo ni “na kraj pameti”, da oslobođene teritorije od austrougarske okupacije, “dijeli” sa Crnom Gorom. Srbija nije ispunjavala preuzete obaveze prema Crnoj Gori, u oružju, vojnoj odjeći, hrani i novcu. Čak i povremenu pomoć Rusije u oružju, Srbija je u cjelosti zadržavala za sebe. I dobijenu novčanu pomoć od saveznika, namijenjenu Srbiji i Crnoj Gori, Pašićeva Vlada je “velikodušno” dijelila. Svakom srpskom vojniku, za hranu, odjeću i obuću, davala je dnevno po sedam i po dinara, a crnogorskim vojnicima, za iste namjene, po jedan i po dinar. Tako su crnogorski vojnici, praznih vojničkih torbica, rame uz rame sa srpskim vojnicima, koji su imali pune torbe, jurišali na austro-ugarske regimente po Srbiji.
Svaku pomoć, koju su crnogorski radnici iz inostranstva slali Crnoj Gori, preko konzulata i Crvenog krsta, nije stizala na odredište - Crnu Goru. Čitav novac je zadržavala i arčila Srbija. Nijesu pomogli crnogorski zahtjevi i protesti Vladi Srbije, preko srpskog poslanika u Carigradu - Mihailovića.
Međunarodnu i svaku drugu pojedinačnu pomoć, adresovanu posebno na Crnu Goru i Srbiju, srpska vlast je uslovila Crnu Goru, postavljanjem srpskog oficira za načelnika Generalštaba crnogorske vojske. Tako je, za načelnika Vrhovne komande crnogorske vojske, postavljen srpski general Blažo Janković, koga je 21. jula 1915. godine, na toj dužnosti zamijenio srpski pukovnik Petar Pešić. I on je, kasnije, unaprijeđen u čin generala. Ova strana, “srpska” Vrhovna komanda crnogorske vojske, usmjerila je dvije trećine crnogorske vojske na srpsko ratište, u Snadžaku i Hercegovini, da “štite bokove” srpskim armijama u borbama i odstupnicama, a samo jedna trećina crnogorske vojske, angažovana je u odbrani čitave Crne Gore.


--------------------------------------------------------------------------------


I dok je crnogorska vojska žestoko krvarila na drinskom frontu i u Sandžaku, Vlada Srbije se “bavila pripajanjem Crne Gore Srbiji”. Iz Niša je poslala srpske agente među crnogorske vojnike, da ih ubjeđuju da se Crna Gora “dobrovoljno pripoji Srbiji, još dok traje rat”.
Crnogorski izaslanik, pri Vrhovnoj komandi srpske vojske, početkom Prvog svjetskog rata, bio je brigadir Jovo Bećir. Prije nego što se očekivalo, ovaj crnogorski brigadir - Jovo Bećir, se vratio “nezadovoljan, jer se uvjerio da se, u srpskoj vojsci govori, da treba izvršiti srpsko-crnogorsko ujedinjenje nasilnim putem, to jest uklanjanjem sa vlasti dinastije Petrovića”. Vratio se “ubijeđen” da, između Crne Gore i Srbije, "ne može biti nikakve zajednice”.
Takvo sopstveno “uvjerenje” dovelo je u “nemilost” cnrogorskog brigadira Jova Bećira, baš na “njegovom” crnogorskom Cetinju. I to je onda bilo moguće.
Uporedo sa agitacijom za pripajanje Crne Gore Srbiji, srpski vojvoda Radomir Putnik šalje poruku pukovniku Petru Pešiću i kaže: “Naše snage su svedene na manje od jedne četvrtine snage”. I predsjednik Vlade Srbije, Nikola Pašić, poručuje načelniku Generalštaba crnogorske vojske - pukovniku Petru Pešiću sljedeće: “Moramo se povući kroz Crnu Goru”. Našavši se skoro u bezizlaznom položaju, vojvoda Radomir Putnik, preko pukovnika Petra Pašića, apeluje na crnogorskog kralja Nikolu za “bratsku pomoć u nuždi”. Na to mu je kralj Nikola odgovorio: “Vojska je moja, a komanda tvoja”. Uz to ga još sokoli “koristi moje vojnike, kako misliš da je najbolje za zajedničku stvar Saveznika”. Pešić je to jedva dočekao i, svu crnogorsku vojsku iz Hercegovine, sa Drine i iz Albanije, angažovao da “spasava” što se još spasiti može u Srbiji. Odbrana Crne Gore je “posljednja rupa na svirali” načelnika Generalštaba crnogorske vojske - srpskog pukovnika Petra Pešića.


--------------------------------------------------------------------------------


Srpska Vlada dobjegla je u Skadar, 15. novembra 1915. godine, pošto ga je prethodno zauzela crnogorska vojska. Krajem novembra 1915. godine, ostaci srpske vojske (oko 63.000) stigli su u Podgoricu, u ostupnici za Albaniju. Za to vrijeme, crnogorska vojska ostaje sama u Srbiji i u Sandžaku i hrabro zaustavlja oko 60.000 austro-ugarskih vojnika, pod komandom generala Fon Keveša i omogućava “bježaniju” potučene srpske vojske.
Francuski poslanik (ambasador) na Cetinju, izvještava svoju Vladu u Parizu:
“Srbijanci su napustili svoju zemlju, pod zaštitom Crnogoraca”. On, dalje, ističe da su se, od strane Srbije “mnogo podcjenjivani Crnogorci, pokazali vrijednim potomcima svojih slavnih predaka”. Tokom novembra, uoči bježanije sprske vojske za Albaniju, srpski regent Aleksandar Karađorđević, čini posjetu Cetinju i kralju Nikoli i zvanično “zahvaljuje za crnogorsku bratsku pomoć Srbiji, u najte-žem vremenu”.
Samo nepun mjesec dana kasnije, 9. i 10. decembra 1915. godine, na Cetinju je boravio i predsjednik Vlade Srbije - Nikola Pašić i “odao priznanje kralju Nikoli i Crnoj Gori za bratsku pomoć Srbiji”. Nakon svečane večere, koju je pripremio u njegovu čast kralj Nikola, ovaj srpski licemjer - Nikola Pašić, održao je “tajni sastanak” sa načelnikom Generalštaba crnogorske vojske, srpskim pukovnikom Petrom Pešićem i naredio mu da “izda Crnu Goru i kralja Nikolu”, što je Pešić revnosno izvršio”.
Koliko su dinasti Karađorđevića mrzjeli Crnu Goru, pokazuje sljedeći primjer. Kada je srpski kralj Petar Karađorđević posjetio Carigrad, 1910. godine, među diplomatama koje je tom prilikom primio, nije bilo crnogorskog izaslanika u Carigradu - Jova Popovića. Ondašnji srpski izaslanik u Carigradu, Jaša Prodanović, to je “obrazložio”: “Njegovo Veličanstvo zapovedalo mi je da, na diplomatskom prijemu, ne želi vidjeti Jova Popovića i to ne, kao predstavnika Crne Gore, nego lično”. Crnogorski poslanik u Carigradu, Jovo Popović, to objašnjava ovako: “Kralj Petar Karađorđević mrzi Crnogorce i sve što je crnogorsko. Najbolji dokaz za to je i što su svim Crnogorcima, odjevenim u svečanoj (svitnoj) crnogorskoj narodnoj nošnji, koji su pohitali da dočekaju srpskog Kralja, vrata srpskog Poslanstva u Carigradu, bila zatvorena”.


--------------------------------------------------------------------------------

Dalja sudbina Crne Gore, na kraju Prvog svjetskog rata, je poznata. Srpska Vlada, na čelu sa Nikolom Pašićem, iskoristila je Prvi svjetski rat za uklanjanje sa vlasti crnogorskog kralja Nikole i dinastije Petrovića, kao i uništenje crnogorske države.
Nakon proboja Solunskog fronta, 21. oktobra 1918. godine, sprskog pukovnika Dragutina Milutinovića, komandanta Jadranskih trupa, primio je u Skoplju regent Aleksa-ndar Karađorđević i tom prilikom mu kazao: “Vama je osiguran čin generala, jer ste to i ranije zaslu-žili. Pri radu u Crnoj Gori, nemojte biti meka srca. Kralju Nikoli treba zabraniti dolazak u Crnu Goru, po svaku cijenu, pa makar upotrijebili i krajnja sredstva”.
Zajedno sa srpskom vojskom, na čelu sa pukovnikom Dragutinom Milutinovićem, Vlada Srbije u Crnu Goru šalje “specijalne emisare”, da rade na bezuslovnom pripajanju Crne Gore Srbiji.
Srpska Vrhovna komanda 24. oktobra 1918. godine, naređuje komandantu II armije da, “hitno prebaci u Peć činovnika srpskog Ministarstva inostranih poslova - Svetozara Tomića, jer je njegova misija najhitnije prirode”.
Sljedećeg dana, 25. oktobra 1918. godine, Milutinović izvještava svoje pretpostavljene da je u Peć stigao “naročiti crnogorski odbor” i pominje Petra Kosovića, delegata Vlade Srbije sa Krfa, koji je neposredno i samostalno opštio sa Vladom Srbije.


Jovan Plamenac: Obrazovali su divlje bande, koje su po blatu razvlačile kosti svetaca Vasilija i Petra, samo zbog toga što su svečevi crnogorski



Taj “naročiti crnogorski odbor” regenta Aleksandra Karađorđevića i Nikole Pašića, imao je “pri ruci” pedeset srpskih oficira i činovnika, porijeklom Crnogoraca - dobrovoljaca, koji su bili na raspolaganju Odboru, po zapovijesti Vrhovne vojne komande Srbije. Svi su oni zdušno radili na pripajanju Crne Gore Srbiji.
Najbolju ocjenu o radu ovog Odbora, dao je srpski pukovnik Dragutin Milutinović, u jednom pismu, kada konstatuje da su to, za agitaciju “nevješti ljudi”, a Crnogorci ih nijesu ni poznavali. On ističe da se, kao “naši” - srbijanski oficiri i činovnici “bijahu otuđili od svoje braće u Crnoj Gori”.
U Andrijevicu je, 3. novembra 1918. godine, stigao jedan od članova Crnogorskog odbora, Janko Spasojević, sa 200.000 dinara, “za potkupljivanje pristalica ujedinjenja”. Pukovnik Dragutin Milutinović obavještava svoje pretpostavljene, da je Janko Spasojević brzo “potrošio novac”, odnosno da ga je “razdijelio ljudima iz svog plemena, prije dolaska u Podgoricu”. Zbog toga Janko Spasojević hitno traži, od Vlade Srbije, “još milion franaka ili milion dinara”. I Dragutin Milutinović javlja Vladi Srbije da su, “potrebe za novcem, sve veće”, pa moli da se novac u Crnu Goru pošalje aeroplanom”.
Agenti Vlade Srbije, dinastije Karađorđevića i Nikole Pašića: Svetozar Tomić, Petar Kosović, Janko Spasojević, Milosav Raičević i drugi, odlukom svojih nalogodavaca, proglašeni su za Izvršni centralni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, koji prelazi iz Andrijevice, u Podgoricu.
Svetozar Tomić, 3. novembra 1918. godine, izvještava srpsku Vrhovnu vojnu komandu da, poslovi na ujedinjenju, “napreduju ne može biti bolje”, kao i da je u Andrijevičkom, Beranskom i Kolašinskom okrugu “uspostavljena vlast s našim ljudima. Naši se nalaze i na čelu svih važnih institucija”. Istovremeno traži da se “avionom pošalje milion franaka”.
Jovan Simov Plamenac (1879-1944), iz Boljevića u Crmnici, predsjednik Vlade i ministar spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore u progonstvu i jedan od idejnih i duhovnih vođa Božićnog ustanka, po povratku iz progonstva, u kojem je bio od 1918. do 1925. godine, u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, u jednom listu je napisao: “U 1918. i 1919. godini, Crna Gora je bila svedena na groblje. Bili su na hiljade njih pobijeni i na hiljade kuća spaljene. Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u plamen i oganj. Djeca su bacana kroz prozor napolje, gdje su padala na vrhove bajoneta, tamo namještenih. Nesrećnicima, koji bi još živi bili, kidani su uši, jezik i nos. Žene su silovane, pa su im poslije pod suknjama ubacivani mačkovi, koje su bezdušnici štapovima tukli i koji su raskidali trbuh žrtvama. Obrazovane su “bande”, koje su kao Huni puostošili krajeve, jedan za drugim, pljačkali sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka, vukući kao divljaci po blatu kosti svetog Vasilija Ostroškog i svetog Petra Cetinjskog, samo zato što su svečevi crnogorski”.

POGROM CRNE GORE U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

Srpska vojska je okupirala Crnu Goru krajem 1918. godine. Ušla je istim putem, kojim je krajem 1915. godine, prebjegla u Albaniju, pod zaštitom crnogorske vojske.
Drastičnim sredstvima i neljudskim metodama, srpska vojska je činila masovne zločine na teritoriji Crne Gore, poslije njenog razaranja 1918. godine. Zločini su vršeni nad đacima, ženama, mlađim i starijim ljudima, koji nijesu podržavali srpsku okupaciju Crne Gore. Crnogorskim ustani-cima (Božićnog ustanka 1919 - 1927), njihovim porodicama, srodnicima, roditeljima i jatacima - civilnom stanovništvu, rušeni su i spaljivani domovi, pljačkana imovina i, na svirep i podmukao način, uzimani životi. Sve crnogorske svetinje i vrijednosti, varvarski su uništavani i odnošeni. Spaljeno je preko 3.000 kuća, a stotinama stanovnika oduzeti su životi.
Bila su to “besudnja vremena” decenijskog uništavanja crnogoskog naroda, što se “ne htje vezati u srpske lance”.
Samo na Rovčane (Bulatoviće i Vlahoviće) je, 13. novembra 1919. godine, krenula bratska srpska vojska, od “deset bataljona, nekoliko baterija topova, 24 mitraljeza i sa 100 mašinskih pušaka”.
U rasturanju “Rovačke republike", onda je “silovano i nestalo 30 rovačkih žena i djevojaka"; utamničeno je u Kolašinu 420 žena i djece i 47 ljudi; oplja-čkano je 95 komada svinja; 3.000 ovaca, 446 goveda i uništeno na stotine košnica pčela; izgorjelo je 45 kuća i desetine staja za stoku i ljetnjih stanova”.
U ondašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, “tamnici naroda”, crnogorski narod je bio “stavljen u bijedno stanje”. Crna Gora je bila najzapušteniji i najzabačeniji kraj te države. Svakodnevne represije vojnih vlasti i žandarma (policije), doveli su stanovništvo ispod granice izdržljivosti. Samo mali broj Crnogoraca, plaćenih od beogradskog režima, imao je privilegije.
O položaju Crne Gore u Kraljevini Jugoslaviji,podaci o investicionim ulaganjima. Godišnje je ulagano po jednom stanovniku: u Crnoj Gori po jedan dinar; u Bosni po sedam dinara; u Srbiji po deset dinara; u Hrvatskoj po četrnaest dinara i u Sloveniji po dvadeset i jedan dinar.
Od 723 miliona zlatnih franaka, dodijeljenih za ratnu odštetu u Prvom svjetskom ratu, u Crnu Goru je stiglo svega pet miliona, što ne čini ni jedan odsto.
Međunarodnu i američku humanitarnu pomoć, zvanični Beograd je “dijelio” po Crnoj Gori kao “milostinju Srbije”.
Sredinom četrdesetih godina, višak prihoda nad rashodima, u budžetu Zetske banovine, bio je 37 miliona dinara, a u Crnoj Gori se živjelo krajnje bijedno, ispod granice ljudske izdržljivosti. Mnoštvo je sličnih primjera zakidanja, na svakom koraku.
Srbija je, iz Prvog svjetskog rata izašla sa mnogobrojnim obavezama, pa i dugom prema inostranstvu od po 7.500 dinara po jednom stanovniku. Crnogorski dug je bio zanemarljiv. Zbog toga je Srbija nastojala da se stvori, centralistički uređena, država, kako bi sva vlast bila skoncentrisana u Radikalnoj stranci, na čijem čelu je bio Nikola Pašić (Baja). Tako su Vidovdanski ustav (1921) donijele samo srpske političke stranke: Radikalna, na čelu sa Nikolom Pašićem i Demokratska stranka, predvođena predsjednikom Ljubom Davidovićem.
Zbog toga je i jedan od ratnih ciljeva Kraljevine Srbije 1915. godine, definisan u Nišu, bio “pripajanje Crne Gore Srbiji”. To je ujedno bila i “nagrada” Crnoj Gori, koja je ušla u rat da bi spasila Srbiju od uništenja. Dogodilo se da je ratovala za sopstveno uništenje.
O bijednom životu crnogorskog naroda u (“velikosrpskoj”) Kralje-vini Jugoslaviji, izdašno su pisali listovi izvan Crne Gore.
“Glas Crnogorca”, od 26. jula 1920. godine, prenio je pisanje zagrebačkog lista “Hrvat” i beog-radske “Republike” o teškom stanju u Crnoj Gori.
Zagrebački list “Hrvat”, u brojevima 74 i 75, u uvodnim člancima konstatuje da je “nesrećnom srbijanskom (okupacijom) - upravom, narod ove jadne zemlje doveden do očajnog stanja. Vrlo mali broj Crnogoraca, koji je iz Brda, dobro je plaćen i pomaže srbijansku propagandu, dok se najveći dio crnogorskog stanovništva odmetnuo u gore (šume) i bori se protiv srbijanskog nasilja. Stanje u Crnoj Gori je najsloženije. I to većinom zbog toga, što su etnički osjećaji ovog plemenitog naroda povrijeđeni i što su, današnji upravljači, narodu nametnuti protiv njegove volje, što je razjagmljeno i ono malo hrane i odijela, jer je srbijanska uprava povjerena većinom mladićima od 16. do 18. godine, koji su činili mnoge zloupotrebe; što je u Crnoj Gori uništen kućni mir; što je srpska redovna vojska i stare ljude batinala”.


--------------------------------------------------------------------------------


Beogradska “Republika”, u broju 66, između ostalog kaže: “U Beogradu se staraju da što više poraze i upropaste ono malo sirotinje crnogorske. Prošla (1919) godina bila je izuzetno rđava. Usjevi su podbacili ispod polovine. Ni manje ni više nego polovina stanovništva nije imala svoje hrane. Radova nije bilo, a na njih niko i ne misli. Zarade apsolutno nikakve nema, pa se živi na kredit ili od prodaje posljednjih ostataka imovine. Gas (petrolej) se plaća po 20 franaka za litar, a kilogram šećera, od 80 do 120 franaka. Kad bi neko mogao da prođe Crnom Gorom i vidi kako je odjevena ona namučena sirotinja, morao bi reći da smo ispod civilizacijskih naroda.Svakog humanog čovjeka mora srce zaboljeti, kada vidi u kakvim je ritama narod odjeven i na kakvoj prostirci odmara procijeđeno i omršavljeno tijelo. Od Crnogoraca se traži nemoguće: da budu bijednici, da skapavaju od gladi, da budu mirni i da, filozofskom rezigniranošću, čekaju smrt od gladi i da budu lojalni...”.
U tekstu se, dalje, kaže da se od Crnogoraca traži da “poštuju državu, da je vole i brane, a da oni, koji govore u njihovo ime, trguju njihovim kostima i da se izmeću u dahije i siledžije. Ali, zlo dobro ne donosi. Ovakav sistem rada shvatio se u Crnoj Gori, tako da je izvjesnim faktorima u Beogradu stalo, da što više sahrane (ne da nahrane) Crnu Goru, da što više zakrve Crnu Goru, da je vazda što više unize, da bi opravdali svoju suludu politiku i da bi mogli ćariti u ovoj velikoj nesreći. Ali, varaju se. Ova gruda će se braniti od svih dušmana, od svih poniženja, u uvjerenju da će doći dan, kada će i narod dobiti riječ i prečistiti stare i nove račune”.
Stojan Špadijer, Pašićev i Stojadinovićev pristalica, na zboru beogradskih Crnogoraca u hotelu “Pariz” u Beogradu, oktobra 1928. godine, zažali što Puniša Račić “nije ispalio one metke u ljude koji sahraniše Crnu Goru i dovedoše do ovog stanja”.
Za prve izbore, u konstituisanoj (srpskoj) Jugoslaviji 1920. godine, Vlada angažuje značajna sredstva za “podmićivanje birača”. “Radničke novine” od 6. novembra 1920. godine, saopštavaju da je Ministarski savjet “odobrio kredit od 500.000 dinara”, koji je raspodijeljen okružnim načelstvima u Crnoj Gori na “slobodno raspolaganje” u cilju kupovine


Blažo Jovanović: Takozvano ujedinjenje 1918. izvršeno je protivno raspoloženju crnogorskog naroda, pomoću sile i bajoneta srpske vojske



Novac je raspoređen: Cetinju 100.000 dinara; Kolašinu 85.000; Andrijevici 85.000; Podgorici 65.000; Baru 65.000 i Nikšiću 10.000 dinara. Za “rezervu” je ostavljeno (zadržano) 90.000 dinara. U zaključku teksta se kaže: “Može li i sme li Vlada da demantuje ovu stvar? Može li i sme li da porekne ovaj dokumenat? Mi čekamo da to učini. Ali, Vlada je otćutala”.
Viši komandant italijanskih oružanih okupacionih snaga 1941. godine u Crnoj Gori, Aleksandro Pircio Biroli, konstatuje da je “bivša Jugoslavija, veoma malo, skoro ništa učinila na podizanju ekonomike Crne Gore i povećanju blagostanja stanovništva poboljšanjem životnih i higijenskih uslova; ono malo utrošenog novca bilo je namijenjeno funkcionerima, penzionerima, kasarnama i žandarmeriji”.
Aleksandro Pircio Biroli traži hitno od italijanske Vlade 150.000.000 dinara, za otvaranje javnih radova u Crnoj Gori i konstatuje: “Bez ovoga, svaka druga mjera je uzaludna”.


--------------------------------------------------------------------------------
OBNAVLJANJE CRNOGORSKE DRŽAVNOSTI


Crnogorski narod, predvođen crnogorskim komunistima, u okviru Komunističke partije Jugoslavije, zajedno sa ostalim jugoslovenskim narodima, tokom Drugog svjetskog rata (1941 - 1945), trainaestojulskim ustankom 1941. godine, četvorogodišnjom Narodno - oslobodilačkom borbom protiv ok-u-patora i socijalističkom revolucijom, obnovio je crnogorsku državnost.
Komunistička partija Crne Gore iskazala je svoj stav o bezuslovnom i nasilnom pripajanju Crne Gore Srbiji 1918. godine. Na osnivačkom kongresu Komunističke partije Jugoslavije za Crnu Goru, 1948. godine, u svom referatu, Blažo Jovanović kaže: “Takozvano ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom, u novembru 1918. godine, izvršeno je, ne samo protivno Ustavu i raspoloženju crnogorskog naroda, nego i uz pomoć bajoneta srpske vojske i to na najgrublji način, putem sile i prevare. To takozvano ujedinjenje, bilo je obično prisajedinjenje. Crnogorski narod nije imao mogućnosti da sam odlučuje o svojoj sudbini. Ali, on nije bio protiv ujedinjenja sa Srbijom i ostalim južnoslovenskim narodima. Naprotiv, on je bio za ujedinjenje, za bratsko ujedinjenje na ravnopravnim osnovama, na osnovu poštovanja njene nacionalne posebnosti”.
Očigledno je da je, za svestranu bratsku, vojnu i svaku drugu pomoć Srbiji, u svakoj nevolji kroz vjekove, a posebno u Drugom balkanskom (srpsko-bugarskom) ratu 1913. godine i u Prvom svjetskom ratu (1914 - 1918), Crna Gora “nagrađena” bezuslovnim i nasilnim pripajanjem Srbiji i uništenjem njene hiljadugodišnje državnosti i crnogorske nacionalnosti.
Obnovljena 1945. godine, Crna Gora nije imala status samostalne države u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. To nijesu imale ni ostale jugoslovenske socijalističke republike. Crna Gora, kao republika, bila je u svemu ravnopravna sa ostalim jugoslovenskim republikama. Crnogorci, kao nacija, bili su u svemu ravnopravni sa ostalim nacijama i manjinskim narodima u Jugoslaviji.


--------------------------------------------------------------------------------


Svoj najveći materijalni i kulturni preporod, kao i ostali djelovi Jugoslavije, Crna Gora je doživjela u periodu od 1945. do 1990. godine. U relativno kratkom periodu, stanovništvo je prešlo sa petrolejki (gašnjača) na električno svjetlo; sa otvorenog ognjišta na električne šporete, frižidere i zamrzivače; sa volujskih i konjskih zaprega na traktore; sa motike, srpa i kose na samohodne poljoprivredne mašine; sa saonica (araba) i tovarnih konja na moderna saobraćajna sredstva - automobile, vozove, brodove i avione; sa drvenog i zemljanog poda u nove kuće i namještaje.
Vjekovima su se ljudi rađali, živjeli i umirali, a da ne odu kod ljekara, a odjednom dobiju besplatnu zdravstvenu zaštitu i besplatno školovanje na svim stupnjevima obrazovanja i mnoštvo drugih socijalnih, ekonomskih i društvenih pogodnosti i privilegija.
Crna Gora je doživjela svoj materijalni, kulturni i opštedruštveni prosperitet. Podsjećanja radi, Socijalistička Republika Crna Gora, u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, imala je dodatna sredstva iz Fonda za nerazvijena područja, dotacije za penzije i obrazovanje (školstvo), kursne razlike, pomoć za otklanjanje posljedica od zemljotresa 1979. godine i još neke vidove dodatnih sredstava.
Godine 1989. Crna Gora je imala društveni proizvod od milijardu i šest stotina miliona dolara (preko tri milijarde maraka). Te iste - 1989. godine, Crna Gora je (jedina uz Sloveniju) imala spoljnotrgovinski suficit. Samo Kombinat aluminijuma je tada ostvarivao po 120 miliona deviznog priliva godišnje. Zajedno sa turizmom i drugim djelatnostima, očekivan je ukupan devizni priliv preko četiri stotine miliona dolara.
Deset godina kasnije, 1999. godine, društveni proizvod Crne Gore bio je oko 360 miliona dolara (oko 700 miliona maraka), preko milijardu i šest stotina miliona dolara (preko tri milijarde maraka) i spoljnotrgovinskim deficitom oko 150 miliona maraka (75 miliona dolara). Dakle, to su (porazni) rezultati zajedništva Crne Gore sa Srbijom, u “modernoj federaciji” (srpske) Jugoslavije.


--------------------------------------------------------------------------------
TREĆA (I NAJGORA) JUGOSLAVIJA


Poslije raspada druge (i najbolje) Jugoslavije 1991. godine, srpski režim, sa predsjednikom Slobodanom Miloševićem na čelu, uz aktivnu ulogu ondašnje “poslušne crnogorske vlasti Beogradu”, stvorena je treća (i najgora) Jugoslavija - dvočlana federacija, sastavljena od republika Srbije i Crne Gore, 1992. godine. Zamišljena je kao “osnova Velike Srbije”, privremeno pod tuđim imenom - Savezna Republika Jugoslavija, kojoj (“milom ili silom”) treba da se “prisajedine projektovane takozvane srpske zemlje”.
U Srbiji je “sročen” tekst novog Ustava, koji je sa “crnogorskim ekspertima” usaglašen na Žabljaku, pa je tada popularno nazvan “Žabljački ustav”. To je bio “legalan” način da se Crna Gora “inkorporira” (utisne) u Srbiju i to “željom ondašnjih crnogorskih političkih elita i vlasti”, ali ne i stvarnom voljom crnogorskog naroda.
Ovim (saveznim) i svojim republičkim Ustavom, Crna Gora “prenosi” sve važnije državne funkcije na tu srpsko - crnogorsku federaciju. Srpskom režimu nije, ni “na kraj pameti” bilo da, funkcije srpske države, “prenese” na federaciju. Tako Ustav Republike Srbije nikada nije “usaglašen” sa saveznim (Žabljačkim) Ustavom. Federalna vlast “upravlja” samo (nadležnostima) osakaćenom Crnom Gorom i to, po pravilu, uvijek na štetu Crne Gore, njene državnosti, privrede i duhovnosti. Federalna vlast i sve federalne ustanove i organi su radili u korist srpskog režima, koji federaciju nije nizašta pitao. Zapravo, federacija se povinovala srpskom režimu. Tako je federalna vlada postala “parasrpska vlada” nad Crnom Gorom. Zbog svega toga, slobodoumni i slobodoljubivi intelektualci (crnogorski i srpski) smatraju “Žabljački ustav” najmračnijim aktom u istoriji jugoslovenske države i prava.


--------------------------------------------------------------------------------


U praksi nije ostvarena čak ni ona “minimalna ravnopravnost” članica konstituenata - Srbije i Crne Gore. Zbog toga je raslo nezadovoljstvo u narodu, pa čak i u vladajućoj crnogorskoj partiji. Kada se Crna Gora “probudila” i spoznala svoje državne i nacionalne interese, napravila je prvi i pravi istorijski zaokret (1997) koji će imati krupne, pozitivne političke posljedice u regionu.
Poslije takvog istorijskog iskoraka crnogorske aktuelne vlasti, crnogorski orijentisanih političkih partija i većeg dijela crnogorskog naroda, kao i svih manjinskih naroda, na Crnu Goru se obrušila velikosrpska šovinistička torcida. Krenula su “srpska braća” da, makar privremeno, najstarijoj državi na Balkanu - Crnoj Gori, ospore pravo na nezavisnost i samostalnost, dok su to pravo ostvarile sve jugoslovenske nacije.
Prvo je iz Srbije, posredstvom federalnih organa, prosrpskih partija u Crnoj Gori i direktno, krenuo specijalni propagandni rat protiv “crnogorskog separatizma”, poimljući Crnu Goru kao dio Srbije. Iz svih srpskih medija, političkih partija i državnih organa “graktalo se iz petnih žila, na sve što je crnogorsko”.
Poslije tako bučne “pripreme” terena, blokirana je granica Crne Gore prema Srbiji i prema susjedima (Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Albaniji). Ukinuti su trgovinski i platni promet sa Crnom Gorom i zaustavljen svaki dotok roba. Na scenu je stupila “privatizovana režimska” vojna sila, po imena Vojska Jugoslavije. Srbija je “hermetički” zatvorila Crnu Goru po graničnoj liniji i na svim izlaznim saobraćajnicama. Bez odobrenja takozvane, od zvanične Crne Gore nepriznate, Savezne (adekvatnije parasrpske) vlade, u Crnu Goru se nije moglo ići niotkuda - ni sa kopna, ni sa mora, ni iz vazduha. Robe, namijenjene Crnoj Gori, Vojska Jugoslavije je presrijetala, vraćala nazad ili pretovarala u svoje stokove.


--------------------------------------------------------------------------------

Nakon ovih sinhronizovanih aktivnosti, beogradski režim je izvršio “ustavni puč”, 6. jula 2000. go-dine, poznat kao “šestojulski puč”. Ukinuto je Vijeće republika u Saveznoj Skupštini, a izbor predsjednika SR Jugoslavije preusmjeren je, sa Savezne skupštine, “na narod”. Tako je Republika Crna Gora “svedena na srpski region”, što nije mogla, htjela i smjela da “prigrli”.
Vlast u trećoj (Saveznoj Republici) Jugoslaviji (adekvatnije: u unitarnoj Srbiji) “bila je kao nekada u državi Zulu. Tamo gdje je kralj, gdje su njegovi šatori, sluge i robovi - tamo je vlast. Slobodan Milošević je gazdovao preduzećima, kontrolisao finansijske tokove u zemlji, primao strane državnike, sklapao međunarodne ugovore, uređivao medije i komandovao vojskom i policijom”, kaže prof. dr Vojin Dimitrijević. On konstatuje: “Bila je to mitingaška spoljnja i unutrašnja politika. Vlast se inatila sa čitavim svijetom, osim sa Bjelorusijom i Kinom, a sa osloncem na Libiju i Irak, jer se i ove države čvrsto drže svoga plota”.

Takozvane “plemenske skupštine” rastaču jedinstvo crnogorskog nacionalnog tkiva sve sa ciljem rušenja crnogorske države


U posljednjoj deceniji XX vijeka, srpska zvanična politika, njena vladajuća elita (režim) i ne mnogo bolja opozicija, šire mržnju i "duvaju u ratne rogove" po Crnoj Gori. Vode specijalni medijski rat, nude hegemoniju i izolaciju od "ostatka svijeta", propovijedajući brutalnu diktaturu, kao "spasenje Crne Gore od gramzivog okruženja". Na svom "imperijalnom putu" gaze ustavne, političke i ljudske slobode, prava, demokratski život i svaki napredak Crne Gore.
U aktivnostima na uništenju crnogorske države, nacije, crkve i njene duhovnosti uopšte, prednjače Srbi "poreklom iz Crne Gore", odnosno "terazijski Crnogorci" i njihovi trabanti u Crnoj Gori. Parcelišu Crnu Goru na davno prevaziđena plemena, nahije i teritorije i "obrazuju plemenske skupštine", na čelu sa povampirenim plemenskim poglavicama, što je recidiv XVII, XVIII i XX vijeka. Time se želi stvoriti utisak kod neobrazovanog stanovništva, da crnogorska nacija nije nikad konstituisana, odnosno da je Crna Gora na "rodovskom i plemenskom stupnju razvoja".
Zvanična srpska politika i srpska vladajuća elita, uz pomoć svojih političkih ekspozitura u Crnoj Gori, pokušavaju da Crnogorcima ospore pravo na svoju državu i naciju i da je, što je moguće više, "zadrže" u srpskom nacionalnom korpusu i velikosrpskom projektu. Praviti ma kakvu državnu zajednicu sa takvom Srbijom, za Crnu Goru je pogubno. Svi srpski režimi, u posljednjih dvjesta godina, osporavaju crnogorsku državnost, negiraju crno-gorsku nacionalnost, kulturu, jezik, crkvu i sve druge crnogorske osobenosti, nastojeći da "srpče" Crnogorce. Na svaki način se pokušava uniziti Crna Gora. Bezočno i bezobzirno se klevetaju crnogorski politički i državni organi, vodeći državnici, političari i sve crnogorske institucije. Svi ljudi, a posebno nosioci političkih funkcija i ovlašćenja, koji se zalažu za nezavisnu crnogorsku državu i njen nacionalni, kultu-rni i materijalni prosperitet, kvalifikuju se "izdajnicima srpstva" i "slugama Zapada". Oni žele da Crna Gora žrtvuje samu sebe, za interese "vaskolikog srpstva", što je ideološka i politička odrednica za osvajanje teritorija okolnih država.

ANTICRNOGORSKA DJELATNOST SRPSKIH STRANAKA U CRNOJ GORI

Srpske "prosrpske" stranke u Crnoj Gori su ogranci ili privjesci političkih partija Srbije i, po pravilu, zastupaju (veliko)srpske interese u Crnoj Gori. Za takav odnos i ponašanje, jednom broju rukovodstava ovih partija (i stranaka), Srbija "daje" namještenje u Beogradu, federalne funkcije, plate i stanove. U tome su sadržani njihovi stranački programi, interesi i ideologija. Zbog toga nastoje da obezbijede "jedinstvo srpskih interesa u Crnoj Gori", što podrazumijeva uništenje crnogorske države, crnogorske nacionalnosti i duhovnosti. Sve se to radi pod okriljem sadašnje (srpske) Jugoslavije, koja praktično ne funkcioniše od kada je nastala. Ta bitka se bije i na javnoj sceni, po crnogorskim trgovima i u javnim istupima, parolama i ikonografiji.
Narodna stranka i, iz nje nastala, Srpska narodna stranka, te Socijalistička narodna partija i, iz nje nastala, Narodna socijalistička stranka i mnoštvo srpskih desničarsko - ljevičarskih minornih stranaka i interesnih grupa i njihovo članstvo, se "nakostriješe" na svaki pomen crnogorstva.
Narodna stranka se "uspješno" vratila svom izvornom srpskom nacional-šovinizmu. Njeni čelnici se "ozbiljno" ljute što, "višak" njihovog srpskog nacionalizma ne može da "stane" u crnogorske medije, posebno u "male" televi-zijske ekrane. Ova stranka se beskrupulozno angažuje, u Crnoj Gori i inostranstvu, na ruženju i rušenju crnogorske države i njenom "integrisanju" u srbijanske regione.
Skoro sve stranke, sa prefiksom "srpska", u Crnoj Gori su ekstre-mne i militantne. Izmećari su sva-ke srpske vlasti i gaje patološku mržnju prema crnogorskim svojstvima i obilježjima.
"Terazijski Crnogorci", koji su zaposjeli stotine fotelja u nepost-ojećoj federaciji i političkom, privrednom i kulturnom životu Srbije, hoće Crnu Goru za "taoca". Oni se, "iz ratnih i petnih žila" angažuju na širenju "epidemije srpstva" po Crnoj Gori, kako oni kažu "srpskoj zemlji".
Uz prosrpske stranke, kao "šipka uz pušku" su i novokomponovane "plemenske poglavice" u Crnoj Gori. To je bukvalno brukanje nekada uglednih crnogorskih plemena i plemenskih glavara. Svi oni, svjesno ili nesvjesno, rastaču jedinstvo crnogorskog nacionalnog tkiva, pokušavajući da reafirmišu prevaziđeni plemenski partikularizam i mentalitet, podstičući unutrašnje narodne podjele, sve sa ciljem rušenja crnogorske države.
Smatralo se da su plemena u Crnoj Gori odavno "uspavana" forma socijalne strukture i "zaturena" negdje u starim enciklopedijama i narodnim umotvorinama. Treba imati u vidu i činjenicu da su Crnogorci, uvijek pamtili i danas znaju, ko od koga plemena potiče i ko kojem plemenu pripada.
Današnja "plemanska" okupljanja po Crnoj Gori, usmjerena su na rušenje crnogorske države i bezuslovno pripajanje Srbiji, kao 1918. godine. Najradije bi Crnu Goru "sveli" na četiri nekadašnje crnogorske podlovćenske nahije, koje ni Turska nije mogla savladati. Ostale djelove (teritorije) crnogorske države, rado bi "pripojili Srbiji", a sve pod geslom "očuv-anja nepostojeće Jugoslavije", što je samo privremeno ime za "Veliku Srbiju". Najbrojniji su "vikend plemenici", koje organizuje i, od jednog do drugog skupa (mjesta) prevozi Socijalistička narodna partija. Iako je Socijalistička narodna partija stvarni organizator, treba reći da je u Beogradu "glavni štab" plemenskog okupljanja u Crnoj Gori.
Iz javnih medija je vidljivo da su anahrona plemenska okupljanja "duvanje u ratne trube" za očuvanje nepostojeće Jugoslavije. Pre-thodna se "raspala", jer je nijesu htjeli srpski nacionaluisti. Ova treća, nikada se čestito nije konstituisala, a ni efikasno djelovala. Nikakvu Jugoslaviju neće srpski nacionalisti, srpske političke elite i najveći dio srpskog naroda. Oni hoće "Veliku Srbiju", privremeno pod tuđim imenom. Svaka Jugosl-avija je, za Srbe, "veliko zlo" i "grobnica srpstva". Njihova je teza "neka svaku Jugoslaviju nosi mutna Marica". Konstituisana je teorija o "zavjeri čitavog svijeta protiv Srba" i to "novim svjetskim poretkom". U suštini, radi se o "zajveri Srba protiv čitavog svijeta". Srpski režim (pozicija i opozicija) suprotstavio je "novom svjetskom poretku", svoj "novi srpski poredak" - "osvete Turcima i ustašama" i stvaranja "Velike Srbije". Zato svako "razdruživanje" Crne Gore od zajedničke države sa Srbijom, srpski šovinisti smatraju "smanjivan-jem države Srbije" i "crnogorčenjem" Srba.
Po svojoj organizaciji, ciljevima i sadržini, plemenska okupljanja su očigledno retrogradna. Svuda u svijetu, sem u Amazoniji i Okeaniji, plemena su iščezla, odnosno "svjesno srasla" u narodne zajednice (nacije).
Na "vaskrsavanje" plemena treba gledati i kao na "posljednju odbranu Velike Srbije" u Crnoj Gori.


--------------------------------------------------------------------------------


Sjedište okupljanja "savremenih plemenskih poglavica" je Manastir Morača, pod okriljem Srpske pravoslavne crkve i njene Mitro-polije u Crnoj Gori, što je vidljivo nastojanje da se, sadašnjost Crne Gore, poveže sa "nemanjićkom tradicijom". Ovakvim ponašanjem, Srpska pravoslavna crkva "pokriva" crnogorsku državnu teritoriju i "sudi" crnogorskoj državi i crnogorskom narodu. Ove konstatacije potvrđuju neki primjeri "plemenskih" zahtjeva, zapisanih u crnog-orskim javnim glasilima.
Na skupu u Međurječju, pleme Rovčana "poziva na odvajanje" od Crne Gore, ako se Crna Gora "odvoji od Srbije". To je svojevrstan poziv Rovčanima da se "dižu na oružje" i pripoje Srbiji. Koliko je Rovčana za takvu soluciju, vidjelo se. Složno su reagovali "crnogorski Rovčani" porukom: "Rovčani nemaju druge domovine, osim Crne Gore".
Plemenski skup Vasojevića, održan u Andrijevici, na kome je bilo više "izvanjaca" nego domaćih, izjavi da "nikada neće prihvatiti odvajanje Crne Gore od Srbije. A, ako se to ipak desi, Vasojevići će biti dio Srbije", iako to dosada nikada nijesu bili. Ovom izjavom, "vasojevićki plemenski poglavice" daju pleme "u miraz" Srbiji. Slično se "zaklinju" nedokazani vasojevićki "patriote" i nepoznato udruženje "Vaso". Na sve te "prijetnje" odgovorili su im vasojevićki intelektuaci i najveći dio crnogorskog naroda, u tim sredinama.
Plemenski skup Uskoka i Drobnjaka "poruči" da će oni "upotrijebiti svoje sposobnosti, znanje, hrabrost i odlučnost da sačuvaju Jugoslaviju", jer su u borbi za rasturanje prethodne Jugoslavije "iznjedrili" i dva poznata ratna zlo-činca - Radovana Karadžića i Veselina Šljivančanina.
Plemena iz ravne Zete "poručiše" da ne mogu "promijeniti svoje nacionalno biće, niti svoju državnost, ni duh, ni svoju čast ni po cijenu života, a kamoli za američko brašno ili italijanske makarone". Tom prilikom, ne rekoše, ko im to traži.
Skupština plemena Brajića, Majina, Paštrovića i Pobora, održana u Bečićima saopšti: "Narod je posljednjoj crnogorskoj nezavisnoj državi, čiji je sponzor bila fašisti-čka Italija 1941. godine, presudio trinaestojulskim ustankom".
Patriotske i boračke organizacije i "narodne(plemenske skupštine) Boke Kotorske, Crnogo-rskog primorja i Cetinjske opštine, na zajedničkom skupu u Brajićima 17. avgusta 2001. godine, a potom na ponovnom skupu od 30. avgusta 2001. godine, zaklj-učiše: "Ukoliko aktuelna vlast ne uvaži interese naroda, da se ostane u zajedničkoj državi, Boka Kotorska zadržava pravo da odluči o svojoj sudbini".
Plemenski skup Pipera kliče da, ako se državni status Crne Gore "promijeni protiv volje naroda", oni će preispitati odluku iz 1796. godine o prisajedinjenju plemena Pipera Crnoj Gori.
Podržavajući Pipere i srpski režim, personifikovan u liku i djelu Slobodana Miloševića, ondašnje (beogradske) "Večernje novosti" preciziraju: "Piperi su, u svom proglasu, osudili aktivno učešće crnogorskih zvaničnika u američkim planovima da razbiju Jugoslaviju".


Nema veće mržnje od one kojom izdajnici mrze izdatu domovinu, ne zbog toga što je velika ili mala - već zato što je njihova


Ranija i nedavna prošlost svjedoče da nema "veće mržnje od one, kojom izdajnik mrzi izdatu domovinu, ne zato što je velika ili mala, već zbog toga što je njegova".
Niko normalan ne može da razumije takozvane Crnogorce, koji se deklarišu kao "srpski Crnogorci" ili "crnogorski Srbi", koji se nakostriješe na svaki pomen crnogorske države, a da u svim prilikama "poštuju i zastupaju" srpske interese i srpsku državnu nezavisnost, zapisanu u Ustavu Srbije. Ko razuman može zamjeriti Crnogorcima, koji žive u Srbiji, što su "lojalni građani" srpskoj državi. To se podrazumijeva. Međutim, takvim "Crnogorcima", Crna Gora nikada više neće dozvoliti da crnogorsku državu, kao "žrtvu" prilažu na "velikosrpski oltar".

CRNOGORSKA DRŽAVNA NEZAVISNOST JE U RUKAMA NJENIH GRAĐANA

Dosta je Crnom Gorom upravljano iz Beograda "daljinskim". Dugo su Crnogorci "podstanari" u svojoj kući. Beograd je postao "vlasnik" crnogorske imovine. Svakodnevne su uvrede i poniženja Crne Gore i Crnogoraca od beogradskog režima.
Većina crnogorskih građana je konačno shvatila da, srpstvu "pokornu i poniznu" Crnu Goru, ne "hrani", ne brani i ne cijeni" Srbija. Svi, pa i današnji, srpski režimi "traže" od Crne Gore "bezuslovnu pokornost i žrtvovanje za sve srpske promašene projekte". Srpski nacionalisti hoće "bezuslovnu implementaciju" Crne Gore u Srbiju, "veliku ili malu", svejedno. I ništa manje, ni više od toga.
Nadati se da Crnogorci, više nikada, neće održavati one, koji se bespogovorno stavljaju u služ-bu velikosrpstva. Brinuće o sebi, o svojoj familiji, o svojoj kući, o svojim građanima, o svojoj jedinoj domovini - Crnoj Gori. Kon-ačno je jasno ogromnoj većini stanovništva u Crnoj Gori, da je bolje biti "gazda" u svojoj, nego "sluga" u tuđoj kući. Danas je, kao nikada ranije, crnogorska državnost na dohvat njenim građanima. Toga su oni, u većini svjesni, što će pokazati dugo očekivani referendum.

POŽELJAN SAMOSTALAN ŽIVOT CRNE GORE

U svom viševjekovnom samostalnom istorijskom hodu, Crna Gora je pokazala da je "sposobna, zrela i spremna da upravlja sobom i svojom sudbinom, da živi u miru i saradnji sa svojim građanima, susjedima i članicama međunarodne zajednice, da savjesno i odgovorno ispunjava međunarodne obaveze, poštuje pravila i principe međunarodnog prava i međunarodne politike o prijateljskim odnosima i saradnji među državama".
Crna Gora je veoma pogodno područje za ljudski život. Prije "samo" sto hiljada godina, čovjek je živio na prostoru današnje Crne Gore. O tome svjedoče arheološka nalazišta: Crvena Stijena, Odmut, Beran Krš, Budva, Ulcinj, Risan i drugi, ali su njihovi najvažniji eksponati u muzejima izvan Crne Gore (Zemaljski muzej u Sarajevu i drugdje).
Današnja Crna Gora je velika 13.812 kvadratnih kilometara, sa 4.800 kvadratnih kilometara unutrašnjeg i teritorijalnog mora.
U svijetu danas postoje i opstaju 34 nezavisne države koje su, po teritoriji ili broju stanovništva, manje od Crne Gore, a 20 ih je koje su manje i po teritoriji i po broju stanovnika. Tako, recimo, Andora ima 564.000 stanovnika; Luksemburg 401.000; Monako 32.000; Lihtenštajn 31.000; San Marino 25.000; Vatikan 1.000 stanovnika, i - svaka bolje živi od Crne Gore.

SAMOSTALNA CRNA GORA EKONOMSKI ODRŽIVA

Glavni resursi Crne Gore su: agrar, turizam, pomorstvo, industrija, saobraćaj, šumarstvo i druga brojna infrastruktura.
Crnogorski agrarni resurs (zemlja, voda, klima i raspored stanovništva) je povoljan. Crna Gora raspolaže sa 517.000 hektara bruto poljoprivrednih površina ili 0,29 hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta po stanovniku. Iako je struktura poljoprivrednih površina povoljna, još se prilično ekstenzivno obrađuje 24,80 odsto raspoloživog zemljišta. Livadskih površina se koristi svega 118.000 hektara ili 22,80 odsto. Pašnjaka je oko 326.000 hektara ili 63,05 odsto.
Na seoskom području Crne Gore živi oko 65.000 poljoprivrednih gazdinstava, sa relativno nepovoljnom starosnom strukturom. U prigradskim naseljima živi oko 35.000 porodica, koje svojom proizvodnjom dopunjavaju ponudu na lokalnom tržištu. Crnogorska država svojim mjerama i aktivnostima, stimulativno utiče na vraćanje ekonomije i života na devastiranom selu.
Poređenja radi, Holandija mukotrpno "otima" zemlju od mora, a ima svega 0,06 hektara obradive zemlje po stanovniku i godišnji priliv od 15,3 milijarde dolara, od izvoza poljoprivrednih proizvoda. Danska ima 0,44 hektara po stanovniku i godišnji izvoz od 5,6 milijardi dolara. Francuska posjeduje 0,33 hektara po stanovniku i ima godišnji izvoz od dvanaest milijardi dolara. Irska raspolaže sa 0,35 hektara po stanovniku i godišnjim izvozom od šest milijardi dolara. Belgija ima 0,07 hektara po stanovniku obradljive zemlje i godišnji izvoz od 4,5 milijardi dolara.
Treba reći da su Crnoj Gori naklonjeni hidrološki potencijali i veoma povoljan klimat.
Crnogorski agrar, iz sopstvene proizvodnje, zadovoljava 60 odsto prehrambenih potreba stanovništva. Ima pozitivne bilanse u proizvodnji mlijeka, jagnjećeg i ovčijeg mesa, krompira, voća (sredozemnog i kontinentalnog), povrća, jaja, meda, ribe, duvana i morske soli. Ima nešto i ekskluzivnih, strogo kontrolisanih proizvoda, sa sopstvenom markom: njeguški pršut, kastradina, goveđi košet, sušeni šaran, njeguški sir, pljevaljski sir, pivski skorup, lozova rakija, vino “Vranac”, "Nikšićko pivo" i maslinovo ulje.
Pored ekskluzivnih, ima i visokokvalitetnih (zaštićenih i kont-rolisanih) proizvoda, sa sopstvenom markom: mješavina, kozji sir, kučki sir, suva smokva, stona maslina, mandarine, pomorandže, mnoštvo morskih proizvoda, proizvodnja ukljeva i pastrmki, povrće i koštičavo voće (orah, lješnik, badem). To, naravno, nijesu dovoljne, ali su respektabilne količine.
Crna Gora je uvezla kvalitetan rasni sastav u stočarstvu. Prvi put se u Crnoj Gori proizvodi kvalitetan sjemenski sadni materijal (krompir, kontinentalno i sredozemno voće), koga ima i za izvoz. Razvijaju se plantažni voćnjaci i stočne farme kod individualnih seoskih domaćinstava.
Nedostajući naturalno - finansijski bilans Crne Gore je: 40 odsto potrebnih količina, koje se moraju uvoziti iz evropskih zemalja, po principu najpovoljnije tržišne ponude. Potrebne godišnje količine: pšenice 120.000 tona; kukuruza 50.000 tona; šećera 16.000 tona; masnoće 10.000 tona i dr.
Za uvoz, ovih nedostajućih količina, potrebno je devedeset sedam miliona dolara (po cijenama iz 2001. godine).
Konačno, proizvodnja i potrošnja u crnogorskom agraru, mogu se nesmetano odvijati po tržišno-ekonomskom ustrojstvu.
Dobrodošla je i svaka robno - novčana inostrana pomoć Crnoj Gori.


--------------------------------------------------------------------------------
NEKE PROIZVODNE MOGUĆNOSTI CRNE GORE


Crna Gora ima brojne kooperativne prednosti: očuvanu životnu sredinu, povoljan prirodno-geografski položaj, klimatske uslove, proizvodnju hrane, visoku tehnologiju, strategiju razvoja malih i srednjih preduzeća (i privrednih društava), stručnosti kadrova i dr.
Crna Gora ima i značajne proizvodne kapacitete: 400.000 tona sirovog čelika godišnje, 1.000.000 tona boksita, 280.000 tona glinice, 100.000 tona aluminijuma, 75.000 tona morske soli, 2.700 tona uglja, 3.000.000.000 kilovat časova električne energije godišnje, ogromne turističke kapacitete na moru, planini i selu, pomorsku privredu, saobraćajnu infrastrukturu, poljoprivredu i šumarstvo.
Crnoj Gori godišnje treba oko 310.000 tona nafte, kao i drugih potrepština.
Ukupan izvoz Crne Gore 1990. godine (izražen u robama, turizmu i pomorskoj privredi) iznosio je 1.050 miliona maraka, a 1999. godine 340 miliona maraka i to, u godini oružane intervencije združene vojske Ujedinjenih nacija, pod komandom NATO-a na SR Jugoslaviju. Samo ovaj pokazatelj je dovoljan da se vidi, koliko je Crnu Goru “koštala” zajednička država sa Srbijom.
Kao što se vidi, to je čitava priča. Crnu Goru niko ne brani, osim njenih građana; niko ne hrani džabe, iz milosrđa; ne liječi i ne školuje njeno stanovništvo besplatno. To nije bilo u prošlosti, pa neće ni u buduće. Crna Gora je dorasla da vodi brigu o svojim građanima, a Srbija je “zaslužila” da ima briga manje. Dosta je “brinula” o Crnoj Gori.


Score 1 2 3 4 5 (5=Excellent) Edit Message Delete Message Lock Thread Respond to this message

Author Reply
Zvek_Zivi_Cetinjanin
(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin) IZVJESTAJ MILA PLAMENCA, , O SITUACIJI U, OD SRBIJE OKUPIRANO
No score for this post March 14 2006, 1:34 PM

IZVJESTAJ MILA PLAMENCA, NACELNIKA MINISTARSTVA PRAVDE, O SITUACIJI U, OD SRBIJE OKUPIRANOJ CRNOJ GORI


Predsjedniku Ministarskog Savjeta Nj. V. Kralja i
Gospodara Crne Gore
Gospodinu Jovanu S. Plamencu
Pariz

Na 17. o. m., od strane g. Brig. A. Raicevica, saopsten mi je zahtjev Krlj. Vlade, da joj uputim jedan opsti izvjestaj o stanju u Crnoj Gori, bez obzira na dosadanje izvjestaje. Tome pozivu rad sam se evo odmah odazvati, uz napomenu, da moj izvjestaj ipak ne moze pruziti potpunu sliku o stanju u nasoj zemlji, i ako ce se njime mozda u nekoliko dopuniti ono, sto je Krlj. Vladi vec poznato.
U nemogucnosti davanja jednog iscrpnog i potpuno pouzdanog izvjestaja, i pored najvecih mojih nastojanja da doznam stanje u cijeloj zemlji, molim G. Ministra Predsjednika, da izvoli vidjeti samo jednu logicnu posljedicu brutalnog Srbijanskog rezima, a ne nikako nemarljivosti ili neodvaznost moju i mojih prijatelja. Jer, da bi se moglo sigurno i potpuno doznati sto se radi u pojedinim krajevima Crne Gore, trebalo bi imati ili slobodno kretanje po zemlji, ili zakonom zagarantovanu tajnu pisama. U Crnoj Gori nema se danas, niti se je od dolaska Srbijanaca imalo, ni jedno ni drugo.
Austrijanci su, za vrijeme njihove okupacije Crne Gore, davali bar slobodu kretanja jednome licu po Oblasti, u kojoj je ta osoba stalno nastanjena. Srbijanci su nadmasili Austro-Madjare. Oni ne dozvoljavaju bez propusnice kretanje ni iz opstine u opstinu, a nekmoli iz Kapetanije u Kapetaniju i iz oblasti u oblast. Pisma su stalno cenzurisana. Ni jedan vidjeniji nas prijatelj ne moze dobiti propusnicu za odlazak iz jednog mjesta u drugo. S toga je bilo vrlo tesko, a skoro i nemoguce, dolaziti do brzih i tacnih informacija.
No, pokusacu da, prema licnim opazanjima i izvjestajima, koje sam dobijao, bar u nekoliko zadovoljim trazenju Krlj. Vlade. Radi sto vece potpunosti pocecu malo poizdalje.

I PODGORICKI SUZNJI

Usljed decembarske revolucije obrelo se u cuvenoj podgorickoj »Jusovaci« 153 zatvorenika, ciji spisak prilazem. Neki od njih, prije nego su smjesteni u Jusovacu, bili su zatvoreni u zgradi Monopola duvana. Postupanje sa njima u Monopolu bilo je dostojno srbijanskih vlastodrzaca. Bivsi ministri i drzavni dostojanstvenici morali su lezati na cimentu i kupati se, pri tome u mokraci, koja je obilno doticala u njihove sobe iz obliznjih nuznika. Cuvani su bili od narocito sortirane cete Lipovcana pod staresinstvom famoznog Janka Toskovica, pa je lako zamisliti kakav su jadan zivot morali tu provoditi. Prevodjenje u Jusovacu bilo je za njih uskrsnuce, pored svih neudobnosti, necistoca, i drugih oskudica, koje tu moraju trpjeti.
Hrana u zatvoru nije bila losa, moglo se prolaziti. Cuo sam da se je docnije i hrana, kao i sve drugo, mnogo izmijenilo na grdje – i to od pojave ekspedicije Krsta Popovica.
Za postelje svaki se zatvorenik mora sam brinuti; ako ne moze nabaviti spava na cimentu sto se je i meni za tri noci dogodilo.
Zatvorenici su, do moga oslobodjenja, posjecavani nekoliko puta od raznih osoba, koje su zeljele da vide njihovo stanje i cuju njihovo misljenje (franshet d Espereu; Americka misija; djeneral Taon; novinari strani u pratnji srbijanskih sekretara min. spoljnih poslova). Te posjete nijesu imale nikakvih povoljnih posljedica za zatvorenike, vec je redovno bivalo gore, valjda zbog slobodnih izjava, koje su zatvorenici davali u politickom pogledu. Zeljeti je da slicne posjete, bez ozbiljnih namjera, izostanu, jer ionako lice na posjecavanje menazerija.
Pored svih teskoca duz zatvorenika je bio odlican. Nijesu klonuli, ne popustaju. Ali neophodna je potreba da im se po svaku cijenu dostavi glas o restauraciji Crne Gore. Samo to da im je znati, oni bi s mnogo vise lakoca, upravo veselo i podnosili sve patnje zatvora.
Pri preslusanjima zatvorenika vrsi se ova anomalija: da se okrivljuju za djela iz clana 85, 87 i 92 Crnogorskog Krivicnog zakona. O ovoj anomaliji ne treba rijeci da trosim. Ali kako su u tome zakoniti, tako su i u svemu drugome. Navescu samo ovo: za sudjenja u prvom stepenu odredjen je podgoricki obl. sud, protivno zakonskim propisima o sudskoj nadleznosti, a sudiji su naknadno regrutovani, pa i od osoblja koje nikada nije bilo u sudu (Ljubo Krunic, isljedni sudija); mjesto da bude saslusan u roku os 24 sata, od kako je pritvoren, i uruci mu se rjesenje o pritvoru, ni jedan zatvorenik nije preslusan a da nije odlezao prije toga bar 2. mjeseca u pritvoru: potpisani je k. pr. bez preslusanja proveo u zatvoru 117 dana.
Ovako lisenje slobode zakon kvalifikuje kao zlocin, koji se kazni do 15 godina robije, i nikakva eventualna amnestija politickih krivaca ne moze ukinuti tu odgovornost ondasnjih upravljaca vecih i manjih, jer su gotovo svi upleteni u ovaj zlocin.
Od prvobitnog broja zatvorenika mnogi su oslobodjeni, ali danas je broj pitomaca Jusovace mnogo veci nego ranije. Zatvoreno je mnostvo novih osoba, zavod je prepun, pa su i bolijesti neizbjezne pored i onako jadnih prilika.
Postoji bojazan da bi zatvorenici mogli biti poubijani od strane srbijanskih organa, ako se evakuisanjem Crne Gore od srbijanskih vlasti – vojske ne bi vrsilo pod jakom saveznickom kontrolom.

II POSTUPANJE SRBIJANACA U CRNOJ GORI

1) Prisilno regrutovanje

Od prvoga dana svoje uprave Srbijanci vrse prisilno regrutovanje u Crnoj Gori. Razumio sam, da akti zvanicne prirode, kojima naredjuju regrutaciju glase »Ko hoce dobrovoljno«. Medjutim niko ne zna za tu »dobru volju«. Naprotiv, ko, kao obaveznik, hoce da izbjegne regrutovanju, biva gonjen kao divlja zvijer od strane zandarmerije i vlasti srbijanskih, koje ako ga uspiju uhvatiti, odmah strazari sprovode nadleznoj komandi. Dakle, stvarno se vrsi nasilje, a na pismeno se ostavlja sasvim drugo, radi obmane eventualne kontrole saveznicke.

2) Polaganje zakletve;

Da bi mogli pokazati sto veci broj svojih privrzenika, Srbijanci su uveli obavezno polaganje zakletve Kralju Petru. Tesko ga tome, ko se ne zakune! Njemu ce se imovina opljackati, kuca spaliti, porodica obescastiti, a on ubiti! Eto to su srestva, kojima Srbijnaci izmudjavaju polaganje zakletve Nj. V. Srbijanskom! Da bude komedija sto potpunija, na zakletvu su prinudjivane i zene i djevojke politickih protivnika. Srbijancima trebaju potpisi, da pokazu kako je dio naroda uz njih, stoga i rade sve ove gluposti.

3) Crna Gora Srbijanski Okrug

Prva uvreda, koju su Srbijanci bacili u lice Crnogorcima, u teznji da se izgubi i ime crnogorsko, bilo je davanje naziva zetske divizijske oblasti za teritoriju Crne Gore, kao vojne jedinice. Trebalo je izbrisati i samu uspomenu na slavnu vojnicku proslost Crne Gore, prekinuti sve veze sa tradicijama, svesti Crnu Goru na ulogu opste Srbijanske provincije, uzutpatora izjednaciti sa najsilnijim Nemanjicem, - stoga je i dat gornji naziv, jer u administrativnom pogledu Crna Gora stvarno danas i nije drugo do Srbijanski Okrug.
Druga uvreda nanesena je u Baru od strane potpukovnika Svetislava Nikolica, kada je, u govoru nad vojnikom poginulim u borbi protivu cetnickog odjeljenja Sava Raspopovica, rekao, da je on sa svojim bataleonom oslobodio Crnu Goru. Ova izjava izazvala je najvece negodovanje bas medju Srbijanskim prsipetljama i placenicima, koji pocinju uvidjati, cemu se sve imaju od Srbije nadati.
Da Srbijanci smatraju Crnu Goru kao svoj okrug dovoljno ce pokazati cinjenica da se nove taksene marke i srbijanska carinska tarifa uvode samo za Srbiju i Crnu Goru, a da i ne spominjem silnu razliku u administrativnom pogledu Crne Gore i ostalih podjarmljenih krajeva Jugoslavije, jer dok oni imaju svoje vlade, svoje parlamente, Crna Gora je usrecena sa emisarom srbijanskim Ivom Pavicevicem.
Narod sve ovo osjeca, sve mu je ovo objasnjeno. No, gola ruka mrtvoj druga!

4) Srbijanska Zvjerstva

Po pojavi ekspedicije Krsta Popovica nastupila su u zemlji ubistva politickih protivnika, pljacke jako umnozene, paljevine kuca, silovanja, a sve to pod oruzanom zastitom srbijanskih vlasti.
Dokle dopire njihovo zvjerstvo navescu samo dvoje:
Kad je u Boljevicima u 9. sati nocu zapaljena kuca g. Ministra Predsjednika u njoj je spavala u to doba njegova snaha sa svoje dvoje djece. Trezveniji nalikuce jedva su uspjeli nagovoriti podgovorenu rulju, da se zena i djeca probude i spasu. Dok su oni pirovali od pljacke po kucama rodjaka g. Ministra Predsjednika i dok je gorela kuca ovoga, sa avlije Kom. Ica Plamenca, potpuno iznemoglog i oslabljenog, cini se semluk iz mitraljeza i pusaka pod Komandom srbijanskih oficira (Draskovica i Dj. Ostojica), koji su tu sa vojskom narocito ovog junackog djela!
Mare, kcer Per Scepe Marucica, udata u Zoganje (Ulcinj) bila je uzastopce silovana od 16. ljudi srbijanskih placenika! Za kim je udata, nijesam mogao saznati.
Slicnih slucajeva bilo je i biva po cijeloj zemlji. Stotinama kuca Crnogorskih patriota spaljeno je Hiljadama ognjista unisteno je usljed silovanja. A sve se to vrsilo i vrsi ne samo uz znanje i odobrenje, vec i uz odlucnu pomoc srbijanskih vlasti.

III Politicki polozaj u zemlji

Mislim da necu pogrijesiti, ako utvrdim, da u Crnoj Gori imam na nasoj strani apsolutnu vecinu naroda. A zasto pak nasi protivnici mogu jos uspijevati, dovoljno ce biti objasnjeno, ako se uzme u obzir znacaj organizacije, koja postoji u potpunosti na strani protivnickoj.
Da je narod u vecini uz nas, ali da je neorganizovan i nenaoruzan i zbog toga nemocan, pokazace u nekoliko i ovo. – Kad sam se 18. maja povratio u Bar iz Jusovace, priredili su mi, inace mirni Barani, takav docek, i ako je moj povratak, bio nenadan, da je pobila prava Crnogorska patriotska manifestacija, izvrsene pred ocima i uz prkos Srbijanskih vlasti.
Za vrijeme moga bavljena u Baru od 18. maja pa do 22. jula, imao sam prilike govoriti sa mnogim vidjenijim nasim ljudima iz Crmnice i Primorske nahije. Bio sam stekao uvjerenje da u Crmnici imamo apsolutnu i jaku vecinu, zasto sam u mnogome imao zahvaliti radu moje brace Ljuba i Krsta za vrijeme njihovog tromjesecnog boravljenja u sumi. Krajina i Sestani bili su nesumljivo nasi, a tako i cijelo primorje bez neznatnog izuzetka.
Pa ipak kada se je pojavila ekspedicija Krsta Popovica u Crmnici se nije nasao onaj odziv, koji se je mogao ocekivati! Zasto? U krtako da recem. Ekspedicija je bila zasnovana na potpuno pogresnim informacijama. Ljudi, koji su imali narod uza sebe, nijesu bili o njoj obavijesteni, za nase pristalice nije bilo ranije ni tada nista privremeno. Narod se nasao pred dilemom: ili goloruk i neorganizovan ici u sigurnu smrt, bez ikakvih izgleda i uspjeha, ili dati volju za nevolju, spasti sebe i svoje i poci, i ako tuzna srca, protivu svojih prijatelja i jednomisljenika. Zar je cudo, ako se izabralo ovo drugo, kad je posle svega zla prijeslo u najmanju ruku 1000 bajoneta srbijanskih, konstruisani u Crmnicko Primorsku oblast, sa topovima i mitraljezima.
Za ekspediciju Krsta Popovica saznao sam 23. jula t.g. kada sam stigao na Medovo. Prateci njen rad stekao sam, po svim izvjestajima uvjerenje, da je nanijela dosta stete nasim pristalicama, pa i samoj nasoj stvari u narodu. No, ako se je htjelo jos jednom pred svijetom pokazati, da u Crnoj Gori nema reda i mira, onda se u tom uspjelo.
Da se osvete za »drskost« Crnogorskih patriota Srbijanci su preko svojih placenika popalili stotinama njihovih kuca, a porodice izbacili na ulicu, ne dozvolivsi im da ista iz kuce iznesu. Zatvori su prepuni nasih ljudi. Npr. na Cetinju je zatvoreno preko 200. osoba, a u Crmnici, na basti oko 250. Ovako je i po ostalim krajevima.
Pa ipak sve te mjere ne mogu ugusiti teznju za slobodom. U Katunskoj nahiji stalno se vode borbe. Svi oficiri iz Katunske nahije, posli sa K. Popovicem, zivi su i bore se. Oko Niksica su bile ponovo borbe. Kom. Pero Vukovic dopro je u Rovca, jer se u Piperima nije mogao odrzati; tamo je obrazovao Komitsku cetu; iz Medove mu je upuceno po njegovim izaslanicima 20 000 kruna. Racvani su svi za Crnu Goru, ali pokrenuti ih da ostave svoje kuce nemoguce je, sto ne bi vidjeli ozbiljnost akcije. Racvani su odrekli poslusnim Srbijancima, nece da znadu za njihove vlasti, pa su odbili da stupaju u pregovore sa njima. Glavari Rovacki nose Crnogorske grbove. Svuda se ore usklici, »zivio Kralj Nikola!«.
Duh u Rovcima podigao i odrzao ga Kap. Ivan Bulatovic, prijeti opasnost da istoga Srbijanci pomocu novca ubiju. – O svemu ovome izvijestili su me izaslanici Kom. Vukovica. Pavic Nikezic, iz Kuca, i Radovan Tapuskovic, iz Rovaca. jos su mi rekli, da je i Donja Moraca na nasoj strani, a da Radomir Vesovic, preko svojih ljudi, vrsi zivu agitaciju medju Vasojevicima u nasu korist, te da u tome i uspijeva. Za Vesovica dobio sam i docnije slicnih izvjestaja a 8. o. m. dostavio mi je Kom. Marko Vucerakovic, da je u Kastratima cuo, da se je Vesovic odmetnuo u sumu. Ove vijesti o Vesovicu primao sam s rezervom, i ako ih, s obzirom na temperamenat i karakter Vesovicev, osobito poslije njegovog pensionisanja, nijesam smatrao nevjerovatnijema.
Na 30. VIII t.g. dosao je prvi put u Medovu, sa svojim drugom Savom Mickovicem, Savo Raspopovic. On mi je dao apsolutno uvjerenje, da se stvari i odnosi u Primorskoj nahiji nijesu izmijenili, vec da je cio narod toga kraja, bez vrlo neznatnog izuzetka, potpuno i sada na nasoj strani. Sjutri dan otpratio sam Raspopovica do Pulaja. S njime je posao Kap. Milo Lekovic, vrlo voljan i cestit oficir, pun osjecaja casti, koji se nije ni momenta ustezao da se stavi pod komandom Raspopovicevom, samo da koristi opstoj stvari. Sa njime su posli jos dva vojnika: Petar Pekic i Dusan Vojvodic. Vjerujem da ce akcija komitska u onome cijelom kraju od sada biti mnogo odlucnija poslije razgovora, koji sam sa Raspopovicem imao. Uvjeren sam da ce se djejstvo osjetiti jako u Crmnici, koju, u koliko je nama protivna, predvode uglavnom Kap. Miko Plamenac, Dr Blazo Lekic i pop Joko Gojnic. Cijeneci cast i patriotski rad Raspopovicev i njegova drustva, a uzev u obzir da je do sada zivio ostavljen sam sebi, i da pri tome nije pljackao te nam stvarao protivnika, dato mu je radi isplate duga u Skadru, davanja pomoci istaknutijim nasim privrzenicima, i za odrzavanje cete, koja sada stalno broji 30 ljudi, kruna 50.000 – Kap. Milu Lekovicu dato je 15.000 kruna na slucaj potrebe da organizuje zasebnu cetu.
Od povratka iz Medove Raspopovic je imao vec nekoliko uspjesnih sukoba, a na 9. o.m. zarobio je u borbi u Mikulicima 42. vojnika Srbijanska, medju njima 5 ranjenih. Vojnike je razoruzao i pustio.
I inace se je stanje u Primorsko-Crmnickoj oblasti znatno izmijenilo od kada su Italijani, izazvani napujdanim placenicima, poceli da energicnije postupaju. Internirali su na Medovi 7 Limjana, medju njima »cuvenog« Mirka Klisica. Na Viru su smjestili cio 2. batoleon 68. puka, a i inace jaku posadu u Baru pojacali su sa jednim batoleonom Alpinaca. Danasnja Italijanska Kom. u Baru potpukovnik D-Amore vrlo je energican.
U Kuce je siljan narociti izaslanik, potporucnik Jevto Nikic, koji je sinoc ovdje stigao. Prema njegovom izvjestaju, a i prema drugim izvjestajima, u G. Kucima imamo jaku vecinu dok smo u D. Kucima u ogromnoj manjini. Gornji Bratonozici su takodje nasi.
1 – IX t. v. isao sam u Busate i Barbolusu, gdje se nalaze ulogoreni bjegunci iz Plava i Gusinja. Izbjeglica ssto tu, a tu ih najvise, sto u Dracu i drugim Krajevima, ima oko 2000 vojnika. Mnogi su preveli i porodice. Izbjegli su od zuluma Srbijanskog vec podavno. U Busatima sam se castio sa predstavnicima iz oba logora: Smail Ef. Nikocevicem, biv. predsjednikom opst. Gusinjske, i porucnikom (necitko-prim. Red) iz Martinica. Sav taj elemenat nas je i vazda gotov. Dato im je toga dana za Bairjam od strane Kralja Gospodara po 5000 kruna. Dati ce im se i naknadno. Od ostalih vidjenijih tu se nalaze: Aco Farovic, s bracom. Jusuf Ef. Aramkatic od Hota, kom. Seco Muslijin Radoicic, Adem Imeragic, iz Gusinja: Selko Kuritic iz Plava; kao i svi glavari iz Martinica i Vuksane.
Toplo su molili za djejstvovanje kako bi iz Basute i Barbaluse bili premjesteni na drugu stranu Skadra.
Uspostavljene su veze sa Trabailom, Arcom, Hotima, Grudima, Kastratima i Skreljom. Glavari, preko kojih se to rada ovi su: Kom. Djon Pircili iz Trabaila (vrlo siguran); Prel Kjera, iz Trabaila (od jakog uticaja): Ali Zoku, iz Gruda; Maras Dasi, iz Grude; Lulas Zek Ploni, iz Arce; Djeruki Djoni, iz Rapse; (za ova dva nije se jos na cisto, da li su bas sigurni). Svi su oni polozili nama zakletvu. Dato im je za prvi put po malo novca za putni trosak zbog dolaska u Kastrate svakome po 1000 – kruna), preporucio sam, da se ponovo sakupe i jos im se dade prema drzanju. U Skreljima imamo kao prijatelja Fat Marasa i Uca Turkova (ovaj siguran). U Kastratima bili su nasi, a utvrdice se da li su i sada: Djelnil Saban i Djelos Djoka.
Na 8. IX t.g. u vece stigao je u Medovu Kom. Marko Vucerakovic, preko Kastrata. Dosao je jako oslabio od napada, koje je podnio. Za 19 dana samo je 2 puta hljeba jeo, inace se hranio grozdjem i smokvama. On se je do 10. VIII bavio na Skadarskom jezeru u Kastratima, poslije sloma u Sutormanu. On mi je urucio jedan izvjestaj, da se njime koristim, pa iz istog navodim:
»Ja sam sa ove pet ljudi 11. pr. m. iskrcao na obalu, pocera koja je bila za nama bjese se razisla, a protiv nas obrazovane su Komitske cete, jedna na jezero, a druga na suho, kojima je bio cilj da uniste nas i nase pristalice, s toga su i produzili pljacku i neopisano tirjanstvo nad nasim pristalicama.
Ja nijesam i dalje mogao gledati, niti sam imao strpljenja, sto ova pljackaska odjeljenja – uniformisana sa Turskim crvenim fesovima – rade t.j. unistavaju i obezcascavaju nase pristalice, jer ni Austrijanci, ni Turci u svoje vrijeme, svojoj raji nijesu takva gadna i necovjecanska djela cinili, vec sam sa pomenutim drustvom 15. proslog mjeseca u 10 sati prije podne nasao njihovo pljackasko odjeljenje od 17. ljudi na jezero izmedju Luke Krnjicke I Radusa i potpuno ga unistio, tako da je samo jedan ranjeni – koji je docnije umaro - ostao da im prica kako je bilo. Ja sam odatlen morao odstupiti za Golik, sto nijesam uspio, jer mi je njihovo drugo pljackasko odjeljenje, kao i vojska koja im je sa Vira stigla u pomoc presjekla put pod Golikom i opkolila nas, borba je trajala do u vecer. Od mog drustva poginuo je Blazo Vucerakovic, moj brat, i ranjen-zarobljen Mico Nikovic, sa njine strane poginule su ovdje jos dva.
Protiv nas je podignuta vojska, kao ono ranije o cemu ste bili izvijesteni, te su pljackali i unistili ono sto im je ranije zaostalo. Strijeljani su cetiri nevina Krinicanina, a ostale koje nijesu bili ranije internirali, zatvorili su – govori se da ce ih sve strijeljati -, Krnjice su potpuno unistene, a unisten je i cio ovaj kraj t.j. G. Seoca do Granice.
Ja sam poslije 22 dana bavljenja u sumi uspio doci ovdje, dosta zdravlja.
Dakle kao sto vidite, nase su pristalice dozivjele najvece zlo koje se da zamisliti, premda ih imamo zaludo dosta, ali su unisteni, iskrcavanjem i putovanjem doslih Crnogoraca iz Italije preko ove oblasti otkrivena je nasa stvar prije nego smo bili gotovi za veci pokret.
Crmnicko Primorska oblast uznemirena je do najveceg stepena, od mog dolaska nasi su protivnici stalno pod barjakom, neredi su redovni, protiv Italijana veliko je ogorcenje, misle da se nalazim kod njih, Sutorman ili Vir, kao da me pomazu, mislio sam da ce se do sad sukobiti, jer sam na to i radio.
Iz ostalih krajeva Crne Gore, nemam vi sad nikakvih vaznih novosti javiti, jer sam bas jucer od jednog mog prijatelja iz Zete izvijesten, okolina Niksica jako je bila uznemirena, bilo je svega, ali vam ne mogu usljed netacnog obavjestenja – nesto dalje reci. Kuce Vucinica na Vranicke Njive, a sigurno ste ranije culi, sve su izgorene. Koti i okolina ovih dana su se pobunili i izjavili su Srbijanskim vlastima da napuste njihovo zemljiste, u koliko ce se to dalje razviti ne znam, jer je protiv toga Alos Loje turcin iz Skadra, koji panonske nase protivnike, a isti se nalazi u Podgorici odakle salje novac i municiju za unutrasnjost Albanije i u Malesiju.
Danas sam cuo od Arbanasa, ali ne vjerujem, da je Radomir Vesovic ustao protiv Srbijanskih vlasti i da se nametnuo, ali ovu vijest nemojte uzeti za sigurnu.
U garnizonima u Crnoj Gori, bolijesti su i bune, umiru i bjeze gomilama, vlasti se sluze sa vojskom iz mase, kojoj osim 10 dinara dnevno pojednom, daju i neogranicenu vlast te jedu i piju, i pored toga pljackaju i doma nose.
Malesija i okolina Skadra sva je za nasu stvar, ali su mnogi nasi prijatelji postradali, jer su u Skadru gonjeni od Francuza, a u Crnoj Gori od Srbijanaca, izmedju ostalih imenovacu Vi samo Alus Cabu turcina sa Zoganja, kod koga je g. Ministar Predsjednik pri ustanku bio 4. dana sa 50 ljudi, istome je g. Ministar dao cedulju na izvjesnu sumu, dobro bi bilo, ako se u mogucnosti ispuniti obecanje g. Ministra, vjerujem da je g. Ministar zaboravio, i ako su to sitne stvari od velike su vaznosti za ovamo.
Sto se tice mene, ja sam sve moje i mojih, kao i svakog mog, za domovinu izgubio, ostao je samo moj zivot koga ni najmanje nijesam zalio, a necu ni ubuduce dok budem mogao, premda sam dobro oslabio, sa drustvom sa dosta u oskudnom stanju kako u novcu tako i u odijelu, nista na nas nema.
G. Kom. Krsto Popovic preko mene je uputio za Sava Raspopovica 20000 Austr. kruna kome sam ih odmah dao, ali sam u istog Sava pozajmio 10000 kruna, stoga sto nam Krsto Popovic nije bio izdao nista, jer se nadao, da ce odmah dobiti novac, cim bude dobio vezu.
Moja familija kao i ostale dr. unistene, na tudjim su vratima bez icega, trazio sam vam ranije pomoc, kako za familije tako i za dalji rad, nijesam dobio ni odgovora.
Napominjem vi da u Albaniji 1000 austr. Kruna kostaju samo 200 Italijanskih lira, franaka ili srebrnih kruna«.
Vucerakovic je ostao na Medovu i ostace tu, po mome savjetu, nekoliko dana dok se oporavi, a onda ce opet natrag.
Mogla bi se, uglavnom, utvrditi ova slika nasih i protivnickih snaga u Crnoj Gori:
Potpuno ili u vecini narod imamo uza sebe u: Primorskoj, Crmnickoj, Katunskoj, Rijeckoj i Niksickoj nahiji, Rovcima, Zeti i Zatrijepci, kao i cio muhamedanski elemenat. Protivnici su jaci u: Kucima, Piperima, Bjelopavlicima i Vasojevicima. U ostalim krajevima snage su gotovo pojednake.
U opste, vecina je, po osjecajima, sigurno nasa. Ali za pokretanje te mase treba ozbiljnost akcije, imponirane brojne snage i mogucnost potpunog naoruzanja nasih pristalica – ako bi bilo potrebno ulaziti oruzanom silom, a sigurnu bazu vazda mozemo stvoriti u Primorskoj nahiji.
Zeljeti je, ipak, intervenciju saveznika i odlazak Srbijanaca, koji bi sam po sebi znacio poraz protivnika.
Po misljenju naseg prijatelja iz Medove (A.M.) potrebno je: poslati u Crnu Goru autoritativnog oficira radi rukovodjenja poslovima, vec dobro upucenijema, na Medovu poslati lice koje ce poznavati ljude u Crnoj Gori. Misli da bi to lice trebalo biti nepoznati Medovljanima.
Slobodan sam, na zavrsetku, umoliti Gospodina Ministra Predsjednika za sto hitniju pomoc familijama postradalih nasih ljudi, - a pri davanju pomoci da se treba rukovoditi ovim: niko pa ne kupovati, a prijatelje obilno potpomagati i nagradjivati.

S odlicnim postovanjem
Milo Plamenac
Gaeta, 20. IX 1919. Nacelnik Ministarstva Pravde

(Spisi Jovana S. Plamenca, Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici, fascikla 80-81)


Score 1 2 3 4 5 (5=Excellent) Edit Message Delete Message

Zvek_Zivi_Cetinjanin
(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin) "Bratski zagrljaj" Srbije
No score for this post March 14 2006, 1:40 PM

"Bratski zagrljaj" Srbije

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

Krajem 1918. godine sa evropske karte nasilno je izbrisana jedna stara drzava (27. u Evropi, na Berlinskom kongresu, cetiri decenije prije toga). Jedni su je zvali Crna Gora, drugi Montenegro, treci Karadag, ili Mavrounion... No, svi su sa velikim zanimanjem pratili taj "bratski" pogrom Srbije na Crnu Goru i Crnogorce.
Stradanje Crne Gore odvijalo se pred gotovo svim releventnim faktorima Evrope i Amerike. Istaknuti pojedinci govorili su o nepravdi koja je nanesena Crnoj Gori, parlamenti mnogih zemalja su na posebnim zasjedanjima osudili takva nastojanja, a svjetska stampa je burno reagovala i negodovala.
Tim ''plemenom gorstaka'' svi su se u svijetu bavili sa simpatijama, ali je, uprkos svemu, tocak istorije prosto zgnjecio drzavu Crnogoraca. To stradanje jedino kao da nije vidio dio crnogorskog naroda, zaslijepljen anticrnogorskom propagandom mentora iz Beograda. Mnogi ondasnji uglednici i evropski parlamentarci pitali su se da li je moguce da neko ne ljubi svoju domovinu, a ni evropska stampa takodje na to pitanje ne nalazi odgovor...

SAMI SEBI PRITEZALI OMČU

I dok su nas drugi uzdizali do nivoa mita, mi smo sami sebe ruzili i gusili u medjusobnim suludim antagonizmima, pa se ispostavilo da smo sami sebi najveci neprijatelji. I gle, cuda: takvo mentalno stanje i potraga Crnogoraca za sopstvenim bicem, produkuje i dan danas razlike koje su prijetnja Crnoj Gori.
Iz istorijskih dokumenata lako se saznaje da ''bratski zagrljaj'' Srbije i Crne Gore 1918. godine nije bio nimalo njezan. Naprotiv! Rezultirao je gubljenjem suvereniteta Crne Gore, terorom, progonima, zrtvama. Na hiljade ljudi je izginulo, prognano, mnogi su ostali na zgaristima svojih domova unizeni i ''obezdrzavljeni''...
Uzalud su proglasi crnogorskog kralja u egzilu budili patriotizam Crnogoraca, uzalud su njegove rijeci kao eho odjekivale crnogorskim brdima - da je "Crna Gora Crnogoraca", da se "crnogorsko pitanje biti pravedno rijeseno"... Na njegovu, a i zalost mnogih drugih Crnogoraca, stvar je otisla u drugom pravcu.
Sve je to zapazano u evropskim parlamentima i americkom Kongresu, a i americka i evropska stampa pomno su pratili novo stanje u Crnoj Gori - u pocetku sa velikim simpatijama i podrskom pravednom rjesenju "crnogorskog pitanja". No, na kraju, mocnici svijeta su podrzali nezajazljive apetite Srbije i prihvatili rjesenje koje kralja Nikolu i Crnu Goru zauvijek razdvajaju i time mu nanose najveci bol, koji nije mogao preboljeti do kraja zivota.
No, neka o tome govore dokumenti...

BRITANSKI PARLAMENT O CRNOJ GORI

Posebno glasan u odbrani prava Crne Gore bio je poslanik Gornjeg doma Britanskog parlamenta, lord Sidenhem, koji je optuzio vladu da zanemaruje taj problem. Pocetkom 1920. godine lord Sidenhem je iznio pred parlament nekoliko pitanja: ''Da li je pohapsena crnogorska Skupstina? Da li Srbi sprjecavaju Crnogorcima povratak iz Italije? Zasto je okupirana Crna Gora?''
Sidenhem je cak zahtijevao od britanskog premijera Lojda Dzordza da insistira da se Crnoj Gori odobri pravo na samoopredjeljenje i da se srpske trupe povuku iz Crne Gore.
Takvi politicki stavovi lorda Sidenhema uticali su i na jugoslovensko poslanstvo u Londonu da ustvrdi da "crnogorsko pitanje ne postoji". Jugoslovenski (srpski) poslanik Vesnic je, cak, izjavio da "ne postoji crnogorska politika prema ovom pitanju", vec da "kralj Nikola vodi italijansku politiku!"
Pred poslanicima Gornjeg doma britanskog parlamenta lord Sidenham je odrzao slijedeci govor:

''Moji lordovi, Proslog marta ja sam pokusao da Vam predstavim nemilosrdno tretiranje crnogorskog naroda od strane srbijanskih vojnih vlasti. Srbijanske trupe su pocinile mnoge vrste zlocinstava po Crnoj Gori. Tamo su sela bila bombardovana srbijanskom poljskom artiljerijom, dok su zene i djeca bila poubijana. Hiljade crnogorskih domova su bili unisteni, a stotine Crnogoraca pozatvarani u svojoj zemlji od strane Srbijanaca, bez ikakve krivice ili osude. Ja sam, takodje, dao i dokaze od britanskih podanika, opisujucu tamosnje stanje u tamnicama.
Plemeniti Erl (Kerson) nije demantovao nijednu od tih optuzbi, i ja sam mu bio vrlo blagodaran za simpatiju, koju je on izrazio prema ovom hrabrom narodu, ciji nacionalni zivot Srbijanci hoce da uniste.
Situacija se mnogo pogorsala od proslog marta. Nazad kratkog vremena odrzao se skup Crnogoraca u Gaeti (Italija) i donesena je rezolucija, koja je meni bila poslana od strane jednog bivseg ministra crnogorskog.
Ovo je jedan apel od strane velikog broja ljudi, od kojih je gotovo svaki bio vojnik i koji su se hrabro borili za nasu opstu stvar, za vrijeme ovog rata. Britanski oficir u Crnoj Gori pisao mi je proslog mjeseca: ''Srbijanske vlasti stalno hapse crnogorsko stanovnistvo, koje drze u zatvoru indefitivno, bez ikakve osude i optuzbe.. Izgleda mi, da ovi nasilnici u ovoj zemlji rade da uniste njihovo najbolje: neprijateljski im dio stanovnistva, koje je oko 90 od sto citavog ziteljstva, nasilno ponasanje srbijanskih trupa je cak arogantna i prema amerikanskim gradjanima.

PRVI DOKAZI O STRADANJIMA

U nastavku lord Sidenham je dodao:
"Evo rijeci bivseg crnogorskog vojnika Nikole Bacevica u peticiji, koju je on adresirao amerikanskim vlastima: Proslog mjeseca stigao sam iz Sjedinjenih Drzava u Ulcinj, u Crnu Goru, s namjerom da odvedem svoju porodicu natrag, u Sjedinjene Drzave, ali vlasti te zemlje su me uhapsile za 8 dana, uzevsi moj amerikanski pasos, sva moja uvjerenja (certifikat) i novac koji sam imao. Poslije 8 dana pustili su me iz zatvora, ali pod strazom, da ne bih komunicirao sa amerikanskim vlastima. Nije mi bilo dozvoljeno da dodjem u dodir sa Amerikanskom Legacijom u Beogradu. Kao amerikanski podanik, ja se obracam Vama za pomoc i zastitu za mene i moju porodicu. Spasite nas od ovog nasilja i patnje!''
Ovaj covjek, dok je jos bio u zatvoru, vidio je jednu staricu sibikanu, jer su joj sinovi utekli ispod srbijanskog terora; cak ni britanski gradjani nijesu sigurni. Jednog dana dvije britanske milosrdne seste su bile pozvane da se prijave srbijanskim vlastima koje su za sve vrijeme pokusavale ukoliko su mogla da sprijece rad britanskih humanih misija u Crnoj Gori. Moja najnovija informacija jeste pismo od jednog Britanca, od 27. maja, u kojemu pisac kaze: ''Sve musko izmedju 18 i 38 je nasilno uzeto u jedan ''Radnicki bataljon''; ovo znaci nasilnu deportaciju svega muskog stanovnistva, sposobnog da im daje ikakvog otvora. Ovo je rezultiralo, da neki muslimani predju u Arbaniju... Arbanasi i Muslimani su svi bez razlike za Kralja.
- Sad skoro sam cuo jeda grozni lsucaj, gdje su Srbijanci batinama gotovo utukli jednu staricu - ciji su sinovi utekli od srbijanskog terora.''
Ovo, kao sto vidite, preslo je svaku granicu, i stanoviste kojih se Srbijanci drze potpuno su salgasna sa najgorim boljsevistickim stanovistima. Da su sva ova fakta poznata, ja sam uvjeren da bi se jedan ogromni talas simpatije podigao za ovu malu zemlji - i da je G. Gzedston ziv danas, uvjeren sam da se ovakve stvari ne bi dogadjale.
Jasno se vidi iz clana 7. tajnog ugovora sa Italijom, potpisanog 26. aprila 1915, da je kako nasa, tako i italijanska vlada namjeravala da uveca teritoriju Crne Gore kao kompenzaciju, za razmjerno najvece gubitke ovog rata."

CRNOGORCI SU BILI SLOBODNI 600 GODINA

Lord Sidenham je, potom, nastavio:
"Konferencija Mira priznala je nezavisno status Crne Gore, i imenovala je predstavnika, ali, na zalost, on nije nikada prisustvovao sjednicama. Ja vam ne umijem reci koji je razlog da ovu cudnovatu promjenu politike. Ali ja znam da, dok je crnogorska subsidija bila ukinuta, Srbijanci su utrosili 30 miliona franaka na propagandu za svoje interese. Ja sam vidio mnoge primjere sve propagande, koje su sve bile uperene protivu Crne Gore, a da miniraju popularnost Crnogoraca medju Englezima.
Crnogorci su bili slobodni za gotovo 600 godina: Po cijoj naredbi su Srbijanci okupirali crnogorske varosi, krajem 1918, nametnuli takse, unistili crnogorske postanske marke, tiranizirali narod uprkos svih obecanja G. Pisona i Predsjednika Poenkarea? Plemeniti Erd je izjavio da je u novembru 1918. takozvana Narodna skupstina bila sastavljena u Podgorici i ista je glasala za ujedinjenje sa Srbijom. Ali, Saveznici, kao sto nam je on kazao, nijesu nikada prizvali taj zakljucak, jer su vrlo dobro znali da je to jedan obicni falsifikat. Pitanje je, dakle, jos otvoreno i moze se rijesiti samo jednim nacinom. Crna Gora, i ako nije taj fakt dobro poznat, jedna je od najbogatijih zemalja na Balkanu u mineralima, a kada bi se sve moderno razradilo, Crna Gora bi imala mnogo vise bogatstva, nego sto joj je potrebno da opstane kao nezavisna drzava. Ovo moguce da je, bojim se, jedan od razloga za njenu propast, jer, kao sto sam i rekao proslog marta, srbijanska vlada u 1917. kada je citava Srbija bila u neprijateljskim rukama, imala je toliko drskosti da daje koncesije u Crnoj Gori. Ovo nam daje razloga da sami sebe upitamo da li i medjunarodna finansija igra kakve uloge u ovim aferama?
U sadasnjim momentima ima hiljada Crnogoraca u Italiji, Arbaniji i po drugim mjestima, kojima je zabranjeno da se vrate svojim kucama, ako ne pristanu da priznaju srbijansku upravu. Sve sto ja trazim u ovoj mociji, jeste, da g.g. lordovi utvrde da ce u najmanju ruku negdasnja suverena drzava crnogorska dobiti bar pravedna i ista prava, koja su data neprijateljskom stanovnistvu".

SRBIJANSKE TRUPE DA IDU IZ CRNE GORE

Lord je, na kraju, dodao:
"Ovo se samo moze uciniti tako, da srbijanske trupe i vlasti napuste Crnu Goru, i da se sve izbjeglice povrate. Mi svi znamo zamrsenost balkanskog pitanja - ali ovaj moj predlog bi se odmah mogao primijeniti - i tek onda, kad se ovaj moj predlog primijeni, onda moze Vrhovni Savjet biti u stanju da rjesava pitanje Crne Gore.
Jugoslovenska drzava sadrzi u sebi neke elemente u Bosni i Hercegovini, koji nece nigde ostati pod upravom beogradskom. Neki od ovih elemenata vec su pokazali simptome buke. Kad bi Crna Gora bila primorana da stupi u ovu uniju sa Srbijom, ona bi bila stalni izvor nemira na Balkanu u buducnosti.
U ovoj kuci izjavljena je bila simpatija, u kojoj i ja uzimam udjela, za Madjare, koji hoce da budu primorani da potpadnu pod stranu upravu. Ali, svakojako, Madjari su bili nasi neprijatelji - i ako to, moguce je, da nije bila njihova krivica.
Ja sada najiskrenije molim za malo simpatije za Crnu Goru, naseg najmanjeg Saveznika, koja bi mnogo bolje prosla da je izjavila svoju neutralnost za vrijeme ovoga rata, a ne bi grdje prosla ni da je bila na strani nasih neprijatelja!"

AKTUELIZOVANJE CRNOGORSKOG PITANJA
Odluke Podgoricke skupstine i nasilno ukidanje crnogorske drzave nijesu samo izazvali rast politickih tenzija u Crnoj Gori, vec su imale za posljedicu i diplomatsko aktuelizovanje ''crnogorskog pitanja''. Medju velikih silama u to doba nije postojalo jedinstveno stanoviste o sudbini Crne Gore i njenom statusu u okviru nove drzave. Na potpuno suprotnim stranama bile su Francuska i Italija, dok su Velika Britanija i SAD uglavnom insistirale na postovanju makar i prividno demokratske procedure. Britanija i SAD nijesu bile pobornice interesa Crne Gore, vec se radilo o njihovoj brizi za medjunarnodni poredak i uvazavanje konsenzusa velikih sila oko kljucnih pitanja. Uz to, Velika Britanija je bila protiv toga da Francuska ima odlucujucu rijec u svim balkanskim pitanjima, strahujuci od njenog apsolutnog politickog uticaja u ovom dijelu Evrope. Zato je britanska vlada odmah poslije Podgoricke skupstine odlucila da se detaljnije upozna s ''problemom'' Crne Gore. Posljedica toga bila je odluka da se u posebnu misiju u Crnu Goru posalje grof Salis, bivsi britanski poslanik na Cetinju. Vec prvih mjeseci 1919. godine u britanskom parlamentu govorilo se o problemu Crne Gore. Poslanik Donjeg doma, Mak Nil, postavio je pitanje o prilikama u Crnoj Gori, a na njegovo pitanje odgovorio je Sesil Harmsvort, parlamentarni sekretar za spoljen poslove. Harmsvort je izjavio da Vlada nema potpunu informaciju o prilikama u Crnoj Gori, ali da ocekuje da ce pouzdane podatke dobiti od grofa Salisa. Kada je izvjestaj grofa Salisa bio zavrsen, krajem 1919. poslanici britanskog parlamenta imali su potpuniju informaciju o stanju u Crnoj Gori. Taj izvjestaj, u kome su izneseni podaci koji nijesu bili povoljni za srpsku okupacionu vlast, pokrenuo je debatu u parlamentu. Iako poslanici nijesu sporili da je vecina naroda protiv kralja Nikole, bilo je izjava da je Crna Gora nasilno anektirana i da konacnu odluku o njenom statusu tek treba donijeti.

2.
Neka Crnogorci sami odluce

Poslije Sidenhamovog izlaganja, Gornjem domu su, marta 1920. godine, interpelacije podnijeli lord Gledston i lord Brajs. Lord Gledston je tada rekao:
"Moji lordovi! Drzim da se svi slazemo u tome, da je plemeniti Erl govorio sa velikom simpatijom i poznavanjem o crnogorskom narodu. Ja sam zahvalan za to i za rijeci kojima je zavrsio svoj govor. No, nijesam potpuno siguran, sta one u stvari i znace. Ja znam sta je on njima mislio, pa da li smo mi ti koji imamo da razumijemo, kao da bi se time htjelo da se crnogorskom narodu dade slobodna prilika da bi se mogao opredijeliti, da li misli zadrzati svoju nezavisnost ili, pak, zeli utjelovljenje u jednu vecu jedinicu. O tome, dakle, nijesam potpuno siguran. No, sigurno je da na tu priliku Crnogorci imaju puno pravo.
Koliko mi je poznato, sve velike sile, koje su uzele ucesca na Pariskoj konferenciji, saglasile su se, da sve zemlje, kao Belgija i Crna Gora, imaju biti povracene u ono stanje, koje su one imale prije ovoga rata. Ali, do ovoga casa, u to ne treba sumnjati, sa Crnom Gorom gore se postupilo, za ovu godinu i po dana, nego da je ista, umjesto saveznicima, pruzala ruku centralnim silama i da se borila protivu nas. Ovo je nasa zalba i mi jos uvijek stojimo u tami. Ja sam veoma radoznao sta sami Crnogorci hoce.
Potpuno sam nepristrasan u pitanju da li Crnogorci zele da im se vrati njihov kralj, ili pak zele republiku, ili drugi koji oblik vladavine. No, Crnogorci moraju sami rijesiti to pitanje. Ali, sto se nas u ovoj stvari tice, to je, da mi moramo imati neku vrstu garancije da ce crnogorski narod imati svoj glas i slobodnu priliku za izrazavanje svojih nacela i onoga sto zeli da bude njegova buducnost..."

CRNA GORA ZALOG U JADRANSKOM PITANJU

Potom je lord Gledston nastavio:
"Plemeniti Erl spomenuo je slucaj Juzne Afrike, ali - iako ovdje ima mnogo sto-sta da se nauci na slucaju koji je predstojao Juznoafrickoj uniji - ja mislim taj slucaj nije zgodan da uporedjenje sa Crnom Gorom. Crna Gora je imala ne samo svoju vlastitu nezavisnost kroz tolika stoljeca, dakle za jednu duzu periodu, cak je i plemeniti lord koji je zapoceo debatu (lord Sidenham) naglasio da njezin narod bijase slobodan i imadjase svoje prije nego Carigrad pade pod Turke.
I buduci da je to tako, taj polozaj ne moze se uporediti sa Natalom, odnosno drugim dijelovima Juznoafricke unije. Poslije svega sto nam je sada vec poznato, cetiri provincije Juzne Afrike naseljene su Holandjanima i Britancima. Mi svi znamo za njihove odnose, no sigurno nijedan dio Unije Juzne Afrike i rase ili pak vlade ne moze se uporediti sa Crnom Gorom i njenom istorijom. Mnogi od nas boji se da ce Crna Gora biti jedan zalog u jadranskom pitanju. Mi se toga bojimo, jer smo bili drzani u mraku za 18 nasljednih mjeseca i nijesmo znali sta se misli uciniti.
I poslije svega ovoga, zasto se ne bi Crnogorcima dozvolilo od strane velikih sila - a velike sile tomogu uciniti - i obezbijedila im se prilika da oni slobodno izjave svoje zelje? To je ono sto mi zelimo. Ako mi necemo, da Crnogorci zele da se potpuno i apsolutno utjelove u vecu Srbiju, to je njihova stvar. No cega se mi plasimo, a to je vec receno, jeste da stvar drukce ne stoji i da je u Crnoj Gori vruca narodna zelja da se ocuva nezavisnost.
To je ono sto nas zanima i ja moram priznati, mada sam zahvalan na tonu plemenitoga Erla, ipak zalim u nekoliko da nam on nije dao jasniju i odredjeniju izjavu u pogledu te buducnosti. Mi moramo jos da se nadamo. Ali, moj izvadak iz onoga sto je plemeniti Erl rekao jeste, da ce se dati jedna prilika za to - on je, zaista, rekao da je u toj stvari to i njegova zelja.
Ja mislim da sam ga razumio, da je on rekao da ce velike sile dati priliku Crnogorcima, da se izraze o svojim zeljama. Ako je to tako, onda smo mi uveliko krocili unaprijed. No ta prilika - a siguran sam da ce se i u tom sloziti plemeniti lord Sideaham - treba da bude obazrivo stvorena i svaka opreznost treba da bude predvidjena, kako bi se Crnogorci na pozeljni nacin mogli izraziti.
Ja se iskreno nadam da ce plemeniti Erl upotri****ti svoj mocni uticaj u korist ovoga naroda kao i svaki nacin s toga sam mu ja veoma blagodaran sto je dosta izjavio u ovoj stvari veceras, jer mi smo sada, ove noci, saznali mnogo vise, no za posljednjih 18 mjeseci".

DAJTE SLOBODU CRNOGORCIMA

Nakon lorda Gledstona, ''crnogorskim pitanjem'' pred britanskim parlamentom pozabavio se lord Brajs. On je rekao slijedece:
"Moji lordovi! Niko nije mogao posjetiti krsna brda, u kojima ona saka viteskih gorstaka odrza svoju slobodu, kada talasi Islama poplavise sve ostale krajeve Balkanskog poluostrva dok najposlije ne zahvatise i Carigrad, - niko nije mogao posjetiti ovu zemlju sa svim njezinim ustanovama i znamenjima koji izrazavaju sliku toga naroda, a da se ne osjeti prinudjen reci koju rijec o ovome pitanju.
Ja, kao i moj plemeniti prijatelj koji je sada zavrsio svoj govor, potpuno sam bio u gustoj tami u odnosu onoga sto se u Crnoj Gori dogodilo. Mi, zaista, ne mozemo pojmiti sta je uzrok da se izvjestaji konta Salisa ne objavljuju i radi cega je jos ta stvar ostala nerijesena. Neka svjetnost data nam je o ovome od plemenitoga Erla veceras, na cemu smo mu mi zahvalni. Ali, sto ja hocu da recem i tijem da potpomognem moga plemenitoga prijatelja Gledstona jeste: da mi zelimo, a mislim da i svaki onaj, kome je ma sto poznato u Crnoj Gori i njezinoj istoriji, zeljece da ondje treba da bude potpuna sloboda, u kojoj bi narod mogao izraziti svoje zelje. Mi smo to dali narodu slezviga, mi smo to osigurali nekim krajevima, gdje postoji sumnja, da da ce potpasti pod Austriju ili Jugoslaviju, pa koji bi uzrok bio da se potpuna sloboda u svom pitanju ne bi dala u crnogorskom narodu?"

CRNA GORA ZASLUzUJU RESPEKT

Lord Brajs je, potom, kazao:
"Kako sam ja razumio, postoje tri struje: Jedna bi mogla zeljeti apsolutno utjelovljenje u jugoslovensku drzavu, druga, kako razabrah, mogla bi traziti zasebnu autonomiju, no kao clan jugoslovenske federacije. Misli se, po prirodi, da Slavonija, Hrvatska, Dalmacija, Bosna, Srbija, dakle svaka od njih treba da ima svoj autonomni zivot u federaciji, koja bi predstavljala ujedinjenu jugoslovensku drzavu. Da li ce od toga sto god biti, ja ne znam, ali ako bi ista i bilo, jasno je, da bi Crna Gora morala imati pravo da se izrazi, je li ona, voljna da ima taj polozaj.
Ili, naposljetku, ona moze traziti potpunu nezavisnost. Razloge, koje je spomenuo plemeniti Erl, predlazuci to u crnogorskom interesu kao mnogo bolje da se potpuno utjelovi ili da pridje federaciji, nego da ostane izolovana u svojim golim brdima, ti razlozi, po mom misljenju, imaju po Crnu Goru veliki znacaj i moze se dogoditi vrlo lako da ce veliki dio naroda htjeti utjelovljenje.
Ali je duznost, ja mislim, prema istoriji i duhu ovogamaloga naroda, da ga mi gledamo sa respektovanjem koje se odnosi na saslusanje njegovih zelja. I zato se ja ozbiljno nadam da sam bio u pravu kada sam izveo zakljucak, da plemeniti Erl misli da se Crnoj Gori mora dati ta slobodna prilika i da bi velike sile morale garantovati svaku sigurnost, koja bi bila potrebna, da bi taj narod mogao dati potpuno vjerno misljenje na pitanje o svojoj buducnosti.
Nadam se, da smo ja i moj plemeniti prijatelj ispravni bili u tumacenju drzanja plemenitoga Erla u ovome pitanju, i ako je to tako, ja drzim, da cilj moga plemenitoga prijatelja lorda Sidenhima, mora biti postignut".

REZOLUCIJA BRITANSKOG PARLAMENTA
Poslije rasprave u Britanskom parlamentu, 25 clanova Gornjeg i Donjeg doma, premijeru Lojdu Dzordzu podnijelo je slijedecu rezoluciju: ''Uzimajuci u obzir hrabre usluge ucinjene od strane Crne Gore - najmanjeg od nasih saveznika - i teske gubitke koje je podnio njen narod, oni treba da imaju potpuno pravo da rijese svoju buducnost. tj. potrebno je da Parlament bude izabran po propisima crnogorskog Ustava da rijesi ovo pitanje; Slobodno glasanje bice osigurano evakuacijom svih srbijanskih trupa i zvanicnika koje sada okupiraju tu zemlju; I samo ovim sredstvima mogu definitivno biti ispunjena obecanja Velikih sila, a principi za koje su se saveznici borili, bice osvestani u uspostavljanju suvereniteta Crne Gore.''

NORVEsKI PARLAMENT ZA CRNU GORU


Predsjednik norveskog Parlamenta, Johak Kastberg, duboko dirnut nepravdom koja se nanosi crnogorskom narodu, odrzao je u Parlamentu slijedeci govor: "Jedan od temeljnih ideala pri zavrsetku mira i u Ligi Nacija bio je: da se brane, postuju i priznaju male nacije i da im se dade svaka zatrazena zastita. Pominjuci ovo, ja se osjecam primoran da progovorim nekoliko rijeci o jednoj maloj naciji, koja se danas nalazi u velikoj opasnosti da bude ugusena, pomocu ogromnih intriga i nepravicnosti. Nalazim za potrebno da ovo glediste iznesem u parlamentu jedne male, nezavisne i slobodne drzave, jer glas ovog Parlamenta, nas glas, mora se cuti da mi pomazemo one male drzave, koje se nalaze u opasnosti da budu pokorene. Ja govorim o onoj maloj naciji, koja je od svih najvise patila, koja je najvece zrtve podnijela od svih naroda koji su ucestvovali u Svjetskom ratu i kada se u racun uzmu njene zrtve, njene muke i patnje u borbi protivu mnogo veceg neprijatelja, mi je moramo smatrati za najhrabriju naciju od sviju ostalih. Ta nacija jeste narod nepobjedive Crne Gore. Ova mala nacija, koja ima svoju istoriju od hiljadu godina, uvijek je branila svoju nezavisnost sa ogromnim zrtvama. cim je rat buknuo i Srbija dosla u opasnost, Crna Gora je usla u rat da bi pomogla svojoj braci. I kada je Srbija bila pobijedjena i nastala broba na zivot i smrt, kada Srbijanci moradose bjegati iz svoje usvojene zemlje i pokusavahu sacuvati ostatak svoje razbijene vojske, ova mala, bratska drzava, Crna Gora, otvorila je svoje granice Srbijancima i njihovo odstupanje, omogucivsi tako, da oni mogahu opet reorganizovati svoju vojsku. No, odmah poslije toga Crna Gora je bila zauzeta od nesravnjeno veceg i silnijeg neprijatelja, tj. j. od strane Austro-Ugarske, usljed cega Kralj i Vlada Crne Gore moradose napustiti svoju zemlju. No, sada su prilike promijenjene. Ova ista srbijanska vojska, koju je Crna Gora spasla, vracajuci se svojoj kuci, usla je u Crnu Goru, u njoj se zaustavila i pomocu svojih bajoneta i lazne narodne skupstine, koja je potpuno nezakonito skovana, ucinila ogromnu povredu crnogorske drzavne samostalnosti. Zakonita Vlada Crne Gore nalazi se u izgnanstvu u Francuskoj, dok nekoliko hiljada Crnogoraca iz svojih planina vode neprekidnu borbu za nezavisnost svoje otadzbine. Ovaj izvjestaj nabavljen je iz raporta, koji je skoro publikovan u engleskim listovima i koji je za vrijeme jedne interpelacije iznesen u britanskom parlamentu. To je raport konta Salisa, ministra Velike Britanije, koji je bio poslan u Crnu Goru da se uvjeri o stanju u toj zemlji. Ako je ono istina, to se cini da je ovo u protivnosti sa svima principima kojih se ima pridrzavati Liga Nacija, tj. da Crna Gora, koja se tako hrabro borila i u borbama zrtvovala svoju samostalnost za isti cilj za koji se borahu i velike pobjednicke drzave, bude ovako tretirana. Svi parlamenti treba da se svima svojim snagama usprotive takvom aktu i ako se ovaj moj predlog usvoji, onda ce ovi protesti doci do mjerodavnih krugova i dobice svoj efekat. Ja, ipak, ne mogu vjerovati da ce Francuska, koju svi mi volimo i cijoj se slavi divimo, ucestvovati u ovome i pomoci srbijanske intrige protivu Crne Gore. Ja ne mogu vjerovati ni u to, da bi takav akt mogla odobriti i slobodna, demokratska Velika Britanija. Pretpostavljajuci da su navedeni izvjestaji istiniti, ja, kao clan norveskog narodnog predstavnistva, najenergicnije protestujem protiv izvrsenja ove nepravde!"


3.
Ucesce francuskih licnosti u zlocinu prema Crnoj Gori

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

Iako je zvanicna Francuska tada "isla na ruku" Srbiji, mnogi Francuzi su shvatili o cemu se tu radi. Tako je slobodna tribina ''Foburg'', u Parizu, 23. novembra 1920. godine, priredila predavanje u odbranu samostalnosti Crne Gore i prava njenog naroda. Predavanje je odrzao Leo Poldes koji je, uz ostalo, prikazao "karakter i ciljeve beograskih upravljaca", koji su Crnu Goru "podvrgli ognju i macu".

FRANCUZI ZA CRNU GORU

Evo kako je "Glas Crnogorca" prenio izvjestaj o tom predavanju:
"...Prikazao je u pravoj svjetlosti srbijansku dinastiju, koja je od dana postanka do danas, samo pomocu ubistva sebi krcila put i terorom se nametala narodu. Citirao je nekolika najkarakteristicnija primjera zlocina, koje su srbijanske vlasti pocinile u Crnoj Gori.
Publika je bila jako potresena i sa njene su se sredine culi uzvici gnusanja. Ali, gnusanje je dostiglo svoj vrhunac kada je predavac, sa dokumentima u ruci, stao dokazivati saucesce izvjesnih vojnih i diplomatskih francuskih licnosti u zlocinu prema Crnoj Gori. Na kraju, predavac je bio burno pozdravljen.
Nekoliko slusalaca iz publike uzeli su rijec i najostrije osudili politiku izvjesnih grancuskih politicara, koji su se stavili u sluzbu zvanicne Srbije za unistenje Crne Gore, a koji su svojom fatalnom politikom doprinijeli da mali narodi danas zaziru od Francuske, dok su se do juce u njoj gledali nezainteresovanog borca slobode i prava naroda.
Jedan francuski publicista pokusao je da napadne Crnogorce da su i oni kao Srbijanci brutalni naspram susjeda. Novinar g. Selakovic reagirao je na to, dokazujuci da su Crnogorci jedan kavaljerski narod, koji ne napada, ali brani svoje pravo. Tom prilikom, u kratkim potezima, ali reljefno, izlozio je pitanje crnogorskog ustanka protiv srbijanske okupacije, zaleci prolivenu
bratsku krv. Spomenuo je koji su krivci i njihovi saucesnici, kao sto je to ranije ucinio u jednom svom clanku u Minicevoj 'Slobodnoj Srbiji'.
Govor g. Selakovica bio je simpaticno pozdravljen.
Jedan francuski intelektualac, ratni invalid, u svome govoru obratio se prisutnima pitanjem: ''Zar smo u ovom ratu za pravo i slobodu naroda dali tolike zrtve, da docekamo da jedan od saveznika, Srbija, cini zavjerstvo i davi jednog od saveznika koji je svojim vitestvom zaduzio covjecanstvo?''
Na zavrsetku, predsjednik zbora predlozio je da se izglasa rezolucija: da se izraze simpatije Crnoj Gori i borbi koju sada vodi njen narod za pravo i slobodu; da Srbijanci moraju evakuisati Crnu Goru, te da Crnogorci budu gospodari u svojoj kuci. Rezolucija je primljena jednodusno, uz aplauz mnogobrojne asistencije sastavljene od gradjana raznih partija.
Sjutradan, 24. novembra, u sali ''ze de Pom'' u Tiljerijama, prilikom jedne literarne konferencije, g. Moiz, organizator udruzenja 'Asosiasion Latin', koji je bio uzeo rijec na konferenciji koju je 'Foburg' priredio uoci toga dana, ustao je i kazao da zeli da dopuni svoj govor tijem, da su Crnogorci jedan viteski narod i saveznik koji je do kraja izvrsio svoju duznost i da Francuska, kao i ostali saveznici, moraju da o tome povedu racuna, te da Crnoj Gori povrate slobodu, da u svojoj slobodnoj i nezavisnoj drzavi raspolaze sama sobom.

Udova jednog viseg francuskog oficira takodje je izjavila svoje simpatije Crnoj Gori i divljenje za crnogorske zene, koje se rame uz rame bore sa svojim muzevima i bracom za pravo Crne Gore.

Govori su primljeni uz odobravanje prisutnih.
Komitet ''Frano Montenegro'' i drugi prijatelji Crne Gore odlucili su da prirede jednu seriju predavanja u korist njenu u Parizu i unutrasnjosti Francuske.
Liga Prava covjekova i revija ''La Diiplomasi Piblik'' priredili su 28. novembra u Ivri, kod Pariza, konferenciju u odbranu casti i prava Crne Gore. Konferenciju je posjetio veliki broj gradjanstva raznih stranaka, mada su protivnici (naravno Srbijanci) kroz varos isli da unistavaju plakate, kojima je bila objavljena konferencija.
Konferenciju je otvorio g. dr Deobon, prikazao je situaciju Crne Gore, nepravde koje joj se cine i nepobjedivi duh crnogorskog naroda, koji se bori za svoje pravo i koji ce, napokon, pobijediti.

Govornik je bio prekidan burnim odobravanjem i aplauzom prisutnih.
Zatim su uzeli rijec g. Demerik i Aliber Rusel, koji su izrazili svoje simpatije crnogorskom narodu, osudili politiku saveznicku i zvjerstva srbijanska, koji su od jucerasnjeg saveznika napravili mucenika i podjarmili jedan narod.
Po zelji predsjednistva zbora, uzeo je rijec g. ministar dr soc i sa svoje strane izlozio pitanje Crne Gore. Na pitanje socijalisticke stranke, objasnio je motive borbe crnogorskog naroda, koji je vazda bio zatocnik slobode na Balkanu. Zahvalio se zboru i izrazio vjeru u pobjedu pravedne stvari Crne Gore. Govor g. Ministra bio je primljen jednodusnim odobravanjem.

Na prijedlog predsjednika zbora, jednoglasno je donesena rezolucija:
?Da se izraze simpatije crnogorskom narodu, cija je sloboda pribavljena, a poslije borbe u kojoj je ucestvovao iza saveznike za slobodu naroda; da se trazi da Srbija mora evakuisati Crnu Goru, te da crnogorski narod moze slobodno zivjeti i raspolagati sobom?.

Rezolucija je upuceni Drustvu naroda, Konferenciji mira, raznim korporacijama i vladama".



AMERIcKI DELEGAT: «TO JE NASILNA ANEKSIJA»
Izaslanik americke Vlade Ronald Tri, zajedno za kapetanom Dzems Prusom, januara 1919. godine, boravio je u Crnoj Gori kao specijalni izaslanik, s ciljem da ispita stanje u Crnoj Gori. Evo njegovog vidjenja: "Mi smo proveli preko sest nedjelja u Crnoj Gori i uspjeli smo da ucinimo detaljno upoznavanje velikog djela zemlje, ukljucujuci jednu posjetu u Kotor, a drugu u Skadar. Poslije najsirih mogucih izvjestaja, bili smo jos toliko pazljivi da dobijemo obavjestenje od obje strane i da zakljucimo da je Crna Gora bila nasilno anektirana. Izbori su izvrseni u prisustvu srbijanskih trupa, dok je glasanje bilo sve usmeno. stavise, nijedan od ******, koje smo vidjeli gore, nije smio prisustvovati na glasackim mjestima i ma kom drugom, koji je bio poznat kao protivnik Srbijancima, bilo mu je zabranjeno pravo glasa. Mi smo bili srecni da dodjemo u dodir, ne samo sa Crnogorcima, koji su akcentirali srbijansku upravu i okupaciju i kao posljedica toga, dovoljno im je da mirno ostanu kod svojih kuca i sela, nego i sa ustasama, kako ih Srbijanci nazivaju. Pod tom klasifikacijom spadaju svi oni, koji nijesu htjeli primiti srbijansku okupaciju i kao posljedica toga, rastjerani su po planinama, upravo na vrh bajoneta i pod prijetnjom smrti. Ovi nesrecnici, koji sacinjavaju sve sto je najbolje u zemlji, rastrkani su po gorama i trpe neopisane muke. Hranu je vrlo tesko dobiti, dok im prijeti opasnost zivotu, ako se pokazu negdje blizu svojih rodjenih mjesta. Za sve ovo vrijeme njihove zene i djeca su bili ponizavani od strane vlasti, a neki od njih bili su cak i uhapseni. Takodje smo posjetili tamnice u Niksicu i Podgorici, gdje su svi crnogorski prvaci, koje su Srbijanci mogli uhvatiti, bili uhapseni - ni zbog kakvog drugog razloga, osim lojalnosti prema svojoj zemlji. Stalno prisustvo srbijanske vojske, kroz citavu zemlju, kao god i hapsenju njihovih prvaka veoma je ozlijedilo crnogorski narod; i provala izmedju njih i Srbije svakodnevno postaje veca. Potreno je i to veoma potrebno, da odmah i neodlozno prestane mucenje i teroriziranje crnogorskog naroda od strane Srbije i da se ostavi na miru da sam rijesi o sebi i svoj buducnosti. Grof Salis, britanski ministar pri Vatikanu, a mozda najveci birtanski autoritet za Balkan, pri povratku iz Crne Gore, nazad nekoliko mjeseci, izgleda mi da podrzava isto glediste u nekim od nasih razgovora po tom predmetu; ali, nazalost, njegov izvjestaj Forenj Ofls nije nikad objelodano, usprkos mnogobrojnih pitanja po tom predmetu u Donjem domu. Ogromna je nepravda ucinjena jednom malom narodu od strane jednog veceg i to bas u vremenu kada drzavnik Velikih Sila, skupljeni u Parizu, upotrebljavahu fraze kao: ?Pravo samoopredjeljenja malih naroda?".


ITALIJANSKI PARLAMENT ZA CRNU GORU

Socijalisticka partija Italije, jedna od najznacajnijih u toj zemlji, uputila je Parlamentu rezoluciju, s ciljem da se crnogorskom pitanju posveti vise paznje i razumijevanja. U isto vrijeme, dvjesta poslanika razlicitih partija, takodje je uputilo rezoluciju u cilju odbrane interesa Crne Gore i Crnogoraca. Dok su srbijanski politicari, kao i dr Trumbic (ministar spoljnih poslova SHS 1918-22) na sav glas tvrdili da "crnogorskog pitanja" nema, italijanski Parlament, kao i mnogi drugi u Evropi, nije tako mislio, vec je, u vidu pitanja Vladi i kroz interpelacije, pokazao ogromno interesovanje za Crnu Goru i nepravdu koja joj je nanesena. Tako je senator Franjecko Pule uputio je Senatu i ministru spoljnih poslova pitanje: ''Kakve su garancije zatrazene za slobodu i nezavisnost Crne Gore, koja je uz velike zrtve bila nas vjerni saveznik u ratu?'' Inicijativom poslanika Kjeze predsjedniku italijanske Kamore, 18. februara, upucena je predstavka u korist Crne Gore. Ona glasi: ''Nalazeci se pred vapijucim apelom naroda crnogorskog, koji trazi uredjenje svog pitanja, jos medjunarodno nerijesenog, Kamora istice da joj duznost nalaze da stiti pravo samoodredjenja Crne Gore, bilo direktno, bilo preko Lige naroda.'' Medju potpisnicimabili su poslanici Liberalne demokratije, Liberala, Radikala, Republikanaca, Narodnog preporoda... Socijalisti su izjavili da ce podnijeti zasebnu interpelaciju. Socijalisticki poslanik Francesko cikoti postavio je ministru spoljnih poslova ova pitanja: "1. Na kojoj se tacki nalazi crnogorsko pitanje? 2. Da li su poznate italijanskoj vladi aspiracije crnogorskog naroda? 3. Posto se italijanska vlada angazovala za opstanak crnogorske drzave kao nezavisne, kako moze dozvoliti da ona nestane u interesu jedne druge drzave? 4. Postoji li kakav diplomatski akt i koji, iz koga proizilazi da je crnogorska drzava prestala postojati? 5. Posto je crnogorsko pitanje deklarirano da je internacionalnog karaktera, moze li se dozvoliti Srbiji da crnogorsku inicijativu rijesi u svoju korist? 6. Je li istina da su italijanski predstavnici odbili da preduzmu inicijativu da izazovu odluku crnogorskog pitanja na medjunarodnoj konferenciji iako su bili pozvani da to ucine od drugih saveznika? 7. U ime kakvog medjunarodnog akta italijanska vlada misli da opozove svoga poslanika kod crnogorske vlade? 8. Da li se Italija, prema misljenju vlade, interesovala za opstanak Crne Gore i za njene aspiracije u realizacijama nasih raporta sa Balkanom i na Jadranu?" Osim toga, poslanik Baci podnio je predstavku o crnogorskom pitanju parlamentarnoj komisiji za spoljne poslove, a socijalisticki poslanik cikoti i posebnu interpelaciju.

4.
Zatocnica slobode na Balkanu

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

Dogadjaji u Crnoj Gori nakon takozvane Podgoricke skupstine pomno su praceni u svjetskoj stampi, reklo bi se i sa gnusanjem zbog nasilja prema Crnoj Gori, odnosno sa velikim simpatijama i zahtjevima za pravedno rjesenje "crnogorskog pitanja". Nazalost, sve to nije pomagalo da istina dodje do onih u cijim rukama je bila sudbina Crne Gore. Evo nekih tekstova koje je tada prenosio "Glas Crnogorca".

PLJAcKA CRNE GORE

"Zagrebacki 'Obzor' donosi ostar clanak protiv rdjave finansiske politike koju vodi danasnja vlada. Zbrka, koja je nastala usljed nejednakosti krune i dinara, prijeti cijelom privrednom zivotu narodnom. Pri kraju toga strucno napisanog clanka pominje se postupak biogradskih f inansijera prema Crnoj Gori.
Prenosimo vjerno rijeci 'Obzorove', da se vidi cemu se crnogorski narod ima nadati od Beograda:
''Mi ne damo da nam se dogodi sto se dogodilo u Crnoj Gori. Tamo su proglasili da jedan perper (izdan od crnogorske vlade) vrijedi samo 20 para dinarskih. Dakle, pet perpera vrijedi samo jedan dinar, mada je perper imao nominalnu vrijednost jedne krune, odnosno jednog dinara.
Zasto je naredba izdana, to ne zna niko. Zna se da je Crna Gora izdala 17 miliona papirnih pepera. Zna se i to da se Crna Gora za vrijeme rata zaduzila za nekih 110 miliona franaka, uracunavsi ovih 17 miliona. Zna se i da Crna Gora ima da dobije 450 miliona franaka ratne ostete. Dakle, ako je duzna 110, ostaje 340 miliona; ako isplati svojim postradalim ljudima 140 miliona, jos je uvijek aktivna sa 200 miliona.
Crna Gora, ujedinjujuci se s nama, donase nam, dakle, jedan aktivum od 200 miliona i sve svoje ogromne muke ? i prema tome bice jedna od najbogatijih oblasti u citavoj Jugoslaviji, pa bi crnogorski perper morao kud i kamo bolje stojati no kruna i dinar... Kad tamo, a on, po ministarskoj naredbi, vrijedi samo 20 para!
Sasvim je razumljivo sto Crnogorci naprosto nijestu htjeli svoj novac zamijeniti dinarima, jer i oni znaju da se to pitanje ne daje rijesiti na ovaj nacin - jednim prostim ministarskim rijesenjem iz Beograda".

NAROD DOVEDEN U OcAJNO STANJE

"Glas Crnogorca" ukazuje i da je «milo spomenuti i list 'Hrvatska Zajednica', koji izlazi u Brasiliji i koji, ostajuci vjeran tradicionalnom, pravom brastvu Crnogoraca i Hrvata, energicno i iskreno zastupa stvar Crne Gore»...
Zagrebacki list 'Hrvat' u uvodnim clancima svog 75. i 76. broja, govoreci o prilikama u Crnoj Gori, konstatuje, da je nesrecnom srbijanskom okupacionom upravom, narod ove jadne zemlje doveden u ocajno stanje. Vrlo mali dio Crnogoraca, koji je iz Beograda dobro placen, pomaze srbijansku propagandu, dok najveci dio stanovnistva odmetnuo se u goru i bori se protiv srbijanskih nasilja.
Stanje u Crnoj Gori je najzalosnije i to vecinom zbog toga, sto su eticki osjecaji ovog plemenitog naroda najteze povrijedjeni, sto su danasnji upravljaci narodu nametnuti protivu njegove volje, sto je razdavanje i ono malo hrane i odjela srbijanska uprava povjerila bila vecinom mladicima od 16 ? 18 godina, te su svi cinili zloupotrebe, sto je u Crnoj Gori unisten kucni mir i sto je srpska redovna vojska i stare ljude batinala»...

BROJNE INTRIGE I PRIJETNJE

"Prostor lista i stamparske teskoce ne dopustaju nam, da donosimo redovno vece izvode na najuglednijih stranih listova koji uzimaju odbranu cast i pravo Crne Gore" ? pise "Glas Crnogorca" i nastavlja:
"Svakim danom sve ociglednije se istice nepravda koja je ucinjena malom, ali vjernom Savezniku. Posteno i ne podmiceno javno mnjenje cijelog obrazovanog svijeta jeste na nasoj strani, kraj svih podvala i intriga nasih neprijatelja.
Pored glavnih listova evropskih uzimaju rijec o Crnoj Gori i stampa Sjeverne i Juzne Amerike; stampa u neutralnim zemljama dize takodje glas zivog protesta. Navodimo, izmedju ostalih, clanke i studije g. Huga Movinkla, Kr. generalnog konsula Hristijanija, koji prestampavaju danski i svedski listovi. Njegov odlican clanak iz stokholmskog lista 'Aftonbladet' razgnjevio je zvanicne krugove srbijanske, jer on stranom svijetu daje uvjerenje o koruptivnom i razbojnickom njenom rezimu.
U tom clanku g. Movinkla tvrdi se ovo: 'Za primjer, kakvim se intrigama Srbija sluzi protivu Crne Gore, mogu navesti i to, da mi je jedan moj poznanik, Englez, iskren prijatelj i poznavalac Crne Gore, za nekoliko dana pred Bozic, rekao: 'Pazite se dobro. g. Movinkle, ako vi nastavite tako raditi za dobro Crne Gore, vas ce ubiti!' I, zaista, nedavno mi je ponudjava velike svote novca, ako prekinem interesovati se za spas Crne Gore; u slucaju, vam, ako ne prekinem, bicu ubijen...''
List jos dodaje: "Medju domacim listovima ubrajamo ? Crnogorski Glasnik', organ slobodoumnih Crnogoraca, koji izlazi u Detroitu, kojega uredjuje i izdaje kolo neumornih boraca, ljudi koji danju svrsavaju svoje teske poslove i od ustiju svojih odvajaju, te mjesto odmora, nocu rade i preko svog lista brane svoju otadzbinu, za koju su njihovi oci vjekovima krv lili"...

"PREVAZILAZE TURKE!"

Kanadski pukovnik Burhan (predsjednik fonda kanadskih ratnih bolnica za Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju) uputio je iz Crne Gore saveznickim vladama protest "zbog nepodnosljivog stanja u Crnoj Gori, nakon okupacije od strane srbijanskih trupa". Evo tog teksta: ''Ovdje stanje ide s goreg, na sve gore. Srbijanci su upotri****li sva podla sredstva koja su mogla izmisliti. Dok sam bio u Skadru, za dva dana, oni su uzeli nasu ladju, postu, nas materijal i terorizirali su citav moj perosnal. Ja sam bio primoran da spavam u nasem magazinu, da bih tako cuvao ostali materijal, da ne bude pokradjen. Oblasni upravitelj koji je naimeoinovan od Beograda, saopstio mi je da vise ne garantuje sigurnost za moju misiju ako ostane u Crnoj Gori. Ovo saopstenje je bilo u formi jedne otvorene prijetnje, koju sam ja razumio kao prijetnje ubistva. sto se tice zavjerstava, Srbijanci prevazilaze Turke! Kada se digne zavjesa sa Peci i okoline, tu ce se naci stanje brojnih afera koje ce ogromno pogoditi one koji su imali povjerenje u Srbiju..."


NISKE KLEVETE IZ BEOGRADA

"Glas Crnogorca" obavjestava i da je "list 'Viner Not' u broju od 18. i u ovom od 35. marta donio clanke u kojima natenane predstavlja situaciju Crne Gore, istrage srbijanske i nepravde koje su nam ucinjene, i dize ovog puta svoj glas za uspostavu prava i casti Crne Gore kao najnesretnije zatocnice slobode na Balkanu". Taj crnogorski list, u nastavku, dodaje: "Londonska revija 'Nacion'' od 20. marta takodje, u istom smislu, donosi clanke, vojska stupa u odbranu Crne Gore i otkriva potajne zavjere i klevete koje je Srbija vodila, u cilju unistenja Crne Gore. Kao sto smo u prethodnom broju pomenuli, ovaj je list bio obmanut, od strane srbijanske vlade, i donosio je neistine srbijanske, o toboznjim tajnim odnosima Crne Gore sa Austrijom. Na str. 891. sada otvoreno to priztaje i tvrdi da su to bile ?samo niske klevete srbijanskih predstavnika;. Tako moze samo plemeniti Englez. 'Grofek' u svoja posljednja dva broja davao je izjavu g. Ministra Predsjednika Plamenca i jedan clanak o Crnoj Gori, zajedno sa nekoliko ilustracija iz sadasnjosti Crne Gore. I 'Dejvi Krovikl', jedan od najuglednijih londonskih listova donio je intervju g. Ministra Prdsjednika Plamenca. Najugledniji listovi, salno i simpatijom donose vijesti i clanke o Crnoj Gori... 'La Parti' u svojim posljednjim brojevima donijela je izvjestaje o debati koja je bila u engleskom Donjem Domu i Domu lordova u korist Crne Gore i o prijemu koja je u Londonu imao Predsjednik Kr. Vlade g. J. S. Plamenac. U svom broju od 5. marta, pod naslovom: 'Crnogorski protest' isti je list donio izjavu g. ministra soca, koja zavrsava: 'Saveznici moraju dati pravdu Crnoj Gori. Oni zndu da se Crna Gora ne moze pokoriti. Ona je vazda bila srdiste borbe protiv svakog ugnjetaca, pa ma ko to bio'. Revije 'Le mond industriel, komersiale agrikol' organ francuske narodne lige za zastitu ekonomsku i drustveni napredak, koji stoji pod pokroviteljstvom Ministra Trgovine, i 'L'eksportater belz', zvanicni organ drustva 'Pro Belzika' koja izlazi u Briselu, donijeli su clanke g. dr soca o ekonomsko-politickoj situaciji i prirodnim bogatstvima Crne Gore. Ovaj prvi donio je i jednu lijepu rezoluciju francuskih privrednika u korist samostalne Crne Gore. 'Revi Diplomatik' u Parizu i potonja dva broja donosi slike predsjednika Vlade g. Jovana Plamenca i ministra vojnog g. brigadira Vucinica. 'Union Latin' od 15. i 16. jula donosi iz pera Arsila, clanak o Crnoj Gori i jedan drugi o stetnom utjecaju 'beogradizma' na rjesenje jugoslovenskog pitanja. Oba ova clanka odisu iskrenom ljubavlju prema slobodnoj Crnoj Gori. Najveci i najugledniji svajcarski listovi, narocito u njemackom dijelu svajcarske, publikuju clanke, izvjestaje i biljejske o pravednoj stvari Crne Gore. Veoma lijepe clanke u korist slobode crnogorskog naroda napisali su svajcarci - ciriski profesor dr Tajber i g-dja z. ziru iz zeneve. Ugledni njemacki dnevni listovi donijeli su izvjestaje svojih dopisnika iz Biograda, u kojima se izricito napominju teskoce crnogorskog naroda, pod krvavom srbijanskom vojnom okupacijom.


CRNA GORA NIJE BILA TURSKI VAZAL

Jedan od najistaknutijih francuskih poznavalaca medjunarodnog prava, prof. dr Rene Foanje, objavio je devet izdanja knjige ''Medjunarodno pravo'', namijenjene studentima prava i kandidatima za diplomatsku karijeru. G. Foanje je zalozio sav svoj strucni i moralni kredibilitet u odbranu prava i slobode Crne Gore. U toj knjizi Foanje, uz ostalo, kaze: ''Smatra se kao da je Crna Gora bila drzava vazal Turske, kao sto su to bile Srbija, Bugarska i Rumunija - do Berlinskog ugovora, 1878. I mi sami bili smo unijeli takvo misljenje u nase ranije izdanje. Ali, prinudjeni smo da napustimo to glediste, posto smo se upoznali sa obradom koju je g. Pero soc posvetio tom pitanju u svojoj krasnoj studiji. Crna Gora, dakle, nije nikad bila vazal Turske. Ona je uvijek ostala nezavisna i suverena drzava, cak i u vremenu kada se njena teritorija suzavala oko Lovcena... Tako je 26 cl. Berlinskog ugovora, proklamajuci nezavisnost Crne Gore, bio samo potvrda postojeceg stanja stvari, a ne stvaranje nove situacije''. O ulozi Crne Gore u velikom svjetskom ratu Foanje istice: ''Odmah u pocetku Crna Gora je stala uz Saveznike i objavila rat Austro-Ugarskoj i Njemackoj... Njena je vojska spasla zaostatke srbijanske vojske krajem novembra 1915...'' Govori, potom, o tadasnjoj situaciji u Crnoj Gori: ''Od primirja Crna Gora je vojnicki okupirana od strane Srbije i nasilno anektirana. Crna Gora je podigla glas protesta protivu ovoga nasilja. Saveznike je upozorila na njihova svecana obecanja koja su dali u vise prilika o restauraciji i nezavisnosti te drzave. To je narocito istakno g. Brijan, ministar predsjednik Francuske, 16. januara 1917. i Predsjednik Vilson, pred Amerikanskim Kongresom, 8. januara 1918... Od nase strane izrazavamo zelju da se ta obecanja odrze...' "Glas Crnogorca" u nastavku pise i ovo: "S druge strane, srbijanski politicari uporno su sirili neistine o Crnoj Gori preko razradjenih kanala, pa cak i preko uglednih francuskih univerzitetskih profesora medju kojima se isticu Ernest Deni i Ogist Goven. Ernest Deni je cak napisao knjigu ''Velika Srbija'', normalno, pod patronatom srpske vlade".


5.
Srbija se sluzi varvarstvom da ponizi i zakrvi Crnu Goru

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

"Razumljivo je da se i stampa u Italije, nasem prvom susjedu, zivo interesuje za buducnost Crne Gore i da se, u interesu konsolidovanja prilika na Balkanu, otvoreno zauzima za slobodnu Crnu Goru" - pise "Glas Crnogorca", prenoseci pisanje stranih novina, i nastavlja:

NASILNA GRABLJEVINA CRNE GORE

"Italija pojima znacaj Crne Gore, kao primorske drzave, njena stampa istice znacaj nase otadzbine u 'italijansko-jugoslovenskom jadranskom konfliktu?, u kome je jedan dio jugoslovenskog naroda cutke priznavao Srbiji pravo aneksije ove najstarije slobodne srpske drzave, a u kom konfliktu danas Srbija hoce da trguje i sa cisto hrvatskim gradovima, samo da bi ukajisarila nasilnu grabljevinu Crne Gore. To isticu danas i sami talijanski listovi.
Ugledna rimska revija 'Politika', u svom junskom broju, iz pera At. Tamara donosi clanak o Crnoj Gori, na 16 stranica, a koji spada medju najbolje clanke koji su stranci o nama napisali".
"Glas Crnogorca", dalje, prenosi:
"Pod naslovom 'Kako se zivi u Crnoj Gori', a podnaslovom 'Jedna strasna lekcija za Jugoslaviju', 'Mesadjero' od 30. jula donosi ovaj clanak:
'Nazad nekoliko mjeseci jedna misija engleska, sa poluzvanicnim zadatkom, bila je u Crnoj Gori da izucava prilike u kojima se nalazi ovaj narod i da kontrolise istinitost vijesti prema kojima se tvrdilo da je ta zemlja bila opljackana i tiranizovana od strane Srbijanaca.
Ovih dana biogratski 'Progres' objavio je ishod istrage pomenute misije, povodom jednog njenog raporta Lordu Kerzonu, ministru inostranih djela. U tom raportu govori se na dugo o borbama, koje Crnogorci vode protivu Srbijanaca, u odbrani svoje slobode i za svoju dinastiju i o reprekusijama kojima su Crnogorci izlozeni, od strane biogradske vlade.
Osim toga, iznosi u potankostima dogadjaja, pocevsi od 29. maja, radi cijih je posljedica jugoslovenska vlada pozvala tu misiju da napusti Crnu Goru i zucno kritikuje varvarske sisteme, kojima se sluze Srbijanci da stave u ropstvo Crnogorce, koji se odupiru svakom robovanju.
'Ova relacija - produzuje 'Progres' - razdijeljena po engleskom parlamentu, ucinila je veliki utisak, osobito ovamo gdje se opisuju beznadne okolnosti, u kojima se nalazi crnogorski narod i prica kako se veci dio naroda hrani iskljucivo biljem i korijenjem tako, da visi svakog dana izmedju zivota i smrti...''

IZJAVE O UzASNIM ZVJERSTVIMA

Cetinjski list, takodje, pise:
'Koriere del Parlamento', iz Rima, redovno u svakom broju donosi veoma tople clanke za slobodnu Crnu Goru, a u dva potonja broja donio je intervju sa g. Ministrom Predsjednikom Jovanom Plamencem i otvoreno pismo advokata g. Vlada Popovica, predsjednika Komiteta Crnogorskih emigranata, upuceno italijanskim parlamentarcima.
Rimska ?Tribuna' od 8. VI. 1920. objavljuje izjave g. Milisava Nikolica potpredsjednika nase Narodne Skupstine, komandira Krsta Popovica, Andrije Dragutinovica i kapetana Radojice Nikcevica o uzasnim zvjerstvima, koje je srbijanska okupaciona vojska pocinila nad stanovnistvom Crne Gore.
'L' Idea Nacionale' publikuje veoma dobar clanak u korist Crne Gore od At. Tamara, a 'Stampa Nuova' u Kanui, u svakom svom broju objavljuje clanke i biljeske o crnogorskom pitanju. Narocito se isticu clanci iz pera P. Domenicia.
List 'Avenire d' Aitalia', iz Bolonje, donosi intervju sa Ministrom Predsjednikom Jovanom Plamencem, a slican intervju publikuje i bolonjski 'Le Progreso?''.

FRANCUSKA sTAMPA O OKUPACIJI

U "Glasu Crnogorca" prenijeli su i pisanje novina u Francuskoj:
''L' Entransizan' (Pariz, 30. novembra) publikovao je na vidnom mjestu clanak u odbranu Crne Gore. Prijateljske rijeci ovoga clanka izrazavaju osjecanja francuskog naroda prema nasoj otadzbini, te ih donosimo doslovno:
''Crna Gora... Ta vas rijec nekad podsjeljasena odvaznost jednog malog naroda gorstaka, zaljubljenog u postenje i slobodu. Ali rat je prijesao preko toga kao i preko mnogih drugih stvari. Reputacija crnogorske dinastije od toga je trpjela, a njen narod stradao. Pa ipak se doznao otpor jednog dijela planinaca srbijanskoj okupaciji. Samo glas toga otpora doprio nam je kao na velike daljine. Doznali smo da je taj otpor o Bozilju 1918. g. uzeo formu ustanka. Otada taj prigusivani glas nije prestajao nikako da se pojavljuje, i pokraj prisustva nekoliko Crnogoraca u beogradskom parlamentu. sta hoce Crnogorci? Traze, da im se dozvoli da se potpuno slobodno opredijele o svojoj buducnosti. Traze, da se, posto se potpuno evakuise teritorija njihova od strane vlasti i trupa srbijanskih pristupi jednom velikom narodnom konsultovanju. Traze javnu nepristrasnu anketu. Traze pravdu tj. reparaciju. Zato apeluju na nas, na Francusku. Francuska ce se tesko oglusiti prema tim zahtjevima. Hoce li ostati nijema? Ne, to je nemoguce! Ili, onda, to bi znacilo da smo odustali od onog visokog idealizma., koji nas je dovde rukovodio.''
''L' Ekler'' (Pariz, 4. decembra) pod natpisom ''Mucenicki narod'' publikovao je simpaticni clanak o Crnoj Gori. U njemu se izlaze kako je Crna Gora iz idealnih pobuda usla u rat i stupila na stranu Srbije kada se jos nije znalo da ce naici potporu Atante. U mjestu zahvalnosti, Srbija joj se oduzila time sto je i tajno i javno protivu nje intregirala samo da bi joj ubila ugled i prigrabila je. Legalna crnogorska vlada sada se bori protivu toga i trazi da se crnogorskom narodu dade pravo da slobodno raspolaze svojom sudbinom. Sada je stanje u Crnoj Gori jos zalosnije nego u Jermenskoj i prema ovim pravednim zahtjevima ne bi trebalo ostati gluh.
''La Revi Diplomatik'' (Pariz, 30 novembra). U svojoj odluci da se bori za Crnu Goru do triumfa njenoga prava, ova ugledan revija na uglednom mjestu donosi clanak '4.000 Crnogoraca u srbijanskim hapsanama'. Prikazuje najnovije publikacije o akciji, koju zvanicna Crna Gora, Crnogorci i prijatleji Crne Gore u inostranstvu vode za pobjedu pravedne i svete stvari Crne Gore. Navodimo iz clanka nekoliko stavova koji ce najbolje prikazati plemenite osjecaje i ljubav naspram Crne Gore kojima je clanak inspirisan:
'Konferencija Mira optuzuje neprijatelja za zlocine, a u isto vrijeme dozvoljava da Srbija iste zlocine vrsi u Crnoj Gori. Zlocini naspram Crne Gore gori su, jer je ona saveznicka drzava i sto je njena borba nejednaka: bore se pola miliona njenog stanovnistva protivu Srbije koja ima pet miliona?...''

PRIJATELJ SRBIJE - NEPRIJATELJ CRNE GORE

List, potom, nastavlja:
''Francuski narod i njegovo javno mnjenje, za Crnu Goru su. Ali, zasto izvjesni francuski upravljaci ne doviknu: Dosta je, prekinite sa davljenjem Crne Gore!? Ako je Francuska prijatelj Srbije, ne mora biti neprijatelj Crne Gore. cast Francuske je u pitanju... Nas je uzvik: Francuska treba da ucini da Srbija evakuira Crnu Goru i da Crna Gora bude Crnogoraca. Zahtjevi Crne Gore su pravedni. Mi smo uvjereni da Drustvo Naroda, a osobito velike sile Antante, ne mogu prijeci preko njih, inace ko bi im vise vjerovao...'
Dicite se Crnogorci, jer plemeniti i civilizovani svijet i danas vidi i sa divljenjem i simpatijama prati vasu borbu i podvige protivu nebratske i izdajnicke Karadjordjevica Srbije, kao sto je nekad slabio i divio se djelima vasim i vasih predaka kad se ginulo 'za krst casni i slobodu zlatnu'.
List 'Pari-Sud-Uest'' (Pariz, 28.novembra) publikuje clanak o opstoj politickoj situaciji i u njemu ustaje u odbranu Crne Gore i ostro osudjuje politiku koja pomaze beogradske nasilnike. Dinastickoj Srbiji prorice skoru katastrofu. Upozorava Francusku na opasnost kojom se izlaze, pomazuci fatalnu politiku beogradske oligarhije.
'Tan' (Pariz, 4. decembra) i agencija 'Balkan' publikovale su ovu izjavu g. Ministra soca: 'Srbija je pocinila novi zlocin protivu Crne Gore. Njene okupacione vlasti i trupe u Crnoj Gori vrsile su toboz izbore. To je jedinstveni slucaj u Medjunarodnom Pravu da jedna strana drzava, koja je okupirala silom jednu drugu drzavu, jos saveznicku, ovoj nametne svoje izbore. Vlada Crne Gore protestovala je protivu ove nove agresije Srbije protiv Crne Gore. Ovi srbijanski 'izbori' smatraju se kao nistavni i kao da ih nije bilo. Osim toga, zna se da je crnogorski narod izlozen najgorim zvjerstvima srbijanskih vlasti. Da napomenemo samo da 4.000 Crnogoraca gine vec dvije godine u srbijanskim hapsanama. Crnogorci u grupama napustaju zemlju da se spasu terora. Drugi u planinama produzuju borbu protiv srbijanskih trupa. Hiljade Crnogoraca u egzilu cekaju dan da oslobode svoju otadzbinu.
Vlada Crne Gore predala je Drustvu Naroda 'Dokumenta o srbijanskim zvjerstvima u Crnoj Gori' i trazila je medjunarodnu anketu. Vlada je, napokon, zahtijevala da srbijanske trupe evakuiraju Crnu Goru, da njen narod, u svojoj suverenoj drzavi, moze raspolagati sobom, u potpunoj slobodi i nezavisnosti. Samo tada moci se manifestovali volja crnogorskog naroda, koji se dici svojim imenom i hiljadugodisnjom nezavisnoscu svoje viteske domovine'.''

HOcE DA OPRAVDAJU SVOJU SULUDU POLITIKU

"Glas Crnogorca" prenosio je i mnoge tekstove iz beogradskih novina, pa tako ukazuje i da list ''Republika'', u broju 66, izmedju ostalog, navodi: ''U Beogradu se staraju da sto vise ponize i upropaste ono malo sirotinje crnogorske. Prosla godina bila je izuzetno rdjava. Usjevi su podbacili ispod polovine. Ni manje, ni vise, nego polovine. Radova nije bilo, a na njih niko i ne misli; zarade apsolutno nikakve nema, te se zivi na kredit, ili se prodaju, ili zalazu posljednji ostatci imovine. Gas se placa po 20 fr. litar, secer 80-120 fr. Kad bi neko mogao da prodje Crnu Goru i vidi kako je odjevena ta namucena sirotinja, morao bi reci da smo ispod stepena civilizovanih naroda. Svakog humanog covjeka mora srce zaboljeti kad vidi u kakvim je ritama narod odjeven i na kakvoj prostirci odmara promrzlo i omrsavjelo tijelo... Od njih se trazi da budu bijednici, da skapavaju od glad, a da budu mirni, da sa filosofskom rezignacijom cekaju smrt od gladi i da budu lojalni. Od njih se trazi da postuju drzavu, da je vole i brane, a da oni, koji govore u ime njeno, trguju njihovim kostima, da se izmetnu u dahije i siledzije... Ali, zlo dobro ne donosi! Onakav sistem rada shvata se u Crnoj Gori tako, da je izvjesnim faktorima u Beogradu stalo da sto vise zakrve Crnu Goru, da je ponize, vazda da bi opravdali svoju suludu politiku i da bi mogli cariti u ovoj velikoj nesreci. Ali se varaju! Ta gruda ce se braniti od svih dusmana, od svih ponizenja, u uvjerenju, da ce doci dan, kad ce i narod dobiti rijec i precistiti i stare i nove racune...

SVUDA GLAdjU NAMUcENA LICA
Kako prenosi «Glas Crnogorca»"Beogradska 'Republika' u 108. broju donosi dopis sa Cetinja, u kome se, pored ostalog, veli: 'Ko zna kakva je izgledala nasa pokrajina za vrijeme ove tri godine, kad 'bjese goru tama pritisnula', taj moze danas, putujuci kroz Crnu Goru, veoma lijepo obnoviti svoje uspomene. Ista, gladju namucena lica, iste rite od hiljadu krpa i zakrpa, bose, crne noge mozete vidjeti na svakom koraku pored puta, a koliko se tek moze vidjeti, kad se zadje dublje u narod? Ima samo jedna razlika: za vrijeme austrijske okupacije mogli ste, duz crnogorskih cesta, vidjeti povorke ljudskih prilika, koje su, pomirene sa sudbinom i smrcu, tukli studenim kamenom na jos studeniju koru hl****. Danas ni toga nema. Ostavljeno je narodu da zivi od golih rijeci: oslobodjenje i ujedinjenje. Ono zivotnih namirnica sto se prodaje narod ne moze da kupi, jer nema gdje da zaradi. Kad se covjek sjeti da su ovi jadnici rasirili izmucene ruke u oktobru 1918. misleci da ce vec jedanput zagrliti srecu i slobodu... Kad narod jos vidi nad sobom isto one koje je gledao tokom tri godine austrijskog ropstva, u istoj ulozi, onda se njegova ruka steze, a sa srca se podize kletva. Pod takvim uslovima razumljivi su neredi i bune, pa i da nema drugih uslova, a kamo li kad ih ima dosta".


6.
Hoce da ugase gnijezdo hiljadugodisnje slobode

"Italijanska stampa, vjerna prijateljstvu i plemenitom raspolozennju italijanskog naroda naspram nase zemlje, bez razlike misljenja i stranaka, redovno donosi vijesti o Crnoj Gori i stoji na braniku njene pravedne stvari" - pise "Glas Crnogorca" i nastavlja:

VAPAJ MALOG POTIsTENOG NARODA

"'Civitta Catolica', ugledna revija (72. g. izlazenja), koja izlazi u Rimu, u svesci od 6. avgusta, 1921. posvetila je Crnoj Gori dirljiv i znacajan clanak. Naslov je clanka 'Vapaj bola malog potistenog naroda'. U njemu se opsirno i znalacki izlaze pitanje Crne Gore i poziva hriscanski svijet u pomoc protivu nasilnika, koji bi htjeli da ugase gnijezdo hiljadugodisnje slobode i nezavisnosti njene. Ovaj lijepi clanak u cjelini je prenio list 'Osservatore Romano', zvanicni organ Sv. Stolice.
?L' Italie? (Rim, 15-16. oktobra) publikovala je nekoliko clanaka francuskog publiciste Silvena zerardna i misljenje francuskog profesora zorza Bondela, u kojima zastupaju pravo Crne Gore i izrazavaju misljenje, da francuska diplomatija mora promijeniti drzanje naspram Crne Gore, kako radi postovanja prava Crne Gore, tako i radi odrzanja prijateljstva sa Italijom.

NEcE DA OSUDE NASILJE I NEPRAVDU

Listovi 'Roma', koji izlazi u Napulju i 'La Voce Republiquana', koji izlazi Rimu, publikovali su intervjue g. Evdjenija Kneza, koje je dao pri povratku iz zeneve, gdje je bio kod Drustva Naroda i Lige za odbranu prava naroda, da brani stvar Crne Gore. G. Kneza se, tom prilikom, izrazio da sadasnje stanje i teskoce pripsiuje 'zakulisnim radnjama neprijatelja Crne Gore i pokvarenosti izvjesnih stranih diplomata'.
On, tako, otvoreno optuzuje direktora politicke sekcije u generalnom sekretarijatu Drustva Naroda, da je Francuz Mantu, kao prevodilac u Vrhovnom Savjetu Konferencije Mira izmedju Vilsona, Lojd Dzordza i Klemansoa, koji su govorili engleski i predsjednika Orlanda, koji nije znao engleski, bio otjeran zbog netacnosti prijevoda iz komisije za ratne odstete. Optuzuje ga, da je on bio taj koji je kvario da crnogorsko pitanje jos ne izadje na vijecanje kod Skupa Drustva Naroda.
G. Kneza to navodi kao primjer kakvim se sredstvima sluze neprijatelji Crne Gore, da se na jednom medjunarodnom skupu ne otkrije i ne osudi nasilje i nepravda ucinjenja Crnogorcima. Ali, on izrazava vjerovanje, da ce se teskoce prebroditi i da ce Crna Gora izdrzljivoscu borbi doci do svoga prava.
'Erosa' (Rim, 27. X.1921.) donijela je na uvodno mjesto intervjua ministra spoljnih poslova g. dr P. soca o pitanju Crne Gore. Taj intervju publikovali su u izvodu i u cjelini visi broj agencija i listova.
'Gazzeta di Venezia' od 3. decembra donosi iz Bara opsiran dopis g. Tralje, u kome se iznose teske prilike, koje vladaju u Crnoj Gori, gdje, veli, ne postoje drugi zakoni do nasilje. Sa narodom se postupa bezdusno i bez ikakvog obzira, te je izlozen svakojakim nasiljima, zbog cega je prinudjen da se odmece u goru i da se tako brani. Narod nikako nece da prizna okupacione vlasit i sav pritisak uzaludan je.
Dopisnik opsirno govori o ustanickom pokretu, koji bez prekida taje od pocetka okupacije i zavrsava cudjenjem sto Evropa dozvolja tu tiraniju.

OKUPACIJA OD NEZAHVALNE SRBIJE

'Corriera di Sicilia' (Katanija, 15. januara) publikovao je studiju o crnogorskom pitanju Eduarda cimbala, profesora medjunarodnog prava na univerzitetu. U njoj je naucnicki prikazano pitanje Crne Gore, ciji se zahtjevi moraju zadovoljiti, ako Drustvo Naroda hoce da postuje medjunarodna prava. Studija se zavrsuje ovim rijecima: 'Necemo nikad i nijednog casa napustiti Crna Goru dokle god ne bude pobijedilo njeno sveto i nepovrjedivo pravo, da se oslobodi od varvarstva i okupacije nezahvalne Srbije, te da slobodno sobom raspolaze. Nasa akcija u odbranu potrazivanja i zastite nezavisnosti Crne Gore duznost je prava i humanitarnosti i medjunarodne solidarnosti. Od te nase akcije zavisi nase pravo, nasi interesi, nasa cast i nase dostojanstvo'.
'Eki e Komenti', (Rim, 5. juna) donosi clanak generala R. Bencivenga, koji se zavrsuje ovako: 'sto se tice crnogorskog pitanja, mi mislimo da Italija ne moze da se ne interesuje, niti mislimo da je potrebno da to pitanje bude podignuto od strane Italije, posto ono vec postoji pred javnim, narocito evropskim mnjenjem. I, u stvari, kad to pitanje, kako mi mislimo, bude izneseno, Italija nece moci da negira svoju proslost, tolerirajuci zrtvovanje malog, gordog crnogorskog naroda.
Sasvim na drugi nacin od Srbije, Italija je isla u konstituisanju njenog jedinstva. Ona je oslobodila razne oblasti, da ih postavi u mogucnost da zaraze slobodno, plebiscitom svoju volju. Ali, tako nije uradila stara Srbija, protivu cije hegemonije i manije centralizacije ne samo da ustaje mala Crna Gora, nego i Hrvatska, ili, bolje reci, sve slovenske zemlje koje su pripadale dvojnoj monarhiji; oblasti, koja su se, kao sto je poznato, proglasile slobodnim i nezavisnim jos od oktobra 1918. te suverenom i nezavisnom drzavom u pogledu prema Srbiji.
Ali, ne samo iz istorijskih i moralnih razloga, Italija ne moze da se ne interesuje o crnogorskom pitanju, nego narocito zbog razloga strategijskih, u koliko mala Crna Gora komanduje Lovcenom i cuvenom Bokom Kotorskom, u cijem sirokom vodenom ogledalu, okruzenim visokim planinama, moze naci skloniste najveca svjetska flota, zasticena od svakog prepada s mora i vazduha.
I preko Crne Gore Srbija izucava svoj zeljeznicki izlaz od Biograda do Kotora; veza kojom bi Boka Kotorska zadobila, kao baza pomorske i vazdusne flote, jedan ogroman znacaj...'"

A KRVARILI SU DA OSLOBODE SRBIJU

"Glas Crnogorca" nastavlja: "Socijalisticki list 'Avanti' od 11. jula donosi ovaj clanak o crnogorskom pitanju: ?U crnogorskom pitanju, odrzanom zivom, trajnom i neugusljivom pobunom jednog dijela crnogorskog naroda protivu srbijanske okupacije, italijanska socijalisticka stranka imala je do sada, kao sto je razumljivo, drzanje mnogo rezervisano. S jedne strane nase postovanje za pravo samoopredjeljenja malih naroda podjeljuje nase simpatije jednom narodu, koji oruzjem u ruci dokazuje da hoce da sacuva svoju autonomiju; s druge strane zadrzava nas da se opredijelimo na stranu ustanka Crne Gore bojazan, da ne upadnemo u klopku...
Poznato je da se u evropskim casopisima pristalice i protivnici pripajanja Crne Gore Jugoslavije od nazad dvije godine ocajno bore za sopstvene teze. Svi dokazi: istorijski, geografski i etnicki, koji mogu opravdati drzavno ujedinjenje ovih drzava, bili su izneseni od strane vjestih srbijanskih polemicara, a podrzanim onim sredstvima, kakva moze staviti na raspolozenje jedna drzava zainteresovana za propagandu jedne ideje. Ma nijesu zaostajali ni pisci, ni govornici crnogorski, koji su u stampi i na skupovima u Londonu i Parizu proklamovali nepokolebljivu volju crnogorskog naroda da odrzi hiljadugodisnju nezavisnost.
U ime jedne grupe Crnogoraca bili su nam izlozeni razlozi, ovih koji sada prolivaju svoju krv po crnogorskim planinama, prijececi stopu po stopu crnogorskog zemljista srbijanskim osvajacima. Sedam vjekova istorije svjedoce neiscezljivu ljubav one rase za slobodu i netrpeljivost svakoga jarma, pa bio on i bratski. Ova je prolila svoju krv jedan vijek nazad, da oslobodi Srbiju od turskog ropstva.
Borbu koju vodi Srbija za osvojenje Crne Gore je u sustini kapitalisticka: ekonomski Srbija nije nista drugo do jedna francuska kolonija. Sa svoje, pak, strane Srbija subvencionira obilato parisku stampu i diplomatske agente francuske, i to tumaci simpatiju koju Ke d'Orsej ima za jugoslovenski imperijalizam.
Militarizam vlada nad svim u Srbiji Karadjordjevica, i ovo je jedan od razloga, koji cini srbijansko gospodarstvo omrznuto Crnogorcima, narodu mirnih pastira. Nije tacno vreme dokazima nasih izvjestaca da se Crnogorci bore da uspostave palu dinastiju. Oni zele samo, da uspostave jednu demokratsku republiku, gdje ce vlast biti vrsena od strane onog poljoprivrednog staleza, koju sacinjava gotovo cijelo stanovnistvo.
Nama nedostaju mnogi elementi da stvorimo jedan tacan sud po ovome pitanju, ali bar ima jedna tacka prema kojoj ne mozemo, a da ne nadjemo potpuno osnovane zahtjeve Crnogoraca, a to je ona koja se sastoji u tome, sto hoce za Crnu Goru pravo da odluci o svojoj sudbini jednim plebiscitom, slobodno izvedenim. Slobodno, t.j. posto srbijanske okupacione trupe budu napustile zemlju. Jer, sloboda jednog naroda ne moze se iskreno manifestovati u hladu bajoneta'."

NARODNE DERIKOzE OSLOBOdjENE

"Ovaj clanak prestampao je i list 'Popolo Romano' i ovaka ga propratio: 'Jugoslovenska vlada dala je amnestiju svima optuzenim i presudjenim za zloupotrebe na drzavnu stetu, t.j. narodnim derikozama za vrijeme rata. Takva je moralnost te vlade, docim u Italiji sve su derikoze prezrene.
'Avanti' bi u toliko ucinio jedno djelo uprav covjecansko kad bi podrzavo crnogorsko pitanje, cija su sloboda i nezavisnost zvjerski poremeceni.
'Avanti' i njegova stranka sjetili bi se tada da Italiju bas nista ne interesuje oblik vlade u Crnoj Gori, nego jedino da ta nesretna zemlja moze opet dobiti slobodu i nezavisnost. Ako Italija nije mogla do danas podrzavati sasvim energicno crnogorsko pitanje, uzrok je tome bas 'Avanti' koji nesvjesnoscu kori italijansku vladu da se ona ne zauzima za Crnu Goru, kad maksimalizam, rob jugoslavizma, veze ruke toj vladi."
List prenosi i da "rimski 'Il Tempo', od 12. aprila, iznosi da je Rusija rijesena da razrusi Malu Atantu, koja je protivu nje uperena. Vec je izjavila, da ne priznaje aneksiju Besarabije od strane Rumunije. Ova se pravdala, da su je priznale tri sile Male Atante, medju koje je i Srbija. List primjecuje, da je Rusija izabrala i pitanje Crne Gore, smatrajuci ga kao slabu tacku Male Atante sa koje se polazi da se srusi Mala Atanta.
'Tribuna', sluzbeni list, (Rim, 13. aprila) publikuje: 'U danasnjoj sjednici komisije stavio je u ime ruske delegaije cicerni takve zahtjeve, da su ovi produzenje veliko-ruskog programa, cak panslavenski, kao da ga je inspirirao Sazonov. Doista, u nedjelju 10. o.m. predstavili su se prvi put na konferenciji, drzeci u saci onaj isti skiptar zastitnika Crne Gore, koja je bila tako draga ruskoj carevini.'
'Il Peizmeri di San Remo' (18. juna) publikovao je simpatican clanak o ulozi crnogorske delegacije na Konferenciji u djenovi. P. Bernaskoni i dj. Zaneli izdali su knjigu pod naslovom 'Konferencija u djenovi'. U njoj je publikovana i nota crnogorske delegacije predana Konferenciji."



BOX 1: (896)

JEDNA OD NAJSRAMNIJIH STRANICA ISTORIJE

"Pod naslovom 'Evropa bez mira' izasla je knjiga g. Franceska Nitija, biv. predsjednika italijanske vlade, koja je u cijelom svijetu primljena kao djelo od najveceg politickog interesa, s obziorom na sadasnje prilike u Evropi i na teskoce mira. Pisac ostro napada nepravde ucinjene pojedinim drzavama i pokazuje puteve kako bi se to moralo ispraviti, ako Evropa hoce da dodje do mira.
U tome svom znamenitom djelu veliki politicar italijanski i covjek svjetskog glasa, G. Niti, nije zaboravio ni Crnu Goru, vec u svim prilikama, gdje ukazuje na ucinjene nepravde i gazenje medjunarodnih ugovora i obaveza od stane Saveznika, vazda navodi kao primjer ovo sto se dogodilo sa Crnom Gorom. On trazi ispravku toga.
Napadajuci Saveznike kao novu, nekad propalu, Svetu Aleansu i dovikuje da je ?nasilje Srbije nad Crnom Gorom jedna od najsramnijih stranica istorije svjetskog rata i uredjenje mira?."



BOX 2: (920)

TOBOzNJI IZBORI - LAzI I VARANJE NARODA

"Revija ?L' Italie', koja izlazi u Rimu, u broju od 7. oktobra 1921. donijela je nov clanak Silvena zarardna, francuskog publiciste, u kome pokusava braniti drzanje Francuske naspram Crne Gore, da je, navodno, bila zavedna srbijanskom propagandom. Pisac tvrdi, da su neprijateljske demonstracije, koje su bile u Milanu i Veneciji protivu francuske misije, donekle uzrok u drzanju izvjesnih francuskih diplomata naspram Crne Gore.
U clanku se dalje navodi, da je ?okupacija Crne Gore jedno ordinarno nasilje?, a toboznji izbori samo lazi i varanje naroda, kao i sva kampanja vodjena u inostranstvu protivu Crne Gore, a koju je vodila zvanicna Srbija. Pisac trazi da se pitanje Crne Gore povoljno rijesi, u njenu korist, i da Francuska tome izadje u susret, jer smatra to za 'izvrsnu priliku da Francuska pokaze naspram Italije svoje povjerenje'. To je, zavrsava pisac, 'dug Francuske i naspram saveznicke Crne Gore i Italije?."


LEGENDA:

20-02 - FRANCUSKA MU JE LIJEPO "ODUzILA DUG": Kralj Nikola Prvi



7.
Zasto su saveznici bezdusno zrtvovali Crnu Goru

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

"Glas Crnogorca", u broju 89, javlja da "rimski list ?Popolo Romano?, od 17. avgusta, donosi ovo saopstenje:
?Prije mjesec dana listovi su objavili kako je beogradska Vlada odobrila Ministarstvu finansija kredit od 11 miliona za isplatu neizdanih plata drzavnim cinovnicima u Crnoj Gori. Na osnovu ovoga Ministarstvo finansija izdalo je nalog glavnom drzavnom racunovodstvu za Crnu Goru, koje je sa sjedistem u Podgorici, da pribavi potrebne podatke. Odjednom sada citamo u jugoslovenskim listovima da je Ministarstvo finansija u Beogradu izdalo drugo naredjenje, po kome se objavljuje da se likvidacija izostalih plata crnogorskim cinovnicima ne moze izvrstiti, sve dok se uopste ne rijesi pitanje o crnogorskim cinovnicima.
Svako, ko ne poznaje izblize tendenciju srbijanske politike prema Crnoj Gori, ne bi ovo zapazio i ono bi proslo bez komentara. Ali, mi, koji jos od novembra 1918. g., od okupacije Crne Gore od strane Srbije, pratimo tesku situaciju ove nesrecne drzave i imprijalisticke namjere Srbije, u ovoj izjavi vidimo otvorenu namjeru srbijanske vlade da otrgne crnogorskim cinovnicima sve ono sto bi im moglo pruziti snagu za otpor protivu nasilnog sjedinjenja sa Srbijom i zastrasuju se gladju.
Osoba, dobro informirana, koja je sada dosla iz Podgorice (preko Skadra) tvrdi, da je cinovnicko pitanje odavno uredjeno i da su Srbijanci vec toliko puta obecavali isplatu neizdanih plata, ali ovo obecanje nijesu jos ostvarili, niti ce ga ostvariti, jer beogradska vlada vidi dobro da je dosad bez ikakve koristi potrosila 14 miliona za propagandu u Crnoj Gori, gdje nije nikad nasla niti ce naci plodni teren za svoju imperijalisticku tendenciju. sta vise, uvjerila se da Crnogorci tim istim zlatom koje Srbija trosi tamo, nabavljaju oruzje i municiju, koje upotrebljavaju protivu svojih ugnjetaca."

STRAH OD GROZNOG TERORA

Cetinjski list, takodje, prenosi da rimski Popolo Romano" ? u broju 149, donosi ovaj clanak:
"Iz Crne Gore ne prestaju da stizu strahovite vijesti o stanju i prilikama koje vladaju u toj nesrecnoj zemlji, koju su Saveznici tako bezdusno zrtvovali imperijastickim prohtjevima Srbije. Te vijesti donose putnici i mnogobrojne i ceste izbjeglice iz te zemlje, koje se izlazu najvecim opasnostima i strahovitim tegobama, samo da spasu gole zivote od groznog terora koji je zaveden u Crnoj Gori. Prema tim vijestima, sukobi srbijanske regularne vojske i najamnika, t.zv. komita sa nebunjenim Crnogorcima neprekidno traju.
Od strane okupatorske Srbije sve se cini da se Crna Gora ili raseli, ili istri****, ili da se podcini sasvim imperijalizmu srbijanskom. Nad crnogorskim narodom vrsi se najveci pritisak i ne preza se ni od najgroznijih zlocina.
Oni koji dolaze iz Crne Gore nemaju dovoljno rijeci da opisu sva nedjela koja se vrse nad narodom u Crnoj Gori, kao i da nabroje sva pocinjena zvjerstva okupatorskih vlasti i njihovih agenata, razasutih po cijeloj Crnoj Gori. Svi oni, koji ne priznaju okupatorske vlasti i koji su ostali vjerni svojim vjekovnim tradicijama, stavljeni su izvan zakona i sa njima se cini sto god se hoce. Ista sudbina postigla je i porodice sviju onih koji su se ili odmentuli po sumama, ili su u inostranstvu.
Od tih zavjerstava nijesu postedjeni ni starci, zene i djeca. Njihove kuce popaljene su, imanja im unistena i porodice su izbacene na ulicu, ili internirane. Ostale bez ikakvih sredstava, pa su upucene ili na milostinju, ili da skapavaju od gladi.
Svi ugledniji ljudi u Crnoj Gori, koji nijesu uz okupatorske vlasti, a njihov broj je pretezniji, ili su zatvoreni, ili su internirani u daleke krajeve, izvan Crne Gore. Na njih se strogo pazi i sa njima se vrlo ostro postupa.
U svoj Crnoj Gori vlada velika bijeda. Oskudijeva se u svacemu. Hrane nedostaje, a isto tako i druge namirnice i zivotne potrebstine. Na hiljade djece, zena i staraca nalaze se u najbjednijem stanju i bez ikakve pomoci. Uzalud se vapije za pomoc, ali nje ni od kuda nema. Okupatorske vlasti slabo se brinu za crnogorski narod i ostavljaju ga da propada, a pomoc sa strane ne dozvoljava se...
Ono sto pretekne okupatorskom nozu i ognju, to ce biti osudjeno na smrt od gladi i bijede. To priznaje cak i beogradska stampa.
Oskudica u zivotnim namirnicama i ravnodusnost okupatorskih vlasti prema bijedi crnogorskog stanovnistva prouzrokovala je basnoslovnu skupocu tako, da cak ni imucniji dio stanovnistva nije u stanju da se snadbije i ishrani.
Takvo ocajno stanje vodi, ocigledno, propasti i istrijebljenju crnogorskog naroda i upropascenju Crne Gore kao drzave. Ako se tome zlu sto prije ne ucini kraj, Crna Gora ce za vrlo kratko vrijeme biti pretvorene u pustos i groblje!
Potreba jedne medjunarodne komisije za Crnu Goru ocigledna je. Ako je bilo razloga da se Crna Gora unisti kao zasebna i nezavisna drzava, sto je nepoznato i neobjasnjivo, svakako se ne moze dozvoliti da se i narod u njoj unisti i iskorijeni. Jedna medjunarodna komisija, odredjena da ispita ocajne prilike u Crnoj Gori, tome bi svemu ucinila kraj, priticanjem u pomoc bijednom narodu, kome je potrebita hitna i neodlozna pomoc. Bez te pomoci on je, prakticno, osudjen na ociglednu smrt."

U nastavku, cetinjski list pise: "Ugledni casopis 'Nova Antologija', u svesci od 1. avgusta, donio je vrlo lijep i informativan clanak 'Crna Gora za vrijeme rata', od dobrog poznavalaca Balkana g. prof. A. Baldacija, koji je isto tako ovih dana po raznim italijanskim listovima napisao niz afirmativnih clanaka o Crnoj Gori, od kojih se osobito istice clanak, koji je publikovao u casopisu 'Italia sud Mare' u svesci za avgust.
I casopis 'Tugo', u svesci za avgust, takodje je donio interesantan clanak o stradanjima naroda u Crnoj Gori.
'Stampa-nuova' iz Kapue, u br. od 22. avgusta, donijela je clanak 'Za nezavisnost Crne Gore' od kapetana Rambaldija Domenicija, a u broju od 26. avgusta clanak 'Za Crnu Goru ? zalosna i niska trgovina' od adv. M. D'Erika"...


"GRIJESI cE BITI KAzNJENI..."

Evo jos jednog karakteristicnog citata iz "Glasa Crnogorca": Organ radnicke partije u Jugoslaviji, biogradske 'Radnicke Novine', u broju svom 122, donosi sljedece: 'Vlast je nad narodom surova. Sve metode unistavanja zivota primjenjuju se, cak se i kuce pale. To se cini u namjeri da se kazne pristalice bivseg kralja Nikole. No, u stvari, tu ne moze biti rijeci o pristalicama bivseg kralja, kad je u pitanju narod. To je jedno prosto podmetanje laznih uvjerenja od strane vlasti, a stvar je pak prosta i sasvim drugog karaktera... Danasnja drzavna vlast uvela je prema narodu stav porobljavanja. Kakvi su tamosnji organi vlasti moze se zakljuciti iz toga, sto ovi svim silama rade da se narod umiri i tako 'umiren' u masama umire... Vlada je pozvala 80 (vidjenih) ljudi, da sa njima 'upravlja' narodom i pomogla je ove 'nesrecne' ljude sa 150.000 franaka... Moze vlada sazivati svoje ljudi iz Crne Gore, moze placati poslanike, moze jos za koje vrijeme uspjevati da zavadja pojedine krajeve u Crnoj Gori i izmedju njih razvijati ratne operacije, moze kociti cjelokupni privredni zivot, moze, na kraju svih ovih teskoca, traziti od naroda da je on stranacki pomaze - sve ce to biti uzalud. Grijesi ce biti kaznjeni, glave ce seplacati glavama, jer tako biva u Crnoj Gori."


PODGORIcKA SKUPsTINA - FALSIFIKOVANJE NARODNE VOLJE

List prenosi i da "pod nadnaslovom 'Srbija u Crnoj Gori' a naslovom 'Falsifikovanje narodne volje', italijanski list 'Tempo', u broju 95, donosi ovaj izvjestaj iz Kotora: 'Prilike u Crnoj Gori mjesto da krenu na bolje idu sve gore. Iz Srbije se, preko njihovih agenata razmjestenih po Crnoj Gori, sve radi da se Crna gora sasvim podcini Srbiji i postane njen sastavni dio ovako isto kao Stara Srbija i Makedonija. Nad crnogorskim narodom vrse se najveci pritisak i najgora zvjersta da pravna srbijansku upravu i da se odrekne od svojih suverenih prava. Srbijanske okupatorske vlasti, vojne i civilne, vrse u tome cilju najveci teror nad crnogorskim narodom, koji se nalazi u krajnjoj bijedi, izmucen gladju i siromastinom. Veliku bijedu crnogorskog naroda i stagovitu oskudicu u kojoj se nalazi, - jer je Crna Gora ostala bez ikakve hrane, a narod bez sredstava, - sribjanske okupatorske vlasti i do sada su pokusavale da iskoriste u politicke svrhe pridobijanjem naroda. Poslednjih dana na sve strane u Crnoj Gori osjeca se da se to sistematski provodi. Pomocu hrane i drugih zivotnih namirnica narod se ucjenjuje. Ima da bira ili da umre gladju ili da se pomiri sa okupatorskom upravom i da je prizna. Obavezuju se da ce joj ostati vjeran. Na taj nacin okupatorske vlasti izmamljuju od bijednog naroda zakletve na vjernost srbijanskoj dinastiji Karadjordjevica i izjave privrzenosti okupatorskoj Srbii. U potonje vrijeme samo se na tome radi u cijeloj Crnoj Gori i razna primamljiva obecanja se nude i onim Crnogorcima sto su se odmetnuli po planinama. Opste je uvjerenje da se ovim najnovijim trikom srbijanske okupatorske vlasti u Crnoj Gori hoce da posluze da falsifikuju narodno raspolozenje i izigraju ga, a obmanu Konferenciju Mira kako se crnogorskom narodu ne bi omogucilo da se slobodno i nesmetano izjasni o svojoj buducnosti. S tim u vezi iz Srbije je nagomilana vojska i artiljerija u Kotoru i htjelo bi se da se utice na konsultovanje crnogorskog naroda. Ocigledno je, da se po uputstvima iz Priza radi na tome, kad se vec ne moze da izbjegne narodno glasanje, da to isto izvrsi pod srbijanskim vlastima i ovako kako one to zele. Razumije se, da tu od pravog konsultovanja crnogorskog naroda ne moze biti ni rijeci da je prvi uslov da se dodje do slobodne volje naroda da srbijanske trupe i vlasti isprazne Crnu Goru?."

PRAVO MALIH I VELIKIH

"Glas Crnogorca" javlja i da je "briselski list 'Dmen' donio je potonje vrijeme nekoliko simpaticno napisana clanka o crnogorskom pitanju, iz kojih saopstavamo sljedece: 'Prva Konferencija Mira bila je veoma zagonetna i tajanstvena, i stoga nijesmo nigda bili tacno obavijesteni o buducnosti Crne Gore. culo se nesto o skupstini u Podgorici, ali demanti koji je domah slijedio, pokazao nam je sto je u stvari: nekoliko nezadovoljnika i zainteresovanih ljudi pokusali su izvrsiti prevrat. Ali, sam narod crnogorski ostao je onakav kakvi su bili i njegovi silni preci, koji su svoju slobodu branili protiv svakoga: i Turaka, i Arnauta i Austrijanaca - kako Hriscana, tako i Muhamedanaca'. Propracujuci note Kr. Vlade, upucene Konferenciji, list veli: 'Dobro ste odgovorili, predstavnici Crne Gore. Posto ste bili branioci slobode i hriscanstva, vas narod ce postati branilac svih malih naroda!' A druga Konferencija? Posto je prva prezirala male narode, hoce li ova druga priznati da pravo malih vrijedi kao i pravo velikih, i da njihov glas ima da se saslusa kao glas velikana. Ako se to postigne ovim crnogorskim protestima, neka je za to crnogorskim predstavnicima izrecena srdacna hvala!''


8.
Hrane se korijenjem i vocem koje sakupe po gorama

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

"Glas Crnogorca" je prenio i mnoge tekstove listova iz Francuske koji su, za razliku od zvanicne, anticrnogorske politike Pariza, ukazivali na cinjenicno stanje u okupiranoj Crnoj Gori. List, uz ostalo, objavljuje i ovo:
«'Medjunarodna revija za sociologiju', organ Medjunarodnog instituta za sociologiju, koja izlazi u Parizu, u svesci za avgust 1921. publikovala je na uvodnom mjestu studiju g. ministra P. soca o crnogorskom pitanju. Studija se zavrsava ovim rijecima: 'Pravo i sloboda bili su zastava oko koje su se narodi grupisali u ratu. Sad u miru Drustvo Naroda ne smije pocijepati tu zastavu, ako misli na buducnost!'»

''GORI NO TURCI''

«Pod naslovom 'Gori no Turci', izvod iz raporta pukovnika Burhama, predsjednika dobrotvorne kanadske misije u Crnoj Gori, publikovale su mnoge francuske agencije i listovi. Pukovnik Burham svoj izvjestaj je uputio u Velikim Silama. On ilustrije zlocine i nasilja koja Srbija cini u Crnoj Gori.
List 'Rom' (Pariz, 18. avgusta) donio je clanak pod naslovom ?Stradanje crnogorskog naroda?, a list 'Don Kihot' (Pariz, 21.avgusta) pod naslovom 'Italija i Crna Gora' donio je simpatican clanak o sesdesetogodisnjici vladavine Nj.V.Kralja Gospodara, kojim slavi uzvisenu licnost vladara i vitesstvo Crne Gore.
Veliki broj drugih francuskih listova publikovao je u cjelini ili u navodu rezoluciju, koju su italianski narod i poslanici donijeli u korist restauracije Crne Gore i njenog samoopredjeljenja, smatrajuci je kao politicki uspjeh Crne Gore.
casopis 'Floreal', organ radnog svijeta u Francuskoj, donio je 1.maja clanak poznatog publiciste d-ra Desbona o pitanju Crne Gore. Pisac zastupa pravo Crne Gore na Hercegovinu, Boku Kotorsku i Skadar sa okolinom.
?L'union Latni' od 26. avgusta t.g. donio je ovu biljesku:
'Dvjesta italijanskih poslanika, prije nego sto su poslanici otisli na odmor, votirali su jednu rezoluciji trazeci restoraciju Crne Gore namucene srbijanskim imperijalizmom. U engleskom parlamentu grupa Lorda Sidenhama to je isto ucinila. Kad ce se Francuski Parlament rijesiti da sa svoje strane trazi unistenje gnusne srbijanske tiranije koja se vrsi nad nasom bracom Crnogorcima?
Beogradizam je skoro istjerao iz Crne Gore nemile svjedoke, koji su bili clanovi Amerikanskog Crvenog Krsta. Votirati rezolucije u korist mucenih Crnogoraca, to je veoma dobro, ali bi jos bolje bilo da se vec jednom konstituise jedna medjunarodna zandarmerija Lige naroda, koja bi, brinuci se o ravnotezi, posto kazni crvene bandite boljsevizma, pozvala na postovanje humanih zakona bijednog beogradizma ubice i mucitelje.''
Isti list donio je u narednim brojevima i nekoliko uvodnih clanaka urednistva i saradnika zan Arsila u odbranu narodne stvari Crne Gore. U clancima su strogo osudjeni zlocini i izdajstva Srbije naspram Crne Gore.?»

ONEMOGUcENA POMOc CRNOGORCIMA

«'Revi Diplomatik' od 30. juna donosi: 'Britanska Misija za pomoc u Crnoj Gori, organizovana pod predsjednistvom lorda Provosta, poslala je 9. juna 1920, ministru spoljnih poslova lordu Kerzovu, jedan memorandum, iz koga se vidi da su srbijanske vojnicke vlasti u Crnoj Gori zabranile sefu te humanitarne misije, kapetanu cavort Mastersu i njegovomu asistentu, da udje u zemlju i da preduzme svoj rad na ublazenje nevolja crnogorskog postradalog stanovnistva. Ova misija je imala sve svoje papire potpuno uredne, posto su bili vizirane od strane nadlezne vlasti i potvrdjene od strane ministarstva spoljnih poslova.
Posto se iskrala u barskom pristanistu, u Crnoj Gori, kapetanu Mastersu je prisao jedan srbijanski kapetan i odveo ga kod prefekta. Tumac sefa misije bio je zadrzan putem od stane srbijanskih vlasti, odveden u zatvor i primijetilo mu se da ce biti strogo kaznjen, ako ma sto javi britanskoj misiji. Sve je stanovnistvo bilo obavijesteno da je opasno imati dodira sa tom misijom. Dr Dobrecic, arcibiskup barski, izrazio je zelju da vidi sefa te misije, ali je bio sprijecen. To isto se dogodilo i sa vjerskim poglavarom crnogorskih muslamana, muftijom Karadjuzovicem.
29. maja kapetan Masters bio je pozvan pismeno da napusti Bar u roku od 24 sata. sef britanske misije je protestovao, ali je naposljetku morao napustiti teritoriju Cr. Gore, otjeran od strane srbijanske vlasti.
O zivotnim uslovima crnogorskog naroda, raporat nam daje neke utiske, koje je kap. Masters mogao prikupiti za vrijeme njegova kratkog boravka na teritoriji Cr. Gore. U njemu stoji izmedju ostalog ovo:
'Nema nigdje nista, magazini su prazni, trgovi pusti. Seljaci, koji ne mogu proci iz jednog sela u drugo bez srbijanske dozvole, donose nesto iz brda na prodaju, ali sve to sto donesu ulijeva samo sazaljenje, jer cak ti siromasi ne mogu ni doci da pazara, jer su gotovo goli, odjeveni tkivom od vreca?.
Raport se zavrsuje: 'Otkako je Srbija okupirala ovu zemlju, svaka pomoc bila je uskracena svima ovim Crnogorcima koji nijesu htjeli priznati nasilnu okupaciju svoje zemlje. Narod nema ni novaca ni hrane. zivi hraneci sa korjenjem i vocem koje kupi po gorama. Moze se reci da tu bijeda vlada u najstrasnijim razmjerama. To je borba izmedju zivota i smrti i pitanje je: Kako ce taj narod biti unisten? Oni, koji se bore, idu u sume, ali izgleda da ce glad zamijeniti pustosenje rata. Hoce se, da se taj narod primora gladju na pokorenje Srbiji.''
Ovdje apelujemo ne samo na duznost nasih diplomata, no takodje i na ljudsku savjest. Zaista je sramota da se u Evropi takav brigandaz moze odigravati, a da mi gledamo izvrsenje velikog zlocina. Apelujemo na Francusku''...»

STRAVIcNO MUcENJE

«List 'sarivard' (Pariz 29. avgusta) publikovao je clanak o zvjerstvima Srbije u Crnoj Gori. Uz ostalo, u njemu se kaze:
'Vjerododstojni svjedoci, dostavili su nam nekoliko prijatnosti, zahvaljujuci kojima Srbijanci pretenduju da k sebi privuku srce crnogorskog stanovnistva.
U jednom selu 45 kuca bilo je zapaljeno i 420 zena i djece odvedeno.
Ljudi, koji su pokusali da ih brane, bili su muceni. Dvojica izmedju ovih predali su se na vjeru Srbijancima, a ovi su ih vjesali 4 puta u 24 sata!
zene su mucili vjesanjem iznad vatre da bi ih prinudili da otkriju prebivaliste ******.
U drugom mjestu, zena jednog porucnika, koja nije htjela kazati gdje joj se muz nalazi, bila je strasno tucena i na kraju istrgnut joj je jezik usijanim gvozdjem; bez sumnje da bi ubrzali iskaze.
Srbijanci su izmislili jedan nacin mucenja, koji bi inspirisao Mirbo-a: oni su sili zenskim u suknje macke, zatim su ove zivotinje tukli dok ne pobijesne od bolova, i tako su kidisale na ove jadne zenske grizuci ih i grebuci.
Veliki Predsjednik Vilson moze biti gord nacinom kojim je branio male narode, drage njegovom neurodjenom filantronskom srcu.
Vijest jedne agencije, koju su vise listova reprodukovali, tvrdjase da je Otpravnik Poslova Crne Gore napustio Francusku i da su poslanici velesila, akreditovani kod crnogorske vlade, bili opozvani i dodijeljena im druga mjesta; jednom rijecju da je Crna Gora prestala legalno egzistirati.
U stanju smo tvrditi, daje ta vijest neistinita; poslanstvo je jos uvijek u Neji-u i poslanici nijesu dobili nikakvo novo opredjeljenje. Kampanja, kojoj je cilj da ugusi glas potlacenih, nastavlja se. I to je sve!»'
"Glas Crnogorca" u istom broju prenosi i da je ''Ekler'' (Pariz, 12. septembra) u svojim clancima o jadranskom pitanju dotakao pitanje Crne Gore. Smatra ga od najvece vaznosti i trazi slobodno samoopredjeljenje za Crnu Goru".
I ''Dalmacija'' iz Zadra, u broju od 21. avgusta, donijela je takodje simpatican clanak o Crnoj Gori, pod naslovom ''Narod koji umire''.


ZATVARAJU OcI PRED OTVORENOM RANOM
"Glas Crnogorca" prenosi da je "engleski list 'Bliznji Istok' od 2. septembra objavio i ovo: 'Izgleda, da ne postoji ogranicenja politici 'slobodne ruke' saveznickih vlada. Jugoslavija je bila primorana da trazi Saveznicku Komisiju da uredi teritorijalni nesporazum izmedju nje i Arbanasa, i ona bi jednako dobro uradila da zatrazi da jedna druga Komisija uredi jednom i za uvijek status Crne Gore. Sigurno nije bas prijatno srbijanskim vlastima, da cirkuliraju medju njihovim saveznicima, ovakvi dokumenti kao sto sada dolaze od crnogorskog Presbiroa. Jedan od najskorih dokumenata donosi sumarno skorasnja zvjerstva ucinjena u Crnoj Gori, iznoseci po imenu izvjesne oficire, za koje se tvrdi da su odgovorni 'za najgroznije i jedinstvene brutalnosti', i nabrajajuci citave serije dogadjaja odomacenih na Balkanu. Ove izjave ili moraju sadrzavati neku istinu, ili su potpuno fabricirane. Ako je ovo posljednje, onda bi jugoslovenska vlada dobro ucinila da se upita za prijateljstvo Italije, koja stalno daje utociste organizacije, koja se zove i radi pod imenom Crnogorskog Ministarstva Spoljnih poslova, jer ovi napadi Presbiroa, misli se, ako se koraci ne preduzmu protiv njih, da prinose Srbiji znacajno vise stete, nego fizicke agresije arbanaskih plemenika. U svakom slucaju, ovo mnogo omalovazava saveznicke drzavnike, koji zatvaraju oci prema ovoj vrlo otvorenoj rani u njihovom balkanskom uredjenju.''

"VELIKA SKUPsTINA" ? VELIKI BLEF
Kako je prenio "Glas Crnogorca", list ?L'Inion Latin', iz Pariza, u broju od 26. avgusta, donio je na vidnom mjestu clanak sa naslovom ''zivjela Crna Gora'', iz pera doktora prava zorza Desbona, advokata pri pariskom Apelacionom sudu i direktora lista ''Diplomatik Publik'', iz koga je citirano ovo: ''Jadni Crnogorci! Siromasni ljudi za koje je rat bio narocito strasan, i koji cak ne dobijaju ni nesto slicno sazeljenju! Ah! Maleni narodi! zrtvujte se za mocne sile! Koljite se! Vrsite samoubistvo!... Vasa nagrada? Uvrede. Ismijavanja. Sebicnost... Ratovali smo da bismo omogucili narodima da sami sobom raspolazu. Eto, zbog toga Crnogorci nemaju pravo imati svoju otadzbinu i da ljube svoju zastavu! Uspostava Crne Gore ? isto tako kao Belgije i Srbije ? sacinjavase jedan od uslova mira. Poslije primirja. Kej d'Orsej i Elize potvrdili su crnogorskoj vladi, da su teritoriju Crne Gore okupirale francuske trupe i da izricna naredjenja osiguravaju postovanje ustavnih vlasti ustanovljenih institucija i slobode. Zaista, cim su Austrijanci otputovali, okupacija je izvrsena od strane srbijanskih trupa, pracene bandama pljackasi i teroristickih komitadzija. Otuda i ponistenje zakona i, sljedstveno tome, crnogorske nezavisnosti; hapsenje i ubistva rodoljuba; pljackanja, silovanja, paljevine i mucenja. Zatim jedan veliki blef: Sazivanje u Podgorici jedne ''Velike Skupstine'' ? u ostalom potpuno nepoznate u Ustavu Crne Gore. Dekret sazivanja proizilazise od tri osobe bez mandata, od kojih dvojica bijahu srbijanski cinovnici. Jedna sjednica koja je trajala nekoliko sati. Sa granatama i bombama u ruci kamiondzije zahtijevaju glasanje jedne gotove rezolucije donesene iz Srbije: zbacivanje starog Kralja Nikole. Jedan direktorium je sarzioran da likvidira poslove zemlje. Direktorium od 5 clanova: tri bivsa osudjenika na tamnicu zbog ucesca u zavjeri srbijanskoj protiv kralja Nikole; jednog nepismenog i jednog mladog studenta sa beogradskog univerziteta, koji nijednog ispita nije polagao. Likvidacija se sastoji u predaji krune crnogorske Princu Aleksandru, Regentu Srbije: unuk Kralja Nikole, prima bez stida krunu svoga djeda. Crnogorci ne usvajaju te zvanicne komedije. Oni hoce da budu gospodari kod svoje kuce. To je njihovo pravo! A mi im to pravo osporavamo?! Kucnuce cas kad ce narodi, gospodari svoje srece, moci znati osigurati da se potpuno postuje njihovo pravo da sami sobom slobodno raspolazu. Nasi upravljaci vas zaboravljaju. Narod francuski vas, medjutim, nece zaboraviti! Budite strpljivi, Crnogorci! Zadrzite nadu!''

9.
Francuska je do tada bila iskreni prijatelj Crne Gore

''La Tribune Orientale'' (Pariz, 16.VIII 1921) publikovala je uvodni clanak, u kome upozorava Srbiju da je za njenu odbranu zapoceo svjetski rat, pa joj upucuje prijekor za ono sto ona sada cini prema Crnoj Gori, a od cega su Saveznici imali da brane Srbiju od neprijatelja. Napada rezim biogradski i smatra ga kao gori od zloglasnog rezima Abdul Hamida, osudjuje drzanje zvanicne Srbije i zavrsava vjerom u pobjedu pravedne stvari Crne Gore.

''PRAVEDNA STVAR MORA POBIJEDITI? (?)

''La Revue Diplomatique'' u broju od 31.VIII.1921. na uglednom mjestu donosi clanak ''Borba Crne Gore za svoju samostalnost''. Istice borbu naroda, njegovu volju i sadasnju diplomatsku situaciju; poziva se na svecane garancije Francuske, Engleske i Italije, kao i pravo crnogorskog naroda i zavrsava ovako:
''Svaka pravedna stvar mora pobijediti. Moramo i ovom prilikom da priznamo da je trijumf crnogorske stvari vrlo blizu. Da je Srbija bila malo pronicljivija, ona bi sama od svoje strane odavno vec evakuisala Crnu Goru, bez krvoprolica izmedju srbijanskih trupa i crnogorskog naroda, borbe koja ne prestaje otkako je prije tri godine otpocela, i da ne ceka da bude medjunarodnim sudom prisiljena da isprazni teritoriju crnogorsku, u koju je usla bez prava i mandata, protivno svima obecanjima Velikih Sila.''
''La Droit des Peuples'', organ medjunarodne lige za odbranu prava naroda, u broju od marta, ponovo je uzeo u odbranu Crnu Goru. Tako u uvodnom clanku naucnik Rene Klapared pise o crnogorskom pitanju i izrazava misljenje da je sa njome ?tako grubo postupljeno samo zato sto je mala?.
''L' Am Goloaz'' (Pariz, br. 62) publikovao je clanak dr zorza Dezbona, u kome on napada francuskog diplomatu Filipa Bertloa zbog podrzavanja zvanicne Srbije, cijom je krivicom ponovo zapleteno balkansko pitanje i ugrozen mir drzava na Balkanu.
''Tribin Parlamenter'' publikovala je 7. juna clanak senatora Kornea, clana komisije za spoljne poslove u Senatu, koji zigose srbijansko varvarstvo, izdajnicku, nelojalnu politiku i predstavlja je kao opasnu za Balkan i za opsti svjetski mir. Neki ostarjeli francuski profesor pokusao je da brani Srbiju od te osude, ali odmah iza toga list ''Union Latin'' utvrdio je da taj profesor, g. Oman, vec ima poziv beogradske vlade za propagandu u korist Karadjordjeviceve Srbije i za plasiranje zajma. Znamo vec kako su rentabilne te uloge...
clanak senatora Kornea vazan je i kao pojava, jer pokazuje da cestiti elementi izdizu iznad svega dobro naroda. G. Korne predstavlja u ovom misljenje naroda i struju u Francuskoj, koja se stara ne za plasiranje kapitala i dobivanje koncesija vec o tome da se bori za mir i sloga na Balkanu i u Evropi.

FRANCUSKA TO NE SMIJE DOZVOLITI

''Revi Diplomatik'' u br. od 31. maja i ''Revi Internasional'' u svesci od juna t.g. donijeli su simpaticne clanke u korist Crne Gore. Citirajuci izjavu: g. dr soca, koja je izasla u ''Tanu'', od 19. maja t.g., list zavrsava:
''U proslosti je Francuska, pored Rusije, bila uvjek iskreni prijatelj Crne Gore. Treba se nadati da moderna i republikanska Francuska, vjerna svojim obavezama i tradicijama, nece ni po koju cijenu dozvolitim da se ma kakav atak izvrsi na neprikosnovena prava Crne Gore.
Ako prelistamo istoriju, vidjece se, da se, ne samo istorija sviju zemalja, nego takodje i najpametniji ljudi Evrope posvetili Crnoj Gori najslavnije stranice. Veliki Gledston je rekao: 'Nezavisnost Crne Gore i njeni herojski podvizi prevazilaze one koje su pocinili heroji Termopila i Maratona?.
Sinovi Crne Gore, kao i njihovi zvanicni predstavnici prijesli su zemlje i more i dodjose u Francusku da tu nadju, u danima izgnanstva, svoju drugu otadzbinu. Francuska to ne smije ignorisati. To je njen dug casti! Ona sacinjava najdragocjeniji kamen njene velicine i njenog prestiza u svijetu. Francuska je u cijelom svijetu poznata kao pokroviteljica malih drzava. Ona ne smije nikad napustiti svoj sveti ideal, koji ju je nacinio velikom i koji je mogao oko nje okupiti u ratu toliko malih naroda. Njen slavni drzavni poglavar Poenkare, zar licno ne pisase 24. novembra 1918. da ''Francuska nije zaboravila junastvo kojim je Crna Gora ustala. Ona zna patnje naroda crnogorskog... Crna Gora ceka s uvjerenjem svoju restauraciju u svoju slavu. Nasa zemlja nece zaboraviti one koji su bili partizani pobjede. Jedan pogled na proslost ce uvjeriti da samo pod tim uslovom moze biti lijepa i trajna ta pobjeda?.

KRALJ ODBIO SRPSKU APANAzU

Ovdje saopstavamo i komunike Kraljevske Vlade, koji su donijeli u cjelini pariske agencije Radio, Pres Asosije i Azane de Balkan, a koji je, bio bilo u cjelini bilo u izvodu, publikovan u raznim francuskim listovima:
''Pitanje Crne Gore je jedno internacionalno pitanje, koje jos nije rijeseno. Ono mora biti tretirano od strane Konferencije Mira. Garancije Velikih Sila su izricne, isto kao i deklaracije da pitanje Crne Gore mora biti tretirano od strane svih Velikih Sila na Konferenciji Mira.
sto se tice novosti koje se rasprostiru iz Beograda da je srbijanska vlada odlucila da ponudi kralju Crne Gore godisnju apanazu od 300.000 franaka da se odrece svojih prava na krunu Crne Gore, one su primljene sa gnusanjem u crnogorskim krugovima.
Slicne su ponude, uostalom, bile cinjenje kralju Nikoli u jesen 1918. i u avgustu 1919. On je izjavio, odmah u to doba, da se ne tice njegove licnosti; posto su cast i pravo crnogorskog naroda jedino u pitanju, oni ne mogu biti predmet nikakvog trgovanja.
Kruna Crne Gore je iskljucivo svojina crnogorskog naroda; kralj je samo njen nosilac. Zbog toga je crnogorska vlada ovlascena, i u ime Nj. V.Kralja da izjavi da ce svaka eventualna ponuda u tom smislu biti odbijena sa najvecim gnusanje.
I od prije crnogorski upravljaci nijesu nikad cinili, niti ce ikad ciniti, trgovinu sa crnogorskim pravima.
Crnogorci nastavljaju borbu i nece poloziti oruzje, sve dok Srbija ne evakuise Crnu Goru?.

ATENTAT PROTIV NEZAVISNOSTI

List ''Pari-Sid-Uest'' u dva posljednja broja, januar 1921. u rubrici spoljne politike, donio je dva energicna clanka u odbranu Crne Gore. Ostro osudjuje nasilja Srbije, za koju kaze da nema u Francuskoj potpore, do u izvjesnim cinovnicima, a koji su za to potplaceni. Poziva Francusku da postuje zadanu rijec. clanak se zavrsava sa vjerom u pobjedu 'svetih i nepokolebivih prava Crne Gore', da ce 'neumitna privda donijeti triumf Crne Gore, a kaznu njenim neprijateljima'.
''Rekler'' ugledni pariski list u svom broju od 27. decembra, donio je clanak koji saopstavamo u navodu:
''Ta novost, koja je mozda istinita, izgledace u toliko prije vjerovatna onima koji poznaju crnogorske stvari ukoliko je tesko razumjeti kako razlozi na koje se ta odluka poziva mogu opravdati jedino takvo rijesenje. S druge strane, rapalski sporazum bio je ucinjen izmedju Rima i Beograda, bez prisustva Crnogoraca. Isto tako, izbori o kojima je rijec nijesu bili u Crnoj Gori nista drugo, do jedna strahovita sprdnja, nametnuta od strane srbijanske tiranije.
Izgleda nam, dakle, tesko objasniti sa tim jednu mjeru koja nije, u stvari, nista drugo do diplomatsko priznavanje jednog atentata protiv nezavisnosti jedne drzave koja hoce da ostane suverena, i koja je to uvijek bila za toliko minulih vjekova. I ta se zemlja borila za saveznicku stvar, tako dobro, da u jednom neobino mutnom i ocajnom momentu rata, nije oklijevala da se zrtvuje za spas srbijanske armije u povlacenju''.
''Gazeta del Popolo'' u svom broju od 28. decembra publikovala je, od strane svog predstavnika u Parizu, dug clanak i intervju g. Ministra soca o politickoj situaciji Crne Gore. Dopisnik navodi da je povodom vijesti o opozivu francuskog poslanika ucinio posjetu Vladi Crne Gore u njenom zdanju u Neiju ''na kojem se pod burnim nebom bijesno leprsa narodna zastava'', ili ''duhove sam nasao vedre, pune odlucnosti za borbu i pobjedu''.


NE GOVORE O RAZBOJNIsTVU SRBIJANACA
?Glas Crnogorca? objavljuje da je ''Vag'', list socijalisticki, koji izlazi u Parizu, u svome broju od 19. avgusta, na uvodnom mjestu donio clanak pod naslovom ''Razbojnici''. Pisac clanka je direktor lista, cuveni publicista g. Pjer Brizon, francuski narodni poslanik. U clanku se kaze: ''Svako govori u Francuskoj, u Engleskoj o velikom ratu zapadnog kapitala protivu Rusije. Ali, niko ne govori o razbojnistvu Srbijanaca ? tijeh jagnjadi iz 1914. koji su bili povod rata.'' Zatim saopstava u izvodu raport komandira Ivana, potprucnika Boza i zemljoradnika M. Bulatovica o zlocinima i zvjerstvima koje su Srbijanci pocinili u Rovcima. Zavrsava ovom teskom optuzbom: ''I treba reci jos da smo, toboz radi pomoci onih srbijanskih razbojnika, upali 1914. u rat, u kojemu je bilo 12 miliona mrtvih?. U slobodoumnim krugovima francuskim clanak je izazvao citavu senzaciju i otvara oci i onima koji jos ne vide kakvu opasnost predstavlja zvanicna Srbija. Savjest se revoltira pred grozotama koje Srbijanci cine u Crnoj Gori, a na koje ih goni bijes i korupcija njihove krvave dinastije i njenih saucesnika".
?OPsTE JE GNUsANJE?
?Glas Crnogorca? dalje pise: ?Prilikom opoziva francuskog poslanika kod Kraljevske Vlade, moze se utvrditi da je cjelokupno francusko javno mnjenje na strani Crne Gore. Nije se naslo ni jednog pojedinca, ni jednog lista koji je imao kurazi da odobravanjem proprati taj postupak francuskog Ministarstva Spoljnih Poslova. Pojedini listovi ostampali su bili lazne vijesti iz Beograda, ali kad je Kraljevska Vlada dala svoje saopstenje i demanti, utisak je bio nepovoljan za Srbiju, i u Francuskoj danas samo se moze cuti osuda protivu politike Srbije i njenih pomagaca. Opste je gnusanje protivu nasilnicke politike i protivu sistema lazi i korupcije, koju Srbija bezocno siri pred ocima civilizovanog svijeta bez straha za buducnost i sramotu koju time nanosi svome narodu. Na vijest o opozivu francuskog poslanika, mnoga ugledna lica kako francuska tako i drugih narodnosti, dosla su u sjediste Kraljevske Vlade u Neji kod Priza, krajem prosle godine da se obavijeste i izjave svoje simpatije. Druga, pak, pismima i telegramima izjavila su svoje simpatije i gotovost da do kraja ostanu uz borbu Crne Gore protivu njenih neprijatelja ma ko oni bili. Nekoliko Francuza ponudilo se da i oruzjem stanu pod birjak crnogorski, ako tu ustreba. Svi nam dovikuju: ''Ne klonite, Crnogorci u vasoj borbi! Svijet ste ubijedili u vase pravo: pobjeda ce doci!''

PROTEST CRNOGORACA U FRANCUSKOJ
Crnogorci u Francuskoj uputili su na francuski narod ovaj protest: ''Crnogorci, koji su izbjegli ispred neprijateljske najezde i koji se bjehu sklonili pod okrilje njihove velike saveznice Francuske, pretrpjeli su danas isto toliko gorskih iskusenja kao u danima njihove ekzode. Oni bjehu upravili sve svoje nade na Francusku, utociste njihove Vlade u onim gorkim casovima. Na nesrecu, odluka koju donijese francuski upravljaci pokolebava njihove nade, jer ta odluka vrijedja njihovu zemlju i pravo slobodnog opredjeljenja. Mi natavljamo da vjerujemo da francuski narod nece nikad odobriti akt svojih upravljaca i da ce njegova ziva simpatija uvijek ostati na strani slabih i potlacenih. Milioni zivota palih za Pravo i Slobodu uzvikuju: 'Pravda!' dok na nasim ognjistima ponovo toci krv, prolivena od strane zlocinacke oligarhije iz Biograda. U slucaju da bi civilizovani narodi dozvolili da ti zlocini budu izvrseni do kraja, neka znaju da ce crnogorski narod, on sam, nastaviti borbu ili do istrjebljenja, ili do trijumfa svoga prava slobodnog raspolaganja samim sobom''..
.

10.
Crna Gora ne moze umrijeti

"Glas Crnogorca" pise i o zalaganjima Rusije za pravedno rjesenje crnogorskog pitanja, prenoseci da je zvanicna Moskva, uz ostalo, uputila Konferenciji u senovi (1922) ostar protest zbog nepozivanja predstavnika Crne Gore na taj skup. Potom nastavlja:
«Osim note predsjednistvu Konferencije u senovi, kojom je ruska delegacija pitala zasto Crna Gora nije pozvana na Konferenciju, cicerin je u noti od 30. aprila o.g. upucenoj Konferenciji govorio o Crnoj Gori, a takose o Hrvatima i Makedoncima. Srbijanska delegacija protestovala je zbog toga pismom od 4. maja, upucenim cicerinu, u kome, izmesu ostalih lazi, stoji, da je crnogorski narod, navodno, odlucio slobodno o svojoj sudbini u novembru 1918. g. a u stvari u sramnoj i laznoj, takozvanoj 'Velikoj Narodnoj Skupstini'.

Povodom ovoga predsjednik Vlade, general Vucinic uputio je iz Rima telegrafsku zahvalnicu cicerinu, kojom je dokumentima pobio lazi srbijanske delegacije. Sa svoje strane, ministar spoljnih poslova dr soc, uputio je, u ime nase delegacije u senovi, u istom smislu, notu ruskoj delegaciji.
Zbog ovoga srbijanska vladina stampa ponovo se ozlojedila na Rusiju, te, primjera radi, navodimo sto o tome veli ''Samouprava'' od 7. maja o.g.
''Prije neki dan odigrao se na senovskoj Konferenciji jedan skandal, koji ce, vjerovatno, ostati jedan od najvecih, koji su se na njoj odigrali. G. cicerin je pokrenuo u senovi pitanje ugnjetalih masa u nasoj drzavi, i ? vaj koliko neuracunljivosti! ? on je optuzio nasu zemlju da tiranise Hrvate, Makedonce i Crnogorce. On se oslanja na Sofiju, na takozvane agente Mihaila Njegosa i na Radica. Ali, on se ljuto vara kad sve to cini. Taj put je daleko od svega sto bi nas navelo na ma kakve izmjene u nasoj korektnosti, nasoj lojalnosti i u nasoj neutralnosti. U nasoj zemlji se jos postuje pravo i jos stite slabi, kao sto je to uvijek u njoj bilo''...
Predsjednik Komesara, narodni komesar za spoljne poslove Ukrajinske Socijalisticke Sovjetske Republike, g. Krostijan Rakovski, poslao je sljedece pismo bolonjskom centralnom komitetu za nezavisnost Crne Gore:
''Gospodine Predsjednice! U odgovoru na Vase pismo (br. 635) od 16. maja, koje sam primio dok sam se jos bavio u senovi, cast mi je saopstiti Vam, da je ruska delegacija u dva maha naglasila Konferenciji nepravdu ucinjenu crnogorskom narodu, s kojim je Srbija postupila kao s kakvim porobljenim narodom, a bez njegove konsultacije. Ruska je delegacija postavila pitanje: zasto Crna Gora nije bila pozvana na Konferenciju, a zatim smo i u svom, dobro poznatom, odgovoru g. sanceru u pitanju Georgije, protestovali protivu nepravde ucinjene Crnoj Gori.»

CRNOGORCI PRVI NA BALKANU IMALI NEZAVISNU DRzAVU

''La Revi Kontemporen'' (Pariz, maja 1922.) publikovala je clanak svog direktora Anri D' Osmana pod naslovom ''Crna Gora ne moze umrijeti'' ove sadrzine:
''Crna Gora je mala zemlja, ali koja moze podmirivati svoje potrebe. Njena obilna bogatstva ocekuju samo eksploatacije. Njene sume, a da i ne govorimo o rudama, predstavljaju 120 miliona kubnih metara industrijskog drveta prvoga reda; sada ih cijene na nekoliko milijardi. Osim toga, naknada ratnih osteta, koje se duguju Crnoj Gori, bile su procijenjene na Konferenciji u Sia na 723 miliona. Prema tome, rekonstitucija ove zemlje je osigurana.
Narocito hocu da pokazem da to napominjem ovdje da bih demantovao verziju, rasprostranjenu od njenih neprijatelja, da Crna Gora ne moze opstojati bez pomoci sa strane. Ako Crnogorci nijesu znali bolje eksploatisati prirodne izvore Otadzbine, to je za to sto su u toku vjekova bili primorani da stalno brane oruzanom rukom njihovu slobodu. Mesutim, sa teritorijalnim prosirenjima, koje joj pripadaju po etnickom, istorijskom i ekonomskom pravu, njeno stanovnistvo popelo bi se na jedan milion. Njena buducnost, dakle, osigurana je.
Ne treba zaboraviti, takose, da su Crnogorci stvorili prvi na Balkanu svoju nezavisnu drzavu, koja je kao takva priznata od 1076. g. u mesunarodnim odnosima. Crna Gora ostade slobodna, cak i onda kad ostale hriscanskske drzave, podrazumijevajuci i Srbiju, stenjahu pod turskih jarmom. Napad Austro-Njemacki 1914. uvrsti Crnogorce na stranu Saveznika, i ako ih je ratna sreca osavila, ipak sve pokazivase da ce im se osigurati dostojna reparacija.
Izjava g. predsjednika vlade Brijama (1917), predsjednika Poenkare-a, g. Pitoma, ovdasnjeg ministra spoljnih poslova (191, kao i mesaza g. predsjednika Vilsona u americkom Kongresu, od januara iste godine, kategoricne su u tom pogledu. Vrhovni Savjet od 13. januara 1919. bjese odlucio, ''da ce Crna Gora biti predstavljena jednim delegatom, ali pravila odnosno odresivanja toga delegata bice fiksirana onda, kada politicka situacija toga naroda bude rasvijetljena.''
Zna se sto je docnije s njim bilo. I pored te odluke, kojom je nasilna aneksija Crne Gore od strane Srbije ponistena, vlada biogradska organizovala je jednu prividnu narodnu konsultaciju, koja, pod protekcijom srbijanskih bajoneta, jednostavno, aneksira Crnu Goru Srbiji.
Poslije takvih intriga, u kojima bi umijesan g. Andrea Bartolo, kojega je g. Poenkare zauvijek udaljio iz Kej d' Orseja, ta nepravda bi dozvoljena! Mi cemo to znati jednog dana, ali ljudska savjest, ta neminovna pravda, o kojoj govorase Gambeta nece dozvoliti Srbijancima da stave, tako reci, u njihov dzep jednu 1000-godisnju drzavu, jedan herojski i kavaljerski narod. Francuska, koja se borila 4 godine za trijumf pravde, ne moze tolerirati takav postupak... I Njemacka je pokusala nametnuti svijetu tu monstruoznost, ali sila ne nadvlasuje pravo. Mi to bar mislimo.
Zakonita Vlada Crne Gore uvijek je zahtijevala za tu zemlju jedan plebiscit, koji cak nije bio osporavan, stanovnicima Koruske, slesviga i slezije. Sadanja situacija Crne Gore ni u cemu se ne razlikuje od one u Belgiji i Srbiji, koja je bila stvorena austro-njemackom okupacijom. G. Bonomi, predsjednik italijanske vlade, zar nije potvrdio, u svome govoru od 23. jula 1921. da ''sadanje fakticko stanje Crne Gore, stvoreno od strane Srbije, nije dobilo nikakvu mesunarodnu sankciju.''
Saveznicki skupovi nijesu imali kurazi da pristupe rjesavanju crnogorskog pitanja, tj. da prinude Srbiju na evakuaciju Crne Gore, da bi crnogorski narod mogao slobodno raspolagati samim sobom.
Mesunarodna Konferencija u senovi, na kojoj nijesu bile vise evropskih drzava, jeste ekonomskoga reda. Mi, takose, ne vjerujemo da ce ona uzeti u pretres koje pitanje politickoga reda. Mesutim, mi vidimo, da je Vlada Crne Gore podigla energicno svoj glas pred tim areopagom. Dedegacija Crne Gore podnijela je Konferenciji memoar o trazenjima Crne Gore. Ta delegacija bila je primljena od predsjednika Konferencije g. Fakte, kao i raznih drugih licnosti.
Mi smo uvjereni da ce doci dan, kada ce se pravda dati gorstacima Crne Gore, koji traze svoja prava, kao sto Francuzi neumorno traze svoja.''

PISANJE sVAJCARSKE sTAMPE

?Glas Crnogorca? pise i da zenevski list ''Droa de Pepl'', u broju 2, donosi dva clanka o Crnoj Gori, od kojih jedan glasi:
«Da ne govorimo o skrivenoj sili novaca. Ali, cudimo se pravcu koji su ponekad uzele ta volja pravice, ta zelja za mirom, osnovana na postovanju prava, tako cesto i tako jako isticane za vrijeme svjetskoga rata. Treba li uporesivati tu volju, tu zelju, sa morskim valovima koji, polazeci iz tolikih daljina, tako visoko uzrasli, tako velicanstveno naduti udarajuci o obalu, nista drugo ne daju, do jedino prizor njihove nemoci i njihove ljage?
Ja sam sebi ponekad postavljao to pitanje, a poglavito misleci, dok je svi zaboravljaju, na ?srbiziranu? Crnu Goru. Zasto takva nepravda? To je zbog cega se pitala, tu skoro, italijanska komora pri slusanju raporta komisije, koja isticase taj cudnovati slucaj da Sen zermenski Mir smatra kao ugovarace drzava koje su ponikle raspadom Austro Ugarske i koje su tretirane mnogo drukcije od Austrije, kao da nijesu sa njom bile u ratu, u istoj mjeri kao ona, dok druge drzave, na primjer Crna Gora, nijesu bile ni primljene na Konferenciju...
Crna Gora se borila za Saveznike. Saveznici je za to kaznjavaju. Oni su je smotali. Moglo se ocekivati od pobjedonosnog udruzenja demokratskih nacija nesto drugo, a ne ovakva podvala.
U vremenu kad imasase ljudi, takve sramote ne trpljahu se. Bez materijalne sile, jedino sa muzestvom njihova duha, bijahu heroji Prava, vitezi Ideala, koji se nikad uzalud ne prizivahu. Rat 'moralizatorski, nurifikatorski, i regenatorski' izgleda da je pogubio sve te ljude. Zar nema nijednog od njih da postavi, sa vise autoriteta nego sto to ja mogu, to zalosno pitanje: A Crna Gora?»

HRANE SE PROKUVANIM LIscEM

svajcarski list ''Zurnal de Zenev'' u svom 103. broju, donosi ovaj clanak:
«Pocev od 1. januara 1916. Crna Gora je izgubila svoju slobodu u borbi protiv svojih napadaca. Svu svoju malu srecu sistematski je upropastila. Sada se ta zemlja bori za svoj opstanak. Nema stanovnika koji ne mora da se postara za koje zrno psenice, za svoju kucu, a za odjecu i obucu ni govora nema. U njihove slamom pokrivene kuce ne ulazi nista drugo, nego lisce biljaka, koje ni koze nece da brste; oni ga kuvaju dokle god gorcina iz njega ne izase i onda se hrane tim pokuvanim ostatcima.
U jednom selu od dvadesetak kuca, deset porodica milostinjom produzuju svoj napaceni zivot. To bijedno i nesrecno stanje koje sada tamo vlada postaje sve gore...
Prosla zima i proljece provedena je nekako zahvaljujuci posredovanju Amerike, koja je donijela vece kolicine namirnica, odijela i ljekarija. Ali ta je pomoc obustavljena, jer se Amerika povukla i racuna se, da je najmanje od novembra pa do sada, kada situacija nije poboljsana, 80.000 dusa (Crna Gora sada ima nesto vise od 200.000 stanovnika) umrlo od gladi. Narod cini sve sto je moguce da se spase od katastrofe. Svaki najmanji kutak je obrasen, ali nije samo pomoc narodu iscrpljena, narocito humana. Nedostaje dovoljni broj ljudi za rad potreban.
Stanovnistvo je vecim dijelom sastavljeno od udovica i sirocadi. Polja su obrasena ali ove godine nece donijeti roda. Ona su upropasceni od crnih malih insekata, skakavaca, koji cine pojavu za vrijeme rata i od kojih se ne moze sprijeciti pustosenje. Proslog ljeta oni su opustosili okolinu Podgorice; ove godine donijece bijedu cijelom narodu.
To je situacija u Crnoj Gori. To su izgleda na buducnost te zemlje i njene zetve. stavise, uvoz je zaustavljen, Crna Gora podnosi danas slucaj kojem se ne moze naci ravna.»



SAVEZNICI SU BILI NEKOREKTNI PREMA CRNOJ GORI
»Sarajevski list ''Srpska Zora'' broj 277, od 21. marta, donijela je ovo: ''G. Risto Popovic, biv. ministar u Crnoj Gori, objelodanio je 18. marta o.g. ovu veoma znacajnu izjavu o Crnoj Gori: 'U jednom od proslih brojeva 'Obzora' izasla je izjava g. Mirka Mijuskovica 'Obzora' izasla je izjava g. Mirka Mijuskovica, biv. crnogorskog ministra, a u pitanju ucestvovanja Crne Gore u svjetskom ratu. To mi je dalo povoda, da i ja o tome recem nekoliko rijeci, uvjeren da cete im dati mjesta u vasem listu. Akceptiram u cjelini izjavu g. Mijuskovica i izjavljujem: 1. Da je Crana Gora bez ikakvog organicenja i bez ikakvog pritiska sa ma koje strane, dosljedna bratskoj duznosti i osjecajima prema Srbiji i drzavnim amanetima, stala uz Srbiju i vezala svoju sudbinu sa njenom sudbinom, i to prva od sviju Saveznica, i u vrijeme kada se jos nije znalo ni kakvo ce drzanje zauzeti Rusija. U toj njenoj odluci nijesu je mogli pokolebati ni sjajna obecanja bivse Austro-Ugarske monarhije, ni savjet jednog od danasnjih saveznika ?da bude mirna?. 2. Da je u toj borbi izdrzala sa najvecim samopregorijevanjem i potpuno ispunila svoju zadacu. Podlegla je daleko nadmocnijem neprijatelju, jer je bila iscrpila sve svoje sile. Sa zadovoljstvom konstatujemo otvoreno i casno priznanje nekih listova, npr. ''Balkana'' br. 17, zasluga Crne Gore, njene vojske, njenog kralja, njene vlade i njene Narodne Skupstine. Idem jos i dalje i izjavljujem: Crna Gora, njena vojska, njen kralj, i njena vlada nijesu izdali Saveznike, vec naprotiv - Saveznici su njih napustili u najtezim momentima ostavili i bez pomoci i bez prijateljskog savjeta. Za sve vrijeme trajanja rata Crna Gora bila je i lojalna i korektna prema Saveznicima. Saveznici prema njoj nijesu bili takvi. Istorija ce ovo utvrditi i kao istinu zabiljeziti! Danasnje neozbiljno pisanje nekog dijela stampe, dokazace samo to, da je nepravilan put, kojim se poslo k nasem ujedinjenju, i da se za taj ideal sviju nas, pored tolike krvi, nepotrebno trazila i moralna smrt upravljaca Crne Gore. U stanju sam sve ovo dokazati i sa svojim drustvom braniti pred svakim nepristrasnim sudom nas ispravan i patriotski rad''.»

11.
Zlocinci priznaju grijeh vlast nad narodom surova

"Glas Crnogorca" u broju 96, pod naslovom "Zlocinci priznaju grijeh", objavljuje i sljedece:
«"Stojan Protic, kao pred smrt, osjeca na dusu tezinu grjehova, zavjerstava i zlocina, sto ih je Srbija, on i njegovi drugovi, ucinili protiv Crne Gore i njenog naroda.
Izvjesni radikalski listovi donosili su clanke o zvjerstvima zvanicne Srbije u Crnoj Gori. cak i 'Tribuna' (28.IX 1920) otkrila je i priznala sva ona strahovita zvjerstva, o kojima smo pisali u nasem listu. 'Obzor' (Zagreb, 4.V.1921) i 'Radnicke Novine' (Biograd, 6.XI.1920.) to su potvrdile. Sve ove novine priznale su grijeh svojih gospodara i svoje sopstvene tek onda kad su zlocinici uhvaceni na djelu od strane Velikih Sila i stranih humanitarnih misija, koje su se o tome uvjerile na licu mjesta."

RADIKALI UKAZUJU NA ZLOcINE
"Sad je dosao red na list Stojana Protica ? 'Radikal' (25., 26., i 27. februara 1922.) i sam priznaje nesnosno stanje i zlocine, koji se vrse nad crnogorskim narodom od strane srbijanskih 'vlasti' i njenih agenata i spijuna. U tim clancima Crna Gora naziva se zemlja jauka ? Jaukovina. Toboznji srbijanski 'okruzni nacelnik' u Niksicu napada se za krivice, zbog kojih je 'smijenjen sa svoga polozaja':
'Milu Bogu hvala, kad i dahiluku ovoga nikogovica (koji se hvali da mu prezime datira iz XIII vijeka) dodje kraj. Jer, dosta je nas narod za dvije godine jaukao pod uobrazenjackom kamdzijom ovog nacelnika iz XIII vijeka, za koga svi Drobnjaci tvrde, da su ga gradili askeri, kad mu je majka nosila buvaricu na Lever?Taru da prodaje. Sin Radovana Kolancine iz Pridvorice, ovaj se tankolozovic skolovao u Turskoj pod Abdul Hamidom, gdje je poprimio i sve turske manire, ideologiju i prljavstinu. Taj ni po godinu dana nije presvlacio kosulje, ni izuvao carape s noga, sve dok mu se na njima na raspanu. Dobivsi pod kraljem Nikolom sluzbu, zakleo mu se na vjernost. Za vrijeme rata s Austijom bio je pisar vojnog suda, tad su mu Mendzo Blagotin i Vujovic iz Mokre Njive pisarsko gospodstvo malo izmedju ruka propustili u Banjanima. Na povrsinu ga je iznio poznati politicki kreten Marko Dakovic, za vrijeme svog predsjednikovanja u Izvrsnom Odboru, postavivsi ga, kao svoga prisidjeldiju, prvo za predsjednika prvostepenog suda u Pljevljima, a zatim za okruznog nacelnika u Niksicu, sa zadatkom: da Marku, Miju Socici i sebi pripremi teren u ukvrzi duhove u niksickom okrugu, za slucaj novih izbora za narodne poslanike. I zaista, cim je dosao u Niksic, Jaukovic se upregao u jaram famozne 'kuzine sa tri coska' i opkolno se najgorim moralnim olosem... Da bi pokazao da je sila i vlast, poceo je svako vece u deset sati ici od kavane do kavane, te licno izgoniti konsomante iz njih, cime je, naravno, nacelnicki polozaj u ocima ovog patrijahalnog svijeta srozao na nivo pandura... Jaukovic je svojom rukom u svojoj kancelariji batanao Bekicu Mizovica, gospodjicu Svetu Uscumlic i druge."

NIKsIc POPRIsTE cUDA I POKORA
"Policiski pisar Ilija Kastratovic, koji je za sve vrijeme okupacije bio svapski cinovnik i koji je prije rata imao da odgovara pred sudom za bracni prekrsaj i kopile u Pivi, bio je za sve vrijeme Jaukoviceva nacelnikovanja njegov najpovjerljiviji desnokrilnik. Pod izgovorom da oduzima vojnicko odijelo i obucu, Kastratovic je, usred dana i nasred pazara niksicskog, medju hiljade muskog i zenskog svijeta, ostavljao gole i bose i bez gaca seljake i gradjane. Taj isti gospodin ima obicaj da u ponoci ispituje okrivljene i hapsi pod zandarmerije, kojom ih prilikom najnemilostivije bije i pretuca. Naravno, da to ne moze biti bez znanja i naredjenja Jaukoviceva.
Dok po niksickim nadlestvima nema ni cestitih stolica, dotle se Jaukovic u svom stanu sluzio namjestajem iz dvora kralja Nikole. Radoznali smo, da li ce mu kum Pero 'cuk' dozvoliti, da, kad bude definitivno napustio Niksic, ponese sobom dvorske stvari, kao sto su i neke ranije 'velesile' ucinile. Uostalom, to bi bilo potpuno u karakteru ovog beskaraktera, koji je dosao u Niksic go kao prst, a koji sad iz njega iznosi pune bisage i koji se toko nasuo, da cak i u Pljevljima kuce kupuje.
Kad je sekretar okruznog nacelstva, g. Radovan Tomic, za vrijeme Jaukoviceva odsustva, uspio da preko zandarmerske patrole rani i opkoli u Drobnjacima komitskog vodju Muja Basovica, Jaukovic je pohitao iz Pljevlja u Niksic i odmah naredio: da se svaka potjera za Basovicem obustavi. A to, kazu, za to sto mu je Basovic porucio, da ce mu poklati familiju, ako ga ne ostavi na miru.
U nizu podviga ovog nacelnika iz XIII vijeka je i svojevoljno stvaranje i favoriziranje kontra-komitskih ceta, koje su za narod i postene gradjane gore od pravih komita. zrtva ovih varvara bio je cak i jedan zandarm u Rudom Polju, a zrtva opet sadiste Jaukovica bio je uzet Vuksan Zmajevic, koji je na Bardanjoltu, pri opsadi Skadra, osakacen, i koga su prvo, kontra-komiti opljackali, pa onda Jaukovic izbatinao i bracu mu pohapsio.
Najzad Jaukovic se nije ni najmanje ustrucavao da o prilikama u okrugu i o svojim protivnicima salje u Biograd lazne i tendeciozne izvjestaje, da nepovoljne tuzbe adaptira ili nikako i ne zavodi i da donosi nezakonite i sailaginska rjesenja protiv casti i sigurnosti protiv svakoga ko bi mu se i sa cim zamjrio. Prisiti nekome epitet komuniste, pa ga, kao takvog, podvrgnuti policijskom gonjenju, to je njemu lakse bilo nego popiti casu serbeta za jaslama rasisima Muja, u osjenci Jokine kotule, pred ikonom Blumovom i u krugu sviju onih koji su po paragrafu 85. imali da odgovaraju.Poslije svega ovoga cuda i pokora, kome je nas nesrecni Niksic bio popristem, trebale su skoro tri godine dana, pa da nadlezni u Biogradu progledaju... I mjesto da za ova i ovakva svoja nedjela ovaj tipus iz XVIII vijeka ide pod sud, on prosto biva smijenjen! Hanralih! I ejvalah im na tom! Ali, neka sad ministar pravde pazi, da mu ova smrdibuba ne uleti u lonac...''»

OSUDA «OSLOBODILAcKOG» REzIMA
"Glas Crnogorca" prenosi i ovo:
«''Radnicke novine'' (br. 216.) donijele su clanak o izborima, koji ovako pocinje: ''Najzad, posljednja medju posljednjima, Jugoslavija izlazi pred sud svoga naroda poslije pune dvije godine otkako se 'oslobodila' i 'ujedinila'. Za dvije godine nijesu smjeli da upitaju narod kako se osjeca u novoj drzavnoj zajednici, kako misli o radu svojih 'oslobodilackih' vlada. I kad je narod htio da progovori, kroz stegnuta usta ? koliko su mu najstroziji zakoni o stampi dopustali, koliko mu je brnjica cenzire ostavljala daha ? i to malo glasa satirano mu je zandarskom pesnicom u grlo: jer je taj glas bio osuda 'oslobodilackog' rezima. I pune dvije godine politicki trgovci burzoaskih partija, koji su se izmjenjivali na vlasti, proveli su poglavito u borbi sa narodom, koji je htio da progovori, da osude zlocinacku, pokvarenu, reakcionarnu i protivnarodnu politiku...''Republika', govoreci o ekonomskim i politickim prilikama u Crnoj Gori, medju ostalim kaze: - Neosporno u Crnoj Gori utrosena je ogromna suma novca, proporconalno vise nego u ma kojoj drugoj pokrajini.Pitajuci se: na sta taj novac ide, list dodaje: - Taj se novac trosi i nemilice baca na povjerljve svrhe. Usljed ovakvog ekonomskog 'blagostanja', masa radnog svijeta, koja je za vrijeme rata iz Amerike i drugih zemalja dosla, primorana je da ponovo napusta svoju otadzbinu i da u amerikanskim i drugim rudokopima ostavlja svoje zdravlje i zivote i otuda izdrzava svoje porodice.
Svojim naopakim nacinom rada i upravljanja stvorili su veliku provaliju izmedju naroda, njih samih i danasnjeg sistema uprave, koja se ne moze nicim premostiti.Zato narod ove pokrajine sa nestrpljenjem ceka dan izbora, kada ce se dostojno oduziti svojim laznim apostoima i pokazati im da su oni nedostojni zastupati njegove interese.»


SVE cE TO BITI UZALUD GRIJESI cE BITI KAzNJENI
Kako prenosi "Glas Crnogorca", beogradske ''Radnicke Novine'', u broju 122, pod naslovom ''Nek se ima'', objavile su ovaj clanak: "Vlada u Beogradu pozvala je 80 'vidjenih' ljudi iz Crne Gore da pomognu u teskome poslu koji ona obavlja 'za srecu i dobro' naroda ove pokrajine. cudna je stvar koliko je nesrecan narod u Crnoj Gori! Za vrijeme rata prepolovljen, imovina mu sva unistena, jos i sada neobnovljen saobracaj, on je danas u takvom polozaju da, primoran da placa kukuruz 4 dinara, mora formalno da umire od gladi. Vlast je nad narodom surova. Sve metode unistavanja zivota primjenjuju se, cak se i kuce pale. To se cini u namjeri da se kazne pristalice bivseg kralja Nikole. No, u stvari, tu ne moze biti rijeci o pristalicama bivseg kralja. Kada je u pitanju narod, to je jedno prosto podmetanje laznih uvjerenja od strane vlasti, a stvar je, pak, prosta i drugog karaktera. Narodu koji je upropascen nije davana pomoc. Javnih radova nema, saobracaja nema, uvoza nema. I prirodna je stvar da narod trazi spasenje iz takve situacije. U ujedinjenju ocekivao je ne samo na nacionalnu nego i kulturno socijalnu dobit. I danas kruna moze jedino da blagodari tome sto su u pocetku narodom vladale takve dvije nade, inace nikakva dinastija ne bi bila te srece da poslije evropskog rata rasiri svoju vlast nad narodom u Crnoj Gori. Nesreca je za narod bila sto je on u prvim danima bio rastrojen i bez i najmanje objektivnih poznavanja svega onoga, sto se moglo predvidjeti kao siguran cilj ondasnjih i danasnjih mjerodavnih, te su ovi mogli i uspjeti da prijevarom raisre svoju vlast nad narodom i da ga izloze tako strasnoj bijedi. Danasnja drzavna vlast uzela je prema narodu stav porobljavanja. Kakvi su tamosnji organi vlasti, moze se zakljuciti iz toga sto oni svim silama rade da se narod umiri i tako 'umiren' da u masama umire. Narod je u tom pogledu bio nesrecan, i u tome pogledu sto nije imao sposobnih i idealnih ljudi, kada bi prihvatajuci sudbinu njegovu ostali dosljedni pozivu covjeka. Oni su uveliko nesposobni, slabog karaktera, u velikom broju krivci za ranije nesrece pricinjene narodu, i gotovi su da za razne burzoaske partije nasilnim mjerama stvaraju teren u narodu. A kako zivi taj narod? Ima primjera da covjek po 3 dana ide pjesice kolskim putem, da kupi 8 kila brasna za porodicu. Prevozna sredstva nedostaju, jer ih je drzava stavila na raspolozenje plemstvu mlade jugoslovenske drzave. Prije izvjesnog vremena, jednome domu, koji je za vrijeme ovog strasnog rata bio unisten, obecana je bila pomoc od 20.000 dinara. Od toga nije dato nista. Stvar se svrsila prostom prijevarom. Najnovija stvar dosta je interesantna: Vlada je pozvala 80 'vidjenih' ljudi da sa njima 'upravlja' narodom i pomogla je ove 'nesrecne' ljude sa 150.000 dinara. Kao sto se vidi, silan skok! Ovima je bila u mogucnostima dati toliku sumu novca, pa je cak bila i toliko 'dobra' da ih je izvela pred regenta i tako mu dala priliku da on izvrsi jedan 'patriotski revi'. Da je i ovo jos jedan nov udar kamenom u glavu narodu, ja ne sumnjam. Moze vlada sazivati svoje ljude iz Crne Gore, moze placati poslanike, moze jos za koje vrijeme uspijevati da zavadja pojedine krajeve u Crnoj Gori i izmedju njih razvijati ratne operacije, moze kociti cjelokupni privredni zivot, moze na kraju svih ovih teskoca, traziti od naroda da je on stranacki pomaze: sve ce to biti uzalud. Grijesi ce biti kaznjeni, glave ce se placati glavama, jer tako biva u Crnoj Gori. Iscekivati je da narod uvidi u posljednjem casu sta treba raditi. Jedna sasvim opravdana satisfakcija bila bi i ta: da se sva ona lica koja su se surovim mjerama ispoljila uklone, smijene, ako to narod potvrdi i zahtijeva, kao i za to da se vlasti krecu u isticanju svojih prava nad narodom i pojedincima, u pogledu slobode misli samo do ovih granica do kojih narod dopusti. Danasnja uprava nad narodom u Crnoj Gori dosla je uslovno; ona mora ostati u tim granicama. Vlada je obavezna pruziti pomoc narodu, dati mu mogucnost za zivot. Inace, ako to ne ucini, danasnje vlasti i danasnja drzava nijesu ispunile sve one duznosti kakvih su se primile i narod u tom slucaju pozvan je da novom drustvenom organizacijom odstrani svaki koruptivni uticaj danasnjih vlasti i drzave iz sredine svoga kulturnog i privrednog zivota".

12.
"Crna Gora se tretira kao kolonija poludivljaka"

Pod naslovom "sta dobijamo od ?ujedinjenja?", "Glas Crnogorca", iz beogradske ?Tribune" od 27. novembra 1921. godine, prenosi slijedeci citat:
«Crna Gora, uostalom, tretira se kao kolonija poludivljaka, koja je prisvojena zbog eksploatacije zemaljskih blaga, a ne zbog oslobodjavanja i kultivisanja njezinog stanovnistva.«
List, potom, nastavlja:
«Rijeci, koje su gore ispisane, javno su priznaje 'Tribune' iz Biograda, organa Nikole Pasica, ucinjeno u uvodnom clanku. Iako je ovo strasno priznanje ucinjeno ne iz osjecaja i ljubavi prema Crnoj Gori, nego u jednom bestijalnom zanosu mrznje prema S.Pribicevicu, ipak ovo nije manje znacajno.
Ovo priznanje nije izazvalo osjecajima ljubavi, ali sazaljenja prema Crnoj Gori, kao i sva slicna priznanja, koja je dosad 'Tribuna' ucinila, nego iz zelje da se odgovornost za zlocine izvrsene nad nama baci iskljucivo na S. Pribicevica (i njegovu stranku), koji je iskreni da budemo, manje odgovoran, od Pasica, od koga je kako podjednako brutalan prema nama, otvoreniji, iskreniji i manje perfidan, te stoga manje opasan.
Pored svega ovoga, to priznanje ne gubi svu svoju vaznost, kao sto smo vec rekli, bez obzira na motive, koji su ga izazvali. Ovo nam cini da se povratimo na jedno pitanje, koje smo i ranije dodirivali i u nasem listu i u nasim raznim publikacijama.
Sa strane Biograda uvijek se i stalno isticalo, da Crna Gora ekonomski ne moze opstati i da je Srbija anektira stoga, da bi joj omogucila zivot. Ovim argumentom Srbijanci su se narocito sluzili u Crnoj Gori i inostranstvu, zeleci stvoriti uvjerenje da je natureno 'jedinstvo' neophodna potreba za crnogorski narod.
Kao sto vidimo, Biograd ima u ovom pitanju dva gledista. Da vidimo koje je tacno, odnosno, sto smo dobili i sto dobijamo od 'ujedinjenja'.
Necemo govoriti sto smo dobili politicki i moralno. To je vec svakom u Crnoj Gori i inace poznato. Nas politicki uticaj sveden je ispod nule, a na oreol slave, pleten vjekovima, najvecim zrtvama i podvizima junaka i mucenika, bezocno je pljunuto od strane Biograda. Ostavimo, dakle, to, a pogledajmo ono sto je esencijalno u pitanju svakoga ujedinjenja, t.j. pregledajmo ekonomsko-kulturnu stranu toga pitanja.
'Ujedinjenje' je carobna rijec, koja je u svim vremenima i kod svih naroda opijala pojedince i pokoljenja! Zasto? Zar zbog nekoga idealizma i slicnih apstrakcija? Ne! Narodi se ujedinjuju, odnosno stvaraju zajednice iz istih razloga i sa istim uslovima zbog kojih ih stvaraju i pojedinci. Zar je bilo ikad pojedinca koji je isao u neki ortakluk, u kome je trebao sve da zrtvuje i izgubi, a nista da dobije? Ne! Takav ortakluk ne posotji ni izmedju najrodjenije brace, iz prostog razloga sto covjek po prirodnim zakonima zivi i radi prvjenstveno za sebe, pa tek onda i za druge, makar ti drugi bila njegova djeca ili braca. Ortakluci se sklapaju jedino u cilju zajednicke dobiti i koristi..."

cIJE INTERESE TREBA OBEZBIJEDITI

"Iz istih razloga ujedinjuju se pojedinci u manje ili vece grupe ili zajednice, ostvarujuci tako opstine, oblasti i drzave, kojima je cilj prvjenstveno da obezbijede ekonomsko kulturne interese svojih clanova, pa tek onda politicke i nacionalne, koje nijesu cilj nego sredstvo za postignuce prvih. Cilj i duh pojedinca, grupa i naroda jeste da egzistiraju, da zive, odnosno da osiguraju sebi opstanak, a nikako da budu clanovi ove ili one drzave ili, pak, nacije. Ako im, pak, drzava ili nacija ne daju vise, ili bar ovoliko koliko su imali kad su bili van nje, onda je takva zajednica besmislena i neprirodna. Stoga je u svim vremenima, pa i danas ima, drzava (npr. Sjedinjenje Americke Drzave, svajcarska, Kanada itd.), koje su sastavljene cak i od raznih rasa, a kamo li narodnosti. Kao najtipicniji primjer ipak je svajcarska, ciji narodi: Nijemci, Francuzi i Italijani odlucno su protiv jedinstva sa Njemackom, odnosno Francuskom i Italijom, jer je ovo protivno njihovim ekonomsko-kulturnim interesima, za ljubav kojih oni stvaraju ? upravo stvorili su ? novu svajcarsku narodnost, unistavajuci na taj nacin njemacku, francusku i italijansku. Slican je slucaj sa austrijskom provincijom Foralbergom, koja je poseljena najcistijim Nijemcima, koji su poslije primirja odlucili plebiscitom da se odcijepe od Austrije i da se pripoje ne Njemackoj, nego svajcarskoj, sto, kao sto se zna, nije bilo ispunjeno pored sve odlucnosti i zelje Foralberga...»

sTA DAJE CRNA GORA
«Da vidimo, prvo, sta Crna Gora prinosi kao drzava, ako bi ostao njen danasnji drzavno-pravni polozaj, 'kraljevstvu SHS', odnosno ucinimo bilans prirodnih blaga i novcani Crne Gore.
A) AKTIVA CRNE GORE I PRIRODNA BOGATSTVA
1. sume
Crna Gora ima danas industriskog, drveta za eksploataciju od 100 ? 120 miliona kubnih metara. Otprilike 50 odsto je bukovo drvo, a ostalo finije vrste, medju kojima prvo mjesto zauzimaju jela, smrca, bor, dub i.t.d., dok se ne zavrsi cak i sa ebanovinom. Cijena izradjenog (u daskama) bukovog slovenackog drveta je danas u Italiji od 300 ? 500 lira kubni metar. Ako uzmemo da je sve ovo drvo bukovo, koje je, kao sto se zna, najjevtnije, a ako uzmemo najnizu cijenu bukovog drveta, t.j. 300 lira na kubnom metru, to bi vrijednost nasih suma, kad bi bile eksploatisane, iznosila na italijanskim pijacama danas ukupno 30 milijardi lira.
2.Rude
Pomenucemo samo nekoliko vaznijih ruda u Crnoj Gori:
Ugljen: Nalazi se na tri mjesta: Niksic, Berane, Pljevlja i izmedju Kolasina i Niksica.
Gvozdje: Nalazi se na tri mjesta: Niksic, Berane i okolina Bar, gdje se nalazi i magnezijum.
Srebro: Nalazi se izmedju Kolasina i B.Polja. U XII, XIII i XIV vijeku vadjeno je odavde srebro radi kovanja novca. Zbog invazije Turaka, eksploatacija je prekinuta i rudnici napusteni. Za vrijeme okupacije od 1916. do konca 1918. Austrijanci su kupili zguru, koja je ostala jos iz srednjeg vijeka, i pretapali je.
Petroleum: Nalazi se kod Vira (izmedju Skadarskog jezera i mora). U februaru 1914. izdana je bila koncesija drustvu holandskom 'Coare et comp'. Medjutim, ta je koncesija nevazeca, jer je drustvo trebalo poceti rad 1. jula 1914., sto nije ucinilo, bojeci se, opravdano, rata zbog zapleta diplomatskih, koji bjehu nastupili poslije ubistva austrijskog prestonasljednika. Po kvalitetu, petroleum je isti kao i rumunski. Upravo taj izvor dolazi od jedne zile, koja iz Rumunije, ispod Dunava, preko Srbije dolazi u Crnu Goru kod Vira, zatim se javlja juznije od Ulcinja, i cak do Valone, gdje su, kako se vidi, Englezi dobili pravo eksploatacije. Prema duzini ove petrolejske zile ocigledno je, da ga kod Vira ima u velikoj kolicini, koja je dovoljna za eksploataciju.

3.Vodene snage
Crna Gora obiluje ogromnim vodenim snagama, koje su vrlo podesne za eksplotaciju i prevazilazila bi potrebe saobracaja, industrije i atrikulture u zemlji, pa ma bile na vrhuncu razvica. Interesantno je priznanje lista 'Journal de Geneve', ucinjeno u uvodnom clanku od 5. jula o.g., prema kome su vodene snage Crne Gore dovoljno za sav saobracaj i industriju Jugoslavije.
Jedna koncesija za eksploataciju vodopada na Moraci izdana je u pocetku 1914. godine A.Deskovicu. Ovo bi bio najveci vjestacki vodopada u Evropi (G35 vodopada), a davao bi minimum 90.000 konjskih snaga. Prema ucinjenom projektu, voda iz rijeke Tare, koja se nalazi na jednom platou 635 m visocijem od korita rijeke Morace, imala bi se pomocu jednog tunela (duzina 7 km, sirina 3 m, visina 3 m) oboriti u rijeku Moracu, cime se dobija pad od 635 m visine. Po projektuod 1914. ovo preduzece stajalo bi 32 miliona franaka. Rat 1914. prekinuo je radnje na ovom preduzecu koje je trebalo poceti u jesen 1914.

4. Saobracaj
Sa gledista ekonomskog, odnosno saobracajnog, Crna Gora se, isto kao i sa gledista strategijskog, nalazi u jednom zavidnom i privilegovanom polozaju. Ona je Bogom, odnosno prirodom odredjena, po svom geografskom polozaju, da bude jedini moguci, najjevtiniji i najrentabilnije izalz velikih transbalkanskih putova, koji bi vezivali Crno more sa Jadranom i Dunavom.
Bez obzira hoce li Crna Gora biti dio Srbije ili ne, velika transbalkanska zeljeznica, koja bi vezala Dunav, odnosno Rumuniju i Rusiju s Jadranom, (Prahovo ? Nis ? Mitrovica ? Pec ? Podgorica ? Bar, odnosno Kotor) mora proci i zavrsiti se u Crnoj Gori, ako uopste bude ikad izgradjena. To isto vazi i za zeljeznicu, koja bi spajala Crno sa jadranskim Morem (Burgas ? Sofija ? Skoplje ? Prizren ? Skadar ? Bar) moguce je, da ova zeljeznica ne ode dolinom, Drima preko Skadra, nego da se od Prizrena preko djakovice veze kod Peci sa prugom Dunav - Jadran). Ovo ne samo da je najkraci put, koji bi spajao Dunav, odnosno Crno more sa Jadranskim, nego to diktuju i svi tehnicki i ekonomski razlozi, koji su uostalom poznati i koje mi ovdje radi oskudice prostora necemo nagadjati.
Osim toga Bar i Kotor su jedine luke na citavoj istocnoj obali Jadranskog mora, koje mogu postati velika i moderna pristanista i kao takva donositi ogromnih prihoda drzavi.
Isti je slucaj i sa zeljeznicom, koja ima da spoji Biograd sa Jadranskim morem i za ciju je zaradu biogradska vlada pokusala posljednjih dana zakljuciti jedan unutrasnji zajam i jedan u inostranstvo. Jedan od projekata izradjenih u Biogradu tacno potvrdjuje nase tvrdjenje. Ta zeljeznica bi, naime, isla od Biograda, a zatim dolinama: Save, Drine, Pive, Zete i svrsavala se u Bar, odnosno u Kotor. Ako ostane i dalje ovakva politicka i finansiska situacija Jugoslavije (izvjesno je, da se nece popraviti, nego bivati sve gora), ne samo da se ova zeljeznica nece nikad podici, nego se nece nikad ni poceti. Osim toga, ovom projektu se protive Dalmatinci i Bosanci, narocito muslimani, koji svoje usluge za odrzanje rezima, kao i prilikom glasanja ustava, nude i naknadu za ovu zeljeznicu, koja bi imala proci preko Bosne i zavrsiti se u Spljet.
Prema ovome, biogradske price o svoj zeljeznici su, bar za sada, obicna laz, a vrlo je moguce da Biograd radi odrzanja rezima konacno stane na stranu muslimana. Na ovaj nacin Crna Gora bi bila lisena koristi ovog velikog i vaznog puta zbog izdajstva A. Radovica.»





 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.

(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin)

Re: Crna Gora i serbija

No score for this post
March 15 2006, 6:59 PM 

Opet nam kreten od karle use_re forum sa njezinijem debilnijem blejanjem !!
KARLA NIKO NECE DA OPSTI S TOBOM TEBE MJESTO NIJE KOD CRNOGORACA TI SI SLJAM ZABARSKI BEZKARAKTERNI SVATI JEDNOM ZA VAZDA MRS U STALU !!

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Zvek Zivi Cetinjanin
(Login CARLADELPONTE)
Montenegro Forum Mods Group

Odnosaji Serbije i Crne Gore u XIX i XX vijeku

No score for this post
March 16 2006, 4:19 AM 


Zvanični diplomatski odnosi nezavisnih država Crne Gore i Srbije uspostavljeni su krajem XIX vijeka, u vrijeme vladavine Nikole Petrovića i Aleksandra Obrenovića. Svoju ambasadu na Cetinju Srbija otvara među posljednjim evropskim državama, tek 1897. Međutim, gotovo hiljadu godina traju različiti i veoma složeni međudržavni, međunacionalni i međudinastički odnosi ove dvije južnoslovenske države.


“Načertanijem” se Srbija određuje prema svome okruženju, a sve do danas, svi srpski režimi se prikriveno ili javno, drže ovog dokumenta


Prvi neposredni i konkretni oblici međudržavne saradnje između Crne Gore i Srbije, uspostavljaju se u doba vladike i vladara Petra I Petrovića i vožda prvog srpskog ustanka, Đorđija Petrovića - Karađorđa (1804-1813).
Crnogorski vladika Petar I Petrović pisao je dečanskom igumanu Danilu: "Ove godine imamo namjeru mi Crnogorci i, sa beogradske strane Srbi, skočiti na oružje protiv naših neprijatelja Turaka, ako možemo vsje da izbavimo".
Iako je žarko želio da srpskim ustanicima pomogne, sa brojnim odredima crnogorske vojske, vladika Petar I nije mogao, zbog uticaja Rusije na Srbiju i zauzetosti Crne Gore u borbama protiv Francuske na Jadranu. Samo manji broj crnogorskih dobrovoljaca, predvođenih drobnjačkim harambašama sa Jezera, braćom Šibalija - Gavrilom i Jovanom, prilaze srpskim ustanicima 1804. godine. Karađorđe je poznavao crnogorske prilike, pa 1806. godine piše vladici Petru I Petroviću: "Mi smo svagda, i u srcu i u mislim(ma) da ćete vi, kad bilo, srpskom narodu u oslobođenju, velika i moćna potpora biti".
Rateći sa Turskom 1807. godi- ne, Rusija je podsticala balkanske hrišćane da i oni ustanu protiv Turaka. Crnogorci, zajedno sa tamošnjim Srbima, napadoše Turke u Hercegovini, ali i pretrpješe poraz kod Nikšića i tvrđave Klobuk. Pa ipak, ozbiljnijih zajedničkih borbi nije bilo.
U prvim godinama Ustanka, Turci Pećkog i Skadarskog pašaluka pojačavaju pritisak na crnogorska Brda, kako njihovi ratnici ne bi prelazili u Srbiju i uključivali se u ustaničke borbe. Tek kada je turska vojska Pećkog i Skadarskog pašaluka, koju su predvodili, skadarski vezir Ibrahim-paša i gusinjski Mehmed-aga Šabanagić (zet Ibrahim-paše) i Đul-beg Šabanagić (šura Ibrahim-paše) angažovana na gušenje prvog srpskog ustanka u Novopazarskom sandžakatu 1808. godine, oslabio je turski pritisak na crnogorska Brda. Tada nekoliko četa iz crnogorskih Brda prelazi u Srbiju i učestvuje u borbama sa Turcima. U povratku, sa Brđanima je u Crnu Goru stigao i manji odred srpskih ustanika, na čelu sa srpskim vojvodama - Antom Bogićevićem i Hadži Prodanom Gligorijevićem i, kraće vrijeme, boravio u Andrijevici.
Crnogorci su te, 1809. godine, vodili manje borbe s Turcima u Hercegovini. Kada je Karađorđe boravio u Novopazarskom sandžakatu, crnogorski vladika Petar I poslao je jednog svog sinovca da uglavi sa njim sastanak. Poraz srpskih ustanika na Čegru i povratak Karađorđa u Šumadiju, omeo je ovaj sastanak.
Dva puta se Karađorđe pismom obraćao vladici Petru I, tokom posljednje godine ustanka (1813), moleći ga, da "... ako se otvori vojna...... A vi gledajte kakvim god načinom, te malo zaplašite Arnaute i protiv njih vojsku ukažite, da ne bi mogla cela Arnautija na nas poći".
Strani izvori svjedoče da je tada vladika Petar I poslao u pomoć srpskim ustanicima odred od 200 Crnogoraca. Vjerovatno se misli na učešće četa iz crnogorskih Brda 1809. godine.
Saradnja između Crne Gore i Srbije intenzivirana je dolaskom u Crnu Goru Sime Milutinovića Sarajlije, u vrijeme vladavine vladike Petra I. On je bio Njegošev učitelj, ali i srpski "povjerenik", kome je Njegoš bezrezervno vjerovao, mada su mu cetinjski građani, koji su ga poznavali, "tepali" Simo "maniti".
Poznato je da crnogorski vladari - vladike i ondašnje crnogorske institucije, sve do pojave knjaza Danila i kralja Nikole Petrovića, nijesu imali definisan i iskazan nacionalni interes i državni program. Zadovoljavali su se "vodećom ulogom" Crne Gore u oslobodilačkim ratovima i "glasom" o čojstvu i junaštvu Crnogoraca. Maštali su o oslobođenju i ujedinjenju Južnih Slovena, predvođenih "viteškom" Crnom Gorom. Čak je i mladi vladika Rade (Petar II Petrović Njegoš) bio "opsjednut" romantičarskim jugoslovenstvom i pravoslavljem. Drugih pretenzija nije imao.
Crnogorske gospodare, posebno knjaza Danila i kralja Nikolu, mučile su želje za dominacijom nad južnoslovenskim narodima, što je bila i nepresušna težnja srpskih dinastija i režima. Vođena je rovovska, prikrivena i otvorena, borba za "svesrpski" tron.


--------------------------------------------------------------------------------
"NAČERTANIJE" - NACIONALNI I DRŽAVNI IMPERIJALNI PROGRAM "VELIKE SRBIJE"


Početkom XIX vijeka, Srbija se nacionalno "budi", vodi organizovanu oslobodilačku borbu protiv Turaka i stvara (prvobitno) tajni nacionalni program.
Borbu za oslobođenje od viševjekovnog turskog ropstva i stvaranje sopstvene države, Srbija započinje prvim srpskim ustankom (1804-1813), na čelu sa Karađorđem i nastavlja vještom politikom i oružanim akcijama.
Uporedo sa oslobodilačkom borbom, Srbija definiše program stvaranja moćne nacionalne države "Velike Srbije". Bio je to program Ilije Garašanina, ministra u ondašnjoj ustavobraniteljskoj Vladi Srbije. Zvanično je to bio "Program spoljne i nacionalne politike Srbije, na kraju 1844. godine", poznatiji kao "Načertanije".
Prema tome, ovim "Načertanijem" se zvanična Srbija "određuje" prema svome okruženju i ukupnom spoljnjem "svijetu". U narednih 150 godina i sve do danas, svi srpski režimi se, prikriveno ili javno, drže "Načertanija", kao "slijep štapa" ili "pijan plota".


--------------------------------------------------------------------------------
POLJSKI REVOLUCIONARI INICIJATORI "NAČERTANIJA"


Zanimljivo je da su inicijatori i koordinatori (po nekim istoričarima čak i tvorci) "Načertanija" poljski revolucionari koji su, kao emigranti u inostranstvu, osnovali svoju tajnu organizaciju.
Poznato je nekoliko ratova između Poljske i Rusije. Poslije neuspjelog ustanka Poljaka protiv Rusije, 1830. i 1831. godine, vođe pobune su se razbježale po Evropi.
Vođa (pobunjene) poljske emigracije u izbjeglištvu, bio je knez Adam Čartorijski (1770-1861). Potiče iz plemićke porodice. Bavio se politikom i književnošću. Učestvovao je u ratovima Poljaka protiv Rusije, a bio je u ruskoj državnoj službi, čak ministar spoljnih poslova u vladi ruskog cara Aleksandra I (1795).
Poslije neuspjelog poljskog ustanka, knez Adam Čartorijski je emigrirao u London, a potom u Pariz, gdje ga poljska aristokratija u egzilu bira za "nekrunisanog kralja" Poljske 1838. godine. Takav položaj i ugled, u egzilu i u Poljskoj, obavezivali su ga da se angažuje i nesebično radi na stvaranju poljske nacionalne države. Zbog toga je i vodio "antirusku politiku" i našao se u egzilu. Nastojao je da, za svoje ideje, pridobije Južne Slovene i velike evropske države, a posebno Francusku i Tursku.
Uspostavio je neposrednu saradnju sa Srbijom, kada je sruše-na srpska "rusofilska" vlada kneza Mihaila Obrenovića i uspostavljen srpski ustavobraniteljski režim, na čelu sa knezom Aleksandrom Karađorđevićem (vrijeme vladanja: 1842-1858).
U hotelu "Limber" u Parizu, knez Adam Čartorijski je osnovao diplomatski biro, koji je u suštini bio ministarstvo spoljnih poslova, sa "akreditovanim" predstavnicima u Carigradu i u Vatikanu. Imao je svoje "izaslanike" i u nekim evropskim zemljama.


--------------------------------------------------------------------------------
"NAČERTANIJE" NAPISAO ČEH A PREUREDIO GARAŠANIN


"Načertanije je napisao Čeh František Zah (1807-1892), pod rukovodstvom čelnika poljske emigracije u Parizu - kneza Adama Čartorijskog, a potrebama Srbije "upodobio" Ilija Garašanin, ministar u Vladi Srbije. František Zah "Načertanijem" predviđa "stvaranje južnoslovenske države, sa Srbijom kao stožerom", (centrom).
U vrijeme pisanja "Načertanija", vođe pobune za uspostavljanje ustavobraniteljskog režima u Srbiji - Toma Vučić Perišić (1788-1859) i Avram Petronijević (1791-1852), živjeli su u Carigradu, u emigraciji. Tvrdi se da su imali uticaja na Františeka Zaha, u sastavljanju "Načertanija". Tokom druge polovine 1844. godine, vraćaju se u Srbiju, kada je "Načertanije" već usvojeno za srpski "nacionalni spoljno-politički program".
Poljski knez, a za poljsku aristokratiju u izgnanstvu "nekrunisani kralj" Poljske - Adam Čartorijski, u egzilu u Parizu, trudio se da stvori "snažan savez" (blok) južnoslovenskih naroda, kao branu imperijalnim nasrtajima Rusije i Austrije. Kad su Rusija i Austrija okupirale i podijelile Poljsku, knez Adam Čartorijski je "tražio savez Zapadnih i Južnih Slovena", za borbu protiv Rusije i Austrije.


--------------------------------------------------------------------------------
"NAČERTANIJE" UPODOBLJENO POTREBAMA SRPSTVA


Zahovo "Načertanije" potrebama "srpstva" pridobio je ondašnji ministar u Vladi Srbije - Ilija Garašanin (1812-1874). Ovaj daroviti i oprezni srpski političar i državnik, Ilija Garašanin, bio je jedna od najistaknutijih ličnosti Srbije XIX vijeka. U vrijeme vladavine kneza Miloša Obrenovića, bio je "čelnik srpske vojske" (ministar vojni). U dvije srpske ustavobraniteljske vlade kneza Aleksandra Karađorđevića, Garašanin je bio ministar inostranih i unutrašnjih djela. Uporno se trudio da Srbiji "obezbijedi" vodeću ulogu na Balkanu. Otuda je razumljivo što je, baš Ilija Garašanin, tvorac nacionalnog programa "Načertanija".
Ovaj dalekovidi srpski državnik i političar pravovremeno je "pojmio" Zahovo "Načertanije" i "uspješno" ga preuredio u "program oslobođenja iz turskog jarma i ujedinjenja svih Srba, u granicama srpskih zemalja i srpske države".
Od ukupno 5.397 riječi "Načertanija", Zahovih je ostalo 4.459 ili 83,18 odsto, a Garašaninovih 908 ili 16,82 odsto. Ova (relativno mala) Garašaninova intervencija potpuno mijenja duh i smisao "Načertanija".
O Zahovoj ulozi u pisanju "Načertanija" saznalo se tek kada je srpski istoričar Dragoslav Stranjaković (1901-1966) objavio dvije svoje stručne rasprave o tome. Analizirao je i uporedio tekstove "Načertanija" Františeka Zaha i Ilije Garašanina, prema rukopisima u Garašaninovoj zaostavštini.
Zahovo "Načertanije" je sačinjeno kao "Plan stvaranja zajedničke države Južnih Slovena, oslobođenih iz ropstva Austrije i Turske, snagom srpske države". Zahov "plan" je očigledna težnja za "stvaranjem južnoslovenske države, sa Srbijom kao stožerom" (centrom).

Kovanicu “srpstvo” izmislili su srpski ideolozi, s ciljem da u srpski nacionalni korpus uključe nesrpske narode u okruženju



Ilija Garašanin je, u svom programu, "ispustio" zemlje pod Austrijom i, sem nekoliko rođaka, izostavio poglavlje "o Hrvatskoj i Česima". Zadržao je samo odjeljak, pod naslovom "Srem, Bačka i Banat", jer je te zemlje "smatrao srpskim". Garašanin izostavlja i djelove o unutrašnjoj politici Srbije. Kao dosljedni "autokrata", Garašanin nije htio da "uoči" vezu između spoljne i unutrašnje politike, u stvaranju države i rukovođenju državom.
U Zahovom uvodu "Načertanija", Garašanin je "umetnuo" rečenicu: "Program spoljne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine".
Zah je napisao da "temelj srpske politike mora biti južnoslovenski". Garašanin to prepravlja i kaže da "Srbiji treba priključiti sve srpske narode, koji je okružuju". Naravno, narode iz okruženja prethodno treba "proglasiti srpskim narodima", što je zvanična Srbija kasnije učinila. Za srpske političare i državnike, "srpski narodi" u okruženju su "svi Hrvati, Bošnjaci, Muslimani, Crnogorci i Makedonci, kao i neka sjevernoalbanska plemena". Sve su to narodi i teritorije neke buduće "Velike Srbije".
Zah govori o sredstvima za "postizanje ujedinjenja Južnih Slovena". Garašanin to prepravlja u "sredstva, kojima se postiže srpski cilj".
Zah konstatuje da Srbi "treba da saznaju položaj svake grane južnog slovenstva". Garašanin to prepravlja da "treba saznati položaj Srbiji okruženih naroda”. I tako redom. Sve što je smatrao Srbiji potrebnim, Garašanin je preformulisao i “ispustio” slovenske zemlje i narode - Čehe, Slovake, Poljake, Hrvate, Bugare i druge, a “zadržao” u tekstu samo one narode (i zemlje) koje Srbija “smatra” srpskim. Tako 908 svojih riječi, u Zahovom “Nečertaniju” od 5.397 riječi, Garašanin “ostavlja netaknutih 4.459 riječi”, bitno mijenja, “svojata i srpči” neke grupacije Hrvata, Bošnjake, Muslimane, Crnogorce, Makedonce i neka sjevernoalbanska plemena. Nije teško uočiti da je Zahovo “Načertanije” stoprocentno “južnoslovenski program”, a Garašaninovo “Načertanije” je pretežno “srpski nacionalni program”, sa djelimičnim “južnoslovenstvom”. Pominju se Bugari i Hrvati, ali bez predviđanja srpsko - hrvatskog zajedništva. Garanšaninovo “Načertanije” je “Program stvaranja” Velike Srbije”.


--------------------------------------------------------------------------------
“NAČERTANIJE” TAJNI DOKUMENAT


Garašaninovo “Načertanije” je dugo bilo tajni dokumenat. Austrija je prva saznala, tajno pribavila, pročitala i povjerljivo arhivirala”, tek 1883. godine, Garašaninovo “Načertanije” - prvi velikosrpski državni i nacionalni program zvanične Srbije, čiji je (ko)autor i glavni “recenzent” Ilija Garašanin.
O postojanju “Načertanija”, javnost je upoznata kratkim tekstom Milana Š. Milićevića (1831-1908), u “Pomeniku” znamenitih ljudi srpskoga naroda novijeg doba, 1888. godine.
Integralni tekst “Načertanija” prvi put je objavio istoričar Milenko Vukićević (1867-1930), u časopisu “Djelo”, 1906. godine, pod naslovom “Program spoljnje politike Ilije Garašanina na koncu 1844. godine”.
Veličanje i popularisanje “Načertanija” objavili su znanci i prijatelji Milutina Garašanina (1843-18998), sina Ilije Garašanina. On ga je sačuvao, zajedno sa ostalim očevim spisima i upoznao ondašnju srpsku kulturnu javnost.
Posredstvom Aćima Ćamića, sa sadržinom “Nečertanija” upoznao se i srpski istoričar Milenko Vukićević, koji opširno obavještava čitaoce odgovarajućim člankom.
Iako je dugo bio “srpska državna tajna”, Garašaninovo “Načertanije” je zvaničan program u dvije srpske vlade - kneza Aleksandra Karađorđevića (1806-1885, vrijeme vladanja 1842-1858) i kneza Mihaila Obrenovića (1823-1868, vrijeme vladanja 1858-1868).
“Načertanijem” projektovana srpska država “nudi” Evropi garancije da će biti “vjerna i krepka država”, koja će se “moći održati” među Austrijom i Turskom. Zvanična Srbija to objašnjava “povoljnim geografskim položajem i veličinom teritorije, prirodnim bogatstvima i vojnim elanom i, posebno, vatrenim osjećanjem narodnosti - srpstva”, kao i “istim porijeklom i jezikom”, što sve “garantuje” njenu samobitnost i “veliku budućnost”. Istorija je, kao što se zna, demantovala srpske “garancije” Evropi.


--------------------------------------------------------------------------------
“SRPSTVO” - IDEOLOŠKA I POLITIČKA ODREDNICA


Termin (pojam) “srpstvo” je novijeg datuma. Javlja se kada i Garašaninovo “Načertanije”, sredinom XIX vijeka, u periodu “buđenja” nacionalne svijesti. Otuda riječ “srpstvo” nije bila poznata Vuku Karadžiću. Nema je u “Srpskom rječniku” iz 1818. godine. Neće biti da je ovaj “Srbin nad Srbima”, inače odrođeni Crnogorac, baš tu riječ zaboravio. Bilo je to vrijeme kada je Srbija nastojala da “bude Pijemont na Balkanu”, za ujedinjenje pravoslavnih hrišćana u jedan “srpski narod”, u svim “srpskim zemljama”, i, tako, ostvari “zavjetnu misao” ujedinjenja “svekolikog srpstva”.
Pojam (kovanicu) “srpstvo” smislili su srpski političari, ideolozi i intelektualci, sa jasnom namjerom da “prošire” srpski nacionalni korpus, na neke nesrpske (južnoslovenske) narode u srpskom okruženju. Time se izjednačavaju vjera i nacija. Novim terminima “srpstvo” i “srpska vjera”, pokušava se negirati postojanje nekih južnoslovenskih balkanskih naroda. Time se pokušavaju “srpčiti” nesrpski narodi.
Nakon prvog srpskog ustanka, u Vojvodini se čuje riječ “Srbijanci”, ali se dugo u Srbiji ne upotrebljava. U Crnoj Gori je riječ “Srbijanci” prvi izgovorio Sima Milutinović Sarajlija, sekretar crnogorskog vladike i vladara Petra I Petrovića i učitelj mladog vladike Rada (Petra II Petrovića Njegoša). Kasnije, izvanjci iz Vojvodine - Laza Kostić, Jovan Jovanović Zmaj i drugi, dok su boravili i radili u crnogorskoj prosvjeti i novinarstvu, “odomaćili” su ovaj termin “Srbijanci”. Novim terminom “Srbijanci” pokušava se dokazati da su imena jugoslovenskih naroda, samo regionalna (geografska), da nemaju etnički karakter (etnički smisao), da je njihov zajednički - zbirni etnik Srbi, koji treba “proširiti” na sve hrišćane i islamlije, koji potiču od hrišćana. Tako su i Srbi u Srbiji, regionalizovani u Srbijance.
I ideja o stvaranju “Velike Srbije” je novijeg datuma. Javlja se tokom oslobađanja Srbije od viševjekov-nog turskog ropstva i “oblikovanja” novonastale srpske države. Cilj je da se uspostavi “velika i snažna” srpska država, koja bi objedinila sve “srpske teritorije” i svo stanovništvo “srpskog porijekla”, iako se ne podudaraju teritorija i stanovn-ištvo. Otuda je termin "srpstvo” ideološka i propagandna odrednica u stvaranju “Velike Srbije”. Svakome, iole obrazovanom čovjeku, je jasno da “srpstvu” ne pripada niko, izuzev Srba, pa bili oni iz Srbije, Vojvodine, Dalmacije ili sa druge teritorije.
Prema tome, srpska imperijalna politika, čiji je cilj stvaranje “Velike Srbije”, zasniva se na Garašaninovom “Načertaniju”. Taj velikosrpski imperijalni program formuliše zahtjeve “svi Srbi u jednoj državi”, gdje god “živi makar jedan Srbin ili gdje postoji samo jedan srpski grob, tamo je srpska zemlja”.


--------------------------------------------------------------------------------
SRPSKI INTELEKTUALCI TVORCI I PROPAGATORI “SRPSTVA”


Osnovu velikosrpstva čine “Načertanije” i mnogobrojni spisi srpskih intelektualaca. Osvrćemo se samo na neke.
Vuk Karadžić, u članku naslovljenom “Srbi svi i svuda”, konstatuje da su Srbi “svi štokavci - Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci, te da su Makedonci južni Srbi”. Tako Vuk Karadžić “naučno otkriva” da, na ovom prostoru, osim Srba, nema drugih naroda. Sve su to za njega Srbi “pravoslavnoga, katoličkoga i muhamedanskoga vjerozakona”.
Jovan Cvijić, bio je Srbin “do balčaka”, kako Srbi kažu “srbenda”. Njegova naučna istraživanja “prepoznaju srpsku rasu” u raznim tipovima ljudi.
Dr Dragiša Stanojević smatra da, sve zemlje između Vidina i Jadranskog mora i između Ljubljane i Soluna “trebaju postati sastavni djelovi Velike Srbije”.
Miloš Milojević, član Srpskog učenog društva, pravi poznatu “istorijsko-etnografsko-geografsku mapu Srba i srpskih zemalja u Turskoj i Austriji” (Beograd, 1873), sve od Grčke i Crnoga mora, do Alpa i Jadranskog mora. U toj karti, narodi “Velike Srbije” su “Srboslovenci, Srbohrvati, Srbomaćedonci, Srbocrnogorci, Srbobugari i Srborašani”, te “Besarabija i Bela Srbija”. On, čak, “tvrdi” da je Srpska crkva “starija od Rimske i Grčke”.
Velikosrbi, dakle, ne priznaju nacije - slovenačku, hrvatsku, crnogorsku, makedonsku i bugarsku. Velikosrbi zapostavljaju njihove različitosti - narodnosnu, istorijsku, vjersku, kulturnu i svaku drugu. Velikosrbi ne priznaju zvanične države, pa ni njihove državne granice. Još se nijesu “pomirili” ni sa granicama republika prethodne Jugoslavije. Velikosrbi i dalje “hoće” zapadnu granicu “Velike Srbije” na liniji Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica.
Nasuprot (veliko)Srbima, hrvatski nacional-šovinisti (veliko)Hrvati “sanjaju” istočnu granicu “Velike Hrvatske” na liniji Ćuprija - Paraćin - Užice - Valjevo.
Prema tome, program “širenja” Srbije negira nacionalni identitet okolnih južnoslovenskih naroda. Tako “tvorci” i “izvođači” širenja srpske države prema jugu, proglašavaju Makedonce južnim Srbima. Širenje Srbije prema jugozapadu, zasniva se na “preimenovanju” Albanaca, u sjevernom dijelu Albanije, u “Arnaute srpskog porijekla”. Crnogorci su “uzvišeni u čiste Srbe, srpske Spartance”. Bošnjaci i Muslimani su “narečeni za Srbe islamske vjeroispovijesti”.
Program širenja Srbije prema moru, prvobitno je predviđao “izlazak” na Solun (Grčka) i Drač (Albanija), a obrazlagan je “srpskom željom za oslobađanjem braće”.
Neodoljiva vjekovna želja svih srpskih režima je “bezuslovno pripajanje Crne Gore Srbiji” i izlazak na more, najkraćim putem, preko Crne Gore.
Jovan Cvijić je govorio i pisao da je Srbija “opkoljena zemlja”, a Srbi “uhapšen narod”, jer nema mora. Samo Jugoslavija (Kraljevina i Socijalistička Federativna Republika) je omogućila “širok” izlaz na more svim Slovencima, svim Hrvatima, svim Bošnjacima, svim Muslimanima, svim Crnogorcima, svim Srbima, svim Makedoncima i svim manjinskim narodima, da žive u jednoj državi i da imaju izlaz na Jadransko more.


Garašanin: Crnogorci nemaju definisan nacionalni program; oni svu nacionalnu politiku svode na jatagan i džeferdar


Jedino je prethodna jugoslovenska zajednica (SFRJ) “okupila” svu južnoslovensku braću, od Triglava, do Đevđelije i od Horogoša, do Korčule, u jednu državu, sa “širokim izlazom na more”. Međutim, takva jugoslovenska zajednica bila je prepreka srpskom imperijalnom programu i brana narodima, koji dugo nijesu imali svoju nacionalnu državu, da je i konstituišu. Stvaranje nacionalnih država bilo je istovremeno i otimanje iz “srpskog zagrljaja”. Upravo, zbog tih svojih imperijalnih pobuda, velikosrpska politika “pušta” svaku Jugoslaviju “niz mutnu Maricu”, a hrvatski ustaše decenijama prijete “Jugo, nećeš dugo!”. Hoće “Veliku Hrvatsku”. Slovenija i Makedonija “bježe” iz tog košmara i konstituišu nacionalne države. Bosna i Hercegovina se našla u središtu velikosrpskih i velikohrvatskih interesa i “platila” visoku cijenu osamostaljenja.
Samo su Crnogorci i dalje “zaneseni romantičarskim jugoslovenstvom”, što srpski režimi “poimlju srpstvom”. Trebalo je da proteknu decenije, pa da se i Crnogorci “dozovu” i odluče da obnove svoju hiljadugodišnju državnu nezavisnost. Nije zanemarljiv broj ni onih crnogorskih žitelja, koji više “vole” čak i izolaciju i ropstvo sa Srbijom, u kojoj, u najboljem slučaju, Crna Gora može imati položaj srpskog regiona, nego da budu gospodari u svojoj kući, u nezavisnoj crnogorskoj građanskoj državi. Njihove vođe to rade iz ličnih interesa, kakve funkcije u Beogradu, a najsrećniji su kada “doguraju” do Dedinja. Ostali su izmanipulisani, misleći da su patriote, samo zato što se “žrtvuju za srpstvo” i “srpsku vjeru”.


--------------------------------------------------------------------------------
OKUPLJANJE SRPSTVA I SRPSKIH ZEMALJA


Već smo rekli da je “Načertanije” srpski nacionalni imperijalni program stvaranja “Velike Srbije”, odnosno “okupljanja u jednu - srpsku državu svih srpskih zemalja (koje to nijesu) i “srpstva” (srpskog stanovništva koje to nije).
Ondašnja zvanična Srbija je cijenila da su, za sprovođenje “Načertanija” dovoljna tri uslova: sposobno praviteljstvo zemlje, novac i agenti (emisari). Garašanin je smatrao da “njegova” Srbija posjeduje sve potrebne uslove za uspješno provođenje programa.
Prvi i osnovni uslov “sposobno praviteljstvo” zemlje Srbiji nije prepreka, jer je srpski narod “tako dobar, da se sa njime sve može razumno postići”.
Neophodna novčana sredstva, obezbjeđivaće srpska država iz svog budžeta, po fazama.
Realno je i moguće da Srbija “angažuje” sposobne agente (emisare), koji će boraviti u Srbiji interesantnim zemljama: Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Dalmaciji, Hrvatskoj, Sremu, Banatu, Bačkoj, Sloveniji, Makedoniji i sjevernim djelovima Albanije.
Agente treba “odabrati, edukovati (obučiti) i učiniti sposobnim ljudima”, da mogu da samostalno “proučavaju stanje i raspoloženje naroda u tim zemljama”, da “upoznaju” važne ličnosti, da “iskreno” rade za Srbiju i, naravno, da nalogodavcima “šalju” redovno izvještaje o svemu. Njihova je obaveza da u svojim sredinama saznaju “mane i vrline” uglednih i uticajnih ličnosti, plemenskih glavara i državnih rukovodećih ljudi. U svemu tome ne treba zaobilaziti ni “protivnike” Srbije. Agenti treba da “uoče i spoznaju poglede i želje pojedinaca” i naroda. Istovremeno treba da saznaju, šta se podržava, a šta zamjera Srbiji, kao i šta se od Srbije “očekuje”, a protiv čega su ljudi u tim zemljama. Agentima je objašnjeno šta “mogu govoriti”, a šta “prećutati” o Srbiji i zvaničnoj srpskoj politici.
Agenti su imali “plate” za svoj rad, sem rijetkih srpskih “patriota”, koji su za Srbiju radili “o svom brašnjeniku”. Tako, recimo, plata “glavnog agenta za Crnu Goru” - Matije Bana, iznosila je 20 dukata (200 talijera) mjesečno.


--------------------------------------------------------------------------------
OSVETA KOSOVA I OBNOVA DUŠANOVOG CARSTVA


Aktivnost na “pripremi” terena za “osvetu Kosova i obnovu Dušanovog carstva”, u obliku “Velike Srbije”, što je želja svih srpskih režima, vodili su Ustavobranitelji, na čelu sa Avramom Petronijevićem i Tomom Vučićem - Perišićem. Obojica su “zasjeli” na vlast kao saveznici Porte. Svoje “turkofilstvo” javno su manifestovali u vrijeme krize 1842 - 1844. godine. Treba imati u vidu i da je knez Aleksandar Karađorđević, koga su na vlast “uzdigli” Ustavobranitelji, bio naklonjen saradnji sa Turskom. Ustavobranitelji, kao “turkofili”, aktivno su sarađivali sa Ilirskim pokretom i Ljudevitom Gajem. U Beogradu je izlazio ilirski list “Branislav”, 1844. i 1845. godine.
Tokom 1847. godine, u Srbiji je formirano nekoliko udruženja, koja su radila na stvaranju velikog srpskog kraljevstva, poslije protjerivanja Turaka sa Balkana. Srbi, svi i svuda, treba “uporno” da rade na “osveti Kosova” i obnavljanju “Dušanovog carstva”, u obliku “Velike Srbije”. Pošto su obezbijeđene “osnovne pretpostavke” za realizaciju “Načertanija”, Garašanin energično kreće u ostvarivanje tog projekta. Svestrano “pripremljene” agente (emisare) šalju u sve okolne (“srpske”) zemlje, pa čak i u sjevernu Albaniju, gdje žive Mirditi katoličke vjere. Mnogi Garašaninovi agenti bili su poznati široj kulturnoj i političkoj javnosti, kao recimo Tomo Kovačević, rodom iz Bosne i Matija Ban, književnik iz Dubrovnika. Njihov osnovni zadatak je bio “dizanje ustanka pokorenih južnoslovenskih naroda, protiv Turske i Austrije i uporna politička agitacija da se, sve zemlje nađu u okrilju Srbije”.


--------------------------------------------------------------------------------
CRNA GORA BI BILA NAJVEĆI DOBITAK SRBIJE


Srpski političari i državnici pravovremeno su shvatili važnost Crne Gore za Srbiju. Zbog toga je pronicljivi državnik, Ilija Garašanin, široko oslanjao svoje “Načertanije” na Crnu Goru. On prigovara Karađorđu da “nije sagledao vojnu važnost Crne Gore za Srbiju”, posebno u oružanoj borbi za pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji.
Nasuprot Karađorđu, Ilija Garašanin Crnu Goru smatra “najvećim srpskim dobitkom”, jer preko nje ima najbliži izlaz na more i “drži pri ruci” najhrabrije slovenske ratnike - Crnogorce. No, Garašanin istovremeno “vidi” Crnu Goru i kao “najveću prepreku stvaranju Velike Srbije”, kako zbog svoga ugleda u svijetu, tako i zbog harizmatične dinastije Petrovića, na njenom prijestolu.
Ovaj odličan poznavalac političke prilike u srpskom susjedstvu, Ilija Garašanin, “primjećuje” da Crnogorci, sem rijetkih izuzetaka, nijesu nikada imali sposobne političare i definisane sopstvene nacionalne programe samostalnog rješavanja svoje nacionalne i državne sudbine. Sva njihova nacionalna politika se “svodi na jatagan i džeferdar”. Brinuli su za “jevropske probleme” i kada na domu čestito nijesu imali hljeba. Lakše su se dizali na “tuđi ustanak, nego za svoj opstanak. Crnogorci su najčešće vođeni sebičnim razlozima i ličnom sujetom i obično “rade” u korist svoje štete, svoga - crnogorskoga naroda i svoje - crnogorske države.
Nasuprot Crnogorcima, Srbi, od čobanina i ratara, do akademika, jednako podržavaju “Načertanije” i “Dušanovo propalo carstvo”, kao svoj nacionalni program, na “polzu čitavog srpskog naroda”.
Program “Velike Srbije” predviđa “postepeno pripajanje” Srbiji crnogorskih Brda i Hercegovine. Srpski nacionalisti smatraju da “Bokezi (Bokelji) mrze Crnogorce, pa bi tada Crna Gora faktički bila svedena na Katunsku nahiju. Tako opkoljena, lak je plijen za Srbiju”.
Srbija nastoji da “slijedi” primjer Rusije prema Crnoj Gori i da mladom vladici Radu, svake godine daje izvjesnu novčanu potporu. Tako će Srbija, za “malu cijenu”, imati prijateljstvo zemlje koja, najmanje deset hiljada brdskih vojnika može na raspolaganje staviti. U protivnom, Crnogorci će “osjetiti” da se Srbija “sjeti” Crnogoraca, samo kad joj trebaju.


--------------------------------------------------------------------------------
NA JADRANSKO MORE PREKO CRNE GORE


Još dok su djelovi Crne Gore bili pod okupacijom Austrije i Turske, ondašnja prema Turskoj vazalna Srbija je “sročila plan izlaska na Jadransko more preko Crne Gore”. Tadašnja srpska vlada, personifikovana Ilijom Garašaninom, angažovala je 1867. godine A. Oreškovića, da “sačini plan podjele Bosne i Hercegovine, između Srbije i Hrvatske”.
Uočio je perfidni Garašanin da Evropa ne dozvoljava Srbiji izlaz na “grčko more”, preko Soluna, jer je to stara helenska država i kultura. Izlazak Srbije na Crno more, ugrožava ruske interese na Balkanu i remeti kakvu - takvu krhku ravnotežu evropskih država. Zato je za Srbiju “najkraći, najbrži i najjeftiniji izlazak na Jadransko more, preko Crne Gore”.
Stupanjem na vlast dinastije Karađorđevića 1903. godine, Srbija postaje militantna država. Šalje četničke odrede na Kosovo, u Metohiju i u Makedoniju. U Crnoj Gori organizuje “svrgavanje sa vlasti kralja Nikole Petrovića i dinastije Petrovića”.
Ovu srpsku militantnu aktivnost, Jovan Cvijić “naučno uobličava u program” i, povodom aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, od strane Austro-Ugarske monarhije, javnosti predočava da se “srspko pitanje”, što znači osvajanje tuđih teritorija, “ima rješavati silom”.
Sve zemlje, za koje je zainteresovana Srbija, preimenuju se u “srpske zemlje”. Srpska akademija nauka i umjetnosti “obavlja” etničko istraživanje “srpskih plemena u Crnoj Gori” (jer u Srbiji nema plemena) po projektu Jovana Cvijića. Ovim “istraživanjima” se konstituiše teza o “jednokrvnom porijeklu Srba i Crnogoraca”. U Crnoj Gori se instalira Srpska pravoslavna crkva, kao institucija asimilacije crnogorskog naroda. Ona je povremeno i istureni velikosrpski militantni odred.

--------------------------------------------------------------------------------
SPECIJALNE VEZE SRBIJE I NJEGOŠEVE CRNE GORE


Zbog kapitalnog značaja Crne Gore za Srbiju i namjere da je pripoje Srbiji, zvanična Srbija pravi poseban plan (program) uspostavljanja “specijalnih veza i odnosa sa Crnom Gorom”, i to: redovno slanje agenata (emisara) u Crnu Goru; obezbjeđivanje potrebnih novčanih sredstava za “potkupljivanje” Crnogoraca i za plate agentima; školovanje crnogorske mladeži u Srbiji i njihovo vraćanje na rad u Crnu Goru; propagandno - psihološka aktivnost, posrbljavanje Crnogoraca; zbacivanje sa vlasti dinastije Petrović - Njegoš i rušenje crnogorske države; i Ilija Grašanin relativno brzo i lako uspostavlja takozvane “specijalne veze” sa crnogorskim vladikom i vladarem Petrom II Petrovićem Njegošem.


Garašanin je na vijest o proglašenju Crne Gore za knjaževinu samo izjavio:”To je najnesrećniji dan za Srbiju”



Politika Srbije prema Crnoj Gori i mladom vladici Radu, zasnivala se uglavnom na novčanoj pomoći, što je “mala cijena” za prijateljstvo sa zemljom, koja u svako doba Srbiji “može ostaviti na raspolaganje deset hiljada brdskih vojnika”.
Garašanin odlučno i svestrano “planira i priprema” pripajanje Srbiji, onda slobodne i vodeće slovenske zemlje na Balkanu - Crne Gore. Za takav svoj naum, Garašanin “priprema” Njegoša. Šalje mu u “goste” Matiju Bana, književnika, sa procjenom da će on najbolje “iskoristiti iskreni panslavizam i jugoslovenstvo”, onda odsvuda obiko-ljenog “Pustinjaka cetinjskog”.
Matija Ban je, još u Beogradu, “skicirao” plan podrivanja ugleda Crne Gore u svijetu i povezivanja sa “važnim ljudima” u Crnoj Gori, koji će mu pomoći u “pripremi terena” za pripajanje Crne Gore Srbiji. Njegoš je “upao” u unaprijed pripremljenu zamku, mnogo brže nego što se očekivalo u Beogradu. Odmah obećava Srbiji osam hiljada crnogorskih puškonoša, koje svakoga časa “može” izvesti izvan granica Crne Gore. On traži da se crnogorskim vojnicima “obezbijede olovo, barut, oružje i tain”, samo dok “zakorače u tursku teritoriju”, a onda će oni “bezobzirno pljačkati i turska i hrišćanska sela, pa će disciplina biti nemoguća”.
Matija Ban je revnosno obavljao svoju dužnost u Crnoj Gori. Ostvarenim rezultatima zadovoljni su bili, on i njegovi nalogodavci. To se nazire iz jednog njegovog izvještaja Beogradu, u kome se konstatuje da su “hiljadu dukata godišnje Vladici, male pare za veliku korist”. Iz drugog pisma, od 29. decembra 1849. godine, vidi se da je vladici Radu “isplaćeno tri hiljade dukata”, poslatih iz Trsta, po ovlašćenom agentu Lajnoviću.
Sa novčanom potporom, Njegošu se “obećava” i “pravo mjesto među srpskim crkvenim velikodostojnicima”, u zajedničkoj srpskoj državi.
Održavajući veze sa srpskim Ustavobraniteljima, Njegoš je namjeravao da Srbima i banu Jelačiću pošalje vojnu pomoć u Vojvodini, 1848. godine. Neposredna veza bio je Matija Ban. Srbija je tada Crnoj Gori “dala” izvjesnu finansijsku pomoć i uticala na zbližavanje albanskog katoličkog plemena Mirditi sa Crnom Gorom.
Ilija Garašanin je uspio da pridobije Njegoša da zajednički “rade” na “projektu” oslobođenja slovenske braće i o nekim drugim “međunarodnim pitanjima”. Jedno od tih “međunarodnih” pitanja je i “iseljavanje crnogorskog naroda”, započeto još u doba vladavine vladike Vasilija Petrovića. Treba imati u vidu da je ondašnja Crna Gora bila u velikim materijalnim teškoćama. Tih dana je Njegoš prodao zlatne brilijantne krstove i ikone, da bi kupio malo žita za ishranu naroda. Njegoš je, kao i njegovi prethodnici, smatrao da probleme ishrane crnogorskog stanovništva treba rješavati “preseljavanjem naroda iz Crne Gore u Srbiju i okolne zemlje”. Poznata su Njegoševa pisma Garašaninu za preseljavanje nekoliko grupa crnogorskih porodica.
Na jedno pismo Sima Milutinovića Sarajlije, Avramu Petronijeviću, od 3. juna 1847. godine, povodom preseljenja više crnogorskih porodica u Srbiju, Garašanin reaguje odlučno: “Gospodine! Ja sam već izdao dopuštanje da, oni Crnogorci, o kojima je onda bila riječ na ministarskom zasijedanju, mogu ovamo preći. Ovo je sada druga gomila i ja se ne smijem saglasiti sa ovako mnogo ovih neradnika i prosjaka, ovamo u zemlju, na veliko nespokojstvo našega naroda uopšte. Iz iskustva se zna, da se oni nikada ovdje neće ozbiljno da nasele, no pošto probave nekoliko mjeseci u prosjačenju, povrate se natrag, pa u povratku počine mnoge poare i tako nevredimi otidu opet preko granice”.
Garašanin u pismu naglašava da, Crnogorci treba da “budu dostojni prijema u Srbiji”.
Kao poštovalac Karađorđevića (i Ustavobranitelja), Njegoš je bio u “velikom prijateljstvu” sa Ilijom Garašaninom. Obje dinastije - Karađorđevići i Obrenovići, kao i kasniji srpski režimi, su uočavali i izdašno koristili slabosti Crnogoraca, zloupotrebljavajući njihove vrline (hrabrost i bratsku ljubav), a i mene (potkupljivost i naivnost). U tome su im pomagali mnogi crnogorski ugledni ljudi i glavari.

CRNOGORSKA KNJAŽEVINA “NESREĆA” ZA SRBIJU

Zvanična Srbija se dugo “nadala” da će Crna Gora, sve do njenog pripajanja Srbiji, ostati teokratska, plemenska, siromašna i, u svakom pogledu, zaostala zemlja. Samo takva može biti lak “plijen” za Srbiju. Vijest o proglašenju Crne Gore za Knjaževinu i Danila Stankova Petrovića za crnogorskog knjaza (vrijeme vladavine 1851-1860), što je bio izraz “učvršćivanja crnogorske države i dizanje ugleda dinastije Petrovića na viši nivo”, Srbija je doživjela kao “grom iz vedra neba”. Ilija Garašanin je izjavio: “To je najnesrećniji dan za Srbiju”.
Očigledno je da je Ilija Garašanin “imao razloga” za ovakvu izjavu, jer je knjaz Danilo Petrović bio jedan od crnogorskih vladara, koji je imao “jasnu viziju” razvoja Crne Gore i zaštite vitalnih crnogorskih državnih i nacionalnih interesa. Samo nastojanje knjaza Danila da Crnu Goru učini “oslobodiocem i ujediniteljem” srpsko-crnogorske države, dovoljan je razlog za srpsku netrpeljivost, pa i otvorene sukobe sa Crnom Gorom. Umjesto “samostalne” dinastije Petrovića, srpski režimi žele “Beogradu poslušnu vlast u Crnoj Gori”.
Srpsko-crnogorski odnosi se naglo pogoršavaju, kada se “počulo” da će knjaz Danilo da se ženi Kleopatrom, kćerkom srpskog kneza Aleksandra Krađorđevića. Ženidbu je, navodno, spriječio Ilija Garašanin, rekavši da “ženidbe neće biti, jer je ne dozvoljavamo”.
Netrpeljivost između Crne Gore i Srbije kulminirala je tokom crnogorsko-turskog rata 1852/53. godine. Knjaz Danilo je bio ogorčen srpkom pasivnošću prema crnogorskom stradanju. Javno je “psovao” srpskog kneza i njegovu vladu, a nije poštedio ni srpski narod od ružnih riječi, samo zbog toga što nijesu, zajedno sa Crnogorcima “kidisali da rasprostrane svoje otečestvo”.
I tok je knjaz Danilo otvoreno “izražavao” nezadovoljstvo na pasivan odnos Srbije, Ilija Garašanin je crnogorsko-turski rat 1852/53. godine okarakterisao “budalaštinom crnogorskog vođe” i da on ne “drži do knjaza Danila, makar on za nas govorio zlo ili dobro, jer je to jedan akičina, koga ni sva ruska sila ne može drugačijim napraviti”.


--------------------------------------------------------------------------------

Zbog takvog prevrtljivog ponašanja zvanične Srbije prema crnogorskim ratnim stradanjima i arogantno - agresivnog odnosa prema crnogorskoj državi, knjaz Danilo je zakulisno radio na obaranju sa vlasti srpskog kneza Aleksandra Karađorđevića. Pridobio je i neke “ugledne i važne ljude - Srbe”, pa čak i Ljuba Nenadovića. Boraveći u Beču, 1853. godine, knjaz Danilo “sklapa tajni sporazum” sa Obrenovićima (Milošem i Mihailom) protiv kneza Aleksandra Karađorđevića, o čemu svjedoče neki pisani izvori i šifrovani izvještaji.
Na vijest o “padu sa vlasti” srpskog kneza Aleksandra Karađorđevića (1858), knjaz Danilo Petrović izjavljuje da je knez Aleksandar Karađorđević “mnogo slab kad je dozvolio da ga Skupština smijeni, a da je tražio, poslao bih mu u pomoć nekoliko hiljada Crnogoraca”.
Treba reći da knjazu Danilu nijesu “ostali dužni” srpski knez Aleksandar Karađorđević i ministar u njegovoj vladi - Ilija Garašanin. Kovali su i oni plan za uklanjanje crnogorskog knjaza Danila sa prijestola (i iz života). Nastojali su da, na vlast u Crnoj Gori, uzdignu Njegoševog sestrića - Stevana Perovića Cucu.
Stevan Perović Cuca je učio gimnaziju u Beogradu (1854), a potom prešao na vojnu (artiljerijsku) školu. Ustavobranitelji, a posebno knez Aleksandar Karađorđević i ministar Ilija Garašanin, imali su “veliko povjerenje” u njega. Cuca je bio njihov “miljenik” i štićenik. Računali su da on neće biti “pod uticajem ruske politike”.
Ondašnja zvanična srpska politika potajno je priželjkivala da na crnogorskom prijestolu, umjesto knjaza Danila, “vidi”, ako ne Stevana Perovića Cucu, a ono makar i Njegoševog brata Đoka Petrovića. Sa njim je održavala “tajnu vezu”. Radeći “o glavi” knjaza Danila, Ilija Garašanin je za “srpsku stvar” pridobio čak i crnogorskog vladiku Nikanora, koji je “uporno radio” protiv Crne Gore.


--------------------------------------------------------------------------------
KRIVOTVORENJE CRNOGORSKE STVARNOSTI


Vjekovima se srpski nacional - šovinisti trude da Crnogorcima nametnu “srpstvo” kao matični identitet. U ostvarivanju toga cilja, podsticali su nezadovoljstvo stanovništva protiv dinastije Petrović i želju za pripajanjem Crne Gore Srbiji. Žestoko i neargumentovano ogovaraju crnogorske vladare, agresivno “označavaju" Crnu Goru “srpskom zemljom”, a Crnogorce Srbima i posežu za najgrubljim falsifikatima i prekrajanjima crnogorske istorije i tradicije.
Povoljna okolnost za dolazak srpskih agenata i emisara je, što Crna Gora dugo nije imala svojih školovanih ljudi. Čak su i lični sekretari crnogorskih vladara bili izvanjci “učeni Srbi”. Njihova glavna preokupacija bila je uplivisanje na Petroviće i crnogorsko stanovništvo da “postanu” Srbi.
Tako je, recimo, Milorad Medaković, školovani Srbin “iz Preka”, bio lični sekretar vladike Petra II Petrovića Njegoša i knjaza Danila Petrovića i, istovremeno, čovjek od “povjerenja” srpske vlasti. To, naravno, za života nijesu primjećivali crnogorski suvereni vladari.
Bile su to “gladne godine” i teška “besudnja” vremena, kada su mnogi crnogorski žitelji, radi preseljenja u Srbiju, tražili od Vlade Srbije “srpsko podaništvo”. Istvoremeno, iz razumljivih razloga, Milorad Medaković traži i dobija “crnogorsko podaništvo”.
Pomažući knjazu Danilu u obavljanju državnih poslova, kao njegov lični sekretar, Milorad Medaković je pravio falsifikate. Neovlašćeno je prepravljao neke članove Danilovog Zakonika. Pošto je knjaz Danilo svojeručno potpisao Zakonik, Milorad Medaković ga je ponio, na štampanje, u Novi Sad 1855. godine, u štampariju svoga brata. Tokom štampanja, bez ikakvih konsultacija sa Knjazom, Medaković neovlašćeno čini dvije veoma važne izmjene, bolje reći dva falsifikata u Danilovom Zakoniku.


Očevici su kasnije svjedočili da je knjaz Danilo, na izdisaju, vladici Nikanoru Ivanoviću pljunuo u lice



U rukopisu je stajalo: “Zakonik Danila Prvog, knjaza i gospodara slobodne Crne Gore”. U štampanom tekstu Zakonika, Medaković je dodao “i Brdah”. Tako je štampan “Zakonik Danila Prvog, knjaza i gospodara slobodne Crne Gore i Brdah”.
Veoma grubo je “prepravio”, odnosno falsifikovao član 92. Zakonika, koji je glasio: “I tako u ovoj zemlji nema nikakve druge vjere do pravoslavne istočne, te opet svaki inoplemenik i novovjerac može slobodno živjeti i onu službu i onu našu domaću pravicu uživati, kao i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa”.
Medaković je izmijenio “samo” tri riječi i, sa njima “promijenio” nacionalni sastav stanovništva Crne Gore. Njegova izmjena glasi: “... do jedne srpske”. Tako druga štampana verzija ispravljenog člana 92. glasi: “I tako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti, do jedne srpske i nikakve druge vjere...”.
Ovako smišljen i drsko učinjen falsifikat Milorada Medakovića, velikosrpskim naučnicima služio je za “ključni dokaz” nacionalnog sastava crnogorskog stanovništva, odnosno “temeljni pokazatelj” da su “Crnogorci Srbi”, velikosrbi “vide” Crnu Goru bez Crnogoraca”.
Ovako prepravljen član 92. crnogorskog Zakonika, kao “dokaz” nacionalnog sastava crnogorskog stanovništva, nalazi se i u “Istoriji srpskog naroda” (tom V - 1, str. 431, u dijelu o Crnoj Gori 1851 - 1878) i to “iz pera” crnogorskog istoričara Radomana Jovanovića, iz Istorijskog instituta Crne Gore, iz Podgorice. Iako dobro zna da se radi o falsifikatu, on (u fusnoti) objašnjava da je to “paragraf o narodu Crne Gore, iz Zakonika knjaza Danila”.


--------------------------------------------------------------------------------
CRNA GORA NE TRAŽI TUĐE TERITORIJE


Opšte je poznato da crnogorski vladari i zvanična Crna Gora nijesu imali pretenzija u prošlosti, a ni danas, za osvajanjem "tuđih teritorija" i porobljavanjem okolnih naroda. Ni u snu im nije padalo na pamet da prave "Veliku Crnu Goru" ili da "crnogorče" druge narode,.
Otomanska imperija je redom pokoravala mnoga carstva i narode: Grčku, Epir, Bugarsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i stizala čak do Beča, ali ne i Crnu Goru, iako su mnoge crnogorske teritorije bile pod turskom upravom vjekovima. Crnogorski narod je radije "umirao s mačem u ruci, nego podnosio sramno podaništvo tuđinu".
Crna Gora se vjekovima borila da ne "ostane" i dalje stiješnjena u uzanim granicama crnogorskog kamenjara i u siromaštvu koje joj je nametnula Turska. U toj vjekovnoj borbi "neprestanoj", Crna Gora je stalno isticala da "ne traži one zemlje za koje su nekada bile njena svojina, nego traži samo one zemlje za koje je ratovala u najopasnije doba i za koje je, kao i za svoju nezavisnost, prolijevala svoju krv".
Poslije Krimskog rata (1853-1856), poražena Rusija se okrenula savezništvu sa Srbijom, a Crna Gora nalazi prijateljstvo sa Francuskom. Knjaz Danilo se obraća Pariskoj konferenciji 1856.godine, sa crnogorskim zahtjevima: da se crnogorska državna nezavisnost prizna diplomatskim putem; da se crnogorske granice rašire prema Hercegovini i Albaniji; da se crnogorska granica prema Turskoj utvrdi kao prema Austriji; i, da se Crnoj Gori ustupi Bar, koji je na njenoj granici, na moru.

--------------------------------------------------------------------------------


Crna Gora je samostalno ratovala i zaključivala mir sa Turskom, pa evropskim velesilama nije trebalo "posebno dokazivati" faktičku nezavisnost Crne Gore. Znalo se da, na svaki bojni poklič hrišćanstva protiv islama, Crnogorci uzimaju mač u ruke". To je bilo poznato i ranijoj Mletačkoj Republici,a kasnije Austriji, Rusiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Crna Gora je vojevala i "vraćala u svoje granice" svoje teritorije: Grahovo, Župu (Nikšićku), Banjane, Pivu, Drobnjak, Kruševicu, Zupce, Gornje Vasojeviće i sve teritorije do rijeka Tare i Lima. Ovim bojevima, Crna Gora je u stvari nesebično pomagala oslobodilačke ustanke tamošnjeg stanovništva.
Crna Gora je oslobodila Boku Kotorsku i šire primorje, koje je nekada pripadalo crnogorskoj državi - Duklji/Zeti/Crnoj Gori, u vrijeme dinastija Vojisavljevića, Balšića i Crnojevića i držala sve do 1814. godine. Saglasno odlukama velikih evropskih sila i sugestijama ruskog cara Aleksandra I, sve ove primorske teritorije Crna Gora je morala predati Austriji i nevoljno se povući u svoja brda i planine. Poznata su crnogorska vjekovna nastojanja da "spoji Crnogorsko primorje sa prirodnim zaleđem - kontinentalnim dijelom crnogorske države, što je postepeno i činila.
Pariska konferencija (1856) nije uvažila crnogorske zahtjeve, pa je naredne - 1857. godine, knjaz Danilo učinio posjetu Parizu, sa ciljem da "učvrsti veze i prijateljstvo" sa Francuskom i francuskim carem Napoleonom III Bonapartom. Poznato je da je, poslije neuspjelog atentata na francuskog suverena Napoleona III Bonapartu, knjaz Danilo svom "prijatelju" ponudio dvadeset pet najhrabrijih Crnogoraca za tjelesnu gardu, da ga čuvaju, kao što su Mlečani čuvali Napoleona I Bonapartu.


--------------------------------------------------------------------------------

Sjajna pobjeda Crnogoraca nad Turcima, na Grahovcu 1858. godine, izazvala je oduševljenje srpskog naroda u Šumadiji i u Vojvodini, i "očekivanja zajedničkog života, sa bratskim crnogorskim narodom". Porasli su ugled i prestiž crnogorskog knjaza Danila u Evropi. Govorkalo se da on treba da "stane na čelo te nove srpsko - crnogorske države". To je, naravno, godilo knjazu Danilu i potajno se tome nadao.
Knjaz Danilo se "mladićki" zanosio mogućnošću "ujedinjenja Južnih Slovena", po ugledu na ujedinjenje italijanskih država. Zbog toga je i uspostavio veze sa Garibaldijem. Okolne carevine, Austrija, Turska i Rusija nijesu podržavale takvu ideju, a pogotovo ne - južnoslovensku državu. Carska Rusija je stalno "motrila" da joj crnogorski knjaz Danilo ne "izmakne iz bratskog zagrljaja".
Svaka, a pogotovo snažna i "pijemontski vodeća" Crna Gora, bila je ozbiljna prepreka stvaranju "Velike Srbije". Ta istovjetnost interesa okolnih imperija - Austrije, Turske i Rusije i, još uvijek prema Turskoj vazalne Srbije, opredijelila ih je da zdušno "rade na uklanjanju sa crnogorskog prijestola (i iz života) knjaza Danila Petrovića.
Potrebni su bili izvršioci - atentatori, koji "neće otkriti" naručioce. Izbor je bio širok. Knjaz Danilo se "zamjerio" na više adresa u Crnoj Gori.
Zbog ličnog sukoba sa knjazom Danilom, u inostranstvo su emigrirali: Pero Tomov i Đorđije Savov Petrovići; Đorđijeva braća - Vuko i Mitar (Simovi) Petrovići; serdar Milo Martinović, senator Luka Radonjić, vojvoda Anto Daković, Stevan Perović Cuca, Radovan Piper Mrčarica, Risto, Vido i Đoko Boškovići, Puniša i Petar Pavićevići, Pero Nikolin, Mato Filipov, Todor Kadić i drugi.


-------------------------------------------------------------------------------


Izvanjstvu je najugodnije da svoga gospodara liše života njegovi podanici - Crnogorci. Izbor je brižljivo izvršen. Najpogodniji su pop Puniša Pavićević i Todor Kadić, emigranti u Beču, zbog ličnih knjaževih uvreda.
Znajući da će dugo "čekati" pasoše od ruskog poslanstva u Beču, ova dvojica Crnogoraca - Puniša Pavićević i Todor Kadić, obratiše se Srbiji za pasoše, što srpska Vlada "jedva dočeka". Potpuno je razumljivo što nema podataka, jer tajne službe "ne ostavljaju pisane tragove", kada su, kod koga i koliko boravili u Srbiji. Evidentirano je da su od šefa austrijske policije dobili "putninu" (trošak za put - gotov novac) za Carigrad. Odatle prelaze u Skadarski pašaluk, da "čekaju zgodnu priliku", da se osvete svome gospodaru - knjazu Danilu Petroviću. Toliko su bili opsjednuti žudnjom za osvetom, da nijesu primijetili da su "oruđe u tuđim rukama".
Samo dan prije ubistva knjaza Danila, u Kotoru je zapažen boravak "crnogorskog" vladike Nikanora Ivanovića, Dalmatinca, prvog izvanjca na dužnosti crnogorskog mitropolita, koji je "na jedvite jade" hirotonisan u Rusiji, tek 185l. godine. Sumnja se da je on "obavijestio" atentatore o dolasku i boravku crnogorskog knjaza u Kotoru.
Iako je austrijska policija ranije protjerala Todora Kadića, sa austrijske teritorije, ovoga puta "nije primjećivala" zavjereničke namjere ovog nazovi Crnogorca.


-------------------------------------------------------------------------------


Predveče, 31. jula 1860. godine, Todor Kadić je "smrtno ranio knjaza Danila", koji je preminuo sljedećeg dana. Očevici su kasnije svjedočili da je knjaz Danilo, na izdisaju, vladici Nikanoru Ivanoviću "pljunuo u lice".
Austrijska policija je odmah "obnarodovala" da je ubica knjaza Danila "njegov" Crnogorac.
Crnogorci svoga upokojenog gospodara preniješe na Cetinje, a vladika Nikanor Ivanović se, brže - bolje, vrati u Kotor, obrazlažući to svojom "naprasnom bolešću". Najbliže istini je, da se vladika Nikanor plašio "svoje lične odgovornosti" pred novim crnogorskim knjazom Nikolom Petrovićem, sinovcem knjaza Danila, za nedomaćinsko "upravljanje i raspolaganje crnogorskom crkvenom imovinom". Čim je ovaj, od naroda nazvani, "nevjerni vladika", prispio u Kotor, za njim stiže i "mazbata" knjaza Nikole, kojom su saopštava: "Čast mi je, Monsinjeru, da Vas izvijestim da nijeste više Vladika na Cetinju. Vaše odsustvo na pogrebu pokojnog Knjaza, Vašeg Dobrotvora, uzrok je Vašeg otpuštanja. Zabranjuje Vam se da ponesete sa sobom ma kakav predmet, koji je svojina cetinjske crkve".
Poslije ovakvog "pozdrava" od knjaza Nikole, vladika Nikanor Ivanović je odmah napustio Kotor i, preko Beča, otputovao u Rusiju, gdje je do smrti "zauzimao visok položaj u ruskoj i crkvenoj hijerarhiji". To mu je, kako se misli, bila "nagrada" za "lični doprinos" na uklanjanju, sa crnogorskog prijestola i iz života, knjaza Danila.
Prema tome, bez rizika se može konstatovati da je crnogorski knjaz Danilo Petrović, bio žrtva atentata u Kotoru 1860. godine, uzrokovanog unutrašnjom crnogorskom politikom i uticajem nekih okolnih država.


Kada je Omer-paša Latas 1862. stigao na domak Cetinja, Garašanin je izjavio: Za nas bi još velika sreća bila kada bi Crna Gora propala


SRBIJU PLAŠI CRNOGORSKI PRIMAT

Mladi knjaz Nikola Petrović (vrijeme vladanja 1860 - 1918) nastavlja započetu politiku svoga prethodnika - strica, knjaza Danila. Podstiče oslobodilačke pokrete južnoslovenskih naroda i oružane borbe za “širenje Crne Gore”, na one teritorije, koje joj istorijski pripadaju. Mladom knjazu Nikoli, zvaničnom gospodaru Crne Gore, “suvladar” je bio njegov otac, vojvoda Mirko Stankov Petrović, sve dok je bio živ (1867). On je “imao u svojim rukama” sve važnije političke, diplomatske i vojne poslove Crne Gore. Tako je knjaz Nikola dugo bio “u sjenci” svoga harizmatičnoga oca.
Zbog ranijih “crnogorskih veza” sa Garibaldijem, koje nije isprva zanemario ni knjaz Nikola, prenošene su priče da će se “garibaldijevci iskrcati u Dalmaciju” i, zajedno sa Crnogorcima, dići ustanak u Bosni i Hercegovini, osloboditi i “ujediniti sve slovenske zemlje, do mađarske granice”. Bile su to samo “prazne priče” i “puste želje” pokorenih naroda, jer ni Crna Gora, ni Srbija nijesu bile “kadre” da se “stave na čelo” šireg oslobodilačkog pokreta na Balkanu.
Pa ipak, šezdesetih godina XIX vijeka, Srbija i Crna Gora su imale istovjetne oslobodilačke želje za protjerivanje Turaka sa Balkana. Iz Bosne i Hercegovine i iz Bugarske stižu emisari u Beograd i na Cetinje. Srbija širi mrežu svojih agenata po Crnoj Gori, jer se “pribojava crnogorskog primata”, pošto je Crna Gora imala veliki ugled u svijetu. Evropa je bila obaviještena o uspješnim crnogorskim bitkama sa velikim imperijama. Opijen “slavom” i ponešen za “svesrpskim prijestolom”, knjaz Nikola, 20. maja 1883. godine, izjavljuje: “Ja pripadam porodici, koja je bila na vlasti, kada su Karađorđevići i Obrenovići bili “raja” u vilajetu Srbije”.
Iako su međusobne netrpeljivosti bile svakodnevica, oslobodilačke težnje i međunarodne prilike prisiljavaju Srbiju i Crnu Goru na tješnju međusobnu saradnju, ali i na međusobni “zakulisni rat”, za prestiž vladajućih dvorova.
Odmah po stupanju na vlast crnogorskog knjaza Nikole, 1860. godine, na Cetinje stiže Vuk Karadžić, sa porukom srpskog kneza Mihaila Obrenovića Crnoj Gori, o zajedničkim oslobodilačkim aktivnostima protiv Turske, u proljeće 1861. godine.
Svoj dolazak na Cetinje, Vuk Kar-adžić “obrazlaže” željom za “naučnim istraživanjima” i prikupljanjem “narodnog blaga” (narodnih umot-vorina). Vuk Karadžić je bio čovjek od “velikog srpskog povjerenja”, ali su na njega “računale” i vlade okolnih zemalja, a posebno Austrija, spremne da “plate emisarske usluge”. Pa ipak, ondašnji crnogorski dvor, nije blagonaklono gledao na boravak Vuka Karadžića u Crnoj Gori, kao ranije, u vrijeme vladike Rada. Crnogorci nijesu htjeli da mu “zaborave” prelazak u katoličku vjeru, zbog jedne “ženetine”. Oženivši se Austrijankom Anom, Vuk Karadžić “prima” katoličku vjeru. Bilo je uobičajeno da muževi svoje žene inovjerke “prevode u svoju vjeru”, a ne obratno. Interesantno je da crnogorski dvor, sem diplomatske i naučne, “nije primjećivao” i “špijunsku” ulogu Vuka Karadžića u Crnoj Gori.
Tih dana je i crnogorski vojvoda Mašo Vrbica boravio u Beogradu i “ubjeđivao” srpsku vladu, u potrebu zajedničke oslobodilačke borbe protiv Turaka.

RAZORUŽANJE VASOJEVIĆKOG ODREDA U SRBIJI

Crna Gora je “naivno povjerovala” da je Srbija “orna” za oslobodilački rat i “lakomisleno kreće” u “dizanje ustanaka” u susjednim krajevima pod turskom upravom. Sa tim ciljem, knjaz Nikola “šalje” 300 probranih i dobro naoružanih crnogorsk-ih Vasojevića u Srbiju, maja 1861. godine, na čelu sa kapetanom Šujom Šćepanovim Dragovićem. Uz veće i manje borbe, ovaj odred je prošao turskom teritorijom preko Bihora, Sandžaka i Pešteri i “izbio na srpsku ogradu” (granicu), u Vasiljeviće, kod Javor planine.
Umjesto “dobrodošlice” i “bratskog prijema”, ove crnogorske ratnike dočekala je brojna srpska vojska i policija, na čelu sa generalom Rankom Alimpićem, razoružali ih i, po grupama, strpali u logore. Poslije “uspješnih” pregovora crnogorskog i srpskog dvora, preživjeli i napaćeni crnogorski ratnici, po grupama su se vraćali u Crnu Goru, praćeni turskim potjerama. Knjaz Nikola je, poginulim ratnicima u ovom pohodu, podigao (kasnije i porušio) spomenik na Cetinju, a preživjele odlikovao. Bio je to i “prvi javni spomenik u Crnoj Gori”. Crnogorski vojvoda Simo Popović zapisuje da mu je knjaz Nikola rekao da je to spomenik “izdajstva Srbije”.
Odmah poslije “marša” 300 crnogorskih Vasojevića u Srbiju, Crna Gora šalje, za njima, snažan odred vojnika, koje je predvodio vojvoda Mašo Vrbica, sa namjerom da tamo dignu ustanak. Crnogorski ratnici nijesu nosili crnogorska državna obilježja (grbove i barjake), da se ne bi “otkrilo” da Crna Gora javno “buni” tamošnje stanovništvo protiv Turske.
Cilj iznenadnog upada crnogorske vojske u Sandžak, nazire se u pismu vojvode Maša Vrbice knjazu Nikoli, u kome se kaže: “Blagodarim Bogu, zdravo sam prispio u Đurđeve Stupove. Priđe no što sam ja doša(o), pošlo je 260 hrabrih junaka od Vasojevića, turskom zemljom, do granice Srbije i, do po puta, bojem su posjekli 18 turskih glava i unijeli ih u Srbiju. Kako su ih Srbi primili, ne znamo”. U pismu se posebno ističe: “Ja kad skupim moj korpus, s pomoću Boga uzeću Pljevlja i izbiti na srpsku granicu, ako Bog da i sreća moga hrabroga knjaza Nikole, pa tader Srbiji ne manjka: ali crn obraz za dovijek, ali mač u ruke”.
Prema nekim (malobrojnim i ne baš pouzdanim) podacima, odred Maša Vrbice je, u Sandžaku “narastao” na 1.700 ljudi. Govorilo se da je, navodno, oko 4.000 Albanaca - katolika, iz okoline Peći “spremno” da se priključi crnogorskim ratnicima. Mašo Vrbica je namjeravao da napadne “turske gradove” - Pljevlja i Kolašin, ali se od toga odustalo.
Srbija je imala, ne samo “pasivan”, nego i nečastan, stav prema ovim crnogorskim pohodima prema Srbiji i Sandžaku, priželjkujući da Crna Gora što prije postrada od Turaka.
Pošto se “pogibija” Crne Gore nije dogodila i pošto su navodni nesporazumi otklonjeni, srpski knez Mihailo Obrenović, po svom agentu Jovanu Nikoliću Tasovcu, šalje poruku crnogorskom vojvodi Mašu Vrbici i Hercegovcima da “ne vjeruju Turcima i obećanjima Omer - paše (Latasa)”. U poruci Srbija “obećava” oružje, džebanu i hranu, kao i “nekoliko hiljada srpskih vojnika”. Od toga, kao i od ranijih obećanja nije bilo ništa.
Vjerujući srpskoj Vladi i poruci kneza Mihaila Obrenovića, Crna Gora “izaziva” sukob sa hercegovačkim Turcima. Omer-paša Latas, sa silnom vojskom, udari na Crnu Goru 1862. godine. Umjesto obećane vojne pomoći Crnoj Gori, Srbija se “snishodljivo pravdala” Turskoj, da nije ničim “umiješana” u ove bune. Preko svoga kapućehaje u Carigradu - Avrama Petronijevića, Srbija obavještava Visoku Portu da Crna Gora “nastoji da Srbiju uvuče u rat protiv Turske i da zajedno napadnu Turke u Hercegovini”. Smatrajući nečasnim ponašanje Srbije prema Crnoj Gori, Petronijević je, “odbio” da prenese poruku Visokoj Porti. Da nije bilo intervencije velikih evropskih sila, u prethodnim bojevima iznurena, Crna Gora bi, u ratu sa Omer - pašom Latasom, žestoko stradala.

--------------------------------------------------------------------------------


Često neiskren, a ovoga puta pasivan, odnos Srbije prema Crnoj Gori u ratu sa Turskom, kritikovali su neki srpski intelektualci i književnici.
Zamjerajući Srbiji što “okreće leđa” Crnoj Gori u za nju teškim prilikama, a pogotovo u ratovima sa Turcima, koje je predvodio Omer - paša Latas 1862. godine, srpski pjesnik Đura Jakšić je spjevao dvije pjesme: “Crnogorac Crnogorki” i “Padajte braćo”.
U najtežoj situaciji za Crnu Goru, kada su se Turci neodbranjivo približavali Cetinju, srpski ministar Ilija Garašanin izjavljuje: “To bi još velika sreća za nas bila, kada bi Crna Gora propala”.
Poznata je jedna pjesma, iz tih dana, koja govori o gavranovima, što “proleću polja i planine” i slijeću u Srbiju, preklinjući je:
“A, Srbijo, zaludnja delijo,
Popala ti sablje paučina,
A na čarku rđa popanula”.
Gavranovima odgovara “srpska čobanija”, da su se Srbi “prošli kavge s Turcima, od kada nam “nesta Karađorđe”, pa ih savjetuje da “odlete lomnoj Crnoj Gori”, jer tamo nema “dana ni sahata”, da se plotun “ne čuje pušaka”.
Vrijeme je činilo svoje. Oslobodilačke težnje Crnogoraca i Srba pov-remeno su nadrastale međudinastičke netrpeljivosti i trzavice. Prilike su ih tjerale na tješnju međusobnu saradnju. Posredničku ulogu između srpskog i crnogorskog dvora, u ovom periodu i dalje je obavljao Vuk Karadžić, a bio je izvjesno djelotvorniji Ilija Garašanin.
Poznato je da je Crna Gora, ranije i sada, izdašno pomagala (moralno, materijalno, vojnički i politički) oslobodilačku borbu “braće u Hercegovini”. Srbija je stalno, pa i sada, zazirala od velikog uticaja i ugleda Crne Gore i knjaza Nikole u Hercegovini. Zato je razaslala svoje agente po Hercegovini i Crnoj Gori.


--------------------------------------------------------------------------------
TAJNI SPORAZUM CRNE GORE I SRBIJE 1866. GODINE


Balkanske prilike i oslobodilačke težnje crnogorskog i srpskog naroda, uticale su da se međudinastička crnogorsko-srpska trvenja smire, ali ne i zaustave. Srpska zvanična politika se nije odricala svoga velikosrpskog projekta “Načertanija”. U tom cilju se, 1866. godine, vode “tajni pregovori” o zajedničkoj aktivnosti na oslobađanju Srbije i Crne Gore od Turske. U Italiji je, 5. oktobra 1866. godine, zaključen tajni vojni sporazum, između Crne Gore i Srbije, o “oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda”.
Ovim (tajnim) sporazumom se Srbija obavezala da Crnoj Gori “uruči 50.000 dukata, izvjesnu količinu oružja, vojne opreme i pošalje vojne starješine - oficire i podoficire za obučavanje crnogorske vojske”. Crna Gora je “pristala” da, poslije oslobođenja od Turaka, “pristupi srpskoj državi”. Sporazumom se, takođe, predviđa da na prijesto zajedničke države “zasjedne” srpski knez Mihailo Obrenović. U slučaju da knez Mihailo ne bude imao nasljednika, na prijesto bi stupio crnogorski knjaz Nikola Petrović.


Piroćanac: Vasojevići u turskoj granici su pogodni za srpsku stvar; još kada bi se tako držali i Vasojevići u crnogorskoj granici...



Razumije se da srpskoj (obrenovićevskoj) vladi Ilije Garašanina, nije “padalo na pamet” da crnogorski knjaz Nikola Petrović upravlja zajedničkom državom. Srpski režimi su Crnoj Gori namijenili “ulogu vojnog logora”, koji Srbija može aktivirati i upotrijebiti, kada god hoće i protiv koga hoće. Crnogorski knjaz Nikola Srbiji treba samo do stvaranja zajedničke države Srbije i Crne Gore, a potom će ga se Srbija “lako ratosiljati” (osloboditi, kako je konačno i bilo). Izgleda da ovo nije “uočavao” vlastoljubivi crnogorski knjaz Nikola Petrović. Znajući da njegov kum, knez Mihailo Obrenović (kumovao na krštenju knjeginje Zorke 1864. godine), nema potomaka, očekivao je da on bude “car Balkana”.
Nakon potpisivanja tajnog sr-psko - crnogorskog sporazuma u Italiji, u Beogradu je usvojen i potpisan poseban Protokol. Prethodno su, na Cetinju, ovaj Protokol usaglasili: izaslanik srpskog kneza Mihaila Obrenovića - Miloje Lešnjanin i crnogorskog knjaza Nikole Petrovića - vojvoda Petar Vukotić, 14. septembra 1866. godine. Protokol su, u Beogradu, potpisali: u ime srpskog kneza - Ilija Garašanin, a u ime crnogorskog knjaza - Nićifor Dučić, u dva “jednoglasna egzemplara”.
Znajući da srpska državna i politička elita ne poštuje ni jedan dogovor sa Crnom Gorom, pa neće ni ovaj, knjaz Nikola je, na svom primjerku Protokola, svojeručno napisao: “Lažovi stari - Knjaz”.
Neki poznavaoci prilika na cetinjskom dvoru smatrali su da je knjaz Nikola, toliko “zaslijepljen prijestolom Južnih Slovena”, često “žrtvovao crnogorske nacionalne interese, ognjište i ime crnogorsko”, za neke “uzvišene velikosrpske ciljeve”. Romantičarski opsjednut “slovenskom knjaževskom (ili kraljevskom) titulom”, knjaz Nikola je u njoj “vidio crnogorski interes” (državni i nacionalni). U tome se sastojao čitav njegov nacionalni program.
Nasuprot nerealnom crnogorskom knjazu, Ilija Garašanin je drugačije promišljao, planski, oprezno, a često i drsko nastupao. Imao je jasan, vizionarski velikosrpski program “Načertanije”. Knjaza Nikolu je “okružio” agentima (svojim špijunima), koji su ga pratili i, o svemu, pravovremeno izvještavali svoje nalogodavce. Tako su sve političke i državne namjere i aktivnosti crnogorskog dvora, na vrijeme primijećene i osujećene od strane srpske Vlade i srpskog dvora.
I kada su, na prvi pogled, “iskreno sarađivali” sa Crnom Gorom, srpska Vlada, čelnici režima i dinasti, tajno su kompromitovali knjaza Nikolu i Crnu Goru, gdje su god stigli. Srpska Vlada je oko sebe redovno okupljala crnogorske nezadovoljnike, koji ispoljavaju, čak i javno, svoj lični gnjev i mržnju protiv svoje otadžbine, brutalno “psujući i prijeteći” knjazu Nikoli i Crnoj Gori. Srpska (beogradska) štampa ne prekida ofanzivnu kampanju protiv Crne Gore i, posebno, protiv knjaza Nikole. Smišljaju se i šire svakodnevne i svakojake podvale. Tako, jednim pismom od 7. maja 1866. godine, Ilija Garašanin “upozorava” knjaza Nikolu i kaže: “Ovdje se pronio glas da je Vaša Svjetlost obećala Austriji u pomoć vaši(h) hiljadu vojnika, u predstojećem ratu s Rusijom i Italijom. Mi ovo nikome ne vjerujemo i sve glasove najživlje poričemo”.
Knjaz Nikola se Garašaninu “pravdao”, što se vidi iz pisma, od 28. maja 1866. godine, u kome mu, između ostalog kaže: “Vaše prevashoditeljstvo. Odlučno Vas uvjeravam, da ja nikome i nikada nikakva obećanja nijesam činio, niti namjeravam učiniti..., a novine neka gataju šta im je milo”.
Odgovor knjaza Nikole nije “zadovoljio” Iliju Garašanina, pa on u Crnu Goru šalje svoga emisara Milana Piroćanca, da “na licu mjesta” izvidi situaciju. Razlog odlaska Milana Piroćanca u Crnu Goru, vidi se u pismu Ilije Garašanina, upućenom Jovanu Marinoviću, u kome se kaže da “treba da pretekne druge agente” u te krajeve i “provjeri” priče o slanju hiljadu crnogorskih vojnika u Austriju. Garašanin se “plaši” da “neko” ne potkupi Crnogorce, pa kaže: “Ja se bojim da tamo novac ne uspe, a u Arnautluk još više, jer tamo je zapetost s Turskom još velika”. On smatra da “novci mogu Arnaute probuditi, što bi otežalo planove Srbije”.
Treba imati u vidu da su okolne zemlje - ranije Mletačka Republika, a sada Austrija i Turska, protiv svake međusobne saradnje i saveza Srbije i Crne Gore.
Sve okolnosti i saznanja upućuju na zaključak da je knjaz Nikola “imao pravo” da, na primjerku Protokola o zaključenom sporazumu između Srbije i Crne Gore 1866. godine, u Italiji, napiše “lažovi stari”, jer u praksi nikada nije zaživio. Umjesto ugovorenih 50.000 dukata, Srbija je Crnoj Gori uručila svega 3.000 dukata. Od oružja i druge vojne opreme, nije isporučeno skoro ništa.
Pošto je, napokon, shvatio da ne može “zasjesti na svesrpski prijesto”, knjaz Nikola je “ohladio glavu”. Preinačio je i, na svom primjerku sporazuma, svojeručno zapisao da Crna Gora “neće pristupiti Srbiji, sve dok i jedan Srbin bude pod Turcima”.

--------------------------------------------------------------------------------
SRPSKI INSTRUKTORI U CRNOJ GORI


Crna Gora je u svako doba bila “puna srpskih agenata”, kao gora ljeti lista. A i mnogi Crnogorci su radili “srpska posla”. Povoljna okolnost za dolazak srpskih špijuna u Crnu Goru je “srpska pomoć” u kadrovima. Crna Gora onda nije imala školovanih ljudi, a Srbija se Sporazumom “obavezala” da “obučava” crnogorsku vojsku. Na traženje knjaza Nikole, ministar inostranih poslova u Vladi Srbije - Ilija Garašanin, šalje u Crnu Goru načelnika svoga Ministarstva, visokog oficira Milana Piroćanca, za ličnog sekretara knjazu Nikoli.
Sa Milanom Piroćancem, u Crnu Goru dolazi i kapetan Ljubo-mir Ivanović, da organizuje vojnu obuku. Njegov glavni zadatak je da “pripremi” crnogorsku narodnu vojsku za uspješno “uklapanje” u srpsku vojnu organizaciju, što se ostvarilo tokom Prvog svjetskog rata. Ivanović je istovremeno bio i ađutant knjazu Nikoli, pa ga je tako stalno imao u “svom vidnom polju”.
Za obavljanje ovako važnih i odgovornih poslova u Crnoj Gori, kao što su “ispitivanje mogućnosti svrgavanja dinastije Petrovića i knjaza Nikole, sa crnogorskog prijestola i pripajanje Crne Gore Srbiji", Milan Piroćanac je prethodno dobro edukovan (obučen). Kao lični sekretar crnogorskog knjaza Nikole i povjerljivi izaslanik i špijun srpskog ministra Ilije Garašanina, on redovno šalje “tajne” izvještaje svome nalogodavcu.
U svojim, često šifrovanim, pismima, Piroćanac govori sve “najgore” o Crnoj Gori, Crnogorcima i Crnogorkama, a posebno “ružno” o knjazu Nikoli. Rječnik mu je prostački, a ocjene o ljudima ispod ljudskog dostojanstva. Samo nekoliko drastičnih primjera.
Piroćanac Hercegovce smatra “korisnim srpskim narodom” i citira riječi brata Jovana Dučića, koji želi da ga “nikada sunce ne ogrije iz Crne Gore”. Iako je Crna Gora, u svako doba, nesebično pomagala vojno, materijalno i moralno skoro sve hercegovačke borbe protiv Turaka, bilo je i uticajnih Hercegovaca, koji su zazirali od Crne Gore.
Za Vasojeviće u “turskoj granici” (Donje Vasojeviće), Piroćanac kaže da su “karakterom i temperamentom bliži nama (biva Srbima) nego Crnogorcima”, pa ističe da su oni “veoma pogodni za srpsku stvar”, samo kada bi se i Vasojevići u “crnogorskoj granici (Gornji Vasojevići) tako držali”.


--------------------------------------------------------------------------------

Piroćanac izvještava da su Kuči “velika siromaština u kamenjaru, ali i junačka srpska populacija”. Na Kuče, u crnogorskoj granici, Crna Gora “viče”, te imaju razloga da Srbiji “budu privrženi”. Posebno ih je “pogodila crnogorska pohara” i navodi riječi nekih Kuča, da će “uskoro sve ovo biti srpsko”.
Piroćanac konstatuje da su Katunjani i veliki vojvoda Mirko Petrović “ozbiljna smetnja pripajanju Crne Gore Srbiji”. On cijeni da će albanska plemena, Krasnići i Gaši, biti na “srpskoj strani”, mada vode politiku “kratkog daha” i opredjeljuju se prema “trenutnim prilikama”.
Srbija, tih godina, vrši snažan pritisak i uticaj na Hercegovinu i na Vasojeviće, da se “okanu Crne Gore i okrenu Srbiji”. Neki hercegovački glavari - pop Bogdan Zimonjić, Luka Petković, Aleksa Jakšić, Stojan Kovače-vić i drugi, primali su iz Srbije novčanu pomoć u vidu “povjereničke plate”. Kada se to saznalo, požurili su na Cetinje da “objasne” knjazu Nikoli Petroviću da su to “činili, ne iz nacionalnih prosrpskih interesa, već zbog siromašnog stanja”.
Organizator "srpske propagande" u Hercegovini bio je Nićifor Dučić.
Crna Gora je "porobljenom" hercegovačkom narodu redovno pružala vojnu i materijalnu pomoć i političku i moralnu podršku. Imala je i ona svog povjerenika u susjedstvu - Hercegovini, izvjesnog Rista Aleksića, u Mostaru.
Na ovako drastičnu i agresivnu srpsku propagandu, koja je neposredno ugrožavala "istorijsko pravo Crne Gore na susjedne krajeve", Crna Gora je "mlako" reagovala.
Velikosrpska politika prema Crnoj Gori se nastavlja i kasnije, o čemu govori izvještaj Vula Kneževića, crnogorskog graničnog komesara na Žabljaku, nadležnom ministru u Vladi Crne Gore iz aprila 1908. godine - o aktivnostima srpskih agenata u selima pljevaljske regije. Ističe se da agenti ispituju narod "ko hoće da je Srbin, a ko Crnogorac", da Crnogorci "neće da su Srbi", na što im ovi prijete "da Crnu Goru treba ujediniti kosovskim mačem".
Zbog toga Jovan Đonović konstatuje da su "nacionalno - politički pogledi" u Crnoj Gori drugačiji od "srpskih ideala" i sumnja u "srpsku nacionalnu čistost" vrha Crne Gore. To je, reklo bi se, fundamentalni razlog političkih borbi u Crnoj Gori od 1905. do 1910. godine.

--------------------------------------------------------------------------------
CRNU GORU UPOKOJITI OBEĆANJEM BOLJEG ŽIVOTA


Milan Piroćanac "vidi" najefikasniji i najkraći put "upokojenja" Crne Gore u "Veliku Srbiju" - obećanjem "boljeg života" vječito siromašnom crnogorskom stanovništvu. Samo tako će crnogorski narod "nadvladati sebične separatističke želje i antisrpsku politiku cetinjaskog dvora".


Vuk Karadžić je pisao da mnogi Crnogorci više žele da “budu posljednje sluge u Srbiji, nego da se vraćaju u Crnu Goru”



Takvo svoje gledanje Piroćanac obrazlaže "nemaštinom" crnogorskih državnih i plemenskih glavara. On konstatuje da su, izuzev Petrovića i vojvode Marka Miljanova, svi "teška sirotinja" i da su "podložni primanju novca i darova", što treba "iskoristiti za srpske ciljeve".
Poznato je da se i Omer-paša Latas, u napadu na Crnu Goru, oslanjao na "podmićivanje Crnogoraca", kako to narodna pjesma kaže:
"Dok je meni u kesi novaca,
I u Crnoj Gori trgovaca,
Kojino su lakomi na blago,
Učiniću što je meni drago".
Treba reći da ja Crna Gora uvijek imala "trgovce" njenom sudbinom. Vuk Karadžić je pisao da mnogi Crnogorci, više žele da "budu posljednje sluge u varošima Srbije, nego da se vraćaju u Crnu Goru". Od srpskog režima podmićeni Crnogorci su isticali da im je "bilo bolje pod Turcima, nego pod knjazom Nikolom". Neki se čak ponose time, što nikada "nijesu voljeli Crnogorce". Sve su to, naravno, rezultati uporne i strpljive velikosrpske nacionalističke politike, na ništenju crnogorske države i "utapanju" Crnogoraca u srpsku naciju.
U svojim izvještajima, Milan Piroćanac veoma ružno govori o crnogorskim glavarima: vojvodi Đuru Matanoviću, vojvodi Mašu Vrbici, cetinjskom vojvodi Marku Martinoviću, njeguškom vojvodi Ivu Rakovom Radonjiću, kapetanu u Skadru Peru Peroviću i drugim.
Piroćanac cijeni da su "srpstvu odani": mitropolit crnogorski Ilarion Roganović, grahovski vojvoda i crnogorski senator Ante Daković, drobnjački vojvoda i crnogorski senator Novica Cerović, bjelopavlićki vojvoda i crnogorski senator Risko Bošković, piperski serdar i crnogorski senator Jole Piletić.
Pri povratku iz Crne Gore, Milanu Piroćancu su se "preporučivali" da prenese njihovu "vjernost" srpskom knezu Mihailu Obrenoviću neki crnogorski "časnici". Posebno su ga za "rukav vukli", Petar Vukotić, Ivo Radonjić i Đuro Matanović, saopštavajući mu da se, na njih može osloniti za "svaku srpsku potrebu".
U "čiste" ljude Piroćanac svrstava ljubotinjskog vojvodu i crnogorskog senatora Iliju Plamenca.
U izvještaju Piroćanca se posebno ističe da je, vasojevićki vojvoda i crnogorski senator Miljan Vukov Vešović "čvrsto uz Crnu Goru".
Srpski režim je pokušao da "pridobije" crnogoskog serdara u Vasojevićima, Todora Vukovića, sina vasojevičkog vojvode Miljana Vukova. Srpski državnik Jovan Ristić, pobratim vasojevićkog vojvode Miljana Vukova, uticao je na srpskog kneza Mihaila Obrenovića, da pokuša uticati na Todora Miljanova, da makar on "pomogne" Srbiji u "širenju srpstva" u Crnoj Gori. Međutim, ovaj čestiti Crnogorac se nije dao "obrlatiti" da radi za "srpsku stvar".
Iz izvještaja Milana Piroćanca je "vidljiva strepnja" da, vladajuća kuća Petrovića "hoće Crnoj Gori da pripoji Hercegovinu i neke djelove Arnautluka", kao i da knjaz Nikola teži da "zauzme prijesto čitavog srpstva", jer neće "htjeti da živi pod vlašću kneza Mihaila Obrenovića. No, to je samo njegova "pusta želja".
Piroćanac konta da je, nasuprot Petrovićima, crnogorski narod "listom odan Rusima i Srbima" i, sa žalošću, gleda knjaževo "prijateljsko držanje sa galiotima Francuzima".
Uoči odlaska iz Crne Gore, ovim srpskim "dobročiniteljima" je knjaz Nikola priredio istraćaj i odlikovao ih Oredenom II reda, kao i darovao - Milanu Piroćancu zlatni prsten, a Ljubomiru Ivanoviću sat.
Zanimljivo je da dr Vladan Đorđević, predsjednik Vlade Srbije, u svojim spisima, ne pominje ova odlikovanja i uzdarja, ali ne propušta da kaže, da je knjaz Nikola, na rastanku, Milana Piroćanca titulisao "paščetom šumadijskim".
I pored svega, knjaz Nikola je, na rastanku, tražio od Milana Piroćanca da predloži Iliji Garašaninu, da se u Beogardu (i tada je bilo aktuelno Dedinje) "pokloni" po jedan plac za gradnju kuće: Mirku Petroviću, knjazu Nikoli, Petru Vukotiću i Nićiforu Dučiću. Piroćanac je sam, ovom spisku, dodao i "plac Ivu Radonjiću".
Piroćanac smatra da "nije nepametno" obrazovanje "crnogorske Ma(h)ale u Beogradu" i da treba obavijestiti "glavne ljude" u Crnoj Gori da, u Beogradu, "imaju po jedan plac" i da "mogu graditi porodične kuće", ali ne i "prodavati, do samo doseliti da u njima žive u Beogradu".
Ilija Garašanin je bio "zadovoljan radom Milana Piroćanca u Crnoj Gori", jer je u "potpunosti obavio" povjerene mu zadatke. Upoznao je crnogorske prilike, uspostavio "prijateljske" veze sa crnogorskim glavarima i uglednim ljudima i "solidno sondirao teren" za pripajanje Crne Gore Srbiji. Sve je to, naravno, rađeno u strogoj tajnosti, jer je knjaz "podozriv i preosjetljiv" prema beogradskoj politici. Piroćanac zaključuje da knjaz Nikola "nije spreman" da "olako žrtvuje" Crnu Goru i svoju dinastiju, iako je neoprezno potpisao sporazum, sa knezom Mihailom Obrenovićem, 1866. godine. Piroćanac "predlaže" da, u daljim pregovorima sa Crnom Gorom, knjaza Nikolu "treba zaobilaziti", jer je "prevrtljiv" i angažovati viđenije crnogorske glavare. Piroćanac smatra da je najbolji način "denacionalizacije Crnogoraca" školovanje crnogorske djece u Srbiji i tako, od njih formirati "srpski orijentisane građane". Uporedo sa školovanjem, treba angažovati "nezadovoljne i ugledne" Crnogroce da "rade protiv svoje države". To se postiže "laskanjem, malim novčanim davanjima, sitnim darovima, davanjem službe i placeva za gradnju kuća u Beogradu".
U pripremi zajedničkih oslobodilačkih borbi protiv Turske, Srbija i Crna Gora se sporazumijevaju o "interesnim sferama" i, 15. juna 1876. godine, u Veneciji (Italija) potpisuju "tajni ugovor" o savezu i tajnu vojnu konvenciju. Ugovoreni su "ravnopravnost nezavisnih država Srbije i Crne Gore u savezu, samostalno vođenje ratnih operacija i istovremena objava rata Turskoj 1876. godine.
Odmah poslije prvih bojeva i poraza na Đinusu 1877. godine, Srbija zaključuje mir sa Turskom. Crna Gora je nastavila oslobodilačku borbu protiv Turske, sada u bitno težim uslovima. Brojna turska vojska prebačena je sa srpskog, na crnogorsko ratište u Vasojevićima.
Konačno je, izgleda, knjaz Nikola "shvatio" namjere i ponašanje srpskog režima, pa u ovom ugovoru o savezu sa Srbijom, ne pominje "ujedinjenje". Prestao je da se "odriče" prijestola u "korist" srpskog kneza Mihaila Obrenovića. Napokon se "uvjerio" da Srbija "hoće sve", ali crnogorskog knjaza na "svesrpskom prijestolu ne".


--------------------------------------------------------------------------------
BESOMUČNA SRPSKA PROPAGANDA PROTIV CRNE GORE


Ilija Garašanin, vispren srpski političar i državnik, znao je da se na svijest Crnogoraca najefikasnije utiče posredstvom knjiga, učitelja, popova, činovnika i agenata. Zato je, u sve krajeve od interesa za Srbiju, slao uticajne ljude i propagandnu literaturu. Samo knjige i učeni ljudi mogu "oblikovati srpsku svijest kod Crnogoraca", posebno kod mladih naraštaja, koji se školuju u Srbiji.
U cilju ostvarenja srpskog imperijalnog programa, posredstvom Jovana Vaclika, Garašanin u Crnu Goru šalje "pet sanduka knjiga", koje navodno traži crnogorsko praviteljstvo. Međutim, struktura poslatih knjiga "ne odgovara" crnogorskom "zahtjevu" jer su "manjkale" u knjigopečatnji. Zato im se, u zamjenu, šalje ono što ima, i to: "Istorija srpskij" prostrani 100 komada; "Istorija srpskij" kratki 100 komada; "Srbljaka" 2 komada i 20 crkveni knjiga. Sanduci sa ovim knjigama, "adresovani na M.n." ("Montenegro"), stigli su u Kotor, na ime g. Stefana Bjelobrkovića. U pismu poslatom sa knjigama Jovanu Vacliku, Garašanin se obraća: "Izvolite, Gospodine, primiti ovom prilikom uvjerenje moga otmenoga ponašanja - I.Garašanin". Nije ovo jedina pošiljka. Ilija Garašanin je koristio svaku priliku, da Crnu Goru "snabdjeva" srpskom istorijskom, književnom i propagandnom literaturom.
U drugom pismu, od 22. aprila 1866. godine, Ilija Garašanin Jovanu Vacliku kaže, između ostalog i ovo: "Mi Srbi, ako nijesmo ništa drugo kadri, bar da se dobro izgovorimo, pa ko zna da i to ne uđe u kakav račun".
Beogradska štampa svakodnevno vodi ofanzivnu kampanju protiv Crne Gore i knjaza Nikole. Fabrikuju se svakojake izmišljotine i laži u novinama i "tematskim" brošurama. Svaki crnogorski otpor klevetama, svaka istina o Crnoj Gori i njenom protivljenju samouništenju, od zvanične Srbije se "dočekuje na nož" i kvalifikuje crnogorskim separatizmom i otporom "višim interesima srpstva".
Iz Srbije se, po Crnoj Gori, svakodnevno rasturaju pamfleti i proglasi, a potpisuje ih nepostojeće "Srpsko narodno društvo". Vjeruje se da je njihov autor crnogorski vladika, Nićifor Dučić, rodom iz Hercegovine. Jedno od tih "sočinenija" je i vješto sročen "Proglas Bugara Crnogorcima", da se "drže Srbije i nikoga više".

-------------------------------------------------------------------------------


Garašanin je, u Crnu Goru, redovno slao svoje "povjerenike" (agente), provjerene, obrazovane i pripremljene ljude za taj posao, kao što su: Vuk Karadžić, Sima Milutinović Sarajlija, Matija Ban, Milorad Medaković, Jovan Nikolić Tesovac, Milan Piroćanac, Ljubomir Ivanović i drugi.
I poslije "nestanka" sa srpske političke scene Ilije Garašanina, dolazak srpskih agenata u Crnu Goru i regrutovanje agenata od ăuglednih" Crnogoraca, nijesu prestajali. Tako su srpski špijuni, u Crnoj Gori, bili i Nićifor Dučić i kneginja Darinka Petrović, rodom iz srpske trgovačke porodice Kvekić, iz Trsta.
Poznato je da su se njih dvoje, Nićifor i Darinka, suprotstavljali "svim vezama Crne Gore sa okolnim zemljama, sem sa Srbijom". Oni su bili "najveća opozicija" vladavini knjaza Nikole i daljem opstanku Crne Gore, kao nezavisne države. Zbog toga je Piroćanac "garantovao" Garašaninu da su, Nićifor Dučić i Darinka Petrović, "provjereni srpski špijuni".
Zvanična Srbija je stalno podsticala "nezajažljive ambicije" Darinke Petrović. Špekulisalo se da je srpski knez Mihailo Obrenović "obećao brak" kneginji Darinki, udovici knjaza Danila, pa da se tako "pod jednom krunom (srpskom) ujedine Crna Gora i Srbija".


Zapis koji potiče iz 1522. godine pominje izvjesnog Petra Čudru sina Radovanovog, iz Paštrovića, čovjeka “crnogorskog naciona"



Na preporuku ruskog konzula u Dubrovniku - Petkovića, Srbina iz Kragujevca, Rusija je davala po 400 guldena u zlatu godišnje Nićiforu Dučiću, za "usluge", koje čini ruskom konzulatu, dajući mu "valjane informacije" o aktivnostima knjaza Nikole. Za svoju "revnost", Dučić je i od Srbije dobijao godišnju platu od po 1.000 talijera i "naknadu svih troškova koje učini".
Svaka samostalna politička aktivnost knjaza Nikole i Crne Gore, od Srbije je redovno "osuđivana" kao "neprijateljstvo prema Srbiji i kao izdaja viših srpskih interesa".
Ruski carevi, Aleksandar II i Aleksandar III, bili su iskreni prijatelji Crne Gore, njenih vldara i, posebno, knjaza Nikole. Posjeta knjaza Nikole Rusiji (Petrogradu) 1868. godine, bila je značajna za Crnu Goru. Knjaz Nikola je isposlovao zvanične granice i "vodeću ulogu" Crne Gore, u ruskoj politici na Balkanu. Tada je crnogorski suveren, knjaz Nikola Petrović, od ruskog cara dobio na dar "sablju srpskog kralja Milutina" i priznanje "jedinog iskrenog prijatelja Rusije". Kasnije se (vještačenjem) utvrdilo da to nije sablja srpskog kralja Milutina.
U mnogim bojevima sa Turcima, 1862. godine, u borbama u Hercegovini, u Ostroškom klancu (poznatih "devet krvavih dana"), u nacionalno oslobodilačkim ratovima 1876-1878. godine i bojevima na Vučjem dolu, Fundini i u Vasojevićima, knjaz Nikola je "stekao zvanje car junaka".
Smjenom Ilije Garašanina 1867. godine, Srbija se nije odrekla "Načertanija". Srpski režimi prema Crnoj Gori mijenjaju strategiju i "egzekutore", zavisno od prilika i potreba. Inače, cilj je uvijek isti: uništenje crnogorske nezavisne države. Poslije vladavine kneza Mihaila Obrenovića, Srbijom upravljaju Namjesništvo i Ristićeva Vlada. Ristićev "povjerenik" za Crnu Goru bio je Nićifor Dučić. U jednom povjerljivom izvještaju Ristiću, konstatuje se da, crnogorski knjaz Nikola, "uvijek udari u stranu kada interesi srpstva traže jedinstvo".

--------------------------------------------------------------------------------
PROTJERIVANJE CRNOGORACA I CIGANA IZ SRBIJE


Poznato je da su većina, ne samo agenata, nego i popova i učitelja bili iz Srbije. Svi oni aktivno "propagiraju srpstvo" u crnogorskom narodu, izjednačavajući vjerska i nacionalna osjećanja naroda, sa ciljem "utapanja malene Crne Gore i Veliku Srbiju", a time i "Crnogoraca u Srbe".
Jedan od brojnih srpskih uglednih agenata, u Crnoj Gori, je i Vasa Pelagić. Došao je na Cetinje 1871. godine, da "podstiče crnogorsku mladež na ujedinjenje omladine srpske". U tome je imao podršku zvanične Srbije, koja mu je stavila na raspolaganje novčana sredstva, školske udžbenike i propagandnu lektiru, pisanu ekavicom. Ta je cjelokupna literatura, osnovna i pomoćna, o srpskoj državi, srpskom narodu i srpstvu uopšte. Crnogorci se ne pominju.
Kao upravitelj svih škola na Cetinju, Pelagić je i zvanično "fundirao srpstvo u duše crnogorske mladeži". Pisao je propagandne tekstove, članke i druge sastave. Poznata je njegova brošura "U amanet Srbinu i Srpkinji", štampana na Cetinju 1871. godine u 1.500 primjeraka. U svim svojim spisima, Vasa Pelagić smatra Srbima sve slovenske narode, a njihove teritorije srpskim zemljama.
Ovako snažnu velikosrpsku aktivnost u Crnoj Gori, dugo ne "primjećuje" jedino knjaz Nikola. Nije mu padalo "na pamet" da "mijenja nacionalnu svijest Srba u Crnoj Gori", da Srbe "crnogorči". Očekivao je da će se, masovnim preseljavanjem Crnogoraca u Srbiju i posrbljavanjem Crnogoraca u Crnoj Gori, stvoriti uslovi da i on "otide" u Beograd i "zasjedne na prijesto" Južnih Slovena. Mislio je da niko od njega, "cara junaka", nije "preči".
Bilo je to vrijeme intenzivnog iseljavanja Crnogoraca u Srbiju, ali su većina njih izražavali svoju lojalnost prema "svom gospodaru", što je podsticalo iluzije knjaza Nikole da se "dočepa srpskog Prijestola".
Dolaskom Milana Obrenovića i, kasnije mu sina, Aleksandra Obrenovića, na vlast u Srbiji, zaustavljeno je useljavanje Crnogoraca u Srbiju. Knjaz Nikola je bezuspješno pisao pisma i slao poruke vladarima - Obrenovićima. Sve je bilo uzalud.
Poznato je da je najviše od Crne Gore i Crnogoraca "zazirao" dr Vladan Đorđević. Još dok je bio srpski poslanik u Carigradu, po crnogorskom poslaniku u Carigradu - Mitru Bakiću, šalje poruku: "Reci tvojem Gavri (Vukoviću, crnogorskom ministru inostranih djela), da ću ga ja naučiti kako se vodi politika".
Kada je dr Vladan Đorđević, nazvan "srpski Ivan Grozni", uzdignut na vlast u Srbiji, Vlada Srbije 1897. godine donosi Uredbu o zabrani ulaska Cigana i Crnogoraca u Srbiju. Uredbu je imala zakonsku snagu. Odmah je otpočeo progon Crnogoraca iz Srbije. Hermetičkim zatvaranjem granica, onemogućen je ulazak Crnogorcima u Srbiju. Predsjednik Vlade Srbije, dr Vladan Đorđević, naređuje: "Cigane i Crnogorce", bez ikakvog obzira, vraćati sa granice".
Mnogi Crnogorci, pa čak i crnogorske odive, udate za Srbe, ekspresno su prognati iz Srbije. Ostao je upamćen drastičan primjer protjerivanja jedne Crnogorke iz Pipera, udate za Srbina, u okolini Kragujevca. Protjerivanja nijesu pošteđeni ni crnogorski radnici po Srbiji - nadničari, poslužitelji po kućama imućnih Srba, svi učitelji, popovi i đaci na školovanju iz Crne Gore. Mnogi su protjerani u Tursku, pa su stradali preko albanske teritorije. Odlazeći na rad u Carigrad, Makedoniju i Bugarsku, Crnogorci su morali zaobilaziti Srbiju. Ovi postupci Vlade Srbije, u crnogorskom narodu su upamćeni kao primjer otvorenog neprijateljstva.
Ovaj Cincar, prepariran u Srbina, dr Vladan Đorđević, izdašno "nalivan bokalima šampanjca i vina rumenoga", rado bi prijetio Crnogorcima: "Prizren, Prizren vam treba, jelte, gladnici jedni. A ne znate da ćemo vam i Ćipur uzeti, po kome slavnome imenu nazivate se nekakvim ušljivim plemićima".


--------------------------------------------------------------------------------
NEGIRANJE CRNOGORSTVA


Srpskim nacional-šovinistima je, ranije i sada, nezavisna Crna Gora glavna prepreka na stvaranju "Velike Srbije". Njima je "najpogodnija" nerazvijena i, u svemu, zaostala i primitivna, a ponajprije poslušna Crna Gora. Zato "preže" da im kuda ne umakne.
Velikosrbi i, sa njima, posrbljeni Crnogorci, "takmiče se" u negiranju svega što je crnogorsko: državne nezavisnosti, nacionalnog izjašnjavanja, crkve, jezika, književnosti, kulture, tradicije, grba, zastave, himne i svih drugih osobenosti, koje Crnu Goru čine nezavisnom državom, a Crnogorce posebnom nacijom.
Uz srpske nacionaliste, kao šipka uz pušku, idu i neki srpski i posrbljeni crnogorski istoričari. Međutim, brojni su srpski i, razumljivo, crnogorski istoričari, koji osporavaju negiranje crnogorstva. Navodimo samo neke.
Simo Ćirković ("Enciklopedija Jugoslavije") kaže: "Usled nerazdvojne združenosti crkve i države u periodu Nemanjića, bilo je moguće da se pravoslavlje pojavi kao bitno obeležje srpstva i da se verska pripadnost nametne kao kriterijum razgraničenja".
Stojan Novaković ("Prvi osnovi slovenske književnosti među balkanskim Slovenima") zaključuje: "Taj stari srednjevekovni srpski tip, koji identifikuje srpstvo sa pravoslavljem, osnova je onom sinonimu, po kojem su prosti ljudi našega veka, Rumuni, Rusi, Grci - srpske vere".
Simo Matavulj ("Bilješke jednog pisca") konstatuje: "Od iskona, pa i na primorju, Srbin je bio samo pravoslavni. Srpstvo je značilo samo pravoslavlje, kao što u ovim krajevima, na istoku, znači i danas".
Jozef Holeček, po narodnosti Čeh ("Crna Gora", Prag, 1877.), predočava: "Pitaš li ga za vjeru, Crnogorac odgovara da je Srbin, pitaš li ga za narodnost, reći će da je Crnogorac".
Pavel Apolonovič Rovinski piše: "Imenom Srbin označavaju pravoslavnoga i navode imena naroda (plemena), Bajice, Njeguši, Ceklinjani".
Roj Trevor konstatuje: "Crnogorci nastaju nacijom, poštovanom među nacijama".

--------------------------------------------------------------------------------

Kao što se vidi, stari putopisci i istraživači jasno uočavaju razlike vjere i nacije, dok domaći pisci nijesu tako eksplicitni. Očigledno je da termin "Slavenosrbi" označava Južne Slovene - pripadnike pravoslavne vjere. Negatori crnogorske nacije, svoje "tvrdnje" da su Crnogorci Srbi, oslanjaju na postavci da su pripadnici iste vjeroispovijesti ("srpske vjere"). Zbog toga im ne pogoduje autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva (ukinuta dekretom jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, 17. juna 1920. godine).
Ustav Kraljevine Crne Gore (član 40) predočava da Crnogorci nijesu Srbi i kaže: "Državna vjera u Crnoj Gori je istočnopravoslavna, a Crnogorska crkva je autokefalna".
Brojni su crnogorski naučnici, književnici, državnici, političari i ljudi ostalih profesija, koji "propovijedaju" (govore i pišu) "crnogorsko srpstvo", što su srpske imperijalne pretenezije na crnogorsku samobitnost i crnogorsku državnu teritoriju.
Prvo nerazlikovanje slovenskih naroda primjećuje se kod vizantijskih hroničara i istoričara, koji Slovence, Hrvate, Dukljane, Rašane i druge, nijesu "raspoznavali", nego su ih sve nazivali zajedničkim imenom: Tribali, Skiti, Varvari i slično.
Poznato je da prve teritorijalne aspiracije prema Zeti, odnosno Crnoj Gori, ostvaruju raški (srpski) vladari - župan Stefan Nemanja i njegovi nasljednici (bez reda i redom), zaključno sa carem Stefanom Dušanom.
Neke oblike negiranja crnogorskog naroda nalazimo u crkvenim dokumentima, pa i kod vladara Petrovića, koji neuspješno lamentiraju o "slaveno-srpstvu", samo iz vjerskih i dinastičkih pobuda, koje je "najdarovitije" njegovao knjaz Nikola, želeći da se "uvali" u "svesrpski prijesto", ne primjećujući da mu je to samo "neodoljiva" želja i nikakva šansa.

--------------------------------------------------------------------------------
CRNOGORSKA NACIJA POZNATA SVIMA OSIM SRBIMA


Odavno su poznati pojmovi "crnogorski nacion" i "crnogorska nacija".
Sreten Zeković citira jedan zapis iz 1522. godine, koji pominje izvjesnog Petra Čudru, sina Radovanovog iz Paštrovića, čovjeka "crnogorskog naciona".
Gravura na jednoj sablji iz 1766. godine, glasi: "Sie (sija) nož Đoka Radonjića, guvernadura vise crnogorske nacije".



Militantni odred odbrane srpstva u Crnoj Gori jeste Crnogorsko-primorska mitropolija, ona je oslonac mržnje prema svim oblicima crnogorstva



Poznato je da se multietnička konvencija o “Slavjanstvu” zloupotrebljava za negiranje nekih istorijski formiranih naroda. Sve do sredine XVIII vijeka, u crnogorskoj literaturi se nalazi složenica “slaveno-srpski”, koja ima neadekvatno značenje. Tako, recimo, “slavjano-srpsko koljeno” podrazumijeva Bugare, Srbe, Crnogorce, Slovence i Dalmatince (“Ljetopis Matice srpske”, Budim, 1924. godine) Ovaj isti “Ljetopis Matice srpske”, iz 1925. godine, konstatuje da se “Černogorci (Montenegrini), nazivaju slovenski obitelji planina crnogorskih”.
Završavajući (kratku) “Istoriju o Černoj Gori”, u Petrogradu 1755. godine, crnogorski vladika Vasilije Petrović, zaključuje: “Ja vrlo kratko napisah ovi izvještaj o crnogorskom nacionu”, ili, recimo, Crnogorci, “od svojih saveznika Srba, turskih podanika, bjehu ostavljeni”.
Sima Ćirković (“Enciklopedija Jugoslavije”) tvrdi da vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit, pisac zanimljive istorije, od koga potiču osnovni podaci o Slovenima, nigdje ne kaže za Dukljane “da su Srbi”. On konstatuje da “nema nikakvih indikacija koje bi dopustile zaključak o eventualnom ranijem jedinstvu čitavog prostora, koji se pripisuje Srbima”.
Miloš Šobajić ("Crnogorci", 1915.) istražuje crnogorsku stvarnost po uputstvima naučnika Jovana Cvijića i zaključuje: “Srpstvo je bio pojam širok, neshvatljiv za prostotu, nejasan za dinastiju, rasturen po gospodarstvu i raznolik po junaštvu”.
“Crnogorstvo se pominjalo kao nov spasilac i oslobodilac narodni i svaki širi pojam, mora se napustiti. Vladar je sam postavio prećutnu naredbu stihom:
“Ko crnogorstvu ne bio vjeran,
Bogom i ljudima svud bio tjeran”.
Crnogorstvo i Crnogorci formirani su u narodu sve jače kao zasebna cjelina, kao narodnost i kao nadmoćnost i prevlast.
Crnogorci su, prvo iz navike, a docnije iz uvjerenja, ponavljali tu oktrojku, kao svoj original”.
U ondašnjoj terminologiji, riječ “narodnost” je značila isto, što i danas riječ “nacija”.
U “Prosvjetinoj enciklopediji” (Beograd, 1978.) se kaže da su “Crnogorci južnoslovenski narod, koji je, tokom svoje novije istorije, razvio karakteristike posebne narodne individualnosti i posebne nacije”. Na istom mjestu se, za Srbe, kaže “da su južno-slovenski narod, veoma blizak Hrvatima, Muslimanima i Crnogorcima”.
Potpredsjednik takozvane, po svemu nelegalne i nelegitimne, Podgoričlke skupštine, koja je rasturila crnogorsku državu 1918. godine, Savo Fatić izjavljuje: “Mi, od danas, nijesmo više Crnogorci, nego Srbi”.

--------------------------------------------------------------------------------
SRPČENJE CRNOGORACA


Odavno se, pa i danas, uzaludno “grakće” na Crnogorce da “postanu Srbi”. Oni to, naravno, neće i ne mogu, jer su vjekovima imali slobodu i život u njoj. Stoljećima su se “crnogorčili”. Ako je Crna Gora “Sparta”, ona je “crnogorska Sparta”. Ako je Crna Gora, kako joj govore “Olimp”, ona je “crnogorski Olimp”. Crnogorci dobro znaju odakle su, od koga i ko su. Ne treba ih, sa srpske strane, posebno edukovati.
Očigledni su svakodnevni histerični napadi srpskih nacional-šovinista, na sve što je crnogorsko: državnu samostalnost, nacionalnost, crkvu, jezik, kulturu u njenom najširem značenju i duhovni život uopšte, kao i sve institucije, koje izražavaju crnogorski nacionalni identitet. Srpski nacionalisti otvoreno “protestuju” što se, navodno, srpski narod u Crnoj Gori “crnogorči”, jer je sve do sada narod u Crnoj Gori “bio srpski i pripadao srpskom nacionalnom korpusu”. Njima izdašno “pomažu” neki “posrpčeni Crnogorci”. Uvaženi crnogorski umjetnik Peđa Babović, kaže: “Mi u Crnoj Gori imamo ljudi, koji ne znaju ni ime prađeda, ali znaju da su srpskog porijekla”.
Oni smatraju da Crna Gora “nema i ne može imati svojih, već samo srpske interese”. Posebno su “grlati” neki “terazijski Crnogorci” i “crnogorski Srbi”, i to samo iz ličnih interesa.
Mnogi srpski režimski političari, državnici, diplomate, intelektualci, pa čak i akademici, bez neophodnih činjenica, lamentiraju da su “Crnogorci Srbi” i dio “srpskog naroda”. Oni ne priznaju postojanje crnogorskog naroda i crnogorske nacije. Oni propovijedaju da su crnogorsku naciju “izmislili” komunisti i Kominterna, radi “cijepanja” srpske nacije, te da je, krajem XX vijeka, Crna Gora “postala crnogorska zemlja”, sa “vidljivom netrpeljivošću prema srpskom etnosu”. Sve se to svakodnevno lamentira, bez ikakvih valjanih naučnih i istorijskih činjenica. A zna se da samo vjernicima ne trebaju dokazi za ispoljavanje svojih vjerskih ubjeđenja.
Srpskim nacionalizmom prema Crnoj Gori, posebno su “obdareni” akademici: Dobrica Ćosić, Dejan Medaković, Matija Bećković, Ljuba Tadić, Vasilije Krestić, Jovičić i drugi.
Svakodnevno ponašanje “običnog” srpskog naroda treba razlikovati od velikosrpskog nasrtanja na Crnu Goru. I crnogorski i srpski narod ne “dovode u pitanje” etničku srodnost i međusobne istorijske, prijateljske i lične veze i odnose. Crnogorski narod i crnogorska država, prema srpskom narodu i Srbiji, čuvaju i njeguju bratske odnose. Tako je bilo u prošlosti, tako je sada i tako će biti u budućnosti. U tome su potrebni, srpsko otrežnjenje i srpsko pokajanje. Otrežnjenje od sopstvenog agresivno-destruktivnog nacionalizma i šovinizma, a pokajanje za učinjena zla okolnim narodima.
Militantni odred “odbrane srpstva” u Crnoj Gori je Srpska pravoslavna crkva i, posebno, njena Crnogorsko-primorska mitropolija. Ona je oslonac mržnje, netrpeljivosti i nasrtaja na sve oblike crnogorstva. Takvim postupcima, srpski nacionalistički aktivitet snažno podstiče egzistencijalnu potrebu građana Crne Gore da mu se suprotstavljaju.


--------------------------------------------------------------------------------
SRBOVANJE PETROVIĆA


Iako je, u prethodnom dijelu, kazano ponešto o “srbovanju Petrovića”, posebno o “srbovanju” knjaza Nikole, treba reći nešto više.
Srpski nacionalisti se nekritički “oslanjaju na srbovanje” crnogorskih dinasta Petrovića, ali su činjenice drugačije. Namjerno se, recimo, previđa da vladika Rade (Petar II Petrović Njegoš) pominje “srpstvo” kao pravoslavlje. U pismu Mihailu Obrenoviću, Njegoš kaže: “Po radi mene, bila bi neograničena radost, da bismo svi Slavenosrbi učinili među sobom jedno pravilo knjigopečatanja, a posebno Srbi i Crnogorci". Iz ovoga je svakome jasno da Njegoš razlikuje dva naroda: Srbe i Crnogorce.
Njegoš govori o “srpstvu” kao “pravoslavlju” i u “Gorskom vijencu”, kad se “kune vjerom Obilića”, i kad “nalažu srpske badnjake”, i kad “srpsku svijeću gasi” ili proklinje "mlijeko vas srpsko razgubalo”. Ovome, valjda, ne treba poseban komentar. Njegovo poimanje “srpstva” je samo kao pravoslavlje, a ne kao nacija.
U svijetu nema primjera, sem u Srbiji, da se vjera i nacija potpuno identifikuju i da vjera ima nacionalno obilježje.
Posebno se ističe “srbovanje” knjaza/kralja Nikole Petrovića, ali se namjerno “previđa” da je i on “srpstvo” poimao samo kao “pravoslavlje”. Razlikujući Srbe od Crnogoraca, u “Balkanskoj carici”, kralj Nikola kaže:
“Ko crnogorstvu ne bio vjeran,
Bogom i ljudima svud bio tjeran”.
Knjaz Nikola je znao da lamentira: “Mene je postavio božji promisao za knjaza i gospodara crnogorskog naroda”. On bi povremeno “podsticao” ondašnje urednike listova da “više pišu o crnogorstvu”. Ako ne bi bilo tako, zašto bi kralja Nikolu, u Crnoj Gori “zabranjivali” srpski nacionalizam i velikosrpski pokret. Zapravo, velikosrpska politika, navodnom težnjom za ujedinjenjem svih jugoslovenskih naroda, dinastiju Petrovića i kralja Nikolu “udaljava” od vlasti. Upravo, srpski nacionalizam i velikosrpski pokret u Crnoj Gori, potjerali su kralja Nikolu da “jede hljeb milosrđa” izvan svoje zemlje.
Prema tome, crnogorski neprikosnoveni gospodar, kralj Nikola, “srbovao” je iz dinastičkih i ličnih interesa, a svejedno je, da li je to činio “namjerno” ili “bezazleno”. On je svoje “srbovanje platio crnogorskom državom, prijestolom, imovinom i svojom glavom” baš od Srbije, za čije je interese “srbovao”.
Svi ovi primjeri nedvosmisleno svjedoče da je u Crnoj Gori, odavno razvijena nacionalna svijest o Crnogorcima, kao posebnom narodu.


--------------------------------------------------------------------------------

Na “srbovanje” Petrovića posebno su uticali “Srbi od ugleda”, koji su bili visoki činovnici na crnogorskom dvoru i vojni savjetnici, kao i mnogi srpski popovi i učitelji u Crnoj Gori.
Svi su oni bili “ortodoksni Srbi”. Među njima se ističu: Sima Milutinović Sarajlija, Ljubomir Nenadović, Milorad Medaković, Matija Ban, Milan Piroćanac, Ljubomir Ivanović, Vasa Pelagić i drugi. Svi su oni u Crnoj Gori uživali gostoprimstvo, a zastupali i propagirali srpske interese, na štetu Crne Gore i dinastije Petrovića. O tome svjedoče njihovi tajni izvještaji zvaničnoj Srbiji, a posebno tajna pisma Milana Piroćanca Iliji Garašaninu.
Neki Srbi, na crnogorskom dvoru, počinili su falsifikate, sa negativnim posljedicama. Tako je Milorad Medaković (1823-1897) učinio teški falsifikat u "Zakoniku knjaza Danila" (član 92) samo da bi "potkrijepio” da, i crnogorski knjaz Danilo, Crnogorce “smatra Srbima”.
Ljubomir Nenadović je falsifikovao crnogorsku kapu. Sačinio je “legendu”, po kojoj je crni omotač na crnogorskoj kapi, navodno “znak žalosti” za propalim srpskim (kratkotrajnim) carstvom Nemanjića na Kosovu. Crveni tepeluk, ograđen zlatnom žicom u obliku polukrugova, predstavlja “slobodnu Crnu Goru”, na porobljenom Balkanu. Kasnije srpski šovinisti, svaki na svoj način, nadahnuto dodaju, svaki “svoju verziju”, a sve u funkciji “crnogorskog srpstva”. Strani putoposci su, od Ljube Nenadovića, preuzeli “legengu”, pa tako obična izmišljotina, vremenom počinje da “liči” na istinu.
Crnogorcima se, iz Srbije, nameće “srpstvo” kao sadržaj srpskih imperijalnih interesa. Velikosrbi očekuju da Crnogorci treba sami sebe da “srbiziraju i uklope u srpski nacionalni korpus”.


Marko Cemović je Srbiji nudio Vasojeviće u turskoj granici, koji su se “lavovski borili protiv knjaza koji propovijeda crnogorstvo”


I kada se imperijalna politika Srbije, prema Crnoj Gori, počela ostvarivati krajem XIX i poč-etkom XX vijeka, što je rezultiralo bezuslovnim pripajanjem Crne Gore Srbiji 1918. godine, u tom dugom istorijskom periodu, zvanična Crna Gora “izbjegla” je da formuliše i obznani svoj nacion-alni program. Plašila se, izgleda, da na sebe ne “navuče” srpski imperijalni gnjev, pa i agresiju, što je i doživjela na kraju Prvog svjetskog rata.
Iako je stalno bila isturena, pred široko otvorene "velikosrpske čeljusti", Crna Gora se zanosila i, očigledno, zavaravala sopstvenom ulogom u "čuvanju slovenskih interesa", a knjaz Nikola nerealno "čeznuo" za srpskim prijestolom.

--------------------------------------------------------------------------------
CRNOGORCI PROTIV CRNE GORE


Iako Crnogorci nikada nijesu uživali naročit ugled u Beogradu, neodoljivo prema njemu hrle, naročito u novijoj istoriji. Još za vrijeme Obrenovića, bili su na "zlu glasu", navodno kao "lenštine, neradnici i hvalisavci, vješti pričanju oda i mitova o svojim slavnim precima i njihovim bojevima i ratnim podvizima", kao i o svojim "velikim zaslugama" za srpstvo.
Vještiji Crnogorci su uspjeli da se ožene svojim gazdaricama i tako "prilagode" i ostanu vezani za Crnu Goru samo porijeklom. U Srbiji je nastala, maltene, čitava biblioteka komičnih i satiričnih književnih djela o Crnogorcima.
Mnoge crnogorske siromašne ("bezemljaške") familije, pod uticajem propagande i mišljenja zvanične crnogorske vlasti, smatrale su Srbiju "obećanom zemljom". Žurile su da na neobrađenim i nenaseljenim ledinama u Srbiji, nađu kakvo-takvo "uhljebljenje". Bila je to takozvana crnogorska "ekonomska" emigracija u Srbiji, prvobitno "lojalna" svojoj Crnoj Gori.
Prva crnogorska politička emigracija u Srbiji, regrutuje se iz crnogorske političke opozicije. Stalnu opoziciju svojoj domovini - Crnoj Gori, činila je i crnogorska omladina na školovanju u Srbiji.
Prva politička opozicija stvaranju crnogorske države, javlja se u vrijeme vladavine mladog vladike Rada (Petra II Petrovića Njegoša). Opozicija je nastojala da zadrži tradicionalnu plemensku organizaciju, a time i "plemensku" vlast u Crnoj Gori.
U sukobu sa gospodarem i ce-ntralnom crnogorskom vlašću, protivnici su "stransvovali" milom ili silom.
Prvi "izgon" iz Crne Gore doživio je crnogorski guvernadur Vuka (Vukolaj) Radonjić, sa familijom, a potom i Luka Pejović Lukač, pop Mihailo Pejović, Marko Božović, Ilija Piletić, Markiša Plamenac i drugi. Svi su se oni "stavili u službu tuđinu", protiv Crne Gore.

----------------------------------------------------------------------------


U vrijeme knjaza Danila Petrovića, crnogorski potuđenici bili su: Pero Tomov i Đorđije Savov Petrović; te Đorđijeva braća - Vuko i Mašan Petrovići: serdar Milo Martinović; senator Luka Radonjić; vojvoda Anto Daković; Stevan Perović Cuca; Radovan Piper Mrčarica; Risto, Vido i Đoko Boškovići; Puniša i Petar Pavićevići; Pero Nikolin; Mato Filipov; Todor Kadić i drugi.
U vrijeme vladavine knjaza/kralja Nikole Petrovića, nekoliko crnogorskih glavara bilo je u emigraciji u Srbiji, jer se nijesu slagali sa neprikosnovenom apsolutnom vlašću knjaza Nikole.
Posebno su se isticali Marko Miljanov, Jole Piletić, Peko Pavlović i Đoko Pejović. Iako žestoko "ljuti", nijesu "kovali zavjere" protiv knjaza Nikole, niti se "sta-vljali u službu" srpskom režimu protiv Crne Gore.
Grupacija crnogorske političke emigracije u Srbiji, koja je bila protiv nezavisne i samostalne crno gorske države, knjaza Danila i dinastije Petrovića, revnosno je "služila" srpskim dinastijama Obrenovića i Karađorđevića. U toj brojnoj grupaciji, posebno su se isticali Tomo Orahovac, Đuro Kustudić, Savo Ivanović, Blažo Perović, Nikola Drecun, Marko Daković i još neki.
Svi su oni, manje-više, izdaju svoje države - Crne Gore, smatrali "opštesrpskim rodoljubljem".


--------------------------------------------------------------------------------
ŠKOLOVANOM OMLADINOM PROTIV CRNE GORE


Krajem XIX i početkom XX vijeka, crnogorska omladina se masovno školuje u Beogradu i Srbiji. Srpski dvor i Vlada, posredstvom tajnih organizacija, zamašnim novčanim sredstvima, organizuju crnogorsku školsku omladinu u Srbiji, na "anticrnogorskoj osnovi".
Očigledna potvrda takve aktivnosti srpskog režima su "Uputstva" Milanu Piroćancu, za njegov rad u Crnoj Gori, koja nalažu da "Srbiji pribavi iz Crne Gore, što veći broj mladića iz najuglednijih familija, da im dade stipendije i da se školuju u Beogradu. Oni imaju biti naročito vaspitani da budu, pod ovim ili onim vidom, protiv Crne Gore, a da rade za Srbiju i njenu dinastiju, naročito kada se budu povratili u svoju domovinu. Treba od njih stvoriti političke janičare, da zakolju i svoju rođenu majku".
Pa ipak, nijesu svi crnogorski studenti u Srbiji, bili protiv svoje domovine, ali se nijesu smjeli "oglasiti".
Crnogorska školska omladina u Beogradu, redovno je podsticala konflikte i inicirala sukobe u crnogorskom narodu, sve sa ciljem uništenja crnogorske države. Srpski režimi stalno stvaraju privid da Crnogorci "neće svoju samostalnu i nezavisnu crnogorsku državu".
Pored crnogorske školske omladine u Beogradu i u Srbiji, bilo je mnogo crnogorskih doseljenika. U beogradskim arhivima se pominju kao "sluge, kaldrmdžije, drvodeljci, sveštenici, učitelji, ljekari i drugi".
I crnogorska emigracija (doseljenici) i omladina na školovanju u Rusiji, "organizovali su se protiv crnogorske države".
Crnogorska omladina na školovanju i crnogorska emigracija (ekonomska i politička) u Srbiji, vodili su ofanzivnu propagandu protiv knjaza Nikole i nezavisnosti crnogorske države. Pokreću propagandne listove, brošure, knjige i posebne spise ("rezolucije" i "parole"), organizuju mitinge i kongrese, kojima "osuđuju Crnu Goru". U svemu tome su podržavani i novčano pomagani od zvanične srpske politike, iako su "osude crnogorskog režima" lišene svake istine. Izdašno su "crnogorski potuđenici" hvalili "srpsku demokratiju" i zahtijevali da se "prenese" u Crnu Goru jer su, po njihovom mišljenju, Crnogorci Srbi, a postojanje crnogorske države je "čist separatizam". Zdušno "objašnjavaju" po Srbiji i Crnoj Gori da su "Crnogorci Srbi, odnosno da su Srbi i Crnogorci jedan (srpski) narod". Sa njima se "solidarišu" i Crnogorci na školovanju u Rusiji, jer su bili većinom srpski "pitomci" (stipendisti).


--------------------------------------------------------------------------------


Crnogorska emigracija i omladina na školovanju u Srbiji, izdašno su "služili srpskim dinastima", Obrenovićima do 1903. godine, a potom Karađorđevićima. Njihov zvanični program je "borba protiv apsolutizma knjaza Nikole, a za srpsku demokratiju". Pokrenuta je dobro "osmišljena propaganda" protiv crnogorskog parlamentarizma.
Prvo udruženje cnrogorske studentske omladine u Beogradu, organizovao je srpski režim 1874. godine. Prvobitno je imalo šest članova: Špiro Popović, Ilija Lalević, Mihailo Vukčević, Mitar Đurović, Marko Cemović i Miloš Šaulić.
Druga faza realizacije "Načertanija" je "prenošenje četničke bo-rbe" iz Makedonije i sa Kosova u Crnu Goru i "organizovanje atentata na kralja Nikolu", što je pok-ušano 1907. i 1909. godine.
Među Crnogorcima u Srbiji, koji su bili "aktivni" protiv Crne Gore, posebno se isticalo njih desetak. Ponešto o svima.
Marko Pantov Cemović (1873 - 1941), srpski pitomac iz Crne Gore, na školovanju u Srbiji i Rusiji. Počeo je bogosloviju u Prizrenu, a završio u Beogradu. U Rusiji je izučio duhovnu akademiju i pravni fakultet. Bio je visoki srpski konzularni činovnik u Carigradu. Dok je bio na školovanju u Rusiji, podaci kazuju da je, zajedno sa Milošem Šaulićem, pripadao "tajnom udruženju" za "neutralisanje" interesa crnogorske države i crnogorskog naroda. U jednom pismu Ljubomiru Kovačeviću, ministru prosvjete u Srbiji, zaduženom za provođenje "Načertanija", Marko Cemović Srbiji "nudi" priključenje dijela Vasojevića (Donje Vasojeviće) u "turskoj granici", koji se "lavovski drže u borbi protiv knjaza Nikole, koji propovijeda svecrnogorstvo".


--------------------------------------------------------------------------------


Marko Backović, učitelj, pripadao je emigrantima u Beogradu. Autor je knjige "Crna Gora pri kraju XIX vijeka", Beograd, 1885. godine, pune uvreda i optužbi na račun knjaza Nikole i Crne Gore.
Božo Petrović, rođak i ađutant knjaza Nikole i čuveni crnogorski emigrant, dobio je u Beogradu apartman, u kome su se okupljali crnogorski nezadovoljnici i protivnici.
Tomo Orahovac, Savo Ivanov-ić i Janko Spasojević su bili potuđenici. Prihvatili su politiku i ideje i kreirali propagandu "Velike Srbije" i bezuslovni "ulazak Crne Gore u granice Srbije". Svi se ovi, preko pisama, hvališu svojima u Crnoj Gori, da "dobijaju po deset i više dukata i da ništa ne rade u Srbiji", što je bilo voema privlačno za lakovjerne. Poznato je da je Vlada Srbije davala "apanažu" samo onim crnogorskim emigrantima, doseljenicima i studentima, koji su "radili za srpsku stvar, na štetu Crne Gore". Ostali su teško živjeli, što je vidljivo na primjeru bivšeg crnogorskog serdara Jola Piletića, koji je živio na periferiji Niša u Srbiji.
Srpski ministar inostranih djela, Andrija Nikolić, cijeneći njegove "zasluge za srpstvo", donio je Jolu Piletiću rješenje o povećanju mjesečne novčane pomoći na 150 dinara, 1893. godine. I prije, i poslije ovog rješenja, pomoć se neredovno isplaćuje.
Pošto za posljednja četiri mje-seca nije primio ni "prebijene pare", bivši crnogorski serdar Jole Piletić, pismom moli Savu Grujića, predsjednika ministarskog savjeta Srbije, da mu redovno šalju novčanu pomoć i kaže da se "namučio živijeh muka". On ga u pismu "kumi Bogom i čašću", da izvoli narediti blagajniku Minist-arstva spoljnih poslova da mu se, za "sva četiri mjeseca", pošalje izdržavanje i, ubuduće, da mu se redovno šalje, jer "nema niotkuda druge pomoći", već mu je ovo sve i "misli da nije pravo, niti je razlog, kod određenog mu izdržavanja, da umre gladan".


Narodna stranka bila je utočište za crnogorsku emigraciju u Srbiji, kao i za organizovanje atentata na knjaza



Iz tih dana je i knjiga (pamflet) "Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović - Njegoševog doma", štampana u Osijeku 1898.godine, "o trošku generalisima Milana Obrenovića", a vjerovatnije "sredstvima zvaničnog srpskog režima". Knjigu potpisuje (nepostojeći) Glavni odbor crnogorske emigracije u Beogradu. Smatra se da je njen autor Savo Ivanović, emigrant sa Cetinja, raniji cnrogorski vojni pitomac i ađutant knjaza Nikole, uporno "sokoljen" od Maša Vrbice.
Knjiga vrvi uvredama i omalovažavanjem crnogorske države i crnogorske dinastije Petrović. Pisana je najgrubljim "kočijaškim rječnikom, natopljenim patološkom mržnjom protiv svega što je crnogorsko". U ovom pamfletu, Petrovići su "narodna kuga", "božja kazna", "Pilati", "otrovi", "zvjerad u čovječijoj koži", "otužni i prepredeni zlikovci", "sramotna i hajdučka kuća" i sl. Mladom vladici Radu i njegovoj majci Ivani Proroković - Petrović, upućuju se najvulgarnije psovke. Njeguško pleme, koje je iznjedrilo vladajuću kuću Petrovića, naziva se "lacmanskim", a svi Njeguši "čarapani i palinoge".
Nasuprot Petrovićima, potuđenici "veličaju časnu uzvišenost i zavjetnu srpsku misao Obrenovića".
Bilo je više crnogorskih potuđenika u Srbiji, koji su se, zajedno sa Savom Ivanovićem, upregli u anticrnogorsku prljavu propagandu. Prednjačili su Tomo Orahovac i Marko Backović.
Crnogorska školska omladina u Beogradu, pod okriljem zvanične Srbije, osniva svoj "politički klub" 1903.godine. Nakon dvije godine - 1905. godine, opet uz pomoć srpske vlasti, donosi program "Riječ crnogorske univerzitetske omladine". Na donošenje crnogorskog Ustava, ovaj beogradski klub reaguje "Peticijom". Tačkom 8. Peticije, "podržava se srpska vlast, diskvalifikuje crnogorska politika i osuđuju crnogorski separatizam i crnogorski provincijalni interes".
Sljedeće - 1906. godine, crnogorska univerzitetska omladina u Beogradu, u listu "Riječ crnogorske univerzitetske omladine", obraća se "Proglasom", u kome veoma ružnim riječima govori o Crnoj Gori, knjazu Nikoli i crnogorskoj politici.
Uz crnogorsku emigraciju bili su ondašnji listovi "Odjek" i "Delo", dok su se emigraciji žestoko suprotstavljali listovi "Sloboda" (San-Francisko), "Dubrovnik", "Srbobran", "Naše doba", "Srpski glas" i "Branik".
"Novosadska zastava" jednim člankom karakteriše crnogorsku emigraciju i konstatuje da su crnogorski emigranti u većini "srebroljupci" i da su emigrirali "iz ličnih uvreda", a ne iz "opštih pobuda".
Crnogorska emigracija u Beogradu, uz novčanu pomoć srpskog režima, pokreće nedjeljnik "Crna Gora", 1908.godine.
Pošto je konstituisana Narodna skupština na Cetinju, saglasno novom crnogorskom Ustavu, grupa velikosrpstvu privrženih poslanika podnosi (crnogorskoj) Narodnoj skupštini zahtjev, naslovljen "Adresa", koju svojeručno potpisuje Marko Cemović, onda srpski konzularni činovnik. Ovom "Adresom" se traži da se (crnogorska) Narodna skupština nazove "Srpska narodna skupština Knjaževine Crne Gore".
Knjaz Nikola je odlučno reagovao i odmah bio napadnut od crnogorskih emigranata, da "vodi politiku očuvanja crnogorske države", što je krajnje neprincipijelno prema Srbiji. Dakle, za crnogorske potuđenike u Srbiji, svako "vođenje crnogorske nacionalne politike je izdaja srpstva".
Zanimljivo je "protesno" pismo knjaza Nikole svome rođaku, Šaku Petroviću, predsjedniku Crnogorske narodne skupštine (1906), u kome se kaže:
"Dragi Šako, razumio sam da je naša Skupština riješila nazvati se Srpsko-crnogorska narodna skupština. Ja protiv toga nemam ništa, ali ne znam što je poslanike naše na to navelo... Već kada je Skupština sebi dala ovu titulu, što ista zaboravi mene s predlogom na vladu, da se i ja prozovem: "Mi, po milosti božjoj knjaz i gospodar Srpsko-crnogorski". Jer kada su već gospoda, naši narodni poslanici htjeli i, za dobro naše, da potkrijepe "Černogorska", sa "Srpsko-crnogorska narodna skupština" ili "Hrišćansko-crnogorska narodna skupština" ili još "Podnebesko-narodna skupština...".
Iz ovog "spora" knjaza Nikole sa Crnogorskom narodnom skupštinom, vidi se da (veliko) Srbi smatraju Crnu Goru "srpskom zemljom", a Crnogorce "Srbima", ali ne i dinastiju Petrovića za "srpsku dinastiju", kao ni knjaževe - Danila i Nikolu, za "srpske knjaževe".
Srpske dinastije - Obrenovići i Karađorđevići, formirale su snažan anticrnogorski front od crnogorske političke i ekonomske emigracije i omladine na školovanju u Beogradu i Srbiji.
U političkim borbama, u Crnogorskoj narodnoj skupštini se formira i počinje da radi Narodna stranka. Za osnovu svog političkog i nacionalnog programa, Narodna stranka "uzima" program Radikalne stranke Srbije. Sa sigurnošću se može tvrditi da je, ondašnja Narodna stranka, bila "utočište" političke aktivnosti crnogorske političke emigracije u Srbiji, pa i organizovanja atentata na knjaza Nikolu, 1909.godine. Ondašnja "Srpska omladina iz Crne Gore" u Beogradu, "poziva narod da stupi pod zastavu Na-rodne stranke" i povede borbu protiv "naših domaćih Turaka".
Poznato je kako je Srbija, uz pomoć ruske obavještajne službe, grozomorno uklonila dinastiju Obrenovića 1903. godine i na vlast uzdigla dinastiju Karađorđevića. Odmah potom, Srbija se upinje da se, sa crnogorskog prijestola, ukloni i crnogorska dinastija Petrovića.
Terorističku zavjeru, nazvanu "bombaška afera", skovali su student Todor Božović i Jovan Ćetković, koji su bili povezani sa crnogorskom političkom emigracijom u Beogradu.
Organizatori "bombaške afere" su Marko Daković, onda "glavna veza" sa zavjernicima, Todor Božović, Jovan Ćetković i Petar Novaković.
U "bombašku aferu" su bili još umiješani Đorđije Nastić i Vaso Ćulafić.
Organizaciju su podržavali: Mihailo Ivanović, Milosav Raičević, Andrija Radović, Spasoje Piletić, Gavro Cerović i dr.
Glavnim zavjerenicima (Marku Dakoviću, Todoru Božoviću, Jovanu Đonoviću i drugima), bombe je isporučio šef gorskog (četničkog) štaba u Makedoniji.
Na spisku "osumnjičenih" bilo je sedamdeset lica iz Crne Gore i šesnaest koji su bili u inostranstvu. Konačno je optuženo 132 lica. Od njih su jedanaestoro aktivni učesnici. Glavni akteri: Marko Daković, Simo Šobajić, Milija Pavićević, Lazar Božović i Ljubo Pavić bili su u Srbiji. Srpska vlada ih nije htjela izručiti Crnoj Gori.


--------------------------------------------------------------------------------

Tek nakon protesta Crne Gore 1910. godine, Srbija je "protjerala" najistaknutije crnogorske političke emigrante: Marka Dakovića, Todora- Božovića, Sima Šobajića, Jovana Đonovića i Ljuba Pavića. Oni su se "razbježali" po svijetu.
Cilj "bombaške afere" je bio da se, u toku izbora, izazovu nemiri i širi sukobi u Crnoj Gori, kako bi se u građanskom ratu srušili knjaz Nikola i dinastija Petrovića i uspostavila "srpska vlast" u Crnoj Gori.
Etničke osobenosti Crnogoraca, crnogorska emigracija je tumačila kao "pokrajinske razlike u srpskom narodu". Svuda "objašnjavaju" da Crna Gora može egzistirati, samo kao "srpska država" i to do "određenog vremena", odnosno do ispunjenja svog "istorijskog zadatka". U njihovom "viđenju", Crna Gora može bitisati kao "srpski geografski prostor". Naziv Crna Gora je "preimenovan" u "Zeta", kako se ranije, u jednom periodu, nazivala crnogorska država.
Crnogorski potuđenik u Srbiji bio je i dr Radovan Perović Tunguz Nevesinjski. On je veoma vješto "smislio" nekakav nepostojeći "Tajni austro-crnogorski sporazum" iz 1907. godine, a objavljen 1912. godine. Autor ovog lažnog "ugovora" je u vrijeme pisanja, bio student filozofije i književnosti u Briselu. Bio je srpski pitomac.
Radovan Perović je naumio da ovim "lažnim ugovorom" obznani knjaza Nikolu kao izdajnika, što je u crnogorskom narodu najveća moralna optužba. Razlog je sasvim lični. Radovanovom ocu, serdaru Peru Peroviću, tokom Veljeg rata 1877.godine, crnogorska vojska je rekvirirala četiri vola. Grupa crnogorskih ratnika, u kojoj je bio i serdar Perović, plijenila je muslimanskim porodicama, u Hercegovini, više stotina goveda i druge sitne stoke za ishranu crnogorske vojske. Serdar Perović je nekoliko volova "zadržao u svom dvorištu", smatrajući da "mu pripadaju". Kada se to saznalo crnogorska vojska mu je uzela, ne samo zaplijenjene "turske", nego i četiri njegova vola. Perov sin Radovan je, iz Brisela, napisao pismo predsjedniku Vlade Crne Gore - Lazaru Tomanoviću i tražio da mu "isplate volove" ili će napisati da Evropa "ima šta da čita" i da će sva "svjetska žurnalistika ispirati usta sa cetinjskim nazovi Kaurom i povampirenim kraljem Milanom sa Ćipura".
Velikosrbi su stalno iznalazili "razloge za kritiku knjaza Nikole". Ogovarali su ga da je rat, protiv Austro-Ugarske Monarhije, "vodio mlako" i neodlučno, sa unaprijed "osmišljenim" planom. Tvrdili su da je kralj Nikola, napuštanjem Crne Gore 1915. godine, neskriveno "izdao srpske interese", skrivajući naredbu da "napusti ratne odbrambene položaje na Lovćenu", te da se na vrijeme, bez vojske, "sklonio iz Crne Gore".
Aprila 1916. godine, našavši utočište na Seni, kraj Pariza, kralj Nikola "daje mandat", za sastav Vlade, Andriji Radoviću. Pod uticajem srpske vlade u izbjeglištvu, na čelu sa Nikolom Pašićem, preko Milenka Vesića, srpskog ambasadora u Parizu, crnogorska Vlada podnosi ostavku.
Andrija Radović je bivši "otpadnik" sa bivšeg dvora kralja N-ikole, nosilac klevetničke kampanje i autor brojnih anticrnogorskih pamfleta. Bio je vojni inženjer, ministar finansija i građevinarstva, maršal dvora, načelnik Ministarstva unut-rašnjih djela, državni savjetnik i, konačno, predsjednik Savjeta (Vlade u egzilu). Njegovi odnosi i veze sa kraljevskom porodicom bili su svakodnevni, usrdni i intimni, da je sebe nazivao "četvrtim kraljevim sinom". Njegovi savjeti i jezik bili su fleksibilni (prevrtljivi). Prešao je put od "vatrenog Crnogorca", do "izdajnika" Crne Gore.


Krajem Prvog svjetskog rata Andrija Radović je, sa još pet ministara iz crnogorske vlade, izdao kralja Nikolu i prešao na srpski kazan


Andrija Radović je prvobitno pričao da su mu "poznate Kraljeve najskrivenije misli", a kasnije da "nije znao Kraljeva gnusna djela". I kada je najžešće bio protiv kralja Nikole i Crne Gore, pred njim se pretvarao toliko, da mu je "nudio" prvo mjesto u jugoslovenskoj federaciji (što je moglo samo preko mrtvih Karađorđevića), kojeĘje on, tobože, nastojao da "skrpi". Pri kraju Prvog svjetskog rata, Andrija Radović, sa još pet ministara iz crnogorske vlade, izdao je kralja Nikolu i Crnu Goru i "prešao na srpski kazan", odnosno u Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, kojeg su formirali srpska vlada i Nikola Pašić, u izbjeglištvu na Krfu.

AGRESIVNOST SRPSKIH REŽIMA

Istorijska je istina da su srpski režimi (ne i srpski narod, koji je puki izvršilac), u prošlosti i skorije, bili agresivni.
Nemanjići su poznati osvajači tuđih teritorija i porobljivači drugih naroda, skoro 200 godina (od kraja XII do sredine XIV vijeka). Osvajačkim poduhvatima se čak “ponose” Nemanjini sinovi - arhiepiskop Sava (kasnije narečeni sveti Sava) i raški (srpski) kralj Stefan Prvovjenčani i drugi. Nemanjići su redom osvajali:
Kosovo, na kome je živjelo vizantijsko i albansko stanovništvo;
Zetu i Zećane, pretke današnjih Crnogoraca; Makedoniju, sa Makedoncima; Albaniju, sa Albancima; djelove Bosne i Hercegovine, sa ondašnjim Bošnjacima; Bugarsku, sa Bugarima.
Dalja osvajanja Nemanjića onemogućio je i, srpsku državu potpuno “rasturio”, mnogo veći od njih osvajač, Otomansko carstvo.
Nakon šest vjekova (1912 - 1918), na čelu sa dinastijom Karađorđevića, Srbija ponovo osvaja i svojoj državi pripaja Kosovo, na kome su živjeli Albanci, Turci, Muslimani i Romi; potom Makedoniju, koju je preimenovala u “Južnu Srbiju”, u kojoj su živjeli Makedonci, narečeni u “Južne Srbe” i Crnu Goru 1918. godine, naseljenu Crnogorcima, koju inače drsko tretira “srpskom zemljom”, a Crnogorce “Srbima”, pa je tako Crna Gora bez “Crnogoraca”.
Poznato je, takođe, da je Vojvodina, u svojoj dugoj istoriji, prvi put “prišla” Srbiji, tek 1918. godine, ali je srpski narod masovno naseljavao Vojvodinu mnogo ranije.
Naseljavali su se Srbi po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Rumuniji, Mađarskoj i Rusiji. Bježeći ispred Turaka, zaposijiedali su tamošnje teritorije.
Prema tome, događajna istorija, ranija i savremenija, konstatuje agresivnost srpskih režima. U posljednje vrijeme se, sasvim ispravno, sa naroda “skida” kolektivna odgovornost za počinjene zločine prema drugim narodima i personalizuje odgovornost pojedinaca - naredbodavaca i izvršilaca. Uporedo s tim, mnogo se šta prašta, ali se teško zaboravlja. Praštanje je osobina velikih ljudi i plemenitih naroda, što je ljudski i civilizacijski.

GENOCID NAD SRBIMA

Osvajanje okolnih, nesrpskih zemalja, srpski režimi su “obrazlagali” ugroženošću srpskog stanovništva i srpskih interesa u tim sredinama i genocidom nad srpskim narodom.
Tokom Drugog svjetskog rata (1941 - 1945), hrvatski ustaški režim vršio je genocid nad srpskim narodom, na hrvatskim i bosansko - hercegovačkim prostorima, ali ne u broju kako se to često kazuje. Nauka je razjasnila demografski nestanak srpskog naroda, u Drugom svjetskom ratu. Poznato je nekoliko dokumentarnih studija (knjiga). Navodimo samo dvije najnovije: Vladimir Zirojević: “Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu” i Bogoljub Kovačević: “Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji”.
Nad srpskim stanovništvom su vršili genocid, ne samo hrvatske ustaše, nego i režimi srpskog generala Milana Nedića i pukovnika Draže Mihailovića, zajedno sa Njemcima - okupatorima Srbije. Samo u Beogradu je “ubijeno, većinom masakrirano (“zaklano”) 100.000, a u Nišu i drugim gradovima Srbije, “više od 100.000 stanovnika”.
Njemci su vršili genocid i nad svojim, kao i nad drugim narodima.
Prema tome, nad srpskim narodom genocid su vršili hrvatske ustaše, srpski četnici, Nedićevi kvislinzi, ali i režimi Obrenovića i Karađorđevića. Ubijali su, sakatili i, sa prijestola, zbacivali jedni druge, uz velike žrtve protivnika i to često, brat brata, otac sina i sin oca.
Istorijska je istina da su velikosrpski režimi vršili genocid nad Crnogorcima, Makedoncima, Albancima, Muslimanima i Hrvatima, u periodu od 1912. do 1945. godine, pa i posljednje decenije XX vijeka (1991-1995) i nad Albancima na Kosovu i u Metohiji 1999. godine. Ubijani su ljudi, pljačkana imovina i paljene kuće. Sjetimo se samo Božićnog ustanka u Crnoj Gori 1919. godine i pogroma Crnogoraca od strane srpske vojske, sve do 1926. godine.
Tragično su stradali i Muslimani u Vraneškoj Dolini, u Šahovićima kod Bijelog Polja, 1924. godine. Poznati su zločini srpskog četnika Draže Mihailovića i popa Đujića, kada je samo 1943. godine likvidirano 20.000 ljudi, spaljena čitava naselja, opljačkana i uništena imovina.
Ilustrativan primjer velikosrpskog bezumlja i genocida nad Hrvatima i Muslimanima, su “Instrukcije” Draže Mihailovića majoru Đorđiju Lašiću, komandantu crnogorskih četničkih formacija, od 20. decembra 1941. godine, u kojima se kaže;
“Stvorite Veliku Jugoslaviju i, u njoj, Veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama Srbije, Banata i Bačke. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata”. U “Instrukcijama” se nalaže da se, “u krajevima očišćenim od narodnih manjina i nacionalnih elemenata, izvrši naseljavanje Crnogoraca”.
U Kraljevini Jugoslaviji vršen je neprekidni duhovni genocid nad crnogorskim, hrvatskim, makedonskim i albanskim narodom (nametanje srpskog jezika, literature, školskih programa, udžbenika, duhovnosti i svega što ima značaja za srpstvo). U Ustavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, od 23. juna 1921. godine (član 3) i Ustava Kraljevine Jugoslavije, od 3. septembra 1931. godine, bio je u upotrebi srpsko - hrvatsko -slovenački jezik. Ostali narodi: Crnogorci, Makedonci, Alba-nci, Muslimani, Mađari, Rumuni i drugi, imali su “pravo” i veliku “privilegiju da govore srpskim jezikom”.
Konačno, (veliko)Srbi bi morali da shvate da, sve što “traže” za srpski narod, moraju “ponuditi” ostalim narodima u Srbiji, da i oni ostvaruju ista prava, da stvaraju “svoje” nacionalne države i ostale nacionalne institucije, koje imaju državna obilježja. Šta bi to značilo za Evropu? Opšti rat “svakoga protiv svih”.


--------------------------------------------------------------------------------
VELIKA SRBIJA STALNA SRPSKA OPSESIJA


Brojni današnji srpski političari, državnici, duhovnici, stručnjaci i intelektualci, kao i “prosti” ljudi (od čobanina do akademika), opsjednuti su “Velikom Srbijom”. Još od pojave “Načertanija” 1844. godine, u srcima i aktivnostima srpskih “velikodostojnika”, zavisno od prilika, “tinja” ili bukti” Velika Srbija.
Današnji zagovornici velikosrpskog državnog projekta nastoje da svoj naum ostvare na dva načina.
Jedan je “pripajanje Srbiji” svih teritorija prethodne Jugoslavije, na kojima su "Srbi" činili većinsko stanovništvo do 1918. godine. To su teritorije:
Crna Gora, koju velikosrbi smatraju “srpskom zemljom”, a Crnogorce “elitnim Sbima”; djelovi današnje Hrvatske - Dalmacije, Lika, Kordun, Banija i Slavonija; čitav Srem, Banat, Bačka i Baranja; djelovi Bosne i čitava Hercegovina; cjelokupna Makedonija, koju Srbi smatraju “Južnom Srbijom”, a Makedonce “Južnim Srbima”.
Dakle, sve ove tuđe teritorije (i nezavisne države) su proglašene “srpskim zemljama”, a Bošnjaci, crnogorski Muslimani, Crnogorci i Makedonci “preimenovani” u Srbe.
Druga “mogućnost” stvaranja Velike Srbije je “ujedinjenje Srbije, Crne Gore, Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i Republike Srpske Krajine (koja više ne postoji ni na papiru), u jednu “srpsku državu”.
Odavno je jasno svima u Evropi, osim srpskim nacional-šovinistima, da je projekat (“načertanijevske”) “Velike Srbije” nerealan i neizvodljiv. Javni je šovinizam danas smatrati Crnu Goru “sprskom (državom) zemljom”, a Crnogorce Srbima. U Crnoj Gori ima Srba (po popisu iz 1991. godine, ispod 10 odsto) i to niko normalan ne spori, ali oni nemaju pravo da Srbiji u “miraz prinesu” crnogorsku državu.
Istim popisom (1991) iskazano je 551.557 Crnogoraca (odnosno pripadnika crnogorske nacije) i to: 380.484 u Crnoj Gori; 140.024 u Srbiji; 31.069 na teritoriji ostalih bivših jugoslovenskih republika.
Slično je i sa Makedonijom, koja nije srpska država (zemlja), jer Makedonci tako ne misle i ne smatraju se Srbima.
Ni Bošnjaci se ne osjaćaju “Srbima islamske vjere”, a to nijesu ni crnogorski, ni sandžački Muslimani.
Savremenom demokratskom svijetu je jasno, sem srpskim šovinistima, da nezavisne (nesrpske) države i nesrpski narodi u njima, neće dobrovoljno da se “utope” u zamišljenu Veliku Srbiju”. Neće da izvrše “samoubistvo u prisustvu srpskih vlasti”.
Rat, koji su (srpska) Jugoslovenska narodna armija, njen rezervni i dobrovoljački sastav, policija i paravojne jedinice, vodili za osvajanje tuđih teritorija i drugih (nesrpskih) naroda, u periodu od 1991. do 1995. godine (djelova Hrvatske, djelova Bosne i čitave Hercegovine, uništavajući Hrvate i Muslimane), kao i protiv svog, jugoslovenskog naroda - Albanaca, na Kosovu i u Metohiji, 1999. godine, raskućio je i srpski narod u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na kosmetu i nanio neprocjenjive moralne, političke, materijalne i ljudske žrtve (državi) Srbiji. Ovi ratovi su zatrli svaku želju susjednih naroda za bilo kakvom državnom zajednicom sa Srbijom.


--------------------------------------------------------------------------------
HUMANO PRESELJAVANJE STANOVNIŠTVA


Davno je "sročena", u novije vrijeme je aktuelizovana, politika "preseljavanja stanovništva" i to "humanog preseljavanja". Sjetimo se dogovora bivšeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije - Dobrice Ćosića i hrvatskog predsjednika - dr Franje Tuđmana u Dubrovniku, o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske i "humanog preseljavanja stanovništva" u cilju stvaranja etnički "čistih država" "Velike Srbije" i "Velike Hrvatske".


Tokom XX vijeka bilo je nekoliko srpskih udara na Crnu Goru sa ciljem rasturanja crnogorske države i uništenja crnogorske nacionalnosti


U veoma ružnom sjećanju je “obećanje” visokog političkog i državnog funkcionera Srbije - predsjednika Srpske radikalne stranke, četničkog vojvode i potpredsjednika Vlade Republike Srbije, dr Vojislava Šešelja o “humanom preseljavanju” Crnogoraca iz Srbije i Muslimana iz Raške u Crnu Goru, kao i Srba iz Crne Gore u Srbiju, ako Crna Gora “obnovi” svoju nezavisnu državu. Veoma “humana politika”, nema šta.
Poznato je da se svaki nacionalizam zasniva na negiranju drugih naroda. Nacionalizam “ne podnosi” egzistenciju drugih naroda u svojoj nacionalnoj i istorijskoj sredini. Dominacija “svog” nad “drugim” narodima, smatra se “svojim istorijskim pravom”. Umišljena “humana” preseljavanja nacionalisti “tumače” kao “manje zlo” od suživota u državi. Takav pristup doveo je do tragedije svih naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosmetu i u čitavoj Srbiji (“Rat Srbije sa najvećom svjetskom vojnom alijansom - NATO, 1999. godine).
Ideologija svake velikodržavne (imperijalne) politike i konkretno zamišljene “Velike Srbije”, je, rat za teritorije, za veliku pljačku i za vlast. Sve se to u Srbiji “pravda” olinjalom tezom “srpstva”, kao ideologijom i propagandom. Istovr-emeno se javno propovijeda flos-kula o “izmišljenim narodima i nacijama”, unutar “srpskog nacionalnog korpusa”. Jedino nacionalizam ima “izdajnike” u sopstvenoj naciji. A to su svi oni, koji se drugačije nacionalno osjećaju ili drugačije razmišljaju.
Dugo su na javnoj političkoj sceni velikosrpski hegemonizam, šovinizam i imperijalizam u svim oblicima: teritorijalnom, državnom, nacionalnom, političkom, vjerskom, kulturnom i svakom drugom pogledu.
Konačno, i poslije svih srpskih ratova, protiv “svih i svakoga” i dalje je “otvoreno srpsko nacionalno i državno pitanje”. Velika Srbija je neostvarljiva. Sadašnja Republika Srbija formalno nije “samostalna i nezavisna država”, jer je u svijetu kao takva nepriznata.
Srpsko “nacionalno pitanje” moguće je riješiti na ustavan i zakonit način, proglašavanjem nezavisne države Srbije u njenim državnim (avnojevskim) granicama, kao građanske države. Mnogi srpski političari smatraju da Srbija treba da bude “federacija regija” (srpskih) - Šumadije, Vojvodine, Kosmeta, Raške oblasti i drugih. Srpski nacionalisti se “trude” da i Crna Gora bude “regija” u Srbiji.
Nije dopušteno, a ni pametno, “edukovati Srbiju”, sa strane, kao što ona podučava druge, šta joj valja činiti. To najbolje znaju, njeni većinski srpski narod i manjinski narodi, kojih je u Srbiji blizu 40 odsto.
Dobjeglim Srbima, koji žele da se vrate na svoja vjekovna ognjišta, treba omogućiti i obezbijediti im sva građanska prava, političke i ljudske slobode, kao manjinske, a nekima i kao konstitutivnim narodima u tim državama. Njihova lojalnost prema tamošnjim državama se podrazumijeva, jer su one i njihove.
Očigledna je želja većine građana Srbije da Srbija bude nezavisna, samostalna i međunarodno priznata država i da, tako organizovana, gradi povjerenje među susjedima. Samo nezavisne i međunarodno priznate države, Srbija i Crna Gora, mogu graditi svoje nove međusobne odnose i saveze, neposredno i u okviru Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope. Svaki drugi pristup će i dalje Srbe “činiti izgubljenim narodom u vremenu i prostoru, a Srbiju nestabilnom i sve manjom državom”, smatraju mnogi srpski analitičari i političari.

--------------------------------------------------------------------------------
SRPSKI UDARI NA CRNU GORU


Tokom XX vijeka bilo je nekoliko srpskih udara na Crnu Goru, zdušno pomaganih “srpstvu odanim” Crnogorcima, sve sa jasnim ciljem rasturanja crnogorske države i uništenja crnogorske nacionalnosti.
Poznata je odluka Narodne sku-pštine Srbije - o pripajanju Crne Gore Srbiji po završetku Prvog svjetskog rata, usvojena ratne 1915. godine u Nišu, neposredno uoči bježanije srpske vojske i Vlade iz zemlje, a što im je omogućila, žrtvujući sebe, crnogorska vojska.
Ova odluka je sprovedena organizovanjem nelegalne i nelegitimne “Podgoričke skupštine” 1918. godine, od strane zvanične Srbije. Crna Gora je prethodno okupirana, od strane srpske vojske, a potom bezuslovno pripojena Srbiji. Sve se odvijalo skriveno od crnogorskog naroda i mimo učešća crnogorskih legalnih državnih organa (Narodne skupštine, Vlade i Kralja). Sve je “obavljeno” za rekordno kratko vrijeme, upotrebom srpske vojske i “srpske omladine” u Crnoj Gori.
Gušeći Božićni ustanak Crnogoraca (1919 - 1926), srpska vojska i žandarmerija, predvođene Popovićem, Kalabićem i drugim, pobila je stotine ustanika, silovala stotine žena, zapalila hiljade kuća i opljačkala cjelokupnu imovinu i desetine hiljada grla stoke. Zajedno sa srpskom vojskom, bili su i mnogi zabludjeli crnogorski omladinci. O svemu ovome, uz živo narodno pamćenje, sačuvani su brojni dokumenti.
“Žabljački ustav” je na prepad i na brzinu “sklepan” i, sasvim je mirno i “legalno” pripojio Crnu Goru Srbiji, pod privremenim (tuđim) imenom: Savezna Republika Jugoslavija. Na referendumu, obavljenom za samo sedam dana, 1992. godine, zvanična crnogorska vlast postavlja svojim “podanicima” pitanje: “Da li ste za to da Crna Gora, kao suverena republika, nastavi da živi u zajedničkoj državi - Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa drugim republikama, koje to budu željele”. (Kakva javna sprdakarija). Službeno je saopšteno da se većina birača “izjasnila” za “da”, a minorna manjina “protiv”.

--------------------------------------------------------------------------------


Novo “mlado, pametno i lijepo” crnogorsko rukovodstvo je ucijenilo svoje građane da će podnijeti “ostavku”, ako se ne izjasne “za”.
Ostale jugoslovenske republike nijesu “pitale” svoje građane, hoće li da žive u zajedničkoj državi - Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa Crnom Gorom. Takvu “želju” Crne Gore ne podrža nijedna republika. Na očigled javnosti, velikosrbi i crnogorski pomagači, još jednom prevariše crnogorski narod. Zbog toga se “Žabljački ustav” smatra “mračnom stranicom u istoriji “Južnih Slovena”.
Ustavnim pučem Savezne (srpske) skupštine Jugoslavije, od 6. jula 2000. godine, Crna Gora je, i zvanično, “brisana” kao republika, u toj vještačkoj tvorevini - (srpskoj) Jugoslaviji. Za samo nekoliko minuta, sakriveno od zvanične crnogorske vlasti i javnosti, Crna Gora “ustavno” postade sastavni dio Srbije, pod privremenim tuđim imenom - Jugoslavija.
Tek 1997. godine, Crna Gora pravi istorijski zaokret, koji će imati pozitivan uticaj na sve bivše jugoslovenske i balkanske zemlje.
Ova nesuvisla dvočlana federa-cija, odnosno njena savezna administracija, po nazivu “jugoslovenska”, a po aktivnostima “srpska”, pokušava makar privremeno da “ospori” najstarijoj državi na Balkanu - Crnoj Gori, pravo na samostalnost i nezavisnost, dok su svi ostali jugoslovenski narodi to pravo ostvarili.
Velikosrpska politika i propaganda su oslonjene na neke prosrpske političke stranke u Crnoj Gori, koje baštine srpsku ravnogorsku četničku ideologiju, kao i na neke, po nazivu crnogorske naučne, kulturne i društvene institucije, te grupe književnika i novinara i Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori.


--------------------------------------------------------------------------------
CRNOGORSKI OTPORI


U posljednje vrijeme uspostavlja se snažan front odbrane Crne Gore od velikosrpskog hegemonizma. U periodu od 1997. godine pa nadalje, Crna Gora je obnovila skoro sve svoje državne funkcije i na sigurnom je putu da uspostavi punu samostalnost i državnu nezavisnost. Povratila je skoro sva, ranije na federaciju prenijeta ovlašćenja, sem vojske i kontrole vazdušnog prostora. Crna Gora ne uplaćuje u federalne kase ni jedne “prebijene” pare, ne “uživa” nikakve federalne “blagodeti” i ne koristi nikakve federalne “usluge”. Trpi samo štete od nepriznate i nelegitimne savezne vlasti. Iako ne de jure, Srbija je de facto nezavisna država od 1989. godine, jer svojim Ustavom nije prenijela ni jednu važniju funkciju na federaciju. Crna Gora sličan status uspostavlja tek od 1997. godine.
Prema tome, Jugoslavija kao savezna država (dvočlana federacija), postoji samo “na papiru”. Njena savezna vlada i sve savezne ustanove su par excellance paras-rpske ustanove. Služe za “disciplinovanje” Crne Gore, pošto ne mogu njome upravljati.

--------------------------------------------------------------------------------
DIPLOMATSKI ODNOSI CRNE GORE I SRBIJE


Sve do međunarodnog priznanja državne nezavisnosti Crne Gore i Srbije 1878. godine, na Berlinskom kongresu, njihovi međudržavni odnosi svodili su se na “diplomatske susrete” (“ad hoc diplomatiju”, odnosno povremenu komunikaciju.
Tek poslije Berlinskog kongresa, Crna Gora uspostavlja zvanične diplomatske odnose sa zemljama u okruženju. Zbog materijalnih nemogućnosti, Crna Gora otvara svoja diplomatska predstavništva (poslanstva) samo u okolnim imperijama: Turskoj, Austro-Ugarskoj, Rusiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj.
Zvanične odnose sa Srbijom, Crna Gora uspostavlja kasnije, tek 1897. godine. Tada zvanična Srbija otvara svoje poslanstvo na Cetinju, koje povremeno biva “zatvoreno”, zbog međusobnih političkih trzavica. Bilo je to vrijeme vladav-ine kralja Aleksandra Obrenovića, u Srbiji i knjaza Nikole, u Crnoj Gori.
Srpske diplomate (opunomoćeni otpravnici poslova) na Cetinju, bili su: pukovnik Jevrem Velimirović (1897), pukovnik Aleksandar Mašin (1897-1890), generalštabni pukovnik Vasilije Antonić (1901-1902), Miloš Vasić (1903-1907), Jovan Jovanović (1908), Todor Petković (1909-1911), dr Mihailo Gavrilović, (1911-1915), Ljuba Mihajlović (1915-1916) i Tihomir Popović (1917-1918), kada su prestali diplomatski odnosi, bezuslovnim pripajanjem države Crne Gore Srbiji.
Kao što se vidi, Srbija među posljednjim evropskim državama uspostavlja diplomatske odnose sa Crnom Gorom. Poslije nje, početkom XX vijeka, diplomatske odnose sa Crnom Gorom uspostavljaju samo Sjedinjene Američke Države i Njemačka. Sve ostale su ih uspostavile ranije.


Dok je crnogorska vojska krvarila na drinskom frontu i Sandžaku, Vlada Srbije se bavila pripajanjem Crne Gore Srbiji


Diplomatske odnose sa Srbijom, na recipročnoj osnovi, Crna Gora uspostavlja poslije balkanskih ratova i razgraničenja sa njom. Tek 19. oktobra 1913. godine, za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, u crnogorskom poslanstvu u Beogradu, imenovan je Lazar Mijušković, predsjednik Državnog savjeta u penziji. Poslanstvo se nalazilo u Svetosavskoj ulici, br. 41. Poslanstvo su činili: poslanik, kavaz i poslužitelj.
U toku Prvog svjetskog rata, zajedno sa Vladom Srbije, u Niš se seli i crnogorsko poslanstvo. Nakon okupacije Srbije i Crne Gore od Austro - Ugarske monarhije, prestalo je sa radom crnogorsko poslanstvo u Srbiji.



--------------------------------------------------------------------------------
DOBROVOLJNO RATOVANJE ZA SOPSTVENO UNIŠTENJE


Crna Gora je dobrovoljno ušla u Prvi svjetski rat (1914 - 1918), isključivo motivisana odbranom Srbije od Austro - Ugarske monarhije; time je bila na "pravoj" - pobjedničkoj strani i tako "izvojevala sopstveno uništenje" kao samostalne države i odavno konstitisane nacije.
Petar Plamenac, bivši ministar spoljnih poslova u Vladi Crne Gore, kaže: "Mi za rat nikoliko nijesmo bili spremni. Prvi balkanski rat i Srpsko-bugarski rat 1912/13. godine, potpuno su ispraznili naše vojne magazine. Ali, bez obzira na našu spremu, čim smo se upoznali sa sadržinom austrijskog ultimatuma Srbiji, dali smo znak Beogradu, da smo gotovi, u svakoj prilici, da sa braćom podijelimo, kako dobro, tako i zlo. Pašić nam je zahvalio i uvjeravao nas da će dijeliti bratski sa Crnom Gorom, sve ono što Srbija ima".
Pripremajući napad na Srbiju, Austro - Ugarska monarhija je zahtijevala od Crne Gore neutralnost, nudeći joj teritorijalno proširenje: Skadar i Skenderiju (Skadarska Brda i Šestansku Krajinu), veći dio Sandžaka i zamašne investicije. Izražavajući istorijsku i tradicionalnu solidarnost sa srpskim narodom, Crna Gora je austrijsku “ponudu” odbila i objavila rat Austro-Ugarskoj monarhiji.
Notom od 11. jula 1914. godine, crnogorska kraljevska Vlada obavještava Beograd da je Crna Gora spremna da pomogne Srbiji. Pašić ponovo zahvaljuje i obećava crnogorskoj vojsci pomoć u oružju, džebani, hrani i novcu. Crna Gora je stupila u rat 6. avgusta 1914. godine.
Ovaj Jermen, posrbljen u Zaječaru - Nikola Pašić, nikada nije držao do date riječi. Tako su, njegove “zahvalnost i naklonost” Crnoj Gori, trajale samo nekoliko dana. Čim je Velika Britanija ušla u rat protiv Austro-Ugarske monarhije, Pašić je “predviđao” pobjedu i potpuno “zaboravio” na Crnu Goru i njenu nesebičnu vojnu pomoć Srbiji. Želio je da Crna Gora što prije nestane kao nezavisna država.

--------------------------------------------------------------------------------


Samo nekoliko primjera nečasnog ponašanja srpskog režima prema Crnoj Gori, koja je žestoko krvarila, gladovala i, na kraju, “poginula” za Srbiju.
Poznato je da, srpskoj vlasti, predvođenoj Nikolom Pašićem, nije bilo ni “na kraj pameti”, da oslobođene teritorije od austrougarske okupacije, “dijeli” sa Crnom Gorom. Srbija nije ispunjavala preuzete obaveze prema Crnoj Gori, u oružju, vojnoj odjeći, hrani i novcu. Čak i povremenu pomoć Rusije u oružju, Srbija je u cjelosti zadržavala za sebe. I dobijenu novčanu pomoć od saveznika, namijenjenu Srbiji i Crnoj Gori, Pašićeva Vlada je “velikodušno” dijelila. Svakom srpskom vojniku, za hranu, odjeću i obuću, davala je dnevno po sedam i po dinara, a crnogorskim vojnicima, za iste namjene, po jedan i po dinar. Tako su crnogorski vojnici, praznih vojničkih torbica, rame uz rame sa srpskim vojnicima, koji su imali pune torbe, jurišali na austro-ugarske regimente po Srbiji.
Svaku pomoć, koju su crnogorski radnici iz inostranstva slali Crnoj Gori, preko konzulata i Crvenog krsta, nije stizala na odredište - Crnu Goru. Čitav novac je zadržavala i arčila Srbija. Nijesu pomogli crnogorski zahtjevi i protesti Vladi Srbije, preko srpskog poslanika u Carigradu - Mihailovića.
Međunarodnu i svaku drugu pojedinačnu pomoć, adresovanu posebno na Crnu Goru i Srbiju, srpska vlast je uslovila Crnu Goru, postavljanjem srpskog oficira za načelnika Generalštaba crnogorske vojske. Tako je, za načelnika Vrhovne komande crnogorske vojske, postavljen srpski general Blažo Janković, koga je 21. jula 1915. godine, na toj dužnosti zamijenio srpski pukovnik Petar Pešić. I on je, kasnije, unaprijeđen u čin generala. Ova strana, “srpska” Vrhovna komanda crnogorske vojske, usmjerila je dvije trećine crnogorske vojske na srpsko ratište, u Snadžaku i Hercegovini, da “štite bokove” srpskim armijama u borbama i odstupnicama, a samo jedna trećina crnogorske vojske, angažovana je u odbrani čitave Crne Gore.


--------------------------------------------------------------------------------


I dok je crnogorska vojska žestoko krvarila na drinskom frontu i u Sandžaku, Vlada Srbije se “bavila pripajanjem Crne Gore Srbiji”. Iz Niša je poslala srpske agente među crnogorske vojnike, da ih ubjeđuju da se Crna Gora “dobrovoljno pripoji Srbiji, još dok traje rat”.
Crnogorski izaslanik, pri Vrhovnoj komandi srpske vojske, početkom Prvog svjetskog rata, bio je brigadir Jovo Bećir. Prije nego što se očekivalo, ovaj crnogorski brigadir - Jovo Bećir, se vratio “nezadovoljan, jer se uvjerio da se, u srpskoj vojsci govori, da treba izvršiti srpsko-crnogorsko ujedinjenje nasilnim putem, to jest uklanjanjem sa vlasti dinastije Petrovića”. Vratio se “ubijeđen” da, između Crne Gore i Srbije, "ne može biti nikakve zajednice”.
Takvo sopstveno “uvjerenje” dovelo je u “nemilost” cnrogorskog brigadira Jova Bećira, baš na “njegovom” crnogorskom Cetinju. I to je onda bilo moguće.
Uporedo sa agitacijom za pripajanje Crne Gore Srbiji, srpski vojvoda Radomir Putnik šalje poruku pukovniku Petru Pešiću i kaže: “Naše snage su svedene na manje od jedne četvrtine snage”. I predsjednik Vlade Srbije, Nikola Pašić, poručuje načelniku Generalštaba crnogorske vojske - pukovniku Petru Pešiću sljedeće: “Moramo se povući kroz Crnu Goru”. Našavši se skoro u bezizlaznom položaju, vojvoda Radomir Putnik, preko pukovnika Petra Pašića, apeluje na crnogorskog kralja Nikolu za “bratsku pomoć u nuždi”. Na to mu je kralj Nikola odgovorio: “Vojska je moja, a komanda tvoja”. Uz to ga još sokoli “koristi moje vojnike, kako misliš da je najbolje za zajedničku stvar Saveznika”. Pešić je to jedva dočekao i, svu crnogorsku vojsku iz Hercegovine, sa Drine i iz Albanije, angažovao da “spasava” što se još spasiti može u Srbiji. Odbrana Crne Gore je “posljednja rupa na svirali” načelnika Generalštaba crnogorske vojske - srpskog pukovnika Petra Pešića.


--------------------------------------------------------------------------------


Srpska Vlada dobjegla je u Skadar, 15. novembra 1915. godine, pošto ga je prethodno zauzela crnogorska vojska. Krajem novembra 1915. godine, ostaci srpske vojske (oko 63.000) stigli su u Podgoricu, u ostupnici za Albaniju. Za to vrijeme, crnogorska vojska ostaje sama u Srbiji i u Sandžaku i hrabro zaustavlja oko 60.000 austro-ugarskih vojnika, pod komandom generala Fon Keveša i omogućava “bježaniju” potučene srpske vojske.
Francuski poslanik (ambasador) na Cetinju, izvještava svoju Vladu u Parizu:
“Srbijanci su napustili svoju zemlju, pod zaštitom Crnogoraca”. On, dalje, ističe da su se, od strane Srbije “mnogo podcjenjivani Crnogorci, pokazali vrijednim potomcima svojih slavnih predaka”. Tokom novembra, uoči bježanije sprske vojske za Albaniju, srpski regent Aleksandar Karađorđević, čini posjetu Cetinju i kralju Nikoli i zvanično “zahvaljuje za crnogorsku bratsku pomoć Srbiji, u najte-žem vremenu”.
Samo nepun mjesec dana kasnije, 9. i 10. decembra 1915. godine, na Cetinju je boravio i predsjednik Vlade Srbije - Nikola Pašić i “odao priznanje kralju Nikoli i Crnoj Gori za bratsku pomoć Srbiji”. Nakon svečane večere, koju je pripremio u njegovu čast kralj Nikola, ovaj srpski licemjer - Nikola Pašić, održao je “tajni sastanak” sa načelnikom Generalštaba crnogorske vojske, srpskim pukovnikom Petrom Pešićem i naredio mu da “izda Crnu Goru i kralja Nikolu”, što je Pešić revnosno izvršio”.
Koliko su dinasti Karađorđevića mrzjeli Crnu Goru, pokazuje sljedeći primjer. Kada je srpski kralj Petar Karađorđević posjetio Carigrad, 1910. godine, među diplomatama koje je tom prilikom primio, nije bilo crnogorskog izaslanika u Carigradu - Jova Popovića. Ondašnji srpski izaslanik u Carigradu, Jaša Prodanović, to je “obrazložio”: “Njegovo Veličanstvo zapovedalo mi je da, na diplomatskom prijemu, ne želi vidjeti Jova Popovića i to ne, kao predstavnika Crne Gore, nego lično”. Crnogorski poslanik u Carigradu, Jovo Popović, to objašnjava ovako: “Kralj Petar Karađorđević mrzi Crnogorce i sve što je crnogorsko. Najbolji dokaz za to je i što su svim Crnogorcima, odjevenim u svečanoj (svitnoj) crnogorskoj narodnoj nošnji, koji su pohitali da dočekaju srpskog Kralja, vrata srpskog Poslanstva u Carigradu, bila zatvorena”.


--------------------------------------------------------------------------------

Dalja sudbina Crne Gore, na kraju Prvog svjetskog rata, je poznata. Srpska Vlada, na čelu sa Nikolom Pašićem, iskoristila je Prvi svjetski rat za uklanjanje sa vlasti crnogorskog kralja Nikole i dinastije Petrovića, kao i uništenje crnogorske države.
Nakon proboja Solunskog fronta, 21. oktobra 1918. godine, sprskog pukovnika Dragutina Milutinovića, komandanta Jadranskih trupa, primio je u Skoplju regent Aleksa-ndar Karađorđević i tom prilikom mu kazao: “Vama je osiguran čin generala, jer ste to i ranije zaslu-žili. Pri radu u Crnoj Gori, nemojte biti meka srca. Kralju Nikoli treba zabraniti dolazak u Crnu Goru, po svaku cijenu, pa makar upotrijebili i krajnja sredstva”.
Zajedno sa srpskom vojskom, na čelu sa pukovnikom Dragutinom Milutinovićem, Vlada Srbije u Crnu Goru šalje “specijalne emisare”, da rade na bezuslovnom pripajanju Crne Gore Srbiji.
Srpska Vrhovna komanda 24. oktobra 1918. godine, naređuje komandantu II armije da, “hitno prebaci u Peć činovnika srpskog Ministarstva inostranih poslova - Svetozara Tomića, jer je njegova misija najhitnije prirode”.
Sljedećeg dana, 25. oktobra 1918. godine, Milutinović izvještava svoje pretpostavljene da je u Peć stigao “naročiti crnogorski odbor” i pominje Petra Kosovića, delegata Vlade Srbije sa Krfa, koji je neposredno i samostalno opštio sa Vladom Srbije.


Jovan Plamenac: Obrazovali su divlje bande, koje su po blatu razvlačile kosti svetaca Vasilija i Petra, samo zbog toga što su svečevi crnogorski



Taj “naročiti crnogorski odbor” regenta Aleksandra Karađorđevića i Nikole Pašića, imao je “pri ruci” pedeset srpskih oficira i činovnika, porijeklom Crnogoraca - dobrovoljaca, koji su bili na raspolaganju Odboru, po zapovijesti Vrhovne vojne komande Srbije. Svi su oni zdušno radili na pripajanju Crne Gore Srbiji.
Najbolju ocjenu o radu ovog Odbora, dao je srpski pukovnik Dragutin Milutinović, u jednom pismu, kada konstatuje da su to, za agitaciju “nevješti ljudi”, a Crnogorci ih nijesu ni poznavali. On ističe da se, kao “naši” - srbijanski oficiri i činovnici “bijahu otuđili od svoje braće u Crnoj Gori”.
U Andrijevicu je, 3. novembra 1918. godine, stigao jedan od članova Crnogorskog odbora, Janko Spasojević, sa 200.000 dinara, “za potkupljivanje pristalica ujedinjenja”. Pukovnik Dragutin Milutinović obavještava svoje pretpostavljene, da je Janko Spasojević brzo “potrošio novac”, odnosno da ga je “razdijelio ljudima iz svog plemena, prije dolaska u Podgoricu”. Zbog toga Janko Spasojević hitno traži, od Vlade Srbije, “još milion franaka ili milion dinara”. I Dragutin Milutinović javlja Vladi Srbije da su, “potrebe za novcem, sve veće”, pa moli da se novac u Crnu Goru pošalje aeroplanom”.
Agenti Vlade Srbije, dinastije Karađorđevića i Nikole Pašića: Svetozar Tomić, Petar Kosović, Janko Spasojević, Milosav Raičević i drugi, odlukom svojih nalogodavaca, proglašeni su za Izvršni centralni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, koji prelazi iz Andrijevice, u Podgoricu.
Svetozar Tomić, 3. novembra 1918. godine, izvještava srpsku Vrhovnu vojnu komandu da, poslovi na ujedinjenju, “napreduju ne može biti bolje”, kao i da je u Andrijevičkom, Beranskom i Kolašinskom okrugu “uspostavljena vlast s našim ljudima. Naši se nalaze i na čelu svih važnih institucija”. Istovremeno traži da se “avionom pošalje milion franaka”.
Jovan Simov Plamenac (1879-1944), iz Boljevića u Crmnici, predsjednik Vlade i ministar spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore u progonstvu i jedan od idejnih i duhovnih vođa Božićnog ustanka, po povratku iz progonstva, u kojem je bio od 1918. do 1925. godine, u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, u jednom listu je napisao: “U 1918. i 1919. godini, Crna Gora je bila svedena na groblje. Bili su na hiljade njih pobijeni i na hiljade kuća spaljene. Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u plamen i oganj. Djeca su bacana kroz prozor napolje, gdje su padala na vrhove bajoneta, tamo namještenih. Nesrećnicima, koji bi još živi bili, kidani su uši, jezik i nos. Žene su silovane, pa su im poslije pod suknjama ubacivani mačkovi, koje su bezdušnici štapovima tukli i koji su raskidali trbuh žrtvama. Obrazovane su “bande”, koje su kao Huni puostošili krajeve, jedan za drugim, pljačkali sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka, vukući kao divljaci po blatu kosti svetog Vasilija Ostroškog i svetog Petra Cetinjskog, samo zato što su svečevi crnogorski”.

POGROM CRNE GORE U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

Srpska vojska je okupirala Crnu Goru krajem 1918. godine. Ušla je istim putem, kojim je krajem 1915. godine, prebjegla u Albaniju, pod zaštitom crnogorske vojske.
Drastičnim sredstvima i neljudskim metodama, srpska vojska je činila masovne zločine na teritoriji Crne Gore, poslije njenog razaranja 1918. godine. Zločini su vršeni nad đacima, ženama, mlađim i starijim ljudima, koji nijesu podržavali srpsku okupaciju Crne Gore. Crnogorskim ustani-cima (Božićnog ustanka 1919 - 1927), njihovim porodicama, srodnicima, roditeljima i jatacima - civilnom stanovništvu, rušeni su i spaljivani domovi, pljačkana imovina i, na svirep i podmukao način, uzimani životi. Sve crnogorske svetinje i vrijednosti, varvarski su uništavani i odnošeni. Spaljeno je preko 3.000 kuća, a stotinama stanovnika oduzeti su životi.
Bila su to “besudnja vremena” decenijskog uništavanja crnogoskog naroda, što se “ne htje vezati u srpske lance”.
Samo na Rovčane (Bulatoviće i Vlahoviće) je, 13. novembra 1919. godine, krenula bratska srpska vojska, od “deset bataljona, nekoliko baterija topova, 24 mitraljeza i sa 100 mašinskih pušaka”.
U rasturanju “Rovačke republike", onda je “silovano i nestalo 30 rovačkih žena i djevojaka"; utamničeno je u Kolašinu 420 žena i djece i 47 ljudi; oplja-čkano je 95 komada svinja; 3.000 ovaca, 446 goveda i uništeno na stotine košnica pčela; izgorjelo je 45 kuća i desetine staja za stoku i ljetnjih stanova”.
U ondašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, “tamnici naroda”, crnogorski narod je bio “stavljen u bijedno stanje”. Crna Gora je bila najzapušteniji i najzabačeniji kraj te države. Svakodnevne represije vojnih vlasti i žandarma (policije), doveli su stanovništvo ispod granice izdržljivosti. Samo mali broj Crnogoraca, plaćenih od beogradskog režima, imao je privilegije.
O položaju Crne Gore u Kraljevini Jugoslaviji,podaci o investicionim ulaganjima. Godišnje je ulagano po jednom stanovniku: u Crnoj Gori po jedan dinar; u Bosni po sedam dinara; u Srbiji po deset dinara; u Hrvatskoj po četrnaest dinara i u Sloveniji po dvadeset i jedan dinar.
Od 723 miliona zlatnih franaka, dodijeljenih za ratnu odštetu u Prvom svjetskom ratu, u Crnu Goru je stiglo svega pet miliona, što ne čini ni jedan odsto.
Međunarodnu i američku humanitarnu pomoć, zvanični Beograd je “dijelio” po Crnoj Gori kao “milostinju Srbije”.
Sredinom četrdesetih godina, višak prihoda nad rashodima, u budžetu Zetske banovine, bio je 37 miliona dinara, a u Crnoj Gori se živjelo krajnje bijedno, ispod granice ljudske izdržljivosti. Mnoštvo je sličnih primjera zakidanja, na svakom koraku.
Srbija je, iz Prvog svjetskog rata izašla sa mnogobrojnim obavezama, pa i dugom prema inostranstvu od po 7.500 dinara po jednom stanovniku. Crnogorski dug je bio zanemarljiv. Zbog toga je Srbija nastojala da se stvori, centralistički uređena, država, kako bi sva vlast bila skoncentrisana u Radikalnoj stranci, na čijem čelu je bio Nikola Pašić (Baja). Tako su Vidovdanski ustav (1921) donijele samo srpske političke stranke: Radikalna, na čelu sa Nikolom Pašićem i Demokratska stranka, predvođena predsjednikom Ljubom Davidovićem.
Zbog toga je i jedan od ratnih ciljeva Kraljevine Srbije 1915. godine, definisan u Nišu, bio “pripajanje Crne Gore Srbiji”. To je ujedno bila i “nagrada” Crnoj Gori, koja je ušla u rat da bi spasila Srbiju od uništenja. Dogodilo se da je ratovala za sopstveno uništenje.
O bijednom životu crnogorskog naroda u (“velikosrpskoj”) Kralje-vini Jugoslaviji, izdašno su pisali listovi izvan Crne Gore.
“Glas Crnogorca”, od 26. jula 1920. godine, prenio je pisanje zagrebačkog lista “Hrvat” i beog-radske “Republike” o teškom stanju u Crnoj Gori.
Zagrebački list “Hrvat”, u brojevima 74 i 75, u uvodnim člancima konstatuje da je “nesrećnom srbijanskom (okupacijom) - upravom, narod ove jadne zemlje doveden do očajnog stanja. Vrlo mali broj Crnogoraca, koji je iz Brda, dobro je plaćen i pomaže srbijansku propagandu, dok se najveći dio crnogorskog stanovništva odmetnuo u gore (šume) i bori se protiv srbijanskog nasilja. Stanje u Crnoj Gori je najsloženije. I to većinom zbog toga, što su etnički osjećaji ovog plemenitog naroda povrijeđeni i što su, današnji upravljači, narodu nametnuti protiv njegove volje, što je razjagmljeno i ono malo hrane i odijela, jer je srbijanska uprava povjerena većinom mladićima od 16. do 18. godine, koji su činili mnoge zloupotrebe; što je u Crnoj Gori uništen kućni mir; što je srpska redovna vojska i stare ljude batinala”.


--------------------------------------------------------------------------------


Beogradska “Republika”, u broju 66, između ostalog kaže: “U Beogradu se staraju da što više poraze i upropaste ono malo sirotinje crnogorske. Prošla (1919) godina bila je izuzetno rđava. Usjevi su podbacili ispod polovine. Ni manje ni više nego polovina stanovništva nije imala svoje hrane. Radova nije bilo, a na njih niko i ne misli. Zarade apsolutno nikakve nema, pa se živi na kredit ili od prodaje posljednjih ostataka imovine. Gas (petrolej) se plaća po 20 franaka za litar, a kilogram šećera, od 80 do 120 franaka. Kad bi neko mogao da prođe Crnom Gorom i vidi kako je odjevena ona namučena sirotinja, morao bi reći da smo ispod civilizacijskih naroda.Svakog humanog čovjeka mora srce zaboljeti, kada vidi u kakvim je ritama narod odjeven i na kakvoj prostirci odmara procijeđeno i omršavljeno tijelo. Od Crnogoraca se traži nemoguće: da budu bijednici, da skapavaju od gladi, da budu mirni i da, filozofskom rezigniranošću, čekaju smrt od gladi i da budu lojalni...”.
U tekstu se, dalje, kaže da se od Crnogoraca traži da “poštuju državu, da je vole i brane, a da oni, koji govore u njihovo ime, trguju njihovim kostima i da se izmeću u dahije i siledžije. Ali, zlo dobro ne donosi. Ovakav sistem rada shvatio se u Crnoj Gori, tako da je izvjesnim faktorima u Beogradu stalo, da što više sahrane (ne da nahrane) Crnu Goru, da što više zakrve Crnu Goru, da je vazda što više unize, da bi opravdali svoju suludu politiku i da bi mogli ćariti u ovoj velikoj nesreći. Ali, varaju se. Ova gruda će se braniti od svih dušmana, od svih poniženja, u uvjerenju da će doći dan, kada će i narod dobiti riječ i prečistiti stare i nove račune”.
Stojan Špadijer, Pašićev i Stojadinovićev pristalica, na zboru beogradskih Crnogoraca u hotelu “Pariz” u Beogradu, oktobra 1928. godine, zažali što Puniša Račić “nije ispalio one metke u ljude koji sahraniše Crnu Goru i dovedoše do ovog stanja”.
Za prve izbore, u konstituisanoj (srpskoj) Jugoslaviji 1920. godine, Vlada angažuje značajna sredstva za “podmićivanje birača”. “Radničke novine” od 6. novembra 1920. godine, saopštavaju da je Ministarski savjet “odobrio kredit od 500.000 dinara”, koji je raspodijeljen okružnim načelstvima u Crnoj Gori na “slobodno raspolaganje” u cilju kupovine


Blažo Jovanović: Takozvano ujedinjenje 1918. izvršeno je protivno raspoloženju crnogorskog naroda, pomoću sile i bajoneta srpske vojske



Novac je raspoređen: Cetinju 100.000 dinara; Kolašinu 85.000; Andrijevici 85.000; Podgorici 65.000; Baru 65.000 i Nikšiću 10.000 dinara. Za “rezervu” je ostavljeno (zadržano) 90.000 dinara. U zaključku teksta se kaže: “Može li i sme li Vlada da demantuje ovu stvar? Može li i sme li da porekne ovaj dokumenat? Mi čekamo da to učini. Ali, Vlada je otćutala”.
Viši komandant italijanskih oružanih okupacionih snaga 1941. godine u Crnoj Gori, Aleksandro Pircio Biroli, konstatuje da je “bivša Jugoslavija, veoma malo, skoro ništa učinila na podizanju ekonomike Crne Gore i povećanju blagostanja stanovništva poboljšanjem životnih i higijenskih uslova; ono malo utrošenog novca bilo je namijenjeno funkcionerima, penzionerima, kasarnama i žandarmeriji”.
Aleksandro Pircio Biroli traži hitno od italijanske Vlade 150.000.000 dinara, za otvaranje javnih radova u Crnoj Gori i konstatuje: “Bez ovoga, svaka druga mjera je uzaludna”.


--------------------------------------------------------------------------------
OBNAVLJANJE CRNOGORSKE DRŽAVNOSTI


Crnogorski narod, predvođen crnogorskim komunistima, u okviru Komunističke partije Jugoslavije, zajedno sa ostalim jugoslovenskim narodima, tokom Drugog svjetskog rata (1941 - 1945), trainaestojulskim ustankom 1941. godine, četvorogodišnjom Narodno - oslobodilačkom borbom protiv ok-u-patora i socijalističkom revolucijom, obnovio je crnogorsku državnost.
Komunistička partija Crne Gore iskazala je svoj stav o bezuslovnom i nasilnom pripajanju Crne Gore Srbiji 1918. godine. Na osnivačkom kongresu Komunističke partije Jugoslavije za Crnu Goru, 1948. godine, u svom referatu, Blažo Jovanović kaže: “Takozvano ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom, u novembru 1918. godine, izvršeno je, ne samo protivno Ustavu i raspoloženju crnogorskog naroda, nego i uz pomoć bajoneta srpske vojske i to na najgrublji način, putem sile i prevare. To takozvano ujedinjenje, bilo je obično prisajedinjenje. Crnogorski narod nije imao mogućnosti da sam odlučuje o svojoj sudbini. Ali, on nije bio protiv ujedinjenja sa Srbijom i ostalim južnoslovenskim narodima. Naprotiv, on je bio za ujedinjenje, za bratsko ujedinjenje na ravnopravnim osnovama, na osnovu poštovanja njene nacionalne posebnosti”.
Očigledno je da je, za svestranu bratsku, vojnu i svaku drugu pomoć Srbiji, u svakoj nevolji kroz vjekove, a posebno u Drugom balkanskom (srpsko-bugarskom) ratu 1913. godine i u Prvom svjetskom ratu (1914 - 1918), Crna Gora “nagrađena” bezuslovnim i nasilnim pripajanjem Srbiji i uništenjem njene hiljadugodišnje državnosti i crnogorske nacionalnosti.
Obnovljena 1945. godine, Crna Gora nije imala status samostalne države u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. To nijesu imale ni ostale jugoslovenske socijalističke republike. Crna Gora, kao republika, bila je u svemu ravnopravna sa ostalim jugoslovenskim republikama. Crnogorci, kao nacija, bili su u svemu ravnopravni sa ostalim nacijama i manjinskim narodima u Jugoslaviji.


--------------------------------------------------------------------------------


Svoj najveći materijalni i kulturni preporod, kao i ostali djelovi Jugoslavije, Crna Gora je doživjela u periodu od 1945. do 1990. godine. U relativno kratkom periodu, stanovništvo je prešlo sa petrolejki (gašnjača) na električno svjetlo; sa otvorenog ognjišta na električne šporete, frižidere i zamrzivače; sa volujskih i konjskih zaprega na traktore; sa motike, srpa i kose na samohodne poljoprivredne mašine; sa saonica (araba) i tovarnih konja na moderna saobraćajna sredstva - automobile, vozove, brodove i avione; sa drvenog i zemljanog poda u nove kuće i namještaje.
Vjekovima su se ljudi rađali, živjeli i umirali, a da ne odu kod ljekara, a odjednom dobiju besplatnu zdravstvenu zaštitu i besplatno školovanje na svim stupnjevima obrazovanja i mnoštvo drugih socijalnih, ekonomskih i društvenih pogodnosti i privilegija.
Crna Gora je doživjela svoj materijalni, kulturni i opštedruštveni prosperitet. Podsjećanja radi, Socijalistička Republika Crna Gora, u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, imala je dodatna sredstva iz Fonda za nerazvijena područja, dotacije za penzije i obrazovanje (školstvo), kursne razlike, pomoć za otklanjanje posljedica od zemljotresa 1979. godine i još neke vidove dodatnih sredstava.
Godine 1989. Crna Gora je imala društveni proizvod od milijardu i šest stotina miliona dolara (preko tri milijarde maraka). Te iste - 1989. godine, Crna Gora je (jedina uz Sloveniju) imala spoljnotrgovinski suficit. Samo Kombinat aluminijuma je tada ostvarivao po 120 miliona deviznog priliva godišnje. Zajedno sa turizmom i drugim djelatnostima, očekivan je ukupan devizni priliv preko četiri stotine miliona dolara.
Deset godina kasnije, 1999. godine, društveni proizvod Crne Gore bio je oko 360 miliona dolara (oko 700 miliona maraka), preko milijardu i šest stotina miliona dolara (preko tri milijarde maraka) i spoljnotrgovinskim deficitom oko 150 miliona maraka (75 miliona dolara). Dakle, to su (porazni) rezultati zajedništva Crne Gore sa Srbijom, u “modernoj federaciji” (srpske) Jugoslavije.


--------------------------------------------------------------------------------
TREĆA (I NAJGORA) JUGOSLAVIJA


Poslije raspada druge (i najbolje) Jugoslavije 1991. godine, srpski režim, sa predsjednikom Slobodanom Miloševićem na čelu, uz aktivnu ulogu ondašnje “poslušne crnogorske vlasti Beogradu”, stvorena je treća (i najgora) Jugoslavija - dvočlana federacija, sastavljena od republika Srbije i Crne Gore, 1992. godine. Zamišljena je kao “osnova Velike Srbije”, privremeno pod tuđim imenom - Savezna Republika Jugoslavija, kojoj (“milom ili silom”) treba da se “prisajedine projektovane takozvane srpske zemlje”.
U Srbiji je “sročen” tekst novog Ustava, koji je sa “crnogorskim ekspertima” usaglašen na Žabljaku, pa je tada popularno nazvan “Žabljački ustav”. To je bio “legalan” način da se Crna Gora “inkorporira” (utisne) u Srbiju i to “željom ondašnjih crnogorskih političkih elita i vlasti”, ali ne i stvarnom voljom crnogorskog naroda.
Ovim (saveznim) i svojim republičkim Ustavom, Crna Gora “prenosi” sve važnije državne funkcije na tu srpsko - crnogorsku federaciju. Srpskom režimu nije, ni “na kraj pameti” bilo da, funkcije srpske države, “prenese” na federaciju. Tako Ustav Republike Srbije nikada nije “usaglašen” sa saveznim (Žabljačkim) Ustavom. Federalna vlast “upravlja” samo (nadležnostima) osakaćenom Crnom Gorom i to, po pravilu, uvijek na štetu Crne Gore, njene državnosti, privrede i duhovnosti. Federalna vlast i sve federalne ustanove i organi su radili u korist srpskog režima, koji federaciju nije nizašta pitao. Zapravo, federacija se povinovala srpskom režimu. Tako je federalna vlada postala “parasrpska vlada” nad Crnom Gorom. Zbog svega toga, slobodoumni i slobodoljubivi intelektualci (crnogorski i srpski) smatraju “Žabljački ustav” najmračnijim aktom u istoriji jugoslovenske države i prava.


--------------------------------------------------------------------------------


U praksi nije ostvarena čak ni ona “minimalna ravnopravnost” članica konstituenata - Srbije i Crne Gore. Zbog toga je raslo nezadovoljstvo u narodu, pa čak i u vladajućoj crnogorskoj partiji. Kada se Crna Gora “probudila” i spoznala svoje državne i nacionalne interese, napravila je prvi i pravi istorijski zaokret (1997) koji će imati krupne, pozitivne političke posljedice u regionu.
Poslije takvog istorijskog iskoraka crnogorske aktuelne vlasti, crnogorski orijentisanih političkih partija i većeg dijela crnogorskog naroda, kao i svih manjinskih naroda, na Crnu Goru se obrušila velikosrpska šovinistička torcida. Krenula su “srpska braća” da, makar privremeno, najstarijoj državi na Balkanu - Crnoj Gori, ospore pravo na nezavisnost i samostalnost, dok su to pravo ostvarile sve jugoslovenske nacije.
Prvo je iz Srbije, posredstvom federalnih organa, prosrpskih partija u Crnoj Gori i direktno, krenuo specijalni propagandni rat protiv “crnogorskog separatizma”, poimljući Crnu Goru kao dio Srbije. Iz svih srpskih medija, političkih partija i državnih organa “graktalo se iz petnih žila, na sve što je crnogorsko”.
Poslije tako bučne “pripreme” terena, blokirana je granica Crne Gore prema Srbiji i prema susjedima (Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Albaniji). Ukinuti su trgovinski i platni promet sa Crnom Gorom i zaustavljen svaki dotok roba. Na scenu je stupila “privatizovana režimska” vojna sila, po imena Vojska Jugoslavije. Srbija je “hermetički” zatvorila Crnu Goru po graničnoj liniji i na svim izlaznim saobraćajnicama. Bez odobrenja takozvane, od zvanične Crne Gore nepriznate, Savezne (adekvatnije parasrpske) vlade, u Crnu Goru se nije moglo ići niotkuda - ni sa kopna, ni sa mora, ni iz vazduha. Robe, namijenjene Crnoj Gori, Vojska Jugoslavije je presrijetala, vraćala nazad ili pretovarala u svoje stokove.


--------------------------------------------------------------------------------

Nakon ovih sinhronizovanih aktivnosti, beogradski režim je izvršio “ustavni puč”, 6. jula 2000. go-dine, poznat kao “šestojulski puč”. Ukinuto je Vijeće republika u Saveznoj Skupštini, a izbor predsjednika SR Jugoslavije preusmjeren je, sa Savezne skupštine, “na narod”. Tako je Republika Crna Gora “svedena na srpski region”, što nije mogla, htjela i smjela da “prigrli”.
Vlast u trećoj (Saveznoj Republici) Jugoslaviji (adekvatnije: u unitarnoj Srbiji) “bila je kao nekada u državi Zulu. Tamo gdje je kralj, gdje su njegovi šatori, sluge i robovi - tamo je vlast. Slobodan Milošević je gazdovao preduzećima, kontrolisao finansijske tokove u zemlji, primao strane državnike, sklapao međunarodne ugovore, uređivao medije i komandovao vojskom i policijom”, kaže prof. dr Vojin Dimitrijević. On konstatuje: “Bila je to mitingaška spoljnja i unutrašnja politika. Vlast se inatila sa čitavim svijetom, osim sa Bjelorusijom i Kinom, a sa osloncem na Libiju i Irak, jer se i ove države čvrsto drže svoga plota”.

Takozvane “plemenske skupštine” rastaču jedinstvo crnogorskog nacionalnog tkiva sve sa ciljem rušenja crnogorske države


U posljednjoj deceniji XX vijeka, srpska zvanična politika, njena vladajuća elita (režim) i ne mnogo bolja opozicija, šire mržnju i "duvaju u ratne rogove" po Crnoj Gori. Vode specijalni medijski rat, nude hegemoniju i izolaciju od "ostatka svijeta", propovijedajući brutalnu diktaturu, kao "spasenje Crne Gore od gramzivog okruženja". Na svom "imperijalnom putu" gaze ustavne, političke i ljudske slobode, prava, demokratski život i svaki napredak Crne Gore.
U aktivnostima na uništenju crnogorske države, nacije, crkve i njene duhovnosti uopšte, prednjače Srbi "poreklom iz Crne Gore", odnosno "terazijski Crnogorci" i njihovi trabanti u Crnoj Gori. Parcelišu Crnu Goru na davno prevaziđena plemena, nahije i teritorije i "obrazuju plemenske skupštine", na čelu sa povampirenim plemenskim poglavicama, što je recidiv XVII, XVIII i XX vijeka. Time se želi stvoriti utisak kod neobrazovanog stanovništva, da crnogorska nacija nije nikad konstituisana, odnosno da je Crna Gora na "rodovskom i plemenskom stupnju razvoja".
Zvanična srpska politika i srpska vladajuća elita, uz pomoć svojih političkih ekspozitura u Crnoj Gori, pokušavaju da Crnogorcima ospore pravo na svoju državu i naciju i da je, što je moguće više, "zadrže" u srpskom nacionalnom korpusu i velikosrpskom projektu. Praviti ma kakvu državnu zajednicu sa takvom Srbijom, za Crnu Goru je pogubno. Svi srpski režimi, u posljednjih dvjesta godina, osporavaju crnogorsku državnost, negiraju crno-gorsku nacionalnost, kulturu, jezik, crkvu i sve druge crnogorske osobenosti, nastojeći da "srpče" Crnogorce. Na svaki način se pokušava uniziti Crna Gora. Bezočno i bezobzirno se klevetaju crnogorski politički i državni organi, vodeći državnici, političari i sve crnogorske institucije. Svi ljudi, a posebno nosioci političkih funkcija i ovlašćenja, koji se zalažu za nezavisnu crnogorsku državu i njen nacionalni, kultu-rni i materijalni prosperitet, kvalifikuju se "izdajnicima srpstva" i "slugama Zapada". Oni žele da Crna Gora žrtvuje samu sebe, za interese "vaskolikog srpstva", što je ideološka i politička odrednica za osvajanje teritorija okolnih država.

ANTICRNOGORSKA DJELATNOST SRPSKIH STRANAKA U CRNOJ GORI

Srpske "prosrpske" stranke u Crnoj Gori su ogranci ili privjesci političkih partija Srbije i, po pravilu, zastupaju (veliko)srpske interese u Crnoj Gori. Za takav odnos i ponašanje, jednom broju rukovodstava ovih partija (i stranaka), Srbija "daje" namještenje u Beogradu, federalne funkcije, plate i stanove. U tome su sadržani njihovi stranački programi, interesi i ideologija. Zbog toga nastoje da obezbijede "jedinstvo srpskih interesa u Crnoj Gori", što podrazumijeva uništenje crnogorske države, crnogorske nacionalnosti i duhovnosti. Sve se to radi pod okriljem sadašnje (srpske) Jugoslavije, koja praktično ne funkcioniše od kada je nastala. Ta bitka se bije i na javnoj sceni, po crnogorskim trgovima i u javnim istupima, parolama i ikonografiji.
Narodna stranka i, iz nje nastala, Srpska narodna stranka, te Socijalistička narodna partija i, iz nje nastala, Narodna socijalistička stranka i mnoštvo srpskih desničarsko - ljevičarskih minornih stranaka i interesnih grupa i njihovo članstvo, se "nakostriješe" na svaki pomen crnogorstva.
Narodna stranka se "uspješno" vratila svom izvornom srpskom nacional-šovinizmu. Njeni čelnici se "ozbiljno" ljute što, "višak" njihovog srpskog nacionalizma ne može da "stane" u crnogorske medije, posebno u "male" televi-zijske ekrane. Ova stranka se beskrupulozno angažuje, u Crnoj Gori i inostranstvu, na ruženju i rušenju crnogorske države i njenom "integrisanju" u srbijanske regione.
Skoro sve stranke, sa prefiksom "srpska", u Crnoj Gori su ekstre-mne i militantne. Izmećari su sva-ke srpske vlasti i gaje patološku mržnju prema crnogorskim svojstvima i obilježjima.
"Terazijski Crnogorci", koji su zaposjeli stotine fotelja u nepost-ojećoj federaciji i političkom, privrednom i kulturnom životu Srbije, hoće Crnu Goru za "taoca". Oni se, "iz ratnih i petnih žila" angažuju na širenju "epidemije srpstva" po Crnoj Gori, kako oni kažu "srpskoj zemlji".
Uz prosrpske stranke, kao "šipka uz pušku" su i novokomponovane "plemenske poglavice" u Crnoj Gori. To je bukvalno brukanje nekada uglednih crnogorskih plemena i plemenskih glavara. Svi oni, svjesno ili nesvjesno, rastaču jedinstvo crnogorskog nacionalnog tkiva, pokušavajući da reafirmišu prevaziđeni plemenski partikularizam i mentalitet, podstičući unutrašnje narodne podjele, sve sa ciljem rušenja crnogorske države.
Smatralo se da su plemena u Crnoj Gori odavno "uspavana" forma socijalne strukture i "zaturena" negdje u starim enciklopedijama i narodnim umotvorinama. Treba imati u vidu i činjenicu da su Crnogorci, uvijek pamtili i danas znaju, ko od koga plemena potiče i ko kojem plemenu pripada.
Današnja "plemanska" okupljanja po Crnoj Gori, usmjerena su na rušenje crnogorske države i bezuslovno pripajanje Srbiji, kao 1918. godine. Najradije bi Crnu Goru "sveli" na četiri nekadašnje crnogorske podlovćenske nahije, koje ni Turska nije mogla savladati. Ostale djelove (teritorije) crnogorske države, rado bi "pripojili Srbiji", a sve pod geslom "očuv-anja nepostojeće Jugoslavije", što je samo privremeno ime za "Veliku Srbiju". Najbrojniji su "vikend plemenici", koje organizuje i, od jednog do drugog skupa (mjesta) prevozi Socijalistička narodna partija. Iako je Socijalistička narodna partija stvarni organizator, treba reći da je u Beogradu "glavni štab" plemenskog okupljanja u Crnoj Gori.
Iz javnih medija je vidljivo da su anahrona plemenska okupljanja "duvanje u ratne trube" za očuvanje nepostojeće Jugoslavije. Pre-thodna se "raspala", jer je nijesu htjeli srpski nacionaluisti. Ova treća, nikada se čestito nije konstituisala, a ni efikasno djelovala. Nikakvu Jugoslaviju neće srpski nacionalisti, srpske političke elite i najveći dio srpskog naroda. Oni hoće "Veliku Srbiju", privremeno pod tuđim imenom. Svaka Jugosl-avija je, za Srbe, "veliko zlo" i "grobnica srpstva". Njihova je teza "neka svaku Jugoslaviju nosi mutna Marica". Konstituisana je teorija o "zavjeri čitavog svijeta protiv Srba" i to "novim svjetskim poretkom". U suštini, radi se o "zajveri Srba protiv čitavog svijeta". Srpski režim (pozicija i opozicija) suprotstavio je "novom svjetskom poretku", svoj "novi srpski poredak" - "osvete Turcima i ustašama" i stvaranja "Velike Srbije". Zato svako "razdruživanje" Crne Gore od zajedničke države sa Srbijom, srpski šovinisti smatraju "smanjivan-jem države Srbije" i "crnogorčenjem" Srba.
Po svojoj organizaciji, ciljevima i sadržini, plemenska okupljanja su očigledno retrogradna. Svuda u svijetu, sem u Amazoniji i Okeaniji, plemena su iščezla, odnosno "svjesno srasla" u narodne zajednice (nacije).
Na "vaskrsavanje" plemena treba gledati i kao na "posljednju odbranu Velike Srbije" u Crnoj Gori.


--------------------------------------------------------------------------------


Sjedište okupljanja "savremenih plemenskih poglavica" je Manastir Morača, pod okriljem Srpske pravoslavne crkve i njene Mitro-polije u Crnoj Gori, što je vidljivo nastojanje da se, sadašnjost Crne Gore, poveže sa "nemanjićkom tradicijom". Ovakvim ponašanjem, Srpska pravoslavna crkva "pokriva" crnogorsku državnu teritoriju i "sudi" crnogorskoj državi i crnogorskom narodu. Ove konstatacije potvrđuju neki primjeri "plemenskih" zahtjeva, zapisanih u crnog-orskim javnim glasilima.
Na skupu u Međurječju, pleme Rovčana "poziva na odvajanje" od Crne Gore, ako se Crna Gora "odvoji od Srbije". To je svojevrstan poziv Rovčanima da se "dižu na oružje" i pripoje Srbiji. Koliko je Rovčana za takvu soluciju, vidjelo se. Složno su reagovali "crnogorski Rovčani" porukom: "Rovčani nemaju druge domovine, osim Crne Gore".
Plemenski skup Vasojevića, održan u Andrijevici, na kome je bilo više "izvanjaca" nego domaćih, izjavi da "nikada neće prihvatiti odvajanje Crne Gore od Srbije. A, ako se to ipak desi, Vasojevići će biti dio Srbije", iako to dosada nikada nijesu bili. Ovom izjavom, "vasojevićki plemenski poglavice" daju pleme "u miraz" Srbiji. Slično se "zaklinju" nedokazani vasojevićki "patriote" i nepoznato udruženje "Vaso". Na sve te "prijetnje" odgovorili su im vasojevićki intelektuaci i najveći dio crnogorskog naroda, u tim sredinama.
Plemenski skup Uskoka i Drobnjaka "poruči" da će oni "upotrijebiti svoje sposobnosti, znanje, hrabrost i odlučnost da sačuvaju Jugoslaviju", jer su u borbi za rasturanje prethodne Jugoslavije "iznjedrili" i dva poznata ratna zlo-činca - Radovana Karadžića i Veselina Šljivančanina.
Plemena iz ravne Zete "poručiše" da ne mogu "promijeniti svoje nacionalno biće, niti svoju državnost, ni duh, ni svoju čast ni po cijenu života, a kamoli za američko brašno ili italijanske makarone". Tom prilikom, ne rekoše, ko im to traži.
Skupština plemena Brajića, Majina, Paštrovića i Pobora, održana u Bečićima saopšti: "Narod je posljednjoj crnogorskoj nezavisnoj državi, čiji je sponzor bila fašisti-čka Italija 1941. godine, presudio trinaestojulskim ustankom".
Patriotske i boračke organizacije i "narodne(plemenske skupštine) Boke Kotorske, Crnogo-rskog primorja i Cetinjske opštine, na zajedničkom skupu u Brajićima 17. avgusta 2001. godine, a potom na ponovnom skupu od 30. avgusta 2001. godine, zaklj-učiše: "Ukoliko aktuelna vlast ne uvaži interese naroda, da se ostane u zajedničkoj državi, Boka Kotorska zadržava pravo da odluči o svojoj sudbini".
Plemenski skup Pipera kliče da, ako se državni status Crne Gore "promijeni protiv volje naroda", oni će preispitati odluku iz 1796. godine o prisajedinjenju plemena Pipera Crnoj Gori.
Podržavajući Pipere i srpski režim, personifikovan u liku i djelu Slobodana Miloševića, ondašnje (beogradske) "Večernje novosti" preciziraju: "Piperi su, u svom proglasu, osudili aktivno učešće crnogorskih zvaničnika u američkim planovima da razbiju Jugoslaviju".


Nema veće mržnje od one kojom izdajnici mrze izdatu domovinu, ne zbog toga što je velika ili mala - već zato što je njihova


Ranija i nedavna prošlost svjedoče da nema "veće mržnje od one, kojom izdajnik mrzi izdatu domovinu, ne zato što je velika ili mala, već zbog toga što je njegova".
Niko normalan ne može da razumije takozvane Crnogorce, koji se deklarišu kao "srpski Crnogorci" ili "crnogorski Srbi", koji se nakostriješe na svaki pomen crnogorske države, a da u svim prilikama "poštuju i zastupaju" srpske interese i srpsku državnu nezavisnost, zapisanu u Ustavu Srbije. Ko razuman može zamjeriti Crnogorcima, koji žive u Srbiji, što su "lojalni građani" srpskoj državi. To se podrazumijeva. Međutim, takvim "Crnogorcima", Crna Gora nikada više neće dozvoliti da crnogorsku državu, kao "žrtvu" prilažu na "velikosrpski oltar".

CRNOGORSKA DRŽAVNA NEZAVISNOST JE U RUKAMA NJENIH GRAĐANA

Dosta je Crnom Gorom upravljano iz Beograda "daljinskim". Dugo su Crnogorci "podstanari" u svojoj kući. Beograd je postao "vlasnik" crnogorske imovine. Svakodnevne su uvrede i poniženja Crne Gore i Crnogoraca od beogradskog režima.
Većina crnogorskih građana je konačno shvatila da, srpstvu "pokornu i poniznu" Crnu Goru, ne "hrani", ne brani i ne cijeni" Srbija. Svi, pa i današnji, srpski režimi "traže" od Crne Gore "bezuslovnu pokornost i žrtvovanje za sve srpske promašene projekte". Srpski nacionalisti hoće "bezuslovnu implementaciju" Crne Gore u Srbiju, "veliku ili malu", svejedno. I ništa manje, ni više od toga.
Nadati se da Crnogorci, više nikada, neće održavati one, koji se bespogovorno stavljaju u služ-bu velikosrpstva. Brinuće o sebi, o svojoj familiji, o svojoj kući, o svojim građanima, o svojoj jedinoj domovini - Crnoj Gori. Kon-ačno je jasno ogromnoj većini stanovništva u Crnoj Gori, da je bolje biti "gazda" u svojoj, nego "sluga" u tuđoj kući. Danas je, kao nikada ranije, crnogorska državnost na dohvat njenim građanima. Toga su oni, u većini svjesni, što će pokazati dugo očekivani referendum.

POŽELJAN SAMOSTALAN ŽIVOT CRNE GORE

U svom viševjekovnom samostalnom istorijskom hodu, Crna Gora je pokazala da je "sposobna, zrela i spremna da upravlja sobom i svojom sudbinom, da živi u miru i saradnji sa svojim građanima, susjedima i članicama međunarodne zajednice, da savjesno i odgovorno ispunjava međunarodne obaveze, poštuje pravila i principe međunarodnog prava i međunarodne politike o prijateljskim odnosima i saradnji među državama".
Crna Gora je veoma pogodno područje za ljudski život. Prije "samo" sto hiljada godina, čovjek je živio na prostoru današnje Crne Gore. O tome svjedoče arheološka nalazišta: Crvena Stijena, Odmut, Beran Krš, Budva, Ulcinj, Risan i drugi, ali su njihovi najvažniji eksponati u muzejima izvan Crne Gore (Zemaljski muzej u Sarajevu i drugdje).
Današnja Crna Gora je velika 13.812 kvadratnih kilometara, sa 4.800 kvadratnih kilometara unutrašnjeg i teritorijalnog mora.
U svijetu danas postoje i opstaju 34 nezavisne države koje su, po teritoriji ili broju stanovništva, manje od Crne Gore, a 20 ih je koje su manje i po teritoriji i po broju stanovnika. Tako, recimo, Andora ima 564.000 stanovnika; Luksemburg 401.000; Monako 32.000; Lihtenštajn 31.000; San Marino 25.000; Vatikan 1.000 stanovnika, i - svaka bolje živi od Crne Gore.

SAMOSTALNA CRNA GORA EKONOMSKI ODRŽIVA

Glavni resursi Crne Gore su: agrar, turizam, pomorstvo, industrija, saobraćaj, šumarstvo i druga brojna infrastruktura.
Crnogorski agrarni resurs (zemlja, voda, klima i raspored stanovništva) je povoljan. Crna Gora raspolaže sa 517.000 hektara bruto poljoprivrednih površina ili 0,29 hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta po stanovniku. Iako je struktura poljoprivrednih površina povoljna, još se prilično ekstenzivno obrađuje 24,80 odsto raspoloživog zemljišta. Livadskih površina se koristi svega 118.000 hektara ili 22,80 odsto. Pašnjaka je oko 326.000 hektara ili 63,05 odsto.
Na seoskom području Crne Gore živi oko 65.000 poljoprivrednih gazdinstava, sa relativno nepovoljnom starosnom strukturom. U prigradskim naseljima živi oko 35.000 porodica, koje svojom proizvodnjom dopunjavaju ponudu na lokalnom tržištu. Crnogorska država svojim mjerama i aktivnostima, stimulativno utiče na vraćanje ekonomije i života na devastiranom selu.
Poređenja radi, Holandija mukotrpno "otima" zemlju od mora, a ima svega 0,06 hektara obradive zemlje po stanovniku i godišnji priliv od 15,3 milijarde dolara, od izvoza poljoprivrednih proizvoda. Danska ima 0,44 hektara po stanovniku i godišnji izvoz od 5,6 milijardi dolara. Francuska posjeduje 0,33 hektara po stanovniku i ima godišnji izvoz od dvanaest milijardi dolara. Irska raspolaže sa 0,35 hektara po stanovniku i godišnjim izvozom od šest milijardi dolara. Belgija ima 0,07 hektara po stanovniku obradljive zemlje i godišnji izvoz od 4,5 milijardi dolara.
Treba reći da su Crnoj Gori naklonjeni hidrološki potencijali i veoma povoljan klimat.
Crnogorski agrar, iz sopstvene proizvodnje, zadovoljava 60 odsto prehrambenih potreba stanovništva. Ima pozitivne bilanse u proizvodnji mlijeka, jagnjećeg i ovčijeg mesa, krompira, voća (sredozemnog i kontinentalnog), povrća, jaja, meda, ribe, duvana i morske soli. Ima nešto i ekskluzivnih, strogo kontrolisanih proizvoda, sa sopstvenom markom: njeguški pršut, kastradina, goveđi košet, sušeni šaran, njeguški sir, pljevaljski sir, pivski skorup, lozova rakija, vino “Vranac”, "Nikšićko pivo" i maslinovo ulje.
Pored ekskluzivnih, ima i visokokvalitetnih (zaštićenih i kont-rolisanih) proizvoda, sa sopstvenom markom: mješavina, kozji sir, kučki sir, suva smokva, stona maslina, mandarine, pomorandže, mnoštvo morskih proizvoda, proizvodnja ukljeva i pastrmki, povrće i koštičavo voće (orah, lješnik, badem). To, naravno, nijesu dovoljne, ali su respektabilne količine.
Crna Gora je uvezla kvalitetan rasni sastav u stočarstvu. Prvi put se u Crnoj Gori proizvodi kvalitetan sjemenski sadni materijal (krompir, kontinentalno i sredozemno voće), koga ima i za izvoz. Razvijaju se plantažni voćnjaci i stočne farme kod individualnih seoskih domaćinstava.
Nedostajući naturalno - finansijski bilans Crne Gore je: 40 odsto potrebnih količina, koje se moraju uvoziti iz evropskih zemalja, po principu najpovoljnije tržišne ponude. Potrebne godišnje količine: pšenice 120.000 tona; kukuruza 50.000 tona; šećera 16.000 tona; masnoće 10.000 tona i dr.
Za uvoz, ovih nedostajućih količina, potrebno je devedeset sedam miliona dolara (po cijenama iz 2001. godine).
Konačno, proizvodnja i potrošnja u crnogorskom agraru, mogu se nesmetano odvijati po tržišno-ekonomskom ustrojstvu.
Dobrodošla je i svaka robno - novčana inostrana pomoć Crnoj Gori.


--------------------------------------------------------------------------------
NEKE PROIZVODNE MOGUĆNOSTI CRNE GORE


Crna Gora ima brojne kooperativne prednosti: očuvanu životnu sredinu, povoljan prirodno-geografski položaj, klimatske uslove, proizvodnju hrane, visoku tehnologiju, strategiju razvoja malih i srednjih preduzeća (i privrednih društava), stručnosti kadrova i dr.
Crna Gora ima i značajne proizvodne kapacitete: 400.000 tona sirovog čelika godišnje, 1.000.000 tona boksita, 280.000 tona glinice, 100.000 tona aluminijuma, 75.000 tona morske soli, 2.700 tona uglja, 3.000.000.000 kilovat časova električne energije godišnje, ogromne turističke kapacitete na moru, planini i selu, pomorsku privredu, saobraćajnu infrastrukturu, poljoprivredu i šumarstvo.
Crnoj Gori godišnje treba oko 310.000 tona nafte, kao i drugih potrepština.
Ukupan izvoz Crne Gore 1990. godine (izražen u robama, turizmu i pomorskoj privredi) iznosio je 1.050 miliona maraka, a 1999. godine 340 miliona maraka i to, u godini oružane intervencije združene vojske Ujedinjenih nacija, pod komandom NATO-a na SR Jugoslaviju. Samo ovaj pokazatelj je dovoljan da se vidi, koliko je Crnu Goru “koštala” zajednička država sa Srbijom.
Kao što se vidi, to je čitava priča. Crnu Goru niko ne brani, osim njenih građana; niko ne hrani džabe, iz milosrđa; ne liječi i ne školuje njeno stanovništvo besplatno. To nije bilo u prošlosti, pa neće ni u buduće. Crna Gora je dorasla da vodi brigu o svojim građanima, a Srbija je “zaslužila” da ima briga manje. Dosta je “brinula” o Crnoj Gori.


Score 1 2 3 4 5 (5=Excellent) Edit Message Delete Message Lock Thread Respond to this message

Author Reply
Zvek_Zivi_Cetinjanin
(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin) "Bratski zagrljaj" Srbije
No score for this post March 14 2006, 1:40 PM

"Bratski zagrljaj" Srbije

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

Krajem 1918. godine sa evropske karte nasilno je izbrisana jedna stara drzava (27. u Evropi, na Berlinskom kongresu, cetiri decenije prije toga). Jedni su je zvali Crna Gora, drugi Montenegro, treci Karadag, ili Mavrounion... No, svi su sa velikim zanimanjem pratili taj "bratski" pogrom Srbije na Crnu Goru i Crnogorce.
Stradanje Crne Gore odvijalo se pred gotovo svim releventnim faktorima Evrope i Amerike. Istaknuti pojedinci govorili su o nepravdi koja je nanesena Crnoj Gori, parlamenti mnogih zemalja su na posebnim zasjedanjima osudili takva nastojanja, a svjetska stampa je burno reagovala i negodovala.
Tim ''plemenom gorstaka'' svi su se u svijetu bavili sa simpatijama, ali je, uprkos svemu, tocak istorije prosto zgnjecio drzavu Crnogoraca. To stradanje jedino kao da nije vidio dio crnogorskog naroda, zaslijepljen anticrnogorskom propagandom mentora iz Beograda. Mnogi ondasnji uglednici i evropski parlamentarci pitali su se da li je moguce da neko ne ljubi svoju domovinu, a ni evropska stampa takodje na to pitanje ne nalazi odgovor...

SAMI SEBI PRITEZALI OMČU

I dok su nas drugi uzdizali do nivoa mita, mi smo sami sebe ruzili i gusili u medjusobnim suludim antagonizmima, pa se ispostavilo da smo sami sebi najveci neprijatelji. I gle, cuda: takvo mentalno stanje i potraga Crnogoraca za sopstvenim bicem, produkuje i dan danas razlike koje su prijetnja Crnoj Gori.
Iz istorijskih dokumenata lako se saznaje da ''bratski zagrljaj'' Srbije i Crne Gore 1918. godine nije bio nimalo njezan. Naprotiv! Rezultirao je gubljenjem suvereniteta Crne Gore, terorom, progonima, zrtvama. Na hiljade ljudi je izginulo, prognano, mnogi su ostali na zgaristima svojih domova unizeni i ''obezdrzavljeni''...
Uzalud su proglasi crnogorskog kralja u egzilu budili patriotizam Crnogoraca, uzalud su njegove rijeci kao eho odjekivale crnogorskim brdima - da je "Crna Gora Crnogoraca", da se "crnogorsko pitanje biti pravedno rijeseno"... Na njegovu, a i zalost mnogih drugih Crnogoraca, stvar je otisla u drugom pravcu.
Sve je to zapazano u evropskim parlamentima i americkom Kongresu, a i americka i evropska stampa pomno su pratili novo stanje u Crnoj Gori - u pocetku sa velikim simpatijama i podrskom pravednom rjesenju "crnogorskog pitanja". No, na kraju, mocnici svijeta su podrzali nezajazljive apetite Srbije i prihvatili rjesenje koje kralja Nikolu i Crnu Goru zauvijek razdvajaju i time mu nanose najveci bol, koji nije mogao preboljeti do kraja zivota.
No, neka o tome govore dokumenti...

BRITANSKI PARLAMENT O CRNOJ GORI

Posebno glasan u odbrani prava Crne Gore bio je poslanik Gornjeg doma Britanskog parlamenta, lord Sidenhem, koji je optuzio vladu da zanemaruje taj problem. Pocetkom 1920. godine lord Sidenhem je iznio pred parlament nekoliko pitanja: ''Da li je pohapsena crnogorska Skupstina? Da li Srbi sprjecavaju Crnogorcima povratak iz Italije? Zasto je okupirana Crna Gora?''
Sidenhem je cak zahtijevao od britanskog premijera Lojda Dzordza da insistira da se Crnoj Gori odobri pravo na samoopredjeljenje i da se srpske trupe povuku iz Crne Gore.
Takvi politicki stavovi lorda Sidenhema uticali su i na jugoslovensko poslanstvo u Londonu da ustvrdi da "crnogorsko pitanje ne postoji". Jugoslovenski (srpski) poslanik Vesnic je, cak, izjavio da "ne postoji crnogorska politika prema ovom pitanju", vec da "kralj Nikola vodi italijansku politiku!"
Pred poslanicima Gornjeg doma britanskog parlamenta lord Sidenham je odrzao slijedeci govor:

''Moji lordovi, Proslog marta ja sam pokusao da Vam predstavim nemilosrdno tretiranje crnogorskog naroda od strane srbijanskih vojnih vlasti. Srbijanske trupe su pocinile mnoge vrste zlocinstava po Crnoj Gori. Tamo su sela bila bombardovana srbijanskom poljskom artiljerijom, dok su zene i djeca bila poubijana. Hiljade crnogorskih domova su bili unisteni, a stotine Crnogoraca pozatvarani u svojoj zemlji od strane Srbijanaca, bez ikakve krivice ili osude. Ja sam, takodje, dao i dokaze od britanskih podanika, opisujucu tamosnje stanje u tamnicama.
Plemeniti Erl (Kerson) nije demantovao nijednu od tih optuzbi, i ja sam mu bio vrlo blagodaran za simpatiju, koju je on izrazio prema ovom hrabrom narodu, ciji nacionalni zivot Srbijanci hoce da uniste.
Situacija se mnogo pogorsala od proslog marta. Nazad kratkog vremena odrzao se skup Crnogoraca u Gaeti (Italija) i donesena je rezolucija, koja je meni bila poslana od strane jednog bivseg ministra crnogorskog.
Ovo je jedan apel od strane velikog broja ljudi, od kojih je gotovo svaki bio vojnik i koji su se hrabro borili za nasu opstu stvar, za vrijeme ovog rata. Britanski oficir u Crnoj Gori pisao mi je proslog mjeseca: ''Srbijanske vlasti stalno hapse crnogorsko stanovnistvo, koje drze u zatvoru indefitivno, bez ikakve osude i optuzbe.. Izgleda mi, da ovi nasilnici u ovoj zemlji rade da uniste njihovo najbolje: neprijateljski im dio stanovnistva, koje je oko 90 od sto citavog ziteljstva, nasilno ponasanje srbijanskih trupa je cak arogantna i prema amerikanskim gradjanima.

PRVI DOKAZI O STRADANJIMA

U nastavku lord Sidenham je dodao:
"Evo rijeci bivseg crnogorskog vojnika Nikole Bacevica u peticiji, koju je on adresirao amerikanskim vlastima: Proslog mjeseca stigao sam iz Sjedinjenih Drzava u Ulcinj, u Crnu Goru, s namjerom da odvedem svoju porodicu natrag, u Sjedinjene Drzave, ali vlasti te zemlje su me uhapsile za 8 dana, uzevsi moj amerikanski pasos, sva moja uvjerenja (certifikat) i novac koji sam imao. Poslije 8 dana pustili su me iz zatvora, ali pod strazom, da ne bih komunicirao sa amerikanskim vlastima. Nije mi bilo dozvoljeno da dodjem u dodir sa Amerikanskom Legacijom u Beogradu. Kao amerikanski podanik, ja se obracam Vama za pomoc i zastitu za mene i moju porodicu. Spasite nas od ovog nasilja i patnje!''
Ovaj covjek, dok je jos bio u zatvoru, vidio je jednu staricu sibikanu, jer su joj sinovi utekli ispod srbijanskog terora; cak ni britanski gradjani nijesu sigurni. Jednog dana dvije britanske milosrdne seste su bile pozvane da se prijave srbijanskim vlastima koje su za sve vrijeme pokusavale ukoliko su mogla da sprijece rad britanskih humanih misija u Crnoj Gori. Moja najnovija informacija jeste pismo od jednog Britanca, od 27. maja, u kojemu pisac kaze: ''Sve musko izmedju 18 i 38 je nasilno uzeto u jedan ''Radnicki bataljon''; ovo znaci nasilnu deportaciju svega muskog stanovnistva, sposobnog da im daje ikakvog otvora. Ovo je rezultiralo, da neki muslimani predju u Arbaniju... Arbanasi i Muslimani su svi bez razlike za Kralja.
- Sad skoro sam cuo jeda grozni lsucaj, gdje su Srbijanci batinama gotovo utukli jednu staricu - ciji su sinovi utekli od srbijanskog terora.''
Ovo, kao sto vidite, preslo je svaku granicu, i stanoviste kojih se Srbijanci drze potpuno su salgasna sa najgorim boljsevistickim stanovistima. Da su sva ova fakta poznata, ja sam uvjeren da bi se jedan ogromni talas simpatije podigao za ovu malu zemlji - i da je G. Gzedston ziv danas, uvjeren sam da se ovakve stvari ne bi dogadjale.
Jasno se vidi iz clana 7. tajnog ugovora sa Italijom, potpisanog 26. aprila 1915, da je kako nasa, tako i italijanska vlada namjeravala da uveca teritoriju Crne Gore kao kompenzaciju, za razmjerno najvece gubitke ovog rata."

CRNOGORCI SU BILI SLOBODNI 600 GODINA

Lord Sidenham je, potom, nastavio:
"Konferencija Mira priznala je nezavisno status Crne Gore, i imenovala je predstavnika, ali, na zalost, on nije nikada prisustvovao sjednicama. Ja vam ne umijem reci koji je razlog da ovu cudnovatu promjenu politike. Ali ja znam da, dok je crnogorska subsidija bila ukinuta, Srbijanci su utrosili 30 miliona franaka na propagandu za svoje interese. Ja sam vidio mnoge primjere sve propagande, koje su sve bile uperene protivu Crne Gore, a da miniraju popularnost Crnogoraca medju Englezima.
Crnogorci su bili slobodni za gotovo 600 godina: Po cijoj naredbi su Srbijanci okupirali crnogorske varosi, krajem 1918, nametnuli takse, unistili crnogorske postanske marke, tiranizirali narod uprkos svih obecanja G. Pisona i Predsjednika Poenkarea? Plemeniti Erd je izjavio da je u novembru 1918. takozvana Narodna skupstina bila sastavljena u Podgorici i ista je glasala za ujedinjenje sa Srbijom. Ali, Saveznici, kao sto nam je on kazao, nijesu nikada prizvali taj zakljucak, jer su vrlo dobro znali da je to jedan obicni falsifikat. Pitanje je, dakle, jos otvoreno i moze se rijesiti samo jednim nacinom. Crna Gora, i ako nije taj fakt dobro poznat, jedna je od najbogatijih zemalja na Balkanu u mineralima, a kada bi se sve moderno razradilo, Crna Gora bi imala mnogo vise bogatstva, nego sto joj je potrebno da opstane kao nezavisna drzava. Ovo moguce da je, bojim se, jedan od razloga za njenu propast, jer, kao sto sam i rekao proslog marta, srbijanska vlada u 1917. kada je citava Srbija bila u neprijateljskim rukama, imala je toliko drskosti da daje koncesije u Crnoj Gori. Ovo nam daje razloga da sami sebe upitamo da li i medjunarodna finansija igra kakve uloge u ovim aferama?
U sadasnjim momentima ima hiljada Crnogoraca u Italiji, Arbaniji i po drugim mjestima, kojima je zabranjeno da se vrate svojim kucama, ako ne pristanu da priznaju srbijansku upravu. Sve sto ja trazim u ovoj mociji, jeste, da g.g. lordovi utvrde da ce u najmanju ruku negdasnja suverena drzava crnogorska dobiti bar pravedna i ista prava, koja su data neprijateljskom stanovnistvu".

SRBIJANSKE TRUPE DA IDU IZ CRNE GORE

Lord je, na kraju, dodao:
"Ovo se samo moze uciniti tako, da srbijanske trupe i vlasti napuste Crnu Goru, i da se sve izbjeglice povrate. Mi svi znamo zamrsenost balkanskog pitanja - ali ovaj moj predlog bi se odmah mogao primijeniti - i tek onda, kad se ovaj moj predlog primijeni, onda moze Vrhovni Savjet biti u stanju da rjesava pitanje Crne Gore.
Jugoslovenska drzava sadrzi u sebi neke elemente u Bosni i Hercegovini, koji nece nigde ostati pod upravom beogradskom. Neki od ovih elemenata vec su pokazali simptome buke. Kad bi Crna Gora bila primorana da stupi u ovu uniju sa Srbijom, ona bi bila stalni izvor nemira na Balkanu u buducnosti.
U ovoj kuci izjavljena je bila simpatija, u kojoj i ja uzimam udjela, za Madjare, koji hoce da budu primorani da potpadnu pod stranu upravu. Ali, svakojako, Madjari su bili nasi neprijatelji - i ako to, moguce je, da nije bila njihova krivica.
Ja sada najiskrenije molim za malo simpatije za Crnu Goru, naseg najmanjeg Saveznika, koja bi mnogo bolje prosla da je izjavila svoju neutralnost za vrijeme ovoga rata, a ne bi grdje prosla ni da je bila na strani nasih neprijatelja!"

AKTUELIZOVANJE CRNOGORSKOG PITANJA
Odluke Podgoricke skupstine i nasilno ukidanje crnogorske drzave nijesu samo izazvali rast politickih tenzija u Crnoj Gori, vec su imale za posljedicu i diplomatsko aktuelizovanje ''crnogorskog pitanja''. Medju velikih silama u to doba nije postojalo jedinstveno stanoviste o sudbini Crne Gore i njenom statusu u okviru nove drzave. Na potpuno suprotnim stranama bile su Francuska i Italija, dok su Velika Britanija i SAD uglavnom insistirale na postovanju makar i prividno demokratske procedure. Britanija i SAD nijesu bile pobornice interesa Crne Gore, vec se radilo o njihovoj brizi za medjunarnodni poredak i uvazavanje konsenzusa velikih sila oko kljucnih pitanja. Uz to, Velika Britanija je bila protiv toga da Francuska ima odlucujucu rijec u svim balkanskim pitanjima, strahujuci od njenog apsolutnog politickog uticaja u ovom dijelu Evrope. Zato je britanska vlada odmah poslije Podgoricke skupstine odlucila da se detaljnije upozna s ''problemom'' Crne Gore. Posljedica toga bila je odluka da se u posebnu misiju u Crnu Goru posalje grof Salis, bivsi britanski poslanik na Cetinju. Vec prvih mjeseci 1919. godine u britanskom parlamentu govorilo se o problemu Crne Gore. Poslanik Donjeg doma, Mak Nil, postavio je pitanje o prilikama u Crnoj Gori, a na njegovo pitanje odgovorio je Sesil Harmsvort, parlamentarni sekretar za spoljen poslove. Harmsvort je izjavio da Vlada nema potpunu informaciju o prilikama u Crnoj Gori, ali da ocekuje da ce pouzdane podatke dobiti od grofa Salisa. Kada je izvjestaj grofa Salisa bio zavrsen, krajem 1919. poslanici britanskog parlamenta imali su potpuniju informaciju o stanju u Crnoj Gori. Taj izvjestaj, u kome su izneseni podaci koji nijesu bili povoljni za srpsku okupacionu vlast, pokrenuo je debatu u parlamentu. Iako poslanici nijesu sporili da je vecina naroda protiv kralja Nikole, bilo je izjava da je Crna Gora nasilno anektirana i da konacnu odluku o njenom statusu tek treba donijeti.

2.
Neka Crnogorci sami odluce

Poslije Sidenhamovog izlaganja, Gornjem domu su, marta 1920. godine, interpelacije podnijeli lord Gledston i lord Brajs. Lord Gledston je tada rekao:
"Moji lordovi! Drzim da se svi slazemo u tome, da je plemeniti Erl govorio sa velikom simpatijom i poznavanjem o crnogorskom narodu. Ja sam zahvalan za to i za rijeci kojima je zavrsio svoj govor. No, nijesam potpuno siguran, sta one u stvari i znace. Ja znam sta je on njima mislio, pa da li smo mi ti koji imamo da razumijemo, kao da bi se time htjelo da se crnogorskom narodu dade slobodna prilika da bi se mogao opredijeliti, da li misli zadrzati svoju nezavisnost ili, pak, zeli utjelovljenje u jednu vecu jedinicu. O tome, dakle, nijesam potpuno siguran. No, sigurno je da na tu priliku Crnogorci imaju puno pravo.
Koliko mi je poznato, sve velike sile, koje su uzele ucesca na Pariskoj konferenciji, saglasile su se, da sve zemlje, kao Belgija i Crna Gora, imaju biti povracene u ono stanje, koje su one imale prije ovoga rata. Ali, do ovoga casa, u to ne treba sumnjati, sa Crnom Gorom gore se postupilo, za ovu godinu i po dana, nego da je ista, umjesto saveznicima, pruzala ruku centralnim silama i da se borila protivu nas. Ovo je nasa zalba i mi jos uvijek stojimo u tami. Ja sam veoma radoznao sta sami Crnogorci hoce.
Potpuno sam nepristrasan u pitanju da li Crnogorci zele da im se vrati njihov kralj, ili pak zele republiku, ili drugi koji oblik vladavine. No, Crnogorci moraju sami rijesiti to pitanje. Ali, sto se nas u ovoj stvari tice, to je, da mi moramo imati neku vrstu garancije da ce crnogorski narod imati svoj glas i slobodnu priliku za izrazavanje svojih nacela i onoga sto zeli da bude njegova buducnost..."

CRNA GORA ZALOG U JADRANSKOM PITANJU

Potom je lord Gledston nastavio:
"Plemeniti Erl spomenuo je slucaj Juzne Afrike, ali - iako ovdje ima mnogo sto-sta da se nauci na slucaju koji je predstojao Juznoafrickoj uniji - ja mislim taj slucaj nije zgodan da uporedjenje sa Crnom Gorom. Crna Gora je imala ne samo svoju vlastitu nezavisnost kroz tolika stoljeca, dakle za jednu duzu periodu, cak je i plemeniti lord koji je zapoceo debatu (lord Sidenham) naglasio da njezin narod bijase slobodan i imadjase svoje prije nego Carigrad pade pod Turke.
I buduci da je to tako, taj polozaj ne moze se uporediti sa Natalom, odnosno drugim dijelovima Juznoafricke unije. Poslije svega sto nam je sada vec poznato, cetiri provincije Juzne Afrike naseljene su Holandjanima i Britancima. Mi svi znamo za njihove odnose, no sigurno nijedan dio Unije Juzne Afrike i rase ili pak vlade ne moze se uporediti sa Crnom Gorom i njenom istorijom. Mnogi od nas boji se da ce Crna Gora biti jedan zalog u jadranskom pitanju. Mi se toga bojimo, jer smo bili drzani u mraku za 18 nasljednih mjeseca i nijesmo znali sta se misli uciniti.
I poslije svega ovoga, zasto se ne bi Crnogorcima dozvolilo od strane velikih sila - a velike sile tomogu uciniti - i obezbijedila im se prilika da oni slobodno izjave svoje zelje? To je ono sto mi zelimo. Ako mi necemo, da Crnogorci zele da se potpuno i apsolutno utjelove u vecu Srbiju, to je njihova stvar. No cega se mi plasimo, a to je vec receno, jeste da stvar drukce ne stoji i da je u Crnoj Gori vruca narodna zelja da se ocuva nezavisnost.
To je ono sto nas zanima i ja moram priznati, mada sam zahvalan na tonu plemenitoga Erla, ipak zalim u nekoliko da nam on nije dao jasniju i odredjeniju izjavu u pogledu te buducnosti. Mi moramo jos da se nadamo. Ali, moj izvadak iz onoga sto je plemeniti Erl rekao jeste, da ce se dati jedna prilika za to - on je, zaista, rekao da je u toj stvari to i njegova zelja.
Ja mislim da sam ga razumio, da je on rekao da ce velike sile dati priliku Crnogorcima, da se izraze o svojim zeljama. Ako je to tako, onda smo mi uveliko krocili unaprijed. No ta prilika - a siguran sam da ce se i u tom sloziti plemeniti lord Sideaham - treba da bude obazrivo stvorena i svaka opreznost treba da bude predvidjena, kako bi se Crnogorci na pozeljni nacin mogli izraziti.
Ja se iskreno nadam da ce plemeniti Erl upotri****ti svoj mocni uticaj u korist ovoga naroda kao i svaki nacin s toga sam mu ja veoma blagodaran sto je dosta izjavio u ovoj stvari veceras, jer mi smo sada, ove noci, saznali mnogo vise, no za posljednjih 18 mjeseci".

DAJTE SLOBODU CRNOGORCIMA

Nakon lorda Gledstona, ''crnogorskim pitanjem'' pred britanskim parlamentom pozabavio se lord Brajs. On je rekao slijedece:
"Moji lordovi! Niko nije mogao posjetiti krsna brda, u kojima ona saka viteskih gorstaka odrza svoju slobodu, kada talasi Islama poplavise sve ostale krajeve Balkanskog poluostrva dok najposlije ne zahvatise i Carigrad, - niko nije mogao posjetiti ovu zemlju sa svim njezinim ustanovama i znamenjima koji izrazavaju sliku toga naroda, a da se ne osjeti prinudjen reci koju rijec o ovome pitanju.
Ja, kao i moj plemeniti prijatelj koji je sada zavrsio svoj govor, potpuno sam bio u gustoj tami u odnosu onoga sto se u Crnoj Gori dogodilo. Mi, zaista, ne mozemo pojmiti sta je uzrok da se izvjestaji konta Salisa ne objavljuju i radi cega je jos ta stvar ostala nerijesena. Neka svjetnost data nam je o ovome od plemenitoga Erla veceras, na cemu smo mu mi zahvalni. Ali, sto ja hocu da recem i tijem da potpomognem moga plemenitoga prijatelja Gledstona jeste: da mi zelimo, a mislim da i svaki onaj, kome je ma sto poznato u Crnoj Gori i njezinoj istoriji, zeljece da ondje treba da bude potpuna sloboda, u kojoj bi narod mogao izraziti svoje zelje. Mi smo to dali narodu slezviga, mi smo to osigurali nekim krajevima, gdje postoji sumnja, da da ce potpasti pod Austriju ili Jugoslaviju, pa koji bi uzrok bio da se potpuna sloboda u svom pitanju ne bi dala u crnogorskom narodu?"

CRNA GORA ZASLUzUJU RESPEKT

Lord Brajs je, potom, kazao:
"Kako sam ja razumio, postoje tri struje: Jedna bi mogla zeljeti apsolutno utjelovljenje u jugoslovensku drzavu, druga, kako razabrah, mogla bi traziti zasebnu autonomiju, no kao clan jugoslovenske federacije. Misli se, po prirodi, da Slavonija, Hrvatska, Dalmacija, Bosna, Srbija, dakle svaka od njih treba da ima svoj autonomni zivot u federaciji, koja bi predstavljala ujedinjenu jugoslovensku drzavu. Da li ce od toga sto god biti, ja ne znam, ali ako bi ista i bilo, jasno je, da bi Crna Gora morala imati pravo da se izrazi, je li ona, voljna da ima taj polozaj.
Ili, naposljetku, ona moze traziti potpunu nezavisnost. Razloge, koje je spomenuo plemeniti Erl, predlazuci to u crnogorskom interesu kao mnogo bolje da se potpuno utjelovi ili da pridje federaciji, nego da ostane izolovana u svojim golim brdima, ti razlozi, po mom misljenju, imaju po Crnu Goru veliki znacaj i moze se dogoditi vrlo lako da ce veliki dio naroda htjeti utjelovljenje.
Ali je duznost, ja mislim, prema istoriji i duhu ovogamaloga naroda, da ga mi gledamo sa respektovanjem koje se odnosi na saslusanje njegovih zelja. I zato se ja ozbiljno nadam da sam bio u pravu kada sam izveo zakljucak, da plemeniti Erl misli da se Crnoj Gori mora dati ta slobodna prilika i da bi velike sile morale garantovati svaku sigurnost, koja bi bila potrebna, da bi taj narod mogao dati potpuno vjerno misljenje na pitanje o svojoj buducnosti.
Nadam se, da smo ja i moj plemeniti prijatelj ispravni bili u tumacenju drzanja plemenitoga Erla u ovome pitanju, i ako je to tako, ja drzim, da cilj moga plemenitoga prijatelja lorda Sidenhima, mora biti postignut".

REZOLUCIJA BRITANSKOG PARLAMENTA
Poslije rasprave u Britanskom parlamentu, 25 clanova Gornjeg i Donjeg doma, premijeru Lojdu Dzordzu podnijelo je slijedecu rezoluciju: ''Uzimajuci u obzir hrabre usluge ucinjene od strane Crne Gore - najmanjeg od nasih saveznika - i teske gubitke koje je podnio njen narod, oni treba da imaju potpuno pravo da rijese svoju buducnost. tj. potrebno je da Parlament bude izabran po propisima crnogorskog Ustava da rijesi ovo pitanje; Slobodno glasanje bice osigurano evakuacijom svih srbijanskih trupa i zvanicnika koje sada okupiraju tu zemlju; I samo ovim sredstvima mogu definitivno biti ispunjena obecanja Velikih sila, a principi za koje su se saveznici borili, bice osvestani u uspostavljanju suvereniteta Crne Gore.''

NORVEsKI PARLAMENT ZA CRNU GORU


Predsjednik norveskog Parlamenta, Johak Kastberg, duboko dirnut nepravdom koja se nanosi crnogorskom narodu, odrzao je u Parlamentu slijedeci govor: "Jedan od temeljnih ideala pri zavrsetku mira i u Ligi Nacija bio je: da se brane, postuju i priznaju male nacije i da im se dade svaka zatrazena zastita. Pominjuci ovo, ja se osjecam primoran da progovorim nekoliko rijeci o jednoj maloj naciji, koja se danas nalazi u velikoj opasnosti da bude ugusena, pomocu ogromnih intriga i nepravicnosti. Nalazim za potrebno da ovo glediste iznesem u parlamentu jedne male, nezavisne i slobodne drzave, jer glas ovog Parlamenta, nas glas, mora se cuti da mi pomazemo one male drzave, koje se nalaze u opasnosti da budu pokorene. Ja govorim o onoj maloj naciji, koja je od svih najvise patila, koja je najvece zrtve podnijela od svih naroda koji su ucestvovali u Svjetskom ratu i kada se u racun uzmu njene zrtve, njene muke i patnje u borbi protivu mnogo veceg neprijatelja, mi je moramo smatrati za najhrabriju naciju od sviju ostalih. Ta nacija jeste narod nepobjedive Crne Gore. Ova mala nacija, koja ima svoju istoriju od hiljadu godina, uvijek je branila svoju nezavisnost sa ogromnim zrtvama. cim je rat buknuo i Srbija dosla u opasnost, Crna Gora je usla u rat da bi pomogla svojoj braci. I kada je Srbija bila pobijedjena i nastala broba na zivot i smrt, kada Srbijanci moradose bjegati iz svoje usvojene zemlje i pokusavahu sacuvati ostatak svoje razbijene vojske, ova mala, bratska drzava, Crna Gora, otvorila je svoje granice Srbijancima i njihovo odstupanje, omogucivsi tako, da oni mogahu opet reorganizovati svoju vojsku. No, odmah poslije toga Crna Gora je bila zauzeta od nesravnjeno veceg i silnijeg neprijatelja, tj. j. od strane Austro-Ugarske, usljed cega Kralj i Vlada Crne Gore moradose napustiti svoju zemlju. No, sada su prilike promijenjene. Ova ista srbijanska vojska, koju je Crna Gora spasla, vracajuci se svojoj kuci, usla je u Crnu Goru, u njoj se zaustavila i pomocu svojih bajoneta i lazne narodne skupstine, koja je potpuno nezakonito skovana, ucinila ogromnu povredu crnogorske drzavne samostalnosti. Zakonita Vlada Crne Gore nalazi se u izgnanstvu u Francuskoj, dok nekoliko hiljada Crnogoraca iz svojih planina vode neprekidnu borbu za nezavisnost svoje otadzbine. Ovaj izvjestaj nabavljen je iz raporta, koji je skoro publikovan u engleskim listovima i koji je za vrijeme jedne interpelacije iznesen u britanskom parlamentu. To je raport konta Salisa, ministra Velike Britanije, koji je bio poslan u Crnu Goru da se uvjeri o stanju u toj zemlji. Ako je ono istina, to se cini da je ovo u protivnosti sa svima principima kojih se ima pridrzavati Liga Nacija, tj. da Crna Gora, koja se tako hrabro borila i u borbama zrtvovala svoju samostalnost za isti cilj za koji se borahu i velike pobjednicke drzave, bude ovako tretirana. Svi parlamenti treba da se svima svojim snagama usprotive takvom aktu i ako se ovaj moj predlog usvoji, onda ce ovi protesti doci do mjerodavnih krugova i dobice svoj efekat. Ja, ipak, ne mogu vjerovati da ce Francuska, koju svi mi volimo i cijoj se slavi divimo, ucestvovati u ovome i pomoci srbijanske intrige protivu Crne Gore. Ja ne mogu vjerovati ni u to, da bi takav akt mogla odobriti i slobodna, demokratska Velika Britanija. Pretpostavljajuci da su navedeni izvjestaji istiniti, ja, kao clan norveskog narodnog predstavnistva, najenergicnije protestujem protiv izvrsenja ove nepravde!"


3.
Ucesce francuskih licnosti u zlocinu prema Crnoj Gori

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

Iako je zvanicna Francuska tada "isla na ruku" Srbiji, mnogi Francuzi su shvatili o cemu se tu radi. Tako je slobodna tribina ''Foburg'', u Parizu, 23. novembra 1920. godine, priredila predavanje u odbranu samostalnosti Crne Gore i prava njenog naroda. Predavanje je odrzao Leo Poldes koji je, uz ostalo, prikazao "karakter i ciljeve beograskih upravljaca", koji su Crnu Goru "podvrgli ognju i macu".

FRANCUZI ZA CRNU GORU

Evo kako je "Glas Crnogorca" prenio izvjestaj o tom predavanju:
"...Prikazao je u pravoj svjetlosti srbijansku dinastiju, koja je od dana postanka do danas, samo pomocu ubistva sebi krcila put i terorom se nametala narodu. Citirao je nekolika najkarakteristicnija primjera zlocina, koje su srbijanske vlasti pocinile u Crnoj Gori.
Publika je bila jako potresena i sa njene su se sredine culi uzvici gnusanja. Ali, gnusanje je dostiglo svoj vrhunac kada je predavac, sa dokumentima u ruci, stao dokazivati saucesce izvjesnih vojnih i diplomatskih francuskih licnosti u zlocinu prema Crnoj Gori. Na kraju, predavac je bio burno pozdravljen.
Nekoliko slusalaca iz publike uzeli su rijec i najostrije osudili politiku izvjesnih grancuskih politicara, koji su se stavili u sluzbu zvanicne Srbije za unistenje Crne Gore, a koji su svojom fatalnom politikom doprinijeli da mali narodi danas zaziru od Francuske, dok su se do juce u njoj gledali nezainteresovanog borca slobode i prava naroda.
Jedan francuski publicista pokusao je da napadne Crnogorce da su i oni kao Srbijanci brutalni naspram susjeda. Novinar g. Selakovic reagirao je na to, dokazujuci da su Crnogorci jedan kavaljerski narod, koji ne napada, ali brani svoje pravo. Tom prilikom, u kratkim potezima, ali reljefno, izlozio je pitanje crnogorskog ustanka protiv srbijanske okupacije, zaleci prolivenu
bratsku krv. Spomenuo je koji su krivci i njihovi saucesnici, kao sto je to ranije ucinio u jednom svom clanku u Minicevoj 'Slobodnoj Srbiji'.
Govor g. Selakovica bio je simpaticno pozdravljen.
Jedan francuski intelektualac, ratni invalid, u svome govoru obratio se prisutnima pitanjem: ''Zar smo u ovom ratu za pravo i slobodu naroda dali tolike zrtve, da docekamo da jedan od saveznika, Srbija, cini zavjerstvo i davi jednog od saveznika koji je svojim vitestvom zaduzio covjecanstvo?''
Na zavrsetku, predsjednik zbora predlozio je da se izglasa rezolucija: da se izraze simpatije Crnoj Gori i borbi koju sada vodi njen narod za pravo i slobodu; da Srbijanci moraju evakuisati Crnu Goru, te da Crnogorci budu gospodari u svojoj kuci. Rezolucija je primljena jednodusno, uz aplauz mnogobrojne asistencije sastavljene od gradjana raznih partija.
Sjutradan, 24. novembra, u sali ''ze de Pom'' u Tiljerijama, prilikom jedne literarne konferencije, g. Moiz, organizator udruzenja 'Asosiasion Latin', koji je bio uzeo rijec na konferenciji koju je 'Foburg' priredio uoci toga dana, ustao je i kazao da zeli da dopuni svoj govor tijem, da su Crnogorci jedan viteski narod i saveznik koji je do kraja izvrsio svoju duznost i da Francuska, kao i ostali saveznici, moraju da o tome povedu racuna, te da Crnoj Gori povrate slobodu, da u svojoj slobodnoj i nezavisnoj drzavi raspolaze sama sobom.

Udova jednog viseg francuskog oficira takodje je izjavila svoje simpatije Crnoj Gori i divljenje za crnogorske zene, koje se rame uz rame bore sa svojim muzevima i bracom za pravo Crne Gore.

Govori su primljeni uz odobravanje prisutnih.
Komitet ''Frano Montenegro'' i drugi prijatelji Crne Gore odlucili su da prirede jednu seriju predavanja u korist njenu u Parizu i unutrasnjosti Francuske.
Liga Prava covjekova i revija ''La Diiplomasi Piblik'' priredili su 28. novembra u Ivri, kod Pariza, konferenciju u odbranu casti i prava Crne Gore. Konferenciju je posjetio veliki broj gradjanstva raznih stranaka, mada su protivnici (naravno Srbijanci) kroz varos isli da unistavaju plakate, kojima je bila objavljena konferencija.
Konferenciju je otvorio g. dr Deobon, prikazao je situaciju Crne Gore, nepravde koje joj se cine i nepobjedivi duh crnogorskog naroda, koji se bori za svoje pravo i koji ce, napokon, pobijediti.

Govornik je bio prekidan burnim odobravanjem i aplauzom prisutnih.
Zatim su uzeli rijec g. Demerik i Aliber Rusel, koji su izrazili svoje simpatije crnogorskom narodu, osudili politiku saveznicku i zvjerstva srbijanska, koji su od jucerasnjeg saveznika napravili mucenika i podjarmili jedan narod.
Po zelji predsjednistva zbora, uzeo je rijec g. ministar dr soc i sa svoje strane izlozio pitanje Crne Gore. Na pitanje socijalisticke stranke, objasnio je motive borbe crnogorskog naroda, koji je vazda bio zatocnik slobode na Balkanu. Zahvalio se zboru i izrazio vjeru u pobjedu pravedne stvari Crne Gore. Govor g. Ministra bio je primljen jednodusnim odobravanjem.

Na prijedlog predsjednika zbora, jednoglasno je donesena rezolucija:
?Da se izraze simpatije crnogorskom narodu, cija je sloboda pribavljena, a poslije borbe u kojoj je ucestvovao iza saveznike za slobodu naroda; da se trazi da Srbija mora evakuisati Crnu Goru, te da crnogorski narod moze slobodno zivjeti i raspolagati sobom?.

Rezolucija je upuceni Drustvu naroda, Konferenciji mira, raznim korporacijama i vladama".



AMERIcKI DELEGAT: «TO JE NASILNA ANEKSIJA»
Izaslanik americke Vlade Ronald Tri, zajedno za kapetanom Dzems Prusom, januara 1919. godine, boravio je u Crnoj Gori kao specijalni izaslanik, s ciljem da ispita stanje u Crnoj Gori. Evo njegovog vidjenja: "Mi smo proveli preko sest nedjelja u Crnoj Gori i uspjeli smo da ucinimo detaljno upoznavanje velikog djela zemlje, ukljucujuci jednu posjetu u Kotor, a drugu u Skadar. Poslije najsirih mogucih izvjestaja, bili smo jos toliko pazljivi da dobijemo obavjestenje od obje strane i da zakljucimo da je Crna Gora bila nasilno anektirana. Izbori su izvrseni u prisustvu srbijanskih trupa, dok je glasanje bilo sve usmeno. stavise, nijedan od ******, koje smo vidjeli gore, nije smio prisustvovati na glasackim mjestima i ma kom drugom, koji je bio poznat kao protivnik Srbijancima, bilo mu je zabranjeno pravo glasa. Mi smo bili srecni da dodjemo u dodir, ne samo sa Crnogorcima, koji su akcentirali srbijansku upravu i okupaciju i kao posljedica toga, dovoljno im je da mirno ostanu kod svojih kuca i sela, nego i sa ustasama, kako ih Srbijanci nazivaju. Pod tom klasifikacijom spadaju svi oni, koji nijesu htjeli primiti srbijansku okupaciju i kao posljedica toga, rastjerani su po planinama, upravo na vrh bajoneta i pod prijetnjom smrti. Ovi nesrecnici, koji sacinjavaju sve sto je najbolje u zemlji, rastrkani su po gorama i trpe neopisane muke. Hranu je vrlo tesko dobiti, dok im prijeti opasnost zivotu, ako se pokazu negdje blizu svojih rodjenih mjesta. Za sve ovo vrijeme njihove zene i djeca su bili ponizavani od strane vlasti, a neki od njih bili su cak i uhapseni. Takodje smo posjetili tamnice u Niksicu i Podgorici, gdje su svi crnogorski prvaci, koje su Srbijanci mogli uhvatiti, bili uhapseni - ni zbog kakvog drugog razloga, osim lojalnosti prema svojoj zemlji. Stalno prisustvo srbijanske vojske, kroz citavu zemlju, kao god i hapsenju njihovih prvaka veoma je ozlijedilo crnogorski narod; i provala izmedju njih i Srbije svakodnevno postaje veca. Potreno je i to veoma potrebno, da odmah i neodlozno prestane mucenje i teroriziranje crnogorskog naroda od strane Srbije i da se ostavi na miru da sam rijesi o sebi i svoj buducnosti. Grof Salis, britanski ministar pri Vatikanu, a mozda najveci birtanski autoritet za Balkan, pri povratku iz Crne Gore, nazad nekoliko mjeseci, izgleda mi da podrzava isto glediste u nekim od nasih razgovora po tom predmetu; ali, nazalost, njegov izvjestaj Forenj Ofls nije nikad objelodano, usprkos mnogobrojnih pitanja po tom predmetu u Donjem domu. Ogromna je nepravda ucinjena jednom malom narodu od strane jednog veceg i to bas u vremenu kada drzavnik Velikih Sila, skupljeni u Parizu, upotrebljavahu fraze kao: ?Pravo samoopredjeljenja malih naroda?".


ITALIJANSKI PARLAMENT ZA CRNU GORU

Socijalisticka partija Italije, jedna od najznacajnijih u toj zemlji, uputila je Parlamentu rezoluciju, s ciljem da se crnogorskom pitanju posveti vise paznje i razumijevanja. U isto vrijeme, dvjesta poslanika razlicitih partija, takodje je uputilo rezoluciju u cilju odbrane interesa Crne Gore i Crnogoraca. Dok su srbijanski politicari, kao i dr Trumbic (ministar spoljnih poslova SHS 1918-22) na sav glas tvrdili da "crnogorskog pitanja" nema, italijanski Parlament, kao i mnogi drugi u Evropi, nije tako mislio, vec je, u vidu pitanja Vladi i kroz interpelacije, pokazao ogromno interesovanje za Crnu Goru i nepravdu koja joj je nanesena. Tako je senator Franjecko Pule uputio je Senatu i ministru spoljnih poslova pitanje: ''Kakve su garancije zatrazene za slobodu i nezavisnost Crne Gore, koja je uz velike zrtve bila nas vjerni saveznik u ratu?'' Inicijativom poslanika Kjeze predsjedniku italijanske Kamore, 18. februara, upucena je predstavka u korist Crne Gore. Ona glasi: ''Nalazeci se pred vapijucim apelom naroda crnogorskog, koji trazi uredjenje svog pitanja, jos medjunarodno nerijesenog, Kamora istice da joj duznost nalaze da stiti pravo samoodredjenja Crne Gore, bilo direktno, bilo preko Lige naroda.'' Medju potpisnicimabili su poslanici Liberalne demokratije, Liberala, Radikala, Republikanaca, Narodnog preporoda... Socijalisti su izjavili da ce podnijeti zasebnu interpelaciju. Socijalisticki poslanik Francesko cikoti postavio je ministru spoljnih poslova ova pitanja: "1. Na kojoj se tacki nalazi crnogorsko pitanje? 2. Da li su poznate italijanskoj vladi aspiracije crnogorskog naroda? 3. Posto se italijanska vlada angazovala za opstanak crnogorske drzave kao nezavisne, kako moze dozvoliti da ona nestane u interesu jedne druge drzave? 4. Postoji li kakav diplomatski akt i koji, iz koga proizilazi da je crnogorska drzava prestala postojati? 5. Posto je crnogorsko pitanje deklarirano da je internacionalnog karaktera, moze li se dozvoliti Srbiji da crnogorsku inicijativu rijesi u svoju korist? 6. Je li istina da su italijanski predstavnici odbili da preduzmu inicijativu da izazovu odluku crnogorskog pitanja na medjunarodnoj konferenciji iako su bili pozvani da to ucine od drugih saveznika? 7. U ime kakvog medjunarodnog akta italijanska vlada misli da opozove svoga poslanika kod crnogorske vlade? 8. Da li se Italija, prema misljenju vlade, interesovala za opstanak Crne Gore i za njene aspiracije u realizacijama nasih raporta sa Balkanom i na Jadranu?" Osim toga, poslanik Baci podnio je predstavku o crnogorskom pitanju parlamentarnoj komisiji za spoljne poslove, a socijalisticki poslanik cikoti i posebnu interpelaciju.

4.
Zatocnica slobode na Balkanu

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

Dogadjaji u Crnoj Gori nakon takozvane Podgoricke skupstine pomno su praceni u svjetskoj stampi, reklo bi se i sa gnusanjem zbog nasilja prema Crnoj Gori, odnosno sa velikim simpatijama i zahtjevima za pravedno rjesenje "crnogorskog pitanja". Nazalost, sve to nije pomagalo da istina dodje do onih u cijim rukama je bila sudbina Crne Gore. Evo nekih tekstova koje je tada prenosio "Glas Crnogorca".

PLJAcKA CRNE GORE

"Zagrebacki 'Obzor' donosi ostar clanak protiv rdjave finansiske politike koju vodi danasnja vlada. Zbrka, koja je nastala usljed nejednakosti krune i dinara, prijeti cijelom privrednom zivotu narodnom. Pri kraju toga strucno napisanog clanka pominje se postupak biogradskih f inansijera prema Crnoj Gori.
Prenosimo vjerno rijeci 'Obzorove', da se vidi cemu se crnogorski narod ima nadati od Beograda:
''Mi ne damo da nam se dogodi sto se dogodilo u Crnoj Gori. Tamo su proglasili da jedan perper (izdan od crnogorske vlade) vrijedi samo 20 para dinarskih. Dakle, pet perpera vrijedi samo jedan dinar, mada je perper imao nominalnu vrijednost jedne krune, odnosno jednog dinara.
Zasto je naredba izdana, to ne zna niko. Zna se da je Crna Gora izdala 17 miliona papirnih pepera. Zna se i to da se Crna Gora za vrijeme rata zaduzila za nekih 110 miliona franaka, uracunavsi ovih 17 miliona. Zna se i da Crna Gora ima da dobije 450 miliona franaka ratne ostete. Dakle, ako je duzna 110, ostaje 340 miliona; ako isplati svojim postradalim ljudima 140 miliona, jos je uvijek aktivna sa 200 miliona.
Crna Gora, ujedinjujuci se s nama, donase nam, dakle, jedan aktivum od 200 miliona i sve svoje ogromne muke ? i prema tome bice jedna od najbogatijih oblasti u citavoj Jugoslaviji, pa bi crnogorski perper morao kud i kamo bolje stojati no kruna i dinar... Kad tamo, a on, po ministarskoj naredbi, vrijedi samo 20 para!
Sasvim je razumljivo sto Crnogorci naprosto nijestu htjeli svoj novac zamijeniti dinarima, jer i oni znaju da se to pitanje ne daje rijesiti na ovaj nacin - jednim prostim ministarskim rijesenjem iz Beograda".

NAROD DOVEDEN U OcAJNO STANJE

"Glas Crnogorca" ukazuje i da je «milo spomenuti i list 'Hrvatska Zajednica', koji izlazi u Brasiliji i koji, ostajuci vjeran tradicionalnom, pravom brastvu Crnogoraca i Hrvata, energicno i iskreno zastupa stvar Crne Gore»...
Zagrebacki list 'Hrvat' u uvodnim clancima svog 75. i 76. broja, govoreci o prilikama u Crnoj Gori, konstatuje, da je nesrecnom srbijanskom okupacionom upravom, narod ove jadne zemlje doveden u ocajno stanje. Vrlo mali dio Crnogoraca, koji je iz Beograda dobro placen, pomaze srbijansku propagandu, dok najveci dio stanovnistva odmetnuo se u goru i bori se protiv srbijanskih nasilja.
Stanje u Crnoj Gori je najzalosnije i to vecinom zbog toga, sto su eticki osjecaji ovog plemenitog naroda najteze povrijedjeni, sto su danasnji upravljaci narodu nametnuti protivu njegove volje, sto je razdavanje i ono malo hrane i odjela srbijanska uprava povjerila bila vecinom mladicima od 16 ? 18 godina, te su svi cinili zloupotrebe, sto je u Crnoj Gori unisten kucni mir i sto je srpska redovna vojska i stare ljude batinala»...

BROJNE INTRIGE I PRIJETNJE

"Prostor lista i stamparske teskoce ne dopustaju nam, da donosimo redovno vece izvode na najuglednijih stranih listova koji uzimaju odbranu cast i pravo Crne Gore" ? pise "Glas Crnogorca" i nastavlja:
"Svakim danom sve ociglednije se istice nepravda koja je ucinjena malom, ali vjernom Savezniku. Posteno i ne podmiceno javno mnjenje cijelog obrazovanog svijeta jeste na nasoj strani, kraj svih podvala i intriga nasih neprijatelja.
Pored glavnih listova evropskih uzimaju rijec o Crnoj Gori i stampa Sjeverne i Juzne Amerike; stampa u neutralnim zemljama dize takodje glas zivog protesta. Navodimo, izmedju ostalih, clanke i studije g. Huga Movinkla, Kr. generalnog konsula Hristijanija, koji prestampavaju danski i svedski listovi. Njegov odlican clanak iz stokholmskog lista 'Aftonbladet' razgnjevio je zvanicne krugove srbijanske, jer on stranom svijetu daje uvjerenje o koruptivnom i razbojnickom njenom rezimu.
U tom clanku g. Movinkla tvrdi se ovo: 'Za primjer, kakvim se intrigama Srbija sluzi protivu Crne Gore, mogu navesti i to, da mi je jedan moj poznanik, Englez, iskren prijatelj i poznavalac Crne Gore, za nekoliko dana pred Bozic, rekao: 'Pazite se dobro. g. Movinkle, ako vi nastavite tako raditi za dobro Crne Gore, vas ce ubiti!' I, zaista, nedavno mi je ponudjava velike svote novca, ako prekinem interesovati se za spas Crne Gore; u slucaju, vam, ako ne prekinem, bicu ubijen...''
List jos dodaje: "Medju domacim listovima ubrajamo ? Crnogorski Glasnik', organ slobodoumnih Crnogoraca, koji izlazi u Detroitu, kojega uredjuje i izdaje kolo neumornih boraca, ljudi koji danju svrsavaju svoje teske poslove i od ustiju svojih odvajaju, te mjesto odmora, nocu rade i preko svog lista brane svoju otadzbinu, za koju su njihovi oci vjekovima krv lili"...

"PREVAZILAZE TURKE!"

Kanadski pukovnik Burhan (predsjednik fonda kanadskih ratnih bolnica za Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju) uputio je iz Crne Gore saveznickim vladama protest "zbog nepodnosljivog stanja u Crnoj Gori, nakon okupacije od strane srbijanskih trupa". Evo tog teksta: ''Ovdje stanje ide s goreg, na sve gore. Srbijanci su upotri****li sva podla sredstva koja su mogla izmisliti. Dok sam bio u Skadru, za dva dana, oni su uzeli nasu ladju, postu, nas materijal i terorizirali su citav moj perosnal. Ja sam bio primoran da spavam u nasem magazinu, da bih tako cuvao ostali materijal, da ne bude pokradjen. Oblasni upravitelj koji je naimeoinovan od Beograda, saopstio mi je da vise ne garantuje sigurnost za moju misiju ako ostane u Crnoj Gori. Ovo saopstenje je bilo u formi jedne otvorene prijetnje, koju sam ja razumio kao prijetnje ubistva. sto se tice zavjerstava, Srbijanci prevazilaze Turke! Kada se digne zavjesa sa Peci i okoline, tu ce se naci stanje brojnih afera koje ce ogromno pogoditi one koji su imali povjerenje u Srbiju..."


NISKE KLEVETE IZ BEOGRADA

"Glas Crnogorca" obavjestava i da je "list 'Viner Not' u broju od 18. i u ovom od 35. marta donio clanke u kojima natenane predstavlja situaciju Crne Gore, istrage srbijanske i nepravde koje su nam ucinjene, i dize ovog puta svoj glas za uspostavu prava i casti Crne Gore kao najnesretnije zatocnice slobode na Balkanu". Taj crnogorski list, u nastavku, dodaje: "Londonska revija 'Nacion'' od 20. marta takodje, u istom smislu, donosi clanke, vojska stupa u odbranu Crne Gore i otkriva potajne zavjere i klevete koje je Srbija vodila, u cilju unistenja Crne Gore. Kao sto smo u prethodnom broju pomenuli, ovaj je list bio obmanut, od strane srbijanske vlade, i donosio je neistine srbijanske, o toboznjim tajnim odnosima Crne Gore sa Austrijom. Na str. 891. sada otvoreno to priztaje i tvrdi da su to bile ?samo niske klevete srbijanskih predstavnika;. Tako moze samo plemeniti Englez. 'Grofek' u svoja posljednja dva broja davao je izjavu g. Ministra Predsjednika Plamenca i jedan clanak o Crnoj Gori, zajedno sa nekoliko ilustracija iz sadasnjosti Crne Gore. I 'Dejvi Krovikl', jedan od najuglednijih londonskih listova donio je intervju g. Ministra Prdsjednika Plamenca. Najugledniji listovi, salno i simpatijom donose vijesti i clanke o Crnoj Gori... 'La Parti' u svojim posljednjim brojevima donijela je izvjestaje o debati koja je bila u engleskom Donjem Domu i Domu lordova u korist Crne Gore i o prijemu koja je u Londonu imao Predsjednik Kr. Vlade g. J. S. Plamenac. U svom broju od 5. marta, pod naslovom: 'Crnogorski protest' isti je list donio izjavu g. ministra soca, koja zavrsava: 'Saveznici moraju dati pravdu Crnoj Gori. Oni zndu da se Crna Gora ne moze pokoriti. Ona je vazda bila srdiste borbe protiv svakog ugnjetaca, pa ma ko to bio'. Revije 'Le mond industriel, komersiale agrikol' organ francuske narodne lige za zastitu ekonomsku i drustveni napredak, koji stoji pod pokroviteljstvom Ministra Trgovine, i 'L'eksportater belz', zvanicni organ drustva 'Pro Belzika' koja izlazi u Briselu, donijeli su clanke g. dr soca o ekonomsko-politickoj situaciji i prirodnim bogatstvima Crne Gore. Ovaj prvi donio je i jednu lijepu rezoluciju francuskih privrednika u korist samostalne Crne Gore. 'Revi Diplomatik' u Parizu i potonja dva broja donosi slike predsjednika Vlade g. Jovana Plamenca i ministra vojnog g. brigadira Vucinica. 'Union Latin' od 15. i 16. jula donosi iz pera Arsila, clanak o Crnoj Gori i jedan drugi o stetnom utjecaju 'beogradizma' na rjesenje jugoslovenskog pitanja. Oba ova clanka odisu iskrenom ljubavlju prema slobodnoj Crnoj Gori. Najveci i najugledniji svajcarski listovi, narocito u njemackom dijelu svajcarske, publikuju clanke, izvjestaje i biljejske o pravednoj stvari Crne Gore. Veoma lijepe clanke u korist slobode crnogorskog naroda napisali su svajcarci - ciriski profesor dr Tajber i g-dja z. ziru iz zeneve. Ugledni njemacki dnevni listovi donijeli su izvjestaje svojih dopisnika iz Biograda, u kojima se izricito napominju teskoce crnogorskog naroda, pod krvavom srbijanskom vojnom okupacijom.


CRNA GORA NIJE BILA TURSKI VAZAL

Jedan od najistaknutijih francuskih poznavalaca medjunarodnog prava, prof. dr Rene Foanje, objavio je devet izdanja knjige ''Medjunarodno pravo'', namijenjene studentima prava i kandidatima za diplomatsku karijeru. G. Foanje je zalozio sav svoj strucni i moralni kredibilitet u odbranu prava i slobode Crne Gore. U toj knjizi Foanje, uz ostalo, kaze: ''Smatra se kao da je Crna Gora bila drzava vazal Turske, kao sto su to bile Srbija, Bugarska i Rumunija - do Berlinskog ugovora, 1878. I mi sami bili smo unijeli takvo misljenje u nase ranije izdanje. Ali, prinudjeni smo da napustimo to glediste, posto smo se upoznali sa obradom koju je g. Pero soc posvetio tom pitanju u svojoj krasnoj studiji. Crna Gora, dakle, nije nikad bila vazal Turske. Ona je uvijek ostala nezavisna i suverena drzava, cak i u vremenu kada se njena teritorija suzavala oko Lovcena... Tako je 26 cl. Berlinskog ugovora, proklamajuci nezavisnost Crne Gore, bio samo potvrda postojeceg stanja stvari, a ne stvaranje nove situacije''. O ulozi Crne Gore u velikom svjetskom ratu Foanje istice: ''Odmah u pocetku Crna Gora je stala uz Saveznike i objavila rat Austro-Ugarskoj i Njemackoj... Njena je vojska spasla zaostatke srbijanske vojske krajem novembra 1915...'' Govori, potom, o tadasnjoj situaciji u Crnoj Gori: ''Od primirja Crna Gora je vojnicki okupirana od strane Srbije i nasilno anektirana. Crna Gora je podigla glas protesta protivu ovoga nasilja. Saveznike je upozorila na njihova svecana obecanja koja su dali u vise prilika o restauraciji i nezavisnosti te drzave. To je narocito istakno g. Brijan, ministar predsjednik Francuske, 16. januara 1917. i Predsjednik Vilson, pred Amerikanskim Kongresom, 8. januara 1918... Od nase strane izrazavamo zelju da se ta obecanja odrze...' "Glas Crnogorca" u nastavku pise i ovo: "S druge strane, srbijanski politicari uporno su sirili neistine o Crnoj Gori preko razradjenih kanala, pa cak i preko uglednih francuskih univerzitetskih profesora medju kojima se isticu Ernest Deni i Ogist Goven. Ernest Deni je cak napisao knjigu ''Velika Srbija'', normalno, pod patronatom srpske vlade".


5.
Srbija se sluzi varvarstvom da ponizi i zakrvi Crnu Goru

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

"Razumljivo je da se i stampa u Italije, nasem prvom susjedu, zivo interesuje za buducnost Crne Gore i da se, u interesu konsolidovanja prilika na Balkanu, otvoreno zauzima za slobodnu Crnu Goru" - pise "Glas Crnogorca", prenoseci pisanje stranih novina, i nastavlja:

NASILNA GRABLJEVINA CRNE GORE

"Italija pojima znacaj Crne Gore, kao primorske drzave, njena stampa istice znacaj nase otadzbine u 'italijansko-jugoslovenskom jadranskom konfliktu?, u kome je jedan dio jugoslovenskog naroda cutke priznavao Srbiji pravo aneksije ove najstarije slobodne srpske drzave, a u kom konfliktu danas Srbija hoce da trguje i sa cisto hrvatskim gradovima, samo da bi ukajisarila nasilnu grabljevinu Crne Gore. To isticu danas i sami talijanski listovi.
Ugledna rimska revija 'Politika', u svom junskom broju, iz pera At. Tamara donosi clanak o Crnoj Gori, na 16 stranica, a koji spada medju najbolje clanke koji su stranci o nama napisali".
"Glas Crnogorca", dalje, prenosi:
"Pod naslovom 'Kako se zivi u Crnoj Gori', a podnaslovom 'Jedna strasna lekcija za Jugoslaviju', 'Mesadjero' od 30. jula donosi ovaj clanak:
'Nazad nekoliko mjeseci jedna misija engleska, sa poluzvanicnim zadatkom, bila je u Crnoj Gori da izucava prilike u kojima se nalazi ovaj narod i da kontrolise istinitost vijesti prema kojima se tvrdilo da je ta zemlja bila opljackana i tiranizovana od strane Srbijanaca.
Ovih dana biogratski 'Progres' objavio je ishod istrage pomenute misije, povodom jednog njenog raporta Lordu Kerzonu, ministru inostranih djela. U tom raportu govori se na dugo o borbama, koje Crnogorci vode protivu Srbijanaca, u odbrani svoje slobode i za svoju dinastiju i o reprekusijama kojima su Crnogorci izlozeni, od strane biogradske vlade.
Osim toga, iznosi u potankostima dogadjaja, pocevsi od 29. maja, radi cijih je posljedica jugoslovenska vlada pozvala tu misiju da napusti Crnu Goru i zucno kritikuje varvarske sisteme, kojima se sluze Srbijanci da stave u ropstvo Crnogorce, koji se odupiru svakom robovanju.
'Ova relacija - produzuje 'Progres' - razdijeljena po engleskom parlamentu, ucinila je veliki utisak, osobito ovamo gdje se opisuju beznadne okolnosti, u kojima se nalazi crnogorski narod i prica kako se veci dio naroda hrani iskljucivo biljem i korijenjem tako, da visi svakog dana izmedju zivota i smrti...''

IZJAVE O UzASNIM ZVJERSTVIMA

Cetinjski list, takodje, pise:
'Koriere del Parlamento', iz Rima, redovno u svakom broju donosi veoma tople clanke za slobodnu Crnu Goru, a u dva potonja broja donio je intervju sa g. Ministrom Predsjednikom Jovanom Plamencem i otvoreno pismo advokata g. Vlada Popovica, predsjednika Komiteta Crnogorskih emigranata, upuceno italijanskim parlamentarcima.
Rimska ?Tribuna' od 8. VI. 1920. objavljuje izjave g. Milisava Nikolica potpredsjednika nase Narodne Skupstine, komandira Krsta Popovica, Andrije Dragutinovica i kapetana Radojice Nikcevica o uzasnim zvjerstvima, koje je srbijanska okupaciona vojska pocinila nad stanovnistvom Crne Gore.
'L' Idea Nacionale' publikuje veoma dobar clanak u korist Crne Gore od At. Tamara, a 'Stampa Nuova' u Kanui, u svakom svom broju objavljuje clanke i biljeske o crnogorskom pitanju. Narocito se isticu clanci iz pera P. Domenicia.
List 'Avenire d' Aitalia', iz Bolonje, donosi intervju sa Ministrom Predsjednikom Jovanom Plamencem, a slican intervju publikuje i bolonjski 'Le Progreso?''.

FRANCUSKA sTAMPA O OKUPACIJI

U "Glasu Crnogorca" prenijeli su i pisanje novina u Francuskoj:
''L' Entransizan' (Pariz, 30. novembra) publikovao je na vidnom mjestu clanak u odbranu Crne Gore. Prijateljske rijeci ovoga clanka izrazavaju osjecanja francuskog naroda prema nasoj otadzbini, te ih donosimo doslovno:
''Crna Gora... Ta vas rijec nekad podsjeljasena odvaznost jednog malog naroda gorstaka, zaljubljenog u postenje i slobodu. Ali rat je prijesao preko toga kao i preko mnogih drugih stvari. Reputacija crnogorske dinastije od toga je trpjela, a njen narod stradao. Pa ipak se doznao otpor jednog dijela planinaca srbijanskoj okupaciji. Samo glas toga otpora doprio nam je kao na velike daljine. Doznali smo da je taj otpor o Bozilju 1918. g. uzeo formu ustanka. Otada taj prigusivani glas nije prestajao nikako da se pojavljuje, i pokraj prisustva nekoliko Crnogoraca u beogradskom parlamentu. sta hoce Crnogorci? Traze, da im se dozvoli da se potpuno slobodno opredijele o svojoj buducnosti. Traze, da se, posto se potpuno evakuise teritorija njihova od strane vlasti i trupa srbijanskih pristupi jednom velikom narodnom konsultovanju. Traze javnu nepristrasnu anketu. Traze pravdu tj. reparaciju. Zato apeluju na nas, na Francusku. Francuska ce se tesko oglusiti prema tim zahtjevima. Hoce li ostati nijema? Ne, to je nemoguce! Ili, onda, to bi znacilo da smo odustali od onog visokog idealizma., koji nas je dovde rukovodio.''
''L' Ekler'' (Pariz, 4. decembra) pod natpisom ''Mucenicki narod'' publikovao je simpaticni clanak o Crnoj Gori. U njemu se izlaze kako je Crna Gora iz idealnih pobuda usla u rat i stupila na stranu Srbije kada se jos nije znalo da ce naici potporu Atante. U mjestu zahvalnosti, Srbija joj se oduzila time sto je i tajno i javno protivu nje intregirala samo da bi joj ubila ugled i prigrabila je. Legalna crnogorska vlada sada se bori protivu toga i trazi da se crnogorskom narodu dade pravo da slobodno raspolaze svojom sudbinom. Sada je stanje u Crnoj Gori jos zalosnije nego u Jermenskoj i prema ovim pravednim zahtjevima ne bi trebalo ostati gluh.
''La Revi Diplomatik'' (Pariz, 30 novembra). U svojoj odluci da se bori za Crnu Goru do triumfa njenoga prava, ova ugledan revija na uglednom mjestu donosi clanak '4.000 Crnogoraca u srbijanskim hapsanama'. Prikazuje najnovije publikacije o akciji, koju zvanicna Crna Gora, Crnogorci i prijatleji Crne Gore u inostranstvu vode za pobjedu pravedne i svete stvari Crne Gore. Navodimo iz clanka nekoliko stavova koji ce najbolje prikazati plemenite osjecaje i ljubav naspram Crne Gore kojima je clanak inspirisan:
'Konferencija Mira optuzuje neprijatelja za zlocine, a u isto vrijeme dozvoljava da Srbija iste zlocine vrsi u Crnoj Gori. Zlocini naspram Crne Gore gori su, jer je ona saveznicka drzava i sto je njena borba nejednaka: bore se pola miliona njenog stanovnistva protivu Srbije koja ima pet miliona?...''

PRIJATELJ SRBIJE - NEPRIJATELJ CRNE GORE

List, potom, nastavlja:
''Francuski narod i njegovo javno mnjenje, za Crnu Goru su. Ali, zasto izvjesni francuski upravljaci ne doviknu: Dosta je, prekinite sa davljenjem Crne Gore!? Ako je Francuska prijatelj Srbije, ne mora biti neprijatelj Crne Gore. cast Francuske je u pitanju... Nas je uzvik: Francuska treba da ucini da Srbija evakuira Crnu Goru i da Crna Gora bude Crnogoraca. Zahtjevi Crne Gore su pravedni. Mi smo uvjereni da Drustvo Naroda, a osobito velike sile Antante, ne mogu prijeci preko njih, inace ko bi im vise vjerovao...'
Dicite se Crnogorci, jer plemeniti i civilizovani svijet i danas vidi i sa divljenjem i simpatijama prati vasu borbu i podvige protivu nebratske i izdajnicke Karadjordjevica Srbije, kao sto je nekad slabio i divio se djelima vasim i vasih predaka kad se ginulo 'za krst casni i slobodu zlatnu'.
List 'Pari-Sud-Uest'' (Pariz, 28.novembra) publikuje clanak o opstoj politickoj situaciji i u njemu ustaje u odbranu Crne Gore i ostro osudjuje politiku koja pomaze beogradske nasilnike. Dinastickoj Srbiji prorice skoru katastrofu. Upozorava Francusku na opasnost kojom se izlaze, pomazuci fatalnu politiku beogradske oligarhije.
'Tan' (Pariz, 4. decembra) i agencija 'Balkan' publikovale su ovu izjavu g. Ministra soca: 'Srbija je pocinila novi zlocin protivu Crne Gore. Njene okupacione vlasti i trupe u Crnoj Gori vrsile su toboz izbore. To je jedinstveni slucaj u Medjunarodnom Pravu da jedna strana drzava, koja je okupirala silom jednu drugu drzavu, jos saveznicku, ovoj nametne svoje izbore. Vlada Crne Gore protestovala je protivu ove nove agresije Srbije protiv Crne Gore. Ovi srbijanski 'izbori' smatraju se kao nistavni i kao da ih nije bilo. Osim toga, zna se da je crnogorski narod izlozen najgorim zvjerstvima srbijanskih vlasti. Da napomenemo samo da 4.000 Crnogoraca gine vec dvije godine u srbijanskim hapsanama. Crnogorci u grupama napustaju zemlju da se spasu terora. Drugi u planinama produzuju borbu protiv srbijanskih trupa. Hiljade Crnogoraca u egzilu cekaju dan da oslobode svoju otadzbinu.
Vlada Crne Gore predala je Drustvu Naroda 'Dokumenta o srbijanskim zvjerstvima u Crnoj Gori' i trazila je medjunarodnu anketu. Vlada je, napokon, zahtijevala da srbijanske trupe evakuiraju Crnu Goru, da njen narod, u svojoj suverenoj drzavi, moze raspolagati sobom, u potpunoj slobodi i nezavisnosti. Samo tada moci se manifestovali volja crnogorskog naroda, koji se dici svojim imenom i hiljadugodisnjom nezavisnoscu svoje viteske domovine'.''

HOcE DA OPRAVDAJU SVOJU SULUDU POLITIKU

"Glas Crnogorca" prenosio je i mnoge tekstove iz beogradskih novina, pa tako ukazuje i da list ''Republika'', u broju 66, izmedju ostalog, navodi: ''U Beogradu se staraju da sto vise ponize i upropaste ono malo sirotinje crnogorske. Prosla godina bila je izuzetno rdjava. Usjevi su podbacili ispod polovine. Ni manje, ni vise, nego polovine. Radova nije bilo, a na njih niko i ne misli; zarade apsolutno nikakve nema, te se zivi na kredit, ili se prodaju, ili zalazu posljednji ostatci imovine. Gas se placa po 20 fr. litar, secer 80-120 fr. Kad bi neko mogao da prodje Crnu Goru i vidi kako je odjevena ta namucena sirotinja, morao bi reci da smo ispod stepena civilizovanih naroda. Svakog humanog covjeka mora srce zaboljeti kad vidi u kakvim je ritama narod odjeven i na kakvoj prostirci odmara promrzlo i omrsavjelo tijelo... Od njih se trazi da budu bijednici, da skapavaju od glad, a da budu mirni, da sa filosofskom rezignacijom cekaju smrt od gladi i da budu lojalni. Od njih se trazi da postuju drzavu, da je vole i brane, a da oni, koji govore u ime njeno, trguju njihovim kostima, da se izmetnu u dahije i siledzije... Ali, zlo dobro ne donosi! Onakav sistem rada shvata se u Crnoj Gori tako, da je izvjesnim faktorima u Beogradu stalo da sto vise zakrve Crnu Goru, da je ponize, vazda da bi opravdali svoju suludu politiku i da bi mogli cariti u ovoj velikoj nesreci. Ali se varaju! Ta gruda ce se braniti od svih dusmana, od svih ponizenja, u uvjerenju, da ce doci dan, kad ce i narod dobiti rijec i precistiti i stare i nove racune...

SVUDA GLAdjU NAMUcENA LICA
Kako prenosi «Glas Crnogorca»"Beogradska 'Republika' u 108. broju donosi dopis sa Cetinja, u kome se, pored ostalog, veli: 'Ko zna kakva je izgledala nasa pokrajina za vrijeme ove tri godine, kad 'bjese goru tama pritisnula', taj moze danas, putujuci kroz Crnu Goru, veoma lijepo obnoviti svoje uspomene. Ista, gladju namucena lica, iste rite od hiljadu krpa i zakrpa, bose, crne noge mozete vidjeti na svakom koraku pored puta, a koliko se tek moze vidjeti, kad se zadje dublje u narod? Ima samo jedna razlika: za vrijeme austrijske okupacije mogli ste, duz crnogorskih cesta, vidjeti povorke ljudskih prilika, koje su, pomirene sa sudbinom i smrcu, tukli studenim kamenom na jos studeniju koru hl****. Danas ni toga nema. Ostavljeno je narodu da zivi od golih rijeci: oslobodjenje i ujedinjenje. Ono zivotnih namirnica sto se prodaje narod ne moze da kupi, jer nema gdje da zaradi. Kad se covjek sjeti da su ovi jadnici rasirili izmucene ruke u oktobru 1918. misleci da ce vec jedanput zagrliti srecu i slobodu... Kad narod jos vidi nad sobom isto one koje je gledao tokom tri godine austrijskog ropstva, u istoj ulozi, onda se njegova ruka steze, a sa srca se podize kletva. Pod takvim uslovima razumljivi su neredi i bune, pa i da nema drugih uslova, a kamo li kad ih ima dosta".


6.
Hoce da ugase gnijezdo hiljadugodisnje slobode

"Italijanska stampa, vjerna prijateljstvu i plemenitom raspolozennju italijanskog naroda naspram nase zemlje, bez razlike misljenja i stranaka, redovno donosi vijesti o Crnoj Gori i stoji na braniku njene pravedne stvari" - pise "Glas Crnogorca" i nastavlja:

VAPAJ MALOG POTIsTENOG NARODA

"'Civitta Catolica', ugledna revija (72. g. izlazenja), koja izlazi u Rimu, u svesci od 6. avgusta, 1921. posvetila je Crnoj Gori dirljiv i znacajan clanak. Naslov je clanka 'Vapaj bola malog potistenog naroda'. U njemu se opsirno i znalacki izlaze pitanje Crne Gore i poziva hriscanski svijet u pomoc protivu nasilnika, koji bi htjeli da ugase gnijezdo hiljadugodisnje slobode i nezavisnosti njene. Ovaj lijepi clanak u cjelini je prenio list 'Osservatore Romano', zvanicni organ Sv. Stolice.
?L' Italie? (Rim, 15-16. oktobra) publikovala je nekoliko clanaka francuskog publiciste Silvena zerardna i misljenje francuskog profesora zorza Bondela, u kojima zastupaju pravo Crne Gore i izrazavaju misljenje, da francuska diplomatija mora promijeniti drzanje naspram Crne Gore, kako radi postovanja prava Crne Gore, tako i radi odrzanja prijateljstva sa Italijom.

NEcE DA OSUDE NASILJE I NEPRAVDU

Listovi 'Roma', koji izlazi u Napulju i 'La Voce Republiquana', koji izlazi Rimu, publikovali su intervjue g. Evdjenija Kneza, koje je dao pri povratku iz zeneve, gdje je bio kod Drustva Naroda i Lige za odbranu prava naroda, da brani stvar Crne Gore. G. Kneza se, tom prilikom, izrazio da sadasnje stanje i teskoce pripsiuje 'zakulisnim radnjama neprijatelja Crne Gore i pokvarenosti izvjesnih stranih diplomata'.
On, tako, otvoreno optuzuje direktora politicke sekcije u generalnom sekretarijatu Drustva Naroda, da je Francuz Mantu, kao prevodilac u Vrhovnom Savjetu Konferencije Mira izmedju Vilsona, Lojd Dzordza i Klemansoa, koji su govorili engleski i predsjednika Orlanda, koji nije znao engleski, bio otjeran zbog netacnosti prijevoda iz komisije za ratne odstete. Optuzuje ga, da je on bio taj koji je kvario da crnogorsko pitanje jos ne izadje na vijecanje kod Skupa Drustva Naroda.
G. Kneza to navodi kao primjer kakvim se sredstvima sluze neprijatelji Crne Gore, da se na jednom medjunarodnom skupu ne otkrije i ne osudi nasilje i nepravda ucinjenja Crnogorcima. Ali, on izrazava vjerovanje, da ce se teskoce prebroditi i da ce Crna Gora izdrzljivoscu borbi doci do svoga prava.
'Erosa' (Rim, 27. X.1921.) donijela je na uvodno mjesto intervjua ministra spoljnih poslova g. dr P. soca o pitanju Crne Gore. Taj intervju publikovali su u izvodu i u cjelini visi broj agencija i listova.
'Gazzeta di Venezia' od 3. decembra donosi iz Bara opsiran dopis g. Tralje, u kome se iznose teske prilike, koje vladaju u Crnoj Gori, gdje, veli, ne postoje drugi zakoni do nasilje. Sa narodom se postupa bezdusno i bez ikakvog obzira, te je izlozen svakojakim nasiljima, zbog cega je prinudjen da se odmece u goru i da se tako brani. Narod nikako nece da prizna okupacione vlasit i sav pritisak uzaludan je.
Dopisnik opsirno govori o ustanickom pokretu, koji bez prekida taje od pocetka okupacije i zavrsava cudjenjem sto Evropa dozvolja tu tiraniju.

OKUPACIJA OD NEZAHVALNE SRBIJE

'Corriera di Sicilia' (Katanija, 15. januara) publikovao je studiju o crnogorskom pitanju Eduarda cimbala, profesora medjunarodnog prava na univerzitetu. U njoj je naucnicki prikazano pitanje Crne Gore, ciji se zahtjevi moraju zadovoljiti, ako Drustvo Naroda hoce da postuje medjunarodna prava. Studija se zavrsuje ovim rijecima: 'Necemo nikad i nijednog casa napustiti Crna Goru dokle god ne bude pobijedilo njeno sveto i nepovrjedivo pravo, da se oslobodi od varvarstva i okupacije nezahvalne Srbije, te da slobodno sobom raspolaze. Nasa akcija u odbranu potrazivanja i zastite nezavisnosti Crne Gore duznost je prava i humanitarnosti i medjunarodne solidarnosti. Od te nase akcije zavisi nase pravo, nasi interesi, nasa cast i nase dostojanstvo'.
'Eki e Komenti', (Rim, 5. juna) donosi clanak generala R. Bencivenga, koji se zavrsuje ovako: 'sto se tice crnogorskog pitanja, mi mislimo da Italija ne moze da se ne interesuje, niti mislimo da je potrebno da to pitanje bude podignuto od strane Italije, posto ono vec postoji pred javnim, narocito evropskim mnjenjem. I, u stvari, kad to pitanje, kako mi mislimo, bude izneseno, Italija nece moci da negira svoju proslost, tolerirajuci zrtvovanje malog, gordog crnogorskog naroda.
Sasvim na drugi nacin od Srbije, Italija je isla u konstituisanju njenog jedinstva. Ona je oslobodila razne oblasti, da ih postavi u mogucnost da zaraze slobodno, plebiscitom svoju volju. Ali, tako nije uradila stara Srbija, protivu cije hegemonije i manije centralizacije ne samo da ustaje mala Crna Gora, nego i Hrvatska, ili, bolje reci, sve slovenske zemlje koje su pripadale dvojnoj monarhiji; oblasti, koja su se, kao sto je poznato, proglasile slobodnim i nezavisnim jos od oktobra 1918. te suverenom i nezavisnom drzavom u pogledu prema Srbiji.
Ali, ne samo iz istorijskih i moralnih razloga, Italija ne moze da se ne interesuje o crnogorskom pitanju, nego narocito zbog razloga strategijskih, u koliko mala Crna Gora komanduje Lovcenom i cuvenom Bokom Kotorskom, u cijem sirokom vodenom ogledalu, okruzenim visokim planinama, moze naci skloniste najveca svjetska flota, zasticena od svakog prepada s mora i vazduha.
I preko Crne Gore Srbija izucava svoj zeljeznicki izlaz od Biograda do Kotora; veza kojom bi Boka Kotorska zadobila, kao baza pomorske i vazdusne flote, jedan ogroman znacaj...'"

A KRVARILI SU DA OSLOBODE SRBIJU

"Glas Crnogorca" nastavlja: "Socijalisticki list 'Avanti' od 11. jula donosi ovaj clanak o crnogorskom pitanju: ?U crnogorskom pitanju, odrzanom zivom, trajnom i neugusljivom pobunom jednog dijela crnogorskog naroda protivu srbijanske okupacije, italijanska socijalisticka stranka imala je do sada, kao sto je razumljivo, drzanje mnogo rezervisano. S jedne strane nase postovanje za pravo samoopredjeljenja malih naroda podjeljuje nase simpatije jednom narodu, koji oruzjem u ruci dokazuje da hoce da sacuva svoju autonomiju; s druge strane zadrzava nas da se opredijelimo na stranu ustanka Crne Gore bojazan, da ne upadnemo u klopku...
Poznato je da se u evropskim casopisima pristalice i protivnici pripajanja Crne Gore Jugoslavije od nazad dvije godine ocajno bore za sopstvene teze. Svi dokazi: istorijski, geografski i etnicki, koji mogu opravdati drzavno ujedinjenje ovih drzava, bili su izneseni od strane vjestih srbijanskih polemicara, a podrzanim onim sredstvima, kakva moze staviti na raspolozenje jedna drzava zainteresovana za propagandu jedne ideje. Ma nijesu zaostajali ni pisci, ni govornici crnogorski, koji su u stampi i na skupovima u Londonu i Parizu proklamovali nepokolebljivu volju crnogorskog naroda da odrzi hiljadugodisnju nezavisnost.
U ime jedne grupe Crnogoraca bili su nam izlozeni razlozi, ovih koji sada prolivaju svoju krv po crnogorskim planinama, prijececi stopu po stopu crnogorskog zemljista srbijanskim osvajacima. Sedam vjekova istorije svjedoce neiscezljivu ljubav one rase za slobodu i netrpeljivost svakoga jarma, pa bio on i bratski. Ova je prolila svoju krv jedan vijek nazad, da oslobodi Srbiju od turskog ropstva.
Borbu koju vodi Srbija za osvojenje Crne Gore je u sustini kapitalisticka: ekonomski Srbija nije nista drugo do jedna francuska kolonija. Sa svoje, pak, strane Srbija subvencionira obilato parisku stampu i diplomatske agente francuske, i to tumaci simpatiju koju Ke d'Orsej ima za jugoslovenski imperijalizam.
Militarizam vlada nad svim u Srbiji Karadjordjevica, i ovo je jedan od razloga, koji cini srbijansko gospodarstvo omrznuto Crnogorcima, narodu mirnih pastira. Nije tacno vreme dokazima nasih izvjestaca da se Crnogorci bore da uspostave palu dinastiju. Oni zele samo, da uspostave jednu demokratsku republiku, gdje ce vlast biti vrsena od strane onog poljoprivrednog staleza, koju sacinjava gotovo cijelo stanovnistvo.
Nama nedostaju mnogi elementi da stvorimo jedan tacan sud po ovome pitanju, ali bar ima jedna tacka prema kojoj ne mozemo, a da ne nadjemo potpuno osnovane zahtjeve Crnogoraca, a to je ona koja se sastoji u tome, sto hoce za Crnu Goru pravo da odluci o svojoj sudbini jednim plebiscitom, slobodno izvedenim. Slobodno, t.j. posto srbijanske okupacione trupe budu napustile zemlju. Jer, sloboda jednog naroda ne moze se iskreno manifestovati u hladu bajoneta'."

NARODNE DERIKOzE OSLOBOdjENE

"Ovaj clanak prestampao je i list 'Popolo Romano' i ovaka ga propratio: 'Jugoslovenska vlada dala je amnestiju svima optuzenim i presudjenim za zloupotrebe na drzavnu stetu, t.j. narodnim derikozama za vrijeme rata. Takva je moralnost te vlade, docim u Italiji sve su derikoze prezrene.
'Avanti' bi u toliko ucinio jedno djelo uprav covjecansko kad bi podrzavo crnogorsko pitanje, cija su sloboda i nezavisnost zvjerski poremeceni.
'Avanti' i njegova stranka sjetili bi se tada da Italiju bas nista ne interesuje oblik vlade u Crnoj Gori, nego jedino da ta nesretna zemlja moze opet dobiti slobodu i nezavisnost. Ako Italija nije mogla do danas podrzavati sasvim energicno crnogorsko pitanje, uzrok je tome bas 'Avanti' koji nesvjesnoscu kori italijansku vladu da se ona ne zauzima za Crnu Goru, kad maksimalizam, rob jugoslavizma, veze ruke toj vladi."
List prenosi i da "rimski 'Il Tempo', od 12. aprila, iznosi da je Rusija rijesena da razrusi Malu Atantu, koja je protivu nje uperena. Vec je izjavila, da ne priznaje aneksiju Besarabije od strane Rumunije. Ova se pravdala, da su je priznale tri sile Male Atante, medju koje je i Srbija. List primjecuje, da je Rusija izabrala i pitanje Crne Gore, smatrajuci ga kao slabu tacku Male Atante sa koje se polazi da se srusi Mala Atanta.
'Tribuna', sluzbeni list, (Rim, 13. aprila) publikuje: 'U danasnjoj sjednici komisije stavio je u ime ruske delegaije cicerni takve zahtjeve, da su ovi produzenje veliko-ruskog programa, cak panslavenski, kao da ga je inspirirao Sazonov. Doista, u nedjelju 10. o.m. predstavili su se prvi put na konferenciji, drzeci u saci onaj isti skiptar zastitnika Crne Gore, koja je bila tako draga ruskoj carevini.'
'Il Peizmeri di San Remo' (18. juna) publikovao je simpatican clanak o ulozi crnogorske delegacije na Konferenciji u djenovi. P. Bernaskoni i dj. Zaneli izdali su knjigu pod naslovom 'Konferencija u djenovi'. U njoj je publikovana i nota crnogorske delegacije predana Konferenciji."



BOX 1: (896)

JEDNA OD NAJSRAMNIJIH STRANICA ISTORIJE

"Pod naslovom 'Evropa bez mira' izasla je knjiga g. Franceska Nitija, biv. predsjednika italijanske vlade, koja je u cijelom svijetu primljena kao djelo od najveceg politickog interesa, s obziorom na sadasnje prilike u Evropi i na teskoce mira. Pisac ostro napada nepravde ucinjene pojedinim drzavama i pokazuje puteve kako bi se to moralo ispraviti, ako Evropa hoce da dodje do mira.
U tome svom znamenitom djelu veliki politicar italijanski i covjek svjetskog glasa, G. Niti, nije zaboravio ni Crnu Goru, vec u svim prilikama, gdje ukazuje na ucinjene nepravde i gazenje medjunarodnih ugovora i obaveza od stane Saveznika, vazda navodi kao primjer ovo sto se dogodilo sa Crnom Gorom. On trazi ispravku toga.
Napadajuci Saveznike kao novu, nekad propalu, Svetu Aleansu i dovikuje da je ?nasilje Srbije nad Crnom Gorom jedna od najsramnijih stranica istorije svjetskog rata i uredjenje mira?."



BOX 2: (920)

TOBOzNJI IZBORI - LAzI I VARANJE NARODA

"Revija ?L' Italie', koja izlazi u Rimu, u broju od 7. oktobra 1921. donijela je nov clanak Silvena zarardna, francuskog publiciste, u kome pokusava braniti drzanje Francuske naspram Crne Gore, da je, navodno, bila zavedna srbijanskom propagandom. Pisac tvrdi, da su neprijateljske demonstracije, koje su bile u Milanu i Veneciji protivu francuske misije, donekle uzrok u drzanju izvjesnih francuskih diplomata naspram Crne Gore.
U clanku se dalje navodi, da je ?okupacija Crne Gore jedno ordinarno nasilje?, a toboznji izbori samo lazi i varanje naroda, kao i sva kampanja vodjena u inostranstvu protivu Crne Gore, a koju je vodila zvanicna Srbija. Pisac trazi da se pitanje Crne Gore povoljno rijesi, u njenu korist, i da Francuska tome izadje u susret, jer smatra to za 'izvrsnu priliku da Francuska pokaze naspram Italije svoje povjerenje'. To je, zavrsava pisac, 'dug Francuske i naspram saveznicke Crne Gore i Italije?."


LEGENDA:

20-02 - FRANCUSKA MU JE LIJEPO "ODUzILA DUG": Kralj Nikola Prvi



7.
Zasto su saveznici bezdusno zrtvovali Crnu Goru

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

"Glas Crnogorca", u broju 89, javlja da "rimski list ?Popolo Romano?, od 17. avgusta, donosi ovo saopstenje:
?Prije mjesec dana listovi su objavili kako je beogradska Vlada odobrila Ministarstvu finansija kredit od 11 miliona za isplatu neizdanih plata drzavnim cinovnicima u Crnoj Gori. Na osnovu ovoga Ministarstvo finansija izdalo je nalog glavnom drzavnom racunovodstvu za Crnu Goru, koje je sa sjedistem u Podgorici, da pribavi potrebne podatke. Odjednom sada citamo u jugoslovenskim listovima da je Ministarstvo finansija u Beogradu izdalo drugo naredjenje, po kome se objavljuje da se likvidacija izostalih plata crnogorskim cinovnicima ne moze izvrstiti, sve dok se uopste ne rijesi pitanje o crnogorskim cinovnicima.
Svako, ko ne poznaje izblize tendenciju srbijanske politike prema Crnoj Gori, ne bi ovo zapazio i ono bi proslo bez komentara. Ali, mi, koji jos od novembra 1918. g., od okupacije Crne Gore od strane Srbije, pratimo tesku situaciju ove nesrecne drzave i imprijalisticke namjere Srbije, u ovoj izjavi vidimo otvorenu namjeru srbijanske vlade da otrgne crnogorskim cinovnicima sve ono sto bi im moglo pruziti snagu za otpor protivu nasilnog sjedinjenja sa Srbijom i zastrasuju se gladju.
Osoba, dobro informirana, koja je sada dosla iz Podgorice (preko Skadra) tvrdi, da je cinovnicko pitanje odavno uredjeno i da su Srbijanci vec toliko puta obecavali isplatu neizdanih plata, ali ovo obecanje nijesu jos ostvarili, niti ce ga ostvariti, jer beogradska vlada vidi dobro da je dosad bez ikakve koristi potrosila 14 miliona za propagandu u Crnoj Gori, gdje nije nikad nasla niti ce naci plodni teren za svoju imperijalisticku tendenciju. sta vise, uvjerila se da Crnogorci tim istim zlatom koje Srbija trosi tamo, nabavljaju oruzje i municiju, koje upotrebljavaju protivu svojih ugnjetaca."

STRAH OD GROZNOG TERORA

Cetinjski list, takodje, prenosi da rimski Popolo Romano" ? u broju 149, donosi ovaj clanak:
"Iz Crne Gore ne prestaju da stizu strahovite vijesti o stanju i prilikama koje vladaju u toj nesrecnoj zemlji, koju su Saveznici tako bezdusno zrtvovali imperijastickim prohtjevima Srbije. Te vijesti donose putnici i mnogobrojne i ceste izbjeglice iz te zemlje, koje se izlazu najvecim opasnostima i strahovitim tegobama, samo da spasu gole zivote od groznog terora koji je zaveden u Crnoj Gori. Prema tim vijestima, sukobi srbijanske regularne vojske i najamnika, t.zv. komita sa nebunjenim Crnogorcima neprekidno traju.
Od strane okupatorske Srbije sve se cini da se Crna Gora ili raseli, ili istri****, ili da se podcini sasvim imperijalizmu srbijanskom. Nad crnogorskim narodom vrsi se najveci pritisak i ne preza se ni od najgroznijih zlocina.
Oni koji dolaze iz Crne Gore nemaju dovoljno rijeci da opisu sva nedjela koja se vrse nad narodom u Crnoj Gori, kao i da nabroje sva pocinjena zvjerstva okupatorskih vlasti i njihovih agenata, razasutih po cijeloj Crnoj Gori. Svi oni, koji ne priznaju okupatorske vlasti i koji su ostali vjerni svojim vjekovnim tradicijama, stavljeni su izvan zakona i sa njima se cini sto god se hoce. Ista sudbina postigla je i porodice sviju onih koji su se ili odmentuli po sumama, ili su u inostranstvu.
Od tih zavjerstava nijesu postedjeni ni starci, zene i djeca. Njihove kuce popaljene su, imanja im unistena i porodice su izbacene na ulicu, ili internirane. Ostale bez ikakvih sredstava, pa su upucene ili na milostinju, ili da skapavaju od gladi.
Svi ugledniji ljudi u Crnoj Gori, koji nijesu uz okupatorske vlasti, a njihov broj je pretezniji, ili su zatvoreni, ili su internirani u daleke krajeve, izvan Crne Gore. Na njih se strogo pazi i sa njima se vrlo ostro postupa.
U svoj Crnoj Gori vlada velika bijeda. Oskudijeva se u svacemu. Hrane nedostaje, a isto tako i druge namirnice i zivotne potrebstine. Na hiljade djece, zena i staraca nalaze se u najbjednijem stanju i bez ikakve pomoci. Uzalud se vapije za pomoc, ali nje ni od kuda nema. Okupatorske vlasti slabo se brinu za crnogorski narod i ostavljaju ga da propada, a pomoc sa strane ne dozvoljava se...
Ono sto pretekne okupatorskom nozu i ognju, to ce biti osudjeno na smrt od gladi i bijede. To priznaje cak i beogradska stampa.
Oskudica u zivotnim namirnicama i ravnodusnost okupatorskih vlasti prema bijedi crnogorskog stanovnistva prouzrokovala je basnoslovnu skupocu tako, da cak ni imucniji dio stanovnistva nije u stanju da se snadbije i ishrani.
Takvo ocajno stanje vodi, ocigledno, propasti i istrijebljenju crnogorskog naroda i upropascenju Crne Gore kao drzave. Ako se tome zlu sto prije ne ucini kraj, Crna Gora ce za vrlo kratko vrijeme biti pretvorene u pustos i groblje!
Potreba jedne medjunarodne komisije za Crnu Goru ocigledna je. Ako je bilo razloga da se Crna Gora unisti kao zasebna i nezavisna drzava, sto je nepoznato i neobjasnjivo, svakako se ne moze dozvoliti da se i narod u njoj unisti i iskorijeni. Jedna medjunarodna komisija, odredjena da ispita ocajne prilike u Crnoj Gori, tome bi svemu ucinila kraj, priticanjem u pomoc bijednom narodu, kome je potrebita hitna i neodlozna pomoc. Bez te pomoci on je, prakticno, osudjen na ociglednu smrt."

U nastavku, cetinjski list pise: "Ugledni casopis 'Nova Antologija', u svesci od 1. avgusta, donio je vrlo lijep i informativan clanak 'Crna Gora za vrijeme rata', od dobrog poznavalaca Balkana g. prof. A. Baldacija, koji je isto tako ovih dana po raznim italijanskim listovima napisao niz afirmativnih clanaka o Crnoj Gori, od kojih se osobito istice clanak, koji je publikovao u casopisu 'Italia sud Mare' u svesci za avgust.
I casopis 'Tugo', u svesci za avgust, takodje je donio interesantan clanak o stradanjima naroda u Crnoj Gori.
'Stampa-nuova' iz Kapue, u br. od 22. avgusta, donijela je clanak 'Za nezavisnost Crne Gore' od kapetana Rambaldija Domenicija, a u broju od 26. avgusta clanak 'Za Crnu Goru ? zalosna i niska trgovina' od adv. M. D'Erika"...


"GRIJESI cE BITI KAzNJENI..."

Evo jos jednog karakteristicnog citata iz "Glasa Crnogorca": Organ radnicke partije u Jugoslaviji, biogradske 'Radnicke Novine', u broju svom 122, donosi sljedece: 'Vlast je nad narodom surova. Sve metode unistavanja zivota primjenjuju se, cak se i kuce pale. To se cini u namjeri da se kazne pristalice bivseg kralja Nikole. No, u stvari, tu ne moze biti rijeci o pristalicama bivseg kralja, kad je u pitanju narod. To je jedno prosto podmetanje laznih uvjerenja od strane vlasti, a stvar je pak prosta i sasvim drugog karaktera... Danasnja drzavna vlast uvela je prema narodu stav porobljavanja. Kakvi su tamosnji organi vlasti moze se zakljuciti iz toga, sto ovi svim silama rade da se narod umiri i tako 'umiren' u masama umire... Vlada je pozvala 80 (vidjenih) ljudi, da sa njima 'upravlja' narodom i pomogla je ove 'nesrecne' ljude sa 150.000 franaka... Moze vlada sazivati svoje ljudi iz Crne Gore, moze placati poslanike, moze jos za koje vrijeme uspjevati da zavadja pojedine krajeve u Crnoj Gori i izmedju njih razvijati ratne operacije, moze kociti cjelokupni privredni zivot, moze, na kraju svih ovih teskoca, traziti od naroda da je on stranacki pomaze - sve ce to biti uzalud. Grijesi ce biti kaznjeni, glave ce seplacati glavama, jer tako biva u Crnoj Gori."


PODGORIcKA SKUPsTINA - FALSIFIKOVANJE NARODNE VOLJE

List prenosi i da "pod nadnaslovom 'Srbija u Crnoj Gori' a naslovom 'Falsifikovanje narodne volje', italijanski list 'Tempo', u broju 95, donosi ovaj izvjestaj iz Kotora: 'Prilike u Crnoj Gori mjesto da krenu na bolje idu sve gore. Iz Srbije se, preko njihovih agenata razmjestenih po Crnoj Gori, sve radi da se Crna gora sasvim podcini Srbiji i postane njen sastavni dio ovako isto kao Stara Srbija i Makedonija. Nad crnogorskim narodom vrse se najveci pritisak i najgora zvjersta da pravna srbijansku upravu i da se odrekne od svojih suverenih prava. Srbijanske okupatorske vlasti, vojne i civilne, vrse u tome cilju najveci teror nad crnogorskim narodom, koji se nalazi u krajnjoj bijedi, izmucen gladju i siromastinom. Veliku bijedu crnogorskog naroda i stagovitu oskudicu u kojoj se nalazi, - jer je Crna Gora ostala bez ikakve hrane, a narod bez sredstava, - sribjanske okupatorske vlasti i do sada su pokusavale da iskoriste u politicke svrhe pridobijanjem naroda. Poslednjih dana na sve strane u Crnoj Gori osjeca se da se to sistematski provodi. Pomocu hrane i drugih zivotnih namirnica narod se ucjenjuje. Ima da bira ili da umre gladju ili da se pomiri sa okupatorskom upravom i da je prizna. Obavezuju se da ce joj ostati vjeran. Na taj nacin okupatorske vlasti izmamljuju od bijednog naroda zakletve na vjernost srbijanskoj dinastiji Karadjordjevica i izjave privrzenosti okupatorskoj Srbii. U potonje vrijeme samo se na tome radi u cijeloj Crnoj Gori i razna primamljiva obecanja se nude i onim Crnogorcima sto su se odmetnuli po planinama. Opste je uvjerenje da se ovim najnovijim trikom srbijanske okupatorske vlasti u Crnoj Gori hoce da posluze da falsifikuju narodno raspolozenje i izigraju ga, a obmanu Konferenciju Mira kako se crnogorskom narodu ne bi omogucilo da se slobodno i nesmetano izjasni o svojoj buducnosti. S tim u vezi iz Srbije je nagomilana vojska i artiljerija u Kotoru i htjelo bi se da se utice na konsultovanje crnogorskog naroda. Ocigledno je, da se po uputstvima iz Priza radi na tome, kad se vec ne moze da izbjegne narodno glasanje, da to isto izvrsi pod srbijanskim vlastima i ovako kako one to zele. Razumije se, da tu od pravog konsultovanja crnogorskog naroda ne moze biti ni rijeci da je prvi uslov da se dodje do slobodne volje naroda da srbijanske trupe i vlasti isprazne Crnu Goru?."

PRAVO MALIH I VELIKIH

"Glas Crnogorca" javlja i da je "briselski list 'Dmen' donio je potonje vrijeme nekoliko simpaticno napisana clanka o crnogorskom pitanju, iz kojih saopstavamo sljedece: 'Prva Konferencija Mira bila je veoma zagonetna i tajanstvena, i stoga nijesmo nigda bili tacno obavijesteni o buducnosti Crne Gore. culo se nesto o skupstini u Podgorici, ali demanti koji je domah slijedio, pokazao nam je sto je u stvari: nekoliko nezadovoljnika i zainteresovanih ljudi pokusali su izvrsiti prevrat. Ali, sam narod crnogorski ostao je onakav kakvi su bili i njegovi silni preci, koji su svoju slobodu branili protiv svakoga: i Turaka, i Arnauta i Austrijanaca - kako Hriscana, tako i Muhamedanaca'. Propracujuci note Kr. Vlade, upucene Konferenciji, list veli: 'Dobro ste odgovorili, predstavnici Crne Gore. Posto ste bili branioci slobode i hriscanstva, vas narod ce postati branilac svih malih naroda!' A druga Konferencija? Posto je prva prezirala male narode, hoce li ova druga priznati da pravo malih vrijedi kao i pravo velikih, i da njihov glas ima da se saslusa kao glas velikana. Ako se to postigne ovim crnogorskim protestima, neka je za to crnogorskim predstavnicima izrecena srdacna hvala!''


8.
Hrane se korijenjem i vocem koje sakupe po gorama

Obezdrzavljenje Crne Gore, 1918. godine, imalo je snazan odjek u svijetu. Paradoksalno je da su interese Crne Gore i tada bolje vidjeli i prepoznavali drugi, nego mnogi Crnogorci, koji su sa otvorenom mrznjom svu energiju ulagali na unistenje crnogorske drzave. Ovdje prenosimo neka reagovanja parlamenata stranih zemalja, kao i pisanje stampe, kako je to biljezio cetinjski ''Glas Crnogorca''

"Glas Crnogorca" je prenio i mnoge tekstove listova iz Francuske koji su, za razliku od zvanicne, anticrnogorske politike Pariza, ukazivali na cinjenicno stanje u okupiranoj Crnoj Gori. List, uz ostalo, objavljuje i ovo:
«'Medjunarodna revija za sociologiju', organ Medjunarodnog instituta za sociologiju, koja izlazi u Parizu, u svesci za avgust 1921. publikovala je na uvodnom mjestu studiju g. ministra P. soca o crnogorskom pitanju. Studija se zavrsava ovim rijecima: 'Pravo i sloboda bili su zastava oko koje su se narodi grupisali u ratu. Sad u miru Drustvo Naroda ne smije pocijepati tu zastavu, ako misli na buducnost!'»

''GORI NO TURCI''

«Pod naslovom 'Gori no Turci', izvod iz raporta pukovnika Burhama, predsjednika dobrotvorne kanadske misije u Crnoj Gori, publikovale su mnoge francuske agencije i listovi. Pukovnik Burham svoj izvjestaj je uputio u Velikim Silama. On ilustrije zlocine i nasilja koja Srbija cini u Crnoj Gori.
List 'Rom' (Pariz, 18. avgusta) donio je clanak pod naslovom ?Stradanje crnogorskog naroda?, a list 'Don Kihot' (Pariz, 21.avgusta) pod naslovom 'Italija i Crna Gora' donio je simpatican clanak o sesdesetogodisnjici vladavine Nj.V.Kralja Gospodara, kojim slavi uzvisenu licnost vladara i vitesstvo Crne Gore.
Veliki broj drugih francuskih listova publikovao je u cjelini ili u navodu rezoluciju, koju su italianski narod i poslanici donijeli u korist restauracije Crne Gore i njenog samoopredjeljenja, smatrajuci je kao politicki uspjeh Crne Gore.
casopis 'Floreal', organ radnog svijeta u Francuskoj, donio je 1.maja clanak poznatog publiciste d-ra Desbona o pitanju Crne Gore. Pisac zastupa pravo Crne Gore na Hercegovinu, Boku Kotorsku i Skadar sa okolinom.
?L'union Latni' od 26. avgusta t.g. donio je ovu biljesku:
'Dvjesta italijanskih poslanika, prije nego sto su poslanici otisli na odmor, votirali su jednu rezoluciji trazeci restoraciju Crne Gore namucene srbijanskim imperijalizmom. U engleskom parlamentu grupa Lorda Sidenhama to je isto ucinila. Kad ce se Francuski Parlament rijesiti da sa svoje strane trazi unistenje gnusne srbijanske tiranije koja se vrsi nad nasom bracom Crnogorcima?
Beogradizam je skoro istjerao iz Crne Gore nemile svjedoke, koji su bili clanovi Amerikanskog Crvenog Krsta. Votirati rezolucije u korist mucenih Crnogoraca, to je veoma dobro, ali bi jos bolje bilo da se vec jednom konstituise jedna medjunarodna zandarmerija Lige naroda, koja bi, brinuci se o ravnotezi, posto kazni crvene bandite boljsevizma, pozvala na postovanje humanih zakona bijednog beogradizma ubice i mucitelje.''
Isti list donio je u narednim brojevima i nekoliko uvodnih clanaka urednistva i saradnika zan Arsila u odbranu narodne stvari Crne Gore. U clancima su strogo osudjeni zlocini i izdajstva Srbije naspram Crne Gore.?»

ONEMOGUcENA POMOc CRNOGORCIMA

«'Revi Diplomatik' od 30. juna donosi: 'Britanska Misija za pomoc u Crnoj Gori, organizovana pod predsjednistvom lorda Provosta, poslala je 9. juna 1920, ministru spoljnih poslova lordu Kerzovu, jedan memorandum, iz koga se vidi da su srbijanske vojnicke vlasti u Crnoj Gori zabranile sefu te humanitarne misije, kapetanu cavort Mastersu i njegovomu asistentu, da udje u zemlju i da preduzme svoj rad na ublazenje nevolja crnogorskog postradalog stanovnistva. Ova misija je imala sve svoje papire potpuno uredne, posto su bili vizirane od strane nadlezne vlasti i potvrdjene od strane ministarstva spoljnih poslova.
Posto se iskrala u barskom pristanistu, u Crnoj Gori, kapetanu Mastersu je prisao jedan srbijanski kapetan i odveo ga kod prefekta. Tumac sefa misije bio je zadrzan putem od stane srbijanskih vlasti, odveden u zatvor i primijetilo mu se da ce biti strogo kaznjen, ako ma sto javi britanskoj misiji. Sve je stanovnistvo bilo obavijesteno da je opasno imati dodira sa tom misijom. Dr Dobrecic, arcibiskup barski, izrazio je zelju da vidi sefa te misije, ali je bio sprijecen. To isto se dogodilo i sa vjerskim poglavarom crnogorskih muslamana, muftijom Karadjuzovicem.
29. maja kapetan Masters bio je pozvan pismeno da napusti Bar u roku od 24 sata. sef britanske misije je protestovao, ali je naposljetku morao napustiti teritoriju Cr. Gore, otjeran od strane srbijanske vlasti.
O zivotnim uslovima crnogorskog naroda, raporat nam daje neke utiske, koje je kap. Masters mogao prikupiti za vrijeme njegova kratkog boravka na teritoriji Cr. Gore. U njemu stoji izmedju ostalog ovo:
'Nema nigdje nista, magazini su prazni, trgovi pusti. Seljaci, koji ne mogu proci iz jednog sela u drugo bez srbijanske dozvole, donose nesto iz brda na prodaju, ali sve to sto donesu ulijeva samo sazaljenje, jer cak ti siromasi ne mogu ni doci da pazara, jer su gotovo goli, odjeveni tkivom od vreca?.
Raport se zavrsuje: 'Otkako je Srbija okupirala ovu zemlju, svaka pomoc bila je uskracena svima ovim Crnogorcima koji nijesu htjeli priznati nasilnu okupaciju svoje zemlje. Narod nema ni novaca ni hrane. zivi hraneci sa korjenjem i vocem koje kupi po gorama. Moze se reci da tu bijeda vlada u najstrasnijim razmjerama. To je borba izmedju zivota i smrti i pitanje je: Kako ce taj narod biti unisten? Oni, koji se bore, idu u sume, ali izgleda da ce glad zamijeniti pustosenje rata. Hoce se, da se taj narod primora gladju na pokorenje Srbiji.''
Ovdje apelujemo ne samo na duznost nasih diplomata, no takodje i na ljudsku savjest. Zaista je sramota da se u Evropi takav brigandaz moze odigravati, a da mi gledamo izvrsenje velikog zlocina. Apelujemo na Francusku''...»

STRAVIcNO MUcENJE

«List 'sarivard' (Pariz 29. avgusta) publikovao je clanak o zvjerstvima Srbije u Crnoj Gori. Uz ostalo, u njemu se kaze:
'Vjerododstojni svjedoci, dostavili su nam nekoliko prijatnosti, zahvaljujuci kojima Srbijanci pretenduju da k sebi privuku srce crnogorskog stanovnistva.
U jednom selu 45 kuca bilo je zapaljeno i 420 zena i djece odvedeno.
Ljudi, koji su pokusali da ih brane, bili su muceni. Dvojica izmedju ovih predali su se na vjeru Srbijancima, a ovi su ih vjesali 4 puta u 24 sata!
zene su mucili vjesanjem iznad vatre da bi ih prinudili da otkriju prebivaliste ******.
U drugom mjestu, zena jednog porucnika, koja nije htjela kazati gdje joj se muz nalazi, bila je strasno tucena i na kraju istrgnut joj je jezik usijanim gvozdjem; bez sumnje da bi ubrzali iskaze.
Srbijanci su izmislili jedan nacin mucenja, koji bi inspirisao Mirbo-a: oni su sili zenskim u suknje macke, zatim su ove zivotinje tukli dok ne pobijesne od bolova, i tako su kidisale na ove jadne zenske grizuci ih i grebuci.
Veliki Predsjednik Vilson moze biti gord nacinom kojim je branio male narode, drage njegovom neurodjenom filantronskom srcu.
Vijest jedne agencije, koju su vise listova reprodukovali, tvrdjase da je Otpravnik Poslova Crne Gore napustio Francusku i da su poslanici velesila, akreditovani kod crnogorske vlade, bili opozvani i dodijeljena im druga mjesta; jednom rijecju da je Crna Gora prestala legalno egzistirati.
U stanju smo tvrditi, daje ta vijest neistinita; poslanstvo je jos uvijek u Neji-u i poslanici nijesu dobili nikakvo novo opredjeljenje. Kampanja, kojoj je cilj da ugusi glas potlacenih, nastavlja se. I to je sve!»'
"Glas Crnogorca" u istom broju prenosi i da je ''Ekler'' (Pariz, 12. septembra) u svojim clancima o jadranskom pitanju dotakao pitanje Crne Gore. Smatra ga od najvece vaznosti i trazi slobodno samoopredjeljenje za Crnu Goru".
I ''Dalmacija'' iz Zadra, u broju od 21. avgusta, donijela je takodje simpatican clanak o Crnoj Gori, pod naslovom ''Narod koji umire''.


ZATVARAJU OcI PRED OTVORENOM RANOM
"Glas Crnogorca" prenosi da je "engleski list 'Bliznji Istok' od 2. septembra objavio i ovo: 'Izgleda, da ne postoji ogranicenja politici 'slobodne ruke' saveznickih vlada. Jugoslavija je bila primorana da trazi Saveznicku Komisiju da uredi teritorijalni nesporazum izmedju nje i Arbanasa, i ona bi jednako dobro uradila da zatrazi da jedna druga Komisija uredi jednom i za uvijek status Crne Gore. Sigurno nije bas prijatno srbijanskim vlastima, da cirkuliraju medju njihovim saveznicima, ovakvi dokumenti kao sto sada dolaze od crnogorskog Presbiroa. Jedan od najskorih dokumenata donosi sumarno skorasnja zvjerstva ucinjena u Crnoj Gori, iznoseci po imenu izvjesne oficire, za koje se tvrdi da su odgovorni 'za najgroznije i jedinstvene brutalnosti', i nabrajajuci citave serije dogadjaja odomacenih na Balkanu. Ove izjave ili moraju sadrzavati neku istinu, ili su potpuno fabricirane. Ako je ovo posljednje, onda bi jugoslovenska vlada dobro ucinila da se upita za prijateljstvo Italije, koja stalno daje utociste organizacije, koja se zove i radi pod imenom Crnogorskog Ministarstva Spoljnih poslova, jer ovi napadi Presbiroa, misli se, ako se koraci ne preduzmu protiv njih, da prinose Srbiji znacajno vise stete, nego fizicke agresije arbanaskih plemenika. U svakom slucaju, ovo mnogo omalovazava saveznicke drzavnike, koji zatvaraju oci prema ovoj vrlo otvorenoj rani u njihovom balkanskom uredjenju.''

"VELIKA SKUPsTINA" ? VELIKI BLEF
Kako je prenio "Glas Crnogorca", list ?L'Inion Latin', iz Pariza, u broju od 26. avgusta, donio je na vidnom mjestu clanak sa naslovom ''zivjela Crna Gora'', iz pera doktora prava zorza Desbona, advokata pri pariskom Apelacionom sudu i direktora lista ''Diplomatik Publik'', iz koga je citirano ovo: ''Jadni Crnogorci! Siromasni ljudi za koje je rat bio narocito strasan, i koji cak ne dobijaju ni nesto slicno sazeljenju! Ah! Maleni narodi! zrtvujte se za mocne sile! Koljite se! Vrsite samoubistvo!... Vasa nagrada? Uvrede. Ismijavanja. Sebicnost... Ratovali smo da bismo omogucili narodima da sami sobom raspolazu. Eto, zbog toga Crnogorci nemaju pravo imati svoju otadzbinu i da ljube svoju zastavu! Uspostava Crne Gore ? isto tako kao Belgije i Srbije ? sacinjavase jedan od uslova mira. Poslije primirja. Kej d'Orsej i Elize potvrdili su crnogorskoj vladi, da su teritoriju Crne Gore okupirale francuske trupe i da izricna naredjenja osiguravaju postovanje ustavnih vlasti ustanovljenih institucija i slobode. Zaista, cim su Austrijanci otputovali, okupacija je izvrsena od strane srbijanskih trupa, pracene bandama pljackasi i teroristickih komitadzija. Otuda i ponistenje zakona i, sljedstveno tome, crnogorske nezavisnosti; hapsenje i ubistva rodoljuba; pljackanja, silovanja, paljevine i mucenja. Zatim jedan veliki blef: Sazivanje u Podgorici jedne ''Velike Skupstine'' ? u ostalom potpuno nepoznate u Ustavu Crne Gore. Dekret sazivanja proizilazise od tri osobe bez mandata, od kojih dvojica bijahu srbijanski cinovnici. Jedna sjednica koja je trajala nekoliko sati. Sa granatama i bombama u ruci kamiondzije zahtijevaju glasanje jedne gotove rezolucije donesene iz Srbije: zbacivanje starog Kralja Nikole. Jedan direktorium je sarzioran da likvidira poslove zemlje. Direktorium od 5 clanova: tri bivsa osudjenika na tamnicu zbog ucesca u zavjeri srbijanskoj protiv kralja Nikole; jednog nepismenog i jednog mladog studenta sa beogradskog univerziteta, koji nijednog ispita nije polagao. Likvidacija se sastoji u predaji krune crnogorske Princu Aleksandru, Regentu Srbije: unuk Kralja Nikole, prima bez stida krunu svoga djeda. Crnogorci ne usvajaju te zvanicne komedije. Oni hoce da budu gospodari kod svoje kuce. To je njihovo pravo! A mi im to pravo osporavamo?! Kucnuce cas kad ce narodi, gospodari svoje srece, moci znati osigurati da se potpuno postuje njihovo pravo da sami sobom slobodno raspolazu. Nasi upravljaci vas zaboravljaju. Narod francuski vas, medjutim, nece zaboraviti! Budite strpljivi, Crnogorci! Zadrzite nadu!''

9.
Francuska je do tada bila iskreni prijatelj Crne Gore

''La Tribune Orientale'' (Pariz, 16.VIII 1921) publikovala je uvodni clanak, u kome upozorava Srbiju da je za njenu odbranu zapoceo svjetski rat, pa joj upucuje prijekor za ono sto ona sada cini prema Crnoj Gori, a od cega su Saveznici imali da brane Srbiju od neprijatelja. Napada rezim biogradski i smatra ga kao gori od zloglasnog rezima Abdul Hamida, osudjuje drzanje zvanicne Srbije i zavrsava vjerom u pobjedu pravedne stvari Crne Gore.

''PRAVEDNA STVAR MORA POBIJEDITI? (?)

''La Revue Diplomatique'' u broju od 31.VIII.1921. na uglednom mjestu donosi clanak ''Borba Crne Gore za svoju samostalnost''. Istice borbu naroda, njegovu volju i sadasnju diplomatsku situaciju; poziva se na svecane garancije Francuske, Engleske i Italije, kao i pravo crnogorskog naroda i zavrsava ovako:
''Svaka pravedna stvar mora pobijediti. Moramo i ovom prilikom da priznamo da je trijumf crnogorske stvari vrlo blizu. Da je Srbija bila malo pronicljivija, ona bi sama od svoje strane odavno vec evakuisala Crnu Goru, bez krvoprolica izmedju srbijanskih trupa i crnogorskog naroda, borbe koja ne prestaje otkako je prije tri godine otpocela, i da ne ceka da bude medjunarodnim sudom prisiljena da isprazni teritoriju crnogorsku, u koju je usla bez prava i mandata, protivno svima obecanjima Velikih Sila.''
''La Droit des Peuples'', organ medjunarodne lige za odbranu prava naroda, u broju od marta, ponovo je uzeo u odbranu Crnu Goru. Tako u uvodnom clanku naucnik Rene Klapared pise o crnogorskom pitanju i izrazava misljenje da je sa njome ?tako grubo postupljeno samo zato sto je mala?.
''L' Am Goloaz'' (Pariz, br. 62) publikovao je clanak dr zorza Dezbona, u kome on napada francuskog diplomatu Filipa Bertloa zbog podrzavanja zvanicne Srbije, cijom je krivicom ponovo zapleteno balkansko pitanje i ugrozen mir drzava na Balkanu.
''Tribin Parlamenter'' publikovala je 7. juna clanak senatora Kornea, clana komisije za spoljne poslove u Senatu, koji zigose srbijansko varvarstvo, izdajnicku, nelojalnu politiku i predstavlja je kao opasnu za Balkan i za opsti svjetski mir. Neki ostarjeli francuski profesor pokusao je da brani Srbiju od te osude, ali odmah iza toga list ''Union Latin'' utvrdio je da taj profesor, g. Oman, vec ima poziv beogradske vlade za propagandu u korist Karadjordjeviceve Srbije i za plasiranje zajma. Znamo vec kako su rentabilne te uloge...
clanak senatora Kornea vazan je i kao pojava, jer pokazuje da cestiti elementi izdizu iznad svega dobro naroda. G. Korne predstavlja u ovom misljenje naroda i struju u Francuskoj, koja se stara ne za plasiranje kapitala i dobivanje koncesija vec o tome da se bori za mir i sloga na Balkanu i u Evropi.

FRANCUSKA TO NE SMIJE DOZVOLITI

''Revi Diplomatik'' u br. od 31. maja i ''Revi Internasional'' u svesci od juna t.g. donijeli su simpaticne clanke u korist Crne Gore. Citirajuci izjavu: g. dr soca, koja je izasla u ''Tanu'', od 19. maja t.g., list zavrsava:
''U proslosti je Francuska, pored Rusije, bila uvjek iskreni prijatelj Crne Gore. Treba se nadati da moderna i republikanska Francuska, vjerna svojim obavezama i tradicijama, nece ni po koju cijenu dozvolitim da se ma kakav atak izvrsi na neprikosnovena prava Crne Gore.
Ako prelistamo istoriju, vidjece se, da se, ne samo istorija sviju zemalja, nego takodje i najpametniji ljudi Evrope posvetili Crnoj Gori najslavnije stranice. Veliki Gledston je rekao: 'Nezavisnost Crne Gore i njeni herojski podvizi prevazilaze one koje su pocinili heroji Termopila i Maratona?.
Sinovi Crne Gore, kao i njihovi zvanicni predstavnici prijesli su zemlje i more i dodjose u Francusku da tu nadju, u danima izgnanstva, svoju drugu otadzbinu. Francuska to ne smije ignorisati. To je njen dug casti! Ona sacinjava najdragocjeniji kamen njene velicine i njenog prestiza u svijetu. Francuska je u cijelom svijetu poznata kao pokroviteljica malih drzava. Ona ne smije nikad napustiti svoj sveti ideal, koji ju je nacinio velikom i koji je mogao oko nje okupiti u ratu toliko malih naroda. Njen slavni drzavni poglavar Poenkare, zar licno ne pisase 24. novembra 1918. da ''Francuska nije zaboravila junastvo kojim je Crna Gora ustala. Ona zna patnje naroda crnogorskog... Crna Gora ceka s uvjerenjem svoju restauraciju u svoju slavu. Nasa zemlja nece zaboraviti one koji su bili partizani pobjede. Jedan pogled na proslost ce uvjeriti da samo pod tim uslovom moze biti lijepa i trajna ta pobjeda?.

KRALJ ODBIO SRPSKU APANAzU

Ovdje saopstavamo i komunike Kraljevske Vlade, koji su donijeli u cjelini pariske agencije Radio, Pres Asosije i Azane de Balkan, a koji je, bio bilo u cjelini bilo u izvodu, publikovan u raznim francuskim listovima:
''Pitanje Crne Gore je jedno internacionalno pitanje, koje jos nije rijeseno. Ono mora biti tretirano od strane Konferencije Mira. Garancije Velikih Sila su izricne, isto kao i deklaracije da pitanje Crne Gore mora biti tretirano od strane svih Velikih Sila na Konferenciji Mira.
sto se tice novosti koje se rasprostiru iz Beograda da je srbijanska vlada odlucila da ponudi kralju Crne Gore godisnju apanazu od 300.000 franaka da se odrece svojih prava na krunu Crne Gore, one su primljene sa gnusanjem u crnogorskim krugovima.
Slicne su ponude, uostalom, bile cinjenje kralju Nikoli u jesen 1918. i u avgustu 1919. On je izjavio, odmah u to doba, da se ne tice njegove licnosti; posto su cast i pravo crnogorskog naroda jedino u pitanju, oni ne mogu biti predmet nikakvog trgovanja.
Kruna Crne Gore je iskljucivo svojina crnogorskog naroda; kralj je samo njen nosilac. Zbog toga je crnogorska vlada ovlascena, i u ime Nj. V.Kralja da izjavi da ce svaka eventualna ponuda u tom smislu biti odbijena sa najvecim gnusanje.
I od prije crnogorski upravljaci nijesu nikad cinili, niti ce ikad ciniti, trgovinu sa crnogorskim pravima.
Crnogorci nastavljaju borbu i nece poloziti oruzje, sve dok Srbija ne evakuise Crnu Goru?.

ATENTAT PROTIV NEZAVISNOSTI

List ''Pari-Sid-Uest'' u dva posljednja broja, januar 1921. u rubrici spoljne politike, donio je dva energicna clanka u odbranu Crne Gore. Ostro osudjuje nasilja Srbije, za koju kaze da nema u Francuskoj potpore, do u izvjesnim cinovnicima, a koji su za to potplaceni. Poziva Francusku da postuje zadanu rijec. clanak se zavrsava sa vjerom u pobjedu 'svetih i nepokolebivih prava Crne Gore', da ce 'neumitna privda donijeti triumf Crne Gore, a kaznu njenim neprijateljima'.
''Rekler'' ugledni pariski list u svom broju od 27. decembra, donio je clanak koji saopstavamo u navodu:
''Ta novost, koja je mozda istinita, izgledace u toliko prije vjerovatna onima koji poznaju crnogorske stvari ukoliko je tesko razumjeti kako razlozi na koje se ta odluka poziva mogu opravdati jedino takvo rijesenje. S druge strane, rapalski sporazum bio je ucinjen izmedju Rima i Beograda, bez prisustva Crnogoraca. Isto tako, izbori o kojima je rijec nijesu bili u Crnoj Gori nista drugo, do jedna strahovita sprdnja, nametnuta od strane srbijanske tiranije.
Izgleda nam, dakle, tesko objasniti sa tim jednu mjeru koja nije, u stvari, nista drugo do diplomatsko priznavanje jednog atentata protiv nezavisnosti jedne drzave koja hoce da ostane suverena, i koja je to uvijek bila za toliko minulih vjekova. I ta se zemlja borila za saveznicku stvar, tako dobro, da u jednom neobino mutnom i ocajnom momentu rata, nije oklijevala da se zrtvuje za spas srbijanske armije u povlacenju''.
''Gazeta del Popolo'' u svom broju od 28. decembra publikovala je, od strane svog predstavnika u Parizu, dug clanak i intervju g. Ministra soca o politickoj situaciji Crne Gore. Dopisnik navodi da je povodom vijesti o opozivu francuskog poslanika ucinio posjetu Vladi Crne Gore u njenom zdanju u Neiju ''na kojem se pod burnim nebom bijesno leprsa narodna zastava'', ili ''duhove sam nasao vedre, pune odlucnosti za borbu i pobjedu''.


NE GOVORE O RAZBOJNIsTVU SRBIJANACA
?Glas Crnogorca? objavljuje da je ''Vag'', list socijalisticki, koji izlazi u Parizu, u svome broju od 19. avgusta, na uvodnom mjestu donio clanak pod naslovom ''Razbojnici''. Pisac clanka je direktor lista, cuveni publicista g. Pjer Brizon, francuski narodni poslanik. U clanku se kaze: ''Svako govori u Francuskoj, u Engleskoj o velikom ratu zapadnog kapitala protivu Rusije. Ali, niko ne govori o razbojnistvu Srbijanaca ? tijeh jagnjadi iz 1914. koji su bili povod rata.'' Zatim saopstava u izvodu raport komandira Ivana, potprucnika Boza i zemljoradnika M. Bulatovica o zlocinima i zvjerstvima koje su Srbijanci pocinili u Rovcima. Zavrsava ovom teskom optuzbom: ''I treba reci jos da smo, toboz radi pomoci onih srbijanskih razbojnika, upali 1914. u rat, u kojemu je bilo 12 miliona mrtvih?. U slobodoumnim krugovima francuskim clanak je izazvao citavu senzaciju i otvara oci i onima koji jos ne vide kakvu opasnost predstavlja zvanicna Srbija. Savjest se revoltira pred grozotama koje Srbijanci cine u Crnoj Gori, a na koje ih goni bijes i korupcija njihove krvave dinastije i njenih saucesnika".
?OPsTE JE GNUsANJE?
?Glas Crnogorca? dalje pise: ?Prilikom opoziva francuskog poslanika kod Kraljevske Vlade, moze se utvrditi da je cjelokupno francusko javno mnjenje na strani Crne Gore. Nije se naslo ni jednog pojedinca, ni jednog lista koji je imao kurazi da odobravanjem proprati taj postupak francuskog Ministarstva Spoljnih Poslova. Pojedini listovi ostampali su bili lazne vijesti iz Beograda, ali kad je Kraljevska Vlada dala svoje saopstenje i demanti, utisak je bio nepovoljan za Srbiju, i u Francuskoj danas samo se moze cuti osuda protivu politike Srbije i njenih pomagaca. Opste je gnusanje protivu nasilnicke politike i protivu sistema lazi i korupcije, koju Srbija bezocno siri pred ocima civilizovanog svijeta bez straha za buducnost i sramotu koju time nanosi svome narodu. Na vijest o opozivu francuskog poslanika, mnoga ugledna lica kako francuska tako i drugih narodnosti, dosla su u sjediste Kraljevske Vlade u Neji kod Priza, krajem prosle godine da se obavijeste i izjave svoje simpatije. Druga, pak, pismima i telegramima izjavila su svoje simpatije i gotovost da do kraja ostanu uz borbu Crne Gore protivu njenih neprijatelja ma ko oni bili. Nekoliko Francuza ponudilo se da i oruzjem stanu pod birjak crnogorski, ako tu ustreba. Svi nam dovikuju: ''Ne klonite, Crnogorci u vasoj borbi! Svijet ste ubijedili u vase pravo: pobjeda ce doci!''

PROTEST CRNOGORACA U FRANCUSKOJ
Crnogorci u Francuskoj uputili su na francuski narod ovaj protest: ''Crnogorci, koji su izbjegli ispred neprijateljske najezde i koji se bjehu sklonili pod okrilje njihove velike saveznice Francuske, pretrpjeli su danas isto toliko gorskih iskusenja kao u danima njihove ekzode. Oni bjehu upravili sve svoje nade na Francusku, utociste njihove Vlade u onim gorkim casovima. Na nesrecu, odluka koju donijese francuski upravljaci pokolebava njihove nade, jer ta odluka vrijedja njihovu zemlju i pravo slobodnog opredjeljenja. Mi natavljamo da vjerujemo da francuski narod nece nikad odobriti akt svojih upravljaca i da ce njegova ziva simpatija uvijek ostati na strani slabih i potlacenih. Milioni zivota palih za Pravo i Slobodu uzvikuju: 'Pravda!' dok na nasim ognjistima ponovo toci krv, prolivena od strane zlocinacke oligarhije iz Biograda. U slucaju da bi civilizovani narodi dozvolili da ti zlocini budu izvrseni do kraja, neka znaju da ce crnogorski narod, on sam, nastaviti borbu ili do istrjebljenja, ili do trijumfa svoga prava slobodnog raspolaganja samim sobom''..
.

10.
Crna Gora ne moze umrijeti

"Glas Crnogorca" pise i o zalaganjima Rusije za pravedno rjesenje crnogorskog pitanja, prenoseci da je zvanicna Moskva, uz ostalo, uputila Konferenciji u senovi (1922) ostar protest zbog nepozivanja predstavnika Crne Gore na taj skup. Potom nastavlja:
«Osim note predsjednistvu Konferencije u senovi, kojom je ruska delegacija pitala zasto Crna Gora nije pozvana na Konferenciju, cicerin je u noti od 30. aprila o.g. upucenoj Konferenciji govorio o Crnoj Gori, a takose o Hrvatima i Makedoncima. Srbijanska delegacija protestovala je zbog toga pismom od 4. maja, upucenim cicerinu, u kome, izmesu ostalih lazi, stoji, da je crnogorski narod, navodno, odlucio slobodno o svojoj sudbini u novembru 1918. g. a u stvari u sramnoj i laznoj, takozvanoj 'Velikoj Narodnoj Skupstini'.

Povodom ovoga predsjednik Vlade, general Vucinic uputio je iz Rima telegrafsku zahvalnicu cicerinu, kojom je dokumentima pobio lazi srbijanske delegacije. Sa svoje strane, ministar spoljnih poslova dr soc, uputio je, u ime nase delegacije u senovi, u istom smislu, notu ruskoj delegaciji.
Zbog ovoga srbijanska vladina stampa ponovo se ozlojedila na Rusiju, te, primjera radi, navodimo sto o tome veli ''Samouprava'' od 7. maja o.g.
''Prije neki dan odigrao se na senovskoj Konferenciji jedan skandal, koji ce, vjerovatno, ostati jedan od najvecih, koji su se na njoj odigrali. G. cicerin je pokrenuo u senovi pitanje ugnjetalih masa u nasoj drzavi, i ? vaj koliko neuracunljivosti! ? on je optuzio nasu zemlju da tiranise Hrvate, Makedonce i Crnogorce. On se oslanja na Sofiju, na takozvane agente Mihaila Njegosa i na Radica. Ali, on se ljuto vara kad sve to cini. Taj put je daleko od svega sto bi nas navelo na ma kakve izmjene u nasoj korektnosti, nasoj lojalnosti i u nasoj neutralnosti. U nasoj zemlji se jos postuje pravo i jos stite slabi, kao sto je to uvijek u njoj bilo''...
Predsjednik Komesara, narodni komesar za spoljne poslove Ukrajinske Socijalisticke Sovjetske Republike, g. Krostijan Rakovski, poslao je sljedece pismo bolonjskom centralnom komitetu za nezavisnost Crne Gore:
''Gospodine Predsjednice! U odgovoru na Vase pismo (br. 635) od 16. maja, koje sam primio dok sam se jos bavio u senovi, cast mi je saopstiti Vam, da je ruska delegacija u dva maha naglasila Konferenciji nepravdu ucinjenu crnogorskom narodu, s kojim je Srbija postupila kao s kakvim porobljenim narodom, a bez njegove konsultacije. Ruska je delegacija postavila pitanje: zasto Crna Gora nije bila pozvana na Konferenciju, a zatim smo i u svom, dobro poznatom, odgovoru g. sanceru u pitanju Georgije, protestovali protivu nepravde ucinjene Crnoj Gori.»

CRNOGORCI PRVI NA BALKANU IMALI NEZAVISNU DRzAVU

''La Revi Kontemporen'' (Pariz, maja 1922.) publikovala je clanak svog direktora Anri D' Osmana pod naslovom ''Crna Gora ne moze umrijeti'' ove sadrzine:
''Crna Gora je mala zemlja, ali koja moze podmirivati svoje potrebe. Njena obilna bogatstva ocekuju samo eksploatacije. Njene sume, a da i ne govorimo o rudama, predstavljaju 120 miliona kubnih metara industrijskog drveta prvoga reda; sada ih cijene na nekoliko milijardi. Osim toga, naknada ratnih osteta, koje se duguju Crnoj Gori, bile su procijenjene na Konferenciji u Sia na 723 miliona. Prema tome, rekonstitucija ove zemlje je osigurana.
Narocito hocu da pokazem da to napominjem ovdje da bih demantovao verziju, rasprostranjenu od njenih neprijatelja, da Crna Gora ne moze opstojati bez pomoci sa strane. Ako Crnogorci nijesu znali bolje eksploatisati prirodne izvore Otadzbine, to je za to sto su u toku vjekova bili primorani da stalno brane oruzanom rukom njihovu slobodu. Mesutim, sa teritorijalnim prosirenjima, koje joj pripadaju po etnickom, istorijskom i ekonomskom pravu, njeno stanovnistvo popelo bi se na jedan milion. Njena buducnost, dakle, osigurana je.
Ne treba zaboraviti, takose, da su Crnogorci stvorili prvi na Balkanu svoju nezavisnu drzavu, koja je kao takva priznata od 1076. g. u mesunarodnim odnosima. Crna Gora ostade slobodna, cak i onda kad ostale hriscanskske drzave, podrazumijevajuci i Srbiju, stenjahu pod turskih jarmom. Napad Austro-Njemacki 1914. uvrsti Crnogorce na stranu Saveznika, i ako ih je ratna sreca osavila, ipak sve pokazivase da ce im se osigurati dostojna reparacija.
Izjava g. predsjednika vlade Brijama (1917), predsjednika Poenkare-a, g. Pitoma, ovdasnjeg ministra spoljnih poslova (191, kao i mesaza g. predsjednika Vilsona u americkom Kongresu, od januara iste godine, kategoricne su u tom pogledu. Vrhovni Savjet od 13. januara 1919. bjese odlucio, ''da ce Crna Gora biti predstavljena jednim delegatom, ali pravila odnosno odresivanja toga delegata bice fiksirana onda, kada politicka situacija toga naroda bude rasvijetljena.''
Zna se sto je docnije s njim bilo. I pored te odluke, kojom je nasilna aneksija Crne Gore od strane Srbije ponistena, vlada biogradska organizovala je jednu prividnu narodnu konsultaciju, koja, pod protekcijom srbijanskih bajoneta, jednostavno, aneksira Crnu Goru Srbiji.
Poslije takvih intriga, u kojima bi umijesan g. Andrea Bartolo, kojega je g. Poenkare zauvijek udaljio iz Kej d' Orseja, ta nepravda bi dozvoljena! Mi cemo to znati jednog dana, ali ljudska savjest, ta neminovna pravda, o kojoj govorase Gambeta nece dozvoliti Srbijancima da stave, tako reci, u njihov dzep jednu 1000-godisnju drzavu, jedan herojski i kavaljerski narod. Francuska, koja se borila 4 godine za trijumf pravde, ne moze tolerirati takav postupak... I Njemacka je pokusala nametnuti svijetu tu monstruoznost, ali sila ne nadvlasuje pravo. Mi to bar mislimo.
Zakonita Vlada Crne Gore uvijek je zahtijevala za tu zemlju jedan plebiscit, koji cak nije bio osporavan, stanovnicima Koruske, slesviga i slezije. Sadanja situacija Crne Gore ni u cemu se ne razlikuje od one u Belgiji i Srbiji, koja je bila stvorena austro-njemackom okupacijom. G. Bonomi, predsjednik italijanske vlade, zar nije potvrdio, u svome govoru od 23. jula 1921. da ''sadanje fakticko stanje Crne Gore, stvoreno od strane Srbije, nije dobilo nikakvu mesunarodnu sankciju.''
Saveznicki skupovi nijesu imali kurazi da pristupe rjesavanju crnogorskog pitanja, tj. da prinude Srbiju na evakuaciju Crne Gore, da bi crnogorski narod mogao slobodno raspolagati samim sobom.
Mesunarodna Konferencija u senovi, na kojoj nijesu bile vise evropskih drzava, jeste ekonomskoga reda. Mi, takose, ne vjerujemo da ce ona uzeti u pretres koje pitanje politickoga reda. Mesutim, mi vidimo, da je Vlada Crne Gore podigla energicno svoj glas pred tim areopagom. Dedegacija Crne Gore podnijela je Konferenciji memoar o trazenjima Crne Gore. Ta delegacija bila je primljena od predsjednika Konferencije g. Fakte, kao i raznih drugih licnosti.
Mi smo uvjereni da ce doci dan, kada ce se pravda dati gorstacima Crne Gore, koji traze svoja prava, kao sto Francuzi neumorno traze svoja.''

PISANJE sVAJCARSKE sTAMPE

?Glas Crnogorca? pise i da zenevski list ''Droa de Pepl'', u broju 2, donosi dva clanka o Crnoj Gori, od kojih jedan glasi:
«Da ne govorimo o skrivenoj sili novaca. Ali, cudimo se pravcu koji su ponekad uzele ta volja pravice, ta zelja za mirom, osnovana na postovanju prava, tako cesto i tako jako isticane za vrijeme svjetskoga rata. Treba li uporesivati tu volju, tu zelju, sa morskim valovima koji, polazeci iz tolikih daljina, tako visoko uzrasli, tako velicanstveno naduti udarajuci o obalu, nista drugo ne daju, do jedino prizor njihove nemoci i njihove ljage?
Ja sam sebi ponekad postavljao to pitanje, a poglavito misleci, dok je svi zaboravljaju, na ?srbiziranu? Crnu Goru. Zasto takva nepravda? To je zbog cega se pitala, tu skoro, italijanska komora pri slusanju raporta komisije, koja isticase taj cudnovati slucaj da Sen zermenski Mir smatra kao ugovarace drzava koje su ponikle raspadom Austro Ugarske i koje su tretirane mnogo drukcije od Austrije, kao da nijesu sa njom bile u ratu, u istoj mjeri kao ona, dok druge drzave, na primjer Crna Gora, nijesu bile ni primljene na Konferenciju...
Crna Gora se borila za Saveznike. Saveznici je za to kaznjavaju. Oni su je smotali. Moglo se ocekivati od pobjedonosnog udruzenja demokratskih nacija nesto drugo, a ne ovakva podvala.
U vremenu kad imasase ljudi, takve sramote ne trpljahu se. Bez materijalne sile, jedino sa muzestvom njihova duha, bijahu heroji Prava, vitezi Ideala, koji se nikad uzalud ne prizivahu. Rat 'moralizatorski, nurifikatorski, i regenatorski' izgleda da je pogubio sve te ljude. Zar nema nijednog od njih da postavi, sa vise autoriteta nego sto to ja mogu, to zalosno pitanje: A Crna Gora?»

HRANE SE PROKUVANIM LIscEM

svajcarski list ''Zurnal de Zenev'' u svom 103. broju, donosi ovaj clanak:
«Pocev od 1. januara 1916. Crna Gora je izgubila svoju slobodu u borbi protiv svojih napadaca. Svu svoju malu srecu sistematski je upropastila. Sada se ta zemlja bori za svoj opstanak. Nema stanovnika koji ne mora da se postara za koje zrno psenice, za svoju kucu, a za odjecu i obucu ni govora nema. U njihove slamom pokrivene kuce ne ulazi nista drugo, nego lisce biljaka, koje ni koze nece da brste; oni ga kuvaju dokle god gorcina iz njega ne izase i onda se hrane tim pokuvanim ostatcima.
U jednom selu od dvadesetak kuca, deset porodica milostinjom produzuju svoj napaceni zivot. To bijedno i nesrecno stanje koje sada tamo vlada postaje sve gore...
Prosla zima i proljece provedena je nekako zahvaljujuci posredovanju Amerike, koja je donijela vece kolicine namirnica, odijela i ljekarija. Ali ta je pomoc obustavljena, jer se Amerika povukla i racuna se, da je najmanje od novembra pa do sada, kada situacija nije poboljsana, 80.000 dusa (Crna Gora sada ima nesto vise od 200.000 stanovnika) umrlo od gladi. Narod cini sve sto je moguce da se spase od katastrofe. Svaki najmanji kutak je obrasen, ali nije samo pomoc narodu iscrpljena, narocito humana. Nedostaje dovoljni broj ljudi za rad potreban.
Stanovnistvo je vecim dijelom sastavljeno od udovica i sirocadi. Polja su obrasena ali ove godine nece donijeti roda. Ona su upropasceni od crnih malih insekata, skakavaca, koji cine pojavu za vrijeme rata i od kojih se ne moze sprijeciti pustosenje. Proslog ljeta oni su opustosili okolinu Podgorice; ove godine donijece bijedu cijelom narodu.
To je situacija u Crnoj Gori. To su izgleda na buducnost te zemlje i njene zetve. stavise, uvoz je zaustavljen, Crna Gora podnosi danas slucaj kojem se ne moze naci ravna.»



SAVEZNICI SU BILI NEKOREKTNI PREMA CRNOJ GORI
»Sarajevski list ''Srpska Zora'' broj 277, od 21. marta, donijela je ovo: ''G. Risto Popovic, biv. ministar u Crnoj Gori, objelodanio je 18. marta o.g. ovu veoma znacajnu izjavu o Crnoj Gori: 'U jednom od proslih brojeva 'Obzora' izasla je izjava g. Mirka Mijuskovica 'Obzora' izasla je izjava g. Mirka Mijuskovica, biv. crnogorskog ministra, a u pitanju ucestvovanja Crne Gore u svjetskom ratu. To mi je dalo povoda, da i ja o tome recem nekoliko rijeci, uvjeren da cete im dati mjesta u vasem listu. Akceptiram u cjelini izjavu g. Mijuskovica i izjavljujem: 1. Da je Crana Gora bez ikakvog organicenja i bez ikakvog pritiska sa ma koje strane, dosljedna bratskoj duznosti i osjecajima prema Srbiji i drzavnim amanetima, stala uz Srbiju i vezala svoju sudbinu sa njenom sudbinom, i to prva od sviju Saveznica, i u vrijeme kada se jos nije znalo ni kakvo ce drzanje zauzeti Rusija. U toj njenoj odluci nijesu je mogli pokolebati ni sjajna obecanja bivse Austro-Ugarske monarhije, ni savjet jednog od danasnjih saveznika ?da bude mirna?. 2. Da je u toj borbi izdrzala sa najvecim samopregorijevanjem i potpuno ispunila svoju zadacu. Podlegla je daleko nadmocnijem neprijatelju, jer je bila iscrpila sve svoje sile. Sa zadovoljstvom konstatujemo otvoreno i casno priznanje nekih listova, npr. ''Balkana'' br. 17, zasluga Crne Gore, njene vojske, njenog kralja, njene vlade i njene Narodne Skupstine. Idem jos i dalje i izjavljujem: Crna Gora, njena vojska, njen kralj, i njena vlada nijesu izdali Saveznike, vec naprotiv - Saveznici su njih napustili u najtezim momentima ostavili i bez pomoci i bez prijateljskog savjeta. Za sve vrijeme trajanja rata Crna Gora bila je i lojalna i korektna prema Saveznicima. Saveznici prema njoj nijesu bili takvi. Istorija ce ovo utvrditi i kao istinu zabiljeziti! Danasnje neozbiljno pisanje nekog dijela stampe, dokazace samo to, da je nepravilan put, kojim se poslo k nasem ujedinjenju, i da se za taj ideal sviju nas, pored tolike krvi, nepotrebno trazila i moralna smrt upravljaca Crne Gore. U stanju sam sve ovo dokazati i sa svojim drustvom braniti pred svakim nepristrasnim sudom nas ispravan i patriotski rad''.»

11.
Zlocinci priznaju grijeh vlast nad narodom surova

"Glas Crnogorca" u broju 96, pod naslovom "Zlocinci priznaju grijeh", objavljuje i sljedece:
«"Stojan Protic, kao pred smrt, osjeca na dusu tezinu grjehova, zavjerstava i zlocina, sto ih je Srbija, on i njegovi drugovi, ucinili protiv Crne Gore i njenog naroda.
Izvjesni radikalski listovi donosili su clanke o zvjerstvima zvanicne Srbije u Crnoj Gori. cak i 'Tribuna' (28.IX 1920) otkrila je i priznala sva ona strahovita zvjerstva, o kojima smo pisali u nasem listu. 'Obzor' (Zagreb, 4.V.1921) i 'Radnicke Novine' (Biograd, 6.XI.1920.) to su potvrdile. Sve ove novine priznale su grijeh svojih gospodara i svoje sopstvene tek onda kad su zlocinici uhvaceni na djelu od strane Velikih Sila i stranih humanitarnih misija, koje su se o tome uvjerile na licu mjesta."

RADIKALI UKAZUJU NA ZLOcINE
"Sad je dosao red na list Stojana Protica ? 'Radikal' (25., 26., i 27. februara 1922.) i sam priznaje nesnosno stanje i zlocine, koji se vrse nad crnogorskim narodom od strane srbijanskih 'vlasti' i njenih agenata i spijuna. U tim clancima Crna Gora naziva se zemlja jauka ? Jaukovina. Toboznji srbijanski 'okruzni nacelnik' u Niksicu napada se za krivice, zbog kojih je 'smijenjen sa svoga polozaja':
'Milu Bogu hvala, kad i dahiluku ovoga nikogovica (koji se hvali da mu prezime datira iz XIII vijeka) dodje kraj. Jer, dosta je nas narod za dvije godine jaukao pod uobrazenjackom kamdzijom ovog nacelnika iz XIII vijeka, za koga svi Drobnjaci tvrde, da su ga gradili askeri, kad mu je majka nosila buvaricu na Lever?Taru da prodaje. Sin Radovana Kolancine iz Pridvorice, ovaj se tankolozovic skolovao u Turskoj pod Abdul Hamidom, gdje je poprimio i sve turske manire, ideologiju i prljavstinu. Taj ni po godinu dana nije presvlacio kosulje, ni izuvao carape s noga, sve dok mu se na njima na raspanu. Dobivsi pod kraljem Nikolom sluzbu, zakleo mu se na vjernost. Za vrijeme rata s Austijom bio je pisar vojnog suda, tad su mu Mendzo Blagotin i Vujovic iz Mokre Njive pisarsko gospodstvo malo izmedju ruka propustili u Banjanima. Na povrsinu ga je iznio poznati politicki kreten Marko Dakovic, za vrijeme svog predsjednikovanja u Izvrsnom Odboru, postavivsi ga, kao svoga prisidjeldiju, prvo za predsjednika prvostepenog suda u Pljevljima, a zatim za okruznog nacelnika u Niksicu, sa zadatkom: da Marku, Miju Socici i sebi pripremi teren u ukvrzi duhove u niksickom okrugu, za slucaj novih izbora za narodne poslanike. I zaista, cim je dosao u Niksic, Jaukovic se upregao u jaram famozne 'kuzine sa tri coska' i opkolno se najgorim moralnim olosem... Da bi pokazao da je sila i vlast, poceo je svako vece u deset sati ici od kavane do kavane, te licno izgoniti konsomante iz njih, cime je, naravno, nacelnicki polozaj u ocima ovog patrijahalnog svijeta srozao na nivo pandura... Jaukovic je svojom rukom u svojoj kancelariji batanao Bekicu Mizovica, gospodjicu Svetu Uscumlic i druge."

NIKsIc POPRIsTE cUDA I POKORA
"Policiski pisar Ilija Kastratovic, koji je za sve vrijeme okupacije bio svapski cinovnik i koji je prije rata imao da odgovara pred sudom za bracni prekrsaj i kopile u Pivi, bio je za sve vrijeme Jaukoviceva nacelnikovanja njegov najpovjerljiviji desnokrilnik. Pod izgovorom da oduzima vojnicko odijelo i obucu, Kastratovic je, usred dana i nasred pazara niksicskog, medju hiljade muskog i zenskog svijeta, ostavljao gole i bose i bez gaca seljake i gradjane. Taj isti gospodin ima obicaj da u ponoci ispituje okrivljene i hapsi pod zandarmerije, kojom ih prilikom najnemilostivije bije i pretuca. Naravno, da to ne moze biti bez znanja i naredjenja Jaukoviceva.
Dok po niksickim nadlestvima nema ni cestitih stolica, dotle se Jaukovic u svom stanu sluzio namjestajem iz dvora kralja Nikole. Radoznali smo, da li ce mu kum Pero 'cuk' dozvoliti, da, kad bude definitivno napustio Niksic, ponese sobom dvorske stvari, kao sto su i neke ranije 'velesile' ucinile. Uostalom, to bi bilo potpuno u karakteru ovog beskaraktera, koji je dosao u Niksic go kao prst, a koji sad iz njega iznosi pune bisage i koji se toko nasuo, da cak i u Pljevljima kuce kupuje.
Kad je sekretar okruznog nacelstva, g. Radovan Tomic, za vrijeme Jaukoviceva odsustva, uspio da preko zandarmerske patrole rani i opkoli u Drobnjacima komitskog vodju Muja Basovica, Jaukovic je pohitao iz Pljevlja u Niksic i odmah naredio: da se svaka potjera za Basovicem obustavi. A to, kazu, za to sto mu je Basovic porucio, da ce mu poklati familiju, ako ga ne ostavi na miru.
U nizu podviga ovog nacelnika iz XIII vijeka je i svojevoljno stvaranje i favoriziranje kontra-komitskih ceta, koje su za narod i postene gradjane gore od pravih komita. zrtva ovih varvara bio je cak i jedan zandarm u Rudom Polju, a zrtva opet sadiste Jaukovica bio je uzet Vuksan Zmajevic, koji je na Bardanjoltu, pri opsadi Skadra, osakacen, i koga su prvo, kontra-komiti opljackali, pa onda Jaukovic izbatinao i bracu mu pohapsio.
Najzad Jaukovic se nije ni najmanje ustrucavao da o prilikama u okrugu i o svojim protivnicima salje u Biograd lazne i tendeciozne izvjestaje, da nepovoljne tuzbe adaptira ili nikako i ne zavodi i da donosi nezakonite i sailaginska rjesenja protiv casti i sigurnosti protiv svakoga ko bi mu se i sa cim zamjrio. Prisiti nekome epitet komuniste, pa ga, kao takvog, podvrgnuti policijskom gonjenju, to je njemu lakse bilo nego popiti casu serbeta za jaslama rasisima Muja, u osjenci Jokine kotule, pred ikonom Blumovom i u krugu sviju onih koji su po paragrafu 85. imali da odgovaraju.Poslije svega ovoga cuda i pokora, kome je nas nesrecni Niksic bio popristem, trebale su skoro tri godine dana, pa da nadlezni u Biogradu progledaju... I mjesto da za ova i ovakva svoja nedjela ovaj tipus iz XVIII vijeka ide pod sud, on prosto biva smijenjen! Hanralih! I ejvalah im na tom! Ali, neka sad ministar pravde pazi, da mu ova smrdibuba ne uleti u lonac...''»

OSUDA «OSLOBODILAcKOG» REzIMA
"Glas Crnogorca" prenosi i ovo:
«''Radnicke novine'' (br. 216.) donijele su clanak o izborima, koji ovako pocinje: ''Najzad, posljednja medju posljednjima, Jugoslavija izlazi pred sud svoga naroda poslije pune dvije godine otkako se 'oslobodila' i 'ujedinila'. Za dvije godine nijesu smjeli da upitaju narod kako se osjeca u novoj drzavnoj zajednici, kako misli o radu svojih 'oslobodilackih' vlada. I kad je narod htio da progovori, kroz stegnuta usta ? koliko su mu najstroziji zakoni o stampi dopustali, koliko mu je brnjica cenzire ostavljala daha ? i to malo glasa satirano mu je zandarskom pesnicom u grlo: jer je taj glas bio osuda 'oslobodilackog' rezima. I pune dvije godine politicki trgovci burzoaskih partija, koji su se izmjenjivali na vlasti, proveli su poglavito u borbi sa narodom, koji je htio da progovori, da osude zlocinacku, pokvarenu, reakcionarnu i protivnarodnu politiku...''Republika', govoreci o ekonomskim i politickim prilikama u Crnoj Gori, medju ostalim kaze: - Neosporno u Crnoj Gori utrosena je ogromna suma novca, proporconalno vise nego u ma kojoj drugoj pokrajini.Pitajuci se: na sta taj novac ide, list dodaje: - Taj se novac trosi i nemilice baca na povjerljve svrhe. Usljed ovakvog ekonomskog 'blagostanja', masa radnog svijeta, koja je za vrijeme rata iz Amerike i drugih zemalja dosla, primorana je da ponovo napusta svoju otadzbinu i da u amerikanskim i drugim rudokopima ostavlja svoje zdravlje i zivote i otuda izdrzava svoje porodice.
Svojim naopakim nacinom rada i upravljanja stvorili su veliku provaliju izmedju naroda, njih samih i danasnjeg sistema uprave, koja se ne moze nicim premostiti.Zato narod ove pokrajine sa nestrpljenjem ceka dan izbora, kada ce se dostojno oduziti svojim laznim apostoima i pokazati im da su oni nedostojni zastupati njegove interese.»


SVE cE TO BITI UZALUD GRIJESI cE BITI KAzNJENI
Kako prenosi "Glas Crnogorca", beogradske ''Radnicke Novine'', u broju 122, pod naslovom ''Nek se ima'', objavile su ovaj clanak: "Vlada u Beogradu pozvala je 80 'vidjenih' ljudi iz Crne Gore da pomognu u teskome poslu koji ona obavlja 'za srecu i dobro' naroda ove pokrajine. cudna je stvar koliko je nesrecan narod u Crnoj Gori! Za vrijeme rata prepolovljen, imovina mu sva unistena, jos i sada neobnovljen saobracaj, on je danas u takvom polozaju da, primoran da placa kukuruz 4 dinara, mora formalno da umire od gladi. Vlast je nad narodom surova. Sve metode unistavanja zivota primjenjuju se, cak se i kuce pale. To se cini u namjeri da se kazne pristalice bivseg kralja Nikole. No, u stvari, tu ne moze biti rijeci o pristalicama bivseg kralja. Kada je u pitanju narod, to je jedno prosto podmetanje laznih uvjerenja od strane vlasti, a stvar je, pak, prosta i drugog karaktera. Narodu koji je upropascen nije davana pomoc. Javnih radova nema, saobracaja nema, uvoza nema. I prirodna je stvar da narod trazi spasenje iz takve situacije. U ujedinjenju ocekivao je ne samo na nacionalnu nego i kulturno socijalnu dobit. I danas kruna moze jedino da blagodari tome sto su u pocetku narodom vladale takve dvije nade, inace nikakva dinastija ne bi bila te srece da poslije evropskog rata rasiri svoju vlast nad narodom u Crnoj Gori. Nesreca je za narod bila sto je on u prvim danima bio rastrojen i bez i najmanje objektivnih poznavanja svega onoga, sto se moglo predvidjeti kao siguran cilj ondasnjih i danasnjih mjerodavnih, te su ovi mogli i uspjeti da prijevarom raisre svoju vlast nad narodom i da ga izloze tako strasnoj bijedi. Danasnja drzavna vlast uzela je prema narodu stav porobljavanja. Kakvi su tamosnji organi vlasti, moze se zakljuciti iz toga sto oni svim silama rade da se narod umiri i tako 'umiren' da u masama umire. Narod je u tom pogledu bio nesrecan, i u tome pogledu sto nije imao sposobnih i idealnih ljudi, kada bi prihvatajuci sudbinu njegovu ostali dosljedni pozivu covjeka. Oni su uveliko nesposobni, slabog karaktera, u velikom broju krivci za ranije nesrece pricinjene narodu, i gotovi su da za razne burzoaske partije nasilnim mjerama stvaraju teren u narodu. A kako zivi taj narod? Ima primjera da covjek po 3 dana ide pjesice kolskim putem, da kupi 8 kila brasna za porodicu. Prevozna sredstva nedostaju, jer ih je drzava stavila na raspolozenje plemstvu mlade jugoslovenske drzave. Prije izvjesnog vremena, jednome domu, koji je za vrijeme ovog strasnog rata bio unisten, obecana je bila pomoc od 20.000 dinara. Od toga nije dato nista. Stvar se svrsila prostom prijevarom. Najnovija stvar dosta je interesantna: Vlada je pozvala 80 'vidjenih' ljudi da sa njima 'upravlja' narodom i pomogla je ove 'nesrecne' ljude sa 150.000 dinara. Kao sto se vidi, silan skok! Ovima je bila u mogucnostima dati toliku sumu novca, pa je cak bila i toliko 'dobra' da ih je izvela pred regenta i tako mu dala priliku da on izvrsi jedan 'patriotski revi'. Da je i ovo jos jedan nov udar kamenom u glavu narodu, ja ne sumnjam. Moze vlada sazivati svoje ljude iz Crne Gore, moze placati poslanike, moze jos za koje vrijeme uspijevati da zavadja pojedine krajeve u Crnoj Gori i izmedju njih razvijati ratne operacije, moze kociti cjelokupni privredni zivot, moze na kraju svih ovih teskoca, traziti od naroda da je on stranacki pomaze: sve ce to biti uzalud. Grijesi ce biti kaznjeni, glave ce se placati glavama, jer tako biva u Crnoj Gori. Iscekivati je da narod uvidi u posljednjem casu sta treba raditi. Jedna sasvim opravdana satisfakcija bila bi i ta: da se sva ona lica koja su se surovim mjerama ispoljila uklone, smijene, ako to narod potvrdi i zahtijeva, kao i za to da se vlasti krecu u isticanju svojih prava nad narodom i pojedincima, u pogledu slobode misli samo do ovih granica do kojih narod dopusti. Danasnja uprava nad narodom u Crnoj Gori dosla je uslovno; ona mora ostati u tim granicama. Vlada je obavezna pruziti pomoc narodu, dati mu mogucnost za zivot. Inace, ako to ne ucini, danasnje vlasti i danasnja drzava nijesu ispunile sve one duznosti kakvih su se primile i narod u tom slucaju pozvan je da novom drustvenom organizacijom odstrani svaki koruptivni uticaj danasnjih vlasti i drzave iz sredine svoga kulturnog i privrednog zivota".

12.
"Crna Gora se tretira kao kolonija poludivljaka"

Pod naslovom "sta dobijamo od ?ujedinjenja?", "Glas Crnogorca", iz beogradske ?Tribune" od 27. novembra 1921. godine, prenosi slijedeci citat:
«Crna Gora, uostalom, tretira se kao kolonija poludivljaka, koja je prisvojena zbog eksploatacije zemaljskih blaga, a ne zbog oslobodjavanja i kultivisanja njezinog stanovnistva.«
List, potom, nastavlja:
«Rijeci, koje su gore ispisane, javno su priznaje 'Tribune' iz Biograda, organa Nikole Pasica, ucinjeno u uvodnom clanku. Iako je ovo strasno priznanje ucinjeno ne iz osjecaja i ljubavi prema Crnoj Gori, nego u jednom bestijalnom zanosu mrznje prema S.Pribicevicu, ipak ovo nije manje znacajno.
Ovo priznanje nije izazvalo osjecajima ljubavi, ali sazaljenja prema Crnoj Gori, kao i sva slicna priznanja, koja je dosad 'Tribuna' ucinila, nego iz zelje da se odgovornost za zlocine izvrsene nad nama baci iskljucivo na S. Pribicevica (i njegovu stranku), koji je iskreni da budemo, manje odgovoran, od Pasica, od koga je kako podjednako brutalan prema nama, otvoreniji, iskreniji i manje perfidan, te stoga manje opasan.
Pored svega ovoga, to priznanje ne gubi svu svoju vaznost, kao sto smo vec rekli, bez obzira na motive, koji su ga izazvali. Ovo nam cini da se povratimo na jedno pitanje, koje smo i ranije dodirivali i u nasem listu i u nasim raznim publikacijama.
Sa strane Biograda uvijek se i stalno isticalo, da Crna Gora ekonomski ne moze opstati i da je Srbija anektira stoga, da bi joj omogucila zivot. Ovim argumentom Srbijanci su se narocito sluzili u Crnoj Gori i inostranstvu, zeleci stvoriti uvjerenje da je natureno 'jedinstvo' neophodna potreba za crnogorski narod.
Kao sto vidimo, Biograd ima u ovom pitanju dva gledista. Da vidimo koje je tacno, odnosno, sto smo dobili i sto dobijamo od 'ujedinjenja'.
Necemo govoriti sto smo dobili politicki i moralno. To je vec svakom u Crnoj Gori i inace poznato. Nas politicki uticaj sveden je ispod nule, a na oreol slave, pleten vjekovima, najvecim zrtvama i podvizima junaka i mucenika, bezocno je pljunuto od strane Biograda. Ostavimo, dakle, to, a pogledajmo ono sto je esencijalno u pitanju svakoga ujedinjenja, t.j. pregledajmo ekonomsko-kulturnu stranu toga pitanja.
'Ujedinjenje' je carobna rijec, koja je u svim vremenima i kod svih naroda opijala pojedince i pokoljenja! Zasto? Zar zbog nekoga idealizma i slicnih apstrakcija? Ne! Narodi se ujedinjuju, odnosno stvaraju zajednice iz istih razloga i sa istim uslovima zbog kojih ih stvaraju i pojedinci. Zar je bilo ikad pojedinca koji je isao u neki ortakluk, u kome je trebao sve da zrtvuje i izgubi, a nista da dobije? Ne! Takav ortakluk ne posotji ni izmedju najrodjenije brace, iz prostog razloga sto covjek po prirodnim zakonima zivi i radi prvjenstveno za sebe, pa tek onda i za druge, makar ti drugi bila njegova djeca ili braca. Ortakluci se sklapaju jedino u cilju zajednicke dobiti i koristi..."

cIJE INTERESE TREBA OBEZBIJEDITI

"Iz istih razloga ujedinjuju se pojedinci u manje ili vece grupe ili zajednice, ostvarujuci tako opstine, oblasti i drzave, kojima je cilj prvjenstveno da obezbijede ekonomsko kulturne interese svojih clanova, pa tek onda politicke i nacionalne, koje nijesu cilj nego sredstvo za postignuce prvih. Cilj i duh pojedinca, grupa i naroda jeste da egzistiraju, da zive, odnosno da osiguraju sebi opstanak, a nikako da budu clanovi ove ili one drzave ili, pak, nacije. Ako im, pak, drzava ili nacija ne daju vise, ili bar ovoliko koliko su imali kad su bili van nje, onda je takva zajednica besmislena i neprirodna. Stoga je u svim vremenima, pa i danas ima, drzava (npr. Sjedinjenje Americke Drzave, svajcarska, Kanada itd.), koje su sastavljene cak i od raznih rasa, a kamo li narodnosti. Kao najtipicniji primjer ipak je svajcarska, ciji narodi: Nijemci, Francuzi i Italijani odlucno su protiv jedinstva sa Njemackom, odnosno Francuskom i Italijom, jer je ovo protivno njihovim ekonomsko-kulturnim interesima, za ljubav kojih oni stvaraju ? upravo stvorili su ? novu svajcarsku narodnost, unistavajuci na taj nacin njemacku, francusku i italijansku. Slican je slucaj sa austrijskom provincijom Foralbergom, koja je poseljena najcistijim Nijemcima, koji su poslije primirja odlucili plebiscitom da se odcijepe od Austrije i da se pripoje ne Njemackoj, nego svajcarskoj, sto, kao sto se zna, nije bilo ispunjeno pored sve odlucnosti i zelje Foralberga...»

sTA DAJE CRNA GORA
«Da vidimo, prvo, sta Crna Gora prinosi kao drzava, ako bi ostao njen danasnji drzavno-pravni polozaj, 'kraljevstvu SHS', odnosno ucinimo bilans prirodnih blaga i novcani Crne Gore.
A) AKTIVA CRNE GORE I PRIRODNA BOGATSTVA
1. sume
Crna Gora ima danas industriskog, drveta za eksploataciju od 100 ? 120 miliona kubnih metara. Otprilike 50 odsto je bukovo drvo, a ostalo finije vrste, medju kojima prvo mjesto zauzimaju jela, smrca, bor, dub i.t.d., dok se ne zavrsi cak i sa ebanovinom. Cijena izradjenog (u daskama) bukovog slovenackog drveta je danas u Italiji od 300 ? 500 lira kubni metar. Ako uzmemo da je sve ovo drvo bukovo, koje je, kao sto se zna, najjevtnije, a ako uzmemo najnizu cijenu bukovog drveta, t.j. 300 lira na kubnom metru, to bi vrijednost nasih suma, kad bi bile eksploatisane, iznosila na italijanskim pijacama danas ukupno 30 milijardi lira.
2.Rude
Pomenucemo samo nekoliko vaznijih ruda u Crnoj Gori:
Ugljen: Nalazi se na tri mjesta: Niksic, Berane, Pljevlja i izmedju Kolasina i Niksica.
Gvozdje: Nalazi se na tri mjesta: Niksic, Berane i okolina Bar, gdje se nalazi i magnezijum.
Srebro: Nalazi se izmedju Kolasina i B.Polja. U XII, XIII i XIV vijeku vadjeno je odavde srebro radi kovanja novca. Zbog invazije Turaka, eksploatacija je prekinuta i rudnici napusteni. Za vrijeme okupacije od 1916. do konca 1918. Austrijanci su kupili zguru, koja je ostala jos iz srednjeg vijeka, i pretapali je.
Petroleum: Nalazi se kod Vira (izmedju Skadarskog jezera i mora). U februaru 1914. izdana je bila koncesija drustvu holandskom 'Coare et comp'. Medjutim, ta je koncesija nevazeca, jer je drustvo trebalo poceti rad 1. jula 1914., sto nije ucinilo, bojeci se, opravdano, rata zbog zapleta diplomatskih, koji bjehu nastupili poslije ubistva austrijskog prestonasljednika. Po kvalitetu, petroleum je isti kao i rumunski. Upravo taj izvor dolazi od jedne zile, koja iz Rumunije, ispod Dunava, preko Srbije dolazi u Crnu Goru kod Vira, zatim se javlja juznije od Ulcinja, i cak do Valone, gdje su, kako se vidi, Englezi dobili pravo eksploatacije. Prema duzini ove petrolejske zile ocigledno je, da ga kod Vira ima u velikoj kolicini, koja je dovoljna za eksploataciju.

3.Vodene snage
Crna Gora obiluje ogromnim vodenim snagama, koje su vrlo podesne za eksplotaciju i prevazilazila bi potrebe saobracaja, industrije i atrikulture u zemlji, pa ma bile na vrhuncu razvica. Interesantno je priznanje lista 'Journal de Geneve', ucinjeno u uvodnom clanku od 5. jula o.g., prema kome su vodene snage Crne Gore dovoljno za sav saobracaj i industriju Jugoslavije.
Jedna koncesija za eksploataciju vodopada na Moraci izdana je u pocetku 1914. godine A.Deskovicu. Ovo bi bio najveci vjestacki vodopada u Evropi (G35 vodopada), a davao bi minimum 90.000 konjskih snaga. Prema ucinjenom projektu, voda iz rijeke Tare, koja se nalazi na jednom platou 635 m visocijem od korita rijeke Morace, imala bi se pomocu jednog tunela (duzina 7 km, sirina 3 m, visina 3 m) oboriti u rijeku Moracu, cime se dobija pad od 635 m visine. Po projektuod 1914. ovo preduzece stajalo bi 32 miliona franaka. Rat 1914. prekinuo je radnje na ovom preduzecu koje je trebalo poceti u jesen 1914.

4. Saobracaj
Sa gledista ekonomskog, odnosno saobracajnog, Crna Gora se, isto kao i sa gledista strategijskog, nalazi u jednom zavidnom i privilegovanom polozaju. Ona je Bogom, odnosno prirodom odredjena, po svom geografskom polozaju, da bude jedini moguci, najjevtiniji i najrentabilnije izalz velikih transbalkanskih putova, koji bi vezivali Crno more sa Jadranom i Dunavom.
Bez obzira hoce li Crna Gora biti dio Srbije ili ne, velika transbalkanska zeljeznica, koja bi vezala Dunav, odnosno Rumuniju i Rusiju s Jadranom, (Prahovo ? Nis ? Mitrovica ? Pec ? Podgorica ? Bar, odnosno Kotor) mora proci i zavrsiti se u Crnoj Gori, ako uopste bude ikad izgradjena. To isto vazi i za zeljeznicu, koja bi spajala Crno sa jadranskim Morem (Burgas ? Sofija ? Skoplje ? Prizren ? Skadar ? Bar) moguce je, da ova zeljeznica ne ode dolinom, Drima preko Skadra, nego da se od Prizrena preko djakovice veze kod Peci sa prugom Dunav - Jadran). Ovo ne samo da je najkraci put, koji bi spajao Dunav, odnosno Crno more sa Jadranskim, nego to diktuju i svi tehnicki i ekonomski razlozi, koji su uostalom poznati i koje mi ovdje radi oskudice prostora necemo nagadjati.
Osim toga Bar i Kotor su jedine luke na citavoj istocnoj obali Jadranskog mora, koje mogu postati velika i moderna pristanista i kao takva donositi ogromnih prihoda drzavi.
Isti je slucaj i sa zeljeznicom, koja ima da spoji Biograd sa Jadranskim morem i za ciju je zaradu biogradska vlada pokusala posljednjih dana zakljuciti jedan unutrasnji zajam i jedan u inostranstvo. Jedan od projekata izradjenih u Biogradu tacno potvrdjuje nase tvrdjenje. Ta zeljeznica bi, naime, isla od Biograda, a zatim dolinama: Save, Drine, Pive, Zete i svrsavala se u Bar, odnosno u Kotor. Ako ostane i dalje ovakva politicka i finansiska situacija Jugoslavije (izvjesno je, da se nece popraviti, nego bivati sve gora), ne samo da se ova zeljeznica nece nikad podici, nego se nece nikad ni poceti. Osim toga, ovom projektu se protive Dalmatinci i Bosanci, narocito muslimani, koji svoje usluge za odrzanje rezima, kao i prilikom glasanja ustava, nude i naknadu za ovu zeljeznicu, koja bi imala proci preko Bosne i zavrsiti se u Spljet.
Prema ovome, biogradske price o svoj zeljeznici su, bar za sada, obicna laz, a vrlo je moguce da Biograd radi odrzanja rezima konacno stane na stranu muslimana. Na ovaj nacin Crna Gora bi bila lisena koristi ovog velikog i vaznog puta zbog izdajstva A. Radovica.»





 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.

(Login CARLADELPONTE)
Montenegro Forum Mods Group

ANTICRNOGORSKA HISTERIA SERBALJA

No score for this post
March 16 2006, 4:26 AM 


CRNOGORSKO-SRPSKI ODNOSI I PITANJE PRIJESTOLONASLJEĐA U SRBIJI 1900-1903. GODINE


Da su zvanični odnosi između Crne Gore i Srbije i ranije bili između “stalnog međusobnog nepovjerenja i zaziranja” i “smjenjivanja otvorenih, teških svađa i tek formalnih i prividnih izmirenja” potvrđuje rad istoričara Novaka Ražnatovića, koji (uz redakcijsku opremu) prenosimo iz časopisa Istorijski zapisi 3-4, za 1977. godinu


Anticrnogorska histerija


Odnosi dinastija i vlada Crne Gore i Srbije još od sredine XIX vijeka manifestovali su se kao smjenjivanje otvorenih teških svađa i tek formalnih i prividnih izmirenja. Neoko paradoksalno, ali u osnovi toga stalnog međusobnog nepovjerenja i zaziranja, vladajućih krugova – stojali su netaknuti bratski odnosi i istovjetne težnje i interesi naroda obiju zemalja. Jedinstvo ciljeva i zadataka dalje oslobodilačke borbe bilo je u temelju neraskidivog zajedništva Crne Gore i Srbije. I, naravno, od stvarnosti tih ciljeva i zadataka – vladajući krugovi obiju strana najmanje su mogli pobjeći. Međutim, sukob interesa samih dinastija najbolje se pokazao baš prilikom bratimljenja vladara, tj. posjete knjaza Nikole (Petrovića) Beogradu 1896. i kralja Aleksandra (Obrenovića) Cetinju 1897. godine. Nastojeći da sa Srbijom podijeli ''sfere upliva'' u evropskoj Turskoj, knjaz je na Cetinju tražio za sebe Prizren, prepuštajući kralju Aleksandru Skoplje. Kralj Aleksandar je to odlučno odbio, mada su njegovi ministri Vujić i Simić pokušali da ga sklone da prihvati knjažev predlog.
Da je kojim slučajem i postignut ovaj sporazum, ostao bi mrtvo slovo na papiru, baš kao i srpsko-bugarska ''ugodba'' o Makedoniji, iz početka te iste (1897) godine. Iz daljeg će se pokazati zašto se između dinastija i vladajućih krugova Beograda i Cetinja nije mogao postići sporazum oko ''razmeđice'' u Turskoj.

NAGLO POGORŠANJE ODNOSA

U drugoj polovini 1897. na političku scenu u Srbiji ponovo je stupio bivši kralj Milan. Njegov eksponent Vladan Đorđević došao je na čelo vlade. Na zvaničnoj relaciji nastupio je period najgorih odnosa između Srbije i Crne Gore. Između ostalog, srpska vlada je uskoro ukinula dozvole za useljavanje Crnogoraca u Srbiju – s obrazloženjem da više nema slobodnih zemljišnih parcela. Useljavanje se, ipak, pomalo nastavilo; dozvole su davane, ali samo onim Crnogorcima koji bi prihvatili – a pošto se za to konkretno preporuče – da će se aktivno angažovati u politici kralja Milana i Vladana Đorđevića protiv knjaza Nikole.
Period 1897-1900. poznat je i po skarednim pamfletima adresiranim na ličnost i porodicu (sinove) knjaza Nikole. Pamflete su inspirisali, podsticali i finansirali kralj Milan, Vladan Đorđević i beogradska policija. Smisao i cilj te rabote bio je u tome da se iznošenjem prljavog veša, i još više putem ogavnih izmišljotina i kleveta, nanese udarac dotadašnjem ugledu i popularnosti knjaza Nikole među Jugoslovenima, a osobito Srbima. Pogađajući, doduše, knjaza gdje je bio najosetljiviji, pamfleti su zapravo daleko više kompormitovali njihove duhovne tvorce.
Vrhunac zategnutosti između dvorova i vlada Srbije i Crne Gore bilo je bezobzirno masovno proganjanje i izgonjenje Crnogoraca iz Beogada i Srbije nakon Ivanjdanskog atentata na kralja Milana 1899. godine. Uglavnom, u toj krajnje reakcionarnoj hajci Crnogorac i domaćin radikalac postali su sinonimi – neprijatelji poretka i krune. Osim toga, u svojoj anticrnogorskoj aktivnosti kralje Milan je u pojasu uz sjevernu granicu Crne Gore, oko Berana, Bijelog Polja i Pljevalja, pokušavao da potisne politički uticaj Crne Gore i zamijeni ga svojim – razdajući oružje tamošnjem srpskom stanovništvu i namještajući učitelje iz Srbije u tim krajevima.
Pokušavajući da svemu tome parira, knjaz Nikola je davao politički azil srpskim radikalima, među kojima i poznatom seljačkom tribunu Ranku Tajsiću. Radi očuvanja premoćnog uticaja u pomenutom prigraničnom pojasu, crnogorska vlada se nije ustručavala da u suzbijanju aktivnosti kralja Milna i Vladana Đorđevića na određeni način koristi i samu tursku vlast itd.

PRETENZIJE NA SRPSKI PRIJESTO

Za našu temu biće od interesa jedan način reagovanja – koji upućuje na glavnu preokupaciju knjaza Nikole u njegovoj daljoj borbi protiv kralja Milana i uopšte dinastije Obrenovića. Iako nešto izvan hronološkog okvira ovoga rada, riječ je o jednom knjaz-Nikolinom zagovaranju pretenzije na srpski prijesto.
Sredinom 1898, naime, radikalska opozicija u Srbiji, na čelu sa Nikolom Pašićem i Stojanom Ribarcem, poručila je knjazu Nikoli da će uskoro nastupiti posljednji čas Obrenovića, pa da njima samo ostaje da se pobrinu za novoga ''gospodara''. Emotivni i sljedstveno ponekad veoma lakovjerni knjaz Nikola, to je povjerio ruskom poslaniku na Cetinju Gubastovu. Knjaz je uvjeravao da će ovoga puta – za razliku od situacije 1885-1888. – radikalima prići i liberali, i da u vojsci imaju dosta privrženika za prevrat. Licima koja ga žele smjestiti na srpski prijesto već je, kaže, dostavio svoj koncept vladanja u Srbiji, i to: polazeći od vjere u njegovo državničko iskustvo i patriotizam, treba mu omogućiti da vlada neograničeno makar deset godina; sačuvaće Skupštinu radi donošenja godišnjeg budžeta Kraljevine i radi savjetovanja o važnijim finansijskim pitanjima. Kao uzgredno, knjaz je napomenuo da oni koji njega pozivaju – ne žele vidjeti na srpskom prijestolu knjaza Petra Karađorđevića.
Iz ovoga je bar jasno, kako nama izgleda, da prije svega knjaz ne želi vidjeti na srpskom prijestou svoga zeta Karađorđevića. No, prije nego bi donio konačnu odluku, knjaz želi imati uputstvo ruskoga cara i takođe ispitati kakvog je o tome mišljenja car Franjo Josif. Inače, knjaz se nije upuštao u prepisku sa srpskim ''patriorima, već da je samo u oktobru (1898) uputio jedno povjerljivo lice u Veneciju da porazgovara sa ''predstavnicima'' Pašića i Ribarca.
Poslije toga knjažev ministar inostranih djela vojvoda Gavro Vuković saopštio je Gubastovu kako je Pašić zaista postavljao uslove pod kojima bi pregovori mogli da otpočnu, a to su: povjerenje, potpuna iskrenost i neophodnost da ga snabdiju sa 20 – 25.000 guldena. Prva dva ''uslova'' Vuković je lako prihvatio, a za novac obećao je naknadu samo za putni trošak i boravak radikalskog agenta u Veneciji. Ostaje nejasno, ali i ne mnogo važno, da li je uopšte došlo do takvog sastanka u Veneciji. Zatim je, kao ''savršeno pobjerljivo'' Vuković dodao kako je knjaz namjeravao da umjesto sebe predloži Srbima jednoga od svojih sinova, ali a je od toga morao odustati zbog nepopularnosti prestolonasljednika Danila u Srbiji i maloljetstva knjaza Mirka. Znači, jedini ''kandidat'' za srpski prijesto ostao je knjaz Nikola.

MAŠTARIJE KNJAZA NIKOLE

Pričanja knjaza Nikole i vojvode Gavra, međutim, poslanik Gubastov je ocijenio kao puka maštanja. Rekli bismo da je to i nešto gore od pukog maštanja. Nekako zbunjuje ako je onaj dobro poznati knjaz Nikola – autokratski vladar čiji su stil i sistem vladanja značili jednu konzervativnu, ali ipak organsku adaptaciju i saživljenost sa još tako snažnim patrijarhalnim bratstveničkim i plemenskim strukturama i formama života tadašnjih Crnogoraca – mogao i pomisliti da dođe na prijesto Srbije, u kojoj se već, na temelju mnogo bržeg razvoja kapitalističke privrede, sasvim učvrstio građanski ustavni poredak, sa oformljenim građanskim strankama i parlamentom – bez obzira na to što su tako reakcionarni vladari kao Milan i Aleksandar još mogli da se nameću. No, knjaz je, eto, maštao i o roku od 10 godina, kako bi uklonio građanski poredak u Srbiji i uveo svoju samovladu – ili onaj ''unutrašnji mir'' kojim se hvalio u Crnoj Gori, a kojim se ni tamo neće još dugo moći hvaliti.
Međutim, kao da su ova maštanja knjaza Nikole pratile, i značile im potporu, i neke njihove konkretne akciej u samoj Srbiji. Gubastov je opet razgovarao i pitao knjiza o nekim njegovim potretima koji se šire po Srbiji. Usiljavajući se da djeluje nonšalantno, knjaz je rekao da se to čini savršeno bez njegova učešća, da on i ne zna kakvi se to njegovi portreti šire u Srbiji. Međutim, u posljednjoj novembarskoj svesci francuska publikacija ''Nouvelle Revue'', u političkoj hronici, saopštava se da portreti knjiaza Nikole koji se šire u Srbiji nose natpis: ''Peuple, voila ton Roi! (Narode, evo tvoga kralja!). Izdavač ove publikacije je izvjesna madam J. Adam, poznata kao poklonica knjaza Nikole, nedavno mu je bila u posjeti i ushićeno pisala o Crnoj Gori i o njenom vladaru. Držeći da se tu ne radi o nekoj mistifikaciji, već da je posrijedi ozbiljna radikalska rabota, ''vjerovatno'' sa znanjem knjaza Nikole, ruski poslanik je dostavio svojoj vladi adekvatni izvod iz pomenute publikacije, kako bi u Petrogradu vidjeli čime se sve služe ''bratski dvorovi'' u međusobnoj borbi.
Razvoj stvari u crnogorsko-srpskim odnosima kakav smo u početku ukratko prikazali i ilustrovali gornjim primjerom doveo je do povlačenja srpskog opunomoćenog ministra iz Cetinja. Šef srpske diplomatske misije potpukovnik Aleksandar Mašin pošao je u septembru 1899. kao delegat svoje vlade na međunarodnu konferenciju o ratnom pravu u Hag. Kralj Aleksandar ga je krajem februara 1900. i formalno opozvao iz Cetinja.
Mašin, kao miljenik bivšega kralja Milana, bio je sasvim nepodoban za knjaza Nikolu i njegovu okolinu. Njegova uloga uglavnom se svodila na to da Milanu i Aleksandru služi kao obavještajac iz Cetinja. Prijateljovao je, svjedoči Gubastov, s austrougarskim ministrom rezidentom na Cetinju, i ništa nije činio bez njegova znanja i savjeta. Time je najviše odbijao Crnogorce, koji nijesu skrivali zadovoljstvo zbog njegova odlaska u Hag, nadajući se da je time u stvari konačno opozvan.
Inače je Mašin, karakteriše ga ruski poslanik, bio čovjek ograničena uma i obrazovanja i sasvim osrednji artiljerijski oficir.

TEŠKE RIJEČI ''VERNIM SRBIMA''

Novosadska ''Zastava'' osvrnula se na opoziv Mašina pod naslovom ''Rascep između Srbije i Crne Gore''. Za ovaj u patriotskom smjeru veoma militantni list, isključivi je krivac ''raskralj Milan'', koji se usudio da pred Slovenstvom sumnjiči ''omiljenu ličnost knjaza Nikole''. Stanje tih odnosa, zapaža se ovdje ironično, ilustruje činjenica da opozivno pismo Mašina knjazu Nikoli nije bilo na srpskom, nego na francuskom jeziku. Upitan kako je bilo na oproštajnoj audijenciji, Mašin je navodno odgovario: ''To su bili najteži časovi moga života''. ''Zastava'' zaključuje da će se i mladi kralj i njegov otac dobro čuvati da ''vernim Srbima'' objave teške riječi knjaza Nikole.
Austrougarski poslanik na Cetinju Kućinski javio je svome ministru Goluhovskom – da mu je sami Mašin rekao kako je audijencija kod knjaza trajala kratko i bila je ''nametljivo hladna''.
Jedan događaj, međutim, iako po samoj prirodi isključivo iz ljudske intimne sfere, označio je početak novog zaokreta u srpsko-crnogorskim odnosima, zaokreta ka normalizaciji. Riječ je o iznenadnoj ženidbi kralja Aleksandra Dragom Mašin u julu 1900. godine. ''Glas Crnogorca'', prenoseći po običaju telegrame bečkog ''Korespondenc biroa'', donio je vijest o vjeridbi kralja Aleksandra sa gospođom Mašin, bivšom damom kraljice Natalije, rodom iz porodice Lunjevica; zatim o ostavci kabineta Vladana Đorđevića, o ostavci (putem telegrama iz Karlsbada) kralja Milana na položaju vrhovnog zapovjednika vojske i sl.
Novi kabinet sastavio je Aleksa Jovanović, uzevši i resor inostranih djela. Kraljev ađutant pukovnik Miloš Vasić postavljen je za ministra vojske. U posebnom telegramu, i od posebnog značaja, stoji najava kako se ruski car primio kumstva za vjenčanje kraljevskog para u Beogradu. Cara će u tome zastupati knez Manzurov.
Sljedeći broj ''Glasa Crnogorca'' donosi kako se vjenčanje obavilo najsvečanije; zatim, da je objavljena amnestija političkih osuđenika, da su Taušanović i Protić već pušteni na slobodu. Kako u ovom tako i u više sljedećih brojeva ''Glas Crnogorca'' se uzdržava od bilo kakvog komentara ili ocjene povodom bračnog događaja u Beogradu.
Međutim, to što se ruski car primio kumstva i što su amnestirani politički osuđenici – u velikoj mjeri je značilo novu spoljno-političku orijentaciju kralja Aleksandra i vlade Srbije, pa tako i novu konstelaciju za njene odnose sa Crnom Gorom.

Sultan miri Beograd i Cetinje


Iako su ti događaji implicirali automatsko odrmazavanje na relaciji Cetinje – Beograd, nakon svega što je bilo, proces normalizacije ići će dosta sporo. Dobar znak popuštanja bilo je to što je onim Crnogorcima koji su prethodne godine bili najureni iz Srbije odmah odobren povratak. Računajući đake i studente, koji su se sada slobodno upisali u škole, vratilo se oko 1.000 Crnogoraca. Ali, što se tiče onog najvišeg nivoa, kralj Aleksandar kao da je previdio obični protokolarni red da knjazu Nikoli blagovremeno notifikuje svoju ženidbu.

MAKIJAVELISTIČKI PLAN ?

Iznenađujući događaj u Beogradu kao da je zbunio knjaza Nikolu. U smrtnoj mržnji i nepovjerenju prema kralju Milanu, a uvijek u nekom podozrenju i bojazni od mnogo čega što se događa u Beogradu, on je pred austrougarskim poslanikom baronom Makiom izrazio pretpostavku da bi posrijedi mogao biti neki mračni makijevelistički plan samoga Milana – u cilju da se opet kroz kratko vrijeme domogne prijestola. Makiu knjaževa priča ne izgleda ''čista'', s obzirom da se u Srbiji obnavlja ruski uticaj, pomilovani su radikali, vraćaju se protivnici kralja Milana, kao Pašić i drugi, itd.
Očekivani gest puke kurtoazije i protokola – notifikacija kralja Aleksandra o svojoj ženidbi – stigla je na Cetinju nakon puna dva mjeseca, 24. oktobra 1900, i to ne direktno na adresu knjaza, nego preko crnogorskog Ministarstva inostranih djela. Prirodno, to je uvrijednilo knjaza Nikolu.
Da se zvanični crnogorsko-srpski odnosi pokrenu sa mrtve tačke pomogla je jedna spoljnopolitička okolnost. Namjera Austro-Ugarske da produži bosansku željeznicu kroz Novopazarski Sandžak uznemirila je Tursku. Ironijom istorije, sam sultan Abdul Hamid preporučio je što brže normalizovanje odnosa između Beograda i Cetinja. Sultan je savjetovao knjazu Nikoli da kralju Aleksandru odgovori na notifikaciju o ženidbi, i predložio da se Turska, Srbija i Crna Gora zajednički odupru austrougarskom željezničkom planu, a zatim i sve bezobzirnijoj prozelitskoj katoličkoj akciji prema muslimanima i pravoslavcima u Bosni i Hercegovini. Iste predloge sultan je uputio i u Beograd.
Odbijajuću da onakvu ''notifikaciju'' prihvati kao prvi korak od kralja Aleksandra, knjaz Nikola je uzvraćao ćutanjem. Ruska vlada je našla za neophodno da interveniše. Obraćajući se knjazu, grof Lamzdorf najprije izražava razumijevanje za to što se on usteže da prvi učini korak kod kralja Aleksandra, jer da je to zaista teško poslije svega što se desilo. Ali je uspostavljanje dobrih odnosa između dvije bratske države u njihovom najboljem interesu, kaže Lamzdorf. To je sasvim ostvarljivo poslije odlaska kralja Milana, pa ne treba gubiti vrijeme, već zauzeti jedinstveni stav prema Austro-Ugarskoj u svemu što je ''protiv naših zajedničkih interesa''. Kao što je već kralju Aleksandru, tako Lamzdorf preporučuje i knjazu Nikoli da prihvate sultanov predlog da tri balkanske države zajednički protestuju u Beču zbog katoličke prozelitske akcije u Bosni i Hercegovini i da se dogovore o zajedničkim koracima, kako da osujete austrougarski željeznički projekat. Carska vlada će, uvjerava Lamzdorf, podržati takav rad triju vlada.
Pred pitanjima od višeg interesa knjaz je popustio ubjeđivanju Rusa, kao i još jednom podsticaju od strane sultana. Čestitao je ženidbu kralju Aleksandru – pun ''oduševljenja'' za taj ''srećni'' brak, za kraljicu Srpkinju, unuku Karađorđeva vojvode Lunjevice, čiju je ''ljupkost i duhovitost'' upoznao još za vrijeme svoje posjete kralju Aleksandru u Beogradu 1896; knjaževa osjećanja spajaju se u najtopliju želju da srećan brak ispuni život kraljevskom paru ''do u najdalju budućnost''. Ubrzo potom kralj Aleksandar je čestitao knjazu Nikoli i knjeginji Mileni 40. godišnjicu braka, na šta mu je knjaz uzvratio blagodarnošću.

KNJAZ NIKOLA OSJETLJIV

Tako su učinjeni izvjesni koraci kurtoaznog karaktera u pravcu normalizovanja odnosa između vladara Srbije i Crne Gore. To će, međutim, i dalje sporo i nategnuto ići. Nije stvar samo, ili prije svega, u tome što knjaz Nikola očekuje i zahtijeva inicijativu Beograda, kao strane koja je po njegovom mišljenju isključivi krivac za nedavne teške poremećaje tih odnosa. Jedna od bitnih političkih implikacija ženidbe kralja Aleksandra Dragom Mašin jeste zapravo u značajnom poboljšanju odnosa između Srbije i Rusije. Knjaz Nikola uvijek je bio osjetljiv kada je ruski car svoju milost i naklonost dijelio na još koju okrunjenu glavu na Balkanu. Knjaz je, pak, najviše zazirao ako je to slučaj sa vladarem Srbije, što će se iz daljeg jasno pokazati.
Mada se Srbija nakon careva vjenčanog kumstva u Beogradu dosta uzdržano kretala ka orijentaciji na Rusiju, u Petrogradu su to ocijenili kao veoma značajnu dobit za sebe. U jednom uputstvu Azijatskog departmana ruskog Ministarstva inostranih djela, u čijoj su nadležnosti bili i balkanski poslovi, skreće se pažnja poslaniku Čarikovu u Beogradu na važnost stupanja kraljice Drage u politički život Srbije. Mada nije pozvana da neposredno učestvuje u upravi zemljom, ona po svome položaju i prirodnom uplivu na mladoga supruga mora imati suštinskog uticaja na tok stvari u kraljevini. Kraljica se – ''izgleda'' – odlikuje velikim taktom, i njena osvjedočena podrška zbliženju Srbije i Rusije treba da bude preporuka Čarikovu kako da u njoj nađe ''vjernog pomoćnika u učvršećenju kralja u njegovom sadašnjem nastojanju''. Ruskoj vladi takođe izgleda da je sada i srpska vojska siguran oslonac prijestola.

''BOG I RUSIJA''

Topliji vjetar od Petrograda ka Beogradu knjaz Nikola se trudio da nekako neutrališe iskazivanjem što vruće odanosti Rusiji. Poslaniku Vlasovu je rekao da se njegova politika sastoji samo iz dvije riječi: ''Bog i Rusija''. Na Rusiju polaže svu nadu i uzdanje da će jednoga dana svojim moćnim krilom iz Carigrada zakriliti sve Slovene i omogućiti im da se mirno i slobodno razvijaju. Predajući se tako Rusiji, knjaz će, kaže, za sva svoja buduća dejstva u spoljnoj politici Crne Gore smatrati odgovornim ruskog poslanika, koji je dužan da ga čuva od svih promašaja i prenagljenih koraka. Uzvraćajući – za Vlasova je to velika odgovornost, ali snadbjevan uputstvima svoje vlade on je prihvata, s tim da ga knjaz o svakoj svojoj političkoj namjeri prethodno obavijesti, zatim da sasluša i primi na znanje njegova ''skromna'' mišljenja, i da ga staljno drži u kursu onoga što namjerava preduzeti.
Shvativši osnovni motiv knjaževa ''predavanja Rusiji'', Vlasov je polako prebacio razgovor na temu odnosi Crne Gore i Srbije. Kralj Milan je otuda, nadati se za uvijek, udaljen, pa treba da iščeznu razlozi koji su izazivali hlađenje ''između upravljača dva srpaka plemena'', kaže Vlasov. A kada se mladi kralj Aleksandar glasno odriče politike svoga oca i obraća se narodu kako je neophodno otpočeti novu eru u političkom i ekonomskom životu Srbije, to predstavlja osnovu da i knjaz Crne Gore zaboravi sve što je prošlo i da požuri pružiti ruku kralju za njihovo što brže i tješnje zbliženje. Tako je Vlasov već odmah iskoristio svoju ''odgovornost'' za politička dejstva knjaza. Uhvaćen u sopstvenu kljusu, knjaz Nikola je izrazio gotovost da učini korak ka zbliželju sa kraljem Aleksandrom, ali ''očigledno bezvoljno''. Shvatajući neophodnost pomirenja, knjaz samo insistira da kod kralja Aleksandra naiđe na istu gotovost.
Sarkazam je sudbine što je upravo smrt bivšeg kralja Milana u februaru 1901. došla kao najbolji povod, formalno i suštinski kao poručen, da se vladari Srbije i Crne Gore jedan drugome malo više oglase. Kralj Aleksandar, doduše, obavijestio je knjaza Nikolu jednom dosta suvom rečenicom o smrti svoga oca. ''Iskreno učestvujem u tvojoj dubokoj tuzi'', uzvratio je knjaz. Nezaboravna je ona ''vruća bratska zajednica'' koja ga vezuje sa njegovim ocem u danima zajedničkih iskušenja 1876-1877. U ime tih osjećanja, ''u ime dobra i zajedničkih naših interesa ja ti danas podnosim uvjerenje moje bratske ljubavi, družbe i vjernog prijateljstva'', odgovorio je knjaz Nikola.

UVREDE I KLEVETE NE OPRAŠTAJU

Ovim povodom ''Glas Crnogorca'' je donio i brižljivo sročen i bez sumnje na najvišem mjestu redigovani napis pod naslovom ''Nj.V. Milan Obrenović prvi kralj Srbije''. Naglašava se da su dvije zemlje bile tijesno vezane u prošlosti i spaja ih zajednička težnja ka budućnosti, a da ''i ne spominjemo prirodnu zajednicu srpskog plemena'' uopšte. ''Burni život i grozničavi rad'' pokojnog kralja Milana morao je uticati i na Crnu Goru. Ali se treba uzdržati od momentalnog suda, koji će neumitna istorija izreći kada prođu teške prilike koje iznad ''razdrobljenog srpstva kolaju''. Evocirajući uspomenu na bratsku zajednicu u minulim ratovima, želja je da u ''velikoj sinovljoj žalosti'' mladome kralju Aleksandru doprinesu svi Srbi u Srbiji i van nje – ljubavlju i odanošću kako bi čvršće i uspješnije odgovorio svome velikome zadatku. Crnogorcima u Srbiji posebno se poručuje – ''da ćemo smatrati i cijeniti njihovu ljubav i odanost prema kralju Aleksandru isto kao prema našem uzvišenom Gospodaru knjazu Nikoli''. – Dalo se ipak razumjeti da se kralju Milanu ne mogu oprostiti one uvrede i klevete koje je nanio knjazu Nikoli i Crnoj Gori. Ističući istorijsku i nacionalnu družbu sa Srbijom, knjaz je htio pred širokom srpskom i jugoslovenskom javnošću glasno reći da je bio i ostao nepokolebljivi borac za šire narodno oslobođenje i ujedinjenje.
Jedno drugo gledanje, i u drugačijem tonu, knjaz je izrazio pred ruskim poslanikom. Najprije je sam Vlasov istakao da se kralju Aleksandru sada razvezuju ruke za punu slobodu dejstva u upravljanju Srbijom; od toga se mogu očekivati povoljni rezultati kako na unutrašnjem planu tako i u pravcu većeg zbliženja Srbije sa ''pokroviteljicom Slovena rusijom s jedne i Bugarskom s druge strane''. Zato, ako knjaz ne požuri da sa Beogradom uspostavi normalne odnose, rizikuje da se nađe u izolovanom položaju na Balkanskom poluostrvu. Reagujući, knjaz je najprije istakao da telegram kralju Aleksandru povodom smrti njegovog oca smatra ozbiljnim korakom u pravcu zbliženja sa Beogradom. Međutim, od svega toga on ne predviđa nikakvih pozitivnih rezultata. Nema mogućnosti da se u Srbiji uskoro ustanovi čvrsti poredak kao garantija mirnog razvoja i prosperiteta.

ŽENA SUMNJIVE REPUTACIJE

Samovoljnost i bezvlašće prirođene su osobine ''srpskog narodnog duha''. Mladi kralj Aleksandar je nesposoban, slaboga karaktera, fizički i duhovno ubog, nepripremljen za vladanje, i neće biti u stanju da zadrži ni upravu na narod u granicama zakonitosti i discipline. O kraljici Dragi izrazio se kralj Nikola još nepovoljnije. Ona se ne može koristiti ni simpatijama niti za njen položaj potrebnim uvažavanjem kako kod naroda, tako osobito među ''višom klasom''. Svako se prema njoj odnosi kao prema ženi sumnjive reputacije u prošlosti, a pri tome nema nikakvih intelektualnih kvaliteta. Iz svega toga, prema ocjeni knjaza Nikole, u Srbiji se moraju očekivati nove nevolje – političke i dvorske ''neprekidna borba partija za uticaj, česte promjene vlada i neredi u narodu.
Ali uprkos takve ocjene, Vlasov je lako ubijedio knjaza u neophodnost hitnog normalizovanja odnosa sa kraljem Aleksandrom i njegovom vladom. U stvari, samom činjenicom zbliženja Srbije sa Rusijom, knjaz Nikola je bio prinuđen da pruži ruku Beogradu.


Za Nikolu opstanak dinastije bio što i opstanak Crne Gore


Očigledno je, međutim, da u osnovi knjaževe tako mračne i pesimističke slike o Srbiji i njenoj budućnosti stoji njegova sujeta i strahovanje od neposrednog efekta što ruski car hoće da svoju ''milost'' dodijeli i kralju Aleksandru. Daleko veća i bogatija Srbija za Rusiju će, dakle, značiti mnogo više nego Crna Gora. Autokratski vladar kakav je bio knjaz Nikola zapravo je bježao od stvarnosti – umišljeno držeći i želeći da nametne shvatanje kako je njegov sistem ''čvrstog poretka'' sinonim svakog dobra i blagodeti, a ustavni poredak sa parlamentom i strankama oličenje ''besporetka'' i svakog zla...

KNJAŽEVA NERVOZA

Na pitanje normalizovanja odnosa sa Srbijom knjaza Nikolu je hvatala sve veća nervoza. Njegovu sujteu ''jedinog vjernog prijatelja Rusije'', kako se nekad izrazio Aleksandar II, sada je jako peklo to što baš to da od njega traže inicijativu u pomenutome pravcu. ''A, zar moj telegram kralju Vi računate za ništa'', prebacio je knjaz Vlasovu. ''I ne smatram za mnogo, jer od hlađenja odnosa sa Srbijom stradaju isključivo interesi Crne Gore kao i Crnogoraca koji žive u Srbiji'', uzvratio je ruski poslanik. Novi korak treba učiniti i zato da bi se uskoro dobilo otvaranje srpske granice za useljavanje Crnogoraca, predočavao je Vlasov. Ostajući uporan, knjaz je rekao da više neće učiniti – dok mu ne dođe srpski predstavnik na Cetinje. Vlasov, međutim, smatra da je na ovakav stav knjaza uticao prestonasljednik Danilo, poznat kao ljuti protivnik zbliženja Crne Gore sa Srbijom, koji je upravo bio došao iz Bara. No, sljedeći put knjaz je bio bolje raspoložen, pitajući za mišljenje šta da još uradi kako bi uskoro uspostavio ''diplomatske'' odnose sa Srbijom, što opet znači da samo srpski predstavnik dođe na Cetinje. Knjaza je očigledno duboko dirala grupa činjenica, koju mu je ruski poslanik tako nemilorsno predočio, da za normalizovanje odnosa sa Srbijom ne postoji jednaki interes, već da je to u prvom redu interes Crne Gore.
Ruska vlada, međutim, posredovala je u Beogradu. No, prije svega na osnovu razgovora sa srpskim ministrima i prema ''ličnom osvjedočenju'', poslanik Čarikov nalazi za neophodno da istakne da odnosi ''između stanovništva Srbije i Crne Gore nijesu bili ni najmanje dirnuti (zatronuti) ličnom mržnjom i nepodnošenjem između kralja Milana i knjaza Nikole''.
Za uspostavljanje zvaničnih odnosa sa Crnom Gorom, po riječima ministra inostranih djela Mihaila Vujića, jedinu teškoću predstavlja to što u budžetu Srbije za 1901. godinu nije unijeta stavka za diplomatsku misiju na Cetinju. Ali, dok nastupi zakonska mogućnost, na Cetinje se može uputiti zvanični predstavnik pod vidom potrebe kakvog osobitog slučaja. Inače, u Beogradu pridaje izvanrednu važnost činjenica da predstavnici Srbije i Crne Gore u Carigradu već složno sarađuju u stvarima od zajedničkog interesa njihovih zemalja; u pitanju jadranske željeznice i osobito na zaštiti interesa srpskog stanovništva u Novopazarskom sandžaku i Kosovu i Metohiji.

PODOZRENJE AUSTRO-UGARSKE

Prema Vujiću, inače, glavna prepreka srpsko-crnogorskom združenju jeste Austro-Ugarska. Njemu je ''vjerodostojno'' poznato da su odnosi Srbije i Crne Gore u ovom momentu najbolnija tačka vladajućih krugova u Beču i Budimpešti. Jer oni se nikako ne mire sa tim što je kralj Aleksandar iskliznuo ispod njihova uticaja. Zato se kralj i uzdržava od aktivnije spoljne politike i posvećuje se unutrašnjim pitanjima. Vujić se plaši da se austrougarski upravljači zbog zbliženja Beograda i Cetinja neće ustručavati od političkog i ekonomskog pritiska na Srbiju, ma koliko im za to nedostajalo pogodnijeg izgovora. Zato srpska vlada ''ne zna'' koliko je u sadašnjem momentu oportuno da na Cetinju ustanovi izvanrednu misiju. Stoga će ona odmah podnijeti Skupštini zahtjev da redovnim putem odobri budžetsku stavku za misiju na Cetinju.
U Beogradu, ipak, drže da će već ovu namjeru na Cetinju smatrati kao dovoljan dokaz prijateljskog raspoloženja kralja Aleksandra prema knjazu Nikoli. – Ne izgleda nam mnogo razložna bojazan Beograda da bi zbog vaspostavljanja srpske misije na Cetinju Austro-Ugarska mogla otpočeti kakav iole ozbiljniji ekonomski ili politički pritisak na Srbiju. Pošto su stvari koje se tiču ''zajedničkih interesa'' poslanici dvije zemlje u Carigradu obavljali složno i dobro, Beogradu, čini se, nije bilo na odmet da knjaza Nikolu, kao više zainteresovanog za normalizovanje odnosa, još neko vrijeme drži u neizvjesnosti.
Beograd je, inače, namjeravao da uzvrati na pomenuti telegram knjaza Nikole i tako učini gest dobre volje prema Cetinju. Povod je imao biti ''srećni događaj'' u porodici kralja Aleksandra, najavljen u avgustu prethodne godine i prirodno očekivan nakon 9 mjeseci. Kum je opet imao biti ruski car. Međutim, kraljica majka Natalija obavijestila je Ruse da bi car mogao kumovati podmetnutom djetetu. Oprezno prilazeći stvari, Rusi su u aprilu 1901. godine poslati ljekare koji su utvrdili da kod kraljice Drage nema trudnoće.
Knjaz Nikola i njegova okolina nijesu zažalili što je taj ''gest dobre volje'' kralja Aleksandra neslavno izostao. Porodične prilike na beogradskom dvoru bile su prava poslastica za burna zabavljavnja na cetinjskom dvoru. Već od kraljeve ženidbe u Odžakliji se o njemu govorilo kao o idiotu, a o kraljici Dragi kao i najcrnjoj bludnici. Kada se stalo pričati o lažnoj trudnoći kraljice Drage, zadovoljstvu i podsmijevanju nije bilo kraja, ne štedeći ni one riječi zbog kojih je, iznijevši ih u svome rječniku, Vuk Karadžić nekada bio teško napadan. Na Cetinju se držalo, svjedoči o svemu ovome vojvoda Simo Popović, da će javna bruka sa lažnom trudnoćom kraljice Drage ubrzati pad kralja Aleksandra. Ubrzo nakon toga skandala kralj Aleksandar je preduzeo sve da njega i kraljicu Dragu prime ruski car i carica. Knjaz Nikola, međutim, učiniće sve da to onemogući. No, o tome će biti riječi kasnije.

RADIKAL NA DVORU NA CETINJU

U bizarnoj igri sujeta dvaju vladara, to što je knjaz Nikola pustio kući srpskog emigranta u Crnoj Gori Ranka Tajsića bio je momenat tragikomične ironije. Radikalski seljački prvak Tajsić je, bježeći od suda kralja Milana, krajem 1897. godine emigrirao u Crnu Goru. Nakon svoje ženidbe kralj Aleksandar ga je u julu 1900. pomilovao. Kada ga je knjaz Nikola u junu 1901. ''blagonaklono'' ispratio, Tajsić je preko Kotora otputovao za Beograd. No, prilikom polaska primijetilo se da je Tajsić duševno poremećen, što je ministar Vuković objasnio njegovim ''dugim stranstvovanjem''. Ipak je Tajsić ponio sa sobom jedan handžar i dva revolvera sa 400 patrona. Kad je stigao u Rijeku, tamošnji srpski generalni konzul Radošević javio je svojoj vladi da je Tajsić doduše jako uzrujan, ali ne i ''ozbiljno bolestan''; ipak bi, kaže, dobro bilo da ga na beogradskoj željezničkoj stanici sačeka neko od njegovih rođaka.
Međutim, u očekivanju dolaska srpskog poslanika na Cetinje, knjaz Nikola je u svojoj taštini i radi očuvanja dostojanstva u narodu pustio glasove kako je on u tome popustio molbama kralja Aleksandra i njegove vlade, a nikako da se to čini na pritisak ruske vlade. Knjaževu obmanu Vlasov tumači kao pravi odraz njegovih osjećanja prema Srbiji i njenom vladaru. To ne obećava iskrenost i postojanost novoga zbliženje između Cetinja i Beograda. Za Vlasova je van sumnje da se prema zbliženju Rusije sa Srbijom i Bugarskom knjaz Nikola odnosi više neprijateljski nego blagonaklono. Razdražen na Rusiju što je upravo odbila da sanira dugove Crne Gore Austro-Ugarskoj, knjaz Nikola počinje da se plaši od toga da Rusi mogu učvrstiti svoje veze sa Beogradom i Sofijom, te prestati da osjećaju potrebu za njim, lišišti ga svoje eksklizivne podrške i materijalne potpore, bez čega bi njegova uloga značajnog političkog činioca među Jugoslovenima i uopšte na Balkanu bila svedena na nulu...

POSLIJE ''MRAČNIH DANA''

Početkom oktobra 1901. došao je na Cetinje potpukovnik Mihailo Antonić, ali ne u svojstvu stalnog predstavnika Srbije, nego ''u specijalnu misiju''. Na svečanoj audijenciji 4. (17. oktobra) knjaz Nikola mu je izjavio da sa zadovoljstvom prima pismo kralja Aleksandra, kojim ga ja postavio za ''naročitog poslanika kod Mene''. Kraljeva uvjeravanje o prijateljstvu i ljubavi prema ''Meni i Crnoj Gori'' u najvećoj mjeri ga ispunjavaju prijatnošću i zahvalnošću. ''...Prirodne, u srcima našim urođene bratske veze, najbolje su jemstvo trajanja i jačanja tih odnošaja''. Knjaz na kraju obećava punu gotovost svoju i svoje vlade da se olakša misija potpukovnika Antonića.
''Glas Crnogorca'' se veoma opširno osvrnuo na dolazak potpukovnika Antonića. Izražavaju se zadovoljstva i radost obnavljanjem prijateljskih odnosa ''između dva srpska stožera''. Kaže se da na Cetinju nikada nije malaksavala vjera u bratske odnose sa Srbijom. Poslije ''mračnih dana'' u Srbiji se razvedrilo, ''partijske strasti'' su popustile i prosvijećeni ljudi bez obzira na stranačku pripadnost okupljaju se ''oko svoga Gospodara''. Sada će ''oba srpska Gospodara rame uz rame'' pouzdanije i uspješnije raditi na narodnoj njivi koju im je proviđenje povjerilo...
Ističući po običaju prednost svoga autokratskog režima nad onim gdje vladaju ''partijske strasti'', a za minule događaje pripisujući isključivu krivicu drugoj strani – tako se knjaz Nikola preko ''Glasa Crnogorca'' u stvari preporučuje široj srpskoj i jugoslovenskoj javnosti.
U razgovoru s Antonićem knjaz je, međutim, dao jasno razumjeti šta smatra osnovnim problemom u odnosima između Crne Gore i Srbije. Ukazao je na svoju posjetu Beogradu 1896. i ''nezaboravne uspomene otuda''. Uvijek je bio pobornik najiskrenije sloge i oduševljen za zajednički rad sa Srbijom u svim pitanjima spoljne politike. Ali, ni pri najboljoj volji to nije mogao postići, usljed nestalnosti vlade u Srbiji, u kojoj su se tako često mijenjali politički pravci i ličnosti. Prema knjazu, a tu je zapravo poenta, zbliženje je teško bilo postići i zbog toga što je bilo ''zlih ljudi i političara'' koji su smatrali da ''dve srpske države i dve dinastije'' ne mogu ostati jedna pored druge. ''To je neistinito i fatalno mišljenje'', naglasio je knjaz Antoniću. Više od svega, i sve jače, knjaza je pritiskalo pitanje budućnosti njegove dinastije. Sa dinastijom je identifikovao i kroz nju gledao i sam opstanak Crne Gore kao samostalne države.

NIKOLINE ZEBNJE

Knjaževo toliko nametljivo insistiranje, u relacijama sa Beogradom, na ''dva srpska stožera'', ''dvije srpske države'', ''dvije srpske dinastije'', potiče prije svega iz te njegove zebnje za svoju dinastiju i državu. Beograd je dobro znao tu veliku brigu knjaza Nikole, ali se na sve to pravio nevješt. Morao je knjaz Nikola duboko osjećati da ga u Beogradu u krajnjoj liniji i ne drže za relevantnog parntera, a kamoli da im bude ravnopravan. I da je kojim slučajem htio, knjaz Nikola nije imao kud: nužnost potpunijeg državnog i nacionalnog ostvarenja Crne Gore, što se u političkoj sferi iskazivalo kao borba za šire narodno osloboenje i ujedinjenje, prirodno i neodstupno je upućivala knjaza Nikolu na zajednički rad sa upravljačima Srbije na svim pitanjima koja se tiču oslobodilačke borbe svih Srba i Jugoslovena.


Nikolin “velikosrpski plan”


Predan takvoj političkoj orijentaciji, knjaz Nikola je u nekim suštinski hegemonističkim tendencijama bio daleko otvoreniji i radikalniji od beogradskih političara. Nastavljaju razgovor s Antonićem, knjaz se zalagao za to da Srbija i Crna Gora rade zajednički u Turskoj, da jedinstveno istupaju u zaštitu srpskog življa ''od arbanaških zuluma'', a to sve na način što ljepšeg ophođenja sa samim Turcima. Istina je da Albanci čine velike teškoće srpskome življu, ''ali bi tek prava nesreća za naše pleme bila, ako bi se uspjelo da Arbanija dobije autonomiju''. Svim silama treba spriječiti da to ''surobo i snažno pleme ne dođe do državnog jedinstva'', govorio je knjaz. Zato treba jedinstveno nastupati, i dobro bi bilo da poslanici Crne Gore i Srbije u Carigradu u tome smjeru imaju identične instrukcije. Antonić je, po prilici, kratko odgovorio: i njegova vlada ispunjena je najboljom voljom da između Srbije i Crne Gore dođe do iskrenog i trajnog sporazuma, drži do tome ubuduće neće biti prepreka, jer da su nestali ''izvesni uzroci'' koji su za kratko vrijeme mogli ometati zajednički rad.

''IZVJESNO POBOLJŠANJE''

U duhu tekuće jedinstvene političke akcije Srbije i Crne Gore u Turskoj, crnogorski poslanik u Carigradu Mitar Bakić već je bio dobio instrukcije. Na određeni način, ističe se između ostalog, u tim uputstvima, sudbina Crne Gore i Srbije povezana je sa sudbinom Turske, pa i nju treba ''pričuvljivati sebe radi''. A da bi Crna Gora ostala dosljedna u ''vazdušnjim čuvstvima prema Srbiji i Srpstvu, želja je njegova Visočanstva knjaza Nikole da naše dvije zemlje idu uporedo u svim pitanjima političkog, ekonomskog i kulturnog naprekta našeg naroda u Turskoj, ali u navedenom smislu privremene umjerenosti''. Zato će Bakić ponovo stupiti u ''bliže odnošaje'' sa poslanikom Kraljevine Srbije, kako bi instrukcija svojih vlada usaglasili i sjedinili napore u zajedničkom radu. U konstelaciji statut quo-a na Balkanu, koji su diktirale Austro Ugarska i Rusija, osobito dok je ova posljednja bila upletena u pitanju Dalekog istoka, Srbija i Crna Gora mogle su nešto preduzimati u Turskoj samo u okviru uslova održavanja njenog integriteta.
Nakon skoro dva mjeseca Antonićeva boravka na Cetinju, austrougarski poslanik baron Makio našao je za potrebno da da svoj sud o karakteru i domašaju obnove odnosa između Crne Gore i Srbije. Za Makia to jeste ''izvjesno poboljšanje'', ali ga ono, očigledno, mnogo ne impresionira, niti uznemiruje. Činjenica da je Antonić neki srodnik sa kraljem Aleksandrom, po Makiu, ima veći značaj od same njegove, inače ograničene, diplomatske sposobnosti. Kao vojnik od zanata, zapaža Makio, Antonić nije stupio u kontakt sa svojim ovldašnjim kolegama, niti sa kim od crnogorske vlade, a ni sa kojim od starih crnogorskih vojvoda i glavara. On ne znači da ignoriše ovdašnje vojne i političke krugove. Po mišljenju Makia, Antonić ima svakako nalog od kralja Aleksandra da ne bude taj koji bi na ma koji način bio kakav posrednik između knjaza Nikole i srpskih radikala, bez obzira na to što je ove kralj pomilovao. Isključivanje radikalskog momenta sa relacije zvaničnih srpsko-crnogorskih odnosa značilo je, prema Makiu, i svakako na zadovoljstvo Beča, osporavanje maha onim ''velikosrpskim planovima'' koji potiču sa Cetinja. Kralj Aleksandar, kaže dalje Makio, izašao je doduše u susret želji Rusije da se uspostave normalni odnosi između dva bratska naroda (Brudernation), ali kralj neće da posluži kao oruže nikakvoj ruskoj politici koja bi iole išla preko Cetinja. – Beč, dakle, nije nalazio razloga da mnogo strahuje od obnove odnosa između Beograda i Cetinja.



MIRKU «NAMIJENJEN» SRPSKI PRIJESTO

Predsjednik srpske vlade Mihailo Bujić zalagao se kod kralja Aleksandra za veću prisnost i prijateljstvo sa crnogorskim dvorom i vladom. Na početku smo pomenuli kako je on prilikom posjete Cetinju 1897. godine nastojao da kralja Aleksandra skloni da sa knjazom Nikolom sklopi sporazum o podjeli sfera respektivnog upliva u Turskoj. Nova Vujićeva zalaganja, pak, kralj Aleksandar je sa još većim podozrenjem odbijao. S pravom je osjećao da mu knjaz Nikola nešto mnogo škodi.
Zaista, knjaz Nikola je koristio priliku da koliko najviše može naškodi kralju Aleksandru, i to ondje gdje je ovaj bio najosjetljiviji. Od prvog nagovještaja knjaz se uveliko brinuo hoće li ruski car i carica primiti u Petrogradu kralja Aleksandra i Kraljicu Dragu. Jedno vrijeme se držalo da će se to ostvariti, što je srpska vlada i objavila u Skupštini. Knjaz Nikola je preko svoje kćerke udate na ruskom dvoru, knjeginje Stane Lajhtenberške dostavljao caru i carici ''sve što je najružnije i najgnusnije mogao čuti i smisliti'' o Aleksandru i Dragi, u cilju da ih ubijedi da oni srpski kraljevski par ne mogu primiti bez svoga velikog uniženja. Izgledima da bi ipak mogli biti primljeni knjaz je bio osobito uznemiren.
Prilikom jednog razgovora sa poslanikom Vlasovom knjaz je pokazao veliko interesovanje za ''pitanje koje ga muči'': hoće li car primiti kralja Aleksandra, hoće li to bibi ubrzo i da li će se njim ući kraljica Draga. Poslije toga posjetio je Vlasova knjažević Mirko, skrenuo mu pažnju na glasove u evropskoj štampi o tom prijemu, a molio ga da mu pomogne kako bi narednu zimu proveo u Petrogradu. Knjaz je zatim dva dana uzastopce pozivao Vlasova, govorio mu kako kani poću u Petrograd da posjeti svoje ''avgustjejše'' kćeri, i da to želi i njihova majka, knjeginja Milena. Ovom prilikom knjaz je iznio i svoje ''pretskazanije'', kako se Srbija nalazi uoči ''ozbiljnne katastrofe'', koja mora izazvati teške posljedice, a to će nastupiti najdalje do nove godine 1902. Nema govora o tome, tumači Vlasov, da knjaz rukovodi ili učestvuje u kakvoj tajnoj djelatnosti protiv Srbije, nego je to samo njegov ''pritisak'' u cilju da omete posjetu kralja Aleksandra Petrogradu. Potom je knjaz Nikola pokrenuo temu o prestolonasljeđu u Srbiji. Kao, rekli bismo, manje napadno, knjaz je počeo nekako s tanjega kraja: izrazio je mišljenje da nesporno pravo na srpski prijesto ima drugi sin knjaza Petra Karađorđevića, Aleksandar. On bi izbor svoga unuka primio sa ''saosjećanjem'' i ukazao mu podršku.

KNJAŽEVE FANTAZIJE

Međutim, ako bi srpski narod poželio da izabere knjaževa drugog sina Mirka, on bi se sa tim saglasio – ali samo pod uslovom da se Mirko izričito obaveže da će se po stupanju na srpski prijesto odreći od svojih prava u korist starijeg brata – nasljednika cnogorskog prijestola Danila. Tako bi se po krvi i jeziku srodni narodi ujedinili pod jednim skiptrom. Konkretna akcija usmjerena na to da se kralj Aleksandar i kraljica Draga ne prime na ruskom dvoru bila je, prema tome, povezana sa maštanjem o prestolonasljeđu u Srbiji. Kao da se knjaz Nikola nije pitao koliko bi njegova dinastija, pošto bi se instalirala u Beogradu, mogla ostati crnogorska, i šta bi u tom slučaju ostalo od same Crne Gore kao samostalne države. Ili je knjaz Nikola na sve bio gotov, samo da održi svoju dinastiju?! Mnogo je knjaz Nikola maštao i poetizirao, i to obično, i sve više, u tijesnoj vezi sa politikom. I kada bi njegova misao uronila u kakvu osjetljivu i složenu političku sferu, pamet bi obično ustupala mjesto fantaziranju.
Nakon mjesec dana prestolonasljednik Danilo ponovo se interesovao kod Vlasova je li odložena posjeta srpskog kraljevskog para Petrogradu. Onda, koliko su tačni glasovi u evropskoj štampi o tome da je carska vlada istakla kandidaturu Petra Karađorđevića za srpski prijesto. Kao i ranije, Vlasov je, kaže, izbjegao da otvoreno odgovori na takva pitanja. Ali to knjazu Mirku nije smetalo da opet pita o istom. Na drugoj strani, Mirko je dao razumjeti potpukovniku Antoniću da se uskoro namjerava oženiti nekom ruskom ''velikom knjeginjom'', i da će taj brak biti u najtješnjoj vezi sa rješavanjem pitanja prestolonasljeđa u Srbiji. Za ovakvo ponašanje knjaza Mirka, tako ''neiskusnog i mladog'', Vlasov okrivljuje njegovog oca knjaza Nikolu, koji se prodaje iluzijama i umišljeno ih prensi na teren ozbiljne politike.
Od dinastičkog pitanja u Srbiji na Cetinju nijesu poštedjeli ni austrougarskog poslanika barona Makia. Jedna ličnost ''bliska'' knjazu Nikoli, koju sada ''ne može'' imenovati, dala je Makiu jedno kratko i ''iznenađujuće'' saopštenje. Reklo mu je da je knjaz prekinuo svaku vezu sa svojim zetom Petrom Karađorđevićem – jer da je ''obavezan'' da podrži kandidaturu njegova (Petrova) starijeg sina Đorđa za srpski prijesto.

BITKE OKO PRIJESTOLA

Čudna je, dakle, knjaževa ''prestolonasljednička'' politika. Da bi likvidirao kao pretendenta kralja Petra – kod Rusa se ''zalaže'' za njegovog mlađeg sina Aleksandra, a kod Austrijanaca za starijeg Đorđa! Ne znajući, valjda, šta je knjaz govorio Vlasovu, Makio je prevashodno osjetio kontradiktornost u toj književnoj poruci. Iz ovoga, i inače, austrougarskom poslaniku je jasno da knjaz ne može da napusti svoje ''velikosrpske snove''. Zato treba da se otvori pitanje prestolonasljeđa u Srbiji, nastojeći da tamo eventualno dovede jednoga od svojih sinova. Pri tome, ističe makio, mora se uvijek imati u vidu sklonost fantaziranju knjaza pjesnika. Ipak, austrougarski poslanik nalazi za potrebno da ovo javi u Beč, jer da nije nemoguće da je sin Petra Karađorđevića ''prvi ruski kandidat'' za srpski prijesto. Na drugoj strani, mogućno je da knjaz Nikola traži put i način kako da, prividno povlađujući kandidaturi jednog od Karađorđevića, stvar iskoristi za svoje lične namjere. Najviše međutim, čudi, kako je knjaz mogao pomisliti da su drugi naivni. Kako bilo, ''knjaz pjesnik'' je i dalje dobro ''pravdao'' knjaza državnika i političara.
Do posjete kralja Aleksandra i kraljice Drage ruskom dvoru, na veliko zadovoljstvo knjaza Nikole, nikako nije dolazilo. Cilj i smisao te posjete za kralja i kraljicu značio bi poslije svega, određenu afirmaciju i relativno učvršćenje na prijestolu. U Beogradu su se trudili da se posjeta ostvari što prije, juan ili jula 1901. Morali su se, međutim, zadovoljiti obećanjem poluzvaničnog i manje svečanog prijema na Krimu, za vrijeme ljetovanja carske porodice. Zatim je ruski dvor, odgovorio da to ne može biti prije septembra ili oktobra. Docnije je poručeno Beogradu da se prijem jesenjih primanja na dvoru odlaže za sljedeću godinu. Ovo je zapravo značilo da ruski dvor ne želi da primi kralja Aleksandra i kraljicu Dragu. Ruski poslanik u Beogradu pripisao je taj obrt ''neodgovornih ženskim uticajima''. A istaknuti ruski političar grof Vite zabilježio je u memoarima da su crnogorske princeze na ruskom dvoru podrobno izvijestile o Draginoj prošlosti, te da se carica odlučno usprotivila da takvu ženu primi kao gošću. Ruski političari, osobito iz resora spoljnjih poslova, pokušali su sve da se posjeta srpskog kraljevskog para ostvari, ali su ostali nemoćni da savladaju otpor carice.

KNJAZ KOD RUSKOG CARA

Kada novi srpski poslanik Mihailo Vasić uskoro dođe na Cetinje, reći će vojvodi Simu Popoviću, - ali dosta kasnije – kako je kralj Aleksandar poznao sve što je i kako knjaz Nikola radio protiv njega u Petrogradu. Od tada će njegova mržnja prema knjazu biti čak veća od one pokojnog kralja Milana.
Decembra 1901. godine knjaz Nikola je posjetio Petrograd i bio primljen kod cara Nikole. Glavni cilj ovoga putovanja bio je u tome da se traže pare, ne bi li se Crna Gora kako oslobodila dugova i finansijskog pritiska Austro-Ugarse. Svakako, knjaz će tamo raditi što mogne da još naškodi kralju Aleksandru i kraljici Dragi. Povodom ove posjete Antonić je na Cetinju ispoljavao neraspoloženje, tim više što je posjeta Aleksandra i Drage Petrogradu još jednom upravo bila odložena. Ustvari, konačno suspendovana. Postojala je i bojazan da se knjaz Nikola tamo ne dotakne pitanja prestolonasljeđa u Srbiji, i ne ubijedi rusku vladu u kakvo svoje gledanje na to pitanje.


Srpska kruna i dvorske igre


Neočekivano, naročito izaslanik srpskog kralja i vlade na Cetinju potpukovnik Antonić sredinom ecembra 1901. otišao je za Beograd na ''neodređeno odsustvo''. Početkom 1902. Antonić je naimenovan za ministra vojske u srpskoj vladi. Naravno, iz Cetinja je otišao sa kvalifikacijom ''milanist''.
Isto tako iznenadno, dotadašnji ministar vojske srpske vlade pukovnik Mihailo Vasić naimenovan je za naročitog izaslanika kralja Aleksandra kod knjiza Nikole. Povjerljivo izvještavajući svoju vladu, austrougarski poslanik u Beogradu Holdern kaže da je Vasić bio obična kreatura kralja Aleksandra, bez ikakvog stvarnog oslonca u vojsci i kod političkih partija, i čovjek beskrupolozan i na sve sposoban. Kralj ga je morao pustiti zbog jedne afere moralne prirode. Kao miljenik kralja Aleksandra Vasić je ipak došao na pravo mjesto.

''DVE ZEMLJE SESTRE''

Povodom naimenovanja Vasića, ministar Vuković prije svega izražava radost što je Antonić tako visoko avanzovao, ''iskreno'' žaleći što ''nas ostavlja'', ali će i pukovnik Vasić naići na istu predusretljivost, ljubav i gotovost da mu se olakša obavljanje povjerene mu odgovorne dužnosti.
''Primio me lepo'', kaže Vasić o privatnoj audijenciji kod knjaza. Raspitivao se o zdravlju Njihovih Veličanstava, a zatim mnogo pričao o svojoj porodici, naročito sinovima Danilu i Mirku. Dotičući se spoljne politike, knjaz Nikola je osobito istakao da Austrijanci nastoje da Crnu Goru i Srbiju zavade, ali ''ja vam dajem reč da više neće uspeti da nas razluče''.
Zvanična audijencija, namijenjena javnosti, obilovala je uobičajenim izlivima o bratstvu, prijateljstvu, neraskidivoj vezi između ''dve zemlje sestre'' itd, Knjaz je molio Vasića da bude tumač njegovih ''neizmjenljivih osjećanja'' prema kralju i kraljici. ''Ta uzajamna ljubav naša i našijeh domova najbolje je jemstvo čvrste i stalne, u duhu i krvi našega naroda ukorijenjene veze, koja spaja bratske zemlje Srbiju i Crnu Goru. U toj vezi biće stalno rukovođeni i svi naši zajednički napori samo jednome zajedničkome cilju – dobru i napretku dragog našeg srpskog naroda''. Knjazu je osobito drago što je izbor za ovu misiju pao na gospodina pukovnika Vasića, poznatog kao dobrog vojnika, rodoljuba i ''pouzdanika svoga Gospodara''.
Kao što je iz svega jasno, ispod patriotskih fraza s obje, a osobito crnogorske strane, duboko je vrelo nepovjerenje, podozrivost i teška mržnja između cetinjskog i beogradskog dvora. Pravog, iskrenog, zbliženja između njih nije moglo biti. Ali, ono što je vezivalo Crnu Goru i Srbiju bilo je daleko dublje i postojanije od sve netrpeljivosti i mržnje između dvorova i vlada, a to su bili zaista ničim nepomućeni odnosi između njihovih naroda, njihove jedinstvene oslobodilačke težnje i zadaci. Protivrječnost ove situacije bila je u tome što su odnosi između vladara, onakvi kakvi su bili, faktički značili negaciju stvarnosti, a sila te stvarnosti nametala se prije svega njima – vladarima – i oni su je morali slijediti.

IGRE OKO SNAHE

U vremenu između dvije audijencije Vasića kod knjaza Nikole, ministar inostranih djela Crne Gore vojvoda Gavro Vuković pošao je za Beograd. Glavni povod ove misije bila je vjeridba drugog sina knjaza Nikole, knjaževića Mirka. Zbog određenih dinastičkih kombinacija koje će se vezivati za taj brak, potrebno je nešto reći o vjerenici i njenim roditeljima. Buduća supruga knjaza Mirka Natalija Konstantinović kćerka je pukovnika Aleksandra Konstantinovića, koji je po majci unuk gospodara Jevrema, odnosno sestrić kralja Milana, i prema tome kralj Aleksandar mu je brat od ujaka. Majka vjerenice Anke je iz srpske porodice tršćanskog trgovca Opuića, a njena majka od stare dubrovačke porodice Bošković. Porodica Konstantinović emigrirala je iz Srbije nakon i zbog ženidbe kralja Aleksandra Dagom Mašin. Od Konstantinovića se, naime, tražilo da Dragu kao suprugu kralja Aleksandra priznaje za srpsku kraljicu, shodno tome ukazuju joj dužno uvažavanje i – uzdrže se zauvijek od širenja ikakvih nezgodnih priča i glasova o njoj i njenoj prošlosti. Ukoliko to neće, imaju se udaljiti iz Srbije, uz objavu da se više nikada ne mogu vratiti. Delikatni zadatak da se raščiste odnosi Konstantinovića prema kralju Aleksandru i kraljici Dragi obavio je upravio pukovnik Mihailo Vasić, tada, kao što znamo, ministar vojske, a sada specijalni izaslanik kralja Aleksandra kod knjaza Nikole. Konstantinovići su izabrali egzil, i tako smrtno uvrijedili kralja i kraljicu. Njihova kćerka, dakle, uskoro će biti snaha knjaza Nikole.
Jednu verziju o vjeridbi knjaza Mirka, te o njegovim pretenzijama na razne prijestole, imamo u memoarima vojvode Gavra Vukovića. Sigurno, knjaz Mirko se zanosio svakojakim fantastičnim planovima, tj. da mu ne gine jedan od balkanskih prijestola: srpski, bugarski, makedonski ili albanski. Što se tiče vjeridbe, navodno se prilikom posjete Rimu – avgusta 1901. zagledao u Nataliju Konstantinović. Kako je kombinacija bila još u toku, knjaz je pri polasku za Petrograd zabranio Mirku da uopšte sutpa u kontakte sa stranim predstavnicima na Cetinju. Ali takav svoj običaj Mirko je po svoj prilici nastavio: posjetio je Antonića i rekao mu da je knjaz pošao kod cara da razgovara o nasljeđu prijestola u Srbiji, pa da on ima šansu za to. Gavro se navodno jako zabrinuo da će car ovu Mirkovu neopreznost i neukusnost doznati prije nego mu knjaz pristupi, i tako može da propadne ''glavni posao za pare''. Inače, se Mirko, prema Gavru, grdno zaljubio u Nataliju.

MIRKOVE “IGRE”

Vidjesmo, međutim, naprijed, prema neposrednom svjedočenju Vlasova, Mirko je svoju indiskrenciju kod Antonića adresirao na neku ''rusku knjeginju''. Ovo isto svjedoči i baron Makio, s tim da je glas o ruskoj princezi Mirko prosuo ne samo kod srpskog, nego i među sve diplomatske predstavnike na Cetinju, i naravno – sve u vezi sa njegovim pretenzijama na srpski prijesto. Sasvim je moguće da je knjaževa ''zabrana'' u stvari značila samo to da se ne pominje Natalija, a pričom o ruskoj princezi da se, za sada, zavara trag o Mirkovoj pravoj ''ljubavi''.
Vojvoda Simo, međutim, u memoarima bilježi kako ga je jednoga dana krajem 1901. knjaz Mirko pozvao i saletio pričom da se zaljubio u Nataliju Konstantinović. Sa njom se ''upoznao'' u Beču (ne u Rimu) minulog ljeta. Neće on kakvu stranu princezu koja ne zna da razgovara sa Crnogorcima, nego hoće Srpkinju. A lijepa je, stasita, ''prava vladarka'', u Srbiji će je pozdraviti, a već kako u Bosni i Hercegovini! No, ''jadao'' se Mirko, i molio Sima da posreduje kod oca, - knjaz navodno ne da, pa ne da. Vojvoda Simo odmah je shvatio da je posrijedi igra knjaza Nikole, i da Mirko, ako je negdje i vidio Nataliju, zapravo je i ne poznaje.
Po izlasku od Mirka knjaz se kao slučajno našao pred dvorom i svratio Sima na ručak. Došao je i Mirko. Poslije ručka i nakon malo nevezanog razgovora Mirko je izašao, a knjaz ga je otpratio pogledom i dobro odglumljenim uzdahom: - Hoće momak da se ženi. – Srećno bilo! – Ne može bez moga blagoslova. Rekavši Simu ''izabranicu srca'' knjaza Mirka, uslijedila je knjaževa tirada o političkim implikacijama te ''ljubavi''. Uglavnom, zli ljudi mogu tumačiti da on Mirka ženi rođakom kralja Aleksandra u prvom redu zbog činjenice što su Obrenovići došli ''na tanko'', a tu su i Karađorđevici itd. itd.
Simu je, kaže, najteže padalo što se morao pretvarati da šeretsku priču knjaza Nikole shvata ozbiljno. Odgovorio je da, ako se mladi vole i hoće se uzeti, i roditelji se ne na obje strane slože, onda je sve u redu, a ne treba gledati na sve moguće i nemoguće pretpostavke oko toga. ''Ono nije prilika da bi polkovnik Konstantinović bio s raskida da mu kćer posane princese'', primijetio je knjaz. Onda je ponudio Simu da ide u Nicu kod Konstantinovića da stvar ispita i uglavi. Vojvoda Simo je uspio nekako da izvrda i oslobodi se te časti.

DOBRO IGRANA KOMEDIJA

Pošto se knjaz vratio iz Rusije, knjaz Mirko je, svjedoči Vlasov, izigravao stanje duboke potištenosti, govoreći da iako je zaljubljen u kćerku Konstantinovića, moraće sebi potražiti drugu djevojku – ukoliko se otac bude i dalje protivio izboru njegova srca. Bila je to veoma dobro igrana komedija u režiji knjaza Nikole. I tek pošto je tobože savladao otpor oca, knjaz Mirko je 16.februara (1.marta) 1902, u pratnji knjaževog ađutanta i uopšte povjerenika za delikatne poslove Miša Popovića Jabučanina, pošao u Nicu, da bi formalno dobio saglasnost pukovnika Konstantinovića na brak sa njegovom kćerkom.
Knjaz Nikola se, međutim, potrudio da sa pukovnikom Konstantinovićem prethodno raščisti pitanje miraza nevjeste. Bio je jako ozlojeđen kada ga je Konstantinović obavijestio da će Natalija imati neku manju godišnju ''pripomoć'', a miraz će dobiti tek poslije njegove smrti; jer primoran je da živi van svoje otadžbine, pa za sada odvajanjem miraza ne može da smanji svoj godišnji prihod. Gledajući svoj interes, i svakako iz osjećanja i brige za kćerku, pukovnik je, takođe sasvim iskreno, molio knjaza da ga obavijesti koliki su prihodi knjaza Mirka, jer on ne bi mogao pristati da njegova kćerka trpi i najmanji uštrb u životu i ugodnostima na koje je navikla kod roditelja. Konstantinovićevo pitanje knjaz je komentarisao kao krajnju neukusnost. Prigušujući ogorčenje, knjaz je odgovorio da Mirko ima 20.000 kruna godišnje i potpuno izdržavanje dvorova na Cetinju i Kruševcu (kod Podgorice).
I poslanik Vlasov je primijetio izvjesno neraspoloženje knjaza u vezi sa materijalnim stanjem porodice Konstaninović. Donoseći nešto o tome, Vlasov konstatuje da Natalija može imati miraz od majčina roda, porodice Bošković iz Dubrovnika. Knjaz je povjerio poznatom Dubrovčaninu i svome ministru knezu Luju Vojnoviću da sklopi bračni ugovor s obzirom na imovinu koju su Konstantinovići naslijedili od porodice Bošković. Vojnović je kao glavno utvrdio nekretnine od sedam kuća u vrijednosti ''ne više'' od 600 hiljada franaka. Iz toga je ''jedva'' uspio da nađe izvor koji bi Nataliji garantovao prihod od 6.000 fiorina, odnosno 12.000 kruna godišnje.
Vlasov inače nalazi da porodica srpskog pukovnika Konstantinovića po krvi i društvenoj ljestvici nikako ne odgovora crnogorskom dvoru i dinastiji. Pomenuti iznos, u odnosu na ono što je imao evropski aristokratski sloj, koji je tada uživao značajne rente na nekretnine i imao dodatne prihode iz lijepog zanimanja u diplomatiji i politici, bio je zaista skroman prihod. Ali za dvor knjaza Nikole, koji je inače kompletno plaćala ruska vlada, pored sve nesrazmjere u trošenju i rasipanju – samome knjazu Mirku, uz 20.000 kruna po ''zakonu zemlje'' nije bila ''s raskida'' godišnja ''pripomoć'', kao jedan tekući miraz, od još 12.000 kruna. Što je to inače stvar sasvim izvan tadašnjih crnogorskih običaja i normi, osobito onih moralne prirode, to za crnogorski dvor nije važilo.

OBNOVLJENE “BRATSKE VEZE”

U Nici su 26. februara (11.marta) knjaz Mirko i Mišo Popović Jabučanin obavili formalnost vjeridbe. Uslijedila je krasnorječiva čestitka knjaza Nikole i knjeginje Milene porodici Konstantinović – kako je ''čista žarka ljubav spojila predragu nam djecu''.
U međuvremenu, ministar Vuković je posjetio Beograd. Imao je da sa srpskom vladom usaglasi stanovišta i aktivnost u politici zajedničkog rada i interesa u Turskoj i da, kao ''sporedno'' pitanje, uzgredno nabaci i ubijedi kralja Aleksandra da stvar Mirkove ženidbe ima isljučivo porodični karakter, posrijedi je ''čista ljubav'' vjerenika, pa da tome ne valja niti se može pripisati nikakva politička tendencija.
Vuković je ponio sobom svojeručno pismo knjaza Nikole za kralja Aleksandra. Uz uobičajene poruke o istorijskom zajedništvu Crne Gore i Srbije, knjaz izražava zadovoljstvo što su obnovljene bratske veze, pa blagodareći tome šalje mu ministra Vukovića da sa njegovom vladom razmijeni mišljenja o ''svijem zajedničkim poslovima, što bi poslužilo utvrđenju potpunog sporazuma''.



Mirkova “čista ljubav” - prema srpskom prijestolu



Stigavši u Beograd 6. (19) februara 1902. Vuković je u razgovoru sa Vujićem najprije istakao kako ga je knjaz poslao da uvjeri kralja Aleksandra i kraljicu Dragu u njegovo ''najiskrenije prijateljstvo''. Što se tiče zajedničke spoljne politike, Crna Gora, se zalaže za što jači upliv Srbije u Makedoniji i za sjedinjeni otpor namjerama Austro-Ugarske u Novopazarskom Sandžaku.
U cilju pune efikasnosti takve politike, Srbiji je, ubjeđivao je Gavro, potrebno da se što prije ''intimno združi sa Crnom Gorom'', a to je zaista lako postići – jer knjaz je gotov da obnovi pregovore iz 1897. godine o podjeli sfera u Turskoj – tj. Srbiji Skoplje, a Crnoj Gori Prizren sa granicama tada fiksiranim. Vujić je kratko odgovorio da je kralj Aleksandar u toj stvari i sada jednako uporan kao i onda, što znači da ne daje Prizren. – Kralju i vladi Srbije nijesu bili potrebni nikakvi formalni sporazumi sa Crnom Gorom, kada je ova morala jednako voditi potpuno identičnu spoljnu politiku sa Srbijom. Srbija očigledno nije strahovala, a mogla se nadati da će prigrabiti cio šićar prilikom narednog, i konačnog, rješavanja istočnog pitanja. Što je Beograd uvijek ignorisao stalne zahtjeve Cetinja za podjelu ''sfera upliva'' u evropskoj Turskoj, to je knjaza Nikolu sve više frustriralo, izazivalo osjećaj nesigurnosti za budućnost dinastije, pa i same Crne Gore kao samostalne države.

PROTIV STVARANJA MAKEDONIJE

Naravno, dva ministra su se usmeno saglasila na zajednički rad u svemu ''što se tiče interesa srpskog naroda izvan naših granica''. Sporazum između Rusije i Austro-Ugarske u Mircištegu 1900. godine o očuvanju status quo-a na Balkanu za sada garantuje mir. Stoga Srbija i Crne Gore treba da pribiraju sve sile za momenat koji će jednoga dana nastupiti. Reformnu akciju Rusije i Austro-Ugarske u evropskoj Turskoj treba pomagati, ali sve moguće učiniti da sile ne stvore od Makedonije novu državu – ''pa ma to bilo pod vidom autonomije''. Ako bi jednoga dana ponovo ''osvanula zora Istočen Rumelije'', tj. prisajedinjenje Makedonije Bugarskoj, to bi, po mišljenju dva ministra, značilo uništenje ''ekvilibra'' na Balkanu.
Ruski poslanik u Beogradu Čarikov je saglasnost ministara Srbije i Crne Gore o pitanjima njihove spoljne politike ocijenio kao veoma korisnu, naročito stav uzdržavanja prema Turskoj i riješenost da se svim sredstvima sprečavaju i suzbiju nemiri u Makedoniji.
Zatim je Vuković saopštio Vujiću ''jednu beznačajnu, ali prema prilikama delikatnu stvar''. Knjažević Mirko se ''zagledao'' u kćerku pukovnika Konstantinovića, knjaz se tome ''jako protivio'', ali ''ljubav je nesavladiva sila''. Zato moli Vujića da uvjeri kralja da je to stvar sasvim privatne prirode, bez ikakvog političkog značaja, i da je još manje to upereno protiv kralja i kraljice kod kojih je Konstantinović sada u nemilosti. Vujić je navodno smrknuta lica uzvratio da samo želi da se na Cetinju od toga ne pravi nikakav politički bauk i on će ostati indiferentan. Inače je kralj, uvjeravao je Vujić, veoma dirnut prijateljskom porukom knjaza, naročito prema kraljici Dragi, koja osjeća potrebu moralne podrške.
Zvanična audijencija kod kralja Aleksandra bila je veoma svečana. Između ostalog, kralj je pitao kakvom je misijom knjaz išao u Rusiju. Da riješi pitanje preoružanja crnogorske vojske i da vidi svoje kećrke, odgovorio je vojvoda Gavro. Na to je kralj primijetio da je knjaz Nikola veliki i srećan vladar – jer ima kćerke udate na ruskom dvoru, koje su ''bolje od ikakvih ambasadora''. Očigledno, kralj još nije bio ništa saznao, ali je svakako sumnjao i pretpostavljao da mu je knjaz kod cara mogao nešto naškoditi.

KRALJ PROTIV MIRKOVOG BRAKA

Što se tiče Mirkove ženidbe, Gavro je, kaže, stekao utisak da će kralj ''progutati pilulu'' bez težih posljedica ''za naše odnošaje''. Zato se trudio da na privatnoj audijenciji kod kralja izloži stvar u jednom što više nonšalantnom tonu, a u smislu da se radi samo o ''čistoj ljubavi'' dvoje mladih.
Kralj je ipak, prema Gavru, istakao da mu ta bračna veza nije ni malo prijatna. Konstantinovići su njega i kraljicu ''beskrajno'' uvrijedili; neka mu zato nikada pred oči ne izađu. Ne može taj događaj ni čestitati. Kralj samo moli knjaza da toj bračnoj vezi ne pridaje nikakvu političku važnost. Neka se ne prave takve kombinacije koje bi izazivale ''novinarsku viku'', što lakovjerni narod baca u obmanu. Budući svakako čuo za nesmotrene izjave knjaza Mirka, kralj je uzviknuo: '' Po kakvom pravu može on i u snu pomisliti na presto u Srbiji? A, što li sada može činiti smatrajući da se ženidbom orodio sa dinastijom Obrenovića!?'' Kralj se pokazao osobito osjetljiv na javnom mnjenju kojim se manipuliše putem štampe. “Ne može se biti ravnodušan prema svjetskom javnom mnjenju, jer to je sila koja se može sravniti sa engleskom flotom'', rekao je po prilici kralj Aleksandar. Zato moli knjaza Nikolu da ga svega toga poštedi.
Vojvoda Gavro je primljen i od kraljice Drage. Poljubio joj je ruku, govoreći da to čini u ime knjaza Nikole. Zbog ovoga će na Cetinju biti ukoren. Knjazu Mirku kraljica je poručila čestitanje na izboru, izražavajući se veoma pohvalno o Nataliji Konstantinović; pa i njen otac je ''dobar i miran čovjek'', ali to ne može reći za njenu majku. Kraljica žali što ne mogu zajednički slaviti taj pir; krivi su za to Konstantinovići, koji su napustili svoga kralja i najbližeg srodnika po krvi i objavili mu rat onda kad mu je bila najpotrebnija njihova privrženost.
I u Beogradu je bilo riječi o posjeti kralja Aleksandra i kraljice Drage ruskom dvoru, ali na način koji kazuje očaj srpskih suverena. Vujić je zapravo – po nalogu kralja i kraljice – uputio Vukovića ne bi li knjaz Nikola mogao podjejstvovati kod ruskog cara da primi Aleksandra i Dragu, koje je ''ruska diplomatija'' odlaganjem dovela u očajni položaj. Ne davši se zbuniti, Vuković je istakao da ''Gospodar'' sigurno ne bi požalio truda da se kod cara zauzme za srpski kraljevski par, ali on se upravo vratio iz Petrograda, a takvi se poslovi ne mogu obavljati diplomatskim kanalima, nego ličnim kontaktima. U takvom teškom položaju kralja i kraljice normalno je bilo dosjećati se da ih je do toga najviše doveo upravo knjaz Nikola preko svojih kćerki – ''najboljih ambasadora'' – na ruskom dvoru. Takve slutnje svakako su ih mučile, ali se nada bez izgleda prelivala u samoobmanu, sve do žalosne iluzije da bi baš knjaz Nikola htio pomoći.

DRAGA BEZ ORDENA

Svakako opet po nalogu kralja i kraljice, Vujić je nabacio da je knjaz mogao učiniti jednu ''prijatnost'' kraljici Dragi da joj je poslao orden. Vuković je odvratio da od žena Danilov orden sa brilijantima nose samo knjeginja Milena, kao ''naša suverenka'', i carica udova Marija Fjodorovna, koja ga nosi kao nakit. Danilov orden za kraljicu Dragu bez dragog kamenja bio bi bez efekta. Ali ima vremena ''povratiti se na tu stvar''.
- Zanimljivo je, međutim, da su uoči Gavrova polaska, svjedoči vojvoda Simo, na Cetinju ozbiljno kanili poslati kraljici Dragi Danilov orden sa brilijantima. Knjaz je bio spremio poruku za svoga juvelira u Beču da ga izradi. Ali, odjednom su se prisjetili da takav orden nema tadašnja ruska carica kod koje je knjaz Nikola onako ''preporučio'' kralicu Dragu. Ako je ljudima sa dvora dopušteno mnogo toga što običnima nije, ovo bi zaista bilo odviše.
Ono što je vojvoda Gavro Vuković u memoarima iznio o svojoj misiji u Beogradu u osnovu se potvrđuje izvještajima ruskih poslanika u Beogradu i na Cetinju. Tako o saglasnosti u pitanjima zajedničke politike u Turskoj, o tome da je kralj ipak formalno prihvatio knjaževa uvjeravanja, da brak knjaza Mirka ima isključivo porodični karakter. Međutim, u tekućim izvještajima ruskih poslanika riječ je, naravno, o onome što je Gavro pričao po povratku na Cetinje. Tako se Vlasov divi Gavrovoj ''bezočnosti'' što pokušava da ga uvjeri u ono u što ni on sam ne vjeruje. Gavra je navodno ''duboko porazilo'' balansiranje i koketiranje Srbije između Rusije i Austro-Ugarske. U Beogradu on je tobože vidio plašljivost i udvaranje Monarhiji, a očekivao je da tamo osjeti vjeru i moć Rusije. Samo Rusija može spasiti i Crnu Goru i Srbiju od Austro-Ugarske. Govorio je Vlasovu o krajnjoj zategnutosti, nepovjerenju i pritvorstvu u odnosima između Srbije i Bugarske itd. – Kao što je jasno, uobičajene intrige na cetinjskom dvoru sada su izazvane i podgrijavane strahom od toga što je ruski car svoju ''milost'' želio da proširi i na Beograd i Sofiju.

NIKOLINE ''ČINJENICE''

Knjaz Nikola se pohvalio Vlasovu uspjehom misije vojvode Gavra u Beogradu, ali potkrepljujući to drugim ''činjenicama''. Između ostalog, kralj Aleksandar je tobože poručio knjazu Nikoli da zbog pažnje, povjerenja i milosti koje mu je nedavno ukazao ruski monarh, ohrabren što je sa Crnom Gorom utvrđena saglasnost ''po svim pitanjima balkanske politike'', i s obzirom na um, takt i osvjedočeno iskustvo crnogorskog vladara – potpuno se (kralj) prepušta njegovom rukovođenju iunaprijed će slijediti sve njegove savjete i uputstva, u čvrstoj uvjerenosti da takav ''način djejstva'' potpuno odgovara pogledima Rusije. – Jasno, i ovo hvalisanje je kompendij za strah od gubljenja pozicija, kao i knjaževa iluzija o nekoj njegovoj rukovodećoj ulozi na Balkanu.
U potrazi za nekim, bar verbalnim, spoljnopolitičkim angažovanjem, knjaz Nikola se nekako sve više interesovao za pitanje Makedonije. Početkom marta, prilikom vojne parade na Cetinju, rekao je pred pukovnikom Vasićem i u prisustvu Vlasova, da je Rusija dužna da na svaki način spriječi ustanak u Makedoniji, jer Srbija sada neće biti sama kao 1885. godine. Vasić je, pak, primijetio da Bugari otvoreno pričaju da oni cijene i drže prijateljstvo Rusije – samo dok ne stanu na svoje noge, a onda će se upravljati prema vlastitim interesima koji nijesu podudarni sa pogledima Rusije. Iz riječi i država knjaza Nikole, ruski poslanik zaključuje da se on stara da nekako zadobije naklonost Beograda, a osobito da posije nepovjerenje i podozrenje između Beograda i Sofije. O odnosima u trouglu Cetinje – Beograd – Sofija knjaz se i dalje ''intenzivno'' interesovao, pa ćemo se na to ''pitanje'' vratiti kasnije.

SVADBA ZAKAZANA

Svadba na Cetinju, po sporazumu knjaza Nikole i pukovnika Konstantinovića, zakazana je za Petrovdan (12. jul) 1902. godine. Povodom vjeridbe primane su čestitke građanstva i sa raznih strana. Ali je bilo i ''neprijateljskih insinuacija''. Predviđajući da će toga biti još, ''Glas Crnogorca'' je odgovorio: ''Trag veledušnih Obrenovića neće iščeznuti. On će se bujan i srećan, ako Bog da, iz svoga korijena razviti na žalost srpskih vragova a na radost vjernog mu srpskog naroda. Lozu, koja je Srbiji dala prvoga kralja, štitiće Bog''. Ovome slijedi konstatacija da je vjerenica knjaza Mirka Natalija iz ugledne srpske kuće Konstantinovića, koja je u rodbinskoj vezi sa kraljevskom kućom Obrenovića.
Odmah poslije vjeridbe na Cetinju su se pojavile dopisnice sa likovima Mirka i Natalije i natpisima oko njih: Princesse Natalie de Montenegro i Prince Mirko de Montenegro. Iznad njihovih glava pod kraljevskom krunom u sunčanim zracima su grbovi. Mirko ima na prsima srpski orden Bijeli orao. Tako je simbolički očitovana misao iz koje je ponikao i kojoj se težilo ovim brakom. Prodaja tih dopisnica službeno je odmah zabranjena, ali one su se i dalje nesmetano prodavale.


Oba naroda štite sudbinu


Odgovarajući na svoj način na ''insinuacije'' koje se pletu oko Mirkove ženidbe, knjaz Nikola je pokazao ruskom poslaniku jedan tekst pripremljen za ''Glas Crnogorca''. Povod je bilo pisanje u bečkoj ''Neue freie Presse'', gdje se ''insinuira'' o pretenzijama knjaza Mirka na srpski prijesto u vezi sa njegovim predstojećim brakom sa Natalijom Konstantinović. Tamo još stoji da pitanje koje se vezuje za ovaj brak ima međunarodni značaj i da ne može biti riješeno bez saglasnosti Austro-Ugarske i Rusije, a osobito prve. Knjaz to smatra za uvredu svoje porodice i ne može ga ostaviti bez odgovora.

BEČKA «SUMNJIČENJA»

U nenaslovljenom i nepotpisanom članku ''Glas Crnogorca'' odbija pisanje pomenutog bečkog lista. Neosnovano povezivanje ''prestonasljedstva'' u Srbiji sa vjeridbom knjaza Mirka znači neprijateljsku namjeru u cilju da se razbudi sumnjičenje ''između dva srpska stožera''. Ali, srećom, i u Beogradu i na Cetinju odavno su upoznati sa namjerama takvih listova. Briga o prestonasljeđu u Srbiji već je postala odvrata, i ozbiljni ljudi moraju je prezirati. U Srbiji kraljevski par je u ''cvijetu mladosti'', i zato svaka briga o njihovom nasljedstvu je stvar nedogledne daljine. A iz kakvih izvora potiče ta briga, nastavlja ''Glas Crnogorca'', najbolje se vidi s kakvom ''nedeliktanošću i nekavaljerstvom'', pišu o ''uzvišenoj gospođi kraljici Dragi''. Već to odbija od njih svakog iole ''skladnog čovjeka i kavaljera'', i otkriva strašnu mržnju njihovu ''prema svemu što je srpsko''. – Neće, dakle, knjaz Nikola da da kratak, jednostavan i dostojanstven demanti, već ulazi u široku polemiku – da bi baš potkrijepio ono što tobože hoće da demantuje. Šta znači, na primjer, to da je srpski kraljevski par ''u cvijetu mladosti'' – u svjetlu poznate činjenice da su ruski ljekari prethodne godine, u vezi sa lažnom trudnoćom, utvrdili da kraljica Draga ne može biti majka. Šta hoće u stvari da se kaže pominjanjem ''nekavaljerskog'' i ''nedelikatnog'' izražavanja o kraljici Dragi itd. itd.

NIKOLINA «ZAŠTITNIČKA» ULOGA

Na drugoj strani, knjaz Nikola nastoji da Srbiju nekako privuče sebi. Opet je govorio Vlasovu kako Bugari u Makedoniji podstiču na ustanak, težeći da je zgrabe. Nije istina što pričaju Bugari da tamo ima tek nekoliko stotina Srba, nego ih je u Makedoniji na stotine hiljada. Zato knjaz ''namjerava'' da pošalje u Beograd vojvodu Sima Popovića, u specijalnu misiju radi dogovora o zajedničkom radu sa Srbijom, a knezu Ferdinandu će otvoreno poručiti da Srbija ovoga puta neće biti sama. Vlasov je, pak, široko obrazložio knjazu da međunarodna konstelacija u Evropi ne dozvoljava ni kojoj velikoj sili, a kamoli Bugarskoj, da se upusti u rat. Knjaz Nikola je pokušavao, tumači Vlasov, da se nametne kao posrednik između Rusije, Srbije i Bugarske, nadajući se velikoj nagradi za sebe i predstavljajući se u očima Slovena zaštitnikom ugnjetenih i stradajućih. Isto tako ''prijetnjama i laskanjem'' knjaz nastoji da pridobije za sebe novog srpskog predstavnika, ne bi li preko njega uticao na spoljnu politiku Srbije. Proističe da je knjaz Nikola u svojim megalomanskim iluzijama pokušavao upravo da podstakne komplikacije oko Makedonije, ne bi li ispalo da se u tome nešto ulovi. Unutrašnja gotovo očajna ekonomska i finansijska situacija Crne Gore kao da je rađala takve želje i pokušaje.
U očekivanju da ruskom pomoću preoruža vojsku, knjaz je pukovniku Vasiću kao dobrom vojnom stručnjaku povjerio da izradi projekat nove organizacije crnogorske vojske. Tome se Vasić sa puno volje odazvao. Knjaz je, međutim, našao za zgodno da se o to me pohvali ovdašnjim austrougarskom poslaniku: kako je dobio veoma vrijednog sagovornika – ne samo kao diplomatu nego i, ''što je glavno'', kao vojnika, kao saradnika u organizaciji crnogorske vojske u duhu i po zahtjevima modernog ratovodstva; jer da će od sada Crna Gora ići ruku pod ruku sa Srbijom, kako u političkom tako i u pitanjima rukovođenja oružanim snagama dvije zemlje. – Kako knjaz sebe nikada nije štedio u očima Beča – on ni sada ne rizikuje da izgubi više od onoga što je izgubio, ogorčeno reaguje Vlasov. Ali takvim, posve nepotrebnim i krajnje brzopletim izazivanjem Monarhije, on kao da zaboravlja da time dio nepovjerenja i podozrenja Beča prenosi na Beogad – bez ikakvog opunomoćenja od te strane. Time se samo nameće zaključak da knjaz to čini upravo smišljeno.
Početkom maja 1902. pukovnik Vasić je u uniformi pratio knjaza Nikolu do Nikšića i natrag. Izvršili su smotru narodne vojske. I kako se Vasić jako angažovao pitanjima crnogorske vojske Vlasov je pomislio da bi se moglo raditi o zaključenju tajne vojne konvencije između Srbije i Crne Gore za odbranu od Austro-Ugarske – ako bi ova ušla u Staru Srbiju, i od Bugarske – u slučaju njenog upada u Makedoniju. Jedinstvene težnje ''dva srodna naroda'' Vlasovu su potpuno razumljive. Ali se mora imati u vidu da se na Cetinju ne može ništa sakriti od ''svevidećeg oka'' Austro-Ugarske. Eventuaalni rad na zaključenju vojne konvencije bilo bi samo nepotrebno izazivanje Monarhije. Pri tome, ipak, Vlasov je primijetio da između knjaza i Vasića ne vlada baš puno povjerenje.
Povodom Vlasovljeve pretpostavke, Čarikov je u Beogradu ispitao stvari i od Vujića dobio uvjerenje da se između srpske i crnogorske vlade ne vode nikakvi pregovori o zaključenju vojne konvencije. Istovjetnost interesa dvije zemlje u oblastima koje im priležu je nesumnjiva, pa ako bi tamo došlo do kakvih komplikacija obje vlade bi složno dejstvovale bez ikakvih konvencija. Savezi i konvencija sklapaju se onamo gdje nema potpunog pouzdanje. Ovdje o nesporazumu ne može biti ni govora, i zato pregovori o savezima između Srbije i Crne Gore ''za bližu i dalju budućnost'' savršeno su izlišni.

NIKOLINE IGRE

– Ovo objašnjenje Vujića Čarikov ocjenjuje kao stvarno i potpuno iskreno, i stoga nema nikakve bojazni od onoga na šta ukazuje Vlasov.
Stalno potezanje knjaza Nikole kako predstoji ustanak u Makedonij, da se ovoga puta neće ponoviti slučaj Istočne Rumelije, nego da će Crna Gora odlučno stati uz Srbiju i suzbiti Bugare itd. prirodno se odrazilo na crnogorsko-bugarske odnose. U vrijeme dok je ministar Vuković bio u Beogradu, jednoga dana je bugarski poslanik Konstantinović rekao Vlasovu da nema nikakvog smisla da dalje ostaje na Cetinju. Svoj žalosni položaj ne može više sakrivati od svoje vlade, pa dolazi na misao da moli za opoziv, jer da su zvanični odnosi između Bugarske i Crne Gore jedan nepotreban balast. – Vlasov ga je umirivao ističući kako je normalizovanje odnosa između Srbije i Crne Gore korisno za sve balkanske zemlje. Što se knjaz prema poboljšanju odnosa između Rusije i Bugarske odnosi bojažljivo, objašnjava se njegovim strahom i sujetom da će odvući simpatije Rusije na drugu stranu i tako dovesti Crnu Goru u drugi plan, kao faktora na Balkanu.
U proljeće 1902. godine radi nekog raščišćavanja odnosa između Crne Gore i Bugarske, aktuelno je bilo pitanje uzvraćanja posjete knjaza Nikole Sofiji. Znamo inače da je knez Ferdinand učinio zvaničnu posjetu Cetinju u ljeto 1898, i tada je bilo zaključeno da knjaz posjetu vrati. Od posjete Ferdinanda mnogo se puta otuda aludiralo i prebacivalo za neuzvraćenu posjetu crnogorskoga knjaza. U tom smislu su baš toga proljeća došle nove napomene iz Sofije. Knjaz Nikola je nekako uvijek izmicao. Izgovarao se, na primjer, da bi njegova posjeta Sofiji mogla izazvati nezadovoljstvo i kompromitovati ga u čitavoj Srbiji, dok Firmilijan ne bude postavljen za mitropolita u Skoplju. Riječ je, naime, o tome da su vlade Srbije i Crne Gore, u okviru ''saglasnosti'' o zajedničkoj politici u Turskoj, radile preko svojih predstavnika u Carigradu da se za mitropolita u Skoplju postavi Srbin, koji će u dobrom dijelu Makedonije sprovoditi nacionalnu politiku kakva odgovara Beogradu i, posredno, Cetinju. Sultan je upravo tih dana 16. (29) maja 1902. dao odobrenje za posvećenje Firmilijana. Ovo će se obaviti, prema želji vlada u Beogradu i na Cetinju, baš na Vidovdan 1902. godine.
Čudan je izgovor da se knjaz mogao plašiti od prebacivanja iz Beograda da bi on mogao nešto naškoditi ''opštesrpskoj'' stvari vezanoj za već svršenu činjenicu posvećenja Firmilijana. Dalje se knjaz izgovarao time što se za jul ''predviđa'' posjeta Aleksandra (bez Drage) Petrogradu, pa i time što se bugarski knez još ''nije odlučio'' da već krajem maja 1902. godine posjeti takođe Petrograd. Pri svemu tome, knjaz je izražavao ''čuđenje'' što bugarski knez ne sakriva svoja austrofilstvo – a nastavlja da se koristi povjerenjem i pažnjom Rusije.

HEGEMONISTIČKE TENDENCIJE

Uz našu glavnu temu, ovdje se samo uzgred dotičemo odnosa Crne Gore i Bugarske, onoliko koliko je to neophodno da se potpunije spoznaju i razumiju odnosi Crne Gore sa Srbijom. U suštini, između Crne Gore i Bugarske nije bilo gotovo ničega što bi ih uzajamno angažovalo ili interesovalo – direktno, ili na račun trećeg. Tako konzistentno interesovanje knjaza Nikole za Makedoniju u stvari direktno ide preko Beograda. U tragu oslobodilačkih težnji i prakse imperijalizma toga vremena, stojale su i hegemonističke tendencije ovih malih država. Crnoj Gori je, naime, valjalo da koliko god može podupire Srbiju kako bi odbacila Bugare i ovladala Makedonijom. U ovome slučaju Crna Gora se mogla nadati većoj popustljivosti Srbije i većem komadu za sebe u Novopazarskom Sandžaku i Metohiji. Obrnuto, ako bi Bugari odbacili Srbe od Makedonije, eto velike muke kako da Crna Gora osjetnije porširi svoje granice prema sjeveru. Slaba Bugarska bila je na neki način gromobran za aspiraciju Crne Gore prilikom narednog i konačnog rješavanja istočnog pitanja. Inače, između Crne Gore i Bugarske nikada nije bilo razloga za kakvu direktnu svađu; njihovi odnosi mahom su bili neobavezno srdačni, a nikada bliski i topli. Odnosi sa Srbijom na ''dinastičkom nivou'' uvijek su bili, otvoreno ili prikriveno, neiskreni i u suštini loši, no uvijek vezani jedinstvenim interesima i težnjama u osnovnim zadacima spoljne politike.
Kao što smo već zapazili, kod vladajućeg sloja Crne Gore strah je budilo ono što njihova ''opštesrpska'' politika može donijeti sjutra. Zato je knjaz Nikola svakom zgodom pokušavao da opasnost po svoju dinastiju, pa i za samu Crnu Goru kao državu, otkloni sporazumom sa Srbijom o podjeli ''zona upliva'' u evropskoj Turskoj.

ZAŠTITA SUDBINE OBA NARODA

U vezi sa tim kako su stvari gledane iz perspektive vladajućih krugova Srbije zanimljiva je jedna izjava Milovana Milanovića kao ministra pravde uglavno takođe iz ovog vremena. Milovanovih kaže da odnosi ''Srbije prema Crnoj Gori'' mogu biti veoma zategnuti, ali u odsudnom času obije će te dvije države raditi zajedno. ''Srpsko nacionalno samosaznanje nije danas isključivo instinktivnog karaktera, kao što to bješe prije pedeset godina i više. Ono je u srpskom i crnogorskom narodu uhvatilo danas toliko korijena, da se s tim mora računati u svakoj prilici. Prema tome, kad se među Beogradom i Cetinjem pojave bilo kakvi nesporazumi, oni nisu nikakvog karaktera narodno nacionalnog, jer nikad ne niču od dolje iz naroda. I prema tome, ja čvrsto vjerujem u složnu akciju Srbije i Crne Gore, kad ustreba da zaštiti velike narodne interese, u času kad zatreba da zaštiti sudbinu oba ta nanroda''.
Odnosi sa Bugarskom, po Milovanoviću, nešto su sasvim drugo. ''Možemo biti u najljepšem prijateljstvu ali su u odsudnom času u dva tabora. Srpska i bugarska sloga teško se može postići stoga što Bugari odlučno poriču da u Maćedoniji ima Srba uopšte. – Znači, potpuno identična politička filozofija kao i saznanje zajedničkih zadataka i ciljeva sa onim knjaza Nikole. Razlika je samo u tome što kod srpskih političara, kad se radi o odnosima 'prema Crnoj Gori', nikada, naravno, nema brigu za vlastitu dinastiju i državu – ali ni za onu crnogorsku''.

Crnogorski dvor «između» Obrenovića i Karađorđevića


O konfuznoj i u svakom slučaju sterilnoj politici knjaza Nikole u to doba imamo jedno interesantno kazivanje vojvode Boža Petrovića, kako je to prenio ruski poslanik Vlasov. Predsjednik Državnog savjeta Crne Gore vojvoda Božo bio je, doduše, u jednoj faktičkoj nemilosti kod ''Gospodara'', i to bar od godine 1898, kada ga je knjaz kao ruskoga kandidata za guvernera Krita u tome onemogućio. Sa iskustvom poznavanje Crne Gore od pune četiri decenije zauzimanja visokih položaja, vojvoda Boža su, žalio se Vlasovu, teško pritiskivale i rastuživale tekuće političke akcije knjaza Nikole.

OPASNA NIKOLINA POLITIKA

Nema posljednjih godina kod knjaza ni ''opredijeljenog programa, niti ikakvog sistema, već samo lutanje tamo-amo. A u tome kod njega počinje da izbija najuža egoistička tendencija, život od danas do sjutra i sama briga o porodici u svome džepu. Unutrašnja politika knjaza Nikole, govorio je dalje vojvoda Božo, zadnjih godina vodila je slabljenu, ako ne i ''konačnom rastrojstvu svih ekonomskih resursa zemlje''. Zatim, knjaza stalno progoni misao da je okružen izdajom, i svaki uticajniji čovjek za njega je nezgodan i opasan. Zato on među njima podržava uzajamnu zlobu, zavist i nepovjerenje'', tražeći da ih diskredituje u očima naroda, da unizi svakog pojedinca. Ipak, dok je živ, silom ustaljenih tradicija narod će mu se povinovati do kraja. Njegovom nasljedniku, ako bude slijedio takav pogubni sistem, narod se neće pokoravati i natupiće kriza, predviđa vojvoda Božo, opasna za nezavisnost i opstanak Crne Gore.
''Iskusan političar, razmažen srećom i uspjesima u svim svojim preduzećima, knjaz Nikola izgleda počinje gubiti glavu... ''Upravo tako vojvoda Božo shvata knjaževu ''otvoreno izraženu'' pretenziju na srpski prijesto, za šta on priprema svoga drugog sina Mirka. Ali on će time, smatra vojvoda Božo, postići samo suprotan efekat – ''naoružati protiv sebe Srbe za uvijek''. Poznajući, kaže, dobro duh toga po krvi srodnog naroda, kao i ''tradiciju njegove vlade'', Srbija će, ako ne uspije da stvori republiku, primiti tako slabog kralja koji će biti sama marioneta u rukama vlade i skupštine. A tamo dobro znaju ''princip apsolutizma'' knjaza Nikole, u kome duhu je i vaspitao svoje sinove. – Inače, vojvoda Božo, iako ga je knjaz Nikola odavno podozrivo gledao, dobro se čuvao da ne pređe granicu lojalnosti prema svome bratu od strica.

BRIGA O SVADBENOJ SVITI

Približavao se dan svadbe na crnogorskom dvoru, i knjaz Nikola je dosta brinuo za sastav i nivo sbadbene svite. Konstantinović, međutim, sa svoje strane nije mogao naći drugih ličnosti osim prijatelja i privrženika pokojnog kralja Milana, a sada protivnika kralja Aleksandra – samo zbog njegove ženidbe sa Dragom Mašin. Knjaz Nikola kao da je nalazio neku satisfakciju ili osjećanje trijumfa u tome što će mu na veselje doći okorjeli ''milanisti''. Raspitujući se kod Konstatinovića, zaželio je da mu dođe neko od njegovih ''bliskih'', a to je upravo uvijeni poziv najvećem ''milanisti'' dr Vladanu Đorđeviću. Vladan se, ipak, još povodom vjeridbe trudio da u šeretskoj pritvornosti nadmaši knjaza Nikolu. Naime, kada se lični ljekar knjaza Nikole dr Perazić u Karlsbudu sastao sa pukovnikom Konstatinovićem, tamo se našao i dr Vladan, koji je ''doslovno'' rekao: ''E, doktore, mi Vam sa našom Natalijom otvorismo put na srpski presto. Ako ga ne uzmete sami ćete biti krivi''. Da se još naruga i svadbi i svemu što se radi na Cetinju, Vladanu je dao povoda njegov prijatelj Konstatinović: poslao mu je fotografiju svoga budućeg zeta knjaza Mirka sa njegovim svojeručnim potpisom. Vladan je uzvratio na isti način – svojom slikom knjazu Mirku, beskrajno se ''izvinjavajući'' što se osmjelio, kao ''običan'' čovjek, na takvo uzdarje. Odgovarajući vjerovatno na nauku oca, knjaz Mirko (ne pominjući fotografije) hrabri Vladana Đorđevića da ne klone duhom u egzilu, jer da su srpskome narodu potrebni ''ljudi rada danas više nego igda, ali ljudi patrioti u prvom smislu''. – Vladan neće doći na svadbu; doći će njegova kćerka, kao prijateljica nevjeste Natalije.
Još povodom vjeridbe Mirka i Natalije predsjednik srpske vlade Vujić naložio je poslaniku Vasiću da svoje držanje podesi u skladu sa uvjeravanjem knjaza Nikole i ministra Vukovića kako je taj brak čisto privatne prirode, te da neće poremetiti prijateljske odnose između Srbije i Crne Gore. Shodno tome, kralj Aleksandar i njegova vlada ne žele da znaju za tu svadbu. ''Prilikom vjenčanja i tih ceremonija kralj želi da ne prisustvujete'', poručio je Vujić Vasiću. – Dobivši telegram da može koristiti odsustvo, Vasić je nedjelju dana uoči svadbe napustio Cetinje. Taj odlazak kaže poslanik Vlasov, na Cetinju je proizveo snažan utisak.
Knjaz Nikola se sjetio i svoga prvoga zeta, knjaza Petra Karađorđevića. Pisao mu je u Ženevu, pozivajući ga na svadbu. Na svoj uobičajeni način, knjaz je u pismu istakao kako Mirkova ženidba potiče izi ''čiste i velike'' ljubavi, te da se njoj, zbog činjenice da je Natalija u srodstvu sa Obrenovićima, ne može pridavati nikakav značaj ili težnje koje ne postoje. U jeziku knjaza Nikole ovo znači poruku zetu da njegovo pretendentstvo sada još više dolazi pod znak pitanja. Knjaz Petar je samo kratko izrazio ''najsrdačnija čestitanja'' i radost zbog veselja u domu svoga tasta.

''UZVIŠENA NEVJESTA''

Dva broja ''Glasa Crnogorca'' nekako nategnuto i gotovo vještački su ispunjena prikazivanjem svadbenih svečanosti na Cetinju. Daleko, inače, od ikakvog crnogorskog običaja ''uzvišena nevjesta'', njeni roditelji i njihove zvanice pošli su 28. juna (11. jula) 1902. iz Dubrovnika brodom za Kotor, produžili uz Lovćen ''karocama'' na Njegušima ih je sreo prestolonasljednik Danilo, da bi uveče ''svatovi'' stigli na Cetinje. Osobenim svečarskim tonom i patosom ovaj list ističe kako u braku Mirka i Natalije trijumfuje ljubav, koja je ''prva uslov sreće u svakome braku'', koja ''zaručnike pronalazi i izabira'' i između njih ''neprelomnu vjeru uvrđuje''. Drugi je uslov ono pitanje ''gdje se izbor srca zaustavio'', a zaustavio se u pitomoj Šumadiji, u blagorodnoj srpskoj kući, koja sobom nosi vrline neophodne ''jednoj srpskoj knjeginji''. Nakon vjenčanja, na Petrovdan 29. juna (12. jula) 1902. mitropolit Mitrofan Ban, blagosiljajući supružnike i obraćajući se nevjesti, izrazio je vjeru da će ''Vaše Visočanstvo Vašemu novome Domu'', donijeti onakvu sreću kakva će zadovoljiti slavni ''dom Petrovića Njegoša i hrabri Crnogorski narod''.
Što se tiče zvanica, od sve ''avgustjejše'' rodbine kojoj se knjaz Nikola nadao, samo je italijanski kralj bio zastupljen preko admirala De Libera. Teško je razabrati ko su direktne knjaževe zvanice, a ko Konstantinovićevi ''svatovi'' (!), jer uglavnom su svi na istome nivou. U pratnji nevjeste došli s roditelji pukovnik Aleksandar Konstantinović i supruga Anka, brat Vladimir, gospođica Đorđević (kći Vladanova), zatim ujak nevjese Bogićević, bivši srpski ministar u Beču i Berlinu, de pottere, austrougarski vicekonzul u Sofiji, neki Nikolaj, pristav rumunskog poslanstva u Carigradu i, svakako najvažniji, mađarski grof Evgenije Žiči, poznat kao intimni prijatelj kralja Milana i kao planinar na Kavkazu i Pamiru. Ovako ili onako, sve sami ''milanisti''. Sultan je uputio izaslaniku Turkan-pašu, ali je on dospio samo na garden parti što je davao prestolonasljednik Danilo kao završnu ceremoniju trećeg dana.
Knjaza Nikolu i njegove goste spajalo je samo to što su, mada iz različitih motiva, svi bili ljuti protivnici kralja Aleksandra i kraljice Drage. Ali, utoliko je više kao sablast nad njima lebdio duh pokojnoga kralja Milana. Pred prizorom koji se pružao Vlasov je našao kao sasvim na mjestu što se poslanik Vasić uklonio iz Cetinja. Na prijemu kod knjaza i knjeginje, usiljavanje je samo potenciralo tešku nelagodnost, kao i nestrpljenje da ''iskrenim prijateljima'' što prije vide leđa.

KRAJ «VELIKE LJUBAVI»

Brak knjaza Mirka i knjeginje Natalije kroz deset godina završiće se razvodom. Isključivi razlog biće razvratni i skandalozni život knjaza Mirka.
Čim se oženio, zapažao je poslanik Vlasov, knjaz Mirko je postao nepristupačan, osion, zanosio se velikim planovima i iluzijama, uobražavajući sebe kao kralja Srbije. Pripisujući to mladosti, a još više nepostojanosti njegovoga karaktera, slabom obrazovanju i potpunoj nepripremljenosti za život, Vlasov kaže da je zlo u tome što on ''u posljednje vrijeme'' i riječju i djelom sve češće stavlja knjaza Nikolu u nezgodan položaj. Nedavno je rekao kako on ''po pravu'' ostaje glavni kandidat za srpski prijesto, da to pravo neće ustupiti ni ocu ni bratu, jer da njegov brak nije ništa drugo do jedna lukava kombinacija Austro-Ugarske (!), koja će njegovu kandidaturu energično podržati. Dom Petrovića – Njegoša, prema Mirku, i po krvi i o položaju daleko je iznad doma Obrenovića. U ovom kontekstu za Vlasova su osobito karakteristične Mirkove riječi kako je Rusija ''za svoje groše'' Crnu Goru potpuno potčinila svojoj volji.
Budući slab prema svojoj djeci, osobito sinovima, knjaz Nikola možda sve to ne bi ni primijetio, jer Mirkova fantaziranja o srpskom prijestolu zapravo su ono isto što knjaz Nikola odavno priprema, samo tajno. Ali intervenisao je prestolonasljednik Danilo. I ranije u odnosima između dva brata nje nedostajalo zavisti i surevnjivosti. Poslije Mirkove ženidbe njihovi odnosi ''i dalje su hladili'', i svako ukazivanje pažnje mlađemu bratu moglo je samo da ih zaoštri. Povodom priča o prestolonasljeđu u Srbiji knjaz Danilo je kod ministra Vukovića zahtijevao da se Mirku strogo zabrani da ubuduće i sa kim, a osobito sa stranim predstavnicima, govori i o kakvom političkom pitanju. Svoju bojazan prestolonasljednik je obrazlagao time da Mirkove nesmotrene riječi, u prvom redu kod zastupnika Srbije, mogu da imaju značenje i važnost mnogo veću od one koju zaslužuju.
Poslije svadbe ''Glas Crnogorca'' se ponovo upustio u polemiku sa ''nekim listovima''. Ženidba knjaza Mirka, kaže se, samo je ''običan događaj'' koji zaslužuje samo simpatije dobronamjernih i iskrenih ljudi. Od toga ne može biti rđavih posljedica, a kamoli razdora između beogradskog i cetinjskog dvora, jer svakome je dobro poznato šta je Cetinje činilo da se uspostave i učvrste odnosi ''između dva srpska stožera''. Šta odnosima između Srbije i Crne Gore mogu da naškode sadašnji nepovoljni odnosi između porodice Konstantinović i vladajućeg doma Obranovića. Kralj Aleksandar i gospodin Konstantinović su bliski rođaci, a s obzirom da su rodbinski osjećaji kod Srba duboko urođeni (''brat brata do jame dovodi, ali ga u nju ne baca'') – ti odnosi se mogu lako popraviti. Neka budu potpuno mirni svi oni koji se boje da će ženidba knjaza Mirka imati rđavih posljedica po srpsko-crnogorske odnose. Sa Cetinja se nikad nije dopuštalo niti će se dopustiti miješanje u unutrašnje stvari Srbije'', poručuje ''Glas Crnogorca''. –

CARICA NEĆE DRAGU

Apstrahujući uobičajene pretenzije Cetinja da suvereno tumači kako su obnovljeni i kako su sada ''postojani'' zvanični odnosi sa Beogradom, samo pominjanje mogućnosti izmirenja kralja Aleksandra sa ''bratom'' Konstantinovićem, pri poznatoj činjenici da je ovaj drugi upravo zbog njih emigrirao iz Srbije, izgleda kao knjaževo smišljeno izazivanje i vrijeđanje kralja Aleksandra i kraljice Drage. Ovo osobito kada se to čini u kontekstu, makar kakve, rasprave o prestolonasljeđu u Srbiji, a kada se zna da je to za kralja Aleksandra bilo prvorazredno političko pitanje i stvar najdublje lične sujete i osjetljivosti.
Šta je sve strujalo kroz javnost o pitanju prestolonasljeđa u Srbiji dosta dobro se ogleda iz jednog napisa u novosadskoj ''Zastavi''. Pod naslovom ''Zašto je izostao put kralja Aleksandra u Rusiju?'' tvrdi se kako su pogrešna tumačenja da ''nenaklona odlaganja'' posjete srpskog kraljevskog para ruskom dvoru potiču od ruske carice, koja neće da primi kraljicu Dragu.


Rušenje Nikolinih planova o “poziciji u srpstvu”



Dalje se razvija priča kako ruski car uskoro odlazi u Rim, a odatle u Atinu i na Cetinje. Htio je, navodno, car da se prethodno sastane sa kraljem Aleksandrom, kako bi pokušao da između beogradskog i cetinjskog dvora uspostavi iskrene i prijateljske odnose, ali da je ruskoj diplomatiji izgledalo da se ti odnosi mogu regulisati tek pošto se riješi pitanje prestolonasljeđa u Srbiji. ''Rusi su pitanje pokrenuli, u prvom redu njihov kandidat knez Mirko''; međutim kralj Aleksandar je to odbio. Onda su Rusi tobože ponudili starijeg sina kneza Petra Karađorđevića, pa je kralj i to odbio. Najzad je za nasljednika srpskog prijestola ''predložen'' Rus, ''u kome ima i srpske krvi'', a to je sin hercega Lajhtenberškog i Stane Nikolajevne - kćerke knjaza Nikole.

''ZAJEDNIČKI'' POSLOVI

Odbijajući, navodno, sve kralj Aleksandar je govorio da i on ima srodnike koji bi mogli naslijediti prijesto: Lunjevice, Blaznavci, Barići, Nikolići. - Kroz neprovjereno bilježenje raznih vizija i glasina provijava ona današnja briga, pa i optimizam ''Zastave'' za srpsko-crnogorske odnose. A kada se, takođe bez realne osnove, hoće suzbiti glasovi o tome kako je ruska carica odbila da primi kraljicu Dragu, kao da se želi otkloniti sumnja da je tome odbijanju nešto doprinio knjaz Nikola. Nama je, međutim, iz ranijeg izlaganja poznato šta je i kako, zapravo, knjaz Nikola učinio da se posjeta srpskog kraljevskog para Petrogradu stalno ''odlaže''. Dakako, iz komentara ''Zastave'' dobro se razabira da je sama stvar već procurila u javnost, a do kralja Aleksandra vjerovatno i nešto ranije.
Osim spoljnopolitičkih i ovih dinastičkih pitanja, između Crne Gore i Srbije bilo je i drugih ''zajedničkih'' poslova. Povodom suše koja je 1902. u Crnoj Gori ''spržila'' svu ljetinju, ministar Vuković se preko Vasića obratio srpskoj vladi. Loša godina prinudila je veliki broj crnogorskih porodica, najvećim dijelom iz sjevernih krajeva, da traži pasoš za Srbiju; neke za stalno preseljenje, neke samo ''na zimnicu'', a pojedinci na zaradu. Kako, pak, između dvije vlada nema prethodnog sporazuma o izdavanju pasoša, a da se ne bi desilo da crnogorske porodice budu masovno vraćene sa srpske granice, moli se srpska vlada da posreduje kod kralja Aleksandra da ''favorizuje izvjesnom broju naroda'' da pređe u Srbiju, i tako se sačuva ''od očevidnog stradanja usljed hrđave ljetine''. Preseljenje u Srbiju te godine tražilo je oko hiljadu crnogorskih porodica. Međutim, od avgusta do novembra iselilo se u Srbiju svega oko 90 porodica iz Crne Gore. Konačno je sredinom novembra 1902. došao odgovor srpske vlade da neće primati nikog radi naseljenja – ''izuzimajući one koji su imali uvjerenje da će dobiti zemlju''.
Novembra 1902. kralj Aleksandar je prekinuo sa radikalsko-naprednom vladom Mihaila Vujića, i sastavio jedan neutralni kabinet na čelu sa generalom Dimitrijem Cincar - Markovićem.

BRIGA ZA “MALOGA BRATA”

Osjećajući da od Beograda nailaze još hladniji talasi, knjaz Nikola je namjeravao da situaciju na neki način preduprijedi. O tome nam svjedoči jedan njegov svojeručni koncept pisma, bez oznake datuma, kralju Aleksandru, baš povodom promjene kabineta u Beogradu. Pismo, po svoj prilici, nije upućeno adresantu. Ali, bez obzira na to, ovdje se na poznati način kazuje sve što knjaza Nikolu muči u odnosu na Srbiju. Knjaza najprije zabrinjava demisija Vujićeve vlade, sa kojom je njegova vlada dvije godine u ''najljepšem skladu'' radila. Sljedstveno, brine ga da Srbija ne pređe ''sa slovenske na neslovensku stranu'', što bi bila najveća nesreća ''za nas Srbe''. Zato on hoće da savjetuje svoga ''mladoga brata'', da ne bi podlegao rđavim savjetima i kakvoj ličnoj osjetljivosti, te ne napusti ruku ''o kojoj visimo svi i koja nas žive drži''. Sada su sloga i sporazum potrebniji nego ikad. Jer Austro-Ugarska, oslonjena na moćnu Njemačku, pritiska i zastrašuje sve. Ali knjaz ocjenjuje da je Monarhija slaba i trula, i veliko je zlo ako Srbija i Crna Gora ostave svoju braću da stradaju od jedne ''neopasne aveti''. Treba joj reći ne samo: ''Nećeš naprijed!'', nego i ovako: ''Miči mi se iz Bosne i Hercegovine!'', pa će odmah biti mekša. Neka joj to prvi reče, ako hoće, kralj Aleksandar – ''ili ću joj to reći ja'', svejedno, samo neka jedan drugome svim silama pomognu. Treba Austro-Ugarskoj dati da razumije ''da će prije naše milo Srpstvo biti naš grob, nego li njen rob''.
Očigledno, knjaza je brinula vlastita pozicija u srpstvu, i kao da se ona pozicija koja mu jedino odgovara – ravnopravnost sa Srbijom – mogla održati ili zadobiti samo većom aktivnošću na polju ''zajedničkih zadataka'' spoljne politike, i, dakle, ne samo prema Turskoj nego i prema Austro-Ugarskoj.
Što se tiče Bugarske, ona, po knjazu, neće jednu ''iskrenu slovensku'' politiku. ''Dok smo u ovim granicama budimo nerazdjelivi u misli istoj i čežnji vrućoj za našu narodnu zajednicu; a da se ne brkamo, zabilježimo ako nam se čini potrebito svere upliva u dotičnim krajevima našega susjedstva. Raširimo li se, onda samo zabilježimo naše administrativne oblasti, a politika neka nam bude jedna zajednička nerazdijeljena od Mora do Dunava. Tako ćemo biti jaki, silni i poštovani. Ne bude li ove misli među nama, mi smo lako tuđi ručak, i mi ćemo biti nigdje i ništa'', istakao je kao na ispovijesti knjaz Nikola.
Iza toga knjaz hoće da objasni kralju ''naivne'' težnje svoga mlađega sina Mirka. Sa puta kojim je ''mnome upućen bio'' skrenula ga je, kaže, bivša srpska emigracija u Crnoj Gori, ulivajući mu u mladu i rasijanu glavu ''pogrešne misli'' prema kralju, a time i ''prema mene'', Takve misli ''započeo mu je rasplamsavati Ranko Tajsić s kobnim mu društvom – ubio ih Bog!''.
Kad je to knjaz razumio, a to je bilo, na žalost, pošto se već raščulo, ukorio ga je i strogo mu prebacio za ''zle čežnje'', koje su se inače isključivo svodile na to da ga kralj proglasi za nasljednika prijestola – ''dok bi mu Bog dao sina nasljednika''. No, Mirko mu se ''na ikoni'' zakleo da više o tome neće misliti, niti dopustiti da mu iko to i pomene. Knjaz je sada radostan što se njegov sin ''povrće od zablude'' i ostaje privržen ''milome kumu i bratu kralju Aleksandru'', kao što su mu vazda bili privrženi sami knjaz i prestonasljednik Danilo.

“ZLI I PAKOSNI JEZICI”

Knjaz dalje izražava žaljenje zbog takve pojave u njegovoj kući, u kojoj su lične ambicije uvijek bile podređene opštim interesima, pa tako ''iskreno'' iznosi stvar da bi uvjerio kralja – ako je čuo glasove: ''Za sinom stoji otac! Knjaz Nikola ističe sina!'' - da to ne može niko reći osim ''zlih i pakosnih jezika'', da se taj teško ogriješio o istinu. Bila bi to i politička kratkovidost, jer bi Mirkovo pretpostavljanje starijem bratu Danilu, već po rođenju prestonasljedniku, bilo neprirodno i ubitačno ''za narodno ujedinjenje i za samu moju kuću''. A sada, oslanjajući se na Mirkovo ''osjećanje'' i uticaj kritike, knjaz garantuje da toga više neće biti. ''U svakom slučaju ja uzimljem na sebe odgovornost, i molim kralja, ako je što čuo za ove nesmislenosti da mu milostivi oprosti i zaboravi''.
Ovaj koncept pisma, gotovo smo sigurni, nije postao original, nije ga knjaz poslao kralju Aleksandru. Razlog da ono ostane koncept možda je u knjaževu saznanju da je kralj već sve čuo kako je knjaz lani, preko svojih ''avgustjejših'' kćerki, ''podejstvovao'' kod ruskog cara i carice da prijem kralja Aleksandra i kraljice Drage sasvim ''odlože''.
Međutim, više bi bilo u duhu i stilu knjaza Nikole da je, kaneći se da uputi ovo pismo, poruka polazila od sljedećeg: već znaš koliko mogu da ti naškodim, i hajde da se nagodimo. Knjaževa cijena je: prekidam svaki govor o prestonasljeđu u Srbiji i odričem se, u svakom smislu, svake sprege sa srpskim radikalima. Nagrada za knjaza a kraljeva cijena bio bi sporazum o podjeli sfera upliva u neoslobođenim krajevima evropske Turske. Kao što jednom rekosmo, tadašnja politika imperijalizma nije važila samo za velike sile, nego, u dosegu njihovih moći i pretenzija, i za male države. U toj ravni pansrpska politika knjaza Nikole nekako je bila za njega samoga dvojsekli mač. Nemoguće je bilo zamisliti napuštanje takve nacionalno-političke ideologije kada sunarodnici preko granice očekuju od Crne Gore ono isto što i od Srbije – svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje. Međutim, ako je oslobođenje zaista značilo i ujedinjenje, eto pitanja: šta sa jednom od dinastija, pa i nekih drugih...

VELIKOCRNOGORSKA IDEJA

U tu perspektivu knjaz je sve upornije insistirao da uklopi svoj zahtjev za podjelu ''svera upliva'' sa Srbijom. Ali, na sve zahtjeve knjaza Nikole da time zapravo osigura svoju dinastiju, pa i svoju državu, u Beogradu su se pravili gluvi. Nekada se radilo o jednoj, u suštini, velikocrnogorskoj ideji, zapravo fikciji. Na sastanku sa istim kraljem Aleksandrom na Cetinju 1897, u razgovoru o ''zonama upliva'' knjaz Nikola je tražio da se crnogorska zona proteže od Neretve, do rijeke Škumbe u Albaniji, i od Jadranskog mora do Ibra. Ali, ta velikocrnogorska ideja nije se mogla afirmisati ni kao puka fikcija. Kako bilo, knjaz Nikola se, kao što vidjesmo, u izloženom konceptu pisma za kralja Aleksandra ograničava na želju da za sada sfere upliva podijele ''u dotičnim krajevima našega susjedstva''.
Inače, zvanični odnosi između Beograda i Cetinja postajali su sve hladniji. Manifestovali su se u međusobnim sitnim čarkama i podmuklim pakostima. Dalje zadržavanje pukovnika Vasića na Cetinju gubilo je smisao, osim u tome da bi kralja Aleksandra obavještavao šta se u Crnoj Gori događa i priča.
Početkom 1903. ministar Vuković je protestovao kod poslanika Vasića povodom žalbe dva crnogorska trgovca kojima u Beogradu nije omogućeno da obave svoj posao, nego su prosto protjerani. Zatim kako je srpska vlada jednu grupu Crnogoraca, sa urednim ispravama za naseljenje u Srbiji, takođe prognala. Nekoliko crnogorskih đaka u Galata Saraju, koji su sa urednim pasošima imali da proputuju preko Srbije za Carigrad, vraćeno je sa beogradske željezničke stanice, te su morali zaobilaziti preko Ugarske i Vlaške. Isto tako tri crnogorska đaka, koji su lično preko Vasića bili preporučeni kraljevskoj vladi da se školuju u Beogradu ''za korist otadžbine'', protjerana su iz Srbije. Protjeran je i jedan Crnogorac koji je u Srbiji vodio spor oko nasljedstva – bez obzira na to što mu je sud bio zakazao ročište...

OPET PROGON CRNOGORACA

Ovo su samo neki, ističe Vuković, iz mnoštva slučajeva proganjanja Crnogoraca u Srbiji. Neshvatljivo je tako postupanje u doba slobode saobraćaja, i to sa ''svojom jednokrvnom braćom koja imaju identične interese za ostanak obje srpske države''. Na kraju Vuković moli Vasića da obrati pažnju kraljevačke vlade kako bi odustala od progonjenja Crnogoraca i tako se izbjegle nesuglasice i rđave posljedice za odnose između ''dvije srpske države''.
Vasić se, pak, žalio zbog jednog postupka cetinjske pošte. Dobio je jedan cirkular neukusan po oslovljavanju – ''Gospodine'', po tonu koji može priličiti ''samo onome koji ga je pisao'', a sadržina je jedinstvena: ukida mu se jedno pravo, prirodno i priznato, u svim civilizovanim zemljama, pravo na tajnost pošte – post restant. Za taj postupak Vuković se izvinio Vasiću – da je za to upravnik pošte strogo ukoren, i da će se srpskom zastupniku na Cetinju garantovati korišćenje poštanskih usluga u Crnoj Gori u punom skladu sa međunarodnim ugovorima Svjetskog poštanskog saveza.



”Velikosrpske tendencije” knjaza ruše tast i Austrija



Kao valjda posljednji ''događaj'' u misiji pukovnika Vasića u Crnoj Gori bila je jedna banalna povreda srpskog poslanstva na Cetinju. Knjaz je poslao perjanika da potraži jednu ličnost u gradskom hotelu. Kad je tamo nije našao, perjanik je pošao u srpsku misiju, lako savladao otpor čuvara i hrupio u trpezariju, gdje su upravo večerali pukovnik Vasić, njegova supruga i nekoliko zvanica. Posmotrivši, perjanik je rekao zašto je ovamo došao. Odgovorili su mu da ta ličnost nije tu i da ovdje nema šta da traži. Kad je izašao, Vasić je, zgrožen, uzviknuo da je ovo nešto nečuveno.
''Kad pošlje Gospodar ja smijem ući đe mi je volja'', dopro je glas iz hodnika. Tada su shvatili da je perjanik ostao iza vrata. Za ovu ''nečuvenu'' povredu eksteritorijanosti i imuniteta srpske misije, pukovnik Vasić je tražio da se izgrednik najstrože kazni i da ga o kaznenoj mjeri odmah izvijeste, kakao bi prvom poštom o tome mogao izvijestiti svoju vladu. Najzad, neka crnogorska vlada nađe načina da ga više ne dovodi u dodir sa ''ljudima takve vrste'', inače bi morao da drži kakvog snažnog kavaza koji će moći da odbija takve nasrtaje na srpsko poslanstvo.

IZ ''PROSTOTE I NEZNANJA''

U odgovoru na ''uvaženu poverljivu'' notu ministar Vuković izražava žaljenje zbog grube povrede srpske misije. Knjaz je perjanika poslao, kaže se, samo u hotel, a ovaj je bez ikakve naredbe pošao da pita dalje. Kada bi nekoga tražili u kojoj inostranoj misiji, to bi činili preko oficira, kako je po propisu. Postupak perjanika nastao je iz ''prostote i neznanja''. Za to je kažnjen sa 6 mjeseci otpusta iz službe ''bez ikakve plate''.
Valja, ipak, napomenuti da, i pored kidanja veza i sve zategnutijih zvaničnih odnosa između Beograda i Cetinja, njihovi zastupnici u Carigradu i dalje dobro sarađuju na pitanjima od ''zajedničkih interesa'' koja se tiču Novopazarskog Sandžaka, Metohije, Kosova i Makedonije.
Gotovo neopaženo, iz pozadine je izronio knjaz Petar Karađorđević. Pošto je nakon ženidbe 1883. najstarijom kćerkom knjaza Nikole Zorkom (pa i nakon njene smrti 1890), više od 11 godina proveo uglavnom na Cetinju, godine 1894. prešao je u Ženevu – ne samo radi školovanja djece nego ''i zbog nategnutijih odnosa sa knjazom''. Dolazio je na Cetinje samo 1900. godine, prilikom velike svečanosti otvaranja Svetovasilijevske crkve u Nikšiću, podignute u slavu i spomen crnogorskih i hercegovačkih ratnika u ustanku u ratu 1875-1878. godine, za čije je podizanje dao značajni novčani prilog. Istom prilikom učestvovao je na svečanosti ženidbe prestonasljednika Danila. Tada je razgovarao sa svojim starim prijateljem piperskim serdarom Bašom Božovićem. Pred njim se knjaz Petar ogorčeno izražavao o svome tastu knjazu Nikoli: da je veliki lažov, mnogo puta ga je slagao.
Od ženidbe kralja Aleksandra Dragom Mašin sve je, u stvari, išlo na ruku knezu Petru, a on je znao da koristi situaciju. Nastanio se u Beču i oživio karađorđevićku propagandu. Srpska štamparija u Budimpešti izrađivala je dopisnice sa likom kneza Petra, kao pretendenta na srpski prijesto. Iz te štamparije izišla je i njegova brošura, gotovo pamflet, pod naslovom ''Istina o Crnoj Gori''. U njoj se izobličavaju prazan život i intrigantske naravi u vladajućem krugu na Cetinju. Vojvoda Gavro je pamtio kako je knjaz Petar na Cetinju vodio neke bilješke. Čitajući brošuru, oni koji se tu pominju prepoznavali su sebe u konkretnim zgodama i situacijama, koje je nesumnjivi autor knez Petar istinito prezentirao. Knjaz Nikola, kaže vojvoda Gavro, najprije nije htio potvrditi da je knez Petar pisac te brošure – ''možda zato što je knjeginja Milena veoma i mnogo protežirala svoga zeta''. Kasnije će to i knjaz Nikola potvrditi, i otvoreno će se pokazati da je knez Petar Karađorđević onaj potpisani ''Crnogorac'' koji je pisao ''Istinu o Crnoj Gori''.

CRNOGORSKI PODANIK

Dva pisma kneza Petra Karađorđevića vojvodi Gavru Vukoviću iz prvih mjeseci 1903. karakteristična su po nekom sarkastičnom i šeretskom tonu prema onim ''važnim'' Crnogorcima. Knez Petar se obraća ''Ekselenciji'' Gavru – ''za pasoš!'', koji mu treba kada pođe ''u kakvu državu gde se to još traži''. Neka samo ne pomisle da on hoće da postane crnogorski podanik, jer ''... neću pod vašu (tri puta podvučeno) jurisdikciju. To mu ne dao Bog, pošto zna kako na Cetinju drže Šumadince, ''a osobito mene'', te ako bi im šaka pao – ''spremili bi mi nešto gore od Grmožura (pusto ostrvo u Skadarskom jezeru – tamnica za političke osuđenike)... No, šalu na stranu, ma koliko da vas peckam, opet bi mi milo bilo da vas vidim i slušam vaša umstvovanja, pa makar se sporečkali po starome običaju. Zaželeo sam vas i nalazim da mi nešto fali''. Pasoš mu treba na francuskom jeziku – dok srpski jezik ne postane univerzalan.
Vojvoda Gavro je odgovorio knezu Petru 6. (19) februara iste godine, ali nije napravio, ili bar nijesmo našli kopiju za ovo njegovo privatno pismo. U drugome pismu, tj. odgovoru, knez Petar kaže – milo mu je što vojvoda Gavro prima šalu za šalu, i što zna praviti ''dobre viceve''. To je dobra osobina posebno za ljude koji zauzimaju ''tako visoke položaje – moj dragi Kancelaru''. No, kneza Petra mnogo čudi što u Crnoj Gori ne znaju kako se njegove prezime piše ''po lacmanski iliti po evropski''. Nije Carageorgevitch, kako su metnuli na adresi, niti je Karađorđevitch, kako su mu napisali na pasošu, nego se njegovo ''skromno prezime'' piše u dvije riječi, i to: Kara-Georgevich. Ono Kara samo je nadimak, kao ''Čanak'', ''Uzun'', ''Cincar''. Prirodno, poslati pasoš on nemože koristiti – ni za ljubav vojvode Gavra da falsifikuje pravopis.
Knez Petar, inače, dijeli sa vojvodom Gavrom žaljenje što Crna Gora nema konzula u Ženevi – makar to b ilo samo radi toga da njega kontrolišu; bar bi imao prilike da ćaska na svome srpskom jeziku ''o našim prilikama i stvarima''. Došao je, kaže, u godine kada je neodoljiva potreba da razgovara na našem jeziku, ''tako lepome, zvučnome i najmuzikalnijem od svih evropskih jezika, koji se tako skromno zove: srpski! Bogme, na tome našem jeziku da se dobro i psovati, a bez psovke nema razgovora. Jel tako?'' Na kraju je ''srdačan i iskren pozdrav, Vama i svima vašim''.
– Iako je knez Petar tražio pasoš za ''strane zemlje'', njegov priprosti sočni jezik odiše nekim samopouzdanjem, kao da nagovještava da će se nakon četiri i po decenije egzila već vratiti svome domu u Beograd.

“VELIKI DOGAĐAJI'' U BEOGRADU

Prevrat od 29. maja u Beogradu na Cetinju nije došao iznenada. Mjesec ranije ''jedan prijatelj iz Zagreba'' obavijestio je vojvodu Sima Popovića da se u Beogradu ''očekuju veliki događaji''. Knjaz Nikola je rekao vojvodi Simu da i on ima ''takve izvještaje''. U očekivanju događaja u Beogradu, knjaz je bio jako nespokojan, izlazio je često u baštu, sijedao pa šetkao tamo-amo. Taj nemir natjerao ga je da 28. maja (10. juna) pođe u Bar, u pratnji samo jednog ordonans-oficira. Sjutradan je u Baru dobio vijest bečkog Korespondenc-biroa o prevratu u Beogradu i ubistvu kralja Aleksandra i kraljice Drage. Odmah je krenuo natrag, a u to je stigla druga depeša – o tome da su zavjerenici izvikali kneza Petra Karađorđevića za kralja Srbije. Pratilac ordonans Vlado Petrović, pričao je kako je knjaz, pročitavšti ovu depešu, pomodrio u licu, stisako je u šaku i bacio. U putu za dugo nije ni riječi progovorio.
Stigavši na Cetinje, bez ikakve ceremonije žurno je ušao u dvor. Odmah je pozvao ministra Vukovića i vojvodu Sima Popovića. Uzbuđeno ih je zapitao za mišljenje o prevratu u Beogradu. Simo je, kaže, potvrdio ono što mu je ranije rekao: knez Petar Karađorđević biće kralj Srbije. ''Nikada... Vaše je Gospodaru!''; ni u slučaju da ga Narodna skupština proglasi kraljem ''neće vidjeti srpske zemlje'' – rekao je vojvoda Gavro, baš kao da je to od njega zavisilo. Upravo je stigla nova depeša Krobiroa, potvrđujući da su zavjerenici proglasili kneza Petra za kralja Srbije.
Prevrat u Beogradu na Cetinju je, svjedoči vojvoda Simo, izazvao veliko uzbuđenje. U grupama po ulicama i kafanama ljudi su živo raspravljali. Pokolj na srpskom dvoru kao da se nikoga nije ticao, već se samo pitalo ko će sada na prijesto Srbije. ''Gospodar, niko drugi!'', govorili su mnogi, ali ne iz ubjeđenja i poznavanja stvari, sveć samo da bi ugodili i dodvorili se knjazu Nikoli. ''Ako bi Srbijanci opet uzeli nekoga drugoga, biće opet dvije dinastije i Srpstvo se opet neće ujediniti'', rezonovali su režimski politikanti.

RAVNODUŠNO CETINJE

Neposredno kazivanje ruskog otpravnika poslova Ščeglova unekoliko, u stvari prividno, protivrječi kazivanju vojvode Sima. ''Stanovništvo prijestonice Crne Gore odnosi se ravnodušno prema srpskoj revoluciji'', kaže Ščeglov tumačeći ono pravo osjećanje i raspoloženje naroda. Inače, on potvrđuje da je knjaz, vrativši se iz Bara, u nervnom, uzbuđenom stanju i nestrpljivo očekuje kako će se završiti ''Beogradska revolucija''. Od ljudi bliskih dvoru Ščeglov je čuo da se knjaz ozbiljno nada da će on biti izabran na srpski prijesto. Iste nade gaji i knjažević Mirko. U tome smislu su i lansirani ''ispod ruke'' glasovi iz dvora. Italijanski poslanik Balonti u nekoj zavijenoj formi kazao mu je sve to. Ščeglov je, međutim, uzvratio da Rusija nije sklona hrabriti maniju veličine i nikako ne stoji iza fantastičnih planova knjaza Nikole. Sam knjaz dobro zna da Rusija ne želi politiku pustolovina, i bilo bi odveć naivno pretpostaviti išta slično, tim prije što Srbi imaju svoju staru dinastiju Karađorđevića, protiv koje car, kao što je poznato, nema ništa, i koja, po svoj prilici, neće naići na prepreke ni od strane Austro-Ugarske, niti od drugih država. Italijanski poslanik je odgovorio da i sam misli tako, ali mu je milo što to čuje od predstavnika Rusije, jer ''izopačeni'' glasovi dolazili su do njega i do drugih kolega. Otvoreno, pak, knjaz se ovih dana nije ni najmanje doticao pitanja o nasljeđu prijestola u Srbiji, ograničavajući se samo na izražavanje negodovanje i užasa povodom krvavog događaja u Beogradu.
Ruska vlada se postarala da austrougarskoj vladi obrazloži kako se izborom kneza Petra Karađorđevića situacija razbistrila i riješeno je pitanje nasljeđa prijestola u Srbiji. Time što za kralja dolazi zet knjaza Nikole odstranjuju se intrige ovoga u vezi sa tim. ''U svome megalomanstvu knjaz je do sada popunjavao sve balkanske prijestole članovima svoje familije. Javna je tajna da je princ Mirko bio izabran za osnivača dinastije u Srbiji'', govorio je savjetnik Ministarstva inostranih djela Rusije Hartvig austrougarskom ambasadoru u Petrogradu. Knjaz Nikola ima muke i sa vlastitim prestonasljeđem, jer je prijestonasljednik Danilo, kaže se dalje, u svojoj zemlji nepopularan.

UTICAJ NA VLAST U SRBIJI

Inače, ''obje kćeri knjaza Nikole u krugovima carske porodice izražavaju zadovoljstvo i trude se da podrže kandidaturu kneza Petra Karađorđevića''. Rusija sada želi sporazum sa Bečom, i neće podržavati nikakve velikosrpske tendencije. Sigurno, Beč je na manje upućen u intrige knjaza Nikole oko prestonasljeđa u Srbiji. Uz činjenicu da su odnosi između njega i zeta odavno hladni, knjaževe intrige izazvale su obrnuti efekat – da eventualnost kandidature nekog Petrović-Njegoša za kralja Srbije u Beču potpuno isključe. Knjaževiću Mirku, pak, nije ništa vrijedjelo to što se u svojim ''pretenzijama'' htio dodvoriti Beču.
''Velikosrpske tendencije'' knjaza Nikole svakako su doprinijeli da vlada Austro-Ugarske dosta lako odobri povratak Karađorđevića. – Bez sumnje knjaz Nikola je prilično doprinio padu Obrenovića, ali i tome, objektivno, da se Karađorđevići ponovo ustoliče.



Karađorđevići konačno ruše iluzije knjaza Nikole



U Beogradu je na dan prevrata dolazak Karađorđevića, uopšte uzev, sasvim odobravan, mada ''nigdje nije primijetan entuzijazam''. Čuli su se pojedinačni glasovi za knjaza Mirka, onda za kakvog ruskog princa i za republiku, ali štampa je ''zasad'' neutralna.
Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine javila je nadležnom Zajedničkom ministarstvu finansija u Beču da se u ovdašnjim ''pravoslavnim'' krugovima događaji u Beogradu mjere izgledima šta bi bilo povoljnije za budućnost srpskog naroda. Nade u crnogorskog princa Mirka su splasnule, a ipak se drži da je knjaz Petar Karađorđević manje podoban.
Novosadska ''Zastava'' primjećuje, pak, da o crnogorskoj dinastiji niko ne govori, kao da je većina za Karađorđevića, a među inteligencijom ima dosta glasova za republiku. Kako se izbor uglavnom svodi na kneza Petra Karađorđevića, u Beogradu žele da on dođe pošto Skupština konačno riješi stvar.

SJEĆANJE NA ZORKU

Kada je knjazu Nikoli došla vijest da je Narodna skupština u Beogradu izabrala kneza Petra Karađorđevića za kralja Srbije, a zatim druga od samoga Petra kojom javlja da se primio izbor, a knjaz je pozvao vojvodu Sima da mu pomogne napisati srdačnu čestitku zetu u Ženevi. Simo je našao knjaza kako mu lije suze niz obraze... Sjetio sam se Zorke. Da je ona sada živa! I još me više ožalostilo što mislim da će sada Petar njene kosti prenijeti u Srbiju. Teško mi je rastati se sa njenim kostima!''
Vojvoda Simo je uzvratio da to hoće zaista. Ako neće kralj Petar, njegova djeca će prenijeti kosti svoje majke. ''I pravo je. Kada Bog nije dao da dočeka ovaj dan da sjedne kao srpska kraljica na prijesto, lijepo je, i u redu je, da joj kosti počinu u kraljevskoj grobnici kod Karađorđa'', rekao je vojvoda Simo.
Vojvoda Simo tumači da je knjaz Nikola suzama i sjećanjem na kćerku Zorku ''samo prikrivao onaj bol i lom u njegovoj duši'' što su se njegovi snovi o nasljeđu prijestola u Srbiji srušili kao kula od karata. Pored svega, na svu priliku neće biti da je posrijedi samo ''lom u duši'' zbog propalih političkih iluzija. Ne samo kao otac, knjaz Nikola je bio duboko emotivan. Ova osobina, rekli bismo, samo je podsticala one njegove mane kakve smo obilato zapazili kroz ovo izlaganje. Veoma je teško dati sud o takvoj kompleksnoj ličnosti kakav je bio knjaz Nikola. Koristimo priliku da nam o tome nešto neposredno kaže jedno manje-više savremeno svjedočanstvo.
Cetinjski poluzvanični, u stvari zvanični i jedini list ''Glas Crnogorca'' najprije je prenosio suve telegrame bečkog Korbiroa o krvavoj noći 28/29. maja (po starom) u Beogradu, o nekoj vladi Jovana Aćimovića i, najzad, o proglašenju knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije. Kada je to Narodna skupština potvrdila, Cetinje se oglasilo vanrednim brojem ''Glasa Crnogorca'' sa krupnim naslovom: ''Živio kralj Petar Karađorđević''.

TOPOVSKE SALVE NA CETINJU

''Dobri genije'' srpskoga naroda uputio je njegove predstavnike da svoju sudbinu povjere unuku ''Heroja Topolskoga'' i dadu mu krunu kralja Srbije. A Crna Gora, koja je zlo i dobro Srbije uvijek smatrala za svoje zlo i dobro, koja je sveštenim tradicijama vezana s porodicom "Oca Srbije'' još od vladike Petra I, a što je u novije doba potvrđeno najtješnjom sponom ljubavi, ta Crna Gora podnosi danas najsrdačnije čestitke Srbiji i njenom kralju, sa vrućom željom da u Srbiji otpočne era ''sretnijeh dana'', a njen kralj da opravda nade koje ''izmučeni'' narod u ovome trenutku u njega polaže.
Po naredbi knjaza Nikole 2/15. juna 1903. topovske salve oglasile su Cetinju i Crnoj Gori izbor novoga kralja Srbije. Na crkvama zvonila su zvona, Građanstvo se okupilo pred dvorom. Knjaz je, orkužen porodicom, sa balkona dvora istakao koliko je srećan i radostan što mu je zet postao kralj Srbije. Nema i više nikada ne može biti razdora između Crne Gore i Srbije, kao što je to bilo za vrijeme ''nesretnijeg'' Obrenovića itd.
Kada se svijet razilazio, ka dvoru je išao u ''prostom fijakeru'' izvanredni izaslanik pokojnog kralja Aleksandra pukovnik Vasić, u paradnoj uniformi ''ali bez naramenica i kraljevske šifre, žalostan, ubiven''. Predao je knjazu Nikoli zvanično saopštenje nove vlade u Beogradu o promjeni na srpskome prijestolu.
Pukovnik Vasić, inače, bio je u nadoumici da li da učestvuje na svečanom blagodarenju u manastirskoj crkvi. Ščeglov mu je rekao da prije nego dobije nova uputstva nije opunomoćen da uopšte predstavlja kralja Srbije, i bolje je da se uzdrži od bilo kakve manifestacije oficijelnoga karaktera. Ipak je Vasić, prema ''Glasu Crnogorca'' (vanredni broj) prisustvovao blagodarenju u slavu novoga kralja. No, pukovnik Vasić veoma je razočaran zbog ''užasnog zločina'' u Beogradu; ukaljana je čast srpske vojske, koja je izvršila to gnusno djelo. Bio je, kaže, ubijeđen da je Srbija pozvana da igra rukovodeću ulogu na Balkanu. Sada je Vasić došao do saznanja da srpski narod nije čak dostojan nezavisnosti i državne samostalnosti. Evropa treba da Srbiju uzme pod svoje starateljstvo, makar putem vojne okupacije. ''Zvjerstvo mojih drugova prekršilaca zakletve raznijelo je vjetar moje iluzije i bolno mi pritiska savjest što nosim srpski mundir'', riječi su pukovnika Vasića, kako ih prenosi ruski otpravnik poslova Ščeglov.

''JEDNOMISLIJE'' I KRVNA VEZA

Brižljivo sročeni telegram kralju Petru knjaz Nikola je sam pročitao narodu. Sam ga je pročitao – jer zna da ''narod crnogorski i u ovoj kao i u svojoj drugoj prilici misli i osjeća kao On''. U Telegramu knjaz davaocu kruna blagodari i pravdi mu se ''svetoj i očitoj klanja, a Tebi, mili zete moj, čestitam stupanje na prijesto tvojijeh predaka. Čestitam svoj Srbiji, čestitam osobito njenim junacima koji u osobi unuka Crnog-Đorđa, stekoše danas željenog viteza od kuće viteške, da s njim zajedno osvježe onu urođenu vrlinu, kojom je stečena njena sloboda i samostalnost''. Srećno stupanje na prijesto podržava ''cijelo do sad zabilježeno Srpstvo od Mora do Dunava, i želi mu da vlada dugo i srećno, a sve po božjem putu''. Dalje se ističe ''jednomislije'' i krvna veza koja ih spaja, a to je jemstvo ''Srpstvu za vječito i nerazdjeljivo bratstvo Srbije i Crne Gore'', koje će ostati na vjekove ''svijetlo, sveto, nepomućeno i spasavajuće za naš narod''. Za to se bratstvo ''pred prijestolom Višnjega, mole duše našijeh srpskijeh mučenika; tome bratstvu i slozi srpskoj bditi će i anžeoska duša Moje Zorke. Tvoje supruge, čija krv i ljubav vezaće navijek Tvoje i Moje sinove''.
Poenta je ipak rečena u sredini telegrama: ''Osnivači našijeh domova, Kara-Đorđe i Vladika Danilo, živjeće u blagorodnim srpskim srcima, dok je vijeka i svijeta; jer mili narod srpski zna, da njima duguje mnogo, te zato nas ljubi i na prijestole uzvisiva. – U najsvečanije, najljepše i tako emotivne izraze čestitanja, zetu se time ipak čini na znanje kao posebno razumljivo: sa tastom može biti dobro, pod uslovom uzajamnog ravnopravnog respektovanja dviju dinastija, a time i njihovih država.
U sljedećem broju ''Glas Crnogorca'' je objavio telegram kralja Petra knjazu Nikoli. Zanimljivo je da su telegrami vladara iz Cetinja i iz Ženeve krenuli gotovo u isti čas 2/15. juna 1903. poslije podne, a mimoišli se u putu. Telegram kralja Petra je mnogo kraći i uzdržaniji. Kralj je, kaže, srećan što knjazu može javiti svoje stupanje na prijesto Srbije. Senat i Narodna skupština jednoglasno su ga izabrali. ''Uvjeren sam, da će zajednica rodbinskih, narodnosnih i vjerskih osjećaja, koje nas spajaju učiniti da ćete ovo stupanje kao sretno smatrati''. Na kraju je jedna očigledno dvosmislena rečenica:
''Kralj Srbije sačuvaće uvijek prema Vašem Kraljevskom Visočanstvu onu ljubav, koju je gajio prema vama Vašem Kraljevskom Visočanstvu onu ljubav, koju je gajio prema vama kao Knjaz Karađorđević''. – Kakav je pravi smisao ove rečenice može se suditi po onim ''nategnutijem'' odnosima između tasta i zeta, bar od vremena kada je ovaj napustio Crnu Goru 1894. godine.
Opisujući dan ''podgrijanih'' manifestacija na Cetinju povodom izbora knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije, ruski otpravnik poslova Ščeglov zapaža da je sve to pronađeno ''potpunim ravnodušjem stanovništva prijestonice Crne Gore''. Poslije pomenutoga knjaževog govora i telegrama, toga dana do kasno u noć knjaževski vojni orkestar je ulicama Cetinja do iznemoglosti ponavljao srpsku himnu, a ''grupa besposličara'' i mnoštvo djece činili su ''pretnju''. Ljudi koji dobro poznaju ''odnose knjaza i njegova zeta'' govorili su Ščeglovu da taj jeftini i vještački izmanipulisani entuzijazam neće obmanuti novoga izabranika u Beogradu, koji odlično poznaje ona prava osjećanja koja prema njemu gaji knjaz Nikola a osobito poslije njegovih ''intriga'' o prestolonasljeđu u Srbiji.

DANILO SE RADUJE MIRKOVOM “PORAZU”

Crnogorski prijestolonasljednik Danilo otvoreno se radovao izboru knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije. Nedovoljno upućeni otpravnik poslova Ščeglov tek ''pretpostavlja'', a to je zapravo nesumnjiva stvar, a takvo reagovanje prijestolonasljednika potiče otuda što su događaji u Beogradu raspršili ''velike želje'' njegovog mlađeg brata knjaza Mirka da sam bude taj kralj, pa će odsada biti više ''blagorazuman''.
Ne samo knjaz Mirko nego u prvom redu i knjaz Nikola je prevratom od 29. maja u Beogradu i izborom knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije oslobođen jedne teške iluzije. A i ono što je tu iluziju izazvalo i podgrijavalo – briga za vlastitu dinastiju – ostalo je, i biće sve prisutnije kao stalna preokupacija knjaza Nikole, isto kao za Obrenovića – kao osnovno pitanje njegovih odnosa sa dinastijom Karađorđevića.


(Kraj)

Score 1 2 3 4 5 (5=Excellent) Edit Message Delete Message Lock Thread Respond to this message

Author Reply
Zvek_Zivi_Cetinjanin
(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin) Ne zna se da je Karađorđe ubio oca i brata, da su Obrenovići poženili sestre, ali svi znaj
No score for this post March 14 2006, 1:03 PM

Crnogorci protiv dinastije



Beogradska štampa 1904. objavila da je Nikola trovač, vampir i davitelj



U pojedinim djelovima Crne Gore, ili preciznije, u dijelu koji istoričari romantičarske škole zovu crnogorskim Brdima, postoji tradicionalni animozitet prema dinastiji Petrović-Njegoš. Istorijsko izvorište tog animoziteta uglavnom su dva kontroverzna događaja: navodno nasilje nad bjelopavlićkim ženama u manastiru Ostrog (1854) i pohara Kuča (1856). Krivcem za “ostroški slučaj” plemenska istorija je označila knjaza Danila, a njegovog brata, vojvodu Mirka, smatra najodgovornijim za tzv. poharu Kuča. Iako su istoričarima uglavnom poznate činjenice u vezi sa ovim događajima, njihova plemenska verzija, koja dva čuvena Petrovića prikazuje nasilnicima, i dalje dominira u svijesti ljudi. Pod uticajem takve svijesti mnogi će i danas ustvrditi da su knjaz Danilo i njegov brat Mirko bili surovi prema Bjelopavlićima i Kučima, ali se nijednom neće zapitati: zašto je knjaz Danilo morao da šalje vojsku na Kuče i Bjelopavliće? Naravno, zna se da su vojne ekspedicije protiv Bjelopavlića i Kuča preduzete zbog postojanja snažnog turskog uticaja u ovim plemenima.
Nepobitni istorijski izvori svjedoče da su u periodu od 1853. do 1856. mnogi Kuči i Bjelopavlići, među njima i oni najugledniji, pristupili ruci skadarskog Osman-paše. Uticaj Crne Gore u ove dvije važne pogranične oblasti (jedna prema Podgorici, druga prema Skadru) time je bio ozbiljno doveden u pitanje. Knjaz Danilo je najprije sa nekoliko pisama pokušao da brđanske turkofile odvrati od Osman-paše, a kada njegove poslanice nijesu dale željeni rezultat, knjaz je na Brđane poslao vojsku. Prema tome, nijesu se Bjelopavlići i Kuči sukobili s Petrovićima braneći svoju čast, nego su se Petrovići sukobili s njima da bi ih od nečasnih stvari odučili. Naravno, plemenska istorija, jasno je zbog čega, oba događaja prikazuje kao posljedicu nasilničke prirode dvojice Petrovića. I sve dok takva istorijska vizura postoji, današnji potomci ovih turskih saveznika iz Brda mogu držati u pozlaćenom ramu svoje nesolidne pretke. Na taj način turski prijatelji iz opjevanih plemena, umjesto jedinice iz “istorijskog vladanja”, dobijaju oreol žrtava i stradalnika, a istinski borci za crnogorsku nezavisnost, Danilo i Mirko, postaju nasilnici i tirani.
Naravno, dvojica velikih Petrovića - Danilo i Mirko, nijesu baš bili državnici mirotvoračkog profila. Da su prilikom obračuna sa turskim pristalicama u Brdima Petrovići bili netaktični, isključivi, surovi i ponekad nepravedni, ne treba ni sumnjati. Pa ipak, nije njihov katunski mentalitet glavni uzrok takvog odnosa prema pobunjenicima iz Brda, već je glavni uzrok sama priroda političkih obračuna s veleizdajnicima. Kada se država obračunava sa svojim životnim neprijateljima, onda tu, po prirodi stvari, nema mnogo suptilnosti i obzira. Tako je to i kod najcivilizovanijih naroda, a ne samo kod Balkanaca iz plemensko-patrijarhalnog kruga. Uostalom, da su se neki Kuči i Bjelopavlići borili protiv zvanične vlasti novinama i brošurama, vjerovatno bi im vojvoda Mirko razvalio štampariju, ali budući da su se Cetinju pokušali suprotstaviti oružjem, sudbinu koja ih je snašla sami su izazvali. Ni Kučima ni Bjelopavlićima Petrovići nijesu krivi što su između Cetinja i Skadra, izabrali Skadar. Država čijem su stvaranju nesumnjivo doprinijeli, surovo ih je kaznila zbog počinjene izdaje. Iako su Petrovići ponajmanje krivi za njihov nesrećni izbor, animozitet prema ovoj državotvornoj dinastiji postoji do današnjeg dana.
Za razliku od Danila i Mirka, animozitet prema kralju Nikoli ima dominantno izvorište u političkoj, a ne plemenskoj svijesti. Kraljevi protivnici uglavnom mu zamjeraju dvije stvari: nedemokratsko vladanje i nacionalno-političku ambivalenciju.
Stvaranje animoziteta prema kralju Nikoli počinje još krajem 19. vijeka, i to u beogradskoj štampi, koja je o njemu pisala kao o surovom tiraninu, pokvarenjaku i lihvaru. Krajem 1904. u beogradskom “Dnevnom listu” objavljen je članak u kome se pridodaje da je crnogorski gospodar trovač, vampir i davitelj! Kasnije, u vrijeme svjetskog rata, kampanju protiv kralja Nikole nastavili su pripadnici “Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje”, koji nijesu žalili truda da ubijede javnost da je crnogorski vladar omraženi tiranin, nacionalni izdajnik i zločinac. Za vrijeme okupacije 1916-1918, u Podgorici je nastala i najčuvenija crnogorska rugalica: “Kralj Nikola ukro vola...” Pjesmu su, prema jednom svjedočenju, pred džamijom Glavatovića najprije pjevali neki podgorički muslimani. U prvobitnoj verziji, pjesma je glasila: “Kralj Nikola ukra vola/ a kralj Petar stara kola/ pa se voze preko mora...” Nedugo zatim, u vrijeme jugoslovenske kraljevine, pjesmu je “napustio” kralj Petar, a kralj Nikola je ostao da sa ukradenim volom bježi preko Kotora. O tome kako je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije unižavan i diskreditovan kralj Nikola mogla bi se napisati čitava knjiga.
Vjerovatno zaveden tim nekritičkim pristupom, nedavno je jedan istoričar mlađe generacije napisao da je kralj Nikola bio apsolutista, koji je besomučno progonio “napredne ljude”. Da je kralj Nikola bio apsolutista, to je tačno - i logično! Vladar koji s 45 upravlja državom koja nema Ustav i parlament, i koja nema uslova da ga ima, može jedino biti apsolutni vladar. I što je tu neobično? Međutim, svaki apsolutista nije obav-ezno i tiranin. Za istoričara koji je iznio konstataciju o kraljevom progonu “naprednih ljudi”, to ide jedno s drugim. Zaveden ideološkim parolama, ovaj istoričar u “napredne ljude”, koje je kralj Nikola početkom 20. vijeka progonio, ubraja: Lazara Sočicu, Todora Božovića, Marka Dakovića, Andriju Radovića... Zamislite pamet istoričara za koga je vojvoda Lazar Sočica “napredna ličnost”! Vojvoda koji je čitavu Pivu pretvorio u svoj spahiluk, i koji je bio poznat kao jedan od najvećih crnogorskih zelenaša, u očima istoričara postaje “napredna snaga”, samo zato što ga hapsi jedan apsolutista. Kakva je tek “napredna snaga” Marko Daković, koji zajedno sa svojim istomišljenicima, pripada terorističkoj organizaciji “Crna ruka”. Zamislite demokratski sistem nad kojim bdije “Crna ruka”. Uostalom, koliko su uistinu bile napredne političke grupacije koje su okupljale protivnike kralja Nikole, uvjerili smo se poslije 1918. godine.
Kakav je kralj Nikola “tiranin”, najbolje se može spoznati na osnovu njegovog odnosa prema podanicima. Opšte je poznato da je kralj Nikola bio vjerovatno jedini balkanski i evropski vladar koji je svojim podanicima pozajmljivao novac (bez kamate), nezavisno od njihovog porijekla, položaja ili zasluga. Potrebiti podanici nijesu se ustručavali da od ovog “tiranina” traže novčanu pozajmicu, odnosno, da im kupi kravu, sjeme ili đeci knjige za školu. I Gospodar je ozbiljnom moliocu najčešće pomagao. Onda kada nije mogao udovoljiti zahtjevu, kralj Nikola je sa nekoliko riječi obavijestio molioca o tome. Na jednoj neobjavljenoj molbenici kralj je napisao: “Što se mene tiče ja ti ne mogu uzajmiti, premda si mi prvi zajam pošteno povratio.”


Ne zna se da je Karađorđe ubio oca i brata, da su Obrenovići poženili sestre, ali svi znaju za Zeka manitog


Crna Gora je imala četiri dinastije: Vojislavljeviće, Balšiće, Crnojeviće i Petroviće-Njegoše. O Vojislavljevićima, Balšićima i Crnojevićima Crnogorci znaju malo ili gotovo ništa, dok o Petrovićima uglavnom znaju propagandne izmišljotine koje ih prikazuju u ružnom svjetlu. Vjerujemo da nema Crno-gorca koji nije čuo za pretpostavku da je Njegoš umro od neke venerične bolesti ili da je ranjen iznad oka sporeći se oko tuđe žene. Da je Njegoš osnovao Senat i prvu osnovnu školu, zna zasigurno samo manji broj ljudi. A najvećeg državnika dinastije Petrović-Njegoš, knjaza Danila, mnogi ne razlikuju od vladike Danila, ali kada kažete Zeko maniti, svi znaju o kome je riječ. Da je taj Zeko maniti nametnuo “crnogorsko pitanje” evropskoj diplomatiji, malo ko zna, ali da je bio ludak i ubica - to zna svaka rovačka baba. Isto važi i za kralja Nikolu: njegove vrline i državnički uspjesi poznati su uglavnom istoričarima, dok o njegovom “izdajstvu” u toku Prvog svjetskog rata i njegovom šurovanju s Austrijom, zna širi krug ljudi.
Začudo, kada su u pitanju “bratske dinastije”, tj. srpske dinastije Obrenović i Karađorđević, crnogorska obaviještenost nije ni na približnom nivou. O ovim dinastijama, posebno o Karađorđevićima, koji su između dva rata vladali Crnom Gorom, zna se samo ono što ih afirmiše i uzdiže iznad Petrovića. To i nije toliko neobično, budući da ne mali broj ljudi u Crnoj Gori smatra Karađorđeviće “svojom” dinastijom. Vjerovatno zbog takvog političkog sentimenta, mnogi Crnogorci nemaju želju da saznaju nešto više o poročnosti novovjekovnih srpskih dinastija. No, za sve one čije je znanje o Karađorđevićima i Obrenovićima u ovoj sferi nepotpuno, evo nekih podataka koji su plod istraživanja eminentnih srpskih istoričara.
Karađorđe Petrović, osnivač dinastije, imao je veoma naprasitu prirodu. Srpski istoričar Radoš Ljušić, u svojoj knjizi “Vožd Karađorđe” navodi interesantne detalje o karakternim osobinama vođe Prvog srpskog ustanka: “Vožda je na mahove obuzimao neki čudan gnev i bes. U tim periodima, a oni su ponekad duže trajali, kao 1806. i 1808. godine, od njegove ruke stradali su mnogi Srbi, pa tako i njegov brat. On se u tim trenucima nije mogao kontrolisati...” No, Karađorđe nije ubio samo rođenog brata, već i oca! Oceubistvo se dogodilo 1786. godine. Karađorđe je, kako navodi profesor Ljušić, oca teško ranio iz puške, a zatim je naredio jednom od svojih momaka da ga dotuče.
Izvjesnih karakternih sličnosti sa Karađorđem imao je i njegov unuk Petar Karađorđević, koji je na srpski presto došao 1903. godine. I on je ponekad gubio kontrolu nad sobom, ispoljavajući pri tom neuobičajenu agresivnost. Da je ova agresivnost kod Karađorđevića nasljedna, potvrđuje slučaj Petrovog sina, princa Đorđa Karađorđevića. Za njega se pouzdano zna da je uzrokovao smrt svog sluge Stevana Kolakovića. U nastupu bijesa princ Đorđe je udario Kolakovića nogom u stomak, i pet dana kasnije on je preminuo od perforacije tankog crijeva. Uzrok smrti utvrđen je obdukcijom, koju je izvršio francuski hirurg Mihel. Zbog ovog skandala Đorđe je ubrzo morao da abdicira u korist mlađeg brata Aleksandra (1909). Pola vijeka kasnije, Đorđe je u memoarima objasnio da je Kolakovića udario jer je zaboravio da mu odnese pismo nekoj gospođici. “Na nesreću, ruke su mi bile sputane šinjelom, koji još nisam bio svukao, pa sam podigao nogu i snažno odgurnuo Kolakovića. Učinilo mi se da je posrnuo, ali je moja svest bila nesposobna da to registruje”, objašnjava Đorđe kako se sve odigralo. A kada je Kolaković preminuo, izbio je novi skandal, jer je otkriveno da je na samrti bio primoran da potpiše izjavu da se “slučajno” okliznuo na stepeništu!
Đorđev brat, kraljević Aleksandar, istina, nije ubio nijednog slugu, ali je rođenog brata, Đorđa, zatvorio u ludnicu. Aleksandar je, naime, primorao ljekare da Đorđa proglase ludim i opasnim, iako je Đorđe bio samo pomalo čudan i neuravnotežen. U duševnoj bolnici Đorđe je bio zatočen sve do 1941. godine. Za vrijeme zatočenja, Đorđe je Aleksandru često slao pisma koja su uvijek bila naslovljena na isti način: “Kralju Aleksandru - trovaču, iznuđivaču i podmećivaču”. U jednom pismu iz 1931. godine, Đorđe ovako “čašćava” brata: “Užasno si mi odvratan podli iznuđivački trovački gade. Decu ti blesavu pečenu j...m.”
Pored problematičnih moralnih osobina, Karađorđevići su u poređenju sa moralnim profilom većine Obrenovića bili pravi božiji ugodnici. Miloš Obrenović (1815-1839; 1858-1860), to je barem poznato, bio je ozloglašeni nasilnik i razvratnik. Ubijao je ljude zbog očuvanja vlasti (najprije Karađorđa, pa onda njih stotinjak), ali i iz čistog zadovoljstva. Vuk Karadžić navodi da je Miloš naredio da se jednom pijancu “na silu povade svi zubi i zato siromah onaj dan umre i ne otreznivši se više.” Ovaj nesrećni slučaj Miloš je smatrao običnom šalom.
Milošev sin knez Mihailo (1839-42; 1860-6 nije imao očev ljubavnički temperament, ali je, ipak, pokazivao jednu vrstu emotivne i seksualne izopačenosti. Naime, Mihailo je najprije bio u ljubavnoj vezi sa sestrom od strica Ankom, potom sa drugom sestrom od strica Jekatarinom, i napokon sa Ankinom kćerkom Katarinom, sa kojom se i vjerio 1868. godine. Kada je počela njihova veza Mihailo je imao 42, a Katarina 16 godina. Koliko se zna, krivac što je do ove neprirodne veze došlo je Katarinina majka Anka, Mihailova sestra, koja je prije toga bila kneževa ljubavnica.
O psihičkoj nestabilnosti i moralnoj problematičnosti Mihailovog nasljednika, kralja Milana Obrenovića (1868-1889), postoji takođe obilje podataka. Brojna svjedočanstva o njemu ostavili su njegovi politički savremenici, ali i njegova žena kraljica Natalija. U svojim uspomenama kraljica Natalija navodi da je Milan bio “nevaspitan, grub i surovo sebičan, slabog karaktera, podložan laskanju i ženskom uticaju... nedovršena priroda, nesreća za sebe i nesposobna da pruži sreću drugima. Zaista dostojan sažaljenja”. Za razliku od njegove supruge, politički savremenici opisali su Milanovu političku i vladarsku narav, i njihov sud je uglavnom ujednačen: Milan je bio prevrtljiv, podmukao, zao i moralno nepostojan.
O Milanovim ljubavnim avanturama dosta se toga zna, pa i činjenica da je, kao i knez Mihailo, bio sklon incestu. Postoje nepobitni podaci da je bio u ljubavnoj vezi sa svojom sestrom od tetke Simkom Germani. Začudo, i njegova ženidba sa Natalijom Keško bila je jedna vrsta “blažeg” incesta: supružnici su bili rođaci u šestom stepenu (druga bratučad).
Čak i ovaj kratki osvrt na neke lične osobine srpskih vladara 19. i 20. vijeka pokazuje da su na srpskom prestolu uglavnom bili ljudi koji su po ovom ili onom osnovu veoma problematični. Da je, kojim slučajem, neki od crnogorskih vladara imao i deseti dio obrenovićevske ili karađorđevićevske mentalne izopačenosti, vjerujemo da bi dobar dio Crne Gore o tome do u detalje bio upoznat. I naravno, o tome ne bi prestajalo da se priča. Zamislite koliko bi ljudi u Crnoj Gori “plivalo” u najvećoj radosti da je knjaz Danilo ljubavio sa tri bliske rođake ili da je kralj Nikola ubio oca. A što bi tek o ovim našim dinastima pisala beogradska štampa? No, kako ove moralne brljotine ne pripadaju nama, već “bratskim dinastijama”, onda - nikom ništa.

--------------------------------------------------------------------------------

“Mila moja tico, kako ću te ćapiti”

I posljednji Obrenović, kralj Aleksandar (1889-1903), bio je ponekad psihički neuravnotežen, o čemu se dosta zna. Istoričar Radoš Ljušić navodi da je Aleksandar od oca naslijedio “slabe nerve”. Kao i svi Obrenovići, psihičku neuravnoteženost iskazivao je u politici, ali i u ličnom životu. Njegova djetinja vezanost za deset godina stariju Dragu Mašin imala je neke odlike patološkog. Prije vjenčanja pisao joj je cvrkutava pisma: “Mila moja tico! Ah, tico moja, dušo moja, kako sam bio onomad srećan da te vidim, da te imam, ljubavi moja, da te osetim svu onako slatku i nežnu, kao što si mi ti, ljubavi moja slatka... kako ću te ćapiti, kako ću uživati kad budemo u našem malom slatkom krevetiću, tico moja...” Inače, ova “tica” je uspjela da ubijedi mladoga kralja da je u blagoslovenom stanju i da ga nekoliko mjeseci oko toga zamajava, iako je kralj prije toga imao ljekarski nalaz da mu je žena nerotkinja. No, kralj Aleksandar neće biti zapamćen u srpskoj istoriji samo kao tragični i naivni muž, već i kao vladar koji je naredio vojsci da puca u njegovog oca. U to vrijeme kralj Milan je živio van Srbije, a “zahvalni” sin mu je zabranio povratak u zemlji, naredivši pograničnim jedinicama da pucaju na Milana ako stupi na teritoriju Kraljevine Srbije.

--------------------------------------------------------------------------------

Đorđe je vrijeđao riječima i mimikom koja ne dolikuje lijepo vaspitanom čovjeku

Da princ Đorđe Karađorđević ima izvjesnih psihičkih problema, primijetio je i Ilija Đukanović, koji je bio vaspitač Đorđevog brata od strica - princa Pavla. U svojim “Zabeleškama o ponašanju kraljevića Đorđa” Đukanović navodi da on ponekad nije mogao da se kontroliše. Jednom prilikom, kada se princ vozio motornim čamcem po Dunavu, iz obijesti je izazvao sukob sa nekim mornarima, vrijeđajući ih i upućujući im nepristojne gestove. O tome Đukanović veli: “Za vreme ovoga palo mi je u oči da se prestolonaslednik Đorđe služi takvim rečima i izrazima, koji ne samo što ne dolikuju lepo vaspitanom čoveku nego mi je bilo zagonetno od kuda ih zna?! Osim toga, bilo mu je malo rečima naružiti i opsovati, već je propraćao i mimikom, koja je bila nerazumljiva knezu Pavlu. Tako, na primer, raskreči se, podigne desnu nogu, pozadi između nogu proturi desnu ruku sa stegnutom pesnicom i mašući njome pišti kao pastuv

Score 1 2 3 4 5 (5=Excellent) Edit Message Delete Message

Zvek_Zivi_Cetinjanin
(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin) PRINC MILO PETROVIĆ OD CRNE GORE
No score for this post March 14 2006, 1:29 PM

PRINC MILO PETROVIĆ OD CRNE GORE




Sredinom dvadesetih godina prošlog vijeka, kada je polagano gasnula borba za oslobođenje Crne Gore, djelovanje Mila Petrovića-Njegoša, poznatijeg kao princa Mila od Crne Gore, imalo je obilježja prometejske odlučnosti i bilo usamljeni glas i jemac njene slobode;
Ovdje je pripovijest Blaža Sredanovića o ovom zaboravljenom Petroviću i nepokolebljivom borcu za crnogorsku nezavisnost.



Furlong: Srbi su svojoj braći najgori neprijatelji invazija na Crnu Goru gora je od invazije Austrije


Milo Petrović-Njegoš je direktni potomak Rada Petrovića, brata vladike Danila, rodonačelnika posljednje crnogorske dinastije. Rođen je na Njegušima 3. oktobra 1889. od oca Đura i majke Stane-Cane. Kralj Nikola je poklanjao veliku pažnju svojim rođacima, pa je mladog Mila kad mu je bilo nepunih 13 godina poslao na školovanje u Rusiju u čuvenu Vojnu akademiju u Petrogradu u kojoj su učili studenti iz najuticajnijih vlastelinskih porodica. Njegove starije rođake, princeze Stana i Milica, udate za visoke careve rođake, starale su se o još nepunoljetnom princu i sistematski ga uvodile u visoko društvo Petrograda i Rusije, kojem su one već uveliko pripadale.
Mladi princ se veoma brzo prilagođavao novoj sredini, učio strane jezike i sticao bogata životna iskustva, ali mu je uvijek bila na umu priprema za poziv oficira crnogorske vojske. Vratio se poslije sedam godina svojoj Crnoj Gori za kojom je mnogo čeznuo da bi prihvatio svoje vojničke obaveze, kao i prisustvovao krunisanju kralja Nikole i proglašenju Crne Gore kraljevinom 1910. godine. Svoja vojnička znanja i sposobnosti primijenio je u Prvom svjetskom ratu u Lovćenskoj diviziji da bi iz rata izašao kao njen komandant.
Burni i tragični događaji Crne Gore u tom periodu brzo su se smjenjivali. Kralj Nikola je napustio zemlju i predao vojnu komandu srpskim generalima. Veoma poznati istorijski događaji koji su slijedili pokazali su kolika je to bila greška starog kralja i najveća tragedija i poniženje crnogorskog naroda. Milo je morao da bježi iz Crne Gore.
Dok je američki predsjednik Vilson propovijedao svoje moralne principe o zaštiti malih nacija, Klemanso i Poenkare nijesu dozvoljavali povratak crnogorskoj vladi u domovinu, a kralja jedne male države saveznice držali su praktično u kućnom pritvoru! Razne delegacije i komisije slate su da ispitaju stanje u Crnoj Gori, a sve u cilju bacanja prašine u oči i obmanjivanja javnosti dok srpska vojska, potpomognuta Francuskom i njenim generalima, ne okupira i potčini Crnu Goru.
Kao vojniku Milu je bilo jasno da zauzimanje svih strateških pozicija od strane francuske i srpske vojske nije uopšte bilo potrebno, ako su oni tu samo zbog održavanja reda, dok se kralj i vlada ne vrate, kao i dio crnogorske vojske koja se nalazila u internaciji u Austriji. Znao je da je oružani otpor jedino rješenje. Na naredbu generala Venela, komandanta savezničkih snaga kojom je traženo da sukobi moraju hitno prestati i svi pobunjenici se odmah vratiti kućama, a put Cetinje - Kotor biti otvoren i siguran za prolaz hrane, uz prijetnju oštrim kaznama za prekršioce, Milo mu je odgovorio: “Ti nijesi pozvan ovdje da nam komanduješ šta da radimo u svojoj zemlji, već idi u Francusku i tamo komanduj kome hoćeš, a nas ostavi da zavodimo red u našoj kući”.
Među mnogim delegacijama koje su odlazile u Crnu Goru da ispitaju "njen slučaj" bio je i američki vojni obavještajac major Čarls Velington Furlong, lični sekretar predsjednika Vilsona i član američke delegacije na Pariskoj konferenciji. Antropolog, istraživač, pisac i profesor, boravio je od 6. februara do 2. marta 1919. godine u Crnoj Gori i podnio Konferenciji u Parizu izvještaj od 27 zaključaka, kao i lično pismo Radojice Nikčevića upućeno predsjedniku Vilsonu. Konstatovao je da je Srbija još prije potpisivanja primirja imala jasan plan uništenja Crne Gore, što se poklapalo sa nacionalnim interesima Francuske na Balkanu.
Legalna misija saveznika, piše Furlong, bila je održavanje reda i sprovođenje uslova primirja, prije svega ublažavanjem konfliktnih situacija, a ne njihovim raspirivanjem. “Moja obaveza je bila da zastupam principe zbog kojih je Amerika ušla u rat, što demagozi i izvjesni tipovi rijetko razumiju i nikada ne tolerišu, već probleme često reduciraju na čisto pitanje ličnosti kako bi se principi potpuno zamaglili”. Furlong kaže da je često sam sebi postavljao pitanja:
“Zašto su Srbi svojoj braći najgori neprijatelji, jer je druga invazija Srbije na Crnu Goru bila gora od invazije Austrije, a primirje gore od rata?”.


Kada su shvatili da Srbija dovlači trupe u Crnu Goru, crnogorske patriote otišle su planine


Zaista je bilo teško vidjeti potrebu za boravkom u Crnoj Gori i jednog savezničkog vojnika, sem razumljivo crnogorskih, poslije evakuacije Austrije. Kad je došlo primirje, piše pored ostalog Furlong, Crnogorci kod kuće, kao i demobilisani vojnici, iako iznenađeni okupacijom srpske vojske, što su teško mogli razumjeti, dočekali su Srbe kao braću. Mnogi su se ipak pitali zašto je francuski general poslat u Crnu Goru i zašto ove strane trupe zauzimaju strateške položaje u njihovoj zemlji. Sumnja nije dugo trajala kad su vidjeli da Srbija dovodi pojačanje da bi plijen što bolje osigurala. Tada su crnogorski patrioti otišli u planine, svoju prirodnu tvrđavu, postali, kako kaže Furlong, ustanici i krvavi konflikt je otpočeo. “U knjizi "Izgubljeno kraljevstvo" koju pripremam, nastavlja Furlong, namjera mi je da opišem Montenegro, šestostoljetnu naciju, našu saveznicu, koja je sve izgubila, a koja je od nas očekivala spasenje i u američku zastavu i Vilsonov portret gledala kao u ikonu. Smatram da će moje svjedočenje kao očevica biti dokumenat o najtragičnijoj sudbini jednog naroda i istini sa kojom svijet treba da se upozna, ocijeni odluke Mirovne konferencije, Sporazum u Versaju i Ligu naroda. Prilika da kao jedini američki vojni posmatrač budem u Crnoj Gori i neposredno doživim tamošnja zbivanja za mene je bila jedinstvena životna šansa. Moje bilješke, dosije o događajima koje sam pratio, fotografije koje sam lično pravio, susreti, kontakti, intervjui i sjećanja čine da raspolažem opsežnim izvorom informacija o događajima u Crnoj Gori”. “Tradicija i dužnost”, kaže dalje Furlong u sačuvanom rukopisu svojih nedovršenih memoara, “ne dozvoljavaju vojniku mnogo emocija”. “No, ja nijesam mogao zamisliti takvo podlo izdajstvo nacije i nasilje nad narodom, još više tragično zbog njegove suštinske plemenitosti i dostojanstva, a da ne ponesem nesto od nesreće i tuge toga naroda u svojoj duši. Osjetio sam ozlojeđenost i gađenje prema zaslijepljenim i bezosjećajnim političarima u Parizu, koji sebi dozvoljavaju da u internacionalnoj "trampi i trgovini konjima" unište jedan starodrevni i ponosni narod. Ali vrhunski razlog mojoj nagomilanoj srdžbi bio je fakat da je Crna Gora bila naša mala saveznica”!
Dalje u neobjavljenim memoarima, koji se čuvaju u Huverovoj instituciji na Stanford univerzitetu, Furlong navodi utiske američkog majora Skanlanda, komandira američkog bataljona u Crnoj Gori: “Francuski general Venel komandir savezničkih trupa, dao je nalog da francuske trupe uđu u Cetinje i vratio se u Kotor, a srpskom generalu Milutinoviću prepustio komandu i kontrolu”. Major Skanland, komandir američkog bataljona zajedno sa kapetanom Sautvortom htio je da se lično sretne sa vođama Božićnjeg ustanka. Preko diskretnih veza uspostavljen je kontakt, jer su Srbi kontrolisali put Cetinje - Kotor. Nekoliko ustanika se tajno prikralo mjestu sastanka.
"Ovamo, gospodo"- vlasnik kuće se obraćao ustanicima u mraku, upućujući ih u sobu sa nekoliko kandila koja su osvjetljavala prostor. Vlasnikovo poštovanje ovih ljudi sugerisalo je Skanlandu da ima posla sa osobama od respekta, a ne onakvim kakvim su ih na Cetinju predstavljali ljudi Andrije Radovića. Brzo se uvjerio da ga prvobitni utisak ne vara. Kad se vlasnik malog hotela povukao i Skanland se predstavio, jedan od prisutnih Crnogoraca je odgovorio:
"Princ Milo of Montenegro".
Kandila su blago pucketala. Meka svjetlost treperavog plamena čas je krila, čas pokazivala impozantnu figuru nesto višu od Skanlandovih šest stopa. Isticalo se njegovo visoko čelo, prav kao isklesan nos iznad kratkih povijenih brkova, četvrtasta odlučna brada i zaobljene jagodice. Ukupan izraz je pokazivao iscrpljenost od neuhranjenosti i tenzija nedavne bitke. "Došao sam da vas savjetujem kao prijatelj i saveznik Crne Gore, i kao predstavnik Amerike, koja zastupa pravdu", počeo je razgovor major Skanland.
Princ Milo mu je detaljno iznio već istoriji poznat slijed događaja i, po majorovom svjedočenju zaključio: “Kao što vidite, gospodine, nama je ostao samo jedan izbor - bitka za slobodu.


Milo Petrović: Okupili smo se i riješili da počnemo borbu protiv ovakve nepravde i to na Badnje veče


Mi smo se okupili i riješili da počnemo borbu protiv ovakve nepravde i to na Badnje veče". Odsjaj u njegovim očima, kaže Skanland, bio je čelični. "General Venel je, produžio je princ Milo, zahtijevao da položimo oružje i da se predamo Srbima. Ja sam mu poslao odgovor koji je vama poznat. Kako se mi možemo predati onima koje smo godinama branili? Kako Francuska, kao saveznica Crne Gore može čak i sugerisati tako nešto. Uostalom, zašto Francuska ima generala u našoj zemlji? Čitava Crna Gora je okupirana francuskim i srpskim trupama. One nemilosrdno maltretiraju narod koji nas pomaže i podmićuju stanovništvo kako bi Crna Gora postala dio Srbije i francuski vazal na Balkanu”. Zatim se, kako podvlači Skanland, nervozno stiskajući pesnice Milo unio u lice Amerikancu: "Kažite mi iskreno, mon komandant, što nam vi savjetujete da činimo?” Skanland je razmišljao neko vrijeme, a onda polako odgovorio: "Ja zaista žalim što nijesam u poziciji da vam pomognem, jer kao što vidite ja sam sa svojim odredom pod komandom francuskog generala". "Onda mi kažite otvoreno” - insistirao je Milo - “ima li uopšte nade da će saveznici ispuniti svoje obećanje prema mojoj otadžbini?” Majoru je bilo neugodno takvo pitanje, a još mu je teže bilo na njega odgovoriti. Dugo je oklijevao: "Razmotrite pažljivo što ću vam kazati. Ne vjerujte obećanjima bez obzira od koga dolaze. Osim toga, savjetujem vama i vašim saborcima da što prije pronađete sigurni prolaz, kako god znate i umijete, jer ako ostanete ovdje, čak i do sjutra, to bi mogli platiti svojim životima, jer ste opkoljeni". Pred zoru Milo će se zauvijek oprostiti od svog rodnog sela i svoje domovine.
Italijanska kraljica Jelena starala se da u Kotorskoj luci uvijek bude neki italijanski brod kako bi prihvatio one koji su silom okolnosti napuštali domovinu njenih predaka. Iz Italije su princ Milo i njegov veliki prijatelj i saborac major Marko Popović otišli u Meksiko, gdje je revolucija bila u punom jeku, a zatim 1924. godine u Kinu. Svuda gdje je princ Milo putovao tražio je podršku uticajnih ljudi i pomoć za Crnu Goru, ali su ove zemlje imale svoje probleme, nemire i revolucije u nastajanju da biše mislili o jednoj sićušnoj zemlji beskrajno od njih geografski udaljenoj. U Šangaju, internacionalnoj koloniji biznismena i diplomata, gdje nije bilo nikakvih ograničenja za međunarodni biznis, princ Milo je radio kao bankarski činovnik, što mu je omogućilo da se poveže sa engleskim poslovnim krugovima. Preko italijanskog vojnog atašea, koji je obožavao italijansku kraljicu crnogorskog porijekla, uspostavio je mnoge lične i poslovne veze. Posao ga je vodio do Pekinga, Tiandžina i ostalih gradova Kine. Upoznao je Valis Spenser, ženu američkog mornaričkog kapetana, čiji je brak bio u velikoj krizi. Za njih dvoje tih dana, mada na različit način, ovo su bila srećna vremena, kojih će se kasnije sjećati kao na mirni interlud u njihovim životima izloženim stalnoj probi. Milova je osnovna egzistencija bila nesigurna i dobrim dijelom obesmišljena. Princ bez domovine, bez familije, usamljen u životnom pejsažu koji je mirisao na revolucije koje ga se nijesu ticale. Vraća se u Evropu 1925. godine, neko vrijeme boravi na jezeru Komo, gdje su se privremeno nalazili kralj Emanuelo III i kraljica Jelena, jer je Musolini proglasio sebe za diktatora. Nešto kasnije Milo odlazi u London gdje nastavlja da se bavi bankarskim poslom. U Londonu je postajao Crnogorski društveni klub koji mu je ponudio platformu za širenje i propagandu ideja i poruka za slobodnu Crnu Goru. Klub je organizovao u Kraljevskoj akademiji umjetnosti na Pikadiliju izložbu fresaka iz Crne Gore, kao i radova crnogorskog vajara Janka Brajovića, koji je samo zbog toga što je javno isticao da je crnogorski patriota bio tri godine u srpskom zatvoru odakle je uspio da pobjegne. Na toj izložbi princ Milo je bio počasni gost.


Dok su Srbi osnivali “bratska srpska društva” gasili su se ilirski, a posebno crnogorski nazivi


"Meni se neobično sviđaju ikone vaše zemlje. One su divne. Mora da je i vaša zemlja divna"? Ovim riječima, koje po kazivanju svoje majke navodi Milova ćerka princeza Milena, obratila se Milu jedna mlada žena. "Hvala na ljubaznim riječima. Mislim da isto tako kao vi misli i pola miliona mojih zemljaka"- odgovorio je Milo i upitao je da li je Engleskinja. "Da, ali zadnjih 14 godina živim u Americi"- odgovorila je Helena Smit. "Nadam se da ćete mi pružiti priliku prije nego se vratite u Ameriku da provedemo zajedno jedno popodne uz čaj"- nastavio je Milo. "To bi mene veoma obradovalo"- odgovorila je ona. Tri mjeseca kasnije, Milo je zajedno sa Helenom Smit došao u Kaliforniju. Vjenčali su se 3. septembra 1927, a godinu kasnije rodila im se kćer Milena kojoj su dali ime po posljednjoj crnogorskoj kraljici.
Situacija među crnogorskim emigrantima u Americi tih godina je bila dosta konfuzna. Raniji iseljenici iz Crne Gore, skoncentrisani uglavnom u Hezeltonu, Bjut Montani, Kaliforniji, Nevadi i Aljasci, dolazili su najčešće iz Boke, Paštrovića i Hercegovine. Mnogi su se u zvaničnoj dokumentaciji deklarisali kao Austrijanci, jer nije bilo kvote za ulazak u Ameriku iz Crne Gore. Imali su dobar smisao za biznis i trgovinu, ali bili neškolovani, dobar dio potpuno nepismen, pa o svojoj pripadnosti i identitetu nijesu mnogo znali. Mnoge to nije ni interesovalo. Na pitanje koje ti je otac nacionalnosti odgovarali biše "slavonik", pa su i mješavinu jezika kojom su govorili zvali "slavonijen". Početkom dvadesetog vijeka sve se više odomaćuje i preovladava naziv Srbi i srpski, jer su Srbi forsirali sokolska kao i dobrotvorna društva, primamljiva zbog zdravstvenog osiguranja, makar i oskudnog, koje se na drugi način nije moglo dobiti. Osnivaju se brojna "bratska srpska društva"i "srpsko-jadranska udruženja", a gase ilirski, a posebno crnogorski nazivi. Poslije nestanka crnogorske države ponovo se pojavljuju crnogorska udruženja kao "Zeta" u Oklandu, "Durmitor" u Čikagu, "Crnogorsko literarno društvo" u Bjutu, a u Detroitu čak "Crnogorci do smrti"! Neka od tih udruženja stvorena su za jednokratnu upotrebu i aktivno nijesu radili gotovo ništa, kao uostalom što je slučaj sa nekima i danas. Iza nekih sličnih društava krila se srpska propaganda, jer su ih, bez obzira na crnogorske geografske i druge odrednice, kontrolisali srpski agenti. Pored Crnogorske pravoslavne crkve u Detroitu, na čijem čelu je stajao hrabri i časni arhimandrit Nikodim Janjušević, jedina svijetla tačka bilo je Udruženje Crnogoraca u San Francisku koje je osnovao i vodio Nikola Petanović. Odrastao i obrazovan u Americi bio je jedan od rijetkih crnogorskih intelektualaca među iseljenicima tog perioda, profesor i poeta sa ozbiljnijim literarnim ambicijama, dobar poznavalac crnogorske istorije i tradicije. Juna, 1927. Petanović pokreće publikaciju na engleskom jeziku "Crnogorsko ogledalo" u želji da uspostavi neophodne kontakte i nađe podršku za svoje ideje među narodima sa engleskog govornog područja. Vatreno je zastupao samostalnost Crne Gore. Prevodio je Njegoša i Kralja Nikolu, kao i narodne deseterce. I imao pjesnički nadimak Naiad. Sarađivao je sa Internacionalnim komitetom za crnogorsku nezavisnost u Njujorku na čelu kojeg je bio Luiđi Kriskuolo, posljednji opunomoćeni konzul Crne Gore u Americi. Dopisivao se sa princom Milom koji mu javlja iz Kine: “Veoma me obradovala tvoja ideja da pokreneš publikaciju na engleskom. Ja znam da je to veoma težak posao i zadatak, posebno ako se moraš osloniti na naše ljude koji su spremni da rade bilo kakve teške poslove, i da drže patriotske tirade, ali kad se od njih traži da učestvuju i pomognu materijalno u naporima za naš zajednički cilj za to nemaju razumijevanja. Što god budeš radio savjetujem ti nemoj angažovati postojeće organizacije, već radi nezavisno i osloni se na pojedince”.


Crnogorci koji žive po Evropi raduju se što braća na Pacifiku udaraju nov temelj borbi za nezavisnost


Major Marko Popović mu piše: “Crnogorci koji žive po raznim gradovima Evrope raduju se što su braća na Pacifiku udarili novi temelj borbi za slobodu i nezavisnost Crne Gore pridružujući se kolu slobodnih Crnogoraca”.
Petanović je ubjeđivao Amerikance da je za Crnogorce vladika Danilo isto što i za njih Džordž Vašington. Savjetovao je iseljenike: “Učite engleski, jer ako te razumiju kad pričaš, možda će ti nešto i pomoći”. Dobro je poznavao crnogorski mentalitet: “Neki su Crnogorci spremni da vjeruju bilo šta, a kad ih konfrontiraš sa činjenicama, onda se ljute i spremni su da dignu veliku galamu misleći da će na taj način odagnati činjenice!” Pratio je pomno svjetsku štampu i pojedine citate publikovao u svojem časopisu: “Grad Pariz je ugravirao na spomeniku podignutom Alfredu de Miseu: ‘Ništa nas ne pravi tako velikim kao velika tuga’. Boljeg natpisa koji bi pogodio sadašnje stanje Crne Gore nema”. Novina Le Courier de Metz, od 12. jula 1919. donosi poruku Francuzima: “O nacijo koja stupaš naprijed uz zvuke Marseljeze, vi heroji veličanstvenih dana slave i trijumfa prava nad silom, zar ne čujete da se iz daljine, između vaših glasnih i oduševljenih pobjedničkih klicanja, i zajedno sa njima miješaju leleci žrtvovane Crne Gore!”
Milo je u Kaliforniji napisao i publikovao brošuru “Zatiranje Crne Gore” i “ Nezavisnost malih naroda”. Držao je konferencije za štampu, publikovao razne proglase, izjave i apele koji su objavljivani u vodećoj štampi Amerike i Evrope. Uputio je i pismo svim članovima Lige naroda u kojem se založio za nezavisnost Crne Gore. No, Francuska, kao najuticajniji član Lige naroda radila je sve da bi zataškala i prigušila bilo kakvu sličnu inicijativu.
Predsjednik Stanford univerziteta David Džordan, prijatelj Crne Gore, održao je zajedno sa Milom nekoliko predavanja o tretmanu Crne Gore poslije Prvog svjetskog rata.
Bilo je još pojedinaca koji su shvatali nezasl