<< Previous Topic | Next Topic >>Return to Index  

Helenizam juzne Ilirije: O elementima politickog organiziranja ilirskih zajednica

June 17 2003 at 4:14 PM
No score for this post
Zecanin  (no login)

 
Prilozi, 30, Sarajevo, 2001., str. 25-41

Enver Imamoviæ

O ELEMENTIMA POLITIÈKOG ORGANIZIRANJA ILIRSKIH ZAJEDNICA

Razvoj politièkog organiziranja kod Ilira predstavlja važno i složeno pitanje. Pa ipak, u nauènoj literaturi nije nikada dovoljno uzimano u razmatranje, što predstavlja znatnu poteškoæu za sagledavanje ukupne prošlosti Ilira. Razlog tome je pomanjkanje izvorne graðe koja se odnosi na taj problem. Grèki pisci nisu pokazivali neki poseban interes za svoje sjeverne susjede (Ilire), pa tako ni za njihovo društveno ureðenje. Postojeæa graða se, uglavnom, odnosi na sporadiène vijesti koje istraživaèima ne nude mnogo.

Pored literarnih vijesti vrijedne podatke o ovom pitanju pruža i epigrafija sa numizmatikom, a u odreðenoj mjeri i arheološki spomenici. To je ipak dosta skromno pa o politièkom organiziranju Ilira možemo steèi tek opæu predstavu.

Postojeæa izvorna graða pokazuje da su se prve politièke organizacije kod Ilira pojavile na jugu njihovog prostora, otprilike na podruèju današnje Makedonije, Crnogorskog primorja i Albanije. U njihovom formiranju presudan faktor je odigrala geografska blizina grèkog svijeta. Iz Grèke su strujali kulturni i politièki utjecaji što je èinilo solidnu osnovu za društvenu transformaciju, odnosno nadogradnju, koja je bila iznad stadija plemenskog organiziranja, u kojoj je živjela veæina balkanskih plemena sredinom I milenija st. e.

Politièke tvorevine veæeg nivoa na drugim stranama ilirskog svijeta iz tog razdoblja nisu poznate. Zato se s pravom može reæi da se najstarije politièko organiziranje Ilira na balkanskom prostoru javlja pod grèkim utjecajem, i to kod onih zajednica koje su neprosredno granièile s Grcima.

U izvornoj se graði spominje nekoliko zajednica èiji je društveno-politièki razvoj doveo do uspostavljanja države. Meðu takvim je bila kraljevina Enhelejaca, Taulanata, Peonaca, Dardanaca i Ardijejaca. Vijek njihovog nastanka i egzistiranja veže se za I milenij st. e. U njihovoj politièkoj organizaciji jasno su naglašeni elementi koji ih karakteriziraju kao napredne zajednice sa složenim upravnim aparatom i razvijenom privrednom bazom. Po tome su uveliko odskakale od ostalih ilirskih zajednica koje su živjele dalje od granica grèkog svijeta, odnosno u dubini ilirskog kopna.

Literarni izvori upuæuju da su Enhelejci bili meðu prvima od Ilira èiji je politièki razvoj doveo do stvaranja države. Njih spominju veæ grèki mitovi, a onda grèki historièari. Hekatej iz Mileta je bio prvi od logografa koji je pisao o njima. Opisujuæi jadransku obalu zabilježio je da su Enhelejci susjedi Deksara, haonskog naroda. Jedni ih pisci oznaèavaju kao Ilire, a drugi kao poseban narod. Nema dosljednosti ni po pitanju njihove teritorijalne rasprostranjenosti. Jednom se spominju kao stanovnici jadranske obale, drugi put kao stanovnici ilirskih planina, odnosno susjedi Peonaca (jug Ilirije), ili èak kao susjedi grèkih Tebanaca, u èijoj su ranijoj povijesti igrali znaèajnu ulogu.1

Po Pseudo Skylaku (IV stoljeæe st. e.) Enhelejci bi bili stanovnici dijela obale koja se stere izmeðu Boke Kotorske i Draèa. 2 Jedan drugi izvor iz istog razdoblja obavještava nas da je makedonski kralj Filip II ratovao s Enhelejcima oko Ohridskog jezera. Za pretpostaviti je da je u dugom razdoblju dolazilo do pomjeranja njihovih granica, pa je vjerojatno to razlog da izvori nisu dosljedni u oznaèavanju granica njihovog prostora.

O društveno-politièkom ureðenju Enhelejaca ponešto saznajemo iz grèkih mitova. U jednom od njih se govori kako je Fenièanin Kadmo došao meðu Enhelejce i po nalogu proroèišta pomogao im u borbi sa susjednim plemenima (Ilirima), nakon èega su ga ovi izabrali za svoga kralja.3 Iz toga se dade zakljuèiti da je kod njih postojala institucija kraljevstva, bez sumnje na nivou kako je to bilo i kod Grka u to vrijeme.

Ima naznaka da su Enhelejci u starijem razdoblju predstavljali dosta snažnu zajednicu, pa je kao takva predstavljala opasnost i za južne grèke susjede, posebno Tebance i Delfe. Vrhunac moæi su dostigli tokom VIII i VII stoljeæa st. e., nakon èega im znaèaj poèinje opadati, a od VI stoljeæa st. e. skoro im se gubi trag u izvorima. Država je ipak opstala sve do poèetka III stoljeæa st. e. kad je srušena u dogaðajima koji se vežu za prodor Kelta na Balkan.

Iako manjkaju podrobniji podaci o karakteru državne organizacije kod Enhelejaca, može se pretpostaviti da je u mnogim oblicima odgovarala tipu grèkih kraljevina homerskog doba. Ratovi koje su vodili sa Grcima podrazumijevaju jaku politièku i vojnu vlast, na èijem èelu su stajali autoritativni vladari. Preduvjet za to je bila solidna ekonomska osnova. Opravdano je pretpostaviti da je bila dosta jaka pošto se zna da je znatan broj Grka za plaæu služio enhelejske kraljeve. To je imalo dalekosežne kulturne i politièke posljedice. S time u vezi treba posmatrati i pojavu urbanizacije kod Enhelejaca, u èemu su bili prvi meðu Ilirima.

Druga ilirska zajednica koja je u svom politièkom razvoju dosegla veæi stupanj politièkog organiziranja, bili su Peonci. Naseljavali su prostor današnje južne Makedonije (gornji Vardar sa Velesom, Stobijem i Crnom Rijekom), ali su joj se granice kroz dugo razdoblje mijenjale. Na istoku prema Traèanima granica je išla rijekom Meste od ušæa do izvora Arde, a onda odatle do Krðolskog jezera i dalje na sjever. Prema podacima nekih pisaca (Strabon, VI, 331, 11; Plinije, IV, 35; Livije, XL, 33, 14), može se zakljuèiti da je u starijem razdoblju njihovo podruèje obuhvaæalo mnogo šire granice, ubrajajuæi tu i dijelove sjeverne Grèke, na štetu nekih tamošnjih zajednica. Naseljavali su, naime, i Halkidik. Da su Peonci pripadali skupini starih i znaèajnijih balkanskih naroda koji su politièki i kulturno znatno odskakali od drugih balkanskih zajednica, svjedoèi to što ih spominje Homer kao uèesnike Trojanskog rata, koji su se borili na strani Trojanaca (Ill. XVII, 350). U doba Filipa II, Peonci su priznavali vlast Makedonije (Diod. XVI, 4). Nakon njegove smrti su se odmetnuli pa ih je Aleksandar morao umirivati.

Peonci su kao neposredni susjedi Grka s njima održavali prisne trgovaèke veze pa su rano potpali pod njihov kulturni utjecaj. Zahvaljujuæi tome meðu prvima su od ilirskih zajednica zakoraèili u civilizacijske tokove. Bliske veze s Grèkom potvrðuju podaci koji govore da su pojedini peonski vladari dobijali poèasno graðansko pravo (prokseniju) nekih grèkih država. To je bilo iz zahvalnosti za uèinjene im usluge (pomoæ u žitu, novcu, vojna pomoæ i sl.). Te veze su osobito bile razvijene s Atenom, koja se u svojoj vanjskoj politici i odnosima s Makedonijom èesto oslanjala na veze s ilirskim i traèkim kraljevima.

Izvorna graða nam saopæava imena trojice peonskih kraljeva. Godine 357. st. e. na prijestolju je sjedio Agis. Njegov nasljednik je bio Likpej, a godine 306. st. e. na prijestolju je bio kralj Audoleont. Njegov sin je bio Ariston, dok je Dropion bio suvremenik makedonskog kralja Demetrija II. 4

Na visoki privredni i kulturni razvoj Peonije ukazuje emitiranje novca. Zna se da su peonski vladari kovali novac i u doba Grèko-perzijskih ratova. To svjedoèi da se privreda Peonije temeljila na robno-novèanim odnosima, sa svim prateæim institucijama. Emitiranje novca se odvijalo u kontinuitetu kroz dugi niz godina. Godine 306. st. e. kralj Audoleont je kovao emisije s legendom koja sadrži titulu basileus, na isti naèin kako su to èinili helenistièki monarsi. Titula basileusa pokazuje da je Peonija predstavljala državnu organizaciju, jer da je u pitanju plemenska organizacija s plemenskim stariješinom na èelu, dotièna titula bi izostala.

Na visoki nivo politièke organizacije Peonije ukazuje i razvijena urbanizacija zemlje. Peonske gradove spominje i Herodot (Doberos i Bymazos), a iz mlaðe epohe su Stuberra, Astraion, Argos, Bryanion, Bylazora, Stobi, Idomene i dr. S obzirom da je za razvoj urbanizacije preduvjet jaka ekonomska osnova, u ovom sluèaju postojale su sve potrebne pretpostavke. Zemlja je raspolagala znatnim viškom proizvoda, prije svega u žitu i metalima, što je u trgovinskoj razmjeni s Grcima predstavljalo stratešku robu. Priliv sredstava uveæavalo je bogatstvo zemlje, što je, pak, uvjetovalo da se peonsko društvo rano klasno izdiferencira. To je u procesu razvoja dovelo do uspostavljanja èvrste politièke organizacije, koja je u završnoj fazi prerasla u državnu organizaciju.5

Nasljednici kralja Audoleonta vladali su Peonijom sve do sredine II stoljeæa st. e. S politièkog gledišta, od tih nasljednika znaèajan je bio kralj Dropion, suvremenik makedonskog kralja Demetrija II i Dozona. Za njegove vladavine Peonija se u izvorima naziva koinon ton Paionon (državno-politièka zajednica Peonaca).6 Grci su pravnim izrazom koinon oznaèavali državnost, karakteristièan za njihove zajednice. Peonski koinon se razlikuje od grèkog utoliko što je kod njih obuhvaæao i seosko stanovništvo, dok se kod Grka zasnivao na simpoliteji, kod kojih je društvenu æeliju predstavljao polis, a kod Peonaca selo.

Država Taulanata je neko vrijeme istovremeno postojala kada i država Enhelejaca. Nosioci državnosti je bilo pleme Taulanti, koje je imalo staništa u zaleðu grèke kolonije Epidamnosa. U doba pune moæi država im se sterala na podruèju srednje i sjeverne Albanije.

Ta država se prvi put spominje u VII stoljeæu st. e., kada je njen vladar Gaularos ratovao protiv makedonskog kralja Argeiosa. Dvjesto godina kasnije Taulanti su odigrali važnu ulogu u sukobu stanovnika grèke kolonije Epodamnosa, koji su bili uvod u dugotrajni Peloponeski rat koji je uvukao u sukob sav grèki svijet. Taulanti su, naime, pružili utoèište oligarsima iz Epidamnosima u sukobu sa demokratima, i tako se umiješali u dogaðaje koji su od prvorazrednog znaèaja za grèku historiju. Tokom tih zbivanja Taulanti su, kao saveznici Korkirana, stekli znatnu politièku moæ, pa od tada sve èešæe dolaze u sukob s grèkim kolonistima, a onda i sa Makedonijom. Najveæu moæ su dostigli poèetkom 4. stoljeæa st. e.

Kad je Aleksandar Veliki bio na Dunavu, pobunjenom ilirskom kralju Klitu pružio je pomoæ taulantski kralj Glaukije. Po povratku Aleksandar je vodio rat protiv oba kralja, ali su Taulanti uspjeli saèuvati samostalnost. Nakon Aleksandrove smrti s te strane nije više prijetila opasnost, i u doba diadoha Taulantska kraljevina je doživjela najsvjetlije dane. Kralj Glaukije je pomogao epirskog kralja Pira da se vrati na prijestolje. Èak je uspio sprijeèiti Makedonce da stvore vojne baze na Jadranu. U sukobu sa Kasandrom 314. godine st. e. doživio je poraz, ali èim se ovaj povukao, Glaukije je napao Apoloniju. Uspio je, meðutim, zadržati samo Epidamnos (Diador, XIX, 67, 5-7; 70, 7, i 78, 1). Glaukije se posljednji put spominje 302. godine. Prodor Kelta i uzdizanje Makedonije Taulante je definitivno zbrisalo s politièke pozornice, nakon èega padaju u zaborav.

Visokorazvijenu politièku organizaciju sa elementima državnosti stvorili su i Dardanci. Jezgro države im se nalazilo na podruèju današnjeg Kosova i Metohije. U odreðenim razdobljima moæ im je dopirala sve do Jadranskog i Jonskog mora. Dardanija se u izvorima prvi put spominje 344. godine st. e., kada je makedonski kralj Filip II pošao u pohod na tu zemlju.7 Poèetkom III stoljeæa st. e. predstavljala je moænu kraljevinu i regionalnu silu. Justin nas izvještava da je 280. godine st. e. dardanski kralj (Dardanus rex), nudio makedonskom kralju Ptolomeju Ceraunu pomoæ u borbi protiv Kelta koji su napali Makedoniju. Uvjeren u svoju moæ ovaj je to odbio. Kelti su ga, meðutim, pobijedili i ubili na bojnom polju. 8

Ovaj Justinov podatak je važan jer prvi put spominje jednog dardanskog kralja, mada mu ne navodi ime. Polion daje podatak više, pa kaže da su Dardanci bili okupljeni pod jednim kraljem (Polion, IV, 12, 3). Od Livija, pak, saznajemo da je sredinom III stoljeæa st. e. na èelu Dardanije bio kralj Baton, Longarov sin (Liv. XXXI, 28, 2). Ovaj podatak je važan jer pokazuje da je na èelu Dardanije bila dinastija s nasljednom vlašæu, što ukazuje na njenu dugu državotvornu tradiciju. Izvorno su poznata ukupno tri kralja, od kojih imenom dva: Baton i Longar. Dardanija je kao kraljevina svakako postojala i u vrijeme kralja Filipa II, jer se Dardanci u izvorima javljaju uvijek odvojeno od Ilira.

Okupljanje Dardanaca u èvrstu politièku zajednicu zapoèelo je, bez sumnje, mnogo prije nego to izvori spominju.9 Na to upuæuje visoki stupanj njihove vojne organizacije i akcije koje su poduzimali protiv svojih susjeda, za što je preduvjet bila jaka i dobro organizirana vlast.

Dardanija je tradicionalno bila neprijatelj Makedonije. Njena vojska je èesto vršila upade u njene sjeverne dijelove. Jedan takav upad je registriran 359. godine st. e., kad ih je suzbio Filip II. Opasnost od Dardanaca je postala još veæa kada su se oslobodili pritiska Kelta 280. godine st. e. Na ruku im je išlo i to što je Makedonija bila iscrpljena u ratu sa Keltima.

Prvi makedonski grad koji je bio na udaru Dardanaca je Bilazora, koji je štitio prolaz kroz vardarsku klisuru i pristup u Makedoniju sa sjevera. Dardanci su ga na kraju zauzeli i u svojim rukama držali skoro stotinu godina. Fillip V ga je povratio 217. godine st. e. Mada je tom prilikom duboko prodro u dardanski teritorij, to nije znatnije ugrozilo moæ dardanskih kraljeva. 10

Neprijateljstva izmeðu Dardanije i Makedonije nisu ni kasnije prestajala. Godine 200. st. e. dardanski kralj Baton je s ilirskim poglavicama Pleuratom i Aminandrom došao u Dirahij rimskom konzulu Sulpiciju Galbi i predložio mu da zajednièki zarate na Makedoniju.11 Ovo je prvi evidentirani dodir Dardanaca s Rimljanima. Od tada dugi niz godina djeluju kao saveznici u ratu protiv Makedonije. Politika Rima je, meðutim, išla za tim da pokori èitav Balkanski poluotok, pa je moralo doæi do neprijateljstava izmeðu njih. Kada je Rim 168. godine st. e. konaèno pokorio Makedoniju, odnosi sa Dardanijom su se izmijenili. Nade Dardanaca da æe im Rim ustupiti neke dijelove osvojene zemlje, nisu se ostvarile. Ubrzo su izbila neprijateljstva koja su trajala dugi niz godina. Dardanija je definitivno potpala pod rimsku vlast 28. godine st. e., nakon èega je pretvorena u rimsku provinciju.12

Daleko veæu, stabilniju i trajniju ilirsku državnu tvorevinu predstavljalo je Ilirsko kraljevstvo. Granice su mu se prostirale od srednjodalmatinskih otoka do rijeke Vojuše i epirske granice na jugu. U unutrašnjosti granièila je s Makedonijom oko Ohridskog jezera, a s Dardanijom oko sastava Bijelog i Crnog Drima.13

Povijest Ilirskog kraljevstva može se u kontinuitetu pratiti od kraja V do polovice II stoljeæa st. e.14 Izvorna graða pokazuje da je to bila kompaktna politièka zajednica s jakom centralnom vlašæu. Predstavljala je sklop gradova (meðu kojima je bilo i grèkih kolonija), i veæih i manjih plemenskih zajednica. Od pokorenih je ubirala poreze, za koje se zna da su bili dva puta veæi od onih koje im je kasnije nametnuo Rim. To je bila najveæa i najjaèa državna tvorevina koju su Iliri u svojoj povijesti stvorili. S obzirom da je dugo vremena bila aktivni sudionik politièkih zbivanja na balkanskom prostoru i da se njen vijek podudara s rimskim prodorom na Balkanu, antièki pisci su o njoj ostavili dosta podataka pa nam je njena povijest nešto bolje poznata u odnosu na ostale ilirske zajednice.

Ima nekoliko bitnih pitanja koja se tièu ove kraljevine oko kojih nisu još usklaðena mišljenja. Sporan je prije svega identitet plemena koje je bilo nosilac državnosti, odnosno koje je stvorilo ovu državu. Sporan je èak i naziv ove države jer se u izvornoj graði spominje pod raznim nazivima (Ardijejsko kraljevstvo, Ilirska kraljevina).

Najstarija i takoreæi opæeprihvaæena teza koju je svojevremno iznio Zippel, objašnjava da su nosioci i tvorci ilirske države bili Ardijejci, ilirsko pleme, za koje podaci govore da su u svojoj najranijoj fazi živjeli duboko u jadranskom zaleðu, negdje oko razvoða rijeke Neretve i Bosne. Odatle su poèetkom IV stoljeæa st. e. pod pritiskom Kelta bili potisnuti i spuštaju se niz Neretvu pa su tako izbili na more. Smjestili su se u dijelu primorja oko ušæa Neretve. Po Zippelu odatle su sredinom III stoljeæa st. e. krenuli u svoju osvajaèku misiju prema jugu pa su nametnuli svoju vlast mnogim južnoilirskim plemenima, ujedinivši ih u jedinstvenu državu.15

Gitti, pak, odbacuje Zippelovu tezu o Ardijejcima kao tvorcima Ilirske države. On to pripisuje Labeatima, koji su naseljavali predjele oko Skadarskog jezera. Argument za tu tezu mu je što se upravo tu, u Skodri, to jest na podruèju Labeata, nalazila prijestolnica posljednjeg ilirskog kralja Gencija.16 Za ovu tezu, meðutim, nema potvrda u izvorima, jer se Labeati prvi put spominju tek sredinom II stoljeæa st. e., kada Ilirsko kraljevstvo nije više postojalo.

Ni Drojzenu, piscu poznate historije helenizma, nije bila sasvim jasna situacija u vezi nosilaca Ilirske države. Mada je donio nekoliko kraljevskih imena ove dinastije, iz tzv. starije generacije vladara, nije bio siguran èak ni u to da li je to bila kontinentalna država (oko Ohridskog jezera i gornjih tokova Vojuše i Devola), ili primorska (Crnogorsko i sjevernoalbansko primorje), èemu je izgleda bio više sklon.17

Neka najnovija istraživanja kao da idu u prilog Drojzenove teorije (o južnom porijeklu države). Tome se priklonila i Fanula Papazoglu, koja s dosta uvjerljivih agumenata iznosi mišljenje da se jezgro ove države nalazilo na krajnjem jugu Ilirije i da se ona, ustvari, širila od juga prema sjeveru, to jeste prema Neretvi.18

Papazoglu izdvaja dva razdoblja u razvoju ove države. Prva, starija faza, je po njoj trajala od konca V stoljeæa st. e. do šezdesetih godina III stoljeæa st. e. Iz tog je razdoblja epigrafski i literarno posvjedoèeno 9 kraljeva: Sirrhas, Bardylis, Grabos, Pleuratos, Kleitos, Glaukias, Bardylis II, Monnounios i Mytilios.19

Iza toga slijedi mlaða faza koja je trajala od 260. do 168. godine st. e. Nastavlja se izravno na prvu dinastiju. U ovom razdoblju vladalo je šest kraljeva: Pleurat, Agron, Teuta, Skerdilaida, Pleurat i Gencije. Po mišljenju Fanule Papazoglu, to je tzv. ardijejska dinastija. Ona je bolje poznata zahvaljujuæi bogatijoj izvornoj graði, s obzirom da se njen vijek podudara s prodorom Rima na Balkanski poluotok. 20

Nedosljednost antièkih pisaca po pitanju nosilaca ovog kraljevstva unijelo je zabunu i kod suvremenih historièara, zbog èega je nazivaju razlièitim imenima (Ilirska kraljevina, Ardijejska kraljevina). Za Diona Kasija (III stoljeæe n. e.) Agron je ardijejski kralj, dok Polibije, koji je mnogo bliži vremenu o kojem piše (II stoljeæe st. e.), za njega i njegovog nasljednika upotrebljava izraz "kralj Ilira".21

Po Fanuli Papazoglu, Agronova dinastija predstavlja posljednju etapu u razvoju jedne te iste politièke (ardijejske) politièke zajednice koja je trajala oko dva i po stoljeæa. Po njoj bi joj najbolje odgovarao naziv "Ilirska kraljevina". 22

Važna je èinjenica da antièki pisci ovu kraljevinu doslovno nazivaju "ilirskom". Kada su u pitanju druge kraljevine kod Ilira izvori ih uvijek jasno imenuju po plemenskim nosiocima, pa tako "Kraljevina Enhelejaca", "Kraljevina Peonaca", "Kraljevina Taulanata" ili "Kraljevina Dardanaca". Koja je to zajednica koju su Grci doslovno nazivali “ilirskom”, pa shodno tome i njihovu državu "Ilirska", nejasno je iz njihovih izvora. 23 S obzirom da neki rimski pisci Agrona nazivaju ardijejskim kraljem, a drugi uopæeno ilirskim, navelo je neke istraživaèe da dotiènu kraljevinu nazovu "Ardijejskom kraljevinom", što bi odgovaralo pojmu "Ilirska kraljevina".

Ova kraljevina je kroz razdoblje od dva i po stoljeæa, koliko se može izvorima pratiti, prolazila razne faze društvenog, politièkog i kulturnog razvoja. U doba najveæeg cvata predstavljala je zajednicu brojnih veæih i manjih plemena, od kojih su neka bila silom u nju ukljuèena. U njenom sastavu bilo je i gradova, meðu kojima i nekoliko grèkih kolonija na jadranskoj obali, kao i gradovi koji su pripadali makedonskim i epirskim dinastima. Jezgra ostalih gradova su bila stara ilirska središta od kojih su neka bila sasvim ili djelimièno helenizirana. To pokazuje da je ilirska kraljevina bila i nosilac urbane civilizacije, iz èega proizilazi da su i s te strane postojali preduvjeti za njen puni državno-pravni razvoj. To ovu kraljevinu svrstava u red razvijenih država antièkog doba.

Ilirski kraljevi su veæ u IV stoljeæu st. e. kovali novac, što predstavlja jedan od bitnih elemenata koji karakterizira državnost, jer to podrazumijeva robno-novèani naèin privreðivanja iza èega mora stajati dobro organizirana državna vlast.24 S time ide i politièka moæ. Ilirska kraljevina je tokom IV i III stoljeæa st. e. predstavljala nezaobilazan faktor u odnosima meðu zajednicama južnog Balkana. Kralj Grabos je 357. godine st. e. sklopio savez sa halkidièkom ligom protiv Makedonije, a godine 356. slièan savez je zakljuèen sa Atenom (Diodor, XVI, 22,). Ilirska kraljevina je predstavljala i pomorsku silu. Puni razvoj doživjela je za kralja Agrona, kojeg izvori spominju 230/229. godine st. e. Njegovi nasljednici su uspjeli održati kraljevstvo još šest desetljeæa. To je vrijeme intenzivnog rimskog nastojanja da se uèvrsti na istoènoj jadranskoj obali i Balkanu. Ardijejska kraljevina je kao bitan politièki faktor na tom prostoru morala doæi u sukob sa Rimom. Voðena su ukupno tri ilirsko-rimska rata (229, 218, 171. godine st. e.) Rim je srušio ovu državu tokom Treæeg rata (167. godine st. e.), kojom prilikom je uhvaæen i smaknut posljednji vladar kralj (Gencije).

Prvi ilirsko-rimski rat je s politièkog gledišta imao taj znaèaj što je tom prilikom rimska vojska prvi put stupila na tlo istoène jadranske obale. To je imalo nesagledive posljedice i za Grke, jer je intervencija u Iliriji Rimljanima pripremila osvajanje Grèke. Time je ujedno oznaèen poèetak rimskog osvajanja zemalja sve do Eufrata. Zato grèki historièar Polibije s pravom u svojoj Opæoj povijesti na samom poèetku izlaganja daje centralno mjesto ratu s kraljicom Teutom i dogaðajima koji su nakon toga uslijedili. 25

Ilirska kraljevina je sadržavala sve atribute koji karakteriziraju starovjeku državu. To je prije svega nasljedna kraljevska vlast, postojanje dvora i dvorskih službi, diplomacija, emitiranje novca, jaka vojska itd. O svemu tome vrijedne podatke nam daje Polibije. Najistaknutije dvorske službenike on oznaèava titulom filoi (kraljevi prijatelji), isto kako je bilo na dvorovima helenistièkih vladara tog vremena. I Livije zna za te kraljeve službenike, s tim što ih on prevodi na latinski - amici.

Ovi "kraljevi prijatelji" (filoi, amici) bitno se razlikuju od kategorije plemenskih prvaka. Razlika izmeðu njih je ta što se plemenski prvaci biraju na plemenskom vijeæanju, dok je izbor kraljevih "prijatelja" vršio kralj. Njihov utjecaj se iskljuèivo zasnivao na osobnoj vezi sa kraljem. To znaèi da su ovi službenici postavljani i skidani po nahoðenju dinasta. Izvori navode da je meðu takvima bilo i stranaca, uglavnom Grka.

Dok su plemenski prvaci (principes gentis, principes Illyriorum) u najstarije doba bili iskljuèivo plemenske starješine kako im to i ime kaže, u razvijeno doba ilirske države tu titulu su, takoðer, nosila lica koja su na dvoru obnašala odreðenu službi, što znaèi da je u to vrijeme izgubila svoje izvorno znaèenje. Nosili su je èak i gradski funkcioneri, sitni dinasti, starješine opæina i dr. U ovom sluèaju, radi se o kategoriji visokih državnih èinovnika koji su bili potèinjeni kraljevskoj vlasti. U suprotnom, oni bi èinili vijeæe koje bi moglo ogranièiti kraljevsku vlast, odnosno njegovu funkciju u unutarnjim ili meðunarodnim odnosima.

Postojeæa epigrafska graða i literarni izvori iskljuèivo spominju kralja kada je u pitanju sklapanje ugovora o savezu (na primjer savez sa Atenom iz 356. godine st. e.). Dok titula basileus uz neka imena ilirskih vladara (basileus Monnounios, basileus Bardylis itd.) u biti ne govori mnogo, titula basileus ton Illyrion, ili rex Illyriorum, izražava nadplemenski karakter vlasti. To se, uglavnom, odnosi na kraljeve iz starije dinastije. 26

U ovom sluèaju vladar s tom titulom ne oznaèava poglavicu nekog plemena nego je rijeè o vladaru odreðene države u èiji sastav je ulazilo niz ujedinjenih srodnih plemena, pa zato titula basileus ton Illyrion, (kralj Ilira). Ova nadplemenska titula je u najužoj relaciji s atributom državnosti jer u protivnom, da je u pitanju kralj (basileus) jednog odreðenog plemena to bi imalo sasvim drugi smisao.

Ilirski vladari su uživali sve privilegije i prava koja su bila rezervirana za lica takvog ranga. Ubirali su poreze, njima su bili potèinjeni novoosvojeni gradovi, u njima su postavljali namjesnike po svojoj volji. Kraljevi su bili vrhovni zapovjednici vojske, kovali su novac, a bili su i vrhovni suci.

Od posebnog znaèaja je da je ilirska država imala razvijenu diplomatsku službu po uzoru na ondašnje helenistièke države. Mora se pretpostaviti da je bila u upotrebi pisana komunikacija. Pri tome se diplomacija služila grèkim jezikom i pismom.

S obzirom da je rijeè o državi antièkog doba, njeni društveni odnosi su se temeljili na principima razvijenih robovlasnièkih odnosa. To podrazumijeva klasnu izdiferenciranost, o èemu nam Polibije i Livije donose niz podataka. Po njima, postojale su dvije kategorije stanovništva: potlaèeni i slobodni. I jedni i drugi su u odnosu prema kralju bili podanici. Izvori za njih upotrebljavaju izraze hipekooi i oikeoi. Podaci govore da je kod Ilira postojala i kategorija pravih robova. Polibije nas izvještava da su ilirski kraljevi do robova takoðer dolazili gusarenjem.27 Rimski historièar Livije piše, da je makedonski kralj Filip V nakon osvajanja ilirskog grada Peliona 200. godine st. e. slobodno ljudstvo pustio, a robove i ostali plijen do kojeg je došao odveo u Makedoniju.

Teopomp piše da su Ardijejci držali èak 300.000 robova, koje on naziva prospelatoi. 28 U suvremenoj literaturi je iznijeto mišljenje da se tu ne radi o pravim robovima, nego o kategoriji poluslobodnih èlanova zajednice. Varon spominje, pak, neke oberate, za koje kaže da ih je bila puna Ilirija. Kada su Rimljani 179. godine st. e. zauzeli penestinski grad Uskani, takoðer su naišli na mnoštvo robova (turba servilis). To sve govori da je kod Ardijejaca, kao i u drugim antièkim državama onog vremena, postojala klasna izdiferenciranost, gdje su najnižu kategoriju èinili robovi. To potvrðuje da je Ardijejska kraljevina i po pitanju društvenih odnosa bila izgraðena po principima antièkog robovlasnièkog društva.

Kao vladari dobro organizirane i jake države, ardijejski kraljevi su raspolagali velikim materijalnim sredstvima. Mada su poèeli kovati novac tek u IV stoljeæu st. e., bez sumnje su se njime služili i ranije. Zna se, da su ilirski vladari èesto sklapali vojne saveze s drugim državama ili zajednicama za novac. Takoðer su nudili svoje vojne usluge za novac. Jedno vrijeme su makedonski kraljevi Ilirima plaæali danak, pa je i na taj naèin novac ulazio u tokove njihovog privreðivanja.

Ilirski vladari su u svojim rukama držali bogate rudnike srebra u Damastionu.29 To je uz ratni plijen pružalo solidnu osnovu za stjecanje velikog bogatstva. O tome ponešto saznajemo i iz izvještaja rimskih pisaca. Kada su Rimljani 167. godine st. e. srušili Ardijejsku kraljevinu, u ruke im je pao toliki plijen da je to u Rimu izazvalo neviðeno divljenje. U pobjednièkom trijumfu je izmeðu ostaloga nošeno 27 tovara zlata, 19 tovara srebra, 13.000 denara, 120.000 ilirskih srebrenih novaca itd.30 To pokazuje da su i s materijalne strane postojali preduvjeti za funkcioniranje složene državne organizacije.

Ostale ilirske zajednice u svom društvenom razvoju nisu nikada dostigle stupanj razvoja koji bi ih doveo do uspostavljanja društveno-politièkog sistema koji bi bio iznad plemenske organizacije. Najveæi domet u tom pogledu bilo je stvaranje meðuplemenskog saveza, što je predstavljalo tek etapu u stvaranju državne organizacije. Jedino se može reæi za Histre da su se u svom razvoju bili približili stvaranju potpune državne organizacije.

O društveno-politièkom ureðenju Histra izvještava nas Livije, opisujuæi rat s Rimljanima 178-177. godine st. e. (Liv. Ab Urbe cond., XL, XLI). Tu se navodi da su Histri bili organizirani u plemenski savez kojem je na èelu stajao nasljedni kralj. Livije zna za dvojicu takvih kraljeva. Ime prvoga ne navodi, ali kaže da je živio u miru sa susjedima i Rimljanima. Naslijedio ga je sin Epulo, za èije vladavine je došlo do rata sa Rimljanima. 31

Po ovome se vidi da je kod Histra postojala institucija kraljevske vlasti, a to znaèi da su Histri poèetkom II stoljeæa st. e. veæ imali iza sebe plemensko udruživanje, te da su se u vrijeme rata sa Rimljanima nalazili u fazi stvaranja jake vojnodemokratske države kojoj je na èelu bio nasljedni kralj. Proces stvaranja potpune državne organizacije prekinuli su Rimljani vojnim pohodom, koji je završio pokorenjem Histra.

Iako su Histri pružili žestok otpor, jaèi i organiziraniji Rimljani su ih pobijedili. Konzul Marko Pulher je 177. godine st. e. krenuo u odluèujuæi juriš na njihovo glavno uporište Nezakcij (danas Vizaèe kod Pule). Po predanju, kralj Epulo je sam sebi oduzeo život da ne bi živ pao neprijatelju u ruke. @ilavi otpor Histra je skršen u krvi i plamenu, nakon èega je na podruèju Histre Rim uspostavio svoju vlast.32

Opisujuæi ovaj rat Livije donosi niz podataka koji oslikavaju društvene i politièke prilike kod Histra. Skreæe pažnju njegova napomena da su Rimljani bili veoma razoèarani plijenom koji im je pao u ruke nakon zauzeæa njihovog glavnog grada Nezakcija. To govori da kod Histra nisu još postojale materijalne pretpostavke za uspostavljanje potpune državne organizacije, koja bez èvrste ekonomske osnove ne može funkcionirati.

Livije skoro idealizira odnos Histra prema slobodi, istièuæi da su im muškarci i žene radije odlazili u smrt nego da postanu tuðe roblje. To govori da su predstavljali zajednicu koja nije znala ni za unutarnje ni za vanjsko porobljavanje. S druge strane, takav odnos i ponašanje u ratnim okolnostima karakteristièno je za zajednice nižeg kulturnog i društvenog statusa.

Ipak, za Histre se može reæi da su u politièkom organiziranju bili znatno odmakli od drugih plemenskih zajednica zapadnog Balkana. Livije kod njih spominje dvije kategorije društvenog organiziranja: populi i civitates.33 Prva kategorija je obuhvaæala brojna plemena koja su živjela u jednom veæem ili nizu manjih utvrðenih naselja (kasteljera). Kod svih je osnovno zanimanje bila obrada zemlje i uzgoj stoke, a oni koji su živjeli uz obalu bavili su se i pomorstvom.

Pripadnici druge kategorije (civitates) predstavljali su viši stupanj plemenskog udruživanja. I jednima i drugima na èelu su bile starješine (principes). Plemensko udruživanje po ovim osnovama zasnivalo se na proširenom krvnom srodstvu i teritorijalnom povezivanju. Civitatesi (opæine) su okupljali plemena koja su živjela na odreðenoj teritorijalnoj cjelini koju su zajednièki eksploatirala njena prirodna bogatstva. Zajednièkim akcijama rukovode plemenske starješine (principes) koji, kada iskrsne ratna opasnost, izmeðu sebe biraju voðu (princeps civitatis), koji ima ingerencije kralja. Zato Livije i naziva Epula i njegova oca kraljem.

Ingerencije histarskih kraljeva ipak ne odgovaraju ingerencijama peonskih, ardijejskih ili dardanskih kraljeva. Dok su ovi posljednji bili potpuno samostalni u odluèivanju po pitanjima za zajednicu, histarski princeps (kralj) je u meðuplemenskom vijeæu bio ogranièen. Sva važnija pitanja kao što je odbrana, razdioba ratnog plijena, iseljavanje u nove oblasti i sl, zajednièki se rješava u vijeæu koje saèinjavaju voðe pojedinih plemena (principes). To govori da je kod Histra nedostajala posljednja stepenica u politièkom razvoju preko koje je institucija civitates trebala prerasti u instituciju monarhije. To bi vjerojatno uslijedilo da taj proces nije bio prekinut osvajanjem Rimljana.

Nije sluèajno da se uz spomenute države na jugu Ilirije najrazvijenija društveno-politièka organizacija javlja upravo kod Histra. Kao što je Grèka vršila kulturni i politièki utjecaj na južne Ilire, pa je to bio razlog da naglašeno odskoèe u razvoju od ostalih sunarodnjaka iz unutrašnjosti, tako su se i Histri brže razvijali zahvaljujuæi utjecajima iz susjedne Italije. Da je ta konstatacija taèna, pokazuje sudbina zajednica koje su živjele podalje od jedne i druge zone utjecaja. Meðu takve spadaju Japodi, Dalmati i Panoni.

Organizacija Japoda je bila slièna onoj kod Histra. I njihova plemena (Moentini, Arupini, Avendini i dr.) su se okupljala u savez èiji je centar bio Metulum. I kod njih je, kao kod Histra, taj vid organiziranosti imao privremeni karakter. Uspostavljan je dogovorom srodnih plemena protiv zajednièkog neprijatelja. Kad opasnost proðe, savez se raspada, i plemena su živjela kao samostalne jedinice.

Neki segmenti japodskog društva dosta podsjeæaju na organizaciju Histra. Strabon za njih navodi da su nekoæ bili poznati pljaèkaši Italije. Zatim, spominje njihove gradove Metulum, Arupium, Monetium, Terpon, Avendo i Segestiku, a od plemena Moentine, Arupine, Avendine i dr. Bili su okupljeni oko jednog središta (Metulum). I ovdje se ponavlja epizoda iz rata sa Rimljanima. Kad su izgubili nadu u pobjedu, ubijaju žene i djecu a onda sebe, kako neprijatelju (Rimljanima) ne bi živi pali u ruke.

Ostaje nam nepoznato ko je bio na èelu zajednice Japoda u doba njihove samostalnosti. Da li kralj (rex), ili izborni poglavica (princeps). Kada su došli pod rimsku vlast, poglavice japodskih župa nose titulu praepositus (praepositus et princeps). 34 Moguæe da su starješine s ovom titulom stajali na èelu plemenskog saveza dok su principes, to jest poglavice pojedinih plemena, èinili vijeæe koje je stajalo uz bok praepositusa.

Rimljani su u veæini sluèajeva ostavljali pokorenim narodima njihove dotadašnje institucije koje su se na ovaj ili onaj naèin morale uklopiti u rimski pravni sistem. Zato se može pretpostaviti da titula praepositus, koja se javlja na više japodskih spomenika iz vremena ranog carstva, refleksira titulu nadplemenskog voðe iz doba njihove samostalnoti, dok bi principes Japodum bile nekadašnje plemenske starješine koje su izmeðuse birale nadplemenskog voðu, to jest praeposita.

Slièno je bilo i kod Dalmata. I oni su se ujedinjavali samo kada bi im zaprijetila zajednièka opasnost. Za savršeniji oblik organiziranja kod njih nije postojala ni materijalna pretpostavka. Dalmati su živjeli u obalnom zaleðu, veæim dijelom na Duvanjskom, Livanjskom, Glamoèkom i Kupreškom polju. Uglavnom su se bavili stoèarstvom. 35

Dalmati nisu poznavali ni novac, a obradivu zemlju su izmeðuse dijelili svake osme godine. Potèinjena plemena su im plaæala danak u žitu i stoci. 36 Sve u svemu, to su bili tipièni gorštaci i stoèari kod kojih nije bilo urbanih naselja niti drugih sadržaja koji bi govorili o veæem društvenom i kulturnom stupnju što bi predstavljalo osnovu za stvaranje složenog državnog sistema.

Društveno ureðenje Dalmata bilo je slièno japodskom. Najveæi stupanj do kojeg su došli bio je plemenski savez koji je stvaran u izvanrednim prilikama zbog vanjske opasnosti. Tada je biran nadplemenski voða (princeps Dalmatarum) èije su kompetencije trajale dotle dok je nalagala situacija zbog koje je biran.

I u vrijeme rimske dominacije plemenski prvaci su zadržavali svoje funkcije ali su sada bili ukljuèeni u rimske institucije vlasti. Epigrafski spomenici bilježe nekoliko takvih prvaka meðu kojima samo imenom podsjeæaju na plemensku konstituciju iz doba svoje samostalnosti. Izgleda, da je u nekim sredinama ta titula bila nasljedna, jer se na jednom natpisu (CIL III,2776) navodi princeps kojemu je istom 22 godine. Na tu dužnost jamaèno nije mogao doæi svojim iskustvom nego nasljednim pravom.

Slijedeæa krupna zajednica plemena koja zaslužuje da se spomene jesu Panoni. Kao periferni balkanski narod u historiju ulaze dosta kasno, tek sredinom II stoljeæa st. e., kad ih pod tim imenom prvi put spominje Polibije. Kasnije ih spominju Velej Paterkul, Strabon, Flor, Apijan i dr. Po jednima, Panoni predstavljaju skupno etnièko ime, a po drugima je to geografska oznaka bez politièkog znaèenja.37

Ni kod Panona se nije nikada uspostavila šira i trajnija politièka zajednica. Bili su razbijeni na brojna plemena kod kojih nisu bili sazreli uvjeti ni za stvaranje plemenskog saveza a kamoli za stvaranje države. Apijan doslovno kaže da nije bilo centralne vlasti i da im politièke funkcije nisu još bile odvojene od društvenih (App. Ill. 22). S obzirom da su živjeli daleko od grèke i italske granice, bili su izvan utjecaja iz tih pravaca, pa je kod njih društveno-politièki razvoj bio na daleko nižem stupnju u odnosu na ostala plemena s podruèja zapadnog Balkana.

Apijan bilježi da kod Panona nije bilo èak ni gradova nego su živjeli po poljima i selima u rodovskim zajednicama (App. Ill. 20). Donekle su kulturno odskakala samo ona plemena koja su živjela duž puta koji je spajao Podunavlje s Apeninskim poluotokom. Upravo su na toj liniji ponikla jedina dva panonska grada - Siscia i Sirmium.

U kontekstu ovih razmatranja zavrijeðuje da se spomene još jedno pleme koje je po mnogoèemu specifièno. Rijeè je o Daorsima. Naseljavali su oblasti lijeve obale donje Neretve i njeno ušæe, te oko današnjeg Stoca, sa plemenskim središtem u Ošaniæima. Da su u ranijoj povijesti igrali znaèajnu ulogu svjedoèi njihov spomen kod Hekateja (VI stoljeæe st. e.), koji ih naziva Daorsioi. Polibije ih naziva Daorsoi, dok se na njihovom novcu javlja oblik Daorson.38

Èini se da su Daorsi u ranijoj povijesti naseljavali mnogo šire podruèje. U posljednjim stoljeæima st. e. pripadale su im oblasti izmeðu Neretve, Veleža i Pelješca, s izlaskom na more. Ranije su možda držali i desnu obalu Neretve, sve do Duvanjskog polja. Pri koncu I stoljeæa st. e. moæ im se znatno smanjila i tada se uglavnom grupiraju oko današnjeg Stoca. U tješnju politièku vezu s Rimom došli su u vrijeme Treæeg ilirskog rata (171-168. godine st. e.), u kojem su se borili na strani Rimljana.

Istraživanja su dokazala da su Daorsi bili pod jakim grèkim utjecajem. Njihovo središte na Ošaniæima kod Stoca sadrži mnoge elemente helenistièkih gradova (kiklopski zidovi, specifièna stambena arhitektura, agora i sl.), a i pokretni materijal pokazuje da se život odvijao po grèkom uzoru. Posebnu pažnju zaslužuje èinjenica da su Daorsi kovali novac èija ikonografija sasvim odgovara grèkom novcu. Na aversu je glava boga Hermesa a na reversu laða s legendom na grèkom Daorson.39

Emitiranje novca u svakom sluèaju podrazumijeva razvijenu politièku organizaciju i jaku ekonomsku zajednicu. Iako nemamo podataka koji bi potvrdili da su Daorsi bili državno organizirani, pojava novca i urbani život upuæuje da su bili na putu da to ostvare. I ovdje je bio sluèaj da je taj razvoj bio prekinut intervencijom Rima, èija politika nije pravila kompromis, bilo da je rijeè o barbarskim zajednicama, kako je to bilo kod veæine balkanskih plemena, ili o kulturno naprednim grèkim i istoènjaèkim zajednicama.

S u m m a r y

On Elements of the Political Organizing of the Illyrian Communities

The Illyrians belong to the group of ancient peoples, who already in the course of the lst millenium of the new era in the political development achieved the level of the state organization. It concerns, first of all, the tribes that were in the Southern parts of the Illyrian world (Peonian, Taulantian, Dardanian and Ardieyanian). They lived close to the Greek world, where from the pre-historic time the cultural and political influences reached them. The Illyrians being very close neighbours of the Greek developed culture took over the progressive cultural heritage, influenced by them, they abandoned the tribal organization rather early and established the form of the social life, which differed little from that of the Greeks.

As early as the old Greek myths mentioned the Enhelian royal authorities. The Peonians were mentioned by Homer as Troyan allies, while the later Greek writers spoke in details of the kingdom of Dardanians, Taulantians and Ardieyans. Based on these data it is possible to say that the Illyrian political organizing, which brought to the establishment of the royal state, namely the state organization, started early in the 1st millenium of the old era (the Enhelian and Peonian), while the other three tribes in the second half of the 1st millenium. In the first case, the kingdoms were, doubtless, based on the example of the Homerian period kingdoms. The Greek influence is evident also with the kingdoms of the later time (Dardanian, Taulantian, Ardieyans), that later in time were organized as the typical Hellenist kingdoms.

The Greek writers and the epigraph documents show that the mentioned communities had all the characteristics that enabled them to abandon rather early the tribal organization, to establish the monarchy. First of all, they had the good economic base and military power. Some Greek communities, to mention Athens, sometimes, due to the money, won the alliance of certain Illyrian kingdoms in the mutual clashes or the war against the Macedonians. As a matter of fact, the Illyrians suffered a great deal from the neighbouring Macedonians. Their histories, in the course of centuries, often meet. The contacts had also the far reaching consequences for the Illyrian cultural and political development.

From the mentioned kingdoms the best known to us is that of the Ardieyans, because it used to be the erliest state, a contemporary of the Roman penetration to the Balkan peninsula, it was described by Roman writers in details.

Those Illyrian communities that were remoted from the Greek world, that had less or no Greek influece, in their cultural and political development were considerably lagging behind. This the reason that the arrival of the Romans found them in the phasis of tribal organization. Only some of them (e.g. the Histri, to some parts, the Dalmati) were on the verge to have a state organization, which was interrupted by the Roman expansion. It may be concluded that the most developed political organizing with the Illyrians was that under the direct cultural and political influence of the Greeks. Those were the tribes on the South of the Illyrian world (the present day Macedonia, Albania, Monte Negro and South Herzegovina).



--------------------------------------------------------------------------------

1 O Enhelejcima: G. Zippel, Die römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig 1877., p. 12-20; K. Schüt, Untersuchungen zur Geschichte der alten Illyrier, Breslau 1910., p. 24-26; R. Katièiæ, Enhelejci, Godišnjak, knj. XV, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 13, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1977., p. 5-80.

2 C. Mullerus, Geographi Graeci minores, Parisisi 1855., p. 3; sredi: M. Suiæ, Gdje se nalazilo jezero iz 24. pogl. Pseudo Skilakova Peripla?, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. VIII, Sarajevo 1953., p. 118 i d.

3 Apolod. III, 5, 6.

4 F. Papazoglu, Politièka organizacija Ilira u vreme njihove samostalnosti, Simpozijum o Ilirima u antièko doba, Centar za balkanološka istraživanja, knj. 2, pos. izd. knj. V, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1967., p. 18.

5 F. Papazoglu, o. c., p. 16; Sr. N. Vuliæ, Narodnost Peonaca, Glas, Srpska kraljevska akademija, CXXI, 2. r. 66, Beograd 1926., p. 1 i d.

6 F. Papazoglu, o. c., p. 18.

7 F. Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, Djela, knj. XXX, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 1, ANUBiH, Sarajevo 1969., p. 105; E. Èerškov, Rimljani na Kosovu i Metohiji, Beograd 1969, p. 105 i d.

8 Iust. XXIV, 9-11; F. Papazoglu, o. .c., p. 107.

9 Iust. VIII, 6, 2.

10 F. Papazoglu, Makedonski gradovi u rimsko doba, Skopje 1957., p. 231 i d; Isti autor: Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, p. 116.

11 Liv. XXXI, 28, 1-3.

12 F. Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, p. 140 i d.

13 O granicama: F. Papazoglu, O teritoriji ilirskog plemena Ardijeja, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Beogradu, VII, Beograd 1963., p. 71 i d; Isti autor: Poreklo i razvoj ilirske države, Godišnjak, knj. V, Centar za balkanološka istraživanja, knj. 3, ANBiH, Sarajevo 1967., p. 126 i d.

14 Opæenito: G. Zippel, o. c., p; F. Papazoglu, o. c., p. 124 i d.

15 G. Zippel, o. c., p. 43 i d;

16 A. Gitti, Ricerche di storia illirica. Sulle origine ed i caratteri della monarchia di Agrone, Historia 1935/XIII, No. 2, p. 183.

17 J. G. Droysen, Geschichte des Hellenismus III/2, Gotha 1877., p. 115.

18 F. Papazoglu, O teritoriji ilirskog plemena Ardijeja, p. 71 i d. Isti autor: Poreklo i razvoj ilirske države, p. 127.

19 F. Papazoglu, Poreklo i razvoj ilirske države, p. 128 i d.

20 F. Papazoglu, o. c., p. 138 i d.

21 Cass. Dio. frg. 9, 2-3; Polib. II, 2, 4.

22 F. Papazoglu, o. c., p. 144.

23 Plin. III, 22; Pomp. Mela II, 3, 56.

24 D. Rendiæ, Prolegomena ilirskoj numografiji, Godišnjak, knj. III, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 1, Sarajevo 1965., p. 77-93.

25 Polib. II 2-112; M. Garašanin, Istorija Crne Gore, I, Titograd 1967., p. 107 i d.

26 O tome: F. Papazoglu, Politièka organizacija Ilira u vreme njihove samostalnosti, p. 19.

27 Polib. II, 4, 65.

28 Atheneus, VI, 271.

29 Strab. VII, 271.

30 Liv. XLV, 43. Sr. M. Garašanin, o. c., p. 112-113.

31 Liv. XLI, 1; Š. Mlakar, o. c., p. 9 i d.

32 S. Èaèe, o. c., p. 86.

33 O tome: Š. Mlakar, o. c., p. 7-8.

34 K. Patsch, Japodi, Glasnik Zemaljskog muzeja, VIII, Sarajevo 1896., p. 133 i d.

35 M. Zaninoviæ, Ilirsko pleme Delmati, Godišnjak, knj. IV, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 2, ANUBiH, Sarajevo 1966., p. 27 i d.

36 Polib., 32, 18.

37 Z. Mariæ, Problem sjevernog graniènog podruèja Ilira, Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgranièenju Ilira u praistorijsko doba, Nauèno društvo Bosne i Hercegovine, pos. izd. knj. IV, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 1, Sarajevo 1964., p. 187 i d.

38 Z. Mariæ, Ošaniæi - centar Daorsa - kulturno - historijske znaèajke, Jadranska obala u protohistoriji, Zagreb 1976., p. 249 i d.

39 Z. Mariæ, Novèiæ drugog i treæeg stoljeæa stare ere sa Gradine u Ošaniæima kod Stoca, Glasnik Zemaljskog Muzeja, XXVII-XXVIII, Sarajevo 1973. p. 237-258.

http://216.239.39.100/search?q=cache:3k16LhaZQzkJ:www.iis.unsa.ba/prilozi/30/imamovic.htm++++++Daorsi+++++++++++++spoke+greek&hl=en&ie=UTF-8

http://www.iis.unsa.ba/prilozi/30/imamovic.htm


 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.Respond to this message   
 
  Respond to this message   
  << Previous Topic | Next Topic >>Return to Index  
Find more forums on Political RelationsCreate your own forum at Network54
 Copyright © 1999-2017 Network54. All rights reserved.   Terms of Use   Privacy Statement