<< Previous Topic | Next Topic >>Return to Index  

KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

July 19 2005 at 12:57 AM
No score for this post
Fine  (no login)

 
Uvod

Prvo, da se prisjetim jednog velikana, americkog filozofa utemeljitelja savremenog pragmatizma John Dewey (Dzon Dui) I njegovih "zapovijesti":
"Ja vas dovedeh iz kuce evropskih tirana u moju licnu zemlju Ameriku, pa vam naredih: opustite se, a oni padose na ispitu i ostadose isti."
Najuspjesnija tiranija nije ona koja upotrebljava silu da osigura homogenost, nego ona koja uskrati svijest drugih mogucnosti, sto izgleda neshvatljivo da postoje I drugi postupci (obicaji) vrijedni I istiniti. Prije svega, kod svih rezima, ono sto bi se nazvalo oficijelnomn interpretacijom proslosti, izgledajuci kao defektivna I na liniji vladajucih rezima, po nacelu: prihvatljivo ali podlozno promjenama. U filozofskoj semi rezonovanja, sto znaci: svaki hiostoricar je predmet nesvjesnog programiranja, sto ga cini podanikom njegovog vremena. Skoro je neshvatljivo za historicara, srpskog/hrvatskog da se drzi po strani I da sagleda historiju objektivno, jer je I sam je dio tog historijskog procesa. Historijske sinteze ovise o karakteru I naravi, kao I socio-religioznog lokaciji gdje zivi.. Iznad svga je neophodno studirati I izucavati historicara prije nego njegovu historiju, kad on prizna sto ne moze izbjeci, naime, da on mora napraviti presudu ili zakljucak proslosti. U tom slucaju, on je izgubio objektivnost. Historicar ne moze interpretirati dogadjaje. Cinjenice dobiju svoje znacenje kroz svjetsku, medjunarodnu objektivnost. Bez toga, historija nema pravog znacenja. Na primjer, St. Augustine (382) je sagledao historiju kao dokaz bozije pravde ili pravdenosti, dok je Hegel vido kao Bozije ukaze ili upozorenja.
Kako kaze engleski filozof Tomas Karlajl, najuspjesnija Historija je ona koja ima najbolju I najlogicniju informaciju, postoji granica do propasti a onda posljedice. Pogresne interpretacije nisu samo zla sebi samom, vec inficiraju I dusu zlobom (dijalog Platona). Oni koji zaboravljaju proslost osudjeni su na istu ili ponovnu propast, a ako ne govore I ne pisu o tome drugi ce uistinu za njih urediti historiju kako njima pase. Historija je, dakle, jedan instrumeat koji omogucava zivo psomatranje proslosti, iluminira sadasnjost I viziju buducnosti. Vecina njih Balkanaca (Srba I Hrvata) prepustila je svoj intelekt unutarnjim osjecajima (automatskom pilotskom upravljanju) posvecujuci vrlo malo paznje provjeravanju stvari. Cini nam se da pokatkad djeluju besciljno kao mjesecari. A nama dobro poznata Sokratova izreka "Neprovjeren zivot nije vrijedno zivjeti".
Balkanci (Srbi I Hrvati) nisu u stanju odabrati prave dogadjaje sto ih cuju, jer je to za njih vec njihovim predetrminiranim nacionalistickim programima selektirano. Oni ne mogu odrediti sta je vazno, jer je to vec odredjeno za njih.Oni su primarno posmatraci-receptori imidza, glasova, stampe projektirano njima. Oni reagiraju pokatkad sa jako uskim pogledima. � prihvataju, koliko dopuste da im mediji ispune prazninu vec selektiranim programom.


KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA
OD NAJSTARIJIH VREMENA DO DANAS

MANIHEJSTVO-BOGUMILI I NJIHOVO PORIJEKLO
Vrlo je vazno iznijeti novije podatke o manihejstvu (bogumilstvu). Prilikom arheoloskih iskopavanja 1931. godine u Egiptu blizu mjesta Lycopolis otkrivena je manihejska biblioteka-sa kompletnim manihejskim himnama koje opisuju tragicnu smrt lidera Manija. Sve je pisano koptskim jezikom. Ovo je dobro opisano u djelu Ancient history, N. York, Macmillan, p. 505.
Javni nastup Manija desio se 20.marta 242 A.D., prilikom svecanog krunisanja bizantijskog kralja Sapura. Mani je trazio sastanak sa kraljem. Kad ga je primio kralj Sapur sa velikim pocastima, pricinilo mu se kao da na njegova dva ramena svijetle dva lampiona. Sapur ga je upitao za razlog dolaska. Mani je zatrazio nekoliko ustupaka od kralja. Jedan od njih bio je da kralj dozvoli I pokaze razumijevanje I trpeljivost prema njegovim pristalicama u provincijama I ostalim dijelovima carstva. Kralj je te zahtjeve prihvatio I tako je Mani poceo propagirati svoju nauku ne samo u Vizantiji nego I u Indiji, Kini I svim obliznjim zemljama, postavljajuci u svakoj zemlji svoje ucenike da sire manihejsku nauku.
Manijevo ucenje o svojstvima Vjecnog Boga (neka je uzviseno njegovo ime, kako je svijet formiran u borbi izmedju svjetla I mraka).,Sunce I mjesec igraju vaznu ulogu u manihejskom sistemu, stoga je svijet od pamtivijeka sacinjen od dva elementa: svjetla I tmine. Svjetlo je bozanstvo koje ima suverenu vlast nad rajskim perivojima. Zato je post udesen prema nebeskim pozicijama Sunca I Mjeseca, jer post, molitva I druga djela postizu izdvajanje svjetla od tmine I konacan trijumf svjetla nad silama tmine. U tom mracnom svijetu formirala se sotona.

Manihejci su vjerovali da su demoni (sotone) nastojali kroz citavu historiju covjecanstva zarobiti ljude putem perverzija, pogresaka I krivih vjera. Kad se govori o Isusu I njegovim djelima, tu treba odvojiti pravog Isusa koji je dosao iz svijeta svjetla da pouci covjeka o velikoj drami zivota I moralnog vladanja.
Mani kaze "Isusa koga krivovjerci nazivaju sinom bozijim, a koga su po njihovom ucenju Zidovi razapeli na krstu, ustvari onaj pravi Isus niti je trpio niti je umro na krizu.
Ostalo manaihejsko izucavanje cucemo u pismo "Slovo bogumilskog lidera Kozme".
Kad je perzisjski kralj Kisra (Bahram) pod uticajem zoroastrijskih svecenika naredio da se Mani dovede njemu, ugledavsi njegovo lice kralj je rekao: "Ovaj covjek dolazi sa idejom da treba unistiti svijet. Stoga je potrebno to provesti prvo na njemu. Naredio je da se manu ubije, te da se njegova koza napuni slamom I objesi na vratima grada Gundesapura. Ta se vrata poslije smrti Manija zovu 'Manijeva vrata'. Poslije pogibije Manija kralj je zabranio podanicima svoje drzave da vode bilo kakve vjerske rasprave o njemu. Nastao je progon manihejaca svuda gdje su postojali.

Kada su Arapi osvojili Perziju, garantirali su Zoroastrijancima I Manihejcima isti pravedan I ljudski status kakv su imali Jevreji I Krscani. Manihejstvo se sirilo na zapad u dva pravca: prema Siriji I Egiptu. Ovi iz Egipta su sirili Manihejstvo po sjevernoj Africi I u svom prodoru dosli do Spanije, Francuske I Italije. U tim zemljama zatrveni su ognjem I macem, sto ce biti detaljnije elaborirano u zasebnom poglavlju.

Drugi pravac je isao preko Sirije do cartsva velikog kana-kralja Turaka I dalje u Bugarsku, Rasku I Zetu, a iz ovih srpskih zemalja u Bosnu. Po dolasku Bogumila na Balkan znamo da su tu zivjela razna tracka plemena (na istoku Balkana), Iliri I Kelti na predjelima koji se poklapaju sa teritorijama bivse Jugoslavije. Sta je bilo sa ovim plemenima po dolasku Slavena, jesu li iscezla ili su se asimilirala sa Slavenima. Historija ne daje na ovo pitanje dovoljno jasan odgovor. Ko su bila sva ta slavenska plemena, sto su se doselilila, koliki je bilo njihov broj-to je velika historijska enigma. Ima o tome biljezaka, ali nisu osobito pouzdane. Njih historicari nasih vremena tumace kontradiktorno. Prema historicaru Knezevicu u njegovom djelu "Pad Bosne" strana 11., te Stefanovica I Vilovskog u njihovom zajednmickom djelu "Srbija" na strani 51. Stoji: "Srbi (Surabi) su zauzeli istocni dio teritorije predjasnje Jugoslavije. Hrvati (Krobati) zapadni dio, dok je jedno plemeno pod imenom Bozi zauzelo centar izmedju srpskih I hrvatskih plemena. To se desavalo pocetkom 7.vijeka. Neosporno je da su se iz toga mracnoga doba, iz tih nekoliko plemenskih drzava koje su u tom periodu nastale, kristalisale tri drzavne jedinice. One su razvijale do kraljevskog ranga kao Bosanska, Hrvatska I Srpska drzava."

Slovo Bogumila Kozme.
Jos u 8.stoljecu javlja se u Bugarskoj bogumilstvo, kao direktan izdanak Manihejstva. Taj novi izdanak imace u sebi izvjesne slavenske karakteristike, ali ce zadrzati stari manihejski dualizam. Vrlo vazan dokumenat za proucavanje bogumilstva na Balkanu je "Besjeda-Slovo" bugarskog svecenika Prezbitere Kozme, koji je zivio u 10. Stoljecu. Njegovo djelo se nalazi u biblioteci Teoloske akademije u Moskvi. S obzirom da je djelo vrlo obimno, ovdje ce biti dat vrlo koncizan osvrt. Kozma pise kako Bogumili odbacuju liturgiju I crkvene sakramente, te napadaju svecenike radi lijenosti I pijanstva. Oni kazu: "ako ste vi posveceni kao sto tvrdite, zasto onda ne prilagodite vas zivot idejama zakona I rijecima apostola Pavla? Biskup treba biti besprijekoran, muz samo jedne zene, trijezan, agilan, uredan, dobrog vladanja, gostoprimiv, odan ucenju I propovijedi a ne vinu I tuci. Oni ne smiju biti pohlepni za novcem, te imati materijalne prohtjeve I ucestvovati u bucnim pijankama. Nadalje, svecenici treba da drze svoje kuce u dobrom redu a djecu podvrgnuti uzornoj disciplini. Svecenici isto tako rade sve suprotno Evandjelju. Oni su odani picu, pljacki I tajno rade svaki grijeh. Pavle kaze: "One koji grijese ukori pred svima tako da bi ostali imali straha (Prva poslanica Timotiju, 5:20)." Biskupi kjoji se sami ne mogu suzdrzati, pa prema tome ne mopgu sprijeciti ne mogu sprijeciti ni svecenike od krsenja bzoijih zapovijedi. Bogumili odbacuju ikone I kazu: Ako smo mi potekli od Boga, ne smijemo zamisljati da je bozanstvo slicno onome sto je izradila ljudska ruka, bilo to od zlata, srebra, ili kamena. Oni se ne usudjuju pribliziti sanduku u kome su pohranjene svete relikvije, koje su date pravim krscanima da ih stite od zla I nesrece. Oni (bogumili) se ismijavaju nama kad nas vide da relikvije sa poboznoscu postujemo.
O bozijem krstu oni kazu: kako cemo se klanjati krstu ako je Isus razapet na njemu, krst bi morao biti mrzak Bogu. Kad bi neko umorio sina kraljeva na komadu drveta, logicno bi bilo da taj kralj mrzi to drvo. To je isto sa krstom. Bogumili ne pricaju previse niti lijeno, niti se glasno smiju, te ne pokazuju nikakvu znatizeljnost. Oni paze sta rade. Mole se Bogu vise nego prvai krscani. Odbacuju sveto krstenje I osjecaju neku odvratnost


prema krstenoj djeci. Zatvore se u kuce I tamo se mole pet puta dnevno, ali u molitvi se nikada ne prekrste. Padaju na koljena izrazavajuci poniznost Bogu. Oni uce svoje pristalice da se ne klanjaju gospodi, grde bogatase , ismijavaju cara I prigovaraju plemstvu da su propali kod Boga. Kad citaju rijeci Jakova, brata Isusova, koji kaze: "Ispovijedite vase grijehe jedan drugom I molite jedan za drugog, da bi ste bili izlijeceni" (Jakovljeva poslanica, 5:16). Biblija ne govori da se ispovjedate popovima, to je njihova crkvena podvala.
Bogumili, prema misljenju krscana, ne razumiju da su ove rijeci iz Poslanice upucene samo svestenicima, pa kazu da je to samo crkvena zamka da sto vise novaca dobiju prevarom sirotinje. A oni-Bogumili, I muski I zene, praktikuju ispovijedanje I oprastanje grijeha jedni drugima medjusobno, umjesto da to, kao krscani, cine ekskluzivno pred svestenicima. Ovo upucuje na ravnopravno ucestvovanje bogumilskih zena u liturgiji, za razliku od zene u krscanstvu koja, prema Poruci Timotija (2:11-12), ima "da zena suti sa
poniznoscu", jer on-Timoti "ne trpi da zena uci covjeka ili da nad njim preuzme komandu, nego da zivi u sutnji."
Oni ne vjeruju u sveto nerazlucivo trojstvo, kao specificirano u Ivanovoj Poslanici (5:7) "jer je troje sto svjedoci na nebu, Otac, sin I sveti duh I ovo troje je jednako."
Drugi Vatikanski koncil (1962 I 1965) izbacio jedinu indiciju trojstvo kao laznu interpolaciju.(prvo pismo Ivanovo 5:7)
Ne priznaju sveto pricesce I Kristovu krv, te se ne mole blazenoj djevici Mariji. Ne klece I pregibaju pred svetim krstom. "Njihovo prihvatanje Islama nije trebalo velike modifikacije", to su doslovne rijeci eminentnog historicara profesora londonskog univerziteta Arnolda Toinbia, Truhelke, Franje Rackog, Dr. Basagica I drugih.


Historicari domaceg izrasta. Da se ogranicim samo na neke, jer ih uistinu ima sijaset.
Domaca literatura o bosanskim Bogumilima moze se podieliti u dvije kategorije:
1.Polemicka I
2. Naucna.
U prvu grupu spadaju sva ona djela srspskog ili hrvatskog porijekla koja svojataju Bosnu. Ta literatura je prepuna kontradikcija I prozeta je idejom borbe za prisvajanje Bosne nego idejom istrazivanja historijeske istine o Bosni.
Motivisana politickim ciljevima, ona tom pitanju pristupa sa unaprijed predodredjenim ciljem I planom, jer nateze historijske izvore na te svoje neodrzive ciljeve. Najizrazitijio mpredstavnici te grupe na srpskoj strani su: Bozidar Pewtranovic I Vasa Glusac, a na hrvatskoj Jaroslav Zidak, isusovac Hofer, Ciro Truhelka, Marko Vega, Muzic, Vujica, Domenik Fra Mandic I drugi.
Pisci-historicari druge grupe, koji su pitanju historije Bosne pristupili kao naucnici bez predrasuda. Na temelju domacih I stranih izvora nastojali su da otkriju istinu. Tu spadaju:
Franjo Racki, Aleksandar Solovjev, Knievald N. Klaic, te sa bosanske strane: M. Handzic, S. Balic, M. Imamovic, K. Avdic, A Purivatra, Safvet-beg basagic, Suljaga Salihagic.
Istiniti izvori o historijskom razvoju nasih naroda mogu se gledati kroz prizmu tzv neutralnih historicara, kao: Arnold, J. Toinbee (Study of history, 8 tomova). U petom tomu podnaslovu: Bogumili-Patareni na Balkanu, od strane 575-580 govori o

Bogumilima. Historicar Will Duran u svojoj Historiji civilizacije u sest knjiga na vise mjesta, a narocito u petoj knjizi (strana 455), govori o Bogumilima na Balkanu.
Edward Gibbon u svom monumentalnom djelu Uspon i pad Rimskog carstva na vise mjesta pominje Bogumile. Philip K. Hitti u Historiji Arapa (izdanje Sarajevo, 1973) i mnogi drugi govore o Bogumilima koristeci vjerodostojne latinske i carigradske izvore.

Evo kratkog osvrta na nacionalisticki usmjerene srpske historicare o Bosni.
Bozidar Petranovic-analizira (Slovo) Prezbitera Kozme. Opisuje i tumaci neke dokumente na posve proizvoljan nacin. Tvrdi da je vecina naroda u BiH bila uvijek pravoslavna, da je od kraja 12. vijeka bilo nesto Bogumila, ciji se broj stalno smanjivao i da je padom Bosne pod Tursku pravoslavna hijerarhija izgubila svoju dominaciju. Drugim rijecima, Bosna pripada pravoslavlju i srpstvu.

Vase Glusac iz Beograda lansira knjigu "Istina o Bogumilima" . On nastoji da dokaze da je Bosna uvijek bila pravoslavna i da sva katolicka i druga osporavanja te cinjenice nemaju nikakvu osnovu, nego su prozeta emocinalnim porivima. Da svoju tezu dokaze, on isto analizira Slovo Prezbitere Kozme, te kasnije i srednjovjekovne bosanske crkve i dolazi do "zakljucka" da bogumilstvo nikada nije ni postojalo, da je to ustvari bio samo jedan politicki pokret, jedna srednjovjekovna kaludjerska mistifikacija, jedna historijska iluzija. On kaze da historijski izvori dokazuju da Bogumila nije bilo ni u Bugarskoj, ni Srbiji niti u Bosni. Svaka od tih zemalja bila je samostalna drzava sa autokefalnom crkvom. Rimska crkva je napadala te samopstalne pravoslavne crkve, vodeci protiv njih zucne propagandne akcije pripisujuci im sva moguca hereticka ucenja i nazivajuci ih svim mogucim heretickim imenima. Jedino to je prava istina o Bogumilima-uporan je Glusac.
Sa kakvim nacionalistickim zarom a sa koliko malo naucne objektivnosti je Glusac pristupio svojoj tezi nabolje se vidi iz rijeci historicara Vjekoslava Klajica u djelu "Bosanska crkva i Paterani", str. 69. Dajuci licnu ocjenu Glusiceve teze, Klajic kaze: "Pisac se pricinja tako uvjeren, da je bjelodano dokazao tako-zvane "nepobitne istine" svoje teze, te trazi da se smjesta rezultati njegovi uvrste u skolske knjige, "da bude jednom kraj bajkama i bludnjama". Gotovo je cudo sto ne trazi da se muslimani smjesta pokrste i povrate u krilo pravoslavne crkve kojoj su, po njemu, nekada pripadali kad su i po vjeri bili isto sa pravoslavnim Srbima. Cini mi se da je citava rasprava s tom namjerom inapisana", zakljucak je Klajica.
Vladimir Corovic i njegovo djelo "Bosna i Hercegovina" str. 363-382. Corovic citira glagoljski dokumenat ispocetka 16.vijeka pod naslovom "dijalog Pape Grgura Velikog" koji govori ovako: "O nesrecno kraljevstvo bosansko, na koga ni rosa ni dazd ne pade, pokle rodi i ishrani i brani tolike i takove jeretike." Dakle, pripisuju im se posve nepravoslavne bogumilske zablude. Na istoj strani navodi pisac rukopisni tipik manastira Krusedola koji spominje sluge djavolove (Bogumile), koji idu nocu I odvracaju krscane od prave Bozije vjere. Na strani 44. Corovic kaze o raskim babunima I borbi snjima. Veliki zupan Stevan Nemanja je, da bi utvrdio pravoslavlje u svojoj drzavi, energicno istreljivao Bogumile, progoneci ih nemilosrdno, plijenio njihova imanja, kaznjavao ih cupanjem jezika, izgaranjem lica usijanim zeljezom, spaljivanjem njihopvih


ucitelja zajedno sa knjigama kojima su poucavali. Gonjeni Bogumili bjezali su iz Srbije na sve strane, a najvise ih se spasilo u susjednoj Bosni.
Interesanstno je spomenuti I Hrvata isusovca, A.Hoffera u djelu "Spomeni knjige iz Bosne", pod urednistvom dr-a Ivana Sarica. On govori kako je Bosna od najstarijih vremena pripadala pod rimsku stolicu I kako je ona ocuvala mnoge vjerske obicaje iz doba Cirila i Metodija I da prema tome bosansku bogumilsku crkvu treba smatrati katolickom crkvom orjentalnog bogosluzja.
Jaroslav Sidak iz Zagreba odluci da ispita citavu tadasnju literaturu o srednjevjekovonoj bosanskoj crkvi. On dolazi do zakljucka da crkva bosnaska nije bila hereticka, On medjutim otkriva jednu cinjenicu koju su Petranovic i Glusac propustrili. Naime, da srpsko-pravoslavna crkva cesto anatemizira Babune-heretike iz Bosne. Zbog toga bi po Sidaku bilo nemoguce smatrati proklete heretike pravoslavcima.
Nalazi za shodno da analizira jedno pismo carigradskog patrijarha Gennadiusa (1453-1459) upuceno kaludjerima sinajskog samostana, u kome Petranovic kaze: "Ne moze biti nikakve sumnje u to da Ortodoksna Pravoslavna crkva ne smatra crkvu bosanskih krscana katolickom po karakteru.." On dolazi do zakljucka da crkva bosanska nije bila hereticka, a nije bila ni vezana sa pravoslavnom I katolickom crkvom., sto znaci nije priznavala papskog primata, a niti se smatrala pravoslavnom crkvom. To je bila ustvari jedna posve samostalna krscanska crkva, sa apostolskim porijeklom. On zastupa liniju isusovca Hofera I veli da treba smatrati pucanstvo srednjevjekovne Bosne kao katolike orijentalnog bogosluzja (starokatolike).

Godine 1937 franjevac Marko Vego u svom djelu "Povijest humske zemlje" , Samobor, 1937. Iznosi ideju da je u srednjevjekovnoj Bosni I Humu postojala cisto narodna katolicka vjera bez narocito utvrdjenog sistema. Bila je to jedna posebna varijacija katolicke vjere, prilagodjena duhovnim posebnostima bosanskog naroga, koja je upotrebljavala narodni jezik u sluzbi Bozijoj.
Valja napomenuti da se na dva stecka (nadgrobna spomenika) spominje Sracin, ocito Saracen (musliman). Jedan je iz 14. a drugi iz 15. Vijeka. U djelu Marka Vege "Zbornik srednjovjekovnih natpisa" III, red. Br. 160 i 190. Indikativna je pojava Saracena na bosanskom grbu "Bosnae", (ciju repliku imamo i u nasem bosnjackom centru u Torontu).
Glava Saracena javlja se na grbu "Bosnae" koji se smatra za drzavni grb koji se ustalio tada u bosanskoj drzavi. Grb ima dvije glave sa dva kljuca postavljena unakrst, sa polumjesecom i zvijezdom, a registrovan je u glasovitoj Munsterskoj kozmografiji, (1544. godine), a navodi ga Urlich Von Reinchenthal, cije je djelo prvi put stampano 1483. godine. Pojavu Saracena na bosanskom grbu najbolje objasnjava dr. Pavao Andjelic, pa kaze: "Lik Saracena je identican grbu pronadjenom sa medaljom jedne goticke bifore iz palace grada Travnika. Slika je objavljena u njegovoj knjizi Bobovac i Kraljeva Sutjeska", Sarajevo 1973, str. 214. To upucuje da se likovno prikazivanje glave Saracena srece u Bosni izvan grba. Andjelic je zapisao da su ovakve glave bile uobicajene i na srednjovjekovnim madjarskim novcima, narocito u doba kralja Ljudevita (1342-1382).
Saraceni u Ugarskoj bili su poznati po tome sto su upravljali kovnicama novca. Pojedini madjarski novci iz 12 vijeka imali su cak i natpis arapskim slovima. Neki autori kao Kardoli Chegledy i Vilmos Voigd zapazili su utjecaj Magriba, islamske Spanije i Berbera iz Sjeverne Afrike.
Debata o Bosni i crkvi bosanskoj ne prestaje od drevnih pa do danas. Po novim prilikama neki istrazivaci mijenjaju ranije stecena uvjerenja.
Kao Ciro Truhelka, koji je dugo I mnogo pisao o Bogumilima u Bosni, I on izlazi sa svojim modificiranim djelom "Povijest hrvatskih zemalja Bosne I Hercegovine" pa kaze: "Crkva bosanska je bila jedna specificna crkvena I nacionalna ustanova, kao sto su crkve armenske, koptske I abesinske. Sve te crkve ostale su u svojoj biti katolicke, iako su u to vrijeme usvojile izvjesne orijentalne liturgijeske elemente po kojima su se mogle razlikovati od ostalih katolickih crkava. Prema Truhelki bosanska crkva nije bila hereticka nego katolicka.

Jedan od historicara koji su pristupili kao naucnjaci bez predrasuda tome pitanju na temelju domacih I stranih izvora nastojeci da otkriju historijsku istinu bio je Franjo Racki. On se pojavljuje sa djelima Borba Juznih Slavena za drzavnu nezavisnost, te sa monumentalnim djelom "Bogumili i Paterani". Na ovom zadnjem djelu radio je skoro punih 15 godina prucavajuci sve moguce izvore o Bogumilima I slicnim pokretima kroz citavu srednjovjekovnu Evropu. On je vrlo ubjedljivo dokazao da je Crkva Bogumilska bila isto toliko hereticna kao sto su bile crkve Katarske druzbe na jugu Francuske I
Lombardije. Nalazi Rackog potpuno su zasjenili Petranovicevo djelo I djela polemicara s obje strane. Dokazi Rackog bili su prihvacenih od najkompetentnijih slavistickih krugova. Njegovi izvori su uglavnom zapadni (latinski). Njegova su djela iz podrucja srednjovjekovne bosanske crkve I ostala su klasicna djela u svom domenu do danas. Bogumilska teorija o Bosanskoj crkvi Franje Rackog uziva popularnost I vjerodostojnost, jer se smatra da logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske historije.
Prvo je masovno prihvatanje Islama, a drugo je misterija bosanskih stecaka (nadgrobnih spomenika). Na mnogim steccima uklesan je krst koji su Bogumili odbacivali. Poznati historicar Arnold Toynbi u svom znamenitom djelu Proucavanje istorije, vol. V, da su Bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma I pravoslavlja, a s obzirom da su bili blizi Islamu nego vjerama svojih krscanskih progonitelja, upravo iz tih razloga masovno prihvatali Islam.
Na steccima se susrecu uklesani I razliciti motivi I simboli, od paganskih do krscanskih, heretickih, ratnickih I drugih motiva. Poznato je da se starjesine I pripadnici Crkve Bosanske nisu priklonili Osmanlijama tako lahko niti jednostavno. Naprotiv, smatra se da su se gospodin Radin, jedan od najuglednijih bogumilskih vjerskih starjesina, kao I utjecajni dvorani Herceg Stjepana, obratili 1466 godine Veneciji u okviru delegacije koja je brojala oko 50-60 uglednih clanova s molbom da ostanu na njihovim teritorijama, uz uvjet da tamo zadrze svoju vjeru. Racki se poziva na papske (latinske) izvore, posebno pape Pia II, koji je zivio na pocetku druge polovice 14. Stoljeca. Prema njemu Crkva Bosanska predstavlja izdanak Bogumilstva, koje je kao ucenje I pokret utemeljio neki bugarski svecenik Bogumil. Njegovo se ucenje brzo prosirilo po Bugarskoj, Trakiji I Makedoniji, odakle je preko Raske I Zete preslo u Bosnu. Bogumil je propovijedao da zivotom I svijetom ravnaju dva nacela koja se stalno medjusobno bore. To su nacelo zla I nacelo dobra, odnosno tame I svjetla. Iza nacela zla stoji sotona a iza nacela dobra Bog. Sotona je tvorac vidljivog I materijalnog svijeta sto nas okruzuje, od cijeg se zla covjek moze osloboditi odricanjem od ovosvjetskih uzivanja, kao sto su: meso, vino I sl,, da bi se priblizili Bogu sa poboznoscu I postom. Odbacivali su materijalizam, kojem je, kao sto je dobro poznato, sluzbena Crkva u Evropi bila naklonjena I predana, kao sto su odbacivali I cjelokupnu organizaciju I hijerarhiju katolicke crkve . Sam krst postao je omrazeni simbol laznog vjerovanja.
Posebno priznanje je neophodno odati profesoru A. Solovjevu koji je neumorno radio dok je bio Sarajevskom univerzitetu. On je uistinu dokazao tezu Rackog o postojanju Bosanske crkve. Narocito je vazan podatak Rackog iz rukopisa Anselma Aleksandijskog iz druge polovice 13. Stoljeca, u kojem se definitvno utvrdjuje da ta crkva nije nista drugo crkva bosanskih Bogumila, kako je to Racki ranije tvrdio.
Znacajno je spomenuti Ivana Muzica I njegovo djelo Razmatranja o povijesti Hrvata-Split 1963. On usmjerava svoju kritiku o poistovjecivanju katolicke vjere I hrvatstva. Intelektualci Hrvati smatraju da je ta izjava nanijela mnogo zla hrvatskom narodu. Gorki plodovi te zablude ponovise se u novijim zbivanjima na Balkanu.
Stanko Vujica u svojoj potkrepi Muzicevim mislima navodi na strani 147 svoje knjige Razmisljanja o sadasnjosti Hrvata-Cikago, 1968. Da "unutar nasih granica zive Hrvati
dviju vjera, katolici I muslimani", prikazujuci da u BiH ima preko 95% muslimana hrvatskog podrijetla. "To je pucanstvo, ustvrdio je on, "sacuvalo najcisci hrvatski jezikI strukturu". Usljed svetosti stovanja doma I obitelja u islamskom zivotu, tako da je veliki dio starih obicaja Hrvata ostao sacuvan unutar cvrste strukture muslimanske obitelji. Te kvalitete nisu zadrzali Hrvati ostalih krajeva Hrvatske, zbog mijesanja sa razlicitim narodima, sto je unekoliko mijenjalo njihove obicaje, tradiciju I jezik, s ozbirom da im nije bila svojstvena ekskluzivnost homogenosti obiteljskog zivota kao sto je bio slucaj kod Hrvata islamske vjeroispovijesti. Narocito treba spomenuti savremenijeg historicara Fra Dominika Mandica sa njegovim djelima:
1.Bogumilska crkva bosanskih krstijana, Hrvatska pov. Inst., Cikago, 1962
2.Rasprave I prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatska pov. Inst., Rim, 1963
3.Herceg-Bosna I Hrvatska, Hrvatska revija, posebni otisak-Buenos Aires, 1963
4.Etnicka povijest Bosne I Hercegovine, Hrvatske pov. Int., 1967, Kanada
5.Bosna je hrvatska, Hrvatska misao, 41/18, 1982
On istice kako glavnina danasnjih muslimana potice od Hrvata katolika, jer je broj Bogumila bio relativno malen na predjelima Herceg-Bosne. On u svojim djelima nije nasao slucajeva trajnog naseljavanja Saracena (Muslimana) iz Spanije I Azije u bosni I Hercegovini. Shodno tome, glavnina muslimana iz Bosne I Hercegovine potice od Hrvata-katolika, mada je imao vec daleko starije dokaze Marka Vege (Zbornik srednjovjekovnih natpisa, 1937) o Saracenima (Muslimanima) u Bosni. Taj podatak o posebnosti toga integralnog djela hrvatske kulturne bastine o svojatanju Bosne dr. Fra Mandic pise sto su Hrvati jos uvijek u snu povijesne nelogicnosti koja je bila podupirana od onih koji su od toga imali interesa, da pojam "Hrvat" nuzno podrazumijeva I pojam "katolik". Zapostavljanje Bosne I Hercegovine koja je primila krivu vjeru prema definicijama Rima I podcjenjivanja "muslimanskih Hrvata" koja je rezultat trajnih povijesnih zabluda niti je nova a niti ogranicena pojava. U nizu historiografskih djela hrvatskog porijekla koja pokusavaju da naucno dokazu da je Bosna I Hercegovina oduvijek bila hrvatska zemlja, a Bogumili, koji su poslije presli na Islam, oduvijek samo Hrvati. Ovakve teze jasno izviru iz knjige dr.-a Fra Mandica Etnicka povijest Bosne I Hercegovine, Buenos Aires, 1963.
Neki unaprijed odredjeni ljudi za hrvatsku opciju iz redova "Hrvata-Muslimana", kao dr. Asaf Durakovic iz Toronta (sada zivi u USA) u svojoj knjizi Mjesto Muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici na stranama od 17-20 pise da djelo Dr-a Atifa Purivatre Nacionalni I politicki razvitak Muslimana, Sarajevo 1969. je nedovoljno argumentirana. Naime, Dr. Purivatra navodi primjere koji su dostojni svake osude, a to je izostavljanje pojma Muslimana u Enciklopediji Jugoslavije u cijem su stvaranju velikim dijelom radili hrvatski znanstveni radnici. Tu nema niti traga o doprinosu muslimana kulturi Juznih Slovena. On kaze da je pitanje muslimana namjerno zanemareno kako od strane hrvatskih tako I od strane srpskih autora novijeg vremena.
Knjiga Fra Mandica je sigurno hvale vrijedna sto se tice novih podataka, mnogih novih cinjenica u vezi sa bogumilima I muslimanima, te nekih uspjesno prezentiranih analiza, objavljenih izvjestaja, dokumenata posebno iz arhive katolicke crkve I njenih organizacija, te date obimne naucne literature. Ovaj autor cini greske u prilazu da po svaku cijenu dokaze hrvatstvo I tamo gdje ga ne moze biti. To isto cine I mnogi srpski historiografi, samo obratno.
Po Fra Mandicu Hrvati su svi koji su po doseljenju Slavena I primanju krscanstva sa Zapada bili katolici. Mandic se poziva, isto kao I neki srpski historiografi, kao na krunskog svjedoka Spisak cara Konstantina Porfirogenija "De Administrado Imperis (O vladavini naroda)." Izmedju 1949 I 1951 godine�
Porfirogenitov podatak o dolasku Hrvata I Srba na Balkan na poziv cara Iraklija odavno se ne uzima kao valjana cinjenica ili dokumenat. Njime je trebalo I Porfirogenitovo vrijeme dokazati da su ovi narodi vazali vizanstijski. U ovom spisu se prvi put u jednom pisanom izvoru pominje naziv Bosna, te da je Bosna tada bila u sastavu Srbije. Ovaj podatak se veoma mnogo koristi I razlicito tumaci. Sarajevski akademik, historicar Ante Babic jos 1955. Godine u svojoj raspravi o pitanju formiranja srednjevojekovne bosanske drzave podrobno je razmatrao proces nastanka Bosanske drzave u ranom srednjem vijeku, I to od devetog do 12. Vijeka. On je ubjedljivo u to vrijeme dokazao postojanje samostalne bosanske drzave. U isto vrijeme kada su tu bile Hrvatska I Raska, on kaze "Bosanska drzava je u sastav Srbije dosla samo na kratko u vrijeme Caslava (931-960). Kad je I na koji nacin Caslav zauzeo Bosnu, o tome nema pisanih tragova. Njene granice su bile tada na zapadu Hlivno I Pliva. Prema hrvatskom istoricaru Dr. Mandicu Caslav je vladao Bosnom 10-12 godina (od 948 do 960). Poslije pogibije Caslav u borbi sa Madjarima (oko 960. Godine) njegova drzava se raspala I Bosna je ponovo postala samostalna. Dakle, Bosna u sastavu Raske mogla biti zaista samo jedno krace vrijeme. Bitno je to da je prvi I posljednji put u citavoj historiji za 13oo godina Bosna bila u sastavu Srbije. Ako je bilo od Caslava pa do propasti bosanskog kraljevstva, 1463. Vise od jednom neka historicari koji to tvrde navedu makar godinu kada se to desilo I neka dokumentuju radi historijske istine.

Dr.Fra Mandic na vise mjesta analizira povelje franackog pisca Anharda te ljetopis popa Dukljana. Kao sto sam spomenuo prethodno I on se kao I srpski historiografi poziva kao na glavnog svjedoka na to, po kome su Hrvati I Srbi dosli na poziv cara Iraklija pocetkom 7. Vijeka. Samo sto se obje historiografske grane kojima odgovara kazivanje ovoga cara ne mogu nikako podudariti gdje je bila ta toboznja granica, da li rijeka Drina, kao sto tvrde hrvatski istoricari ukljucujuci Mandica, ili rijeke Bosna I Vrbas kao sto tvrde njihovi oponenti Srbi.
Autor Fra Mandic se kriticki osvrtao na pisce Franju Rackog, Sisica, Corovica I druge, da ne idu njegovom linijom. Za njega su Bosnjaci, njihovi banovi I kraljevi oduvijek bili Hrvati. Na kraju svoga feljtona smatra da ce voditi polemika jos jedno dva stoljeca I opet se nece znati ko je u pravu. Od devetog do dvanaestog vijeka bio je period u proslosti bosanske drzave. Jer, cesto su se smjenjivala razdoblja mira I ratovanja. Sto se tice drzave Hrvatske I njenog potcinjavanja Bosne, iz historijskih izvora veoma su nejasni I lahko zloupotrebljivi. Mocni kralj Tomislav (910-913) izgleda da je zauzeo zupe Hlivno I Plivu na zapadnoj granici Bosne, ali nije isao dalje. Nema sumnje da je on mogao sa svojom vojskom, tada najacom uz Bugarsku na Balkanu, savladati tadasnjeg bosanskog bana. Tomislav je svoju vojsku radije usmjerio na sjever I pridruzio panonsku Hrvatima, te je sirio granice primorske hrvatske I zauzimao otoke. On je porazio bugarsku vojsku cara Simeona negdje na granici Bosne I Hercegovine. Drugi hrvatski vladar koji je pokusao osvojiti Bosnu bio je kralj Kresimir II (949-969). Dok se Bosna konsolidovala poslije otcjepljena od Caslavove Raske, kralj Kresimir II je, prema historicaru Vjekoslavi Klajicu, poveo rat 968. Protiv bosanskog bana I opustio zupe Uskoplje, Luku I Plivu, koje je ranije bio zauzeo Caslav od Bosne. Potpuno kontradiktorno, prema kzivanju Popa Dukljana, da je Kresimir zauzezo citavu Bosnu.

Poznata historicarka za srednji vijek, prof. Zagrebackog sveucilista, Dr. Nada Klajic, koja je 1989 izdala knjigu Srednjovjekovna Bosna. Ona je prva medju historicarima naucno dokazala da Bosna nije nikad pripadala ni srpskim ni hrvatskim zemljama, I njen suverenitet bi dolazio u pitanje za period koji je historijski zanemarljiv. Drzava Bosna je prema Nadi Klajic samonikla tvorevina kakve su bile I Hrvatska, Raska I Duklja. Ona je znanstveno dokazala da hrvatski I srpski historicari nemaju osnova da tvrde da je Bosna pripadala bilo kojoj strani. Ona otkriva pravi kljuc zasto se krivotvori historija ranog perioda srednjovjekovne Bosne. Njena je teeza da je bosanska drzava medju svojim susjedima najstarija drzava. Ona je ustanovila I objavila tragove I cinjenice o postojanju bosanske drzave jos u vrijeme avarske vladavine, I to cak prije doseljenja Hrvata I obrazovanja njihove prve drzave. Rusenju tendencioznih teza o doseljenju Hrvata I Srba pocetkom sedmog vijeka I njihovoj medjusobnoj diobi teritorija I vlasti nad ranije doseljenim Slavenima uveliko su doprinijela najnovija istrazivanja vise njemackih, slovenackih I hrvatskih savremenih historicara. Takva istrazivanja su publikovana I poznata strucnjacima kao historicaru L.Margeticu, koji kaze: "Hrvati su se doselili u danasnje krajeve pocetkom sedmog vijeka vec pocetkom devetog vijeka. Oni, dakle, nisu dosli kako se to sve do skoro smatralo, na poziv cara Iraklija 610-641. iz velike ili bijele Hrvatske nego sa sjeverozapada, iz pravca Karantanije (Slovenije), I to zajedno sa franackom vojskom u vrijeme ratovanja sa Avarima.

Franci, a ne Vizantija, su dopustili Hrvatima da se u Dalmaciji prosire na ona podrucja koja su ranije pripadala Avarima. Krajem desetog vijeka Bosnu je zauzeo, kao i Rasku, Duklju i Traumiju, makedonski car Samuilo. On je opustosio Dalmaciju sve do Zadra, a onda se preko Bosne i Raske vratio kuci. Poslije propasti ove makedonske drzave , 1080-1125. Bosna je priznala, kao I Raska, Duklja I Dalmacija, vrhovnu vlast Vizantije. Kad se narod digao na ustanak u Duklji, 1040. godine i pobio sve grcke upravljace, vizantijski car je nastojao, kako tvrdi pop Dukljanin, da dobije raskog zupana, bosanskog bana i zahumskog kneza da kao vazali Vizantije ucestvuju u ratu protiv Zet I Duklje. Iz ovoga se vidi da su oni samo nominalno priznavali vrhovnu vizantijsku vlast. O zauzimanju Bosne od strane hrvatskog kralja Kresimira IV (1058-1074) nema pouzdanih podataka, premda se u nekim historijskim dokumentima I atlasima o tome govori. Bez obzira na to da li je to tacno ili nije, bio bi to posljednji pokusaj u srednjem vijeku . Oni su pokusavali par puta upadati I uspijevalio na kratko ovladati nekim dijelovima Bosne, svaki put sa ogranicenim uspjehom I na kratk.o. Kad je Bosna postala ponovno samostalna, 1085, nezavisna od Raske i Duklje, kakva je bila prvih sest decenija 13. Vijeka. To se vidi iz spisa vizantijskog pisca Kinama, ucesnika u vizantijsko-ugarskim ratovima, koji je u drugoj polovici 12. Vijeka pisao da je Bosna posebna teritorijalno-politicka cjelina. Da je ona od Srbije odijeljena rijekom Drinom I niti je potcinjena velikom srpskom zupanu, nego da je samostalna, sa svojim posebnom upravom. Kinam, pisuci o bosanskom banu Boricu, prvom imenom poznatom bosanskom banu, I njegovom ucescu u ratu protiv Vizantije na strani Ugarske (1154), te izrzito tvrdi da je Boric vladar Bosne I Dalmacije I saveznik panonskog ugarskog kralja u tom ratu. Ranije spomenuta historicarka Nada Klaic pita zasto neki historicari ovo izvrcu I izmisljaju o Boricevom vazalstvu I podanistvu ugarskom kralju. Cini se da su oni svoje glediste zasnivali na jednoj povelji iz 1137. godine, od kada ugarski kraljevi redovno nose titulu "rex Rame" (kralja Bosne). Nada Klaic je nazvala tu titulu cistim historijskim falsifikatom I dokazala da je tu titilu dodijelila Vizantija svome sticeniku Beli tek oko 1180. godine. Neophodno je upozoriti citaoce da sa sirokim pogledima proucavaju vec napisana istorijska djela o srednjovjekovnoj Bosni. Ako uzmu u ruke historije zagrebackih ili beogradskih pisaca I nakon prvog pregleda uporede njihove sadrzaje, vidjece da iz njih proistice da je Bosna bila samo hrvatska, odnosno srpska zemlja, uz obavezan dodatak da je ona uvijek bila I vazal Ugarske. Razlike u tretiranju Bosne I njene srednjovjekovne proslosti, izmedju beogradskih I zagrebackih historicara, postoje u tome sto prvi prikazuju Bosnu I njenu drzavu tako da se ona samo odvojila od srpske ili posla svojim putem od Kulina bana i razvijala se kao jedna od srpskih drzava. Drugi opet smatraju da je Bosna, ne samo od doselenja Hrvata, uvijek bila sastavni dio hrvatske drzave, vec da je ona i u razvijenom periodu srednjeg vijeka, sa hrvatskim banovima I kraljevima. Konstantno se naglasava da je hrvatska drzava preko ovih vladara, toboze, produzila svoj samostalni zivot cak do sredine 15. Vijeka. Osim toga, Bosna je bila sudbinski vezana sa Hrvatskom I njenom vladavinom I krunom "Ugarskom". Uz to, katolicka crkva je bila uzrok pripajanju Bosne Hrvatskoj. Mozda bi bilo tako da nije bilo Bogumila-tih Paterana (nekrstenih), koji nisu htjeli priznavati ni hrvatsko-ugarske krune niti srpsku pravoslavnu crkvu. Buduci da politicari I publicisti raznih profesija, obrazovani na udzbenicima, skriptama ili propagandistickim brosurama hrvatskih ili srpskih nacinalno naklonjenih u svojim javnim istupima, prilikom odrzavanja zborova, davanja intervjua preko radio I tv-mreze, dnevne stampe a I u svojim pisanim radovima I dalje uporno isticu da je Bosna bila oduvijek srpska, odnosno hrvatska zemlja, kojoj su nacionalisti namijenili rasparcavanje u slucaju eventualnog raspada I rasparcavanja Jugoslavije. Dokazi su podjela Bosne izmedju I Cvjetkovica I Maceka (1939.) te pokusaj Tudzmana I Milosevica u medjusobnoj podjeli Bosne.

Nisu samo istocna I zapadna crkva razdirale pateransku crkvu. Jos za vrijeme Nemanje Bogumili, koji su dolazili iz Bugarske, bili su brutalno proganjani. Istom su brutalnom tretmanu bili izlozeni I za vrijeme njegovog sina Stefana Nemanje, zvanog Stefan Prvovjencani koji je vladao (1196-1228). Srpska pravoslavna crkva bila je sve do tada pod direktnim uticajem I upravom carigradskog patrijarha I nije imala svoje samostalne patrijarsije. On hvata zgodan politicki momenat, poziva svog brata Savu koji se bio povukao u manastir na gori Atos, I salje ga 1219. kao ambasadora u Kostantinopol. Potom se Sava vraca u Srbiju, 1221. sa porukom da ocisti sce srpske zemlje od heretika (Bogumila), pa ce onda dobiti statut autokefalne crkve sa vlastitom patrijarsijom.
Sazvan je veliki Sabor u gradu Zici 1221. Sabor je imao istu zadacu kao I prethodno Sabor Borila u Bugarskoj, te je kao dekret velikog zupana Stevana Nemanje nalagao istrjebljenje Bogumila. Mjere su bile zvjerske I u praksi su znacile: konfiskacija imovine, cupanje jezika, izgaranje lica usijanim zeljezom, silovanje, te konacno progonstvo. Bogumili su bjezali na sve strane, a ponajvise u susjednu Bosnu, pise Aleksandar Solovljev u svome djelu Svjedocanstvo pravoslavnih izvora o Bogumilina na Balkanu, strana 40., a to isto potvrdjuje i V. Corovic u svom djelu Istorija Jugoslavije, str. 98.
I "heretici" (Bogumili) iz Hrvatske I Dalmacije sklanjaju se pred progonima katolicke inkvizicije, masovno bjezeci u Bosnu. Bosna je bila utociste svih proganjanih, koji su iz susjednih krajeva morali bjezati zbog raznih vjerskih I drugih uvjerenja. To je upravo bio period vladavine bana Kulina (1180-1204). Kako je ban Kulin dosao na celo Bosne, ne zna se. Vjerovatno u vrijeme kada je Vizantija vladala Bosnom (od 1167-1180). S njenom vojskom je stigao u Bosnu veliki broj pristalica bogumilske vjere. Oslobodivsi se vizantijske vlasti, Kulin je uzeo titulu bana, kako su se oduvijek u Bosni I nazivali njeni vladari. Zagrebacka historicarka Nada Klaic tvrdi da su u Bosni jos u ranom srednjem vijeku postajale dvije banovine: Bosanska I Usorska (lat. Banatus, iz cega je izvedena titula bana). Znamo da je Kulin ban vladao citavim prostorima od Drine, u blizini Foce, do njenog usca dolinom Save do blizu Broda na sjeveru, zatim od izvora Ukrinem, iduci priblizno linijom koja se proteze od vrbaskog grada Banje Luke I srednjeg toka Sane, a zatim od Grmec-planine na zapadu, te na jug granica je presijecala zupe Glamoc, Hlivno, Ramu I dolinom Rame izbijala na gornji tok Neretve I preko Jelaca do iznad Foce na Drinu. Ban Kulin je vjerovatno najtipicnija licnost srednjovjekovne Bosne I bio je jedini bosanski vladar cije se ime sacuvalo u narodnoj tradiciji (pr. poslovica: "Od Kulina-bana I dobrijeh dana"). On je vise nego I najmocniji bosanski vladar, kralj Tvrtko I, simbolizirao duh karaktera Bosne kao nezavisne zemlje, boreci se svim sredtstvima za tu bosansku samostalnost. Ban Kulin istovremeno predstavlja prvi pisani dokumenat koji govori o trgovackim vezama Bosne sa Dubrovnikom, te jamci Dubrovcanima slobodno kretanje po zemlji kojom on vlada. Za vrijeme Kulina bana sirenje bogumilskog ucenja u
Bosni uzelo je toliko maha da ga je I on sam prihvatio zajedno sa svojom porodicom, rodjacina, dvoranima I oko 10 hiljada podanika, a Bogumilstvo banskim aktom postade drzavnom vjerom Bosne. Ban je znao da samostalnost Bosne moze ocuvati jedino oslanjajuci se na Bogumile. Papa je bio jako uznemiren na pojavu tolikog broja Bogumila u Bosni. Oktobra 11., 1200. godine papa naredjuje ugarskom kralju Emeriku da poduzme sve potrebne mjere kako bi prisilio Kulina bana da prihvati katolicku vjeru, a ako to ne ucine, da se svrgne. Heretici se moraju iz cijelog kraljevstva protjerati, a imanje im se zaplijeniti-bio je ultimatum pape. Emerik je to dobro razumio I kao vjerni sluga katolicke crkve krenuo na Bosnu.

Kulin je studirajuci sve okolnosti, smatrao da je za Bosnu najbolje taj spor rijesiti bez prolijevanja krvi. Bogumili su ucili da je u momentu opasnosti po zivot dopusteno za cas prikriti pravo uvjerenje I na oko pristati na ono sto se od covjeka trazi. To se nije smatralo odricanjem od vec stecenog uvjerenja, jer priznanje pod pritiskom sile ne obavezuje I ne dovodi u pitanje vjerovanje. To ucenje Bogumila spominje Prezbitera Kozma u svom "Slovu". Kulin ban se obraca papi, kako je on bio uvjeren, da su Bogumili pravi krscani I ponudi da posalje u Rim jednu delegaciju koja bi papi rastumacila sta Bogumili vjeruju I da onda od pape saznaju ako su negdje skrenuli. Nema sumnje da je to bio samo jedan vjest politicki manevar od strane Kulina.
Papa salje svoe emisare kako je dogovoreno izmedju njega I Kulina. Na celu papine delegacije bio je kapelan Johan de Casamaris. On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao I u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vodjenim protiv Katara I paterana u Franscuskoj I Italiji, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike- Bogumile u katolicku vjer. Ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi prema propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila. Na dan 8. Aprila 1203. Dolazi do ogromnog narodnog zbora na "Bilinom Polju" na desnoj obali rijeke Bosne, gdje su Bogumili zajedno sa svojim banom I uciteljima priznase iz politickih razloga toboznje vrhovnistvo Rimske crkve. Da je ovaj akt Kulina bana na Bilinom polju bio samo jedan mudar manevar, najbolje se vidi iz toga sto broj Bogumila u Bosni, poslije 1203, ne samo da ne opada, nego je u stalnom porastu. Papa Inocentije je htio povesti krizarski rat na Bosnu, ali svjetski dogadjaji nisu pruzili mogucnosti, jer je tada imao pune ruke posla u Juznoj Franscuskoj, gdje je bjesnio krizarski rat na tamosnje Katare ili Albiganeze.
Pripadnici ove dvije sekte su pripadali istom vjerskom ucenju kao I bosanski Bogumili.
To je jedna od najkrvavijih I najbrutalnijih papinih akspedicija protiv "heretika" u citavoj krvavoj vjerskoj historiji Evrope. U pohodu Katare I Albiganeze dolaze do izrazaja najnizi, najokrutniji I najsvirepiji instinkti ljudske prirode, koji ostaju kao vjecna crna mrlja na licu ljudske savjesti. S jedne strane, covjek je ovdje pokazao da moze prema drugom covjeku biti okrutniji od vuka, lava ili tigra, dok s druge strane ovaj rat manifestira onu vjecnu istinu da nema zrtve koju covjek nije u stanju podnijeti za slobodu I uvjerenje. Prema izvorima koje navodi Racki postalo je duhovno-intelektualno bratstvo izmedju Albiganeskih Katara u Franscuskoj I nasih pradjedova-bosanskih Bogumila.
Dolazili su studenti iz Francuske I Italije u srenjovjekovnu Bosnu da tamo savrseno I tacno usvoje nauku od ucitelja koji stanuju u predjelu Evrope koji se zove Bosna, a isto tako iz Bosne su isli u Francusku identicnim razlozima.

Sabor na Bilinom polju odrzan je u vrijeme najvecih previranja u Evropi. To se poklapalo vremenski sa IV krstaskim ratom (1202-1204). Opcenito je poznato da su Krstaski ratovi vodjeni od kraja IX do kraja XIII vijeka. To su bili osvajacki pohodi Evrope protiv muslinmanskog srednjeg istoka. Pod izgovorom oslobadjanja Kristovog groba koji se nalazi u Jerusalemu, a glavni cilj im je zapravo bio osvajanje I pljackanje bogatog Istoka.
Na velikom crkvenom koncilu (saboru) u Clermont-Ferrandu 1095., papa Urban II pozvao je krscane u "sveti rat za oslobadjanje groba Gospodnjeg". Mnogi prisutni oduzsevljeno su prihvatili poziv, pa su odmah, u znak pristanka prisili na odjecu krizeve od crvene tkanine, po kojima su prozvani krizarima. Vec 1096.godine ogromna skupina krizara krenula je prema Palestini na put u svetu zemlju. Oni su prolazeci uglavnom pljackali I zlostavljali domace stanovnistvo na svom putu prema Jerusalemu. Evo sta o tome kaze najeminentnija istoricarka danasnjeg vremena Karen Armstrong u svom monumentalnom djelu Holy war (Sveti rat) na strani 178. I 179. Knjigu je izdala izdavacka kuca Mackmilan 1992. godine u Londonu (Engleska).
Jula 15. 1099. Godine, krstasi probise jednu kapiju prema gradu Jerusalemu I osvojise ga. Dvije noci I dva dana okomise se na muslimane I zidove-stanovnike Jerusalema. Pobise I poklase sve zivo sto im je doslo pod ruke. Musko, zensko, djecu, cak I novorodjencad. Krstasi hodali u krvi do koljena pobijenih 40 hiljada (po islamskim izvorima 70 hiljada) muslimana, najvise staraca, zena I djece.
Katolicka crkva je javno usvojila nasilje Josue i kanonizirala ga. Machmanidez navodi bozije zapovijesti (iz Biblije) Josui da pokolje Palestince. Karen navodi da je u redovima samostanskog svestenstva egzistirala neka urodjena tendencija nasilja, sto nije bio slucaj kod muslimana. Samostanci (monasi) zvani "cuvari Krista" su gledani kao vitezovi u "svetom ratu". Najverovatnije da je ona ovim prenosila rijeci Nitchea koji kaze "u njima (krscanima) je urodjena ljubav za zvjerstvom a njihovi lideri su jos I gori."
Talasi kriscana komandovani od strana monaha, sastavljeni od najzaostalijih divljih ljudi, odati najvecoj brutalnosti I pijanstvu. Oktobra 2. 1187. Salahuddin je s vojskom usao u Jerusalem, drzeci rijec, po kur`anskim odredbama, nije poduzeo odmazdu za zvjerstva I maskakr krizara nad muslimanskim stanovnistvom. Nije ubijen ni jedan krscanin, nije je vrsena pljacka. Interesantno je napomenuti kakvim se perfidnim sredstvima katolicka crkva sluzila da skupe ogromnu krstasku vojsku. Glavna uloga data je vitezovima (konjanici) da rasturaju plakate koji prikazuju muslimanskog konjanika kao konj mokri na Kristov grob I time ga skrnavi. Plakati su raznasani po trgovima, glavnim mjestima sastajanja, crkvama I sl. Svecenici, obuceni u tradicioanlnu nosnju I pokrivenih glava su takodje u tome ucestvovali gundjajuci "O, kakva sramota!." Papa Urban II poziva krscanske mase da se zajednicki bore protiv neprijatelja Boga (Saracena-muslimana), uzvikivanjem "To je proklet narod, stran Bogu, narod koji nema upucenog srca niti nadahnuca u Boga. Pobiti te bezbozne monstrume bio bi sveti akt. Krscanska duznost je istrijebiti poganu naciju sa nase svete zemlje." To je upravo ono na sto je Franjo Racki aludirao, kao sto je vec ranije spomenuto. Najvise zla hrvatskom narodu su nanijeli papa I Crkva. Pa zar nisu dovoljne indikacije pokolji u Bosni, koji svjedoci da krscani svoj odnos prema muslimanima nisu promijenili ni za 8 stoljeca.
Istaknuta historicarka Karen Armstrong, bivsa katolicka opatica, istice ko je prlja I pogan u svom monumentalnom djelu Sveti rat na 209. "Krstasima je kosa bila veoma neuredna, jer im Evandjelje nalaze da je sramota muskartu njegovati kosu. Nisu nikad vidjeni pocesljani I rijetko kad okupani." A na strani 189. kaze: "Oni su se naucili kupati, pouceni arapskom higijenom, te im je uzelo poprilicno vremena da otkriju vrline cistoce I standarda arapskog svijeta."
Ne samo da je ova doktrina krstaskog nasilja oblikovala ljudska bica u okrutne I bezosjecajne tirane, nego je proizvela I jednu racionalnu osnovu kapitalizma I imperijalizma koja je inducirala u zapadni svijet uvjerenje da je "sila uvijek u pravu". Ova dogma se pretvorila u blagoslov. Zaprepascujuce je da su krscani tako voljni da se bore za Isusov grob, a ipak tako nemarni da zive po uputama Isusa.
Svi krstaski ratovi se poklapaju vremenski sa vladavinom Kulina bana. Krscanski pokreti nisu bili ni izbliza mrtvi u Evropi kad je papa Inocentije III dosao na prijesto I poveo zapadnu crkvu u nova osvajanja. On je bio vatreni pristalisa "svetih ratova", te je odmah poduzeo pripreme na novi krscanski rat za "oslobadjanje" Jerusalema od muslimana.
Grupa barona vodice IV krstaski rat. Oni su smatrali da III krstaski rat koji su predvodili najveci evropski vladari Engleski kralj Richard, franscuski Filip Augustos I Njemac Frederik Barbarosa, nisu uspjeli zadrzati Jerusalem pod krscanskom kontrolom. Sam papa III bio je odusevljen spremnoscu baronskih krstasa da se povinuju njegovim naredbama. U aprilu 1202. Krstasi napravise ugovor sa venecijancima da dijele zaradu planiranog vojnog poduhvata. Venecijanac Emeriko Dandolo bice njihov lider u pohodu na svetu zemlju. Vec do juna 1202. Godine bila je spremna ogromna vojska, koja je 8. Novembra iz Venecije otplovila u pravcu grada Zara (danasnji Zadar), koji je bio pod kontrolom ugarskog kralja. Silovito napadose taj grad, te se razvi zestoka borba. Krscani Zadra nisu mogli odoljeti tako velikoj sili, te predaju grad 15.novembra 1202. Godine.
Za odmazdu krstasi popalise I silovase sve sto im je dopalo ruku. Sad se krscani okrenuse protiv nevinih krscana. Ubijajuci svoje istovjernike su "otkrili" novi nacin sticanja spasenja. Mada je Isus rekao svojim sljedbenicima da sa cijelim srcem vole svoje neprijatelje a ne da ih trijebe. Isus je bio pacifista. Moglo bi se reci da je imao mnogo vise zajednickog sa Gandijem nego papom Urbanom. "Krscanstvo ima nasljednu sklonost nasilju uprkos Isusovom pacifizmu", kaze Karen Armstrong na strani 4. iste knjige.
Krstasi provedose zimu u Zadru a u proljece-u aprilu 1203. Otplovise u pravcu Kostantinopola. Uvijek pjani, krstasi su cesto pljackali obliznja sela Kostantinopola. Dogodi se veliki pozar. Krstasi zapalise dzamiju koja je sluzila prvenstveno trgovcima koji su poslovali povremeno u gradu. Pozar je obuhvatio cijelu cetvrt predgradja grada, te se pojaviu buna Grka protiv tih opakih krstasa. Sad krstaski lider Dandolo ubjedjuje ostale lidere da je kao jedini izlaz ostao puni napad na grad, s cim se oni slozise. Krstasi silovito napadise sam grad Konstantinopol 6. Aprila. Grci su se energicno branili, da bi podlegli nakon deset dana daleko nadmocnoj sili. Tri dana su ksrtasi pljackali, silovali I klali.; masakrirana djeca I zene lezali su mrtvi na ulicama. Opatice u samostanima su takodje bivale izlozene silovanju. Konacno sakupise sve monahe, te im pootkidase nosove. Nisu imali milosti ni prema svojoj krscanskoj braci. Oni su smatrali pravoslavne Grke hereticima, koji su zasluzili takvu kaznu. U velicanstvenoj crkvi Bazilika svete Sofije pjani krstasi palili su knjige I sve sto su nasli unutra, pise ljetopisac Geoffrey Villehardouin. Nikada od postojanja svijeta nije toliko plijena opljackano iz jdnoga grada. Nije se moglo prebrojati koliko je hrpa zlata, srebra I raznih dragocjenosti opljackano. Mnoge svetinje neprocjenjive vrijednosti odnesene su u Evropu. Izgledalo je da je IV krstaski rat stvarno obogatio krscanstvo materijalno I zlocom duha. Papa je svim ucesnicima u krstaskim pohodima obecao oprostenje grijehe, sto je trebalo da bude dodatna motivacija za ucesce. Sve pretenzije da se ponovo uspostavi sveti pokret na muslimane (Arape) su napustene. To je bila samo ekspedicija ciji je cilj bio samo opljackati bogati Kostantinopol, a najmanje povratiti Jerusalem krscanima. Potpuno unistenje Grcke imperije dovelo je do toga da Grci nisu nikad zaboravili taj IV krstaski rat koji je za sva vremena podijelio krscanski svijet. Mrznja je time posijana zanavijek. F. Nice aludira na ovo u svome djelu "Aforizmi" pa kaze: "Mogu da nazovem krscanstvo jednim velikim prokletstvom, jednom iznad svega ogromnom pokvarenoscu, u cemu nemaju suparnika. Nepostena sovajanja su uistinu zalosna. To je jedna besmrtna sramota covjecanstva." (Aforizmi #62.)

Inkvizicijski progoni Katara u Francuskoj
Sad se otvara novi tip krstaskog rata instigiran od strane pape Inocentija III. Ovaj ratni pokret nije sazvan u borbu protiv muslimana na Bliskom istoku nego na krscane (heretike) u Franscuskoj. Smatralo se da je papa konstantno osjecao grizu savjesti zbog izgubljenog Konstantinopola, sto mu ej probudilo ideju da sazove noci vojni pohod protiv heretika-Katara, koji su zivjeli poboznim krscanskim, zivotom, drzeci nesto drugacije vjerovanje nego katolici. Katari su vjerovali u Boga I mocnog zla duha-Sotone, isto kao katolici. Kako smo rekli, oni su dosli iz Vizantije preko Spanije u Francusku negdje u 6.stoljecu, gdje su usput pridobili mnoge konverte. I sam sveti Augustin bio je manihejac (Katar) prije prelaska na katolicizam. Katari (ili "cisti") bili su direktan izdanak Manihejstva kao I nasi bosanski Bogumili. Papa pise vjernim saveznicima vladarima evropskim da ti katari ne samo da ugrozavaju istinitost katolicizma nego predstavljaju I prijetnju miru u tim predjelima. Ta vrsta stetnih ljudi ne samo da smjera da unisti nase vjerovanje nego i nas same. Oni ostre jezike da uniste nase duse a vec pripremaju ruke da uniste nasa tijela. A ko je taj koji vise izvrce istinu, to je mogao biti sam papa Inocentije III, a ne Katari, pise vec ranije spomenuta historicarka Karen Armstrong u svom djelu Sveti ratovi, na strani 395. Katari nisu imali takve pokvarene namjere, nego su bili striktni pacifisti. To nije smetalo papi da se sluzi lazima samo da bi postigao svoj cilj, a to je poticanje mrznje Katarima. Inocentije bijase cinicni manipulator, koji se sluzio svim sredstvima samo da bi dosao do cilja. Uspijevsi uvjeriti da su Katari opasnost pravovjernim, on skupi "armiju mira", kako ju je on nazvao, smatrajuci svojom duznoscu da unisti te neprijatelje "sto su drzali katolike u teroru". Crkva mora sve poduzeti da odbrani svoje pravovjerne od takvog zla I napasti. Vec 1209. Godine krstasi su bili spremni za rat. Monah Arnauld Amarlik jahao je na celu ogromne vojske. Na dan 22. Jula ta vojstva je stigla do grada Bezijer (populacija 100 hiljada stanovnika) I opkoljava ga. Demonstrirajuci pogubne namjere novih krstasa da zbrisu hereticki narod, kao sto su to sa muslimanima I zidovima u toku prethodnih krstaskih pohoda. Poslije kratkog opsijedanja provalise u grad, te nasta masakr. Poklase I popalise sve sto im je doslo ruku. Okomise se ne samo na heretike nego I na katolike. Samo u crkvi sve te Madeleine vitezovi su poklali preko 20 hiljada nevinih dusa. Htjeli su odvojiti katolike I postedjeti ih, ali njihov vodja Amarlik izda naredbu: "Pobijte ih sviju, Bog ce prepoznati svoje!"


Kod inkvizitora je vladalo misljenje da je bolje smaknuti stotinu nevinih, koji svakako idu u raj, nego dopustiti da jedan heretik izmakne kazni I da truje duse pravovjernih I salje ih u pakao. Krstasi nisu naisli ni na kakav ozbiljan otpor sve dok nisu stigli do grada Carcassonne. Poslije krvave bitke, stanovnici grada se predase daleko premocnijoj krstaskoj vojsci. U medjusobnim pregovorima sporazumili su se da stanovnistvo napusti grad, bez icega, samo sa onim sto su imali na sebi. Navodno da da monah Amarlik nije postigao ono sto je papa ocekivao, te dolzi do njegove smjene. Postavlja se okrutni vlastelin Simon de Montford (simon od Montforda). On je postao najbogatiji zemljoposjednik u Francuskoj za vrijeme krstaskih ratova. Svaki put kad bi osvojio novi grad, to bi postalo njegovo vlasnistvo. Poslije kratkog odmora Simonovi krstasi zauzimaju tvrdjavu Bram. Tri dana se vodila ogorcena borba, pa su se branioci, kad im je nestalo ratnog materijala, morali predati. Sad Simon od Montforda naredi da se svima borcima Brama iskopaju oci, odrezu nosovi, gornja usna, a samo jednu osobu ostavi sa jednim okom da bi ih mogla provesti do susjednog mjesta Cabaret, s ciljem da izazove paniku medju stanovnistvom mjesta koje je bilo slijedece na udaru. Zatim pada grad Minerva, a stanovnicima se daje izbor izmedju odricanja od katarstva ili lomaca. Svi izabiraju drugo, osim tri zene. Nije ih trebalo bacati u vatru, one su se same bacile u vatru sa osmijehom na licu. U daljnjem pogromu krizari su osvojili tvrdjavu Montsegur. Nakon herojskog otpora branioca, opsjednuti cijelu godinu dana, krstasima je ipak poslo za rukom da provale kroz jednu kapiju. I ovdje su stanovnici bili stavljeni pred izbor: odricanje od katarskog ucenja ili lomaca. Svi, bez izuzetka, izaberu drugu alternativu. Na ogromnom polju sto se prostire iza tvrdjave napravljena je ogromna lomaca u koju su svi, do posljednjeg, baceni I tu zavrsili mucenickom smrcu u vatri. Prica se da se miris pecenog ljudskog mesa mogao cuti na kilometre. U Francuskoj danas postoji ziva legenda: Ako se na tom mjestu malo dublje zakopa u zemlju, naci ce se lug koji je tada nastao od izgorjelog ljudskog mesa.
Godine 1912. poceo je napad na grad Toulouse (Tuluz). Jos veci pogrom se ponavlja, da traedija ovih slobodoumnih ljudi bude veca, moradose umrijeti dva puta. U samoj paranoji I ludilu, zvjerstvu krstasa, papa naredjuje da kosti umrlih heretika (katara) treba iskopati I baciti na lomacu. U samom gradu Tuluzu grobovi su bili eskavirani, a njihove kosti ili jos raspadajuca tijela nosena su na volovskim kolima kroz grad prema lomaci uz pratioce pristalica krstasa koji su stalno uzvikivali: Qui atal farma atal pendra, sto znaci: Ko bude slicno radio, ova sudbina ga ceka. Ove primjere sam naveo, mada ih ima ogroman broj, da ih zapamtimo.
Eterske izjava srpskog patrijatha pavla sa Pala koje nas podsjecaju na ovaj pogrom "vi ne mozete pobiti koliko vam ja ne mogu oprostiti". Da se ne bi zaboravila velika lekcija historije, nikakve vrste kazne, mucenja, silovanja I palenja nisu bile u stanju ugasiti u ljudskim srcima goruci plamen za slobodom, slobodom misli I svijesti. Nema komparacije da li se radi o vjerskoj, politickoj, jezicnoj ili nacionalnoj netrpeljivosti. Covjek sirokih pogleda moci ce lahko napraviti sliku ovih dogadjaja u Franscuskoj, pokolj u Jerusalimu 1099. ili u Murskoj Spaniji, te slicni dogadjaji koji su se desili oko 8 stoljeca kasnije u nasoj vlastitoj Bosni. Vremenska razlika je uistinu duga, ali su motivi ostali isti. Kako rece Spinoza: "Moguce je uistinu izlijeciti bolesno tijelo, ali ne bolesnu dusu.."

Sad se rodio neobican djeciji krstaski pohod. Nickolas i Stephan (Nikola i Stefan) bili su pueri (cisti kao djeca) koje je Isus nadahnuo da povodu pohod na Svetu zemlju. Mladi Francuz (Puer) zvani Stefan imao je viziju o Isusu, koji se pojavio u smislu mladjeg hodocasnika, proseci hljeb. Nikola bijase isto puer, rodom iz Njemacke. Oni se predstavise kao profeti Bogom nadahnuti, pa rekose: "Oni ce uspjeti gdje njihovi preci nisus uspjeli: da povrate svetu zemlju." Obecase da ce osvojiti svetu zemlju sa mirnom misionarskom kampanjom. Djeca treba da promarsiraju kroz Evropu preko Alpa I da nastave put dok ne stignu do Sredozemlja. Onda ce se vode mora otvoriti kao Mojsiju takao da ce djeca preci suhim nogama na drugu stranu, osvajajuci svetu zemlju Bozjom voljom. Dabome, to nije ispalo tako. More se nije otvorilo. Djeca su propatila teske muke I patnje putovanja. Samo trecina ih je prezivjela. Njihov bijedan povratak bijase jos gori. Prebacise ih za Genovu (Italija), gdje su ocajnicki cekali da se vrate kucama. Vecina ih je bila pokupljena od pokvarenih trgovaca, obecanjima da ce ih povratiti kucama, a ustvari, prodavala ih kao roblje. Godinama kasnije neki su se vratili kucama, pricajuci tuzne price. To pokazuje koliko je duboko usadjeno krstastvo u svijesti Evrope I Zapada.
Nezdravi evropski mentalitet je proganjan unutarnjim demonima, stvorivsi imidze njihove vjecne mrlje na Zapadu. Kako kaze Karen Armstrong, "krizarski pokret nije izgubljena srednjovjekovna kampanja. Ona je prezivjela razne forme u zapadnom svijetu. Njihovi pogledi ne izgleda da ce se promijeniti, a niti ce se promijeniti njihove predrasude o Islamu. Zapad mora pokusati da pokrene mucno mijenjanje agresije, te se prihvatiti puta novog razumijevanja samog sebe.

Muslimani u Spaniji I inkvizicija.
Muslimani se prikupise na obalama Sjeverne Afrike gledajuci licem u Iberski poluotok (Spaniju), u vremenu najveceg progona unitarskih Katara, a i sam progon i persekucija Zidova bijase na vrhuncu. Iberskim poluotokom (Spanijom) vladao je kralj Roderick, podrzan katolickom crkvom. Stanovnistvo je bilo nezadovoljno korupcijom propadajuceg feudalnog sistema i tiranije. Covjek po imenu Julijan pridje vladaru (Musa) sjevernih krajeva Afrike, predstavi se kao namjesnik kralja od Tangijer I Ceuta u Andaluziji. Vladar Musa upita ga sta ga je dovelo tamo, kratko mu odgovori: "Poslao sam kcerku u Tolido na skolovanje, kralj se zaljubio u nju mada je bio ozenjen I silovao ju je. Zelim mu se osvetiti, te vam stojim na raspolaganju da vas uvedem u Andaluziju neopazeno." Musa ovlasti namjesnika Tarika Ibn Zijada sa 17 hiljada vojnika (Arapa I Berbera) da krenu na Andaluziju. Julijan ih je snabdio sa svojim brodovima. U ljeto 710. A.d. (92. po H.) otplovise preko Gibraltara. Pod zastitom mraka vojska se iskrca neopazeno na obalu. Tarik naredi da se popale svi brodovi, dajuci vojsci do znanja da je izbor jednostavan, ili osvojiti Andaluziju ili umrijeti na Allahovom putu. Kad je to cuo kralj Frederick, brzo prikupi vojsku I stavi se na celo od 100 hiljada vojnika. Dvije armije sastadose se na obali rijeke Guadalete. Tarik se obrati vojsci sa rijecima: "Odletiti nikud ane mozemo, neprijatelj ispred nas a more pozadi. Jedini nam je spas u nasoj hrabrosti I izdrzljivosti. Odbacite sav strah iz srca, vjerujte da ce pobjeda biti nasa, a neprijatelj nece izdrzati nas silni udar.Neka nam je Allah na pomoci!"
Muslimane silno udarise po Roderickovoj vojsci, te poslije zestoke borbe krscani pocese uzmicati sa bonog polja, bjezeci preko bara rijeke Guadalete. Mnogi se utopise, a veci broj pade u zarobljenistvo. Sam kralj se utopio u rijeci. Neki od vojnika nasao je jednu njegovu sandalu koja je bila izvezena zlatom I rubinima. Odmah je pala Malaga, Granada, Kordova, Valencija, Sevilja, Merida, Barcelona, Tolido te grad iza grada, pa sav Iberski poluotok. Portugal je zauzet nekoliko godina kasnije pod imenom al-Garb (zapad). Islam je uzeo korijen u Andaluziji ne kroz prisiljavanje nego zbog toga sto je pruzio superiorno zdraviji nacin zivota, pise A.Thomson u svom djelu "Krv na krizu", str. 165 (izdanje, London, Engleska, 1989.).
Kordova bijase tada glavni grad Andaluzije, te postade predio sa najpoznatijom agrikulturom I industrijom u tadasnjoj Evropi, pise historicar Edward Gibbon u remek-djelu "Uspon i pad Rimske imperije", tom VI, str. 453.
Zidovi koji su bili skoro potpuno istrijebljeni prije dolaska muslimana na Iberijski poluotok, uzdigose se brojcano pod muslimanskom upravom te uznapredovase u svemu.
Muslimani dadose potpunu slobodu krscanima I zidovima. Nisu ih progonili niti prisiljavali da odbace svoje vjersko ubjedjenje I prihvate Islam, pise Edward Gibbon.
Za vrijeme vladara el-Hakema (756-788) uspostasvlja se prvi univerzitet u Andaluziji. Kordova je postala najveci centar znanosti u Evropi kada je ostatak kontinenta zivio u neznanju I tmini. Bila je cisto cudo svijeta. Dvjesta hiljada kuca u samom gradu I milion stanovnika, sest stotina dzamija, devet stotina javnih kupatila, pedeset bolnica, sa mnogim marketima, zastupajuci osamnaest hiljada radionica. Prosperitet drugih gradova nije izostajao. Sve vrste trgovine I biznisa, sa petnaest hiljada tkalaca platna. Slobodno bi mogao hodati Kordovom noci I po sesnaest kilometara potpuno osvijetljenim I kaldrmisanim ulicama. Sedam stoljeca kasnije to je bila inovacija u Londonu, Parizu I cijeloj Evropi. Doveden je akvedukt-vodovod koji je snabdijevao cijeli grad vodom. Savrseni sistem irigacije pretvorio je Valenciju u najljepsi vrt u Evropi, te jos danas postoji kao takav. Jedan od najvecih poduhvata bio je vodena brana Toleda. Primjenom plime I oseke punili su se bazeni vodom, snabdijevajuci stanovnistvo Toleda. Toledo, Kordova I Granada postadose veliki centri znanosti I umjetnosti u tadasnjoj Evropi. Muslimanska Spanija je dala najsjajnije intelektualne gigante I naucnjake srednjeg vijeka, ukljucujuci Ibn Rusda (Averosa), Ibn Arabi, Ibn Zuhr, Ibn Bejtar, Ibn Hatib, Dinavardi, Abdul-Kasim el-Zahravi, Ibn Badza, Ibn Tufejl I drugi.
Ibn Rusd (Averos) je najveci filozof svih vremena, prema statistici eminentnog americkog istoricara, orjentaliste George Sartona. Najpoznatija djela iz filozofije, medicine I fikha (serijat) napisao je za svoga zivota 67 djela, dvadeset osam iz filozofije, pet iz teologije I osam iz oblasti fikhha, cetiri iz oblasti astronomije, dva iz gramatike I 20 iz medicine. Bio je najpoznatiji komentator Aristotelovih djela, koja su izazvala zivu iltelektualnu diskusiju na pariskom univerzitetu, tako da se citav univerzitet podijelio na pristalice Averosa, pod vodstvom profesora Siger de Rheims-a I protivnike Ibn Rusdovog filozofskog pravca (odnosno zastitnike crkvene linije). Njegova djela su se izucavala Evropom sve do sredine 19.stoljeca 1852.
Najvise svoga vremena je proveo u citanju (izucavanju). Kroz njegov dugi zivot samo dvije noci je propustio bez citanja, noc zenidbe I noc smrti. Dobar dio njegovih djela je nestao kada je kardinal Ximens javno spalio na trgu Granade preko milion I petsto hiljada unikata muslimana iz Spanije. Ta barbarska pasmina koja nije vjerna svetinjama, jos vise bijesna da ih spali I unisti-pise Steven Runciman u master djelu Istorija krstasa. Abul-Kasim (Abulkases ili Alsaravius) , poznat kao doktor, hirurg, licni ljekar halife u Kordovi. Ostavio je iza sebe monumentalno djelo al-Tasrif, enciklopedijsko djelo u trideset tomova, posveceno medicini, znanosti. Zadnja toma su posvecena hirurgiji. Djelo mu je prevedo na latinski Gerard od Cremone, izdato u Veneciji (Italija) 1447, u Njemackoj u Strassburgu 1532, u Baselu (Svajcarska) 1541, u Oxfordu (Engleska) 1778. Ovo djelo uzivalo je veliku popularnost na Zapadu, te nekoliko stoljeca se koristilo kao glavni izvor uputa u hirurgiji pri bolnicama Evrope. Posjedovao je preko dvesta hirurskih instrumenata (zapisano u njemackoj historiji Gescihte der Chirurgie, napisao je A. Grait, a izdata 1898. U Berlinu).
Arapsko postignuce u polju eksperimentalne nauke dalo je zlatno poglavlje u analima znanosti svijeta, te otvorili nove vidike razvoje moderne savremene nauke.
Al-Gazali. U prvim godinama bio je nazora Aristotela slijedeci racionalnu logiku, te veoma plodan pisac. Pored njegove zauzetosti, pisao je oko petnaest stranica dnevno, iz podrucja filozofije, etike, metafizike�Poznata su mu djela: Namjera filozofije, Spas od grijesenja, Neujednacenost filozofije, Prepord religiozne znanosti, Princip srece I druga.
Njegova djela su ostavila veliki uticaj na Tomu Akvinskog i B. Paskala, sto se ocito vide u njihovim djelima, kako kaze Filip Hitti. Poznati americki historicar I orjentalista Dzordz Sarton u svom djelu Uvod u izucavanje savremene nauke I filozofije ukazuje na masovno uzimanje materijala od evropskih velikana Saracena (Arapa-muslimana). Primjer za to je Roger Bacon, Leonardo da Vinci, John Kepler�Ukratko, ocito je da su prepoznatljivi tragovi plagijata, narocito u oblasti optike. Djelo al-Hazena Kitabul-manaziri (Knjiga optike) ekstenzivno je upotrebljavano od ovih evropskih velikana.
Sam R.Bacon bio je student arapskog jezika I na njemu nastalih nauka, koje je prenio krscanskoj Evropi.
Postoji uistinu plejada islamskih filozofa I o svakom nesto reci iziskivalo bi citavu knjigu, pa se zato treba zadooljiti spominjanjem samo nekih. Suhravardi (1163) I njegovo djelo Filozofija iluminacije, prevedeno na engleski (Caravan Books, New York, 1969.) U djelu je sadrzana njegova cuvena poruka covjecanstvu "Pravo ili istinito razumijevanje dogadja se kod onih koji su u konstantnom stanju transformacije, iz visih u vece sfere, snagom sticanja znanja. Vrijedno bi bilo spomenuti I Ibn Arebija I mnoge druge.
Al-Mansur je bio zadnji od poznatih vladara u najvecem procvatu Islama u Andaluziji. On je preuzeo halifat poslije smrti al-Hakema, sina Abdurahmana III, koji je postavio svoga maloljetnog sina Hisama. Sad al-Mansur zastupa Hisama, poduzimajuci sve mjere da eliminise one koji hoce da preuzmu vlast. Al-Manusr se razboli u jednoj ekspediciji protiv krscana I umrije. Poslije toga uslijedi borba za vlast, te zemlja pade u civilni rat. Oko petnaest godina poslije smrti al_Mansura cijela zemlja raspade se u mnoga mala kraljevstva. Dok su muslimani Andaluzije bili jedinstveni u praktikovanju Islama, konstantno su se sirili. Cim su se podijelili, njihova moc je naglo opala. Krscani su to iskoristili, te jednu po jednu malu kraljevinu osvajali. Pod vodstvom Alfonsa VI Kordoba je pala 1236, Valencija 1238, Sevilja 1248, Granada 1492.
Prvi genocid izvrsen je odmah po zauzimanju Barbastroa. Hiljadama muslimana krscani poklase. Evo sta o tome kaze spanski historicar Peter de Gayangoz u djelu Muhamedan ske dinastije u Spaniji, tom II, strana 267: "Bio je redovit obicaj kad krscani osvoje grad snagom oruzja da prvo siluju kcerke muslimana u prisustvu njihovih oceva, a zene u prisustvu njihovih muzeva I familije. Ne postoji pero koje bi moglo izraziti takve zlocine ljudskog bice kaze ovaj poznati historicar. Po naredbi crkve je masakrirano 70 hiljada stanovnika Ubeda cak 70 hiljada zena I djece, a mnostvo odvedeno u roblje, pise Gill Gonzales da Villa. Naimenovani historiograf kralja Filipa III I IV pise: "Institucija koja je najvise odgovorna za zlodjela je inkvizicija koju je predvodio zloglasni Torqvemada. Glavni cilj je bio da sto vise muslimana I zidova pokrste u najkracem mogucem vremenu. Ako je musliman ili zidov odbio da se pokrsti bio je ubijen; ako je bio pokrsten a nije se ponasao kao krscanin (katolik) bivao je ubijen ili spaljen. Masovno prislino pokrstavanje muslimana desilo se na ulicama Kordobe pod vodstvom kardinala Ximens-a, kad je 220 hiljada muslimana nasilno preobraceno u jednom danu, sa uzvicima publike: "Smrt Maurima, pse treba prekrstiti." (A thomson u djelu Krv na krizu, strana 262). Jedan mali ekstrakt iz knjige Spanska inkvizicija od H. Kamen, strana 18: "Mlada trudna zena zvana Elvira osumnjicena je da je heretik sto nije jela svinjsko mesa I sto je mijenjala rublje subotom stavljena je bila na "potro" - najpoznatije inkvizicijsko mucenje (rastezanje tijela na tockovima). Na sesnaestom okretaju priznala je, sto je zadovoljilo inkvizitore. Kaznjena je sa tri godine zatvora I konfiskacijom cijele imovine, a djeca su data crkvi da ih odgaja, dok nikad nije saznala za sudbinu muza. Jedan od bezbrojnih slucajeva mucenja dogodio se Zahri Sidika (krstena kao Marija Gonzales). Uhapsena je kao heretik dok je potajno klanjala I presvlacila se petkom. Stavljena je na potro. U teskim mukama plakala je dok je izgovarala: "Ja nemam sta da priznam, samo se Allaha bojim!" Umrla je u teskim mukama. Dostojevski je na kraju svoga djela Veliki inkvizitor napisao: "Kralj Ferdinand i kraljica Izabella darovali su papi sto mladih robova, pedeset Djevojaka kraljici Napulja, a sama Izabella je imala ogroman broj zena-robova na svome dvoru." Inkvizicija je zaista protuslovna Bozijoj ljubavi. Moze li harmonija vjecnosti prevagnuti to ogromno pacenje nevinih ljudskih bica? Mogu li napaceni I u pepeo pretvoreni ikada oprostiti egzekutorima I Crkvi na Danu obracuna? Mogu li se isusiti okeani krvi I suza majki I djece-kaze Dostojevski. Danas mnoge krscanske institucije kroz radio I TV programe nastoje da umanje vaznost Inkvizicije, ukazujuci da to nije bilo tako uzasno kao sto je prikazano. Jest, uistinu, nije moglo biti gore-ukazuje historija. Sacuvani originali Royal Councila Spanije 1530. Dokazuju krvolocnost Inkvizicije.

Bosna i dinastija Kotromanica.
Poslije smrti Kulina-bana njega naslijedi ban Stjepan. Iako se je pokazivao vjeran papi, nije nista poduzimao protiv bogumila, bojeci se da ne izgubi vlast. Vec godine 1232. Bogumili su toliko ojacali da smjenjuju bana Stjepana a na njegovo mjesto postavljaju Matiju Ninoslava (1232-1250). Pod Ninoslavom bogumilstvo postaje drzavnom vjerom Bosne. On je kao I ban Kulin vrlo vazna licnost srednjovjekovne Bosne. Pod njegovim vodstvom Bosna vrsi jak uticaj I izvan svojih granica. U to vrijeme bjesni borba zimedju hrvatskih plemica Subica i Nelipica, u kojoj bosanski ban podrzava stranu Subica. Ban Stjepan koristi tu situaciju da pripoji Bosni Jadransko primorje od usca Neretve do Dubrovnika, a nesto kasnije on pripoji i Jadransko primorje na sjeveru od usca Neretve do Cetine. Bogumilska vlast ne samo da drzi cvrsto Bosnu u svojim rukama, nego cam vrsi jaku misionarsku sluzbu u Hrvatskoj, Srbiji i Slavoniji. Papa sad koristi neprijateljstvo izmedju Subica i Nelipica, a sa dobrom dozom naklonjenosti Nepilicu koji se zauzvrat nudi papi da povede krizarski rat na Bosnu, sto papa jedva doceka. Vec 22.maja 1337. Papa Benedikt VII upucuje pismo svim hrvatskim vojnim starjesinama da se stave pod zastavu princa Nelipica u borbu protiv Bosanskog bana koji stiti bogumile.
Borba je trajala dvije godine (1337-1340). Rat se odvijao izvan bosanskih granica, tj. u hrvatskoj i Ialmaciji. Borba je prestala mirovnim aktom 1342.godine, a granice ostadose iste. Umre princ Nelipic 1344. I tu priliku madjarski kralj Ljudevit iskoristi da pokori hrvatske magnate. On zatrazi suradnju bosanskog bana, sto ovaj prihvati I tako dodje do ujedinjenja dviju vojski u Bihacu 13.jula 1344. Videci tu jaku vojnu silu, hrvatski velikasi se svi predaju kralju Ljudevitu, osim Subica. Bosanski ban je sada imao nepriliku sa srpskim carom Dusanom (Silnim). Dusan provali sa velikom vojskom u Bosnu I opsjede grad Bobovac. Uprkos svih napora I krvave borbe, Bobovac se junacki odrza, a Dusan se povuce na istok. Mir nije postignut, a ban odbije da da svoju kcerku Elizabetu za zenu caru Dusanu. Uz Elizabetu je trebao da dodje I miraz, a to je Hum. Smrcu bana po bosanskom nasljednjom pravu starosti trebalo je da naslijedi najstariji clan iz familije Kotromanica, a to je bio njegov brat Vladislav. Kako je on bio bolestan, to pravo je preslo na Vladislavovog sina Tvrtka I njegovu majku Jelenu. Tvrtko je jos bio maloljetan, kada je vlast presla u njegove ruke. Njegova ambiciozna majka, kao I okolnosti, natjerali su ga da vrlo rano stupi u odbranu svoje zemlje. Tvrtko je odmah u pocetku svoje vladavine imao neprilike sa madjarski kraljem Ljudevitom, koji je kao zet bana Stjepana Kotromanica smatrao sebe precim od Tvrtka za vladara Bosne. Smrcu kralja Urosa IV - posljednjeg muskog izdanka Nemanjicke dinastije, ta kraljevska familija izumre u Srbiji. Tvrtkov djed Stjepan bio je ozenjen kcerkom srpskog vladara Dragutina. Sad se kod Tvrtka javlja ideja da trazi srpsko prijestolje za sebe. To nije bilo nista neobicno za ono vrijeme, jer su svi kraljevi imali pretenzije na zemlju svojih punaca. To je bilo vrijeme u kojem se I putem zenidbenih veza osiguravalo kraljevstvo. Vidimo da je Ljudevit trazio na temelju zenidbe sa Elizabetom (iz dinastije Kotromanica) da preuzme bosansko prijestolje. Da je Bosna slucajno tada bila slaba, njemu bi to sigurno poslo za rukom. Tvrtko je cvrsto zasjeo na bansku stolicu tek krajem sedamdesetih godina XIV vijeka. To je bilo vrijeme kada je u Srebiji, poslije bitke na Marici 1371., nastalo rasulo I kad je svaki velikas nastojao da prigrabi sto vise zemlje I vlasti za sebe. Banu Tvrtku pripao je veliki zemljisni prostor, od Tare na Drini, pa jugoistocno do Kleka (istocno od Rudog), zatim sve do Prijepolja I manastira Milesevo, te citavo Podrinje I istocni dio Huma. Stekavsi vlast nad velikim dijelom zemlje, Tvrtko se 1377.godine u Milesevu krunisa za kralja Zete, Bosne I primorja. Ubrzo u ratu Tvrtko zauzme Trebinje, Konavle I zupu Drazevice. Granica Bosne na jugoistoku tada se prosirila do izvora Pive I Morace, srednjeg toka Zete, ukljucujuci I manastir Ostrog, te na jug do Kotora. Kralj Tvrtko je 1381. Otpoceo da zida grad Sveti Stepan (Stefan) u Boki, kasnije nazvan Novi, pa onda Herceg-novi. Tvrtko zauzima Hrvatsku juzno od Velebita, u njoj postavlja svoga namjesnika da njom upravlja u njegovo ime, dodijelivsi mu uz to jaku vojsku pod zapovjednistvom bosanskog vojvode. I dalmatinski gradovi Split, Trogir, Sibenik, te otoci Brac, Hvar i Korcula su mu se, nakon izvjesnog opiranja, predali. Njegova kraljevina je bila velicine oko 80.000 km2, a Republika BiH je zapremala povrsinu od 51.299 km2.

Za Tvrtka historicar Stanojevic tvrdi u svom djelu "Istorija srpskog naroda" na str. 124. "da je sa nacionalnog gledista veci vladar od cara Dusana". Tvrtko je biuo najinteligentniji I najsposobniji vladar koga je Bosna ikad imala. Bio je sposoban drzavnik I vojnik. Izgradio je mocnu vojsku, a poceo je da gradi I flotu. Uz to je imao I diplomatskog dara. Pridobijao je gradove I vlastelu povlasticama, a sve crkve je stitio I obilato darivao. Izgradio je veoma solidan sistem upravljanja. U Tvrtkovoj kraljevini prvi put su se od doselenja Slavena nasli u jednoj drzavnoj zajednici etnicki istovjetni narodi. Tada se ljudi nisu razlikovali po nacinalnostima, niti je takvih osjecaja bilo.
Tvrtko je umro iznenada u 52.godini zivota, ostavivsi svojim nasljednicima teritorijalno, vojnicki I finansijski jaku drzavu.

Grabljivo plemstvo
Poslije smrti Tvrtka i u Bosni su nastali, kao sto to uvijek biva nakon smrti mocnog vladara, sukobi i I grabez vlastele oko podjele vlasti I teritorija. Oni su vise od pedeset godine (od 1391 do 1443) postavljali I skidali kraljeve prema svojim zeljama I interesima. U to vrijeme na bosanskom kraljevskom prijestolju izredalo se sedam kraljeva. Tvrka naslijedi njegov mladji brat Stjepan dabisa (1391-1395). Iako je daleko zaostao iza svoga brata u svakom pogledu, ipak su prve dvije godine njegove vladavine prosle u miru. Hrvatski velikasi ne simpatisu veliku moc bosanskog kralja te pocnu suradjivati sa Sigismundom, madjarskim kraljem, protiv bosanskog kralja.Dabisa umre 1395., te bosanski bogumilski velikasi postave Dabisinu udovicu Jelenu uz podrsku najmocnijih velmoza: Hrvoja Vukcica, Sandalja Hranica I Pavla radinovica. Ovi velikani od sad drze kormilo bosanske drzave u svojim rukama. Kralj madjarski Sigismund poduzima novi vojni pohod sa hrvatskim velikanima na Bosnu, da bi pokorio najmocnijeg bosanskog velmozu Hrvoja Vukcica. Oko njega se brzo okupi veliki dio plemica I naroda da porazgovaraju o mogucnostima kako da se suprotstave ogromnoj madjarskoj vojsci. Hrvoje pozove Turke u pomoc I njihovom podrskom potpuno je razbijena madjarska vojska. Turci su se utvrdili u nekim uporistima izmedju rijeka Bosne I Drine. Tad je u Vrhbosni (sadasnjem Sarajevu) postavljena jaka turska posada I osnovan sandzak. Od vladavine Tvrtka II (1421-1443) stvarni gospodar Bosne bio je turski sultan. Tvrtko II je priznao sultanovu vrhovnu vlast i obevezao se na placanje danka od 25 hiljada dukata. Turci su se vec odranije usidrili u Srbiji, nakon pobjede na Kosovu juna 1389.godine, te je sam ishod bitke imao dalekoseznije posljedice ne samo po Srbiju nego I po cijelu istocnu Evropu. Tvrtko II je umro 1444., te bosanski velikasi izaberu za kralja Stjepana Tomasa (1444-1461). Za njegove vladavine Bosna je bila sva u rukama Bogumila. U tom duhu bio je odgojen I sam kralj Stjepan kao pravi I povuceni Bogumil. Da bi se mogao odrzati pred opasnoscu od Turaka, on trazi zastitu od Rima I Zapada. Papski izaslanik za Hrvatsku I Dalmaciju nagovori ga da napusti bogumilstvo I predje na katolicku vjeru. Cak mu papa ponudi I krunu, samo da se prikloni katolickoj vjeri. Tomas odbi krunu, bojeci se revolta u zemlji, ali ipak pridje katolicizmu I date toj vjeri velike povlastice. Kako historicari kazu da je kralj tada napravio fatalnu gresku koja se je strasno osvetila Bosni, kao samostalnoj drzavi. On pocne otvoreno proganjati bogumile. To je rezultiralo masovnim progonom stanovnistva iz Bosne. Narod je bjezao na razne strane, a ponajvise u Hum pod zastitu vojvode Stjepana Kosace. Sad bogumili traze od sultana da povede rat protiv Bosne I da svrgne kralja nasilnika. Odnosi izmedju bosanskog kralja I velikog vojvode Stjepana Kosace poprimaju vrlo tragican obrt. Razlog treba traziti u Tomasevom postupku prema bogumili potaknutom od strane pape.
Vojvoda Stjepan ima velike neprilike u vlastitoj kuci. Bio je veseljak, volio zivot I lijepo drustvo, narocito drustvo lijepih zena. Druzio se sa italijanskim trgovcima, te ga upoznase sa florentinskom ljepoticom Ceciliom. Bio je zapanjen njenom ljepotom, iako je bio vec u poodmaklim godinama. On je doveo na dvor mladu florentinsku ljepoticu uprkos protesta njegove zene Jelene i sina Vladislava. Vojvodina zena i sin bjeze u Dubrovnik. Na njegov zahtjev da se izruce, Dubrovnik odbija to uciniti. Vojska vojvode Stjepana upada na dubrovacku teritoriju u toj tragicnoj epizodi humskih I dubrovackih odnosa, u koju se umijesa i Rim i Bosna. Godine 1451. Stvara se savez Dubrovnika I Bosne protiv humskog vojvode Stjepana Kosace, uprkos cinjenici da je bosanska kraljica bila kcerka vojvode Stjepana. Sukobi su trajali do 1453.godine kada je vojvoda Stjepan izvojevao pobjedu protiv neprijateljske vojske, predvodjene njegovim sinom Vladislavom. U ovome ratu dokazala se je prava moc Bogumila u Humu. Samo njihovom upornoscu I pozrtvovanjem vojvoda Stjepan je mogao dobiti bitku. Odmah poslije toga Stjepan je dobio njemacku titulu "hercega" pa je po njoj I u narodu postao dobro poznat kao "Herceg Stjepan" a na osnovu te titule nazvana I cijela njegova oblast Hercegovina.
On je posljednji vladar tih oblasti koje su Turci koje su Turci za njegova zivota potpuno zauzeli. Moraju se napomenuti zenidbene veze srednjevjekovnih vladara I drugih velikana, sto se cesto pogresno tumaci. Nisu u u ono doba nacionalni osjecaji vodili vladajuce krugove, da dodju u susjedne zemlje. Borba je bila prvenstveno za vlast I opstanak a sve drugo je bilo sporedno. Hrvatski, srpski I bosanski velikasi udruzuju se sa svim I svakim u borbi za ocuvanje licne vlasti, pa makr to nekad znacilo I sukob sa vlastitim bratom ili sinom. Sad ih vidimo u savezu sa Madjarima, Venecijom, ili Osmanlijama, vec kako im interesu u datom momentu diktiraju. Govoriti o nekom nacionalnom osjecaju kod tih ljudi u onom smislu I znacenju kako mi to danas shvatamo, bilo bi pogresno. Ako je Hrvoju, Sandalju Hranicu, Marku Kralejvicu ili Ivanisu Nelipicu trebasla podrska neslavenskih sila u borbi protiv njihovih osobnih rodjaka, oni ni casa nebi oklijevali da tu pomoc zatraze. Srbi cesto I danas bacaju krivicu za sve svoje nedace I probleme na Turke, dakle muslimane, dok zaboravljaju da je imperator Cantakuzen iztsocno carstva pozvao 1354. Godine Turke da ih odbrani protiv nadiruce Dusanove Srbije koja je htjela uzeti Konstantinopol. Bryer kaze u djelu "Vizantija i drevni istok" (New York, P.Hamlin, 1969, str. 21) . I ovdje dolazi do izrazaja ona istina da u istoriji manje odlucuje sentiment, vise interes.
Kralj Stjepan Tomas umre iznenada, 10 jula 1461.godine, a naslijedi ga sin Stjepan Tomasevic (1461-1463), koji je jos snaznije preduzimao pogrom protiv Bogumila. U napadima I progonima protiv ovih (dobrih Bosnjaka) ucestvovali su ne samo Franjevci, nego I srpsko svestenstvo, kako pise S.Cirovic u historijskom djelu "Srednjovjekovne bosanske drzave". Bitka za duse dobrih Bosnjaka nije prestala sve do napada Turaka na Bosnu. Sa idejom ako se okruni kraljevskom krunom dobivenom iz Rima, smatrao je da
bi mogao okupiti narod oko sebe I dobiti jacu podrsku sa Zapada u borbi protiv Turaka. Poruka Stjepana Tomasevica papi Silvi sacuvana na latinskom jeziku jasno govori o ocajnom polozaju bosanskog kralja, koji prekida sa Turcima pod uticajem Zapada, a taj isti ga Zapad u najtezem casu ostavlja na cjedilu. Papa salje svoga legata u Bosnu sa krunom za bosanskog kralja Stjepana. Rano u novembru 1461.godine u crkvi Svete Marije u Jajcu pred sakupljenim plemstvom bude krunisan kraljevskom krunom. On je prvi iposljednji kralj koji je dobio krunu iz Rima, a nosio ju je jedva dvije godine. Tim cinom on je odmah odbacio placanje danka sultanu, a s tim je sebi izrekao smrtnu osudu.

Pad Bosne pod Tursku.
U proljece 1463. Krenula je prema Bosni preko Skoplja, Kosova I Sjenice velika osmanlijska vojska pod vodstvom sultana Mehmeda II "Fatiha". Pocetkom maja Turci su se spustili na Drinu a odatle ostrim marsom krenuli u unutrasnjost Bosne. Vec 19.maja 1463. Fatih s vojskom stize pod tvrdi Bobovac, cija se je posada pod zapovjednistvom vojvode Radaka predala bez borbe vec nakon 3 dana. Brz I neocekivan pad dobro utvrdjenog Bobovca izazva pometnje I obeshrabljenost posada u ostalim gradovima. Tako se odmah predalo I Jajce u cijoj se blizini sultan privremeno utaborio. Kralj Stjepan Tomasevic sklonio se u Kljucu na Sani, gdje su sustigle osmanske prethodnice pod komandom Mahmut-pase. Nakon cetiri dana opsade predao se posljednji bosanski kralj sa svojim stricem Radivojem I drugom vlastelom I doveden pred sultana u Jajce. U nedoumici sta da s njim uradi, odluka bi donesena na osnovu hadisa po kojem "vjernik ne smije dozvoliti da ga iz iste rupe dva puta pecne zmija". Stjepan je prvi puta bio uhvacen u Smederevu 1459., kada mu je sultan oprostio I pustio ga sa zenom Jelenom. Ovaj put sultan odluci da ga, rukovodeci se spomenutim hadisom, pogubi. U julu 1465. Jaci osmanski odredi preduzeli su odlucnu ofanzivu protiv Hercegovine. Turska vojska, pod zapovjednistvom bosanskog namjesnika Isa-bega Isakovica vrlo brzo je zauzela najveci dio Hercegovine I prodrla do dubrovacke granice. Slijedece godine turska vojska zauzima Blagaj-staru hercegovu prijestonicu. Iste godine umro je I herceg Stjepan a naslijedio ga je sin Vlatko. Posljednji dio hercegove zemlje u Bosni Osmanlije su osvojile 1482.godine. Padom Jajca 1463.godine nije bio osvojen cijeli prostor srednjovjekovne bosanske drzave. Osvajanje cijele Bosne je potrajalo je jos narednih 130 godina, a zavrseno je tek padom Bihaca pod tursku vlast 1592.godine. U tom razdoblju nestalo je socijalno-ekonomsko I politicko ustrojstvo srednjovjekovne bosanske drzave, te je uspostavljen osmanski sistem vlasti I privredne strukture. Utsvari, to je razdoblej najveceg uspona osmanskog carstva. Nakon Fatihovih osvajanja, za vladavine njegovog nasljednika Bajazita II, dolazi do teritorijalno-politickog ucvrscenja I velikog privrednog uspona carstva. Njegovi nasljednici Selim I, Sulejman Velicanstveni I Selim II su u razdoblju od 1512 do 1571 prakticno zaokruzili proces osmanskih osvajanja. U tom periodu osmanska drzava razvila se u veliku svjestku imeriju, tako da u XVI vijeku nije bilo nijednog pitanja u medjunarodnoj politici u cijem se rjesavanju moglo zaobici Osmanlije. Beg Husrev, porijeklom Bosnjak, osvojio je vec 1522.godine Knin, Skradin i Slavoniju do Novske., a u Dalmaciji Klis i Vranu. Prosirena je turska vlast I na Ravne kotare, a od Like, Krbave I drugih osnovan je Licki sandzak.. Hrvatska je u ratovima bila skoro opustosena,. Zato su Turci u te krajeve doveli nekoliko hiljada novih srpskih porodica. Kninska krajina, Bukovica i Kotari su tada postali podrucja sa iskljucivo srpskim stanovnistvom. Poslije turske vlasti naselise nekoliko hiljada Srba na dalmatinsko-bosansko-hrvatsku tromedju, oko Srba i Knina uz Savu, Vrbas, Sanu, oko Grahova, Jajca i Tesnja i Prnjavora. Osvojenu Slavoniju Turci su naselili Srbima i Vlasima da omoguce ishranu pogranicnih turskih ceta, dok su bosanske muslimane naseljavali u gradovima, pa su oni ubrzo poprimili islamsko-orjentalni karakter. Istoricar Vladimir Corovic je u svom djelu "Istorija Jugoslavije" (Beograd, 1933) o znacenju ovih seoba napisao: "Mi smo se pod Turcima sirili, ne manje nago kao da smo imali najekspanzivniju svoju drzavu." U XVI vijeku naseljavalo se po Slavoniji muslimansko stanovnistvo iz Bosne Ito prilicno masovno. Najvazniji grad u Slavoniji bilo je Pozega, koja je bila sjediste Sandzaka. Drugi po znacenju grad bio je dobro utvrdjeni Osijek. Tu je sagradjen l566. Godine cuveni most koji je povezivao Slavoniju sa Ugarskom. Osijek je imao 7 dzamija a stanovnistvo je u procentu od oko 95% bilo muslimansko.
Lazna je tvrdnja da smo mi, ili Osmanlije sirili Islam ognjem I macem, kako neki historicari hoce da nas ocrne. To je posvjedocio, pored Vladimira Corovica, I profesor I istoricar Vjekoslav Skaric u djelu "Sirenje islama u Bosni I Hercegovini": "Da je Islam doista na taj nacin siren, zar bi bilo Krscanstva na balnkanskom polutoku. Sta je smetalo Turcima da poslije onog uzasnog sloma pravoslavaca u "Bitci pod Varnom", na Kosovu polju ili Mohackom polju, istrijebe pravoslavlje iz ovih krajeva. Nasuprot, Turci su zatekli na Balkanu oko jedan milion pravoslavaca, a kada su se povukli sa Balkana ostavili su sedam miliona." Naprotiv, nasi krscani, koji sebe hoce da prikazu uzorom svjetske tolerancije, istrijebili su Islam iz Like, Slavonije, Dalmacije I Srbije. Bogumili nisu prelazili na Islam silom, na sto je vec ranije uakazano.
Turci su imali obicaj ponuditi nemuslimanima da prime Islam. Iza ponude ostaje da svako slobodno odluci da li ce primiti ili odbiti. U tome nema nikakvog prisiljavanja, kako Kur`an kaze. Ali, za duse njihovih obicnih sljedbenika borili su se prvo pravoslavni I krscanski svescenici I franjevci. Osmanlije su pravoslavne stocare svuda za sobom vodili I naselili njima brojne dijelove Bosne I Hercegovine u kojoj prije osmanskih osvajanja nisu imali cak nijednog manastira. Dakle, za vrijeme vladavine Osmanlija podignuti su brojni manastiri uz njihovu pomoc, kao na primjer: manastir Ozren, Tamna, Papraca, Vozuca, Mostanica, Gomionica, Liplje, Hrmalj, Zitomislic, Trebinski manastir 1508. U Sarajevu i Mostaru su sagradjene saborne crkve . u Slavoniji Pakra, Orahovica. U Dalmaciji je samo od 1524 do 1537.podignuto devet crkava i nekoliko manastira uz pomoc Turaka. Veci broj crkava I manastira u Fruskoj gori. Tu su Rankovac, Beocin, Sisatovac, Petrovica i Vrdnik. Cak je I u Budimu za vrijeme Turske sagradjen manastir Grabovac, pa "zasto se prikrivaju te cinjenice", pise Vladimir Corovic.
Podignut je spomenik palim borcima na Kosovu polju sa naslovom "za krst casni I slobodu zlatnu." Istina je das su Milos Obilic I braca Jugovici borili se za krst casni. Ali te njihove junaki nije trebalo slaviti u skolama gdje je bilo muslimanske djece i traziti od njih prilikom ispita da deklamuju kosovske pjesme. Zar se moglo od njih traziti da slave I velicaju one koji su se borili za krst casni? Nasuprot, nigdje se u udzbenicima nisu spominjali bosnjacko-muslimanski junaci kao: dzerzelez- Alija, Mujo I Halil Hrnjica, Tankovic Osman, Tale Licanin I drugi, cije junastvo ne zaostaje za Markovim I Milosevim. Jest da su se oni borili protiv krsta I zato o njima nema nista u nasim skolskim citankama. Prilog za Orjentalnu filozofiju XV i XVI vijeka, Sarajevo, navodi da je dzerzelezAlija historijska licnost. Istakao se u akcijama protiv haranja Sarajeva od despote Grgurevica. Kult ovog proslavljenog gazije podupiran je I sa sluzbene strane. Po zauzecu Budima tamo je po zapovijedi sultana Sulejmana, bila podignuta tvrdjava u "gerz-Aljas" sa njegovim nadgrobnim spomenikom kenotaf, kao I jedna tekija, dok je na budimskoj kapiji, i to simbolicno okrenut prema Becu bio objesen buzdovan "gerz-Aljas-babe". U bosnjackoj se narodnoj epici najcesce slave mejdani I junacki podvizi brace Hrnjice Muje I Halila iz Kladuse. Uz njih je obavezno bio Tale-Licanin iz Orasca. Spominju se jos Murat i Omer. Po predanju Hrnjice su bile rodom iz Knina. Poslije oceve smrti doselili su se u Kladusu u prilicno siromasnom stanju. Mujo Hrnjica je usred banjalucke carsije, gdje je isao nekim poslom, u otvorenom sukobu ubio jednog uskockog (hajduckog) harambasu i nekoliko pripadnika uskoka. Za to njegovo junastvo saznao je tadasnji Ibrahim-pasa Memisbegovic, koji je u Velikoj Kladusi sagradio braci Hrnjica kuce I dao im agaluk, uz obavezu da cuvaju granice na Krajini. Od tada su Hrnujice cijelog zivota suzbijale uskocke upade, a istovremeno I sami cetovali po Ravnim Kotarima i Kordunu. O tome pripovijedaju razne epske pjesme. Replika pjesmarice stare oko 200 godina nalazi se u mojoj licnoj biblioteci. Turci nisu sprjecavali prepisivanje I stampanje crkvenih knjiga I drugih rukopisa, kao sto se to cuje I prepricava u javnim sredstvima informisanja (TV, radio, literature i stampe). Akademik I historicar Vladimir Corovic zabiljezio je da je u XVI vijeku prepisano preko 700 raznih biblijskih rukopisa. Turci su dozvolili da se jedna veca stamparija prenese iz Mletaka u Gorazde, 1519.godine, dok su stamparije radile u Gracanici 1539., Milesevu 1544, Beogradu 1552. i mnoge druge.

Srpska pravoslavna crkva je imala svoju potpunu samoupravu u vrijeme Turske. Ona je bivala I postavljala svoje patrijarhe I episkope, koji su bivali samo potvrdjivani od strane Turske carevine. Obnovljena srpska pravoslavna crkva nije bila samo vjerska nego u isto vrijeme I politicka organizacija srpskog naroda. To istice Vladimir Corovic u svojoj Istoriji Jugoslavije na strani 312. Pod vlascu obnovljene pecke patrijarsije bio je ujedinjen, po prvi put u svojoj historiji cio srpski narod zahvaljujuci Osmanlijama, spominje Corovic. U to vrijeme desio se veliki pogrom u Spaniji, kako je vec prethodno spomenuto. Preko Sjeverne Afrike Zidove su tada primale svbe islamske zemlje a najvise Turska, a u samoj Bosni se naselilo preko 25 hiljada Jevreja. Osmanska drzava kao bliskoistocna sila koja je daleko prodrla na Balkan I u Evropu garantovala je pravoslavcima, katolicima I Jevrejima, kao zasticenim manjinama, zivot I imovinu u skladu sa temeljnim principima Islama. Uistinu, dopustala je da slobodno ispovijedaju vlastitu vjeru I vode nacin zivota kakav im odgovara. Ta zastita nemuslimana u islamskoj drzavi bila je znacajan cinilac vojnog uspjeha Osmanlija. Kod mnogih hronoloskih I historijskih zapisa prihvatanje Islama od Bogumila desilo se u jednom danu, masovno, odmah po padu Jajca. U tom predanju 36 hiljada bogumilskih porodica pohrlilo je kod jajca da se pokloni sultanu I prihvati Islam. Tu se odmah 30 hiljada za vojsku sposobnih Bosnjaka zaklelo Sulejmanu za janjicarske odrede. U turskim analima taj broj je nepojmljiv. Pita se kako bi se toliki broj ljudi tu prehranio, kada se je sam sultan povukao sa vojskom u unutrasnjost carstva odmah po zauzecu jajca, upravo zbog nedostatka hrane za ljude I stoku. Sumnjivim brojem od 30 hiljada dobrovoljno regrutiranih vojnika u samo jednom danu, ako taj broj uporedimo sa cinjenicama da je sam korpus sto je napao Jajce brojao 12 hiljada ljudi. Ocito je da se brojke daju proizvoljno, kazu turski zapisi.


BITKA NA MOHACKOM POLJU.
Evo kako Safvet-beg Basagic opisuje bitku na Mohackom Polju u svojoj knjizi Bosna I Hercegovina na strani 27. i 28., te Mustafa Imamovic u djelu Historija Bosnjaka, strana 241. i 242. Sulejman Velicanstveni odluci da digne veliku vojsku na Budim (Budimpesta), te naredi Husrev-begu da pokupi bosansku I hercegovacku vojsku. Husrev-beg je tu naredbu izvrsio, te 25. Ramazana 932. G. po H. (1529 n.e.) sa 20.000 konjanika predje preko Save prema Zemunu, gdje ga doceka Sulejman Velicanstvenio, pa se skupa uputise prema Mohacu. Turska I bosanska sila stigose 29.avgusta na Mohac. Brzo se zametnu bitka. Veliki vezir sa nekoliko hiljada svojih delija prvi navali na ugarske oklopnike, koje su vodili Palatin Peteni i biskup Tomari. Turci udare silno u srce ugarske vojske, a potom orkan od 40 hiljada bosanske I smederevske vojske munjevitom provalom potuce ugarsku vojsku. I sam ugarski kralj Ljudevit II ne zna se se sigurno kako je okoncao: da li se utopio bjezeci mohackim mocvarama ili je poginuo. Vec pocetkom septembra sultan Sulejman je taborovao pred Budimom, dok je vojska opsjedala grad u kojem se nalazila Ferdinadova posada. Nakon sest dana opsade, posada je predala tvrdjavu. Sulejman je izdao naredbu da noko ne smije dirnuti ni u cije dobro. Dakako, to se nije svidjalo akindzijama, jer je Budim kao prestonica Ugarskse bio najbogatiji grad. Jos za vrijeme svecanosti na budimskom dvoru, Sulejman je sa vojskom nadirao prema Becu. Opsada utvrdjenog austrijskog glavnog grada pocela je sredinom augusta 1529.godine. Jurisi na grad smjenjivali su se jedan za drugim punih 18 dana. Turci su srusili nekoliko kula, te napravili ogromnu stetu u utvrdjenim gradskim zidinama. Posljednji juris je izvrsen bez zeljenog uspjeha negdje u sredini oktobra 1529. Godine, nakon cega je sultan naredio povlacenje. Cilj ovog Sulejmanovog pohoda nije bila opsada Beca nego da se Ferdinand navuce u bitku na otvorenom polju, ali do takve bitke nije doslo. U ovoj bici ucestvovala je I bosanska vojska koja je brojala oko 25 hiljada vojnika. U tom pohodu osvojeni su mnogi dijelovi utvrdjenih gradova u Ugarskoj, Stajerskoj I donoj I gornjoj Austriji. Ovaj pobjedonosni pohod Sulejmana Velicanstvenog otvorio je povoljne uslove za mirovne pregovore, koje je zelio Ferdinand, nakon sto mu je zemlja uveliko opustosena. Po mirovnom ugovoru u Carigradu, koji je zakljucen pri koncu 1533., sultan je zadrzao Ugarsku, a Ferdinandu je priznato samo ono sto je tada stvarno kontrolisao. Sada je dosao kara-Mustafa-pasa da upravlja imperiojom u trenutku njene historijske prekretnice. On je doveo posljednji put Osmanlije prek kapiju Beca cije je moguce osvajanje otvaralo Osmanlijama puteve prema Zapadu I Evropi. Osmanska moc je konacno zaustavljena pred samim Becom, a kola su se okrenula strmoglavice I nikada vise trajnog oporavka. Bosnjaci su bili neposredni sudionici tog historijskog procesa. Francuzi da bi oslabili Habsburgovce kao svoje glavne suparnike u Evropi su uspjeli uvjeriti velikog vezira kara-Mustafu-pasu da zauzme Bec, sto njegovim predhodnicima nije poslo za rukom. Na proljece 1683. Vezir Mustafa-pasa Cuprilic (zvani kara-pasa) skupi veliku vojsku u Edinama, na pohod za Bec. Svakako, u toj velikoj vojsci morali su se naci Bosnjaci. Njih je vodio bosanski namjesnik Hizir-pasa. Sredinom jula pocela je opsada Beca, koja je trajala punih 60 dana. Iznurenim braniteljima tvrdjave prispjela je pomoc. Poljski kralj Sobietcki, na celu velike vojske od 70 hiljada ratnika, od kojih 26.500 konjanika, sa oko 145 topova. Na uzvisici Kahlenberg kod samogf Beca, u toj odlucujucoj bici, Sobietcki razbije turske snage, kojim je zapovjedao sam veliki vezir Mustafa-pasa Cuprilic. Vecina te razbijene turske vojske prikupila se u Budimu. Tri godine po neuspjehu osvajanja Beca, tj. juna 1686., izgubili su Turci Budim-najvazniji bosnjacki centar, sjeverno od rijeke Save. Sa Bosnjacima su se povlacili I Jevreji (Sefardi) prema Sarajevu. Rat se brzo prenio na granice Bosne. Austrijanci su bili veoma aktivni, narocito na frontu prema Bosni. U borbama na granicama Bosne narocito su se isticala dvojica katolickih (hrvatskih) svestenika, u funkciji hajduckih, uskockih cetovanja. To su Marko Mesic u Lici I Luka Ibriosimovic u Slavoniji. Oni su zapoceli prisilno pokrstavanje muslimana-Bosnjaka u tim predjelima. Svecenik Mesic je stekao takve zasluge da ga je papa naimenovao apostolskim poslanikom za Liku. Hiljade Bosnjaka je nestalo I silom pokrsteno, dok franjevacke arhive cuvaju podatke o njihovom pokrstavanju. To j uistinu bila cijena kojom je Austrija naplatila svoj mir sa turskom carevinom. Sarajlije se oglasavaju kod sultana da im pruzi pomoc jer su iscrpljeni stalnim slanjem vojske I novaca za ratove, te isticu da je dobar broj ljudi stradao od gladi I kuge. Stanovnistvo je obuzeto strahom, jer je veliko pomanjkanje hrani, municiji I novcu, pa I u vojnoj sili, a grad Sarajevo se nalazi u bijedi I nesposoban je za ratovanje. Din-dusmani su dobro obavijesteni, a grad moze vrlo lahko pasti I stradati.

NAPAD AUSTRIJE NA BOSNU.
Znajuci tu situaciju u Bosni, austrijski ferdmarsal, princ Eugen Savojski prikupi povecu vojsku, te sa hrvatskim banom u kooperaciji udari na Bihac, kljucno mjesto za daljnja osvajanja Bosne. Habzburska vojska od oko 130 hiljada ljudi, sa 32 topa, udari na Bihac 9.6.1697.godine. Nakon sto su tri sedmice uspjesno odolijevali opsadi, Bosnjaci su izasli iz tvrdjave I u otvorenom protivnapadu porazili neprijatelja I natjerali je u bezglavo bjezanje. Sad Eugen Savojski udari po drugom pravcu, predje Savu kod Broda, te skoro bez otpora osvoji Doboj, Maglaj I Zepce, tepreko Vranduka spusti se u vec napustenu Zenicu. Krene potom na Kakanj, te ga popali, pa preko Visokog dodje pred Sarajevo. Za sam grad Savojski kaze da se nalazi na sirokom prostoru, te da ima 120 lijepih dzamija. Stanovnici grada su Bosnjaci I nesto Turaka. Svom silom Savojski navali na grad, pa vidje da se tvrdjava ne moze zauzeti, jer su se gradjani dobro spremili na otpor. On zapali donji grad. Za to vrijeme jurisnici su pljackali I silovali stanovnistvo grada. Posto je zima bila na pragu, princ Eugen je odmah sa vojskom I plijenom, te zarobljenicima krenuo nazad prema Savi. Na putu je pljackao I palio svca bosnjacka imanja. Vec u pocetku novembra je presao Savu I napustio Bosnu. U domacim izvorima se vrlo malo govori o ovoj katastrofi Bosne I Sarajeva. Iz jedne poruke upucene sultanu vidi se da su u pozaru mnoge dzamije popaljene, avecina njihovih imama I mujezina pobijeno. Od Beckog rata pa nadalje, sve komsijske drzave I njihovi domaci pomagaci
bore se da iskorijene muslimane Bosnjake iz ovih predjela. Sve se to to dogadja u vrijeme vjerske netrpeljivosti u krscanskoj, katolickoj Evropi. Ideoloski izvori genocida nad Bosnjacima u savremenom dobu leze u zelji balkanskih, prije svega srpskih, crnogorskih I hrvatskih vladajucih struktura da njihovom eksterminacijom stvore svoje-etnicki ciste teritorije. Pokolj Bosnjaka u C.Gori izvrsen je za vrijeme vladike Danila Petrovica. Vladika je na Bozic 1702., na samo badnje vece, pred zoru, poklao sve Bosnjake-muslimane u tim predjelima C.Gore. Dokazi o tome se zasnivaju na spisu samog vladike (Gorski Vijenac) u kojem on govori o izgonima muslimana. To nije prvi slucaj u evropskoj historiji da se pokolj i lIkvidacija vjerskih neistomisljenika vrsi na noc velikih krscanskih blagdana. Poznata je I sicilijanska vece pokolja 1282., te pariska vece pokolja kalvanista 1572. Crnogorska hajducija nije prestajala. Bosanski namjesnik Numan-pasa Cuprilovic I hercegovacki Becirbeg Cengic udarili su u ljeto 1714. Na Crnu Goru. Kada su stigli na Cetinje, vladika Danilo je pobjegao u Kotor pod mletacku zastitu. Ostali namjesnici dali su pasi uvjerenje da ce ostati mirni I pokorni. U povratku je Numan-pasa poveo preko 2000 Crnogoraca sa porodicama I naselio ih na slabo naseljenu glasinacku visoravan kod Sarajeva. U to vrijeme Osmanlije su osvojile na jugu Grcke Peliponez, a bitka na bosansko-dalmatinskom ratistu vodi se sa promjenjljivom srecom. Najteza bitka vodjena u u avgustu 1515. Kod Sinja, gdje su osmanlijske snage, pod komandom bosanskog vodje Mustafe-pase Celica pretrpile poraz. Od tog vremena se u sinju svake godine 14.augusta odrzava viteska igra zvana 'alka', kojom sinjani slave uspomenu na pobjedu nad Turcima. Takve igre I maskare, sjecanje na pobjede nad muslimanima susrecu se po cijeloj Evropi, od Spanije preko juga Italije do Dalmacije. To nigdje u muslimanskom svijetu takvih ratnickih igara nema. Poraz kod Sinja nije obeshrabrio Mustafa-pasu, koji je nakon kratkog predaha povratio dalmatinsku granicu, gdje je porusio sve kule. Povlaceci se, Dalmatinci (Mlecani) su minirali svoju najvecu tvrdjavu Gabelu u noci sredinom marta 1760. I pobjegli. Zadatak je dobio Osman-pasa Trenbinjac da je popravi, naseli I cuva.

RAT SA AUSTRIJOM.
U objavi rata austrijski car Karlo VI upucuje proglas bosanskim muslimanima, trazeci lojalno drzanje prema austrijskoj okupacionoj vojsci. U proglasu je stajalo da bosanski muslimani ("Turci") koji zele primiti krscanstvo mogu slobodno ostati na svom imanju, a oni koji to ne ucinu neka idu kod im se svidja. Kada je Rusija zaratila sa Turskom tada je na zapadne granice turskog carstva (na Bosnu) napala Austrija kao saveznik Rusije. Bilo je to 1737-1739. Austrijska vojska je bila pod komandom princa Josipa Hildbughouzera, a hrvatska vojska pod komandom hrvatkog bana. Bosansku vojsku predvodio je sposobni vojskovodja Ali-pasa Hecimovic, tadasnji vezir u Bosni. Austrijsko-hrvatska vojska otpoceja je operaciju na cetiri odvojena pravca. Plan je bio da istog dana njihove trupe predju bosansku granicu, te osvojiti zemlja bosanska po svaku cijenu.
1.Pukovnik Raunnach napada iz Like na Ostrovicu;
2.ban hrvatski Esterhazi udara pravcem prema Buzimu, a
3.pukovnih Halvasar napada na Ljesnicu kod Zvornika, dok
4.princ Hildburghauzen krenu sa glavnom silom prema Banjoj Luci. Prvi udari Raunach na Ostrovicu i to 18. jula 1737. Razvi se ljuta bitka i Bosnjaci tesko porazise austrijsku i hrvatsku licku vojsku. Ban hrvatski Esterhazi pade pod tvrdim Buzimom.
Valvasarevi carevci iznenada navalise na Ljesnicu, opljackaju je I zarobe oko 400 zena I djece, onda zapale cijeli grad. Sad navalise na tvrdi Zvornik pa ga opsjednu. U bici prsa u prsa porazi Ahmed-pasa carevce, te zarobi vise oficira, vojnika, zaplijeni municije i raznih ratnih sprava.

Bitka kod Banje Luke.
Glavna sila kojom je zapovijedao princ Hildburghauzen sakupila se u Pakracu I blizoj okolini. Vec 15. Jula predjose Savu kod Gradiske a u Trn kod Banje Luke stignu 24. Jula.
Iz Trna krenu u dvije kolone I isti dan stignu pred Banju Luku. Austrijanci su uglavnom mirovali do 28.jula I za to su vrijeme iskopali rovove oko cijelog Donjeg Sehera. Nocu 28. Jula postavljene su dvije topovske baterije sa po 12 topova na Juznom brdu I otpoce granatiranje tvrdjave Kastel. Kako se ustanovilo da je razmak prevelik I da je s toga mjesta nemoguce ugroziti tvrdjavu, slijedece noci oni postavise dvije topovske baterije blize tvrdjavi. Tada je otvorena zestoka vatra na tvrdjavu, ali su banjalucani silovito odgovorili iz svojih topova po neprijateljskoj vojsci. Na travnickom polju skupila se bosanska vojska sa svih strana, s kojom je Ali-pasa krenuo preko Jajca I tu se susreo sa pobjednicima ostrovske bitke na celu sa Mehmedom Fidahicem, najazasluznijim sinom ponosne Bosne tih teskih dana. Kod Krmina presla je bosanska vojska preko Vrbasa neopazena od Austrijanaca, te preko Ljubaceva, Memica, Bastaha i Ponira stigla do Starcevice I spustila se sirokim putem na banjalucko polje 4.augusta. Vojska je bila rasporedjena ovako: Na desnom krilu bio je Mehmed-beg Fidahic sa krajiskim kapetanima, a na lijevom alajbezi iz cetvrtog sandzaka sa vojskom, dok je u centru bio Ali-pasa sa janjirama I vojskom iz 32 kotara. Oko podne zapocne strasna bitka I nakon dva sata Bosnjaci izvojevase pobjedu. Od carevaca vise nadje smrt u Vrbasu nego sto je palo na bojnom polju. Do zalaska sunca bilo je pet jurisa, a kada je pao mrak Austrijanci su se poceli povlaciti istim putem kojim su I dosli. Strasna bitka je bila kod gradskog mosta. Dok su Bosnjaci prokrcili put do tvrdjave Kastel, gazeci preko stotina mrtvih austrijskih vojnika. U dnevniku princa Hildburghauzena zabiljezeno je da je vidjeno kako se po pet austrijskih vojnika hvata za rep jednog konj nebi li nasli spas na drugoj obali Vrbasa. Smatra se da se rijeci utopilo oko 1000 austrijskih vojnika. U prvom su jurisu poginula tri konja pod Fidahicem, a on-ranjen gologlav I sa isukanom sabljom zaletio se medju neprijatelje I sa laksim ranama uspio se vratiti nazad. Ali-pasa mu zamota ranu, dade mu svoga konja I dolamu, pa se on opet stavi na celo svoga krila. Samo takvim junastvom-kaze Basagic-Bosnjaci su mogli tolikoj sili odoljeti. Prema sluzbenom austrijskom izvjestaju naslo je smrt na bojistu 6000 vojnika, dva pukovnika, jedan major, dva konjicka kapetana, dva baterijska kapetana, dva porucnika, ranjena tri kapetana i tri porucnika. Austrijanci su ostavili na ratistu 12 topova, tri lumbarde, 2300 satora I baraka, 15 hiljada bureta baruta, vise stotina sablji, velik broj volova I druge stoke I dobar broj vojske je zarobljen. Bosnjaci su tjerali austrijsku vojsku 3 dana, dok je ona preko Gradiske uzmicala prema Hrvatskoj. Historicar (Zagrepcanin) iz tog vremena po imenu Smiciglas pise u svom djelu Povijest Hrvatske, Zagreb 1879, na strani 310. Da je Hildsburgauzen potukao Turke kod Banje Luke a onda se povukao. Dok su ove borbe vodjene u Bosni, austrijska vojska je vodila ofanzivu na Nisu, Krusevcu i Novom Pazaru. Ali, kad su Austrijanci dozivjeli poraz kod Vidina u Bugarskoj, demoralisana vojska je bjezala sjeverno prema Dunavu. Turci su ih stigli kod Grocke (blizu Beograda) 23.jula 1738. I potpuno ih razbili. Austrija je bila prinudjena da sklopi mir I napusti podrucja ispod Save i Dunava, ukljucujuci i Beograd. Ove pobjede bosanske vojske, potpomognute u zavrsnom dijelu rata jedinicama iz Turske, spadaju medju najvaznije dogadjaja u historiji Bosne za turske uprave, jer su sprijecile Austriju da jos tada pokori Bosnu, a uz to su jos podigle ratoborni dih Bosnjaka. Ovo je toliko vazno da je trebalo da se trebalo slaviti I u skolske udzbenike uvesti. Tako nesto ne bi propustili ni pravoslavci ni katolici. Ova pobjeda je utoliko veca sto je izvojevana potpuno neovisno od Turaka, pametnom strategijom i herojstvom Bosnjaka. Da vocstvo Bosnjaka nije motivisalo I mobiliziralo sve sto je bilo sposobno za odbranu, bila bi to propast za Bosnu I njeno stanovnistvo. Poslije ovog rata Bosnom je vladao najduzi period mira u njenoj visevjekovnoj historiji, skoro 50 godina, ako se izuzmu neke provale I napadi hrvatskih uskoka na neke pogranicne gradove. Evo ih nekoliko: zrinjski I kninski kapetani sa 2000 hrvatskih vojnika spuste se po noci u blizini Kozarca I posakrivaju se u bliznjim sumama, da cekaju dok se Bosnjaci sakupe u dzamiju na dzumu, pa da onda naprave juris. Mujezin sa munare opazi neprijatelje I pomrsi im racune. Muslimani ih protjeraju preko kozarskih visoravne na drugu stranu Save u Hrvatsku.
Hrvatski uskoci oko Kupe I Korane dodju nocu pod Ostrozac, I pod okriljem mraka pomocu ljestvi nekoliko ih pokusa da udju u grad I otvore kapiju, da bi cete usle I napravile pokolj ostrozackih muslimana. Slucajno jedna zena dojeci dijete primjeti neprijatelje u gradu pa obavijesti kapetana Besirovica o slucaju. On hicem iz puske probudi Bosnjake, a iznenadjeni Hrvati se bezumno dadose u bijeg.

Dubicki rat.
Nakon pedeset godina spornog mira I unutrasnjih previranja, te privredne I drustvene stagnacije, izbio je rat izmedju Austrije i Turske 1788. Austrija je vrsila pripreme za novi pokusaj osvajanja Bosne, slanjem agenata koji su prikupljali podatke vojnog karaktera.
Austrijski agenti su imali podrsku franjevackog biskupa iz Kreseva fra Augustina Botes-Okica. Objavom rata car Josip II uputio je poruku bosanskom stanovnistvu da mu jamci punu slobodu ukoliko se mirno preda. Cim je primila nepovoljan odgovor, Austrija je odmah uputila armiju prema Bosni. Uputila je dva korpusa ukupne sa 51 hiljadu vojnika, te hrvatskih od 39 hiljada vojnika. Prostor od dalmatinske granice, tj. od mora pa do Dubice, pokrivao je hrvatski korpus sa spomenutim brojem vojnika. Od Gradiske do Sapca postavljen je slavonski korpus od 12 hiljada vojnika, a kod Beograda dodatne snage koje su djelovale prema jugu Srbije. Bosansku vojsku su uglavnom sacinjavali Bosnjaci-muslimani sa neznatnim ucescem Turaka. Turska je u maju 1788. Preko Sarajeva za Krajinu poslala 300 tovara municije. Glavne borbe su se vodile oko Dubice. Stoga je ovaj rat ostao poznat kao Dubicki rat. Za tri godine ratovanja austrijska vojska je pod komandom cuvenog feldmarsala Gideona Ernsta uspjela samo da zauzme tvrdjavicu Dresnik, te Dubicu, Novu Gradisku i Cetingrad. Za ferdmarsala Gideona je nepojmljivo kako su tako tvrdi ti bosanski gradici I kako se Bosnjaci u njima herojski brane, te sa kakvom lahkocom se znaju ponovo usanciti kada im se probije jedna linija. On im je za to odao najveca priznanja. Kada se ferdmarsal neobavljena posla u Bosni pridruzio slavonskom korpusu sa nadom u bolju ratnu srecu. Nekog veceg uspjeha Austrijanci nisu imali ni na frontu u Srbiji. Osvojili su Sabac, a na slozenoj operaciji opkoljavanja i opsade Beograda su potrosili cijelu prvu polovinu ovog vojnog pohoda. Austrija se u Srbiji oslanjala najvise na srpske cete koje su hajdukovale bez uspjeha. Sad se vec ukazivalo da od dalekoseznog austrijskog projekta nece nista biti. Rusenju turskog carstva Isuprotstavila se Engleska I Pruska. U isto vrijeme je izbila Francuska revolucija 14.07. 1789., koja je strasno uzdrmala feudalnu Evropu. Tako je doslo do mirovnih pregovora, sto je rezultiralo mirom izmedju Austrije I Turske u Svistovu kod Beograda, koji je potvrdio uspostavu granica prema predratnom stanju, a prema istom ugovoru Bosni je Austrija vratila Dubicu i Gradisku, a zadrzala Cetingrad. Ostrozacki kapetan Hasan-beg Besirevic je vec u proljece slijedece godine napao Cetingrad I oslobodio ga. Od tada se granica Bosne prema Austriji nije mijenjala sve do Berlinskog kongresa 1878.

Napoleon (1769-1821)
Za vrijeme Napoleona Austrija vodi rat sa Francuskom. U aprilu 1809. Njene snage napadaju Bavariju, koju je Napoleon 1805. osvojio od Njemacke. Austrija se nadala da ce pokrenuti cijelu Njemacku protiv Francuske. Napoleon pozove trupe iz Spanije te zauzme Bec 12.maja 1809. Beckim mirom Napoleon Bonaparte dobi ilirske provincije od Austrije. Vec 1910. Napoleon je u zenitu svoje moci. Pored nekih promasaja u Spaniji I Portugalu, smatrao se tadasnjim sharlemagne (sarlmejnom Evrope). Rastao se savojom prvom zenom Zozefinom koju je jako volio, ali je bila nerotkinja. Ozeni se nadvojvotkinjom Meri Luis, kcerkom austrijskog vladara Francisa, koja mu je rodila sina 1811. Ruski car Aleksandar nnije postivao odredbe Tilsitskog ugovora. Prethodno su dva vladara podijelila podrucje Evrope. Napoleonu je priapala zapadna a Aleksandru istocna polovica. Sigurno obecanje Rusije da ce napasti kopnom Britansku Indiju i osloboditi je od Engleza nije izvrseno. Napoleon se osjetio prevarenim, pa je skupio svoju vojsku kod Varsave u Poljskoj da napadne Rusiju. To je bila najveca armija koju je Evropa ikada vidjela. Ona je brojala 612 hiljada vojnika.iz skoro svih krajeva zapadne Evrope. Napoleon je predpostavio da mu nece biti potrebno vise od mjesec dana da osvoji Rusiju. Ruska armija brojala je 118 hiljada vojnika, te se odmah povukla pred nadmocnom Napoleonovom silom. Ruski komandant armije Kutuzov odluci da brani Moskvu (Borodinskom bitkom septembra 7., 1812.g). U okrsaju Rusi se povukose preko rijeke Nare. Napoleon udje u praznu Moskvu koja je bila sva u plamenu. Sad napoleon trazi pregovore sa Rusima, koji to odbiju. Cekajuci skoro mjesec dana na odgovor koga nije bilo, Napoleon se poce povlaciti iz bojazni od zime, opasnosti od nestasice hrane za vojsku i 300 hiljada konja. Novembra 1812. Pade veliki snijeg a temperatura se spusti ispod 40 stepeni. Povlaceci se u grad Smolensk, nastade ogromna oskudica hrane, te bolest zavlada kod vojske. Tu je Napoleon pretrpio najveci gubitak vojske. Stalnim zasjedama I napadima ruskih jedinica bi otezano povlacenje vec dobro icrpljene Napoleonove armije. Napoleon je stigao u Pariz 18.decembra, prije saznanja Evrope za njegov poraz. Proracunato je da se od 620 hiljada vojnika koje je poveo na Rusio vratilo samo 120 hiljada. Ruski gubici su bili 200 hioljada mrtvih i 150 hiljada ranjenih. Po povratku u Pariz Napoleon je uspostavio diktaturu. Uveo je nove takse a ubrzo poceo I novu moblizaciju vojske. Cijela Evropa je bila nezadovoljna Napoleonovim rezimom, a nezadovoljstvo je rapidno raslo I u samoj Francuskoj. Austrija u to vrijeme izjavi rat Francuskoj, a ubrzo joj se pridruzise sve evropske drzave. Najveci poraz Napoleonu bijase bitka za Lajpcig poznata kao "Bitka nacija" (oktobra 16-19., 1813.). Francuska armija je bila rasturena u male grupice. U januaru 1814. Francuska je napadnuta sa svih strana od Austrije I njenih saveznika. Vec 30. Marta saveznici su stigli do kapija Pariza. Napoleonovi marsali uspjeli su da ubijede Napoleona da abdicira, pa se on povuce 6.aprila. Saveznici ga poslase u zatocenistvo na ostrvo Elbu na Mediteranu. Tu je Napoleon bio dobro informisan o situaciji na kontinentu. U 45.godini pun snage, sposobnosti I nadarenosti nije se mogao lahko pomiriti sa sudbinom poraza. Iznenada odluci da se vrati, pa je vec 20. Marta 1815.bio u Parizu. Ponovo je uzeo vlast, usvajajuci duh revolucije. Na plebiscitu je dobio nesto vise glasova od kralja. Odnah je to iskoristio I sakupio armmiju da se suprotstavi saveznickim evropskim trupama koje su vec opsijedale granice Francuske u znak nezadovoljstvo ponovnim Napoleonovim preuzimanjem vlasti. U ratu do kojeg je doslo, Napoleon porazi Belgijance I Pruse kod Lignya juna 16. 1850., dva dana kasnije, kod Waterlooa udje u bitku sa Englezima. Zametnu se strasna bitka. Napoleon je bio na domaku pobjede, kad se pojavise Prusi na celu sa Bluscerom kao pojacanje Britancima. Sreca se okrenu na drugu stranu, pa uprkos herojskoj borbi stare Napoleonove garde on izgubi bitku. U Parizu on abdicira u korist svog sina Napoleona II 22. Juna 1815. Po svaku cijenu htio je da otplovi za Ameriku, ali Englesi to sprijecise. Saveznici su se slozise da ga posalju na ostrvo Svetu Helenu kao zatocenika. Slobodno se mogao kretati, ali uz politickog cuvara. Citao je I pisao memmoare, slusao klasicnu muziku, citao engleske novine, kartao se, a narocito je volio citati orjentalnu filozofiju Islama. U Egiptu je izjavio da je zelio primiti Islam, jer je to religija buducnosti. Napoleon je pokazao prve znakove bolesti 1817. Izgledao je kao da ima cir ili rak na stomaku. Bolest se rapidno pogorsala pocetkom 1821. Te ga oborila na postelju. Maja 5 su se cule njegove zadnje rijeci koje je s mukom sapatom izgovorio: "Boze, �moj sin lider armije!" Umro je istog dana, 5. Maja 1821 u 5:45 p.m., sa nepunih 52 godine zivota. Sahranjen je u Rupert Valley. Nadgrobni spomenik nije nosio njegovo ime, nego samo rijeci: "CI-(Ovdje lezi). Napoleon je ostavio trajne institucije, cvrste mase, na cemu je moderna Francuska zasnovana. Administrativni sistem policije "decode Napoleon", sudski sistem, finansijski sistem, univerzitete I vojne akademije. Ostavio trajni utisak na istoriju Francuske I Evrope.


Borba za nezavisnost od Osmanlija.
Veliki nacionalni uspjeh nasih predaka digao je san pouzdanja I ponos Bosnjaka. Postepeno slabljenje osmanlijskog carstva I sve veci zulum vlasti nad domacim stanovnistvom sve vise se pokazivalo uzrokom nezadovoljstva I nemira. U raznim dijelovima Bosne I Hercegovine pojedini namajesnici I kapetani namecu sve vise svoju volju narodu. To postepeno dovodi do sukoba izmedju Bosnjaka I turske vlasti na nacionalnoj bazi. Bosnjace traze sve vise da smanje utjecaj turske vlasti I da o sudbini Bosni licno vise odlucuju. Osmanlije se tome protive, pa cesto salju vezire I izaslanike, kao Dzelaliju, Abdurahmana I druge, koji su u pokusajima da uguse bune smakli najvece bosanske sinove.

Nastavice se,

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.Respond to this message   
AuthorReply
Fatima
(no login)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
July 26 2005, 11:46 PM 

Fine,
Ovo je prava stvar.Cudi me da je hrvati nisu smakeli,zato sto je govorila istinu.


Poznata historicarka za srednji vijek, prof. Zagrebackog sveucilista, Dr. Nada Klajic, koja je 1989 izdala knjigu Srednjovjekovna Bosna. Ona je prva medju historicarima naucno dokazala da Bosna nije nikad pripadala ni srpskim ni hrvatskim zemljama, I njen suverenitet bi dolazio u pitanje za period koji je historijski zanemarljiv. Drzava Bosna je prema Nadi Klajic samonikla tvorevina kakve su bile I Hrvatska, Raska I Duklja. Ona je znanstveno dokazala da hrvatski I srpski historicari nemaju osnova da tvrde da je Bosna pripadala bilo kojoj strani. Ona otkriva pravi kljuc zasto se krivotvori historija ranog perioda srednjovjekovne Bosne. Njena je teeza da je bosanska drzava medju svojim susjedima najstarija drzava. Ona je ustanovila I objavila tragove I cinjenice o postojanju bosanske drzave.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finefair
(Login Finefair)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
December 31 2005, 10:51 AM 

Ova famozna stvar treba se prevesti na ENGLESKI.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finii
(Login Finii)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
January 26 2006, 9:29 PM 

Koliko vremena treba da prvedes na engleski-Finefair

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
iskreni
(Login iskreni)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
January 24 2007, 11:45 PM 

Ovo je fenomenalna serija.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finii
(Login Finii)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
September 16 2007, 1:17 AM 

Jedan od najvecih razloga sto BH
Narod jos stoji po strani je njegovo
stoljecno-vjekovno negiranje koje su podupirali razni
povjesnicari-historicari svojim laznim i izmisljenim
povjesno-historijskim teorijama .

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.


(Login Wiktor20)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
June 9 2008, 1:06 AM 

Bogomili (Bogumili) su Makedonskog podrijetla. Ali radi veliki teror Viznantije i srpska dinastija Nemanjici oni se kriju po planinama Makedonskim. Zbog toga u Rekanski kraj u zapadna Makedonija i danas zive Makedonski Muslimani (nazvani Torbesi- neki smatraju da je to pogrdni naziv jer su prodali svoju vjeru za torbu sira, ali najvjerojatno je zato sto Bogomili su uvijek sa sobom nosili svoju torbu). Kako i da je najveci dio Bogomila zivi po planinama Bosanskih i Hercegovackih. Bogomili su takodjer nazvani i Babuni, po planina Babuna, a selo Bogomila od gdje se pretpostavuje da poticu Bogomile postoji i danas i se nalazi u blizini Velesa (u staroj drzavi poznat kao titovi), a tamo se nalazi i pomenuta planina Babuna.Mozete li mi preporuciti neku strucnu knjigu koja se bavi Bogumilima. Na Makedonskog ima par knjiga koja se bave uglavnom Makedonskim Bogomilima. Pozdrav iz Makedonije.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Visnjevac
(Login _Visnjevac_)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
June 11 2008, 5:34 AM 

Pozdrav Viktore

Bogumili kao sljedbenici Crkve Bosanske nisu bili priznati od Katolicke crkve cak stavise bili su protjerivani osudjivani kao pagani. Isto su bili tretirani i sa Istoka, tako da dokuemnti o njima su brisani i unistavani. Naci ces ih samo u bibliotekama i to specificnim bibliotekama, koje nece biti voljne da svakome daju uvid u te stvari.
Bogumili su dakle Bosnjani, odnosno Bosnjaci danas koje nazalost ista sudbina prati ali su ipak odrzali svoju samostalnost i nezavisnost vjekovima. Neces svugdje naci ljude takvog morala i kareaktera. Vecina ljudi slijepo prati i slusa svoje religijske vodje bez obzira da li su to u stvari zlocini (Srebrenica koju su srpski popovi naredili i odobrili) ali Bosnjani su dostojni svojim principima i jedan vrlop ponosan narod.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.


(Login Wiktor20)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
July 3 2008, 11:27 AM 

Cuo sam da u bibliotakama na Malti, je bilo dokumenata o Bogomilima (ili Bogumilima), ali to treba da se proveri. Da su Bogomili kasnije konvertirali u Islam pokazuje to sto, Makedonci Muslimani zive u tim predelima gdje su ranije ziveli Bogomili.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.

(Login bajazit)

Bosnjaci su bili i ostali

No score for this post
August 16 2008, 6:03 PM 

Selam alejkum

Najvaznija stvar vezana za Bosnjake jeste njihov historijski kontinuitet, taj slucaj nije sa katolicima i pravoslavcima. Posebno opce je poznato da srbi nisu nikada ni postojali to je izmisljotina sila iz XIX vijeka usmjerena ka destabilizaciji Osmanlija.

Bitna stvar, Islam je oslobodio mnoge narode, pa i Bosnjake izveo ih tame nevjerstva na put istine. A sto se tice teritorije, zna se do Beca insallah

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finious
(Login Finious)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
October 18 2008, 10:46 PM 

Zaista dobra stvar

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.

(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
October 28 2008, 5:36 AM 

BAJAZITU SMRDO USRANA LJIGAVA POSEREM TI SE NA "SVIJETLI" ISLAM HAHAHAHHAHAHAHAHHAHA ! MAJMUNE USRANI BOSANCEROSI POMUSLIMANCENI RVATI I SERBI KOJI PRODADOSE SUPAK TURCIMA NEMAJU CEMU DA SE DICE ! TVOJ "SVIJETLI " ISLJAM JE NAJLJESE ZASTUPLJEN U AVGANISTAN PAKISTAN ITD ITD U SVAKU DRZAVU USRANU JAD BIJEDA TEROR KLANICE KAOS ,E "SVIJETLO" LI VI JE BRAVU GLUPI SELJACKI HAHAHAHAHAH U PICKU MATERIMU HAHAHAAHA ! JELI KAKO BI TI BILO U TO SVIJETLO KAD BI TIEBE NEKI STARI RAPALI PEDOFIL KA STO JE BIO MUMAED SA SVOJIJEH 53 GODINE I DA NABIJE NA KURAC TVOJE DIJETE OD 9 KA STO JE NABIJA AISJU A ???? BILI I TEBE SIJEVALO SVIJETLO KA NJOJ A ???

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.

(Login Zvek_Zivi_Cetinjanin)

E SVIJETLOGA LI ISLJAMA SUNCE TI KALAISANO HAHAHAHHAHAHAAAHA

No score for this post
October 28 2008, 5:40 AM 

The following list offers only an abbreviated glimpse of the hellish lives Afghan women are forced to lead under the Taliban, and can not begin to reflect the depth of female deprivations and sufferings. Taliban treat women worse than they treat animals. In fact, even as Taliban declare the keeping of caged birds and animals illegal, they imprison Afghan women within the four walls of their own houses. Women have no importance in Taliban eyes unless they are occupied producing children, satisfying male sexual needs or attending to the drudgery of daily housework. Jehadi fundamentalists such as Gulbaddin, Rabbani, Masood, Sayyaf, Khalili, Akbari, Mazari and their co-criminal Dostum have committed the most treacherous and filthy crimes against Afghan women. And as more areas come under Taliban control, even if the number of rapes and murders perpetrated against women falls, Taliban restrictions --comparable to those from the middle ages-- will continue to kill the spirit of our people while depriving them of a humane existence. We consider Taliban more treacherous and ignorant than Jehadis. According to our people, "Jehadis were killing us with guns and swords but Taliban are killing us with cotton."



Taliban restrictions and mistreatment of women include the:

1- Complete ban on women's work outside the home, which also applies to female teachers, engineers and most professionals. Only a few female doctors and nurses are allowed to work in some hospitals in Kabul.

2- Complete ban on women's activity outside the home unless accompanied by a mahram (close male relative such as a father, brother or husband).

3- Ban on women dealing with male shopkeepers.

4- Ban on women being treated by male doctors.

5- Ban on women studying at schools, universities or any other educational institution. (Taliban have converted girls' schools into religious seminaries.)

6- Requirement that women wear a long veil (Burqa), which covers them from head to toe.

7- Whipping, beating and verbal abuse of women not clothed in accordance with Taliban rules, or of women unaccompanied by a mahram.

8- Whipping of women in public for having non-covered ankles.

9- Public stoning of women accused of having sex outside marriage. (A number of lovers are stoned to death under this rule).

10- Ban on the use of cosmetics. (Many women with painted nails have had fingers cut off).

11- Ban on women talking or shaking hands with non-mahram males.

12- Ban on women laughing loudly. (No stranger should hear a woman's voice).

13- Ban on women wearing high heel shoes, which would produce sound while walking. (A man must not hear a woman's footsteps.)

14- Ban on women riding in a taxi without a mahram.

15- Ban on women's presence in radio, television or public gatherings of any kind.

16- Ban on women playing sports or entering a sport center or club.

17- Ban on women riding bicycles or motorcycles, even with their mahrams.

18- Ban on women's wearing brightly colored clothes. In Taliban terms, these are "sexually attracting colors."

19- Ban on women gathering for festive occasions such as the Eids, or for any recreational purpose.

20- Ban on women washing clothes next to rivers or in a public place.

21- Modification of all place names including the word "women." For example, "women's garden" has been renamed "spring garden".

22- Ban on women appearing on the balconies of their apartments or houses.

23- Compulsory painting of all windows, so women can not be seen from outside their homes.

24- Ban on male tailors taking women's measurements or sewing women's clothes.

25- Ban on female public baths.

26- Ban on males and females traveling on the same bus. Public buses have now been designated "males only" (or "females only").

27- Ban on flared (wide) pant-legs, even under a burqa.

28- Ban on the photographing or filming of women.

29- Ban on women's pictures printed in newspapers and books, or hung on the walls of houses and shops.


Apart from the above restrictions on women, the Taliban has:

- Banned listening to music, not only for women but men as well.

- Banned the watching of movies, television and videos, for everyone.

- Banned celebrating the traditional new year (Nowroz) on March 21. The Taliban has proclaimed the holiday un-Islamic.

- Disavowed Labor Day (May 1st), because it is deemed a "communist" holiday.

- Ordered that all people with non-Islamic names change them to Islamic ones.

- Forced haircuts upon Afghan youth.

- Ordered that men wear Islamic clothes and a cap.

- Ordered that men not shave or trim their beards, which should grow long enough to protrude from a fist clasped at the point of the chin.

- Ordered that all people attend prayers in mosques five times daily.

- Banned the keeping of pigeons and playing with the birds, describing it as un-Islamic. The violators will be imprisoned and the birds shall be killed. The kite flying has also been stopped.

- Ordered all onlookers, while encouraging the sportsmen, to chant Allah-o-Akbar (God is great) and refrain from clapping.

- Ban on certain games including kite flying which is "un-Islamic" according to Taliban.

- Anyone who carries objectionable literature will be executed.

- Anyone who converts from Islam to any other religion will be executed.

- All boy students must wear turbans. They say "No turban, no education".

- Non-Muslim minorities must distinct badge or stitch a yellow cloth onto their dress to be differentiated from the majority Muslim population. Just like what did Nazis with Jews.

- Banned the use of the internet by both ordinary Afghans and foreigners.

And so on...


 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finious
(Login Finious)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
November 15 2008, 12:03 AM 

Hoce li biti prevod na engleskom kako je neko obecao.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Marko5
(Login Marko5)
Bosnia & H. Forum Mods Group

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
December 7 2008, 2:50 PM 


 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finious
(Login Finious)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
December 11 2008, 11:54 AM 


 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Marko5
(Login Marko5)
Bosnia & H. Forum Mods Group

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
December 14 2008, 11:45 PM 

http://www.youtube.com/watch?v=6OZ3s0BcSxs

Ovo je govorio hodza i veliki vernik islama a ti postujes bajke anti Hriscana koji imaju cilj da prodaju sarenu lazu. Gledaj bolan nebio hodza sam priznaje istinu o Muhammedu. Zar vas nije sramota smatrati poslanikom takvoga coveka?

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finious
(Login Finious)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
December 15 2008, 12:10 PM 

Slicno, ali i mnogo suptilnijima i temeljitijima Srbi su se pokazali 1918. godine, nakon sto je Makedonija postala srpskom pokrajinom. Uobicajene ispitivacke metode bile su: drobljenje noznih prstiju cekicem, busenje zuba te mrcvarenje muskih i zenskih spolovila. Makedonke su cesto bivale bicevane, pretucene, silovane te izlozene drugim groznim mucenjima kao sto je lijevanje benzina pod pazuh i slabine i zatim potpaljivane. O tim mucenjima, o smjestanju usijana zeljeza zenama na pravo mjesto, jednom francuskom novinaru, pohvalio se 1932. godine tadasnji jugoslavenski ministar unutrasnjih poslova Zika Lazic.

Edith Durham takodjer pise da je zelja srpskih i crnogorskih vojnika da iskorijene ne samo islam nego i katolicanstvo pokazana kroz rezanje noseva sa slika svetaca, koristenje raspela kao meta za gadjanje, bacanje hostije s oltara i razna druga oskvrnuca u nekolikim crkvama. Da njihova razmisljanja nisu nista bolja, niti su se ista promijenila, potvrdjuje srpski odnos prema sakralnim objektima iz rata 1991-1995. Oni i tada govore Mi znamo kako vi katolici drzite do svojih crkava, da je to srce vasega zivota i vaseg identiteta. Ako vam srusimo crkvu, tj. taj kohezioni centar, srusili smo vam sve. A onda je posao s vama i vasom likvidacijom upola zavrsen. Isti odnos pokazali su i prema islamskim bogomoljama, ni jedna dzamija na prostoru pod srpskim nadzorom nije ostala. A scenarij unistavanja, masakriranja i ubijanja do u detalje prakticiraju i ponavljaju sada na Kosovu. Zasto je sve tako tesko je odgovoriti. Pravi odgovor mogu dati samo Srbi!
http://www.bosnafolk.com/mozaik/spisak.php

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finious
(Login Finious)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
December 31 2008, 1:02 AM 


 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Marko5
(Login Marko5)
Bosnia & H. Forum Mods Group

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
January 14 2009, 3:40 PM 

By DONNA ABU-NASR, AP
posted: 3 HOURS 5 MINUTES AGOcomments: 0PrintShareText SizeAAARIYADH, Saudi Arabia -Saudi Arabia's most senior cleric was quoted Wednesday as saying it is permissible for 10-year-old girls to marry and those who think they're too young are doing the girls an injustice.
The mufti's comments showed the conservative clergy's opposition to a drive by Saudi rights groups, including government ones, to define the age of marriage and put an end to the phenomenon of child marriages.
"It is wrong to say it's not permitted to marry off girls who are 15 and younger," Sheik Abdul-Aziz Al Sheikh, the country's grand mufti, was quoted as saying.
"A female who is 10 or 12 is marriageable and those who think she's too young are wrong and are being unfair to her," he said during a Monday lecture, according to the pan-Arab Al-Hayat newspaper.
Al Sheikh's comments come at a time when Saudi human rights groups have been pushing the government to put an end to marriages involving the very young and to define a minimum age for marriage. In the past few months, Saudi newspapers have highlighted several cases in which young girls were married off to much older men or very young boys.
Though the mufti's pronouncements are respected and provide guidance, the government is not legally bound by them.
On Sunday, the government-run Human Rights Commission condemned marriages of minor girls, saying such marriages are an "inhumane violation" and rob children of their rights.
The commission's statement followed a ruling by a court in Oneiza in central Saudi Arabia last month that dismissed a divorce petition by the mother of an eight-year-old girl whose father married her off to a man in his 50s.
Newspaper reports said the court argued that the mother did not have the right to file such a case on behalf of her daughter and said that the petition should be filed by the girl when she reaches puberty.
Responding to a question about parents who force their underage daughters to marry, the mufti said: "We hear a lot about the marriage of underage girls in the media, and we should know that Islamic law has not brought injustice to women."
The mufti said a good upbringing will make a girl capable of carrying out her duties as a wife and that those who say women should not marry before the age of 25 are following a "bad path."
"Our mothers and before them, our grandmothers, married when they were barely 12," said Al Sheikh, according to Al-Hayat.
There are no statistics to show how many marriages involving children are performed in Saudi Arabia every year. And it's also not clear whether these unions are on the rise or whether people are hearing about them more now because of the prevalence of media outlets and easy access to the Internet.
Activists say the girls are given away in return for hefty dowries or as a result of long-standing custom in which a father promises his infant daughters and sons to cousins out of a belief that marriage will protect them from illicit relationships.
Copyright 2009 The Associated Press. All rights reserved. This material may not be published, broadcast, rewritten or redistributed.
2009-01-14 12:31:18

Zar je moguce da takva krmetina postoji?

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finious
(Login Finious)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA

No score for this post
October 4 2009, 10:50 PM 

Jos niko nije preveo na engleski

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Current Topic - KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA  Respond to this message   
  << Previous Topic | Next Topic >>Return to Index  
Find more forums on PoliticsCreate your own forum at Network54
 Copyright © 1999-2014 Network54. All rights reserved.   Terms of Use   Privacy Statement