<< Previous Topic | Next Topic >>Return to Index  

KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)

July 19 2005 at 1:32 AM
No score for this post
Fine  (no login)

 
KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)
OD NAJSTARIJIH VREMENA DO DANAS


Veliki nacionalni uspjeh nasih predaka digao je san pouzdanja I ponos Bosnjaka.

Postepeno slabljenje osmanlijskog carstva i sve veci zulumi vlasti nad domacim stanovnistvo dovode do sve izrazajnijeg nezadovoljstva naroda. U raznim dijelovima Bosne i Hercegovine pojedini namjesnici i kapetani namecu sve vise svoju volju narodu. To postepeno dovodi do nemira i sve otvorenijih sukoba izmedju Bosnjaka i turske vlasti. Bosnjaci nastoje umanjiti utjecaj turske vlasti nastojeci da o sudbini Bosne sami odlucuju. Osmanlije se tome protive, pa salju vezire i izaslanike kao Dzelaliju, Abdurahmana da uguse bune i ustanke. U tim krvavim kaznjenickim mjerama turci ubijaju najvece bosanske sinove. Sam Dzelalija je pogubio preko 300 bosanskih velikana, medju njima i glasovitog Ilhamiju.

Od 1850 do 1852 zloglasni poturceni Licanin Mica Latas poznatiji kao Omer-pasa Latas, postavljen je za zadastkom da skrsi otpor bosnjaka. Svojom surovoscu I potocima krvi pobijenih bosnjaka slomio je otpor, ali i snagu Bosne cime je svjesno ili nesvjesno pripremio njen pad pod austrijsku vlast. Kulminaciju bosnjacke borbe protiv Osmanlija predstavlja ustanak koji je podigao Husein-kapetan Gradascevic, zvani "Zmaj od Bosne". Tada su Bosnjaci pod njegovim vocstvom po prvi put jasno postavili zahtjev za autonomiju Bosne i Hercegovine.

Bosanski vezir Ali-Namik Moralija pokusao je pocetkom 1831 godine privoliti bosanske velikane na poslusnost i prihvatanje novih turskih reformi. Bosnjacki kapetani i vodje su se sastali u Tuzli, i tu izabrali za svog vodju kapetana Huseina Gradascevica. Dogovorili su se da odbace reforme, da se odupru posebnom uvodenju poreza i prikupljanju nove vojske, te ustupanju podrinjske nahije Srbiji. Tu nahiju je drzao proslavljeni bosnjacki junak Fidahic. Izborom Husein-kapetana nisu bile zadovoljne sve vodje u Bosni a narocito Ali-aga Rizvanovic i Smail-aga Cengic iz Hercegovine.

Bosna je bila jace pogodjena reformama nego Hercegovina. U njoj je bilo vise vojnicko-politickog plemstva, janjicara i vezira, te je bila i bogatija nego Hercegovina. To je dovelo i do politicke prevlasti, pa je Bosna uvijek bila ta koja je odredjivala politicki pravac pasaluka.

Gradascevic sa svojim pristalicama krene na put prema vezirskom Travniku da se obracuna sa Namik-pasom kao glavnim predstavnikom stambolskog sultana. Vezir se utvrdi u gradu, ali Husein-kapetan potpuno razbi njegove branioce, a Namik-pasa se preda da bi spasio glavu. Bosnjaci stavise pod oruzje 25 hiljada vojnika, te 13 aprila 1813. krenuse iz Travnika. U Busovaci im se pridruzi jos vojnika, pa se odatle zajedno uputise prema Kaceniku u Kosovu. Turska vojska je brojala 21 hiljadu vojnika pod velikim vezirom Mehmedom Resid-pasom. U velikoj bici 18.aprila 1821, Bosnjaci izadjose kao pobjednici. Resid-pasa pobjeze prema Skoplju ostavivsi topove i velik ratni plijen.
Bosnjaci ne umjese iskoristiti sjajnu pobjedu. Husein se pokaza vecim vojnikom nego politicarom. Resid-pasa ga prevari, obecavsi da ce mu omoguciti “ferman o autonomiji” i postaviti ga za vezira, samo ako se sa vojskom vrati kuci. Husejin-kapetan tom obecanju nasjede, ne trazeci nikakvu pismenu garanciju. Sa velikim slavljem Husejin je docekan u Sarajevu. Poslije kraceg zadrzavanja, otpracen je u Travnik gdje je poceo upravljati. Ferman o imenovanju nije stizao, kako mu je obecao veliki turski vezir. Osam mjeseci Husejin-kapetan je bio vezir Bosne. Narod ga je zvao "Zmaj od Bosne", a on se potpisivao kao "Husein-pasa".
Njegov pecat, narucen iz Skoplja, je izgledao ovako:
U sredini je stajalo “Uzdam se u Velikog Stvoritelja; Rob mu Husein." Na krajnjim rubovima kruznice u sedam polja stajalo je: "pomoc je od Boga i pobjeda skora; obraduj vjernika; Bog nam je dosta, on je nas Upravitelj, Gospodar i Zastitnik; Nema snage osim Boga Velikoga."
Ispod spomenutih sedam polja je sedam uzvika: "O Ponosni, o Slavni, o Mocni, o Darazljivi, o Milosni, o Pokrovitelju I Oprosnice!"

Vrlo je znacajno spomenuti kako se u toj situaciji ponasao srpski knez Milos Obrenovic. On ocito nije bio pasivan. Cak je prije bitke savjetovao Bosnjake da se okane bune, te tvrdio da ce ih on izmiriti sa sultanom. Kada to nije urodilo plodom, Obrenovic je i prijetio kapetanu Gradascevicu…

4.jula 1832. u drustvu sa Fidahicem, Mujagom Zlatarevicem i mnogim svojim vjernim pristasama Husein Kapetan Gradascevic zapoce posljednju bitku pred zidinama Sarajeva. Rame uz rame borise se ovi velikani. Cak osam konja poginu pod "Zmajem od Bosne". Turska vojska KaraMahmud-pase mrvise se pred bosnjackim naletima i kad poraz turaka bi na pomolu, stigose im u pomoc Hercegovci Ali-aga Rizvanovic i Smail-aga Cengic sa svijezim snagama. To i odluci o krajnjem ishodu borbe koja se zavrsi porazom Huseina-kapetan-Gradascevica .

Nakon poraza, Gradascevic je sa vojskom krenuo u pravcu svog Gradacca. Tamo se nije dugo zadrzavao, jer je KaraMahmut poslao za njim potjeru. Rano u zoru 15. Juna, Gradascevic predje rijeku Savu kod Zupanje na tlo Slavonije. Vjerovao je da ce ga Austrijanci prihvatiti kao vezira, ali se u tom prevario. Austrijanci su mu konfiskovali sve sto je sa sobom imao. Trazio je da ga upute caru Franji u Bec, ali je od kneza Metternicka dobio samo pismeno obavjestenje da se licno obrati sultanu s molbom za pomilovanje, a da ce se car Franjo za njega licno zauzeti. Austrijski poslanik u Carigradu je javio da je Turska pristala da pomiluje Husejin-kapetana. U oktobru je stigao ferman kojim je Gradascevicu i Fidahicu dozvoljeno preci u Tursku ili Austriju, ali ne i da ostanu u Bosni. Sve njihove pristalice su mogle ostati u Bosni.


Tek nakon dugog kolebanja, Gradascevic i Fidahic preselise u Tursku. Bilo je to u decembru 1832. Sultan ponudi Gradascevicu visoki cin upravitelja nad nizamom, ali Husein odbi, pa zato, zajedno sa Fidahicem, biva prognan u Trapezund.
Umro je, u Carigradu prije nego je odluka o progonu mogla biti realizovana. Desilo se to kad mu je pozlilo, dok je uzimao abdest.
Pokopan je na Ejjubu 30.jula 1833. Za mezar mu se i danas zna. On je bio posljednji kapetan Gradacca. Evo kako su "Zmaja od Bosne" opisali oni koji su ga znali.

Kad je umro bilo mu je 30 godina, bio je osrednjeg stasa, blagog i donekle sumornog pogleda. U osmjehu su mu se skladno mijesale radosti tuga. Njegove krupne oci su bile zasvodjene gustim ukrstenim obrvama. Bjelina njegove koze ukazivala je uistinu dzurdzijanski tip njegove majke. Bio je to vjecito ponosni Bosnjak. Jedva bi se moglo vjerovati da se pod ovim naoko ne bas jakim nego prije njeznim tjelesnim stasom mogla sakrivati takva licnost. Vojnicka mudrost, velika upornost, a narocito licna hrabrost bile su njegove odlike.
Iskren i marljiv musliman "on je brizljivo vrsio odredbe svoje vjere i propise Kur`ana. Nizasto na svijetu ne bi on propustio svoj namaz (dnevnu molitvu)."
Cesto ga se moglo I na duznosti cuti kako u sebi uci Kur`an. Uzdrzavao se alkoholnih pica, zabranjenih Kur`anom. Umro je u cvijetu mladosti, a bio je najznamenitija licnost svoga doba medju Bosnjacima.

Franjevacki hronicar fra-Jako Baltic pise da se vezir Husejin-Kapeten- Gradascevic “prema krscanima cinjase pravedan”. Ali osvrnimo na tretman"Zmaja od Bosne" u bivsoj jugoslavenskoj historiografiji. Ovaj oslobodilacki pokret minimiziran je i omalovazavan. Predstavljan je i kao beznacajna "buna", Da se u ovom slucaju nije radilo herojstvu bosnjackog naroda, vjerovatno bi se ovaj pokret velicao kao ustanak protiv osmanlijskog carstva. Zar se moze govoriti o “buni”, ako nekom podje za rukom da podigne i stavi pod oruzje 25 hiljada ljudi i tom vojskom porazi tursku vojsku. Ocigledno radi se o manipulacijama historijskim faktima koje nisu novina na ovom tlu, posebno kad je potrebno umanjiti bosnjacki historijski i kulturni identitet.

U vrijeme herojske borbe Husein-Kapetena-Gradascevica i cijelog bosnjackog naroda za autonomiju, Srbija je 1830. dobila status vazalne autonomne knezevine u okviru Osmanskog carstva. U periodu od 1830 do 1867. Srbijaanci su izvrsili masovne zlocine nad bosnjackim muslimanima. Pobijeni su ili protjerani svi muslimani iz Beograda, Uzica, Sapca, Smedereva, Kladova, Loznice, Valjeva, Pozege, Cacka, Saokola i drugih mjesta.
Oduzeto im je preko milion hektara obradive zemlje, 100 hiljada zgrada i oko 300 hiljada grla stoke. Unisteno je oko 600 dzamija. Protjerani su najvecim dijelom naseljeni u Bosni. Negdje oko1876. Godine u Srbiji na podrucju juzne Srbije: Nisa, Vranja, Pirota, Prokuplja, Toplica i drugih gradova, muslimansko stanovnistvo klano, silovano pljackano ili prisilno prevodjeno u pravoslavlje.

Poznati srpski politicar i historicar Stojan Novakovic pise da se od 1804. godine u Srbiji vrsi generalno istrijebljavnje muslimana i naroda neslavenskog etnickog porijekla. Dr. Jelenic, historicar, pise u svome djelu "Kultura i bosanski franjevci" (na strani 207): “…. Fra-Ante Knezevica, franjevac i historicar, kojega je biskup Strosmajer poslao 1869. u Beograd da kod srpske vlade vidi kako bi se Bosna I Hercegovina oslobodila od Turaka, razgovarao jesa tadasnjim srpskim kraljevskim namjesnikom Blaznjavcem, koji mu je obecao pomoc srpske vlade za oslobodjenje Bosne. Namajesnik je savjetovao da krscanska raja podigne ustanak u Bosni i da odmah, na pocetku, daju proglas muslimanima da se prekrste ili sele, a ako ne prihvate ni jedno, onda preostaje da se isijeku." Fra-Ante nije pristao na pokolj muslimana, na sto mu je Blaznjavac odgovorio: "Ne verujte im, muslimani su pasije vere i dok budu u toj pasijoj veri, vi nikada mira imati necete. I mi smo ih morali istrebiti iz Srbije, jer nisu bili zahvalni na dobrima koja smo im ukazali.."
Historicar Stojan Novakovic u svom djelu "Ustanak na dahije" na strani 194. Kaze: "U Karadzordzevoj je vojci bilo muslimana, medju njima i dvojica hodza. Kada je Karadordzeva vojska pocela paliti muslimanske svetinje u Karanovcu (sadasnje Kraljevo) hodze su stale pred dzamiju i molile da je postede. Karadzordze je na to prividno pristao, ali poslije ipak poslao nekoliko vonika da dzamiju zapale.

AGRARNO PRAVO I ODNOSI ZA TURSKE VLADAVINE

Agrarno pravo, Safarski zakon, utvrdjen je za svakih sest sandzaka Bosanskog vilajeta. Po toj naredbi, posjednik zemljista je vlasnik koji to zemljiste moze uz saglasnost drzave prodati, zamijeniti, ili ostaviti svojim nasljednicima. Lice koje zemlju drzi pod zakup nema vlasnicko pravo na istu, a njegov zakup ima nasljedni karakter. Posjednik ga ne moze ukloniti sa zemlje koju drzi I obradjuje, osim ako zakupnik (kmet) trajno zanemari zemlju, te odbije bez razloga da placa zakupninu I ne pokazuje znakove ikakvog poboljsanja, sto se sve mora sudski dokazati. Medjusobnim pismenim ugovorom regulise se odredjeno vrijeme zakupa. Ako bi zakupnik ili kmet napustio zemlju prije nego sto je zavrsena sjetva, morao bi nadoknaditi posjedniku svu proisteklu stetu.


Kmet ima prioritet kupovine zemlje, ukoliko vlasnik odluci da proda zemlju. Bilo kakva gradnja na zemlji. Bilo kakve gradnje na zemlji posjednik moze da izvodi uz informisanje kmeta. Ako je kmet napravio neku zgradu ili zasadio voce, te napusta zemlju, vlasnik je obavezan da mu isplanu naknadu. Zemljoposjednik ne smije kmeta koristiti za bilo kakve svoije radove ili projekte, niti ga smije istjerati iz kuce da bi se sam naselio. Ovaj zakon ostao je pravno na snazi u BiH sve do austrijske uprave.

AUSTROUGARSKA OKUPACIJA BiH 1878. I ANEKSIJA
Na sjednici Berlinskog Kongresa 1878. dat je na debatu clan 14 San-Stefanskog ugovora. Ovaj clan se odnosio na prijedlog engleskih delegata da se Austrougarskoj povjeri mandat uprave nad Bosnom i Hercegovinom. Sve prisutne sile su prihvatile ovaj prijedlog osim Turske, koja se suprotstavila, tvrdeci da i sami Bosnjaci traze da ostanu pod Turskom. Njemacka i Engleska su izvrsile velike pritisak na turske delegate da prihvate odluku Kongresa. Vec u pocetku jula turska vlada je prisla ozbiljno razmatrati ovaj slucaj. Austro-ugarska je potpisala mandat, uz privolu Turske, da moze okupirati i upravljati Bosnom, te ta prava Bosnjaka nece pretrpjeti povrede faktom okupacije, a da ce se okupacija smatrati privremenom.

Vlada BiH kao prvi akt odbacila je diktat i odluku velikih evropskih sila o davanju mandata Austro-ugarskoj o okupaciji BiH, i izdala odluku da ce voditi rat za odbranu zemlje. Berlinskim ugovorom su izmijenjene samo jugoistocne granice BiH prema Crnoj Gori. Srbija je dobila Mali Zvornik i nezavisnost. U Novopazarskom Sandzaku, koji je razdvajao Srbiju od Crne Gore, ostala je i dalje turska uprava do 1912. godine tj. do izbijanja Prvog Balkanskog rata. Vlada Austrije je uvjeravala velike sile da ce joj biti potrebna samo jedna pleh-glazbena ceta za realizaciju odluke Berlinskog kongresa. Umjesdto cete, medjutim, Franjo Josip je na kraju za slamanje otpora Bosnjaka morao angazovati armiju od oko 300 hiljada vojnika, prema 93 hiljade iskljucivo bosansko-muslimanske vojske.

Dok su Bosnjaci vrsili ubrzane pripreme za oruzani otpor, vec iz Bosanske Gradisce, Broda, Samca, Kostajnice, Vrgorca i Imotske, Austrijske cete su upale u Bosnu. Glavno-komandujuci general okupacionih trupa Josip Filipovic obratio se stanovnistvu BiH jednim proglasom u ime cara, isticuci da Austro-ugarska vojska dolazi uz saglasnost evropskih sila i samog sultana. Carska vojska je naisla na silan otpor Bosnjaka u skoro svim krajevima BiH. Nakon tromjesecne borbe izbaceno je iz stroja preko 20 hiljada vojnika i oficira iz austrijske vojske, uz veliki broj ranjenih.

Bosanska muslimanska vojska je iznjedrila velik broj dobrih boraca i komandanata, medju kojima se posebno isticu Muhammed Hadzijamakovic, Mehmed Semsekadic cuveni komandant iz Plevalja, te Hadzi Lojo kao glavna licnost sarajevskog otpora protiv okupacije. Tako snazan otpor i veliki gubici austrijske vojske izazvali su gnjev generala Filipovica, koji je brutalno postupio, naredivsi da se iz vojnih bolnica izbace svi ranjeni borci. Austrtijska vlada je pozvala generala Filipovica, koji je optuzen za zlocine nad bosanskim stanovnistvom. Za vrijeme Filipovica vojska je hvatala prolaznike na ulicama, osobito muslimane, i proglasavala ih zarobljenicima. U kratkom vremenu samo u Sarajevu uhapseno preko 1.600 nevinih ljudi i nasilno odvedeno u logor Olomuyc u Austriji. Od sto dzamija srusene su u toku rata dvadeset cetiri.

General Filipovic nije nastupao samo kao vojnik, nego istodobno i kao predstavnik hrvatskog javnog mnijenja, koje je u njega polagalo velike nade. Intelektualci u Hrvatskoj su se zanosili iluzijama da ce BiH biti pripojena njihovoj zemlji. Katolici su likovali od veselja po dolasku Austrije, gledajuci prevlast katolicke religije nad drugima. Doktor Jelenic takvo raspolozenje slikovito objasnjava u svojoj historiji na 215.strani, pa kaze: "Hrvatsi su bile usta austro-ugarske monarhije, sto su bosanskom narodu saputali ono sto je carska monarhija mislila i osjecala. Hrvati su bili glavni instigatori, glasno pozivajuci BiH u okvire habzburske dinastije. Katolici su vjerovali i u potpunu propast srpskih aspiracija na Bosnu. Njihovi tadasnji poklici nisu ni do danas splasnuli: "Nesta krsta od tri prsta, nesta dina od Medina". Sjetimo se Franje Rackog I njegove izjave citirane ranije. Prema definicijama Rima da su Bosnjaci primili krivu vjeru kao rezultat trajnih povijesnih zabluda, sto je nanijelo veliko zlo hrvatskom narodu, kako kaze Racki.

PAD BANJE LUKE (1878)
Banja Luka, kao i sama BiH, ponovo dozivljava dramaticne dane, nalazeci se opet na udaru evropskih osvajaca. Austro-ugarska okupaciona vojska usla je u Banju Luku 31. Jula 1878. Bez ikakvog otpora. Komandant okupacionih trupa bio je nadvojvoda Ivan Salvatore. U Krajini su se muslimani spremali za otpor. Oko 3 hiljade naoruzanih krajisnika pod vodstvom Hasan-bega Cekica iz Sanskog mosta stiglo je u Banju Luku 13. Augusta. Pridruzili su im se i mnogi Banjalucani.

Bitka je otpocela 14. Augusta u 7:30 ujutro. Krajisnici su zauzeli Petricevac sa franjevackim samostanom i okolnim brdima, a potom se spustili i u sam grad. Bitka se vodila od kuce do kuce, bosnjaci su potiskivali austrougre ali im iz Hrvatske, iz pravca Gradiske, ubrzo stize pojacanje. Sjeverni dio grada Banje Luke bio je u plamenu, kao i franjevacki manstir, koji je bio pod konstantom barazom austrijskih topova. 15. Augusta oko podne dosla su Austrijancima nova velika pojacanja, pa su se Krajisnici povukli u brda. Svabe su palile sve muslimanske kuce i radnje.

Dopisnik "Obzora" Pester Leoyd pise da je sve porobljeno i popaljeno i da se za dugo nije moglo kupiti nista u tom gradu. Austrijanci pocinju represalijama. Zatvorenici su izvodjeni pred prijeki vojni sud. Svi Banjalucani koji su ucestvovali ili pomagali krajisnike bili su na meti osvete okupatora. Izvrsene su smrtne kazne, a stotine ljudi je internirano u logor Olomuc.

Zatvoreni su istaknuti Banjalucani: Ragib-beg Dzinic, Fazli-efendija i mnogi drugi. Streljani su : Arif Babic, Meho Jugovac, Ale Nislija, Smajo Bojic, Omer Krajisnik, Hadzi-Mujaga Dzumisic, H.Sejdo, Sulejuman i Esref Gusic, Ibro Poljo, Omer Catic, Mustafa Arnautovic, H.Bego Hasanbasic, Serif Dizdar.

Dolaskom Austrije u ove krajeve industrija se nije znacajnije razvijala. Pocela je velika eksploatacija ugljenokopa Laus. Rudnik je imao velike kolicine smedjeg uglja, a godisnja proizvodnja dostizala je oko 50 hiljada tona i skoro sve je islo za Austriju. Glavni industrijski kapacitet drze Trapisti, a drzava je podigla tvornicu duhana koja je pocela raditi 1888. uglavnom za izvoz u Austriju.

Pocinje period totalne exploatacije svih prirodnih i ljudskih resursa Bosne i Hercegovine. Okupatori na svakom koraku grade industruijske, saobracajne, agrarne i druge objekte. Lokalno stanovnistvo biva prisiljeno da jeftino proda radnu snagu a osvajaci ostvaruju znacajnu dobit. Svakodnevno, preko tek izgradjenih putova I zeljeznickih cvorova, odlaze u Austriju nebrojene kompozicije rudnog bogatsva, drvene gradje, poljoprivrednih proizvoda…Grade se bezbrojna odmaralista, banje, hoteli i objekti za zabavu, dok lokalno bosansko stanovnistvo grca u siromastvu, bolesti, krvi i sizama…Austrougarski kazamati nicu sirom zemlje i u njima nalaze smrt ili robiju odvazni bosanski borci za slobodu i nezavisnost ove napacena zemlje.


MUHAMED HADZIJAMAKOVIC

Prvi Sarajlija koga je austrijski prijeki sud poslao na vjesala je Muhamed Hadzijamakovic, imam i nastavnik Gazi Husrev-begova Hanikaha u Sarajevu. Rodjen u Sarajevu 1814. u doba kada je po cijeloj Bosni harala kuga. Odrastao je i mladost
proveo u najtezim danima Sarajeva. Skolovao se u Istanbulu. U hanikahu predavao cisto vjerske predmete i od njegovog vremena ova ustanova je postalo Medresom u pravom smislu te rijeci. Narodni odbor ga je izabrao za vodju otpora protiv Austrije.

Prvih dana 1878. Krenuo je Hadzijamakovic u susret neprijetljskoj vojsci. Hrabro se borio u svim okrsajima, od Zepca pa do Sarajeva . Najzesce je bilo kod Kaknja i Visokog. Hadzijamakovic je komandovao i otporom Sarajeva. Okupljenim braniteljima odrzao je poznati govor zavrsavajuci ga ovako: “Ko hoce postati Austrijanac taj moze ostati u gradu i sakriti se; a ko je musliman, neka zgrabi oruzje i neka ide u borbu protiv mrskoga Svabe…”. Pracen freneticnim odobravanjima krenio je ulicama Sarajeva, predvodeci borce spremne na otpor. Kad se nakon zestoke borbe 19. Augusta oko 8:00 sati ne vece zaleprsala nad Sarajevom crno-zuta austrijska zastava, Hadzijamakovic se sklonio u potkrovlje svoga doma u Arebi-atkin mahali. Odlucio je da ne bjezi, jer se kao pravi musliman nije bojao smrti. Branio je svoju zemlju svim srcem, videci to kao svoju svetu duznost i duznost svakog pravog Bosnjaka.

Austrijske okupacione snage su 20. Avgusta 1878 uhapsile Muhameda Hadzijamakovica. Protiv njega je podignuta optuznica, a ispitivanje je trajalo tri dana. Izrecena je presuda: smrt vjesanjem. Hadzijamakovic je pred sudom priznao sve sto je ucinio u okviru otpora okupaciji. Za svoja djela nije se kajao niti oprosta trazio. Osudu je potvrdio general Filipovic i naredio njeno izvrsenje na licu mjesta, bez odlaganja. Hadzijamakovic je pruzio otpor i neposredno pred smrt. Jednom Austrijancu je oteo bajonetu i slomio je u komade. U tom momentu na njega su se okomili okupatorski vojnici i onesvijestili ga kundacima.

Vjesala su postavljena na grani obliznjeg hrasta, nedaleko od Marijin-dvora pod Goricom. Hadzimajakovic je lezao u krvi, bez svijesti. Ulogu krvnika dobrovoljno je prihvatio husar Mihaly Boly, zeleci time osvetiti svoje suborce, koje je izgubio na putu od Maglaja do Zepca. Mrak se vec spustio nad popaljeno, u krvi uguseno, Sarajevo, kad su napola mrtvog Hadzijamakovica digli na vjesala. Tijelo ovog istinskog bosanskog gazije pokopano je u blizini vjesala. Muhamed Hadzijamakovic je umro hrabro, sehidskom smrcu, i njegovim primjerom ce se ponositi potonje generacije bosnjaka.

Od nebrojenih bosnjackih junaka tih krvavih vramena pomenimo ovaj put jos jednog. Hadzi Lojo i danas zivi u sjecanju Bosnjaka ne samo u Sarajevu nego i sirom Bosne i svugdje gdje ima Bosnjaka. Njega se smatralo jednim od glavnih licnosti otpora protiv austougarskog okupatora, ne samo u Sarajevu nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Rodjen je u Sarajevu u Bardakcije-mahali, 1834. Gorostastasnog rasta, odavao je neobicno snaznog covjeka. Prije 1863. obavio je hadz i na povratku iz Meke iz Istanbula do Sarajeva dosao pjeske.

Njegov dolazak unio je novu politicku snagu u javni zivot Sarajeva. Ubrzo mnogi gradjani, na celu sa Hadzi Lojom, ustadose protiv fermana Topal-Osman-pase za gradnju velike pravoslavne vrkve u Sarajevu, ciji je toranj trebao biti visi od munare Begove dzamije. Zbog toga ga je pasa prognao Hadzi Loju u Novi Pazar, gdje je ostao do 1871. Kada se slobodno vratio u svoj rodni grad. Hadzi Lojo je uzivao veliki ugled kod naroda u cijim je ocima bio “ istinski cuvar Islama”.

U Brusa-bezistanu drzao je ducan, ali licno nije trgovao. Tu je poducavao djecu etici i moralu. Kada se Sarajevom pronio glas o okupaciji, te su u gradu nastali neredi, on se prvi pojavi medju pobunjenicima sa bajrakom u ruci. Dok su narodna vlada i Odbor vijecali o odbrani zemlje, on je vec oko sebe okupljao ljude i s njima obilazio gradove, organizirajuci otpor okupaciji.
Sa vecom ceto provalio je u zatvor i pustio sve kaznjenike, a zatim u vojni magazin i iz njega dijelio oruzje Sarajlijama bez razlike na vjeru, govoreci: "Bog nas duzi da branimo svoje domove i famililje od ropstva”. Hrabro se borio u odbrani Sarajeva, a poslije pada glavnog grada on se sklonio u selo Zivojevice kod Cajnica.

Okupatorska vlast je izdala potjernicu za Hadzi Lojom i nagradu od 500 forinti onom ko dojavi informaciju o njegovom sklonistu. Zapaljena je cijela njegova mahala sa dzamijom i njegovom kucom. Uhvacen je 2. oktobra u blizini Rogatice, a 27. Oktobra iste godine Sud ga je osudio na smrt, ali je smrtna kazna pretvorena u robiju u tamnici. Pet godina prije nego je odlezao kaznu saopsteno mu je da se ne moze vratiti u Bosnu, morao jeodabrati mjesto izvan te zemlje. Odlucio se za Meku. U Trstu se sastao sa zenom i sinom. Austrijski konzul u Dzedi kupio je Hadzi Loji kucu u Meki u mahali "Dzebeli-kubelis". Tu je Hadzi Lojo umro 1887. Njegova zena Fatima, iz porodice Softica, sa Bardaklije, zivjela je u Meki sve do 1915., a onda se preselila u Istanbul gdje je umrla 1923.


ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE

U februaru 1909. habzbursko-turskim ugovor o turskom priznanju aneksije Bosne od strane austougarskog okupatora. bio je strahovit sok za sve Bosnjake. Znali su koliku opasnost predstavlja aneksija za BiH kao i da je to smrtni udarac muslimanima te zemlje. Turska je pristala za samo dva i po miliona funti uciniti robljem oko milion i petsto hiljada vjernih Bosnjaka, predavsi ih na milost i nemilost dini-dusmanu ciji je cilj pokrstiti Bosnjake i istrijebiti Islam. Bosnjaci su se pitali “zar muslimani koji su svaki dio te zemlje natopili svojom krvlju, braneci nju i ostale dijelove otomanskog carstva, da nemaju pravo da budu svoji na svome. Mnogio su vjerovali da osmanski narod nece dopustiti da Bosnjaci dozive tu sramotnu izdaju da im se zemlja proda za 2 i po miliona funti. Ako je vec za prodaju, Bosnjaci su bili spremni da prodaju svoja imanja i daju vise, samo da ne postanu robovi dini-dusmana.

Aneksija je uzrokovala masovno iseljavanje Bosnjaka iz BiH i Sandzaka u Tursku. Zeljeznicke stanice za Grcku bile su zakrcene bosnjackim muhadzerima, koji su napustali svoj kucni prag. Smatra se da se iselilo u Tursku preko 300 hiljada Bosnjaka. Nije ni cudo da danas samo Istanbul imao oko milion Bosnjaka, a sama Turska oko 7 miliona.
Prostor koji su svojim odlaskom otvorili Bosnjaci popunili su Srbi naseljavajuci ponajvise Bosansku Krajinu.


POLARIZACIJA STRANAKA U BiH
Devetnaesti vijek je protekao u znaku formiranja naciuonalne svijesti kod Bosnjaka, Srba i Hrvata. Za muslimane "dobre Bosnjake", odmah poslije aneksije za njihove duse i opredjeljenje borile su se i srpske i hrvatske politicke stranke i pokreti. Muslimani su stavljeni pred izbor: biti Srbin ili Hrvat.

Knjizevnik Dositej Obradovic je 1811. artikulirajuci srpski nacionalni porogram, prvi ukazao na pretenzije srpske drzave na vulgarno receno "Turske Bosnjake". Prema njegovoj ideji "slaveno-srpska nacija" je u Srbiji, Bosni i Dalmaciji sa Ercegovinom.

Shvatanje Vuka Stefanovica Karadzica nije se u nacionalnom pogledu razlikovalo od shvatanja Obradovica. U dosta poznatom clanku "Srbi svi i svuda" (1847.) Vuk je izrazio ubjedjenje da ce prosvjeta uciniti da Srbi-muslimani shvate da oni nisu Turci nego Srbi. Vuk je predlozio Hrvatima, jezik kao osnovnu karakteristiku u nacionalnom opredjeljenju Srba i Hrvata, pa kad to nije prihvaceno predlozio je diobu na
Srbe i Hrvate po vjerskoj liniji. Evo kako je Vuk zamislio tu podjelu po vjerskoj liniji:

"Sad nije nista drugo ostalo nego da se podijelimo po zakonu i vjeri. Da li je to grcko-pravoslavnog, tj. istocnog ubjedjenja da Srbin makar gdje god zivio nece se odreci srpskog imena. Ako ko nadje sto bolje i pravilnije za obje strane, meni ce biti jos milije."

Za Vuka je vjera bila medja izmedju Srba i Hrvata, ali takva medja nije mogla znaciti nista kad su u pitanju muslimani. Srpski nacionalni pokret prema muslimanima zacrtan je u cuvenom "Nacrtaniju" Ilije Garasanina iz 19. Vijeka. Predvidjeno je vodjenje nacionalnih akcija medju muslimanima, stampanje kratke narodne historije Bosne I Hercegovine, da se muslimani prikazu kao Srbi i pridobiju kao Srbi. Na tome je radio veliki broj politicara, knjizevnika, te kulturnih i javnih radnika. Svi njihovi napisi bili su inspirisani teznjom pridobijanja muslimana da se izjasnjavaju kao Srbi, kao bi se srpski narod brojno ojacao.

Pretenzije pridobijanja muslimanskog stanovnista BiH za hrvatski nacionalni korpus, od strane hrvatskih historicara, knjizevnika i narocito politicara, pojavile su se tek pocetkom druge polovine XIX vijeka. Prvi koji je shvatio da se Bosna ne moze prikljuciti Hrvatskoj ako se muslimansko stanovnistvo ne pohrvati bio je politicar, knjizevnik i filozof Ante Starcevic 1896. glavni pobornik teze o hrvatskoj nacionalnosti muslimana. Njegovu tezu o hrvatskom porijeklu muslimana podrzao je Josip Juraj Strosmajer.

Kampanje iz Hrvatske vodjene su pretezno preko sredstava, kao sto su knjizevnost, muzika, stampa I sl. Matica Hrvatske je jos pri kraju XIX vijeka pocela prikupljati i publikovati narodne pjesme iz BiH. Njeni prikupljaci su skupili 320 muslimanskih pjesama koje su bile publikovane u dvije knjige pod nazivom "Hrvatske narodne pjesme ili Junacke pjesme muhamedanske".

O prepirci Srba i Hrvata, u nastojanju da pridobiju muslimane, pisala je historicarka Branka Prpa-Jovanovic i to dosta objektivno. Ona kaze: "Na podrucju BiH su se poslije okupacije susrele dvije oprecne koncepcije, da je BiH iskljucivo srpska odnosno hrvatska zemlja.”
Memorandum koji je napisao dr. Petrus Bastijer, clan drustva "Svetog Bonifacija" kaze: "Pomagati aktivno katolike u BiH. Time se postizu istovremeno dva cilja: vjerski i monarhijki. Ko god radi za crkvu u ovoj zemlji, radi u isto vijeme u korist monarhije."
U pogledu politike prema nekatolickim narodima u BiH, Franjo Ferdinand je predlagao Bestijeru slijedeci metod: "najprije ih treba sve i katolike i pravoslavce i muslimane staviti u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na povrsinu."


AGRARNI STATUS U BiH
Austrijska monarhija je malo ucinila na poboljsanju polozaja bosasnkog stanovnistva. Preko 80 hiljada bosnjackih seljackih porodica, vise od 6 hiljada kmetova i nalazilo se u ekstremno zapostavljenom polozaju. U evropskom smislu, Bosnjaci koji su ostali na pradejedovskoj zemlji, postepeno su siromasili. Po popisu iz 1910.godine Bosnjaci su bili vlasnici najveceg dijela zemlje u BiH. Od ukupno 10,463 zemljoposjednika sa kmetovima, muslimana je bilo 9.537 , sto je u procentima izrazeno 91,15%, pravoslavaca 633 ili 6,05%, katolika 267 ili 2,55% . I medju zemljoposjednicima bez kmetova muslimani su bili najbrojniji 3,023 sto iznosi 70,62% , zatim pravoslavni 760 ili 17,75% I katolici 458 ili 10,70% .Zemlja je Bosnjacima oduzimana bez ikakve osnove. Austrijska vlast je mnoge sume koje bile oko 300 godina bosnjacke, proglasila carskim. Od popisa 10.oktobra 1910.godine pa do 1.januara 1920.godine smanjio se broj zemljoposjednika od 10,463 na 9,230. To znaci da je smanjenje u toku samo jedne godine iznosilo 7,233 ili 11,8%. Bosanski jezik je bio u sluzbenoj upotrebi u doba austro-ugarske uprave od 1878 do 1907., dakle, 29 godina. Tek 1907. Godine, pod neprestanim pritiscima veliko-srba i
veliko-hrvata, negatora bosnjaka i bosanskoga jezika, Bosne kao zemlje, domovine I drzave, Austro-ugarska carevina je donijela zakon o povlacenju bosanskog jezika iz sluzbene upotrebe. Narod kome se ne priznaje jezik, ne priznaje kultura, bastina I tradicija, osudjen je na propast.

Bosnjak ima svoju posebnu kulturnu orjenaciju: jezik, proslost, folklor, narodne obicaje-sve objektivne elemente koje ga cine nacijom. Bez kulture u evropskoj tradiciji ni jedna nacija ne moze imati nacionalni karakter, a bez karaktera nema ni nacije, bez jezika nijedan narod nema kulture, bez jezika I kulture nema ni nacije, a ko nema naciju, ne moze imati drzavu. Dosta jednostavna racunica. Nacija koja nema drzave nema svoje historije, ni svoje proslosti, ni buducnosti, ni prava na postojanje.

Bosnjacima se od 1907. porice pravo na jezik, naciju, zemlju, domovinu i drzavu. Bosanski jezik je 4 stoljeca bio sluzbeni jezik Turske u BiH, a 27god. u doba Austrougarske. Pisalo se na tri pisma, a mnogi Bosnjaci su govorili po cetiri jezika. Njima se u XX stoljecu, i to jedinim u Evropi, porice elementarno pravo sloboder: ravnopravnosti na jezik i naciju. Jedini su narod u Evropi koji je od drugih bio prisiljavan da se izjasnjava onim sto nije: kao Srbiun, Hrvat, Crnogorac, Jugosloven ili neopredjeljen, umjesto da bude ono sto jest-Bosnjak.

Kroz citavu historiju Bosne, uvijek se znalo ko su Bosnjaci i sta je bosanski jezik. Postoji u Bosnjaku jedan poseban duh, osebujan mentalitet, pogled na svijet i zivot, koji je izgradjivan stoljetnim historijskim iskustvom. Taj duh je u svojoj biti plemenit, on je iskren i otvoren bez licemjerstva i laznih primjesa. On je uvijek na braniku pravde koju je malo ko kroz historiju osjecao, a za kojom se vjecito zudjelo. Istina i postenje prozimaju taj duh. On je za slobodu, jer najbolje zna i osjeca kako je bez slobode zivjeti. On zna iz historijskog iskustva i njegovog specificnog kulturnog naslijedja da sloboda ide rame uz rame, sa disciplinom, redom i radom. Kukavicluk i strah su uvijek bili stranBosnjaku. Svaki kutak i grumen nase Bosne zaliven je krvlju Bosnjaka. To je velika drama puna tragedija I suza.

U unutrasnjem zivotu zemlje Bosne, Bosnjastvo je doslo do izrazaja krajem XIX vijeka. Pokrenut je list "Bosnjak". Izdavaci su bili Mehmed-beg kapetanovic-Ljubusak, Jusuf-beg Filipovic i njegov sin Esref. Dabome, njegovom pojavom dolazi do otvaranja zucnih polemika u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Prvi broj Bosnjaka izasao je 2. Juna 1891. List je naglasavao program prosvjecivanja naroda i njegove lojalnosti domovini i narodnosti. Direktan stav o nacionalnom pitanju BiH iznio je list Bosnjak kroz pjesmu "Bosnjaku", koju je napisao Safet Basagic, tadasnji srednjoskolac.


Znas, Bosnjace, nije davno bilo,
Sveg' mi svijeta, nema petn'est ljeta,
Kad u nasoj Bosni ponosnoj
I junackoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,
A danas se kroz svoje hire
Oba stranca ko u svome sire.
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsv'jetlije blago,
Nase ime ponosno I drago.

Ovim stihovima nije se htjelo naglasiti da u BiH nije bilo Hrvata i Srba, nego da nije bilo hrvatskog i srpskog nacionalnog imena. Uistinu, cinjenica je da Bosna do 1870 nije bila nacionalno podijeljena. Propaganda iz Srbije i Hrvatske je uporno naturala srpsko, odnosno hrvatsko ime Bosnjaku. Upotreba naziva bosanski jezik podrzana je u austrijskom carevinskom vijecu. U BiH je zvanicno 1883. godine uveden fonetski pravopis, a kako je jezik priznat i nazivan bosanskim jezikom, gramatika bosanskog jezika dozivjela je vise izdanja na latinici i cirilici. Nas bosnjacki kult podupirale su novine Bosnjak (1891-1910), Behar (1900-1911), Biser (1912-1918), te mostarske novine I druge. U mnogima od njih objavljena je I ova Basagiceva pjesma


Djeca bez skole-sirocad gola,
a nama novog oruzja treba,
zanata, znanja da cuvat znamo
slavu i ponos vremena davnih,
noc i gospodstvo djedova slavnih,
prosvjete nam treba k'o hljeba.

SKOLSTVO
Austro-ugarska okupacija je zatekla u Bosni 917. osnovnih skola (mekteba), 43 medrese i 28 reformiranih nizih i srednjih skola (ruzdija). U Sarajevu su djelovale jos i vojna i trgovacka skola, te zavod za obrazovanje muallima (mektebskih ucitelja). Seriatsko-sudacka skola je otvorena u Sarajevu 1918., a od 1909. Pohadjanje mekteba je bilo obavezno. U gimnaziji je bio slobodan izbor jezika (arapskog ili latinskog). U BiH po dolasku Turske pisalo se bosanskim jezikom sa arapsko-turskim pismom, zvana arebica. Padom BiH pod austrijsku vlast preslo se na novo pismo: latinicu I cirilicu. Pocelo se od tako poznatih arapskih slova, da bi se preslo na do tada nepoznatu latinicu I cirilicu.

U Sarajevu je 1908. Islamsko-dionicka stamparija radila s ciljem da doprinese opismenjavanju Bosnjaka u BiH. Gajret je na omotnim stranicama svoga casopisa objavljivao uporedo arapsku, latinicnu i cirilicnu abecedu. Glavna medresa u BiH bila je Gazi Husrev-begova medresa, osnovana 1537.godine. Nastavni plan i program medrese odredio je plemeniti utemeljitelj u vakufnami napisanoj jos 10. Januara 1534.godine. Gazi Husrev-beg je u svojoj ostavstini odredio da se njegovoj medresi predaje “…sve sto budu zahtijevale potreba i interesi bosnjacki…”. Ovom odredbom Gazi Husrev-beg je utvrdio platformu prema kojoj Medresa treba da bude u svim vremenima obrazovna institucija koja ce odgovarati savremenim potrebama I zahtjevima. Ugledu ove medrese doprinosilo je sto su na mjesto muderisa (profesora) redovno dolazili najobrazovaniji ljudi.

O njenoj reputaciji dovoljno govore rijeci historicara profesora Hamdije Kresevljakovica, koji je i sam bio jedan od predavaca, napisane jos daleke 1930 da je "Gazi Husrev-begova medresa bila ne samo najrenomiranija islamska institucija vec i teoloski fakultet." Gazijino ime zabiljezeno je zlatnim slovima u historji Bosne I Bosnjaka.

Po ocu Ferhat-begu, Gazi Husrev-beg je bio nase gore list. Za njegovog vremena Sarajevo je dozivjelo pravi procvat.
Kad je dosao u Sarajevo 1521. godine, ovaj dobrotvor je, pored mnogih privatnih kuca i zgrada, zatekao i 16 dzamija, dvije musafirhane (konacista), dva imareta (kuhinja za putnike i siromahe), jednu medresu i vise mekteba, te dva velika hana, cetiri javna kupatila, jednu apoteku, a uz to je cvjetala trgovina i obrti, a sam grad je djelovao vrlo lijepo i privlacno. Gazi Husrev-beg je vladao 20 godina Sarajevom, sve do svoje smrti maja 18.1541.
Po dolasku u Sarajevo,Gazi Hustref-beg se dao na podizanje monumentalnih zgrada i bogomolja, te institucija za prosvjetne i zdravstvene svrhe, a nije zaboravio ni one koje sluze obrtu i trgovini. Podigao je od nekad male kasabe sjajni Seher-Sarajevo. Sagradio je dzamiju 1530, najmonumentalniju gradjevinu iz turskog perioda ne samo u Bosni nego i na cijelom Balkanu. Historicar Dr. Ciro Truhelka pise "Svaka zemlja ima svoj kolorit, svaki grad svoje posebno obiljezje, svoj licni spomenik. Ko ce si, na primjer, zamisliti Atenu bez Akropole, Pariz bez Luvra, Zagreb bez Svetog Kralja i Sarajevo bez Begove dzamije."

Begova dzamija daje Sarajevu njegovo pravo gradsko obilejzje. Ona je srediste od koga se i nize i razvija sav grad. Bez Begove dzamije Sarajevo ne bi bilo ono sto jeste. U julu 1878. harem Begove dzamije bio je srediste organizacije otpora protiv ulaska austrijske okupacione vojske u nasu zemlju i tu su donesene mnoge vazne odluke. Pored dzamije veliki dobrotvor je sagradio i Imaret (kuhinju za putnike), musafirhanu, mekteb, medresu, banju, veliki han-bezistan, 60 ducana I vise kuca, doveo vodu iz daljine od 7 kilometara . Sarajevo je dobilo vodovod 148 godina prije Londona a 370 prije Beca. Kursumlija medresa je sagradjena 1537. u orjentalnom stilu. Nju je Husrev-beg podigao u ime svoje majke Seldzuke, a Kursumlijom je prozvana jer je pokrivena olovom (na turskom kursum).

Za izdrzavanje svojih zaduzbina ostavio je gazija ogroman pokretni i nepokretni imetak u Bosni i Rumeliji. Veliki dio tog vakufa je opljackan za vrijeme kraljevine Jugoslavije i komunisticke Jugoslavije. Svojim velikim hajratima stekao je Gazi Husrev-beg ogromne zasluge za razvitak grada Sarajeva, te kulturni razvoj muslimana i svih stanovnika diljem nase BiH.

Njegove zasluge na bojnom polju nisu bile nista manje impresivne, sto je, sa njegovim spomenutim hajratima ovjekovjecilo njegovo ime u Bosni. On nije sprijecavao napredak drugih konfesija u BiH. Bas u njegovom vremenu obnovljeni su Franjevacki samostani u Visokom i Fojnici. Njemu pripisuju i postojanje pravoslavne crkve u Sarajevu u blizini njegove dzamije, te stampariju u Gorazdu, koja nije u to vrijeme postojala ni u pravoslavnoj Moskvi.

Gazi Husrev-begova biblioteka osnovana je 1537.godine, te predstavlja najstariju i najbogatiju riznicu orjentalnih rukopisa u zemlji pa i na Balkanu. Ona sadrzi 15 hiljada svezaka na arapskom, turskom, perzijskom, bosanskom, njemackom, francuskom I drugim jezicima. U njoj ima preko 6 hiljada knjiga na orjentalnim jezicima. Na istocna djela otpada 4.500 kodeksa, a ostatak su evropska djela. Biblioteka poimenice obuhvata veliki broj casopisa, posebno bosanskih, te arhivskog materijala.
Dok postoji Sarajevo, zivjece ime Gazi Husrev-bega.

1759. otvorena je prva javna biblioteka-knjizara u Sarajevu. Osnivac biblioteke-knjizare, Osman Sehdija Bjelopoljac otvorio je novu stranicu u historiji bosanskohercegovacke kulturne tradicije. U pocetku rada biblioteka je raspolagala velikim brojem dijela koja su se mogla naci samo u vrhunskim evropskim bibiliotekama. Posebno mjesto zauzimalo je 180 skupocjenih rukopisa, koji su se bavili istorigrafsko-kulturoloskim temama iz Bosne. Ovaj izvanredni kulturni monument srusen je 1810 pod udarcima austrijskog cekica i krampa, sto je u historiji Bosne zabiljezeno kao do tad najveci vandalski zahvat nanesen bosanskom kulturnom i historijskom bicu .

Sarajevo je u drugoj polovini 18. i pocetkom 19. vijeka imalo 5 javnih i oko 20 privatnih biblioteka. Valja spomenuti kolekciju Safet-bega Basagica, koja se sada nalazi u sastavu univerzitetske biblioteke u Bratislavi, gdje je dospjela ova bogata kolekcija. Nerzumni postupci potomaka doveli su do velikog rasijavanja ovokulturnog blaga sirom svijeta, pa nije ni cudo sto se mnogo rukopisa danas moze naci po bibliotekama u Becu, Bolonji, Parizu, Londonu, Berlinu, Karlsruheu. Veliki dio rukopisnog blaga u Bosni stradao je usljed cestih ratova i pozara, a i cetnickog paljenja od 1992-1995.

Bosna i Hercegovina su dale osmanlisjokom carstvu oko 300 knjizevnika koji su pisali na turskom, arapskom, perzijskom, njemackom, francuskom, engleskom i drugim jezicima.
Dr. Smail Balic u svom djelu Kultura Bosnjaka, Bec 1973. pise o konkretnom primjeru Safeta Basagica i Ive Andrica. Andric je govorio srpskim i njemackim pa je i pisao na ta dva pisma. Kada je Basagic otisao u Bec da doktorira, on je uz svoj maternji bosanski jezik govorio i perzijski, arapski, turski, njemacki, francuski i engleski, pisuci na arapskom, cirilici, latinici, arebici i bosancici.
Safet-beg je doktorirao u Becu, a Ivo Andric u Gracu 1923.
Dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andric daje svoje postavke o intelektualnoj i moralnoj zaostalosti "bosanskih Turaka" - muslimana. U svojoj doktorskoj disertaciji, koju je 1923g. podnio grckom sveucilistu obrusio se na bosanske muslimane kao i samu Bosnu. Svoja “filozofska” razglabanja o Bosni razradio je u citavom nizu kvazi historijskih prica i romana iz Bosanskog zivota. Najpoznatija Andriceva djela su ‘Na Drini Cuprija’ i ‘Travnicka kronika’, koja su po svojoj strukturi mijesavina fikcije I nicim argumentovane hronike. Na zalost ova djela pisana briljantnim stilom, u mnogocemu su zamutila sliku o stvarnom zivotu u Bosni. U svom beskrupuloznom sakacenju bosanskog duha Andric je dosao i do samo vrhuca tvrdeci u svojoj prici ”Pismo iz 1920” da je Bosna zemlja mrznje. Ocigledno je da su mu mnogi povjerovali
. Kritika se u komunistickoj Jugoslaviji veoma pohvalno izrazila o djelima Ive Andrica. Bilo je, medjutim, I suprotnih glasova, ali su se takvi jedva culi u razumljivom zanosu odusevljenja cinjenicom da je Ivo Andric kao prvi Jugosloven dobivanjem Nobelove nagrade podigao ugled nacije u kulturnom svijetu Evrope. U kritikama mu je najvise zamjeravano drzanje prema muslimanima. Tako mu knjizevnik Djordje Jovanovic predbacuje "iskrivljavanje historije, izmisljanje stvari koje vecinom pokazuju samo ono sto je nenormalno, bolesno i bizarno kod muslimana." Zamjeravajuci Andricu sto nije pisao aktualnim temama stradanja Srba za vrijeme II Svjetskog rata, Jovanovic dalje pise:

Andric se okrenuo davnoj proslosti da ovekoveci svojim perom nabijanje na kolac jednog Srbina i tako zabelezi za trajna vremenena daleki greh nase muslimanske brace . Je li to bilo potrebno? Je li korisno nama-Srbima? Hoce li Andriceva dela posluziti nasoj buducnosti!"
Jedan drugi istaknuti srpski intelektualac-kriticar H. Stupica, u Fribourg-u marta 1962. pise:

"Upravo u ovome grehu nabijanja na kolac, opisanom po do jezivih pojedinosti, Ivo andric se posluzio jezivom sudbinom sirijskog borca za slobodu Sulejman Y. al-Kalabi-ja, 1915. Pa gdje je objektivnost i humanost dodjeljivaca Nobelove nagrade", pita se Stupica.

Mostarska biblioteka "Karadzozbegova" osnovana nesto prije 1570. uzivala je takodje veliki ugled. Tokom vremena je popunjavana darovima preminulih intelektualaca. Godine 1950 njezin fond je prikljucen Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Biblioteka "Elci Ibrahim-pase" u Travniku obuhvatala je prilikom osnivanja 1705. godine 103 rukopisna djela. Taj fond je poslije znatno prosiren. Godine 1941. 300 rukopisa iz ove biblioteke preneseno je u Gazi Husrev-begovu biublioteku u Sarajevu, a ostatak je zadrzan u Travniku.

Banja Luka je imala vise biblioteka. Prva biblioteka javnog karaktera u Banja Luki osnovana je 1630. sa znacajnim brojem knjiga i svezaka. Osnivac jedne od biblioteka bila je Mevla Usmudina. Na to se opsirnije osvrnuo Glasnik Islamskog Starjesinstva januara 1977.
Zgrada u kojoj smjestena biblioteka u Gradaccu nalazi se pokraj dzamije Husejin-kapetana Gradascevica. Osnovana je 1857g. od strane Kajmekam Fadil-pase Serifije. Posjedovala vise starijih knjiznih fondova, te je prosirena u vecu biblioteku. U Gradaccu se spominju dvije biblioteke u sastavu Ahmed-pasine dzamije i Pervane dzamije.
Kukavicina medresa u Foci, kao i Medresa u Visokom imale su takodje dobre biblioteke. U Foci je krajem 16. Vijeka djelovao i skriptorij, a knjige su se prepisivale organizirano. Posao je finansirao odredjen broj vakifa. Mnoga prepisana djela isticala su se kaligrafskom umjetnoscu.
Stari sudski popisi zaostavstine nalaze se cesto i u privatnim bibliotekama. Tako je godine 1730 u ostavstini muderisa Hazi Ibrahim-efendija iz Livna nadjeno 127 kodeksa, dok je malo kasnije Abdurahman efendije Muftic iz istog mjesta ostavio svojim nasljednicima 127 rukom pisanih knjiga, od kojih je vecina nasla mjesto u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Sa razvojem bibliotekarstva u Bosni se razvijao i knjigovezacki zanat. Sredista ovog, mozemo slobodno reci umjetnickog stvaralastva bila su u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci. Kod izrade i ukrasavanja uveza primjenjivana je turska, ali pokatkad (kao u Mostaru na pr.) i sjeverno-africka knjigovezacka tehnika).


USTAV I POLITICKI ODNOS U BIH

Aneksija BiH austrougarskoj monarhiji nije pokrenula znacajnija politicka pomijeranja, pa je 1910g. nova vlast pocela pripreme za donosenje ustava. Vec 17. Ferbruara 1910 car Franjo Josip sankcionirao je novi ustav i pratece zakone, a 20 Feb.1910 ustav je svecano proglasen u velikoj dvorani zemaljske vlade.

Muslimanska narodna organizacija koju je predvodio Firdus Karabeg je bila posebno odlucna u zahtjevu za uvodjenje punog parlamentarizma kao i za drzavno-pravnu autonomiju BiH. Hrvatska politika, koja je i dalje ostala pri svojim zahtjevima za preuredjenjem monarhije i prikljucenje BiH Hrvatskoj, prihvatila je to rjesenje u ubjedjenju da ako vec ne moze drugacije, povoljnije je da BiH ostane zasebna, sto ce,vjerovali su, olaksati realizaciju zeljene politike buducim generacijama.

U relativno mirnu debatu metez je unio dr. Ivan Saric, nadbiskupski zupnik izjavom da je za autonomiju Bosne, ali u okviru Hrvatske drzave, kao i da Hrvatska koalicijska stranka ne moze priznati na teritoriji svog kraljevstva ikoje drugo ime, ikoji drugi narod i nikakve druge ambleme osim hrvatske. Ove izjave su u pocetku docekane burnim protestom muslimanskih i srpskih izaslanika. Protestiranje protiv takve drskosti, ma sa koje strane ona dolazila, izrazio je narocito Dervis-beg Miralem:
“… Bosnjacima se ne mogu drzati lekcije kojoj narodnosti pripadaju, niti se moze dopustiti da se BiH sjedini sa Hrvatskom ili ma kojom drugom pokrajinom ili drzavom. Nase je geslo, istakao je Miralem Dervis-beg, "Bosna Bosancima".
Tako je vec ova rasprava pokazala da u BiH, zbog srpskih i hrvatskih nacionalistickih aspiracija, skoro svako politicko pitanje dobija nacionalno-politicki karakter, sto se ,na zalost odrzalo i do danasnjih dana.

Dr. Nikola Stojadinovic u ime svih srpskih poslanika prigovorio je predlogu vlade da se za predsjednika parlameta imenuje Firdus Karabeg. Bosanska stampa je ovo komentarisala isticucu da “…protestiraju samo oni koji su uvijek isticali i isticu principe nacionaliteta, dok im je vjera, navodno, privatna i sporedna stvar. Protest dolazi od ljudi koji godinama govore da su oni samo Srbi i da ih neiteresuje nista drugo, neprestano prigovarajuci Bosnjacima njihovu borbu na religijskoj osnovi zbog koje ,navodno, ne sagledavaju prednosti modernijih ideja nacionalnosti. Ovo je utoliko cudnije sto protesti dolaze od ljudi koji su se uvijek voljeli hvaliti svojim naparetkom i kulturom. Ta ista gospoda bi protestirala protiv imenovanja Firdusa, cak i kad bi on bio osvjedoceni i veci Srbin nego sto je bio Avdo Karabegovic.
Oni bi protestirali samo zato sto je Firdus Bosnjak a nije pravoslavni Srbin.

Sa srpske strane ponudjen je Bosnjacima jedan projekat agrarnog zakona koji je izradio dr. Nikola Stojadinovic. Osnovna ideja ovog programa je osiguranje stalnosti
kmeta na posjedu i ukidanje prava bega da kmeta koji ne izvrsava svoje obaveze odtsrani sa svog zemljista. Ovaj program je formalno stajao na stanovistu fakultativnog otkupa, ali je istovremeno pruzao mogucnost i kmetu, odnosno zakupcu zemljista, da se postepeno, fakticki, pretvori u slobodnog vlasnika. Za protuuslugu Bosnjacima ako podrze ovaj program, srpske stranke su nudile glasove za vecu pomoc iz budzetskih sredstava za obrazovanje gradskog bosnjackog i aginskog podmlatka u srednjim i zanatskim skolama. Ovaj program, za bosnjacko vodstvo je bio neprihvatljiv. Svaka stalnost kmeta, kao zakupca na posjedu, vodi u krajnjoj liniji lisavanju age njegovog posjeda i njegovih prava-isticali su bosnjacki lideri.

Seljacki pokret poznat kao "strajk u Bosanskoj krajini i Posavini" u ljeto i jesen 1910., zaplasio je bosnjacke zemljoposjednike. Za njih je taj strajk znacio cin protiv prava vlasnistva, kao najuzvisenijeg prava slobode. Bosanska stampa je pisala da se bune upravo oni koji su gladni i goli primljeni od ovih zemljoposjednika i ove zemlje.
Smatralo se da seljacki pokret nije nastao spontano, nego agitacijom Petra Kocica, kao saborskog poslanika i njegovih suradnika. Cjelokupna Bosanska stampa smatrala je da je uskracivanjem zakonite trecine zemljoposjednicima pocetak terora kojim pravoslavni srbi misle otjerati Bosnjake sa njihovog imanja.

Srpska je stampa 13. Augusta 1910. priznala da pokret nije potekao iz same seljacke sredine nego da je namjerno izazvan djelovanjem srpskih itelektualaca. Srspki politicari su smatrali da je pokret nedovoljno organiziran i da je poceo u nezgodan politicki momenat, pa su napravili prijedlog Zakonaske osnove i podnijeli ga Parlamanetu. Sustina prijedloga je bila da otkupljivanaje moze uslijediti samo na temelju dobrovoljnog sporazuma izmedju vlasnika zemlje i kmeta, s tom razlikom sto je u slucaju sporazuma izmedju vlasnika i kmeta drzava osiguravala potrebna sredstva za to. Vlada je bila duzna pozajmiti kmetu cijelu otkupnu sumu uz povoljnu kamatnu stopu. Poslije glasanja ovog zakona 31. 3. 1911.

Hrvatske politicke partije su izjavile da nece glasati za predlozeni agrarni zakon, ako ce Bosnjaci podrzati Mandicevu jezicku osnovu, po kojoj se jezik u Bosni mora zvanicno nazivati hrvatskim. Bosnjacki lideri u Saboru su ostro reagirali na ovu izdaju, jer priznavanje hrvatskog jezika znacilo bi pripojiti Bosnu Hrvatskoj. Hrvati su smatrali da je ovaj cin vazan korak prema kroatizaciji Bosnjaka, ali su se razocarali.
Srpske stranke su stajale na stanovistu da rjesenje jezickog pitanja prema Ustavu pripada Saboru, te to pitanje imaju pravo rijesavati i rijesiti samo Srbi i Hrvati medjusobnim sporazumom. Sto se Bosnjaka tice, smatrale su srpske stranke, oni nemaju porava da se u to pitanje mijesaju dok se nacionalno ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Oni su licno pozvali Serifa Arnautovica, lidera Ujedinjene Muslimanske Organizacije (koalicije) da se izjasni je li Srbin ili Hrvat, pa se onda po pitanju jezika moze zauzeti konacan stav. Arnautovic im je odgovorio: "Ja vise prava na jezik imam od vas koji ste dosli ovamo!"

Bilo kakav kompromis sa Hrvatima i Srbima bio je nemoguc. Svi Bosnjaci bili su za autonomiju BiH, jer je autonomija predstavljala optimalno drzavno pravno rjesenje, koje je stojalo iznad politickih i ekonomskih interesa. Na to jasno ukazuje insistiranje bosanskog politickog vocstva na autonomiji BiH, bez obzira na ustavni sklop Habzburske monarhije. Moze se reci da je Bosnjacko politicko vocstvo uspjelo u agrarnoj debati i opcenito u Saboru i javnom politickom zivotu odrzati i sacuvati samostalnost BiH.


KRAJ AUSTRO-UGARSKE VLADAVINE I BALKANSKI RATOVI

U vrijeme vladavine austrougarske monarhije u BiH idustrijski kapaciteti i obrt bili su u velikom procentu u drzavnim austrijskim rukama. Zbog duboko osmisljenje strategije borbe protiv svih koji ne pripadaju krscanskom religijskom korpusu, u obrtu je radilo je svega 2.088 Bosnjaka. To je dovelo do procesa osirimasenja i gradskog i zemljo-posjednickog bosnjackog stanovnistva. U novonastalim teskocama mnoge bosnjacke familije su trasile rjesenje u izseljavanju, a mnogi Bosnjaci prilazili tadasnjem radnickom i socijalistickom pokretu, nadajuci se pravdi, demokratiji i slobodi.

Napetost u nasim krajevima i kompletnom Balkanskom poluostrvu dozivjece svoj vrhunac u jesen 1912.g. kad, uvijek za rat spremna, Srbija, Bugarska, Grcka i Crna Gora, kao clanice balkanskog saveza objavljuju rat protiv Turske, u cilju osvajanja i podjele preostalih osmanskih posjeda na Balkanu. Izbijanje Prvog balkanskog rata ubrzano je i pobunom Albanaca u ljeto 1912., koja je kulminirala ulaskom albanskih ustanika pod komandom Ise Boljetnica u Skoplje. Mlado-turci su pristali na pregovore sa albanskim komitetom nacionalnog ujedinjenja o uspostavljanju autonomne Albanije, koja bi obuhvatila vilajete: Skadar, Kosovo, Bitolj i Janjinu.

Da bi sprijecili uspostavljanje autonomije Albanije u njenim etnickim granicama, balkanske drzave-saveznici su zaratili protiv Turske vec pocetkom oktobra 1912. U ovom ratu Turska je porazena, a balkanski saveznici su medjusobno podijelili Makedoniju, Kosovo, Metohiju, te Sandzak i Albaniju. Prvi Balkanski rat izazvao je medju pravoslavcima i srbima u BiH talas velikog ohrabrenja i nade. Srpsko gradjanstvo je svakodnevno pratilo izvjestaje sa ratista. Sakupljali su se prilozi za srpski i crnogorski crveni krst, a mnogi su tajno prelazili granicu i pridruzivali se kao dobrovoljci srpsko-crnogorskoj vojsci.
U to vrijeme dolazi do priblizavanja Srba i Hrvata. Hrvatska stampa daje podrsku balkanskim saveznicima. Kada je srpska vojska izbila na Jadransko more kod Draca u Albaniji, jedna veca grupa srba i hrvata priredila je 16. 11. 1912. manifestacije na sarajevskim ulicama, kao znak podrske balkanskim saveznicima.

Bugarska je bila nezadovoljna plijenom koji je dobila u Makedoniji, ciji je najveci dio sa Solunom uzela Grcka, a zatim Srbija, kojoj je pripalo Skoplje i Bitolj.
Bugarska je, iznenada, 29. I 30. 6. 1913. napala spske i grcke trupe u Makedoniji, cime je zapoceo II Balkanski rat. U ovome ratu Srbiji i Grckoj pridruzila se i Rumunija, koja je zauzela bugarski dio Dobrudze. Turska je iskoristila kriticnu situaciju u kojoj se nasla Bugarska i 15. 07. 1913. presla sa svojim trupama liniju Enis-Midia i za samo sedam dana usla u Edirne (Jedrene).

Mirovnim ugovorom zakljucenim 10.08.1913. u Bukurestu, Bugarska se odrekla svih svojih teritorijalnih aspiracija u korist Srbije i Grcke. Turska je zadrzala Edirne (Jedrene) i istocnu Trakiju i tako ipak uspjela ostati na dijelu Rumelije i zadrzati status evropske zemlje.

Nakon poraza Turske, Sandzak je podijeljen izmedju Srbije i C. Gore. U sandzaku u koji je usla crnogorska vojska, uslijedio je zlocinacki obracun sa bosnjackim stanovnistvom. Od muslimana je prvo na podmukao nacin oduzeto oruzje, a zatim se prislo silovanju, klanju i ubijanju golorukog i bespomocnog stanovnistva. Pljacke, ubijstva i silovanja bila su posebno teska u Bijelom Polju, Sjenici i Pesteru, pod vodstvom komandanta Avra Cemovica. Njegovi ljudi su pljackali i palili kuce, otimali stoku, vrsili silovanja nad muslimankama i ubijali nevine ljude. Nakon toga u Plavu i Gusinju, su pristupili nasilnom pokrstavanju bosnjackog stanovnistva.

Pop iz Gusinja Dzordje Sekularac samo za nekoliko dana prisilno je pokrstio preko 12 hiljada muslimana. Tako je Milorad Ekmedzic napisao u studiji "Ratni ciljevi Srbije", Beograd 1973. da je rat na Balkanu, pa samim tim i u Bosni, ustvari vjerski rat, vulgarno receno - istrebljenje Turaka-muslimana. Medju sandzackim Bosnjacima sacuvala se tradicija da je neznani junak, ciji spomenik stoji na Avali, zapravo Sandzaklija, Sulejman Balic, koji se istakao hrabroscu, poginuvsi u borbi protiv Austro-ugarske. Cak ni hrabro i lojalno drzanje Bosnjaka Sandzaka u toku I Svj. Rata nije ih spasilo u novonastaloj ”Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca” od stradanja, otvorenog neprijateljstva i raznih vidovima genocida.


Nastavice se,

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.Respond to this message   
AuthorReply
Ante
(no login)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)

No score for this post
July 26 2005, 11:36 PM 

Vrlo je znacajno spomenuti kako se u toj situaciji ponasao srpski knez Milos Obrenovic. On ocito nije bio pasivan. Cak je prije bitke savjetovao Bosnjake da se okane bune, te tvrdio da ce ih on izmiriti sa sultanom. Kada to nije urodilo plodom, Obrenovic je i prijetio kapetanu Gradascevicu

UVIJEK ISTA CETNICKA PRIJETNJA PA ITADA MILOSEVO SRANJE.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finefair
(Login Finefair)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)

No score for this post
December 31 2005, 10:57 AM 

Neophodno je prevesti ovo djelo na ENGLESKI.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finii
(Login Finii)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)

No score for this post
January 26 2006, 9:26 PM 

Jos nista, samo iscekivanje.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
iskreni
(Login iskreni)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)

No score for this post
January 24 2007, 11:42 PM 

Nesto fenomenalno

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finii
(Login Finii)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)

No score for this post
September 16 2007, 1:11 AM 


Historija drzave Bosne i Hercegovine napisana prvi put
rukom pripadnika bosanskohercegovackog naroda .

Historija bosanske Zajednice, drzave Bosne i Hercegovine !

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finious
(Login Finious)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)

No score for this post
October 18 2008, 10:49 PM 

Zaista istina

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finious
(Login Finious)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)

No score for this post
November 14 2008, 9:58 PM 

Treba je prevesti na engleski.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finious
(Login Finious)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)

No score for this post
December 31 2008, 12:59 AM 


 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
Finious
(Login Finious)

Re: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (drugi dio)

No score for this post
October 4 2009, 10:48 PM 

Jos niko nije preveo na engleski.

 
Scoring disabled. You must be logged in to score posts.
 
  Respond to this message   
  << Previous Topic | Next Topic >>Return to Index  
Find more forums on PoliticsCreate your own forum at Network54
 Copyright © 1999-2017 Network54. All rights reserved.   Terms of Use   Privacy Statement