Vjerovatno se sjecate parole "ne mozemo zivjeti zajedno, mozemo samo jedni pored drugih".Ako ne mozemo zajedno, to je podrazumijevalo sve ono sto se desavalo: progone - entnicka ciscenja, pokrstavanja, ubistva, pa cak i genocid. Pogledajte odakle se poslo a vec znamo dokle se doslo .
http://www.camo.ch/berlinski_kongres.htm


PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867.GODINE

Uvodna napomena

Ovaj tekst u osnovu predstavlja sazeti rad Safeta Bandzovica objavljen pod istim naslovom, uz neke manje nadopune, nastale na osnovu koristenja dostupne literature. U radu nema opisa pojedinacnih i grupnih zlocina koji su cinjeni prema muslimanima Srbije sve do 1862.godine, to jest do Medjunarodne konferencije u Kanlidzi-predgradju Istambula. Do ove Medjunarodne konferencije muslimani Srbije su se protivili iseljavanju sa svojih ognjista, ali poslije Medjunarodne konferencije, svima je bilo jasno, da im opstanka u Srbiji nema, jer je to bila volja medjunarodne zajednice, koja se pokolopila sa voljom srpskih vlasti, a scim se saglasila i sve slabija Turska. Tako je poceo masovni egzodus muslimana u: Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a jedan veliki broj naselio je prostiore sjeverne Bosne od Zvornika do Orahove kod Bos. Gradiske.

Iako se cesto upotrebljavamo izraz Beogradski pasaluk, to je pogresan izraz ,jer se on kao takav nigdje ne pominje u osmanskim dokumentima,a ne pominje se iz razloga, jer kao takav nikad nije ni postijao. Postojao je samo Smederevski sandzak u cijem sastavu je bio i Beograd. Izraz je nastao kao plod prepiske Hazburskog carstva, pa iako netacan, kasnije se udomacio u savremenoj historiografskoj literature i publicistici, o cemu je opsirnije pisao M. Pelesic, Manipulacije srpske historiografije o BiH.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Muslimansko stanovnistvo na prostoru Beogradskog pasaluka u kojem je bilo veoma malo etnickih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandzukama, pocetkom 19 stoljeca cinilo je vecinsko stanovnistvo, narocito u Beogradu, Sapcu i Uzicu. U jedanaest nahija ovog pasaluka oni su predstavljali 58% stanovnistva. Jezgro muslimanskog stanovnistva formiralo se kroz jedan dugotrajan i slozen proces, dijelom islamizacijom domaceg slavenskog stanovnistva, raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnjim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani cinili cetiri petine u odnosu na drugo stanovnistvo, a u Uzucu 96,7% od ukupnog broja stanovnistva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. U Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, dok je u Sapcu bilo oko 1000 muslimana. Beograd je pocetkom sedme decenije 19 vijeka imao 730 muslimanska 536 nemuslimaska i 3 romska domcinstva, 2.328 zgrada, kuca, od kojih su 842 bile srpske a 1486 muslimanske. Joakim Vujic u svom Putesestviju navodi da je u Uzicu 1826.godine bilo 1200 muslimaskih kuca, 20 dzamija i 80 srpskih kuca, dok je engleski putopisac Andreja Arcibalda Patona navodi da je Uzice 1834.godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuca, dok Vladimir Karic pise da je u Uzicu 1844.godine bilo 3697 Turaka, (citaj muslimana) I samo 707 Srba.

Iseljenje muslimanskog stanovnista sa ovih prostora zakljuceno je 1876.godine, a iz jugoistocne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Medjunarodna konferencija odrzana 1862.godine u Kanlidzi, isambulskom predgradju, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajednickom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju iseliti sto je moguce brze. Ostetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 grosa Srbija je trebala ispaltiti Turskoj.

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjistima, zadrzati sva svija dobra, ali samo pod sledecim uslovima:

-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to nece onda mogu
-da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,
-onda moraju da da se pisu u vode kao Cigani, a ako i to nece
-onda moraju da se isle iz Srbije.

Masa se odlucila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate veri pradedovskoj, ili da budu Srbi islamske vere, pa smo u pocetku imali, a mozda i danas imamo ciganske male ili mahame u:Beogradu, Uzicu, Sapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglasenih Cigana kasnije su isli istim onim putevima kojim su ranije isli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je dosao i Bosnu.Oni su dolazili pojedinacno i u grupama i tako su u manjim varosima nastajala manja nasalja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira sto su imali isti ili slican zivot kao starosjedioci, bez obzira sto nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obiljezeni kao bijeli cigani a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuca.Puno puta sam cuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, zasto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuce, baste, avlije, vole da rade, skoluju svoju djecu itd.Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Nisa, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebnou sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orasje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiska.Tako su nikla naselja:Kozluk kod Zvornika,Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiske, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena.Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranicna mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.

Muslimansko stanovnistvo iz Uzica i okoline iselio se najvise u Bosnu i dugo od srpske vlasti trazilo naknadu za svoja dobra, ili potrazivanje prihoda sa svoje zemlje, ali naknad nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napustena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starijesina, dok su napustene kuce palil, kako se slucajni povratnici ne bi imali na sta vratiti.Opisujuci selo Bascaluci kod Loznice L. Sopalovic 1903.godine pise, Ime Bascaluci pricaju da je doslo otuda sto su u staroj varosi Loznica oko reke Sire stanovali Turci (citaj muslimani), cije su baste bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce sume, vec su imali gotovo zemljiste sa bastama.

Da bi se muslimani cim prije iselili iz Uzica srpske vlasti su organizovale podmetanje pozara u gradu, a sve u zelji da optuze muslimane kao navodne podmetace i podstrekace stalnih sukoba sa Srbima. Pozar je iznenadio i same podmetace, ali je posluzio kao dobar izgovor, da se muslimani cim prije isele iz Uzica, shodno ranije postignutom dogovoru na Medjunarodnoj konferenciji u Kanlidzi-istambulskom predgradju 1862.godine. Prema zapisima Miladina Radovica najveci dio varosi prekrio je pepeo pozara, zatrpane su i pogazene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je pozar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Sehova dzamiija, i niko ne misli na turbeta, nisane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepsem kraju Uzica. Kasnije je srusena i nagorjela Sehova dzamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srusio ostati proklet. Dzamiju je srusio Ilija Jokanovic trgovac i kafedzija. Iza njega je ostao sin koji se ozenio zenom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna zena je u teskom psihickom stanju vikala na sav glas, i pozivala , dodjite i uzmite sto je vase, dodjite i uzmite sto je vase. Odlazak iz Uzica prema kazivanju istog autora bio je tuzan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je cello bilo na Kadinjaci, a zacelje se jos formiralo u samom Uzicu. Slicno je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Sapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Kolone iseljenika obezbjedjivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijedjali su iseljenike, drugi su ih zalili, pa je na jednu takvu uvrdu iseljenik Husein beg Kavadarevic rekao ako vam je biva car dao da nas sa nasih ognjista krecete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je postenom covjeku preci i od samog zivota.Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema rijecima zalio iseljavanje muslimana uz komentar oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi cukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjiste.

Sta je sve iza Uzicana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadziahmetovica koji je u samom Uzicu imao konak, dvije kafane, 5 basti, 2 vocnjaka, 2 caira, njivu, vodenicu, jedan vodenicki zakup i 7 placeva. Bastu je imao i u okolini u Bugaru i Zabucju. U Vilovini je imao 2 vocnjaka, zemlju i jos jedan vodenicki zakup, a u okolnim selima jos 7 caira, 6 vocnjaka i 2 vodenicka zakupa, ne racunajuci posjede u Pozegi.

Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva 1862.godine u krajeve Zvornickog sandzaka dosle su 533 porodice sa oko 1.234 clanova, u Tuzlu je doslo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Samac-Gornju Aziziju 235, u Gracanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Asiziju-Orasje 132, i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Uzicanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su takodje protjerani.

Nesto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku kao porodice: Alic, Corica, Imsirevic, Demirovic, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije kao sto su porodice:Beganovic, Djonlic, Krzevic i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkic koji pisao o isaljavanju muslimana iz Uzica navodi neke od porodica koje su dosle iz Srbije u Tuzlu:Berbic, Cugurovic, Mandzic, Mukic, Prcic, Saracic, a S. Hodzic navodi i imena drugih porodica koje su dosle 1881.godine kao:Prgonjic,Djulbegovic, Bojadzija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Kulenovic, Ramic, Cosic, Dzudzic, Sejdic, Saletovic, Buzadzic, Drinjakovic, Zilic, Tufekcic i drugi. UBijeljinu su dosle porodice: Berberovic, Cosic, Alibegovic, u Brezovo Polje: Tvice, Sataric, Beslagic, Kukic, u Bos. Samac: Fisovic, Topalovic, Skiljic, Begic, u Orajsjer:Kabaklic, Cosic, Drljaca, Isic, Besirevic, u Srebrenicu: Begic, Malagic itd.

Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Uzica, ovi gradovi su nastaviuli normalan zivot zahvaljuci ubrzanom naseljavnju Srba, dok grad Soko nakon rusenja nije vise naseljavan. Glavni uzrok lezi u tome sto je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen iskljucivo etnickim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rusenjem grada koje su izvrsili ruski strucnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki zivot u grada.

Ispraznjeni prostori od muslimana postal su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa razlicitih strana:Kosova, Sandzaka, Bosne I Hercegovine. Zakon o dosleljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje,kuca, stoke, odredjene kolicine hrane, oslobodjenje od poreza, vojne obaveze tokom odredjenog perioda, sto je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ogranicenja, sa ciljem da se ne proredjuje stanovnistvo u neoslobodjenim krajevima.

Izgonom muslimana iz Beogradskog pasaluka ostalo je, bolje receno oduzeto je 5 miliona hektara obrdive zemlje koja je podijeljena doseljenim Srbima , zatim 100.000 gradjevinskih objekata (kuca znatskih radnji i slicno). Unisteno je, poruseno je 600 vjerskih objekata i opljackano oko 300.000 grla stoke, itd. Mnogi strain izvjestaci pisali su da je malo koji narod u svijetu imao tako tragicnu sudbinu kao muslimani Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom bastinom, sa svim onim sto su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je je frontalno unistavanje svega onoga sto je podsjecalo na islam i Turke. Sa promjenom stanovnista Srbije, otpoceo je i proces promjene zivota, zivotnih obicaja i ranije stecenih navika. Strani zvjestaci su zapisali da se turski jezik vise ne cuje nigdje, grck rijetko, a srpski se cisti i ispravlja svaki dan. Kuce, ducani, nosnja-odijela, sve se to udesava prema onome sto se vidi na Zapadu.
Svetozar Markovic u svom djelu Srbija na istoku pise. Ocedvidno srpski narod nije priznavao nikakva prava Turcima (citaj muslimanima) svojim sugradjanima, clanovima iste drzave, da zive na srpskoj zemlji. Srpski narod je isao prosto da istrijebi Turke, to se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gdje su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o moralu. Savest kao da ih nije ni malo grizla da ucine ma kakvo zlo delo po savremnim nasim pojmovima, samo da se osvete za nasilje koje su Turci vekovima cinili.Kradju, otimanje i ubistvo, samo kad se ucini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela.

Tome se ne treba cuditi, jer je i Njegos u svom Groskom vijencu sponosom pjevao o klanju i ubijanju muslimana, koje on naziva Turcima, pa je tako klanje i ubijanje muslimana po njemu najvis moralni cin. Tako su generacije i generacije pogresno uciene o moralu i moralnosti uopste, zahvaljuci uvrstavanju Gorskog vijenca u sve nastavne planove i programe, sto je bilo pogubno za muslimansko stanovnistvo od tada pa sve do dana danasnjeg. Jednostavno receno, pogresno smo uceni o mnogo cemu, pa i o moralu.

Srpski knjizevnik Milan Milicevic ce zabiljeziti 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvecim dijelom neobjavljen. Ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo sto nam podmiruje trenutni jadni racun.

Najbolji primjer predstavlja zbivanje na Cukur cesmi o kojem smo svi ucili kao izuzetno znacajnom istorijskom dogadjaju. Pravi istinu o ovom dogadju objavio je Kosta. N. Hristic, Zapisi starog Beogradjanina, na osnovu zapisa svoga oca Nikole, tadasnjeg ministra unutrasnjih poslova. K. Dimitrijevic koristeci ove zapise u Politici expres pise kako smo godinama uceni na pogresnim istorijskim podacima, pa navodi primjer Cukur cesme. Znacajan je podatak da 1862.godine nije od turskog nizama bio ubijen, nego samo tesko ranjen srpski segrt Sava Petkovic, kao sto pokazuje njegov spomenik u Dobracinoj ulici, gdje je uklesan cak i pogresan datum zbivanja. Istina o ovom dogadjuju iz politickih razloga morala se zataskati i drukcije prikazati. Vidi opsirnije Politika expres Beograd, 31.12.1994-3.01.1995.godine.

Hans Kohen, Its History and Ideology, Notre Dame, 1953.godine govoreci o Srbima kaze, Srbi su bili mnogo zaostaliji cak i od turskog rezima, posto su bili ljudi patrijarhalne jednostavnosti, i primitivne brutalnosti.

Filip Dz. Kohen autor knjige Tajni rat Srbije, propaganda i histrorijska obmana Sarajevo 1996.godine istice da srpski fasizam stariji i od Hitlerovog, da korijeni srpskog fasizma pocinju vec 1804.godine koje 40 gdoina kasnije oblikova Ilija Garasanin u svom Nacertaniju.Vec tada je nastao izrazi etnicko ciscenje, i da su Srbi izvrsili genocide nad nesrpskim stanovnistvom, da se to proteze vec dva stoljeca. U svim pobunama ili mirnim periodima u proslom stoljecu stradalo je muslimansko i jevrejsko stanovnistvo, tako da je Srbija pred Prvi balkanski rat bila ociscena od muslimana. Mada su bili malobrojniji u odnosu na muslimansko stanovnistvo, ista sudbina zadesila je i Jevreje, sa izuzetkom perioda Milosa Obrenovica. Obrazac koji je dao Ilija Garasanin, a koji su usavrsili njegovi sledbenici, svodi se na zlostavljanje, prisilno isiljevanje, pljackanje, silovanje, klanje, masakriranje posebno nozem. U pet ratova koje su Srbi vodili u ovom stoljecu ideologija i metode koje su zagovarali njegovi sledbenici Vasa Cubrilovic, S. Moljevic i Milorad Ekmecic, bile su iste, samo se lista nesrba prosirila na: Albance,Bosnjake,Bugare, Hrvate,Makedonce, Madjare i Nijemce Vojvodine.

Filip Dz. Kohen se u svom pomenutom djelu nadovezuje na tvrdnju srpskog knjizevnika Milana Milicevica iz 1871.godine koji je jos tada otvoreno kazao da ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo, sto nam podmiruje trenutni racun , pa kaze ako je historija umjetnicka galerija puna slika, s malo orginala i mnogo kopija, onda je srpska historija takva galerija, puna falsifikata koje je Evropa pa i Amerika dugo vremena prihvacala kao orginalne. Mnogi zapadni eksperti za Balkan eksploatisali su ih za svoje titule, a politicari za svoje prljave ciljeve.
Srpska, crnogorska, makedonska, bugarska i grcka historijografije, pod balastom politike i ideologije, imaju jedan poseban odnos prema iseljevanju muslimana sa svojih prostora, pa i muslimanima uopste na svojim prostorima, posmatrajuci ga iskljucivo u sklopu stvaranja svojih nacionalnih drzava i oslobidjenju od vjekovne osmansko-turske uprave, a sto je podrazumijevalo odstranjivanje muslimana sa prostora njihovih nacionalnih drzava. Duh koji je vladao, a vlada i danas gotovo isto kao i prije, uticao je na historiografiju, iracionalnim nacionalizmom, koji je od hisorigrafije pravio instrument svoje politike, pa su historicari kao sto vidimo postajali logisticka podrska nacionalisticke ideologije prozete ksenofobijom.

Zakljucak
Ako se vratimo u sadasnjost, nije tesko zakljuciti, da su potomci jednom protjeranih iz Srbije, naseljeni u dijelove sjeverene Bosnene:Bos. Samac, Kozluk, Janja, Bijeljina, Brezobo Polje, Brcko,Bos. Brod, Derventa, Prnjavor pa sve do Orahove kod Bosanske Gradiske, kao i dijerlove istocne Bosne I Hercegovine:Visegrd,Foca, Trebinje, Nevesinje,Ljubinje,Srebrenica i itd, dozivjeli istu sudbinu svojih predaka, i to samo nakon 120- 160 godinu. Potomci nekad do koze opljackanih, ponovo su opljackani na isti nacin, od potomaka onih koji su pljackali njihove pretke. Metode primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovu su primjenjivane 1991, 1992, 1993.godine na isti nacin prema potomcima protjeranih iz Srbije.Stvorena je cito etnicka teritorija koja danas nazivamo RS, istina kao entitet u sastavu BiH, ali sa aspiracijama, da se prvom mogucom prilikom prikljuci Srbiji, sto ne krije ni jedan iole ugledniji politicar u RS, na zadovoljstvo politickog vrha Srbije.

Gdje je kraj ovoj suludoj rasistickoj ili fasistickoj politici, nazovimo je kako god hocemo, ali sigurno necemo pogrijesiti, koja ima podrsku medjunarodne zajednice. Kakvu je sudbinu Bosnjacima namijenila medjunarodna zajednica, koristeci velikosrpsku i velikohrvatsku rasisticku politiku. Po svoj prilici njen je cilj nestanak Bosnjaka u BiH, ili u najboljem slucaju sabijanje Bosnjaka na jedan mali prostor u centralnim dijelovima Bosne, na kome nece moci opstati iz ekonosmskih razloga, jer ce njihov ekonomski razvoj zavisti od volje istocnih i zapadnih susjeda, a kakva je njihova volja, najbolje pokazuju primjeri iz ne tako davne proslosti, iseljavanja muslimana iz Srbije, i Hrvastke, bolje receno Slavonije i Like.

Ono sto ozbiljno zabrinjava kod Bosnjaka je nespremnost da iz nesto ranije i skorasnje proslosti izvuku bilo kakvu pouku. Bosnjaci jos uvijek nemaju svoj Nacionalni program. Bosnjaci jos uvijek ne znaju sta hoce od BiH, a ne znaju, jer nisu okupili najumnije ljude medju Bosnjacima, da se uradi Nacionalni program Bosnjaka, da svaki bosnjacki politicar u svako vrijeme zna, kako da se postavi u odredjenoj situaciji. Kako sada stavri stoje, to je prepusteno volji vodje (ili vodjama) ove ili one stranke, koji nisu dorasli da predstavljaju Bosnjake.Nikada i nikada, ne smijemo dozvoliti da sudbinu Bosnjaka odredjuju jedan ili dva covjeka, bez obzira ko je on ( ko su oni), i ma kakvih sposobnosti bio on ili bil oni. Bosnjaci su uvijek bili prodavani od drugih, u prvo vrijeme od Turske a po volji zapadnih zemalja a u korist nasih isticnih i zapadnih susjeda, a sad nas prodaju, i prodavat ce zapadne zemlje, u dogovoru sa bosnjackim politicarima, a u korist nasih istiocnih i zapadnih susjeda, i svakako na svoju volju, a na stetu Bosnjaka. Tako ce biti dok Bosnjaci ne izvuku pouke iz nesto ranije i skorasnje proslosti, i ne naprave Bosnjacki nacionalni program koga treba da sprovodi svaki politicar koji zastupa interese Bosnjaka. Taj Program treba da pruzi odgovor na najaktualnija pitanja, kako Bosnjake zastiti od medjunarodne zajednice, i od aspiracija nasih istiocnih i zapadnih susjeda, kako bi Bosnjaci opstali kao narod, na svojoj zemlji i u svome dobru. Dakle,taj Nacionalni program Bosnjaka ne bi podrazumijevao, nikakvu otimacinu tudje zemlje i tudjih dobara, niti izgon bilo koga iz nacionalnih i vjerskih razloga. Ako to Bosnjaci ne urade, ceka ih sigurno sudbina muslimana Srbije, Hrvatske, i Bosnjaka sa prostorora danasnje RS.

Nacionalne drave na Balkanu nastajale su putem nasilja, pljake i masovnih progona nepoeljnih etnikih i vjerskih zajednica, prije svega, muslimana. Rusija je nastojala uspostaviti bugarsku nacionalnu dravu i brutalnom silom pravoslavce uiniti dominantnom veinom. Ocjenjujui ponaanje ruske vojske 1877.-1878. u Bugarskoj prema muslimanima Vasa ubrilovi navodi da su ruski vojni zapovjednici namjerno pravili itavu pusto meu njima: "hteli su valjda da jednim udarcem ree Bugarsku, ne samo Tatara i erkeza no i turskih starosedelaca " Bugari su nemilosrdno ruili muslimanske gradske etvrti, zemlja koju su do tada posjedovali muslimani bila je javno rasprodata, groblja prekopana. Muslimanski nadgrobni spomenici sluili su za poploavanje ulica, a od kamenja poruenih damija zidane su kue.

Sticanje neovisnosti, kao i izgradnja srpske i crnogorske drave bili su u neposrednoj vezi sa borbom protiv Osmanlija i muslimana, njihovim masovnim iseljavanjem i zavoenjem sopstvene vlasti. Borba je imala obiljeja vjersko-graanskog rata. Srpska vlada je teila 1878. da se stvori isto srpska nacionalna drava, te da se "oisti zemlja od nekrsta" na novoosvojenim podrujima. Iz vranjskog, nikog, pirotskog i toplikog okruga masovno je iseljeno muslimansko stanovnitvo razliitog etnikog porijekla.

Dimitrije Tucovi, to su bile "reke krvi poubijanoga neborakog stanovnitva, nevine dece, ena i mirnih ljudi, radnoga sveta Stare Srbije, Arbanije, Makedonije i Trakije, ija je jedina krivica to se drukije bogu moli, to drugim jezikom govori, drugo ime nose i to je na svom vekovnom ognjitu naivno saekao etiri divlje najezde".

U britanskom parlamentu uli su se glasni protesti protiv zloina i lanih nosilaca "kulture" i slobode, kao i iskazi da se sa muhadirima postupa kao i sa onima iz 1878. godine "uasna sramota i blamaa za civilizirane drave". Strani novinari su pisali o zarobljenim osmanskim vojnicima kojima su nos i gornja usna bili odrezani.

Edith Durham je vidjela devet rtava koje su preivjele odsijecanje noseva. Nosna kost im je bila odsjeena i odstranjena zajedno sa cijelom gornjom usnom. Crnogorci su, kako su se hvalisali, nakon svake bitke ili naokolo i oskaivali ranjene: "nijedan nos nisu ostavili na truplu izmeu Berana i Pei ".
U veini sluajeva su preivjele rtve umirale od dodatnog krvarenja. Sjea glava i kidanje nosa neprijatelju, kroz historiju, pothranjivali su "plementinu" i podvajali Crnogorce na "zaslune" i "obine", na "soj" i "nesoj".U zasluge predaka ubrajao se i broj posjeenih "turskih" glava. Kada su dva crnogorska vojnika ubijena u blizini sela Punoevca na Kosovu, to selo je spaljeno do temelja. Stanovnitvo je pobijeno, a djecu koja su bjeala nabijali su na bajonete i bacali u kue u plamenu. akovica je bila opljakana "do poslednjeg duana ". Nije bilo obzira ni prema radnjama iji su vlasnici bili Srbi: "zaprepaenjeje ovladalo i kod hriana i kod muslimana "

U Ferizaju (Uroevcu) su izbjegli Albanci bili pozvani da se vrate svojim kuama, da bi potom, 300-400 onih koji su

U Ferizaju (Uroevcu) su izbjegli Albanci bili pozvani da se vrate svojim kuama, da bi potom, 300-400 onih koji su to uradili, bili pobijeni. Srpski tab je izdao naredbu da svako naselje, u kojem je ispaljen metak iz albanske puke na srpske vojnike, bude uniteno. Nakon toga je dolo do masakra albanskog stanovnitva. Samo oko Prizrena ubijeno je vie od pet hiljada ljudi, a izmeu dvanaest do petnaest hiljada je nestalo. Od 32 damije u Prizrenu, 30 je vojska pretvorila u kasarne, skladita municije i spremita za sijeno.

O. Zirojevi navodi da su se osveta Kosova i kosovski mit krajem XIX i prvih decenija XX stoljea postepeno preinaili u vidovdanski kult i Vidovdan postaje simbol "krvave, bespotedne osvete nad svim to je tursko, muslimansko uopte". Kosovo je za Srbe imalo kvazimistini status. itave su generacije dovoene u iracionalno stanje zbog izgraenog osjeaja potrebe za kolektivnom osvetom. Osvajanje Kosova poistoveivano je sa obnavljanjem stare srpske drave. Meutim, kada se srpska vojska 1912. nala na Kosovu, veinu nisu u toj oblasti imali Srbi ve Albanci, koji se nisu smatrali osloboenim ve pokorenim.

Dimitrije Bogdanovi navodi da srpska politika, pak, jednostavno nije znala ta e uope sa "Arnautima " u "Staroj Srbiji ", niti je bila svjesna perspektive tog problema.

Makedonija je 1912.-1913. bila u plamenu. Ona je bila dva milenija "odlagalite " raznih naroda koji su tu napravili pravi "etnografski muzej". Za promatrae sa Zapada bila je, pak, prava "terra incognita ". Makedonija je nakon 1878. postala velika jabuka razdora izmeu Srbije, Bugarske i Grke. Njihovi politiki i privredni interesi su se permanentno umnoavali i meusobno sukobljavali. Sve ove drave su smatrale da e klju za kontrolu Balkana pripasti onome ko stekne prevlast nad Vardarskom dolinom. Srbi su Makedoniju proglasili "Junom Srbijom ", Bugari, pak "Zapadnom Bugarskom ", a Grci su je smatrali "kolijevkom Aleksandra Makedonskog".

Makedonijom od 1878. krstare mnogobrojne komitske ete pristigle iz Bugarske, kao i one koje su formirane od lokalnog stanovnitva. Srpske komite su takoer poele sve ofanzivnije djelovati. Bugarske, srpske i grke komite nisu vodile borbu samo protiv Osmanlija, nego jedni protiv drugih. Teroristike akcije su bile jedan od naina da se izmijeni ili dinamizira tok historije.

Pitanje nacionalne identifikacije makedonskih Slavena bilo je veoma zamreno. Balkanski hrianski takmaci razliito su ocjenjivali njihovu nacionalnu pripadnost. Srbi su, primjerice, Makedonce smatrali Srbima ija je nacionalna svijest, zbog dugotrajne bugarske propagande postala labilna, pomuena, ali da je Makedonija neosporno historijski srpska zemlja. O stanovnitvu Makedonije postoji veliki broj kontradiktornih statistika. Poto je ona bila podruje za koje su se borili Grci, Bugari i Srbi, prezentirane su najrazliitije statistike. U brojnim navodima muslimansko stanovnitvo nije ni spominjano.

U periodu od 1875. do 1881. u Makedoniji se nalo, prema nekim podacima, oko milion muhadira iz Bugarske, jugoistone Srbije (Jablanice, Kurumlije, Bele Palanke, Vranja, Nia, Pirota), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sandaka i Kosova.

Lav Trocki je izvjetavao 1912. o komitskim divljatvima i okrutnostima nedaleko od Prilepa, zbog kojih je regularna srpska vojska prigovarala: "da su Turci uli u nau zemlju, oni se ne bi ovako ponaali". Vatre zapaljenih sela bile su jedini signal kojim su se pojedine kolone srpske vojske meusobno obavjetavale o svom "napredovanju " i pravcima kretanja. Sa padom Kumanova u srpske ruke u Skoplju se slegao "ceo onaj svet arnautskog stanovnitva koje je srpska vojska, nadirui sa severa gurala pred sobom i koje je tu, traei utoita, velikim delom nalo smrt".

Milorad Markovi, srpski borac, svjedoio je o zbivanjima u Strumici krajem oktobra 1912. godine: "I dalje isto. Komite ine svoje: ubijanja se nastavljaju. Bio sam, ba, svedok jednog groznog ina: pored mog stana provedoe milicija i komite deset Turaka. Vodei ih, nemilosrdno ih tuku kundacima. U jedan mah gurnue ih napred i poee ih bosti bajonetima. Nasta dreka, zapomaganje. To potraja za trenutak,nasta krkljanje i sve se utia. Ranjene i dalje bodu. Posle toga pljaka. Izgleda da komite sve svoje stare raune svravajutako, da dovode pred sud Turke, da bi ih posle opljakali. U varoi komite pljakaju: vele da je jedan imao punu fiekliju oduzetih lira, silovanja se masovno vre itd".

On je dalje kazivao o zbivanjima u blizini Prilepa i sudbini muhadira koji su bili izloeni napadima srpske vojske. Oficiri su nagovarali vojnike da pljakaju zbjegove. Oni su uzimali zlato a vojnici ostale vrijedne stvari. Takoer su oficiri silovali ene: "iz varoi vodi divan drum preko Belasice uz brdo. Proosmo selo Kosturino. S obe strane puta jo svee humke. Tu su sahranjeni pomrli izbega. Putem masa spavaa i stvari, mahom jorgani. Oko jedne uprije leevi jo nesahranjeni, staro, mlado; izgladneli psi. Jedno dete i posle 5-6 dana ostalo je jo lepo, ispod buna lei a opruilo ruice". Pojava srpskih jedinica u blizini Skoplja izazvala je pravi haos u ovom gradu. U bolnicama je lealo preko 900 osmanskih ranjenih vojnika kada se proulo da srpske jedinice ulaze u grad. Bolnicu su prvo napustili ljekari a potom i bolniarke. Na ulicama je vladala graja i uasna panika. Ranjenici su se preplaeni i ostavljeni, dizali jedan po jedan puzei i zapomagajui na putu do kasarni ili do ulice, pokuavajui da se probiju do eljeznike stanice i vozova koji su odvozili sretnike: "Tu su tako, kao mravi, leali iznemogli, polumrtvi, onesveeni... Nisu mogli dalje. Slabosti i rane ne dadoe im da se spasu, i da se odvuku do voza. Poskapavala je tu veina njih na ulici". Blizu 2.000 "turskih izbjeglica", veinom ena i djece, izmeu Radovita i tipa, "umrlo je od gladi , doslovno od gladi" - pisao je srpski inovnik upuen u tip da organizira filijalu nacionalne banke.

U jesen 1912. godine, dok grmljavina topova jo uvijek nije bila utihnula, u Kumanovo i Skoplje, kao i druga mjesta, poeo je pristizati veliki broj Srba iz Srbije i Austro-Ugarske da ispita mogunosti naseljavanja u "osloboenim krajevima ".

Posebice su stradali muslimani u krajevima koje su u Egejskoj Makedoniji zauzele bugarska i grka vojska. Na teritoriji koju su okupirale grke trupe bilo je spaljeno 16.000 kua. Amerika tampa je pisala da "zloini i vandalizmi koje su Grci poinili nisu od one vrste koju ljudski um moe opisati". Gradovi Voden, Negu, Ber, Enide Vardar bili su pretvoreni u ruevine. Samo u Pravakoj kazi, u egejskom dijelu Makedonije, gdje je ivjelo 20.000 muslimana, u svakom selu su grki vojnici ubili od jednog do 20 lica. Preivjeli muslimani su bili prinueni da se isele.

Bugari su u nekim isto muslimanskim selima izvrili strana krvoprolia. Bilo je sela u blizini Sereza, Drame, Kavale, koje su bugarski vojnici potpuno unitili, ne ostavljajui u njima ive due.

U toku ratnih operacija i Makedonci su dali eruptivnog oduka svom gnjevu i prema Turcima i muslimanima u cjelosti. Veliki je broj muslimana prebjegao u Malu Aziju. Novinari su izvjetavali o masovnom unitavanju turskih sela. U koanskom kraju uniteno je selo Vito u kome je bilo 100 turskih kua, i od koga su ostale tek gomile kamenja. Njegovi su se stanovnici razbjeali na sve strane. Slina sudbina je zadesila i selo Kalimance od koga su ostale samo ruevine. Preivjelo stanovnitvo se rasulo po raznim mjestima u okolini, preputeno gladi i milosti drugih. Jugoistono od Koana nalazilo se veliko selo Gradec koje je imalo oko 500 kua sa 2.500 do 3.000 stanovnika. Nakon rata vie nije bilo nijedne kue. Nesretni mjetani koji su preivjeli napravili su zemunice u kojima su ivjeli.

Ponaanje saveznika u Prvom balkanskom ratu pokazalo je da njihov cilj u Makedoniji nije bilo samo sticanje teritorija ve i odstranjivanje supro

Ponaanje saveznika u Prvom balkanskom ratu pokazalo je da njihov cilj u Makedoniji nije bilo samo sticanje teritorija ve i odstranjivanje suprotnih ili protivnikih zajednica, makar u kulturnom i statistikom smislu. Nakon svega, pobjednici su se suoili sa zadatkom asimilacije raznorodnog stanovnitva, ukljuujui muslimane i brojne pravoslavne hriane, koji nisu posjedovali jasnu nacionalnu svijest. Identitet pripadnika tog dijela stanovnitva ovisio je od vremena, mjesta, obrazovanja, porodinih veza, linih sklonosti i djelovanja susjednih drava.

Bugari su vrili sistematska pokrtavanja muslimana u istonoj i Pirinskoj Makedoniji. U akcijama su uestvovali i svetenici Bugarske pravoslavne crkve koji su, specijalno za te zadatke, bili poslati iz Bugarske. Po muslimanskim selima vreno je prikupljanje stanovnitva po grupama. Potom su ljudi pojedinano dobijali nova, pravoslavna imena prema nomenklaturi Bugarske pravoslavne crkve, ili imena iz bugarske historije. Pokrtenici su poprskani "svetom vodicom", a potom su jeli komadi svinjskog mesa, toje simboliziralo njihovo odvajanje od islama, koji je branio upotrebu svinjskog mesa. Pokrtenici bi, konano, uz odreena plaanja, dobili potvrde sa novim imenom. Svi pokrteni su potom morali zbaciti fesove sa glave, a muslimanke su bile dune otkriti lice. Neki muslimani su, da bi se spasili bugarske torture i pokrtavanja, izvrili samoubistva. etiri muslimana iz Berova se tako objesilo u svojim kuama.

Radnike novine " su pisale u novembru 1913. da su "varvarski podvizi nekulturnih crnogorskih plemena i besne srpske soldateske" izvrili za godinu dana snaniju propagandu za Austro-Ugarsku nego "njeni konzuli I frateri za itav vek". Austrijski konzularni agent u Bursi izvjetavao je da je zbog okrutnosti bugarske armije prispjelo u vilajet Bursa samo do novembra 1912. oko 21.000 izbjeglica iz Rumelije. Nakon grkog zauzimanja Epira 1913. godine, u kojoj je bilo oko 155.000 muslimana (44 odsto ukupnog stanovnitva), ukljuujui 100.000 Albanaca, polovina je odmah pobjegla u Tursku i Albaniju. Nove nevolje je izbjeglicama pored oskudice i neizvjesnosti, kao i ostalom turskom stanovnitvu, donijela i epidemija kolere.

Srpska i crnogorska vojska su 1912. u sjevernoj Albaniji itava sela pretvarale u krematorijume. Njihovim akcijama upravljala je logika regionalnog imperijalizma. Izlazak srpske vojske, preko sjevernih albanskih krajeva, na Jadransko more, to je bio primarni cilj Srbije u ratu, oznaio je pobjedu "radikalnog nacionalizma " koji je sve manje traio opravdanje za razvitak srpske drave u ciljevima nacionalnog programa i principa "Balkan-balkanskim narodima". Kod Draa je jedan eskadron srpske vojske uao galopom u Jadransko more. Kada je voda konjima dola do grla, komandant eskadrona je izvrio simboliko krtenje mora nainivi sabljom znak krsta po povrini vode, nazvavi Jadransko more "srpskim morem ". U Beograd su iz Albanije slate informacije da "kuda god je naa vojska prola, tuda treba drugi narod da se seli, a prvi je uniteno i sve njihovo to se nazivalo ". Srpska vanjska i politika je ovim destruktivnim, imperijalnim inom i "ubijanjem sa rezonom" izgubila i posljednji argument u isticanju principa narodnosti kao ideoloke osnove svog nacionalnog programa. Tu politiku su podrale gotovo sve graanske partije, najvei dio drutva, a naroito vojska.

D. Tucovi, Crnogorski bes, "Radnike novine", br. 239, Beograd 9. novembar 1913. "Kao izgladneli vuci Crnogorci su juriali na sve to se zgrabiti moe: popljakali su kue, duane, torove, ambare, sve gde se god ta imalo da zapljaka... Ako spomenete nekome Arnautinu re "Karadag" on se strese od bola, prstom pokazuje da je Crnogorac go i gladan, a dlanom see sve, ne tedei ni decu ".

Politika svrenog ina ipak nije rezultirala prieljkivanim ishodom. Iluzije su preivjele. Srbija se 1913. nakon stvaranja albanske drave diplomatski angairala irom Evrope tvrdei da Albanci nisu civilizacijski dorasli da imaju svoju dravu. Nikola Pai, koji je vjerovao da e Srbija zadrati ono toje njena vojska osvojila, potom je lamentirao kako je Srbiji stvaranjem Albanije bio zatvoren jedan od njenih najvanijih "ivotnih pravaca razvoja". Revoltirana srbijanska tampa je obilovala negativnim natpisima o Albancima. Pojavile su se ak i posebne knjige koje su to trebale i dokumentirati. Stojan Proti je 1913. objavio Albanski problem i Srbija i Austro-Ugarska, a Vladan orevi iste godine knjigu Arnauti i velike sile u kojoj je navodio da je "jedino meu Arnautima izgleda kao da je i u XIX veku iveo po koji repat ovek", podmeui itaocima legendu o "repatim ljudima", koju je u Albaniji, sredinom XIX stoljea zabiljeio njemaki naunik J. G. Han.

Opi glas javnog miljenja u Evropi je bio da balkanske drave ne treba liavati plodova njihovih brzih pobjeda. Evropske sile su se uasavale poinjenih zloina, ali su ipak legalizirale osvajanja i rezultate etnikih ienja.

Ugovorom u Londonu u maju 1913. okonanje Prvi balkanski rat. Na ovom skupu bili su ponajprije odbijeni zahtjevi pobjednika u pogledu Sandaka i nekih drugih teritorija, pa je Porta, ohrabrena tim stavom, bila prekinula pregovore. Veinu prijedloga balkanskih drava ona je prihvatila tek nakon ruskih prijetnji. Na Londonskoj konferenciji Srbija i Crna Gora su odbacile narodnosni princip kao "praktino neupotrebljiv" zbog velike izmijeanosti srpskog i crnogorskog stanovnitva sa albanskim, dajui naizmjenino prednost historijskom pravu, tendencioznim geografskim, ekonomskim ili stratekim argumentima, da bi potom odustale i od historijskog principa.

Velesile su se u Londonu mogle samo sloiti da informiraju zaraene strane kako smatraju apsolutno neophodnim da Srbija i Crna Gora poduzmu potrebne mjere da osiguraju efikasnu zatitu muslimanskog i katolikog stanovnitva na teritorijama koje su im dodijeljene. Srbija i Crna Gora su velesilama "korektno" odgovorile na ovu kompromisnu obavijest istiui da njihovi ustavi pruaju garancije svim moguim pravima manjina.
Osmansko carstvo je izgubilo sve posjede u Evropi, sem uskog pojasa zemljita ispred Istanbula, na liniji Enos-Midija. Balkanske hrianske drave nisu imale za cilj samo da ovo carstvo potpuno istisnu iz Evrope i sa Balkana, ve da zajedno sa njim istisnu i muslimane kao njegove vidljive historijske tragove, za njih tu i nepouzdan element.

Savremenik tih zbivanja, H. Halid, pie: "Da, muslimani prodavi u bescijenje sav svoj imetak, ostavljaju zemlje svojih djedova i kao najvea sirotinja i golotinja sele u druge, tue im krajeve, ali to nije rezultat njihove bezrazlone mrnje prema hrianskim vladama; to muslimani ine samo zato, da se izbave ispod nasilne uprave, koja se meu njima uvodi, da im uniti ili ogranii narodne obiaje, porodine principe i svete religiozne osjeaje" H. Halid, Borba polumjeseca i krsta, knj. I, Mostar 1913, 187-189.

Safet Bandzovic pise da su meunarodne anketne komisije u solunskom kraju naile na desetine hiljade oajnih muhadira koji su bili smjeteni po improviziranim logorima, prisiljeni da prodaju sve to imaju da bi se prehranili. Britanski izvori su ukazivali na krajnje nehumano ponaanje prema muslimanima u Makedoniji. Prema procjeni austrougarskih vlasti za vrijeme rata u osmanskoj vojsci na frontu se nalazilo oko 20.000 bosanskohercegovakih iseljenika. To je uticalo i na jaanje straha od odmazde. Brojni su izvori koji govore o masovnom egzodusu muhadira iz srezova Petri, Melnik, Serez, Strumica i Katerina. Bosanski iseljenici su bili izloeni i samovolji raznih razularenih komitskih eta. Kako nisu imale pomoi od osmanske drave, a nisu "nikako izgubile osjeaj za domovinu" dio muhadira je zatraio od austrijskih konzularnih vlasti odobrenje za povratak u Bosnu i Hercegovinu.
Nakon izbijanja Prvog balkanskog rata meu bosanskim muhadirima doseljenim nakon 1878. godine, smjetenim u evropskom

Nakon izbijanja Prvog balkanskog rata meu bosanskim muhadirima doseljenim nakon 1878. godine, smjetenim u evropskom dijelu Osmanskog carstva, posebice u Makedoniji, pojavljuje se snaniji pokret za povratak u BiH. Na njegovo jaanje su uticale pobjede balkanskih drava u ratu sa Turskom, uee u ratu, nevolje i pogromi kojima su bili izloeni, te strah od neizvjesnosti za sudbinu u okviru balkanskih hrianskih drava. U Skopskoj kotlini bosanski muhadiri su 1912. panino napustili sela Mrevac, Didimirce i Deljadrovce. U Mrevcu je bilo oko sto bonjakih domainstava. Njihov odlazak je bio iznenadan. Govorilo se da su u nekim njihovim kuama tada ostale i trpeze postavljene sa hranom. Selo Didimirce, gdje je bilo oko sto kua bosanskih muhadira i oko 50 albanskih kua - muhadira iz Vranja, takoer je opustjelo. Selo Deljadrovce, u kome je 1908. bilo naseljeno izmeu 40 i 50 bonjakih porodica doivjelo je istu sudbinu. Sve do 60-ih godina XX stoljea, s june strane, u njivama, postojali su "bonjaki grobovi ". Iseljavanje Bonjaka iz sela Jasenova 1912. bilo je iznenadno. Jedna majka je ostavila "dete vo lulka" (u kolijevci). Iseljavanje je zahvatilo i Vladilovce i Umin Dol. Selo Umin Dolje bilo pusto do 1921. kada je naseljeno srpskim kolonistima iz Banije, Bosne .

Mnogi Bonjaci koji su uestvovali u borbama kod Kumanova, su ubrzo nakon poraza osmanske vojske pobjegli. Drugi su stradali u odmazdama hrianskog stanovnitva iz okolnih sela. Makedonija bonjakim muhadirima nije donijela blagostanje, pokazavi se tek kao prolazna, privremena stanica na njihovom putu, obiljeenog siromatvom, bolestima i progonima. Tursko stanovnitvo je takoer masovno naputalo Makedoniju. To se naroito osjetilo u Koanskoj dolini, gdje je od 49 sela Turaka bilo u 17 veih i bogatijih. Nakon 1912. sa vojskom se povuklo i tursko stanovnitvo iz sela Kalimance gdje je bilo 150 kua. Njihova imanja naselili su Makedonci. Iz sela Vitoa, Podlag, Terance, Trsino, gdje je zapaljena damija, stanovnitvo se iselilo u Tursku. Iz sela Morodvisa od 1912. do 1928. iselilo se oko 75 domainstava. Do poetka Drugog balkanskog rata, prema podacima Islamskog komiteta zaduenog za transport muhadira iz Makedonije preko Soluna u Osmansko carstvo, bilo je registrirano 135.000 lica koja su brodovima bila upuena u Anadoliju. U svakom brodu koji je bio upuen u anadolske gradove bilo je po 2.500 muhadira. Drugi podaci govore da je preko Soluna u Tursku od novembra 1912. do jula 1914. iseljeno 320.907 lica. Ova brojka ne ukljuuje i djecu ispod est godina ivota koja su ila sa roditeljima.


Krajem septembra i poetkom oktobra 1913. otpoeo je masovni proces iseljavanja iz novopripojenih krajeva Crne Gore, uz angairanje predstavnitava Njemake u Skadru i na Cetinju. Glavni uzrok migracionog pokreta bila su opa nesigurnost muslimana, njihova diskriminacija, kao i nastojanja crnogorske drave da po svaku cijenu udrave i pacificiraju novozauzete krajeve. Imanja odbjeglih su konfiscirana i dodjeljivana mjetanima pod arendu ili doseljenim Crnogorcima. Prva pojedinana prevoenja muslimana u pravoslavlje izvrena su u januaru 1913. u Gusinju i Beranama, a onda u Pei i Andrijevici. "
Muslimanski predstavnici su neprestano dolazili kod fon Ekarta, njemakog poslanika i vlade na Cetinju, radi odlaska u Tursku. Meu prvima su se iselile porodice turskih oficira i inovnika koji su ranije otili ili poginuli u ratu. Iseljeniki pokret je zahvatio sve socijalne slojeve, seosko i gradsko stanovnitvo. Glavna pribjeita 1913. bili su mahom nepristupani krajevi sjeverozapadne Albanije, naroito sela Curane, erene i uopte podruje gornjeg toka rijeke Valbone. Ta strujanja su se protezala do Skadra. Nekoliko stotina porodica, iz Gruda i Hota, preselilo se u Tursku i Albaniju. Rauna se da u septembru 1913. bilo oko 9.000 lica samo u Gaima i Krasniima, oko 2.000 izbjeglica je bilo iz akovake nahije. U martu 1913. iz plavsko-gusinjskog okruga bilo je 716 izbjeglica u erenima, Valboni i Curanima. Treinu tih izbjeglica inile su djeca i ene.128 Od sredine juna do 10. jula 1913. iseljeno je iz Plava i Gusinja 128 domainstava. Muslimani se masovno iseljavaju i iz beranskog kraja. Poetkom oktobra, preko Podgorice, iz Pljevalja za Istanbul otilo je 160 osoba, a iz drugih krajeva oko 200 porodice. Od njih je 88 bilo iz bjelopoljske, 58 iz beranske i 51 iz roajske kapetanije. Pasoe i vize su, preko njemakog poslanika Ekarta, muhadiri dobijali na Cetinju. On je istovremeno obezbjeivao odobrenja za useljenje u Tursku kao i putne trokove.

Novi masovni talas iseljavanja zapoeo je poetkom aprila 1914. godine. Njemaki konzulat je obavijestio stanovnitvo da se ne pokree, ni grupno, ni pojedinano, dok ne dobije saglasnost o njihovom prihvatanju za useljenike. Ovaj konzulat je obezbjeivao brodove za iseljenike, dok je Turska preuzela sve trokove oko njihovog prijema i egzistencije. Glavni emigracioni talas iz novopripojenih krajeva Crne Gore bio je usmjeren, preko Kolaina i Andrijevice, ka Podgorici i Baru. Preko Kolaina i Podgorice je djelimino ilo i iseljavanje muslimanskog stanovnitva iz dijela Sandaka koji je pripao Srbiji, osobito iz prijepoljskog kraja, odakle je samo poetkom maja 1914. krenulo 600 lica. Manji krak migracione rijeke iz Metohije je iao preko Mitrovice ka Skoplju i dalje ka Solunu i Turskoj.

Tokom juna i jula 1914. iz Plava i Gusinja poelo je novo iseljavanje muslimanskog stanovnitva. U ovom talasu otilo je 128 porodica sa 1.500 lanova: "svjesno su odlazili u potpunu neizvjesnost". Najprije su prebaeni u Srbiju, odakle su potom otili u Tursku, gdje su se naselili oko Izmira i Ada Pazara. Na rastanku je jedan brat rekao sestri da e joj se javiti kada bude stvorio uslove za egzistenciju. Javio joj se tek 1951. godine. U plavsko-gusinjskom kraju na posjede iseljenog stanovnitva dolaze pravoslavci iz susjednih krajeva. Novo su stanovnitvo dobili Grnar, Pepie, Novie i dijelom Gornja Ranica. Prema nekim podacima tokom aprila 1914. preko Bara iselilo se u Tursku 12.302 muslimana. Za njihovo prebacivanje bili su iznajmljeni grki i austrougarski brodovi. Prema crnogorskim izvorima od aprila do jula 1914. iseljeno je 16.500 lica preko Bara u Smirnu i Istanbul. Podaci o iseljenicima van tog vremenskog intervala, kao i o onim koji su otili kopnenim putem preko Mitrovice, Pei i Prizrena za Skoplje i dalje prema Istanbulu, nisu pravljeni. Iseljavanje preko Skoplja padalo je na troak samih iseljenika, a onima koji su ili preko Podgorice i Bara isplaivala je Crnogorska banka, od novca koji je uplaivao njemaki poslanik na Cetinju, po 20 perpera po osobi i prevoz preko Skadarskog jezera. Do 10. aprila 1914. trebalo se iseliti iz Plava 10 porodica sa 107 lanova, iz Kolaina 111 sa 700 lanova, iz Pei 100 porodica, a i okoline Berana 19 porodica. Prema izvjetajima austrougarskog vicekonzula iz Bara, samo do poetka maja 1914. iselilo se 8.000 lica, od kojih je 2.500 preko Bara polo za Istanbul, 3.500 (2. maj 1914) za Siriju i dalje, a oko 2.000 je otputovalo u neka druga mjesta Osmanskog carstva ne koristei novanu pomo za putne trokove, kojim putem se i jedino vrila evidencija iseljenika. Iz opina ahovii, Mojkovac i Ravna Rijeka iseljene su 453 porodice koje su ostavile 310 kua. Iseljavanjima su bili zahvaeni i opinska sjedita: Stoer, Pavino Polje, Nedakuse i Bijelo Polje.

Sa porazom Osmanskog carstva eliminiran je zajedniki protivnik i nastala je nova borba za ratni plijen. Svi su teili zauzimanju teritorija na raun drugih. U svom otvorenom grabeu balkanske drave se nisu mnogo obazirale na historijske ili demografske injenice. Uoi Prvog svjetskog rata, britanski poslanik u Beogradu, alio se svojoj vladi da su Srbi "potpuno pomahnitali" u svojim "matarijama oplavim morima kojima brode srpske lae, nosei kui indijske dragocenosti". Politika "Velike Srbije " posebno je dola do izraaja u orijentaciji ka Makedoniji i izlasku u Solun, prije i u toku balkanskih ratova, koja je zasnivana na Cvijievoj koncepciji o tome da e Makedonci

prihvatiti nacionalnu svijest one slavenske drave na Balkanu koja ih bude prva anektirala. Imperijalnu politiku Srbije aktivno je podravala i Srpska pravoslavna crkva zbog ega je britanski poslanik u Beogradu istakao da je smisao njene aktivnosti u Makedonji stvaranje srpskog, a ne bojeg carstva. Srbija nije zauzela Kosovo, Sandak i dio Makedonije pozivajui se na pravo samoopredjeljenja naroda, nego se proirila dolinom Vardara 1912. godine, kao i dolinom June Morave 1877.-1878. godine. Njen prvi i osnovni zadatak nakon toga je bio da prenese na novoosvojene oblasti svoje dravno ureenje i upravu, da njihovu privredu ukljui u svoju privredu, kao i da tamonji narod kulturno i nacionalno asimilira utapanjem u Srbiju. Taj proces je trebao da bude potpuno isti, kao to su se nakon 1878. "utopili" Ni, Pirot, Leskovac i Vranje. O tome je i Nikola Pai govorio, u sklopu analize interesa Srbije i odnosa sa susjedima na Balkanu, poglavito sa AustroUgarskom: "Sad je u naem interesu da Austro-Ugarska proivi jo dvadeset i pet do trideset godina, dok mi ovo na jugu ne pripojimo tako da se vie ne moe odvojiti, jer odpamtiveka onaj koje imao Maedoniju, bio je uvek prvi na Balkanu". On je zato traio vremena da Srbija najprije te nove krajeve utopi u sebe, a da se potom posveti rjeavanju pitanja BiH i Vojvodine.
Srpska vlada je u septembru 1913. donijela Uredbu o javnoj bezbednosti u novoosvojenim krajevima po kojoj je bilo predvieno da svaki dravni inovnik i sluitelj, kao i svako vojno lice, imaju pravo ubiti svakog ko se odmetne od policijskih vlasti, a ne preda se na prvi poziv. Porodice takvih lica je trebalo, ako se procijeni da je to potrebno, raseliti. Kraljevskim ukazom od 3. decembra 1913. djelimino je proireno vaenje srpskog ustava na "prisajedinjene oblasti", ali bez politikih sloboda i politikih prava koja su stanovnicima tih oblasti bile uskraene.

Osmanski poredak se uruio ne zato to je poivao na multietninosti, ve zato to je bio povezan sa drugim provjereno nesposobnim ustanovama Osmanskog carstva. Balkan je pod viestoljetnom osmanskom upravom bio slika multikulturalnosti. im je izuzet od osmanske uprave, "evropeizacija "je dobila zamah i "balkanski duh" je protjeran, a historiju je nadomjestila mitologija. Multikulturalnost je postala prva rtva tog procesa. Tolerantnost prema razlikama je nestajala. Cijena modernizacije bila je izuzetno visoka. Sa promjenom svoje fizionomije, Balkan je poeo gubiti svoj pravi duh, a time i svoju historiju. Postajao je samo loa "kopija" Evrope. Brutalna etnika ienja se legitimiraju kao sastavni dio programa za stvaranje nacionalnih drava. Nacionalna agresivnost poraala je ovinizam. Ratovi u kojem "osloboenje " jednog naroda rezultira eliminiranjem drugih naroda nikako ne mogu imati oslobodilaki smisao, pored svih mitolokih magli i "pobjednikih istina ". Svaka znaajnija historijska epoha prezasiena je mitovima. Davno je jo uoena ravnodunost prema istini koju mo sa sobom nosi, kada je ona suprotna "dobiti i poudi". Historiografija je znala da, u "interesu naroda " ouva i upotpuni legende, da na nekima od njih zasniva nacionalnu sujetu. "Potena " nacionalna historija pretpostavlja sklonost da se zaboravi sve to joj ne ide u prilog. Rairena sklonost da se potiskuje teret sopstvene prolosti utie na devalviranje historije.

Balkanski ratovi su ozvaniili preseljavanje stanovnitva kao tekovinu u cilju da se postignu etniki sigurne granice i zemljita. To je prvobitno formulirano u bugarsko-osmanskom ugovoru od 19. septembra 1913. godine. Ove drave su se sporazumjele da razmijene stanovnitvo na granici u dubini od 15 kilometara. U decembru 1913. Porta je i Grcima predloila isti sporazum. Bugarsko-osmanski ugovor je meunarodno-pravno legalizirao sistem denacionalizacije teritorija kao posljedice ratova. Do izbijanja Prvog svjetskog rata iz Osmanskog carstva je u Makedoniju doseljeno 130.000 Grka, a iz Grke je u maloazijske krajeve otilo 122.000 muslimana. Razmjene stanovnitva, takoer, bez obzira na poetna oekivanja, nisu dovele do stabilnog mira i smirivanja napetosti. Ako se kultura i geografija ne poklope, onda se poklapanje moe nametnuti genocidom ili prisilnim migracijama. Uporedo je trajao davno zapoeti "rat statistika". Mnogi od onih koji su procjenjivali balkansko stanovnitvo bili su inficirani rasizmom. Evropske statistike o stanovnitvu osmanske Evrope su bezvrijedne kao procjena ukupnog broja stanovnika. Evropski pisci nikada nisu konzultirali primarne izvore populacione statistike stanovnitva osmanske Evrope - osmansku dravnu statistiku, ne uvaavajui temeljni princip demografije koji pokazuje da samo oni koji broje stanovnitvo mogu stvarno znati i njegov broj. Osmanlije su bile jedini koji su doista brojali stanovnitvo Carstva. Zato su samo oni mogli dati tanu procjenu svog vlastitog stanovnitva. Balkanski nacionalisti bili su esto klasini rasisti koji su vjerovali da su "narod" ili "nacija" odreeni krvlju ili narodnim obiljejima due.

Nekada jedinstvena geografska cjelina Rumelija ili Osmanska Evropa (Awrupa-i Osmani) podijeljena je na mnotvo malih, meusobno nepovjerljivih i suprostavljenih drava. Muslimani su bili neosporni gubitnici u formiranju novih dravnih granica. Njihova prava su potpuno zanemarivana. Od 1,445.179 muslimana koj i nisu vie ivjeli u osvojenom podruju osmanske Evrope, njih 413,992 se iselilo u Tursku u toku i nakon balkanskih ratova. Do 1923. izbjeglo je vie stotina hiljada muslimana. Od muslimanskog balkanskog stanovnitva iz 1911. ostalo je 1923. svega 38 odsto. Ostatak je izbjegao, umro u muhadirluku ili je bio ubijen. Muslimani su tako postali jedno od vidljivih nasljea Osmanskog carstva na Balkanu. "Svoje " muslimanske manjine stekla je nevoljno svaka balkanska drava. Nakon balkanskih ratova, kada je prostor Balkana poprimio negativne karakteristike, nastao je termin "balkanizacija ". Od tada on simbolizira parcelizaciju veih politikih cjelina na manje i meusobno konfrontirane oblasti, kao i obiljeja primitivizma, zaostalosti i plemenskog promiljanja. Balkan je "podario " svijetu pojam balkanizam, to je zapravo "sinonim za nered, nasilje i nesreu", gdje je "balkanska krvolonost... oekivani prirodni ishod ratnikog etosa, duboko ukorenjena u psihi balkanskog stanovnitva" (M.Todorova).1

U Atini je 9. februara 1934. zakljuen Balkanski savez izmeu Jugoslavije, Turske, Grke i Rumunije, s ciljem da se odri novouspostavljeni teritorijalni poredak na Balkanu pred revizionistikim zahtjevima drava poraenih u Prvom svjetskom ratu, prije svega Bugarske, iza koje je stajala Njemaka. U okviru ovog sporazuma zapoeli su i pregovori oko iseljavanja muslimana, mahom Albanaca, u Tursku, uz odreenu finansijsku nadoknadu. Turska je polovinom juna 1934. donijela Zakon o kolonizaciji koji je obuhvatio i pitanje naseljavanja muslimana iz okolnih balkanskih drava, te je u duhu ovog zakona Turska i pregovarala sa svojim susjedima. Ona je 1935.-1936. irom otvorila vrata dolasku muslimana iz balkanskih zemalja. Bilo je tada predvieno doseljavanje oko 600.000 muslimana iz njenih nekadanjih balkanskih provincija. Republikanske vlade u Turskoj smatrale su nekadanje osmansko-muslimanske podanike i njihove potomke na Balkanu potpuno legitimnim da se nasele u Turskoj i uivaju potpuna prava, poput etnikih Turaka. Liberalna imigraciona politika turskih vlada prema muslimanima sa Balkana ohrabrivala je brojne nacionalistike vlade u balkanskim zemljama da koriste razna sredstva prisile da se "oslobode " svojih muslimanskih graana. Rudi Aras, turski ministar inostranih poslova, je u septembru 1935. izjavio u razgovoru sa predstavnicima jugoslavenske vlade u enevi, kako je Turska sa Rumunijom zakljuila sporazum o iseljenju vie desetina hiljada muslimana iz Dobrude u Tursku. Po njegovim podacima, u Bugarskoj je bilo oko 1,200.000 Turaka i Pomaka, ali da Turska nije eljela da se ovo stanovni

iseljava, ve da ono treba i dalje da ostane u Bugarskoj. U pogledu Jugoslavije Aras je izjavio kako se dogovorio sa bivim ministrom Jeftiem o iseljavanju "turskog i ostalog muslimanskog neslovenskog ivlja iz Jugoslavije " te da je bio naelno postignut sporazum da to iseljavanje favorizira Jugoslavija.

Ivo Andri, savjetnik u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije je o tome izvjetavao 26. septembra 1935. jugoslavensko poslanstvo u Ankari: "Iseljenici bi sobom mogli poneti svoju pokretnu imovinu (line stvari, poljoprivredni inventar, itd.). to se tie nepokretnosti, one bi se imale proceniti na izvestan nain za svaki konkretni sluaj i te sume ne bi naa drava ustupila iseljenicima, nego bi otvorila Turskoj jedan kredit za kupovinu robe u Jugoslaviji. Iseljenici kad dou u Tursku dobili bi za odgovarajue sume zemljita u Turskoj, a turska drava bi se sluila kreditom u Jugoslaviji za podmirenje svojih privrednih, trgovakih i dravnih potreba (napr. za kupovinu konja). Najzad g. Rudi Aras je izjavio, da Turska treba stanovnitvo i da je voljna da primi od nas ne samo Turke nego i stanovnitvo koje je srodno po mentalitetu turskom" - opir. I. Andri, Diplomatski spisi, Beograd 1992, 134-135. Takoer vidi: B. Krizman, Elaborat dra Ive Andria o Albaniji iz 1939. Godine.

Od 1878. do 1913. u Dobrudi je ostalo 36.000 muslimana. Ukupan broj muslimana koji se u tom periodu iselio iz Rumunije u Tursku procjenjuje se na najmanje 100.000 lica. U Prvom svjetskom ratu Rumunija je zauzela junu Dobrudu u Bugarskoj pa se broj muslimana poveao na 170.000. U Dobrudi je 1928. bilo oko 172.000 muslimana, ili oko 23% stanovnitva te oblasti. Muslimani su se u tom periodu iseljavali masovno iz Dobrude, poto im je, s jedne strane, rumunska drava eksproprisala zemlju, a Turska, s druge strane, podsticala da se dosele na njenu teritoriju, bilo iz demografskih ili iz stratekih razloga naseljavanja oblasti istone Trakije. Izmeu Turske i Rumunije potpisana je konvencija 4. septembra 1936. godine, koja je ratificirana 27. januara 1937. godine, o iseljavanju muslimana, mahom iz Dobrude u Tursku. U konvenciji je istaknuto postojanje tradicije emigiranja, kao i navodna elja muslimana iz Rumunije da se iseljavanjem u Tursku, uz obavezno odricanje od rumunskog dravljanstva, "pridrue svom prirodnom etnikom stablu". Njome su bili obuhvaeni muslimani u oblastima Durostora, Kaliakre, Konstance i Tule. Konvencija je zapravo imala karakter ugovora o deportaciji koji je pratio efikasni mehanizam za pospjeivanje iseljavanje. Potencijalnim iseljenicima su, da bi se odluili na podnoenje molbi za iseljenje koje su onda smatrane definitivnim i neopozivim inom, nuene raznovrsne olakice u vezi sa privatnim i poreskim dugovanjima, vojnom obavezom. Zemlja je potom, po automatizmu, prelazila u vlasnitvo drave. Kao nadoknadu Rumunija je Turskoj dala kredit u odgovarajuoj vrijednosti.

U Bugarskoj je i pored masovnog iseljavanja zapoetog 1878. godine, prema slubenom popisu, prve decenije XX stoljea bilo oko 602.000 muslimana: 484.000 Turaka i Tatara, 21.000 Pomaka i 97.000 Roma. Drugi izvori govore daje bilo oko 800.000 muslimana sa oko 100.000 Pomaka. Veina ovih muslimana ivjela je u veoma loim uslovima, izloena neprestanim progonima i pokuajima pokrtavanja. Tokom Prvog svjetskog rata Bugarska je izgubila juni dio Dobrude, gdje su ivjeli i muslimani. U Ankari je 18. oktobra 1925. potpisan tursko-bugarski sporazum koji je regulirano pitanje "dobrovoljne emigracije Turaka iz Bugarske i Bugara iz Turske ". Do 1926. muslimansko stanovnitvo u Bugarskoj je brojalo, po slubenim podacima, oko 789.000, odnosno oko 1.500.000 drugim pokazateljima, oko 15% stanovnitva. Imali su preko 1.700 osnovnih kola sa oko 80.000 uenika. Muslimani su bili rasprostranjeni irom Bugarske, njenim sjeveroistonim krajevima juno od donjeg Dunava, posebno u umenskom, rusenskom i varnavskom okrugu na podruju sjeverne Bugarske, kao i u mastanlijskom okrugu u junom dijelu ove drave. Prema zvaninoj bugarskoj statistici do 1929. nije bilo iseljavanja u Tursku. Drugi izvori govore da je 1928. Bugarsku napustilo 11.996 Turaka, a godinu dana kasnije jo 11.568 Turaka.199 U meuratnom periodu muslimani u Bugarskoj, naroito Pomaci, bili su izloeni razliitim vidovima diskriminacije: promjeni imena, prisilnom radu i ikaniranju, kao i akcijama pokrtavanja. To je rezultiralo njihovim masovnim iseljavanjima u Tursku, pogotovo 1927. godine, kao i 1933.-1935. godine. Prema bugarskoj statistici 1930. se iselilo u Tursku 16.873; 1935. - 33.665; i 1936. - 65.676 lica turskog porijekla. Dopunski sporazumi Turske sa Bugarskom, o daljem iseljavanju muslimana, postignuti su 1936.-1937. godine. Oni su predviali repatrijaciju po 10.000 Turaka godinje. lanom 1. ovog sporazuma bilo je odreeno da dvije vlade "nee stavljati nikakve smetnje ", da e dozvoliti emigrantima "da putuju slobodno izmeu dvije zemlje". lanom 2. bilo je utvreno da svi emigranti imaju pravo da sa sobom ponesu pokretnu imovinu, ukljuujui svu stoku i poljoprivredni alat, kao i uteevinu, uz pravo "da potpuno raspolau svom svojom nepokretnom imovinom ". lanom 3. bilo je zabranjeno nametanje emigrantima posebnih taksa ili finansijskih ogranienja. lan 6. je izuzimao emigrante od "vojne slube ili prinudne radne slube Turske vlasti su imale stanovite tekoe da 1935.-1936. teritorijalno rasporede muhadire iz Bugarske. Po nekim izvorima u Tursku se u razdoblju 1935.-1940. iselilo oko 95.000 muslimana. Do Drugog svjetskog rata u Bugarskoj je, po nekim pokazateljima, i pored iseljavanja, bilo oko 682.000 Turaka. Nepostojanje zvaninih i preciznih podataka govori na svoj nain i o konfuznom vremenu u kojem je dolo do iseljavanja, kada se, s obzirom na sve pratee okolnosti, malo vodilo rauna o statistici. Kao da se urilo vlastima i na jednoj i na drugoj strani, onima iz zemlje odakle su dolazili iseljenici i onima koji su ih primali, da se ova traumatina akcija obavi to prije.

Napomena: Pred pocetak poslednjeg rata i nama su neki politicari iz susjedne zemlje ukazivali na pravac Istambul-Teheran, pouceni ranijim iskustvom. Ali oni koji odlucuju o nama, putokaze postavise u suprotnom pravcu.

Turska tampa je povodom iseljavanja muslimana iz balkanskih zemalja u Tursku isticala 1937. daje konana likvidacija "Osmanskog carstva nametnula nam iz vie razloga neizbjenu nudu da pristupimo useljavanju nae jednokrvne brae, koji su ostali izvan granice svoje prave otadbine Turske. To je neke vrste dug koji smo poeli da malo po malo plaamo, blagodarei budetskim kreditima, koji se svake godine odobravaju u tu svrhu. Primjena emigracione politike predstavlja jedan od najdelikatnijih problema i vlada tu pridaje svu onu vanost koju zasluuju. Mi moramo dozvoliti godinji ulaz u zemlju samo onolikom broju emigranata koliko smo u stanju da smjestimo. Ogranienost raspoloivim sredstvima, meutim, smanjuje nuno smjetaj emigranata. Kada emo, dakle, smjestiti jedan i po do dva miliona ove nae brae, uz godinji ritam useljavanja od 15 do 20 hiljada? Mi smo miljenja da se ovo pitanje okona sa najveim poletom u roku od osam do deset godina. Neophodno je da se osnuje banka za izgradnju stanova i smjetaj imigranata sa dovoljnim kapitalom, koji e od ovih naih zemljaka stvoriti neposredno produktivan ele-menat i koja e im uz minimalni interes davati kredite sa uslovima otplate u 20 ili 30 godinjih rata. Ovakav postupak biti e najbolji i od najvee koristi kako za dravu tako i za same imigrante.

Podaci o iseljavanju muslimanskog stanovnitva iz Jugoslavije u meuratnom periodu su nepotpuni i nesigurni. Prema navodima tampe iseljavanja u Tursku su bila intezivna i masovna. Nedovoljno naseljenoj Turskoj bio je nuan svaki novi doseljenik, posebice za naseljavanje u krajeve koje su napustili Grci i Jermeni, pa su se turske vlasti angairale na propagandi radi doseljavanja iz balkanskih drava u kojima je ivjelo muslimansko stanovnitvo. Ovaj proces je konvenirao i vlastima kraljevske Jugoslavije koj

su eljele da na ovaj nain "oiste zemlju od tuih elemenata". O tome su na svoj nain govorili i dva uvodnika u beogradskoj "Politici " od 21. i 24. avgusta 1923. pod naslovom "Iseljavanje Turaka " i "Iseljavanje muslimana ". U uvodniku od 21. avgusta se kae: "Nigde ne koordiniraju nai i turski interesi toliko, koliko u ovom pitanju"

Podatke o spoljnim migracijama u periodu izmeu dva rata prikupljao je Iseljeniki komesarijat u Zagrebu. Smatra se da je kvalitet ovih podataka relativno zadovoljavajui, jer su podaci o iseljenicima "verovatno potcenjivani". Broj iseljenika u vanevropske zemlje je po podacima ovog komesarijata u razdoblju 1921-1939. iznosio 195.938 ili prosjeno 10.313 godinje. Ima procjena da je u razdoblju 1919-1929. iz zemlje emigriralo oko 240.000 lica, a u periodu 1930-1938. jo 127.300 lica. Podaci o iseljenicima u evropske zemlje postoje tek od 1927. godine. Njihov broj je u periodu 1927-1939. iznosio 170.667 ili 13.128 godinje.207 Po zvaninim jugoslavenskim statistikim izvorima u periodu 1927-1939. u Tursku je iseljeno 19.379, a u Albaniju 4.322 jugoslavenska dravljanina. Po drugim slubenim jugoslavenskim izvorima, koje navodi dr. H. Bajrami, u periodu od 1928. do oktobra 1935. u Tursku je iseljeno 31.000 ljudi sa Kosova i Sandaka, istiui kako je te godine Turska bila spremna da primi jo 15.000 emigranata. Postoje i procjene da se u periodu od 1931. do 1948. u Tursku iselilo oko 10.000 Bonjaka i 20.000 Turaka "ako ne i vie ". Iseljavanje muslimana iz Makedonije i sa Kosova iskoristili su mnogi da jeftino kupe velike povrine plodne zemlje. Kralj Aleksandar je na taj nain doao do velikog muslimanskog posjeda u Demir-Kapiji koji je besplatno obraivala vojska. Nikola Pai je u svom vlasnitvu na Kosovu imao posjed od oko 3.000 hektara.

U periodu izmeu dva svjetska rata u Bosni i Hercegovini, izuzimajui dijelom Cazinsku krajinu, nije dolo do "narodnog huka" prema Turskoj kao u vrijeme austrougarske uprave. Iseljavanje Bonjaka iz Cazinske krajine, veoma nerazvijenog dijela BiH, uzelo je posebnog maha prvih godina nakon okonanja Prvog svjetskog rata. U vremenu 1926-1929. bilo je veoma pojaano iseljavanje sa prostora srednjeg Pounja (Biha, Cazin, Velika Kladua, Bosanska Krupa). Samo sa podruja tri matina ureda (Buim, Stijena, Ostroac) iselilo se u Tursku 136 porodica sa oko 700 lanova. Time je produen proces iseljavanja iz Bosanske krajine zapoet jo 1878. godine. Po kazivanju Mehmeda Mehmedovia (u Turskoj Sevila) i Bajrama Isakovia (Kardumana), u maju 1926. u Erdek, mali gradi - kasabu u lijepoj i pitomoj uvali Erdekog zaljeva na junoj obali Mramornog mora, doseljene su bonjake porodice, veinom sa podruja cazinske i bosanskokrupske opine. Kao razlozi za iseljavanje navedeni su i politiki progoni, spajanje porodica i obeanje da se u Turskoj moe besplatno dobiti zemlja i kua. Alija Buljubai iz Karakae kod Cazina je rekao docnije, da se njegov otac iselio jer nije htio biti radikal. Jazlikkoy, selo u adapazarskom kraju, osnovali su doseljeni Krajinici. Radili su najprije kao nadniari i zakupci, tedei da bi otkupili malo zemlje. Neke porodice koje su se 1926. doselile u Tursku iz bihakog kraja, kako se nisu snale, htjele su da se godinu dana kasnije vrate. Meutim, u uputama koje su iz slubenog Beograda slate jugoslavenskom konzulu u Istanbul naglaavano je "da ni u jednom sluaju nije poeljno, da se iseljenici iz Turske vraaju u Kraljevinu

Brojne porodice krenule su, pritisnute brojnim nedaama, posebice iz Cazinske krajine 1928-1929. godine. Poetkom 1928. na tom prostoru je stanovnitvo bukvalno gladovalo zbog viegodinje nerodice i velikog zaduenja seljaka. Tim iseljenicima turske vlasti su ponudile dodjeljivanje kua i posjeda grkog stanovnitva, iseljenog iz Egejskog, Mramornog i Sredozemnog primorja, nakon tursko-grkog rata (1919.-1921.) i Lozanskog ugovora 1923. godine. Pritisnuta neimatinom, veina doseljenika nije mogla da se brzo privikne na toplu klimu dijelom movarnih i malarinih krajeva, pa je umirala, plaajui na taj nain veoma skupo proces adaptiranja u novoj sredini. Drugi su pak odbili da ive u tim selima, ostajui po gradovima, sna-lazei se i ivjei od sezonske zarade. Veinom su oni zapravo dijelili sudbinu svojih prethodnika, koje su pratili zlokobni pratioci, bolesti i neimatine, dajui najvei danak u prilagoavanja novom podneblju. Jedna grupa Krajinika koja se 1928. doselila u Tursku bila je rasporeena u Gelibolu (Galipolje) na Dardanelima. Ve nakon tri mjeseca veina njih je napustila taj kraj i uputila se prema Adapazaru. Na slabiji intenzitet iseljavanja iz BiH je, izmeu ostalog, uticala i informiranost Bonjaka o tome da je Mustafa Kemal Ataturk u Turskoj u potpunosti mijenjao temelje tradicionalnog drutva potenciranjem svjetovnih aspekata nove Turske, to svakako nije nailazilo na njihovu naklonost. Rebecca West se u to uvjerila u aprilu 1937. u Sarajevu, prilikom posjete predsjednika turske vlade Ismeta Innenija i Kazima Oza-lipa, ministra odbrane "sa polucilindrima i u besprijekorno skorojenim odijelima ", kada ih je bez simpatija posmatralo hiljade ljudi koji su nosili fes i feredu. Ona je o tome pisala: "Vidjeli smo kraj jedne prie koja je trajala pet stotina godina. Vidjeli smo konani pad Osmanskog carstva ". Bonjaci su se toga dana polahko, u tiini, po sitnoj kii razili svojim kuama "kao oni koji se vraaju praznih ruku ". Uzeir-aga Hadihasanovi iz Sarajeva koji se, sa porodicom, iselio u Tursku, da bi prenio svoje zlato neopaeno preko granice, sasuo ga je u bakreni ibrik, u koji bi, u usputnim stanicama, toio vodu. Nije se snaao u Turskoj i vratio se u Bosnu, gdje je priao kako kuevlasnici u Istanbulu nerado iznajmljuju svoje stanove Bonjacima, jer mnogo peru podove, pa se Turci, koji nemaju dosta drvea, pa im je graa zato skupa, boje da im ne istruhnu podovi.

U periodu izmeu dva svjetska rata dio porodica doseljenih iz Sandaka naseljen je i u vulkanskim oblastima El-Aziza i Erzinana. Tamo su bili izloeni estim i opasnim epidemijama koje su i meu njima uzimale danak. Bilo je i onih koji su u nemogunosti da se prilagode takvim uslovima bjeali i spas traili u Istanbulu i okolnim mjestima. Po navodima albanskih demografa izmeu dva svjetska rata sa Kosova je odseljeno oko 50.000 Albanaca u Albaniju i oko 250.00 u Tursku, uz konstatiranje da je Kraljevina Jugoslavija iselila oko 40% Albanaca. Po nekim turskim izvorima, pak, u razdoblju izmeu 1934. i 1949. iz Jugoslavije se u Tursku iselilo 2.340 porodica sa 8.969 lanova.

Pregovori jugoslovenske i turske vlade oko planskog iseljavanja muslimana zapoeli su 1930. godine. Naelna suglasnost je bila postignuta ve 1931. godine.226 U novembru 1933. u Beogradu je potpisan jugoslavensko-turski ugovor o prijateljstvu, nenapadanju i arbitrai. Tom prilikom su rijeena i pitanja oko naputenih turskih imanja u "Junoj Srbiji". Ona su uzeta pod sekvestar kao bezvlasnika, kao i agrarnih turskih optanata koja su pala pod udar agrarne reforme. Od 1935. su poele da krue glasine o jugoslavensko-turskim pregovorima o preseljavanju muslimana koje bi, naravno, obuhvatile i mnoge etnike Albance. Ve te godine u Beogradu se odravaju sastanci na visokom dravnom nivou na kojima se razmatraju sve mogunosti za iseljavanje muslimana sa Kosova, iz Makedonije i Sandaka u Tursku. Kraljevina Jugoslavija je, napravila 1934. projekat o iseljavanju, te ujedno nastojala da u pregovorima sa Turskom rijei "pitanje" muslimana iz "june Srbije', odnosno iz Sandaka, sa Kosova i iz Makedonije, kao to su to planski "rjeavale" Grka, Bugarska i Rumunija. Na kongresu evropskih muslimana koji je odran polovinom septembra 1935. u enevi, predstavnici muslimana iz Jugoslavije, iz njenih junih krajeva, su isticali kako se, nakon balkanskih ratova, iselio znatan broj muslimanske inteligencije, uitelja i vjerouitelja, te da je narod ostao bez vostva, obezglavljen i pometen, ustvrujui da su seobe nastavljen

nakon Prvog svjetskog rata "naroito prosvjeenih slojeva.

Pored seoskog, moglo se iseljavati i gradsko stanovnitvo. Odredbe konvencije odnosile su se zvanino samo na tursko stanovnitvo, ali indirektno i na Albance i sve muslimane koji su se izjanjavali kao Turci, ukoliko su eljeli da se isele iz Jugoslavije. U strogo povjerljivom tumaenju te konvencije kae se daje ona "tako redi-govana da se moe primeniti ne samo na tursko ve i na arnautsko stanovnitvo; iseljavanje albanskog stanovnitva je pravi njen smisao".236 Kratkotrajno zadravanje u navedenim srezovima i izjanjavanje u turskom nacionalnom smislu omoguavalo je svima onim koji su htjeli da idu u Tursku, da dobiju to pravo. Konvencija ( "Convention ") je trebala stupiti na snagu na dan kada je potpiu jugoslavenska i turska vlada.237 Konvencija nije bila ratificirana u turskom parlamentu zbog smrti predsjednika Turske Mustafe Kemala Ataturka, iji su roditelji, smatra P. Imami, bili albanskog porijekla. Albanski predstavnici sa Kosova i Makedonije su se suprostavljali primjeni ove Konvencije zahtijevajui da ona ne obuhvati Albance. Ferhad-beg Draga, jedan od albanskih voa, intervenirao je preko ministra Mehmeda Spahe da se ovaj sporazum ne potpisuje. Albanija je bila obavijetena da se ovim sporazumom trebaju iseliti Albanci a ne Turci. Da bi sprijeila primjenu sporazuma, albanska vlada je slala svog ministra inostranih poslova u Tursku. Na primjeni sporazuma insistirali su Ministarstvo poljoprivrede i Glavni generaltab, a to miljenje je zastupalo i Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije.

Ivo Andri 23. avgusta 1938. u svojstvu ministra pomonika za vanjske poslove cirkularnim pismom o "iseljavanju muslimana iz June Srbije " obavjetava iz Beograda jugoslavensko poslanstvo u Londonu: "Potrebno je, ipak, ve sad rei da se radi, ukoliko se nas tie, na iseljavanju iz June Srbije ivlja turskog jezika i turske kulture. Prema naim statistikim podacima turska manjina u Jugoslaviji broji oko 150.000 dua, dok Turci smatraju da njen broj dostie i do 250.000. U tim granicama svakako e biti utvrena iseljenika kvota. Za nas kao iza Tursku ovo nije samo jedno nacionalno-politiko pitanje, kao to se to esto pominje. Socijalni razlozi nam naroito nalau da se to pre ostvari plan o iseljavanju turskog ivlja. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike povrine ziratnog zemljita na kome bi se mogao smestiti veliki broj naih sunarodnika iz pasivnih krajeva drave (Crna Gora, Dalmacija, Hercegovina, Lika)" - opir. I. Andri, Diplomatski spisi, Beograd 1992,193-194.

U pripreme za masovno iseljavanje stanovnitva iz Kraljevine Jugoslavije, koje se izjanjavalo kao tursko, bilo je ukljueno vie dravnih organa, naunih institucija. Veliki broj zahtjeva za iseljavanjem iz Jugoslavije neki su naunici pokuavali da objasne kao "nedoraslost graanskom pravnom poretku ", bez uzimanja u obzir djelovanja svih faktora koji su pratili i podstrekivali obim emigracije. Turske vlasti su bile planirale da iseljenike iz Jugoslavije nasele na granine prostore prema Kurdima u Iranu i Iraku. Pokuaj naseljavanja domaeg turskog stanovnitva u ove nesigurne predjele nije uspio jer Turci nisu eljeli da idu u brdske i borbama izloene krajeve. Drugi svjetski rat je omeo realizaciju iseljavanja stanovnitva iz Jugoslavije u Tursku, ali je taj proces nastavljen ubrzo nakon zavretka rata.

Izvjesnu nedoumicu su meu zapadnim zemljama u vezi ovog sporazuma unosile nejasne granice izmeu "muslimana" i "Turaka". Turska vlada sa svoje strane nije uinila nita da te nedoumice otkloni. U martu 1938. Haydar-beg, turski ministar, je u Beogradu u razgovoru sa svojim albanskim kolegom precizirao stav svoje vlade o sporazumu za iseljenje Turaka iz Jugoslavije. On je izjavio daje u vezi sa iseljavanjem dobio striktna uputstva od predsjednika Turske, Kemala Ataturka, da Turska nije muslimanska republika, niti je to trebala da postane prihvatanjem muslimana ostalih "rasa ". Turska vlada nije htjela da otvori vrata albanskim iseljenicima iz Jugoslavije. Na ovakve tvrdnje Haydar-bega albanski ministar ga je upitao koliko onda ima Turaka u Jugoslaviji. Ovaj je odgovorio da se radi o 250.000 osoba. Oito je, meutim, daje ovaj sporazum trebao da se primjeni na kompleksnoj etnovjerskoj strukturi stanovnitva Kraljevine Jugoslavije. Evropski diplomatski posmatrai nisu imali principijelnih primjedbi protiv konvencija o iseljavanju muslimanskog stanovnitva, mada su konvencija, kao toje bila tursko-rumunska i tursko-jugoslavenska, podrazumijevale izvjestan stepen pritiska na stanovnitvo kako bi se primoralo na iseljavanje. Dokumenti otkrivaju i stalno prisutnu dvolinost kod diplomatskih posmatraa, pri etnovjerskom poimanju muslimanskih manjina, koja je djelimino bila u samim stvarima, a djelimino zavisila od znanja, predrasuda i njihove isto politike opredjeljenosti.

Poetkom oktobra 1938. proao je kroz Novi Pazar reis ullema Fehim ef. Spaho i, na kratkom zadravanju, pozvao Bonjake da svoju zemlju ne naputaju, jer je njihova, da su je oni stekli.

U Istanbulu su nakon Prvog svjetskog rata, uz odobrenje turskih vlasti i uz pomo jugoslavenskih diplomatskih predstavnika, jugoslavenski dravljani nemuslimani, kojih je bilo nekoliko hiljada, osnovali iseljeniko drutvo "Jugoslovenska sloga". lanovi ovog drutva su mahom bili oenjeni Grkinjama ili udati za Grke, i malo je njih znalo srpski ili makedonski jezik. U poetku su se u ovo drutvo ulanjivali i pojedini muhadiri porijeklom iz Jugoslavije, ali su kasnije istupili iz lanstva, bilo zbog pritiska turskih vlasti, bilo zbog sektatva i kratkovidosti rukovodstva drutva i diplomatskih predstavnika Jugoslavije. I jedni i drugi smatrali su muhadire porijeklom iz Jugoslavije Turcima u punom smislu te rijei. Turska je bila pouena iskustvom raspada vienacionalnih i viekonfesionalnih drava, kakvo je bilo i Osmansko carstvo, pa je uzela za naelo svog dravnog programa stvaranje etniki homogene dravne zajednice.

Napomena: Ocito je da ovdje nije kraj. Pokusat cu naci nastavak, kako bi tekst bio kompletan. Ali i ako ne uspojem, nekokon nekoliko dana, imam drugi tekst o odnost Zapada prema muslimanima. Dakle, odmor 3-4 dana a onda jos jedan tekst za kraj.

Mi Bosnjaci smo jako cudan narod. Malo nas zanima proslost muslimana Madjarske, pa ranije Vojvodine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore. To sto se dogadjalo njima, sad se dogadja nama Bosnjacima. Bosnjaka vise nema u Istocnoj Bosni, Herecegovini, Zapadnoj Hercegovini, Sjevernoj Bosni izuzev sjeverozapadnog dijela, Bihac i okolina.

Prostor na kome danas zive Bosnjaci velik je tek toliko da ga uzduz i poprijeko mozes preci za 1 do 2 sata i 30 Minuta. Od Kalesije do Gradacca kolima mozes preci za 1 sat , od Tuzle do Sarajeva 2.30 minuta, i od Sarajeva do Konjica mozda za 1 sata. Eto to je prostor na kome danas zive Bosnjaci. Ako slijedimo neku istorijsku logiku za 50 godina bit ce ociscena sva sela oko vecih gradova na ovim prostorima, a nakon jos 50 godina pocet ci ciscenje i samih gradova po vec isporbanom principu:Beograd, Uzice, Sabac, ili novije Banjaluka, Prijedor, Brcko, Zvornik, VIsegrad, Foca, Stolac i Srebrenica. Da li ce imovina Bosnjaka u ovim mjestima biti uzurpirana na isti nacin kao imovina muslimana Beograda, Uzica, Sapaca itd. Citajuci stamu, nije tesko primijetiti, da se to vec dogadja u:Srebrenici, Zvorniku, Visegradu, Gacku itd.

Vratimo se na izvanredan tekst Dr. I. Banca o agrarnoj reformi. Pogledajte ko je nakad zivio na prostorima od Banja Luke do Bos. Gradisker, a ko zivi danas, to jest koga vise nema a ko se naselio i na koji nacin. Dopunjavajuci rad "Iseljavanje muslimana Srbije", nastojao sam napisati zakljucak, koji treba da nas pokrene na razmisljanje o nasoj sadasnjosti i buducnosti. Nemojmo zaboraviti na volju medjunarodne zajednice koja se poklapa sa
voljom nasih susjeda. Uporedite samo mapu podjele BiH po planu Cevetkovic-Macek i ovu najnoviju po Planu iz Dejtona. Da li

Da li ima nekih razlika, i koliko su one velike.

Izgubljeno je samo ono od cega smo se odrekli..